Prvi putnički vozovi u Crnoj Gori krenuli su na svoj put 2. novembra 1908, kako je i najavio ministar finansija i građevina Vlade Crne Gore Dušan Vukotić. Nekih 15 dana kasnije, izdat je privremeni Pravilnik za prevoz robe željeznicom Bar (Pristan) – Vir, a zamijenjen je željezničkom tarifom tek 3. marta 1909. godine. O svemu se vodilo računa, do u detalj.
Red vožnje popularne “Makine” objavljen je 1909. u “Glasu Crnogorca”. Voz je iz Bara kretao u 9:10, a stizao u Virpazar u 12:05. Ili konkretno, od stanice do stanice: Bar 9:10 / Popovići 9:16 / Zupci 9:40 / Tuđemili 10:08 / Sutorman 10:45 / Dubrava 11:15 / Limljani 11:32 / Boljevići 11:50 / Virpazar 12:05.
Ovako je izgledala popodnevna satnica putovanja od Virpazara do Bara: Virpazar 2:50 / Boljevići 3:05 / Limljani 3:25 / Dubrava 3:40 / Sutorman 4:20 / Tuđemili 4:55 / Zupci 5:23 / Popovići 5:39 / Bar 5:45.
U “Glasu Crnogorca” je data napomena da za red vožnje isključivo važi časovnik pošte u Baru. Možda ovo iz današnje vizure izgleda sporo, ali – poređenja radi – diližansa koja je saobraćala od Bara do Ulcinja putovala je pet sati!
Po Pravilniku o službi za putnike željeznicom na liniji Bar-Virpazar i Virpazar-Bar, usvojenom 1910. godine, nikome “osim Uzvišenih članova Vladalačkog doma, nije (bilo) dozvoljeno putovati bez podvoznice (karte – prim. aut.)”, a putnici koji nijesu imali podvoznicu “moraju izjaviti vozovođi mjesto do kojeg namjeravaju da putuju, kao i klasu (razred) u kojoj žele putovati, i platiti vrijednost označenu na samoj podvoznici”. Oni koji su se našli bez karte ili sa neispravnom kartom, morali su platiti vrijednost od prve polazne stanice do mjesta gdje idu.
Pravilnik je sadržavao 29 tačaka, u kojima su detaljno objašnjena sva prava i obaveze putnika i osoblja, od činjenice da su “putnici dužni plaćati podvoznice sitnim novcem”, do zabrane ulaska “opivenih” ili putnika “pod znacima kakve priljepčive bolesti”, zatim “pušenja u odjeljku za nepušače i pljuvanja po patosu”, kao i “stavljat’ noge na mjesta određena za sjedišta”. Voz je, kaže Pravilnik, podijeljen na prvu i treću klasu, i iz njega je najstrožije bilo zabranjeno ulaziti i izlaziti dok je u pokretu. Kao kuriozitet, treba navesti i činjenicu da su policijski žandari mogli putovati samo trećom klasom i to kad su “pravilno snabdijeveni specijalnom podvoznicom”.
Bilo je zabranjeno i stajanje u vozu, zadržavanje na stepenicama voza, sjedenje na kraju hodnika, naginjanje ili pružanje ruku kroz prozor. Član 15 bio je izričit: “Zabranjeno je unositi u vozove sve vrste zapaljivog materijala, neprijatne i nesnosne mirise, kao i predmete koji zauzimaju mnogo prostora”. Psi se nisu smjeli voziti, osim ako na to ne pristanu ostali putnici, a i tada su morali imati korpice na njušci. Lovački psi su se mogli prevoziti po hodnicima pod nadzorom vlasnika i uz plaćanje određene takse. Član 23 ticao se mita: “Službenicima Željeznice je zabranjeno primati darove (bakšiše) na ime ma čega”, a član 16 je bio posve specifičan u zakonodavstvu: “U slučaju da voz izađe iz šina, putnici moraju sići s voza radi lakšeg namještanja istog na kolosjek”.
Linija Bar-Vir bila je podijeljena u tri zone: Pristan-Tuđemili, Tuđemili-Kosovi i Kosovi-Virpazar. Za svaku pređenu cijelu zonu, ili jedan dio iste, putnici su plaćali po dvije krune, a u istoj klasi po jednu. Državni službenici, dvorsko osoblje, oficiri, đaci i vojnici imali su popust od 30%, djeca “do jednog metra visine” plaćala su pola karte, a ona “što se drže u ruci” nisu plaćala kartu, ali nisu smjela zauzimati sjedište. Prelazak iz klase u klasu plaćao se u vidu razlike u cijeni, uz stalnu taksu od 25 para. Za prevoz prtljaga plaćalo se po pet para za svaki kvintal ili kilometar, a uz to na ime manipulacione takse po 20 para za svaki komad prtljaga.
Svaka odrasla osoba sa cijelim biljetom imala je pravo na besplatan prevoz prtljaga u težini do 20 kg, a sa pola biljeta do 15 kg. Za utovar robe od 100 kilograma plaćalo se 10 para. Za istovar, isto. Za pretovar iz vagona u lađu ili obrnuto, plaća se pored gornjih, i taksa za 100 kilograma još po dvije pare. Za prevoz robe plaćalo se na svaki kilometar 10 para i na svakih 100 kilograma. U jedan vagon smjelo se utovariti najviše do 8.000 kg. Za robu koja se u masi transportovala (balvani, drva, kamen, ugalj, tigle, kože), od utovarenog vagona za svaku zonu plaćalo se po 20 kruna bez ikakvih drugih taksi.
Posebne tarife važile su za prevoz mrtvaca, papira od vrijednosti i dragocjenosti. Svi troškovi utovara, istovara, vožnje i pretovara od Bara do Vira za mrtvaca su iznosili 100 kruna, uz obavezno prisustvo rodbine u vagonu. Cijena za dragocjenosti formirala se sporazumno između “Barskog društva” i Uprave pošta.
Kralj Nikola je imao svoj voz, odnosno lokomotivu i klasu (vagon), kojima je samo on putovao.
