Radio Bar je, u cilju obilježavanja 40 godina postojanja, pokrenuo serijal gostovanja bivših radnika, urednika, direktora – na redu je intervju sa Suljom Mustafićem. U Radio Baru je proveo nešto manje od deset godina. Prvo, kao novinar, a potom i kao urednik. Sa njim je razgovarao novinar Nemanja Janković.
Nakon studija, posve neočekivano našli ste se u Radio Baru. Kako je došlo do toga?
U Radio Bar sam stigao sasvim slučajno. Tek sam bio završio Filološki fakultet u Novom Sadu, postao profesor književnosti , imao odličan prosjek ocjena, objavio par stručnih radova, moja razmišljanja su išla u pravcu budućeg profesora, no, čovjek snuje a Bog određuje. Tako sam se jednog novembarskog dana 1998. godine u Starom Baru, za koji sam posebno vezan, za istim stolom zatekao sa tadašnjim direktorom Budimirom Bucom Jovetićem, a upoznao nas je zajednički prijatelj Sado Peričić. I poslije nekoliko rečenica, Buco me je upitao da li bih ja možda sa ovim referencama došao da radim u Radio Bar jer im treba kadrova, pošto se već pominjala mogućnost promjene lokacije i ulazak u nove prostorije, a i “Barske novine” su bile obnovljene. Premišljao sam se dan ili dva, ali sam se u prvi naredni ponedjeljak pojavio u “Agavi” i istog dana napisao prvi tekst. Pošto je bilo užasno hladno, led je okovao neke puteve ka Starom Baru i Tuđemilima, pa sam za “Barsku hroniku” napravio prilog. Bio je dugačak koliko sam ja mislio da treba, ali mi je dežurni tonac Nebojša Perović ukazao da za ovoliki prilog prostora nema. Skratili smo ga na nekih 3,4 minuta, pa je emitovan, a kada prvi put čuješ sebe na radiju, nastaju neke, recimo tako, čudne ideje i osjeti. Brzo je došao i prvi tekst u novinama, pa čitav serijal tekstova, pokrenuli smo i “bARS”, i sve je to učinilo da zaboravim na postdiplomske studije i ostalo, i da se nađem u medijskim vodama.
Došli ste iz Novog Sada u Bar, iz velikog grada u oronulu zgradu “Agave”, jeste li se ikad zapitali da li ste napravili grešku.
Nisam napravio grešku. Ti uslovi su tada bili slični svim stanicama u Crnoj Gori. Na to niste obraćali pažnju, imali smo dobru ekipu, terenski rad koji je bio bitan, otkrivanje Bara pogotovo preko “Barskih novina” je nešto što nam je bila opsesija tada. Napravili smo novi imidž Informativnog centra Bar, rebrendirali ga u punom smislu, a “Barske novine” oživjeli u novom serijalu.
Za razliku od devedesetih i imidža koje su “Barske novine” i Radio Bar tada imali, mlada ekipa “Barskih novina” je sve pokrenula, željna dokazivanja, željna prihvatanja novog i davanja novog?
Ne bih pričao o devedesetim, jer to nisu godine kojim bi se ova stanica trebala ponositi pošto je učestvovala u procesima koji su doveli do vrlo ozbiljnih problema na prostoru bivše YU, i to vrlo agilno učestvovala. To je dio istorije, i o svakome istorija sudi, pa je lako moguće da će kasnije i našem djelovanju naći neko zamjerku. Ta, 1999. godina bila je vrijeme okupljanja nove ekipe “Barskih novina”, Željko je odradio dva ili tri broja prije no smo se svi skupili, uz punu podršku direktora Buca Jovetića u svakom smislu. Nije puno znao o medijima, ali je nepogrešivo znao kome treba pružiti šansu, i nijednim svojim gestom nije uticao na profesionalnost i slobodu novinara, vrlo često balansirajući između onoga što je volja demokratije koja nas finansira, tj opštine, i onoga što su interesi lokalnih medija. U “Barskim novinama” je bila ekipa koju je vodio Željko Milović, pa onda prvenstveno Dragan Marović koji je pisao tekstove o moru, prirodi uopšte, ja sam se bavio drugim segmentima novine, tu su i Vjera Knežević Vučićević, Rašo Petrić, Dragana Rukavina, Ilija Kovačević, sekretarica redakcije Ivanka Leković, pa čitav niz mladih ljudi poput Brana Mandića koji su se brusili i stvarali svoj prostor na medijskom nebu.
Te novine su bile pravo upoznavanje Barana sa Barom. Broj tema koje su tada istražene i objavljene, i tiraž čitavim tokom trajanja naše redakcije, nikad nije bio značajniji i veći, i nikada Bar nije bio pokriveniji u punom smislu te riječi. Ono što je bilo najimpresivnije: Željko je bio prihvaćen u Krajini, Dragan u Tuđemilima, Suljo u Crmnici, svi svuda kao u svom kraju Bara. To je istinski način da prezentirate sve što je vaše nasljeđe, da ne uskratite nikome ništa, a budete objektivni i realni. To nije bilo simulirano bratstvo i jedinstvo, već prezentacija multietničnosti Bara u kome svako poštuje i svoje i tuđe. Sve je to kasnije proizvelo da izađe i monografija “Knjiga o Baru” Željka Milovića i mene. Uz “bARS”, jedini lokalni časopis za umjetnost i kulturu u Crnoj Gori i šire, to su veliki uspjesi koji smo tada napravili i trasirali put današnje medijske scene u Baru.
Bilo je dosta anegdota tokom rada u novinama? Koja Vam se posebno urezala u sjećanje?
Radijskim “jugom” terenska ekipa “Barskih novina” (Željko Milović, Boro Stanković i ja) je otišla da pronađe, nakon boravka u Gorani i Kunjama, u Veljem Selu jednu porodicu i sa njima napravi reportažu. Kako niko od saputnika nije najbolje poznavao te djelove Mrkojevića, za pomoć smo se obratili stražaru Sabriji Čantiću, hodajućem simbolu Radio Bara, koji tu živi. On nam je nacrtao mapu i predao, uz objašnjenje koje siguran sam niko od nas nije ni rečenicu shvatio. Precizno smo pratili uputstva sa nje, pokušavajući da protumačimo linije, kockice i krugove, pa smo stigli u Pečurice, na totalno suprotni kraj. Uglavnom, svaki odlazak na teren, najčešće sa Željkom i Borom, od Ostrosa i sina znamenitog Tahira Kanaćija, preko Zubaca i pečenja rakije murve, do Gorane i zmijara Rusta Kovačevića, može poslužiti da se napiše knjiga priča.
Suljo Mustafić i Željko Milović, 1999. 
Sabrija Čantić crta mapu terenskoj ekipi
Posebna anegdota je penjanje na Rumiju 1999. godine, kada su bespilotne letjelice avaksi kružili oko nas, a mi mislili da su komarci i da to zuji kroz šator na Dobrom Dolu. Bilo je zaista mnogo priča, a Željko je umio da ih ubaci i složi u tekstove, srećom ne pominjući imena. Knjiga anegdota bi bila pravi izazov kad se bude slavilo 50 godina.
Nakon zavšene prestižne specijalizovane francuske novinarske škole “Media Plan” u Sarajevu, vratili ste se u matičnu kuću potkovaniji nego ikad, i postali urednik. Otkud Vi u Sarajevu?
“Media plan” je bila škola francuske vlade, a iskustvo iz nje je neprocjenjivo. Direktor Buco Jovetić i glavna i odgovorna urednica Ljiljana Đinđinović su me kandidovali jer su smatrali da mogu da je završim. Prošao sam te filtere i uspio da okončan tu specijalizaciju za sve elektronske medije. Iz Crne Gore samo nas dvoje je uspjelo da je upiše i završi. I tokom boravka u Sarajevu sam pisao za bARS. Vratio sam se i postao urednik sa 28 godina, najmlađi u javnim servisima, i to ljudima sa kojima sam do juče radio, i od kojih sam “pekao zanat”. Na početku su kolege i javnost bili malo skeptični. Bila su turbulentna vremena i trebalo je imati puno takta, posebno sa starijim kolegama i balansirati sa njihovim drugačijim percepcijama novinarstva. Brzo smo postali odlična ekipa, i nakon odlaska 2007. ostavio sam barem 15 prijatelja u redakciji. Sa svima sam i danas prijatelj, a na žalost neki nisu više među živima.
Poznato je da su za vaše vrijeme mnogi mladi dobili šansu za zapošljavanje.
Trebalo je dati šansu mladim ljudima, a ne zaboraviti stare. Uz puno volje, entuzijazma i pozitivne energije, to je rađeno na dobar, objektivan i profesionalan način. A mi jesmo bili profesionalni. Upravo zbog takvog realnog profesionalnog pristupa, ponekad nismo imali razumijevanje lokalne uprave. Zavrtali su slavinu, kasnile su plate, jer smo se kritički odnosili prema lošim potezima lokalne uprave – otvaranje nekih tema ne godi svakom. Ljudi koji su radili davali su snagu da se radio transformiše u pravi lokalni servis, oni su iznijeli ta dešavanja.
Profesionalizam Radija je naročito istaknuta tokom Referendumske kampanje.
Referendumska kampanja je u stvari započela još 2003, uz formiranje dva bloka – jedan za zajedničku državu, drugi za obnovu nezavisnosti. Svake nedjelje je bilo političkih subjekata zainteresovanih za propagiranje svojih ideja, što je donosilo svakodnevnu pozornost i opreznost, ali i pritisak. Nismo smjeli navijeti ni za jedne, a opet generalna politika opštine kao osnivača, ali i stav većine zaposlenih, je pripadala državotvornom korpusu. Trebalo je naći bilans.
Iz studentskih dana vučem jednu osobinu – bilježim sve. Nema teksta koji sam napisao niti emisije koje sam radio, a da nisam sačuvao. Neka ostane kao trag u vremenu. Zaista nije bila nijedna ozbiljnija pritužba na rad Radio Bara, što znači da smo bili nepristrasni i da smo se držali medijskih pravila koja sam napisao još 2002. godine, mnogo prije svih u Crnoj Gori, a koja daju priliku svima na isti način. I programska šema koju sam tada napisao još se uglavnom koristi. Bilo je teških momenata, naročito u toku “Otvorenog studija”, a narod je bio na ivici nerava, u tenzijama… Sjećam se čak i ljudi koju si čekali ispred Radija goste i domaćina da vide ko će što i kako reći. Ipak, ta su vremena donijela prestižni status objektivnog javnog servisa. Na to sam posebno ponosan. Bilo je tu vrlo oštrih riječi, čak i situacija kada je tonskom realizatoru trebalo dati znak da se prekine razgovor i pusti numera, ali je sve bilo na nivou. Radio je tada svima mogao držati lekciju iz profesionalizma.
Mnoge je šokirala vaša odluka da se povučete sa mjesta glavnog i odgovornog urednika Radio Bara i odete u politiku.
U vrijeme kad sam otišao, 2007. godine, Radio je odlično stajao, imao je stabilno finansiranje. Predsjednik Opštine Žarko Pavićević je bio naklonjen Radiju, i kada sam njemu i Bucu saopštio da idem, to je bilo zaprepaštenje. Amerikanci imaju izreku “Svaki posao je lijep ako na vrijeme odete iz njega”. Smatrao sam da je vrijeme da prihvatim druge izazove i da sam u karijeri novinara ostvario što sam mislio. I nisam pogriješio. Kad počnete da radite rutinski, ne valja.
Postao sam šef za informisanje Bošnjačke stranke, pa poslanik, pa potpredsjednik, sve su to odgovorniji poslovi od uredničkog, ali je zanat ispečen u Radiju i odnos prema različitim činiocima poltičkog života doprinio da se veoma dobro snađem na tim pozicijama, gdje se očekuje razumjeti različitosti i shvatiti da bez slobode govora nema drugih sloboda. Taj dio života od nešto više od 10 godina političkog života predstavlja logički kontinuitet javnog djelanja pred javnošću i javne odgovornosti, jer novinari su univerzalne sveznalice i sve moraju razumjeti mnogo više i šire od običnog čovjeka. Sad sam direktor Zavoda za zapošljavanje Crne Gore. Tu su izazovi znatno drugačiji.
Kako vam se sad čini Radio Bar i uređivačka
politika? Ovakve uslove za rad nikad nismo imali, što je donacija TIKE… Imamo
redovno finansiranje…
Bolje se čuje sad. Zbog nove miksete svakako. Donaciji sam i ja dao
svoj skromni doprinos zbog prijateljstava i veza sa ljudima iz TIKE, napisao
sam preporuku tada. Pomagaću Radiju i ubuduće, ne samo ovdje, no bilo gdje i
bilo kad ako budem u prilici. Za razliku od drugih radio stanica koje se gase
ili im se kidaju frekvencije, Radio Bar ima jako veliku čujnost. Pratim ga
koliko mogu, “Barsku hroniku” uglavnom i prijepodnevni program, ostao je na
dobrom nivou. Naravno, ne može se očekivati ista slušanost kao prije 20 godina,
jer imate mnogo novih stanica, portala, društvenih mreža, ali je radio najbrži
i najpitkiji medij.
Uz to, boravak u mediju postane dio vašeg života, postane nasušna potreba za informacijama čak i kada vam one objektivno nisu potrebne. To sam primijetio kod naših ljudi u Čikagu, pogotovo u kafani “Utjeha” gdje se stalno sluša Radio Bar. To je za njih glavni izvor informacija. Ti ljudi su, podsjećam, već nekih 40 godina van države.
Da li često boravite u Baru?
Poslom sam vezan za Podgoricu, ali u Baru su moji. Porodica je najveća Božija
blagodet. Kćer i sin su moja najveća radost, tu su i supruga i roditelji, sve
je to porodična harmonija koja čovjeka ispuni.
Slobodno vrijeme provodim u svom gradu. Uz to, u kolima i na poslu, skala na radiju je uvijek fiksirana na Radio Bar. Bez Radio Bara, Bar ne bi bio to što jeste. Pravi Barani, ne rođenjem nego shvatanjem i poimanjem Bara, svakako prepoznaju da je Radio Bar brend Bara.
