Kada se deset prstića jedne eterične, prefinjene desetogodišnje djevojčice srode sa crno- bijelim dirkama, uvjerljivo, za taj uzrast zrelo i nadahnuto, tehnički do savršenstva prenoseći umjetničku i duševnu poruku najvećih čarobnjaka kompozicije, publika uživa u bravurama Baranke Lane Milanović.
Iako ova lijepa, blaga djevojčica srnećeg pogleda plijeni finom energijom, manirima i vaspitanjem, Lana ipak ne ostavlja dilemu- ona je i odlučna i ambiciozna i kada nešto želi, uloži volju, vrijeme i predan rad da do toga dođe. A za svojih deset godinica postigla je zaista puno – pohađa dvije škole – Osnovnu školu “Jugoslavija” i Školu za osnovno muzičko obrazovanje “Petar II Petrović Njegoš”. Briljira u obje. Tu nije kraj njenim interesovanjjima i aktivnostima – pored klavira, Lana voli da pleše, pjeva, sluša muziku, igra košarku sa drugarima, a obožava i vrijeme provedeno sa kućnim ljubimcima.
Velika ljubav prema muzici, kako objašnjava njena majka Svetlana, potiče iz porodice- Lana je rođena u familiji gdje je muzika oduvijek svakodnevni pratilac kako dešavanja, tako i opuštajućih trenutaka. Otac Marko, poznati DJ je, kako ističe Svetlana, “od najranijeg djetinjstva bojio njenu muzičku svijest”. Ali, od kada je Lana zaplovila vodama klasične kompozicije, Svetlana mnogo više pažnje posvećuje toj vrsti muzike, pa je tako njihov dom ispunjen kompozicijama Baha, Betovena i ostalih velikana. Ovu četvoročlanu porodicu raduje i što se u tu “priču” izvrsno uklopio i Lanin petogodisnji brat Dušan, koji posmatrajući sestru i sam vrlo često dodiruje dirke klavira. Po svemu sudeći muzika u ovu porodicu nije došla slučajno. Svi su, na neki način, rođeni sa njom u srcu.
Lana je, kako kaže, u muziku bila zaljubljena od najranijeg djetinjstva. A kako je, dokle joj sjećanje dopire, oduvijek najviše voljela upravo klavir, tako dileme u odabiru instrumenta nakon pripremnog razreda u Muzičkoj školi, nije bilo.
“Klavir mi se oduvijek najviše sviđao. Sviram tek dvije i po godine, a dvije godine se takmičim. Moja mama mi je predložila da počnem da sviram, upisala me je u Muzičku školu kod profesorice Jelene Dobrković. Bila sam presrećna, jer uživam dok provodim vrijeme za klavirom”, u dahu izgovara mala pijanistkinja. Veliku podršku ima u profesorici Jeleni za koju sa puno ljubavi ističe da je ne doživljava kao pedagoga, već kao tetku ili majku. Toliku ljubav, objašnjava Lana, profesorica zaslužuje jer je uvijek uz nju kao podrška, prijatelj i nikada joj ne dosadi da je stimuliše i hrabri kako bi bila sve bolja i bolja…
Lanin omiljeni kompozitor je Betoven.
“Svirala sam ove godine njegovu sonatu i donijela mi je mnogo pobjeda- sedam međunarodnih prvih mjesta i uvijek je rado izvodim. Najveći izazov u dosadašnjim nastupima bila mi je kompozicija pod nazivom “Muzički moment” kompozitora Levaza Lagidzea, koju sam morala da naučim da sviram za samo 15 dana, a takmičila sam se sa dvije godine starijima od sebe. Trud se isplatio- svirajući nju u Barleti, osvojila sam prvu nagradu. To je bio naporan period za mene i profesoricu Jelenu, ali kad sam dobila zlatnu medalju, bila sam najsrećnija na svijetu. Takođe, mnogo je teško bilo i u Skoplju ove godine, ali sam i tamo uzela zlato”, sa osmjehom priča Lana..
Iako mala, Lana naglašava da je mnogo samokritična. Tu crtu na nju je “prenijela” profesorica za koju kaže da je veliki profesionalac i perfekcionista. Ističe da joj je na tome posebno zahvalna, jer, kako su se složile- to je put do uspjeha. I kada su svi oduševljeni njenim izvedbama, Lana uvijek smatra da “može to i bolje”.
Tokom dvije godine koliko se takmiči, osvojila je 14 nagrada, od kojih su 12 prva mjesta na međunarodnim takmičenjima. Ove godine se takmičila u Beogradu, Skoplju, Barleti, Bečeju, Novom Sadu, Podgorici, Štipu, Herceg Novom, a prošle je nastapala u Parizu, Skoplju, Skadru, Bečeju, Novom Sadu. U Bečeju je njen nastup ocijenjen sa maksimalnih 100 bodova!
“Ove godine mi je najdraža nagrada za državnog takmičenja u Podgorici, jer se nisam nadala pobjedi, a postala sam prva u mojoj voljenoj Crnoj Gori. Najveću tremu sam imala kada sam svirala u Parizu. To je za mene bilo najbitnije takmičenje do tada, pa sam, kada sam čula da sam osvojila prvo mjesto, počela da plačem od sreće. Odlazeći na takmičenja, obišla sam mnoge zemlje, što me čini izuzetno srećnom. Ipak, najradije se sjećam predivnog Pariza i Diznilenda…Mislim da je to san svakog djeteta. Prolazeći tim čarobnim svijetom osjećala sam se poput princeze koja je šetala kroz divne Diznijeve priče. Nadam se da ću ponovo otići i visoko podići crnogorsku zastavu”, kaže Lana.
Kompozicije za nastupe bira profesorica Dobrković. Lana kaže da je njen izbor neporgešiv, mada ne propušta da za mišljenje pita i svoju malu učenicu. Dogovor lako postižu.
Izvanrednim rezultatima prethodi posvećen i naporan rad. “Vježbam svakog dana i uživam dok sviram. Kada je period takmičenja dnevno sviram i po tri sata. Iako je mnogo teško biti odličan đak sa svim peticama u osnovnoj školi, a pritom putovati na brojna međunarodna takmičenja, zahvaljujući punoj podršci i razumijevanju moje divne učiteljice Gordane Ratknić, sve postižem. Učiteljica me nakon povratka sa takmičenja i nastupa uvijek dočeka sa osmjehom i zagrljajem. Znači mi i što je od našeg odjeljenja napravila djecu među kojom nema zavisti, pa me, kada osvojim nagradu, uvijek dočekaju sa aplauzom. Volimo se, poštujemo i međusobno radujemo uspjesima”, ističe Lana uz zahvalnost učiteljici i drugarima na toplini i podršci.
I pored sati provedenih za klavirom i domaćih zadataka, Lana je uvijek raspoložena za šetnje, igru sa drugaricama. Mama Svetlana podvlači da se nikada nije desilo da njena djevojčica kaže da ne želi da svira, da ne može: “Čak i kada je prehlađena, ubjeđuje mene i profesoricu Jelenu da može da svira… Klavir svira kad je srećna, a i kada se naljuti odmah ide u sobu i u narednom trenu naš dom preplavi muzika… Jednostavno, klavir je njena najveća ljubav”.
Lana uz osmjeh potvrđuje Svetlanine riječi.
“Zvuci klavira su nešto što me čini srećnom, opuštenom, nasmijanom. Klavir je moj najveći prijatelj, svu svoju sreću i svaku tugu sa njim podijelim. Nikada, ni kada je najnapornije, nisam poželjela da napustim sviranje klavira”, priča Lana. Iako kod kuće ima instrument, ipak je najviše raduje vježbanje u prisustvu profesorice.
Najveću podršku ima od porodice i učiteljice Ratknić. Kaže da je stimulišu svi koji su joj bliski, ali da su na uspjehe ipak najponosnije mama i baka Dika.
Ova, prilikom razmjene prvih rečenica, stidljiva djevojčica, veoma brzo se opusti, sabrano i zrelo priča, a osmjeh joj ne silazi sa lica kada govori o muzici. Njome oplemenjue i slobodno vrijeme- najradije sluša stranu muziku, dok domaću ne voli naročito. Savremeni trendovi za sada na nju ne utiču, pa se po tome značajno razlikuje od vršnjaka.
Lana Milanović nakon osnovne želi da upiše Srednju muzičku školu i, kako zaneseno završava naš razgovor, “nastavi da živi svoj san”.
