Prije gotovo 20 godina, u galeriji “Velimir A. Leković“ otvorena je izložba slika, fotografija i instalacija pod nazivom “Pristan, sjećam se…”. Time je otpočela manifestacija “Pristanu s ljubavlju”, koje je svake godine okupljala žitelje nekadašnjeg Pristana, male varoši ispod brda Volujica, nastale krajem 19. i početkom 20. vijeka. Mjestašce je živjelo do 1976. godine, kada ga je progutala Luka Bar.
Iako je naselje 1908. godine dobilo ime Novi Bar, njegovi stanovnici sve vrijeme su ga zvali Pristan, a sebe Pristanjanima, jer se prije preimenovanja zvalo Pristan, po nevelikom pristaništu koje je tu odavno postojalo.
Preko tog pristaništa, nekadašnji Bar, današnji Stari Bar, podignut četiri kilometra od morske obale, dobijao je proizvode koji su mu bili potrebni za život i izvozio viškove svoje privrede.
U decenijama koje su uslijedile, naselje je postalo administativno, političko, saobraćajno, privredno, sportsko i kulturno središte regiona. Pristan je bio prva crnogorska luka, početna stanica prve crnogorske željezničke pruge, a sa brda Volujica emitovani su prvi radio-telegrafski signali sa ove strane Jadrana. Na Pristanu je bila električna centrala, ambulanta, bolnica, carinarnica, hoteli, duvanska stanica, bioskop, fudbalsko igralište… Uz porat su pristajali i brodovi na kojima su bili državnici i vojskovođe.
Zbog potrebe širenja Luke Bar, Pristan, odnosno, Novi Bar, potpuno je iseljen prije skoro pola vijeka, a ubrzo je i srušen. Mjesto gdje je nekada bio grad sravnjeno je sa zemljom. Sada se tu uzdižu lučka postrojenja. Pristan se dostojanstveno prepustio Luci i gotovo sav stao u “Lamele”, nove zgrade izgrađene sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, na Topolici, u centru Bara. Poslednji žitelj ovog gradića uz samu obalu i podno Volujice, napustio je svoj dom u februaru 1976. godine.
“Imao je dva imena i jedan vijek. Nevjerovatno kratak za jedan grad. Umro je mlad, tek što je počeo da živi, s nepunih sedamdeset. Uzalud su 1908. godine, kada su počeli da ga grade, u temelje uzidali pegament s potpisom prisutnih visokih zvaničnika i odličnika za njegovu dugovječnost. Uzalud su mu promijenili i ime. Zbog toga što je umro mlad, jer gradovi nijesu ljudi, i rastanak od njega bio je težak. Zbog toga on i danas jednako živi u sjećanju njegovih nekadašnjih žitelja“, zapisao je hroničar grada pod Rumijom Momčilo Popović.
Pristanjani i danas svaki razgovor o Pristanu završavaju riječima: “Pristan je imao dušu“. Ne objašnjavaju tu svoju tvrdnju, jer je teško kazati bilo šta i o čovjekovoj duši, a kamoli jednog gradića, ali se iz razgovora može zaključiti da pod tim podrazumijevaju da se na Pristanu nisu zaključavala vrata, da su se Pristanjani družili i pomagali – bili su zajedno i u dobru i u zlu. I vjerovali su u ljudsku dobortu i čestitost. I voljeli su, iznad svega, Pristan.
Biće, ipak, da je duša Pristana bila u dušama njegovih žitelja.
Jedan drugi barski hroničar nedavno je, pomalo cinično, kazao: „Na svom vrhuncu, šezdesetih godina dvadestog vijeka, na Pristanu nije bilo više od 2.000 stanovnika, a sada kada ga nema, ima ih više od 10.000 – svi žele da budu porijeklom sa Pristana!“
I to je razumljivo – Pristan je u ono doba bio varoš, preteča modernog Bara.
Na otvaranju manifestacije koju je organizovalo NU „Pristan“, radove je izložilo 25 zavičajnih stvaralaca, od Veliše Lekovića, Ilije Šoškića i Nikole Gvozdenovića, do Naoda Zorića. Neki su živjeli na Pristanu, neki nisu, ali su lako našli inspiraciju da ovjekovječe gradić uz obalu kojeg više nema.
* * *
U međuvremenu se odustalo od manifestacije „Pristanu s ljubavlju“. Srećom, iz tog perioda ostala je veoma dobra monografija „Pristan, grad kojeg nema“.
