Dvije tačke ovogodišnjeg Ljetopisa ipak se posebno izdvajaju: otvaranje i zatvaranje. I gotovo da bi i same bile dovoljne da pokažu koliko visoko festival može da postavi ljestvicu.

„Cigani lete u nebo“ Pozorišta na Terazijama, predstava kojom je festival otvoren, donijela je u Bar veliki ansambl, balet, hor i orkestar i bila mnogo više od svečanog podizanja zavjese. Bio je to veliki scenski događaj, raskošan i produkcijski zahtjevan, sa energijom koja je odmah na početku odredila ton festivala. Na drugom kraju uslijedio je „Ljetnji muzički vatromet“ sa „Virtuozima“ i maestrom Bojanom Suđićem. Od raskošne pozorišne predstave do vrhunske orkestarske interpretacije, dvije večeri dale su 39. Ljetopisu snažan okvir i pokazale da Bar može ugostiti produkcije koje po umjetničkom nivou pripadaju velikim festivalskim scenama.

Dovedeni su ansambli, umjetnici i interpretatori koji su mogli zadovoljiti i najprobirljiviju publiku. Upravo ta dva događaja, svaki na svoj način, značajno su podigla ukupni nivo festivala. Kada se jednom festival otvori velikim ansamblom, a zatvori orkestrom poput „Virtuoza“, onda je jasno da je publika tokom mjesec i po dana imala priliku da prisustvuje umjetničkim događajima koji se ne mogu često vidjeti u jednom gradu.

Ali vrijednost ovogodišnjeg Ljetopisa nije bila samo u velikim imenima. Njegova širina ogledala se u rasponu od afirmisanih umjetnika do autora koji tek grade svoje mjesto na sceni, od pozorišta i muzike do književnosti, likovne umjetnosti i filma, uz bARS program koji je posebnu pažnju posvetio ljudima, temama i događajima važnim za kulturno pamćenje Bara.

Posebno se, međutim, izdvojio pozorišni program, možda i najzaokruženiji segment ovogodišnjeg Ljetopisa. Nakon velikih glumačkih imena koja su obilježila otvaranje sa predstavom “Cigani lete u nebo” Ivana Bosiljčića, Olivere Bacić i Mione Marković uz balet, hor i orkestar Pozorišta na Terazijama, barska publika imala je priliku da vidi i Marka Janketića, Svetozara Cvetkovića, Svetlanu Bojković i Miloša Bikovića, uz rediteljska imena poput Jagoša Markovića, Kokana Mladenovića, Juga Radivojevića i Dina Mustafića. Različite poetike, teme i pozorišne forme dale su ovom segmentu kontinuitet i raznovrsnost, a uz velika imena regionalne scene učinile ga jednim od najupečatljivijih djelova festivala. Bilo je naslova koji su privlačili široku publiku, ali i onih koji su otvarali ozbiljnije teme i tražili više pažnje.

Upravo je pozorište pokazalo jednu od najvećih prednosti Ljetopisa: mogućnost da se u nekoliko sedmica napravi mala pozorišna mapa regiona i da publika u svom gradu vidi predstave i umjetnike koje inače ne bi imala priliku da prati.

Književni program donio je lijepu širinu od regionalnih književnih imena i putopisnih iskustava do poezije, razgovora o književnosti i autora iz Bara. Anto Tomić, Enes Halilović, Edin Krnić, Mirjana Bobić Mojsilović, Tanja Banjanin, Semezdin Mehmedinović, Goran Marković i Vladimir Vujović predstavili su se pred publikom, a posebnu vrijednost večerima dali su i moderatori Miodrag Lekić i Dragan Šoć. Završno veče sa Vujovićem pokazalo je koliko je važno da veliki festival otvori prostor i domaćem autoru koji je već privukao pažnju šire književne javnosti, našao se u najužem izboru za NIN-ovu nagradu za roman godine i osvojio više regionalnih književnih nagrada, potvrđujući tako sve čvršće mjesto na regionalnoj književnoj sceni.

Književni program je, sa druge strane, možda najjasnije pokazao koliko prostor u kojem se umjetnost događa može uticati i na njenu publiku. Aktiviranjem platoa ispred Dvorca kralja Nikole književne večeri dobile su i one posjetioce koji nisu došli planski. Ljudi sa Šetališta su zastajali, prilazili, slušali i ostajali. To se posebno vidjelo na večeri poezije Mirjane Bobić Mojsilović i Tanje Banjanin, u kojoj su se poezija, muzika i scenski nastup spojili u događaj koji je lako pronalazio put i do publike koja inače možda ne bi krenula na književno veče.

U tome i jeste posebna vrijednost ovakvih prostora. Oni ne okupljaju samo publiku koja unaprijed zna šta želi da pogleda ili posluša, već pružaju mogućnost da umjetnost pronađe i nekoga ko je sasvim slučajno naišao. A kada neko zastane zbog atmosfere, muzike ili glasa, pa ostane zbog sadržaja, onda je kulturni program napravio nešto više od pukog ispunjavanja festivalske večeri.

Likovni program imao je drugačiju dinamiku. Izložbe u galeriji „Velimir A. Leković“ ponudile su različite umjetničke poetike, od savremene figuracije do grafike i skulpture, uključujući međunarodnu izložbu „Internacionalna grafika malog formata – Crna Gora 2025/26“, kao i završnu izložbu Jovete Ljumovića „Bestiarius: Priroda u obliku“.

Program je bio raznovrstan i vrijedan pažnje, ali je istovremeno pokazao da kvalitet sadržaja mora pratiti i kvalitet prostora u kojem se predstavlja. Galeriji „Velimir A. Leković“ potrebno je ozbiljno renoviranje i tehnološko osavremenjavanje. Problem nije samo u izgledu prostora, već i u uslovima u kojima se program odvija. Tokom pojedinih otvaranja izložbi, posebno u toplim ljetnjim večerima, nedostatak adekvatnog klimatizacionog sistema činio je boravak u galeriji izuzetno napornim. Publika i umjetnici tada se, pored izložbe, bave i vrućinom.

To je detalj koji možda djeluje tehnički, ali nije nevažan. Kulturni prostor mora biti prijatan i funkcionalan i za umjetnike i za publiku. Ako se u njemu predstavljaju značajni autori i vrijedna djela, onda bi trebalo obezbijediti i uslove koji omogućavaju da se izložba zaista doživi. Dobra umjetnost zaslužuje dobar prostor, ali i prostor u kojem je moguće normalno boraviti.

Filmski program imao je prepoznatljivu autorsku liniju. Publika je mogla da pogleda ostvarenja značajnih evropskih i svjetskih reditelja, ali i domaću produkciju, među kojom se posebno izdvojila „Vidra“ Srđana Vuletića, uz razgovor sa filmskom ekipom. To nije bio program koji je išao za najlakšim izborom i najvećom posjećenošću, već za filmovima koji imaju svoju publiku i zahtijevaju određenu vrstu interesovanja i pažnje. Takav program važan je za festival koji želi da zadrži umjetnički kriterijum i publici ponudi nešto više od očekivanog.

bARS je i ove godine imao posebnu dimenziju jer je pažnju vraćao na ljude, događaje i mjesta važna za barsko kulturno i istorijsko pamćenje. Kroz izložbe, fotografije, muzičke programe i razgovore podsjećao je na različite slojeve života grada, a posebno se izdvojila završna izložba “Inex: Nakon ‘Zlatne obale‘“, umjetnice iz Beograda Maše Seničić, koja je kroz dokumente, fotografije i sačuvanu građu podsjetila na jednu važnu epohu razvoja Bara.

Zanimljiv spoj lokalnog i međunarodnog donio je i nastup Marka Vukosavovića, svjetski poznatog stručnjaka iz oblasti finansija koji živi u Njujorku, a čije su porodične veze sa Barom, posebno sa ocem, generalom Raškom Vukosavovićem, bile povod za istraživanje teme crnogorskog antifašizma i Drugog svjetskog rata, koje je rezultiralo knjigom „The Finest Sons and Daughters“ („Najsvjetliji sinovi i kćeri“), koju je napisao na engleskom jeziku. Tako je  bARS kroz savremene umjetničke forme otvorio nova čitanja barske prošlosti.

Potpisniku ovih redova jedna zamjerka ostaje posebno vidljiva. Stari Bar nije bio iskorišćen u mjeri u kojoj bi mogao i trebao biti. Tek je nekoliko sadržaja našlo put do njegovih kamenih trgova i scena, iako je teško zamisliti prirodniji ambijent za jedan ljetnji festival. Njegovi zidovi, trgovi, istorija i mediteranska atmosfera gotovo sami traže pozorište, muziku i književnost.

Organizatori su izbor lokacija objasnili kapacitetom Ljetnje scene u Starom Baru, na kojoj može stati približno upola manje publike nego na sceni ispred Doma kulture. To jeste razumljiv argument, posebno kada je riječ o velikim produkcijama. Ali, Stari Bar ne mora biti prostor samo za velike predstave. Njegovi trgovi i kameni ambijent idealni su za manje pozorišne forme, književne večeri, koncerte, kamerne programe i različite druge sadržaje.

Zato bi za naredna izdanja trebalo pronaći način da Stari Bar bude više od povremene festivalske adrese, ne samo zbog njegove atraktivnosti već i zato što je njegov ambijent sam po sebi dio umjetničkog doživljaja. Uostalom, „Barski ljetopis“ nije samo ono što se događa na sceni, već i prostor u kojem se događa.

Ovo izdanje festivala odvijalo se u posebno zanimljivoj godini za barsku kulturu. Paralelno sa Ljetopisom završena je velika rekonstrukcija Dvorca kralja Nikole, jednog od najvažnijih kulturno-istorijskih prostora grada, a Kulturni centar Bar obilježio je 50 godina rada.

Tako se 39. „Barski ljetopis“ našao između dva velika događaja: završene obnove jednog od simbola kulturnog identiteta Bara i jubileja ustanove koja već pola vijeka učestvuje u njegovom kulturnom životu. To je dobar trenutak za razmišljanje o tome kako postojeće prostore učiniti još boljim i kako ih sadržajnije uključiti u buduće festivalske programe.

Pred četrdesetim izdanjem, „Barski ljetopis“ već ima ono što se ne može napraviti preko noći, tradiciju, publiku i ime. Sada je važno sačuvati ono što funkcioniše, a istovremeno imati dovoljno hrabrosti da se neke stvari mijenjaju, jer festival koji traje gotovo četiri decenije ne živi samo od tradicije. Iza njega su decenije susreta, aplauza, izložbi, knjiga, glumaca, muzičara, pjesnika, filmskih priča i ljetnjih večeri koje su ostale u sjećanju mnogih generacija Barana.

Svako od nas bi, prema sopstvenim afinitetima, mogao ponešto dodati programu, promijeniti raspored, poželjeti neku drugu lokaciju ili još nekog umjetnika. No, festival koji bi odgovarao svakom ukusu vjerovatno ne postoji. Važnije je da ima dušu. A „Barski ljetopis“ je ima.

The post Osvrt: Ljetopis između velikih imena i barske duše first appeared on BARinfo.

„Razgovori s vješticom“ istražuju unutrašnji svijet slikara Vida Latinovića – kompleksnog stvaraoca u potrazi za smislom, umjetničkim identitetom i mjestom u svijetu. Kroz njegove razgovore sa misterioznom Vješticom, koji se odvijaju u periodu od 1980. do 2019. godine, roman funkcioniše kao filozofska refleksija o umjetnosti, životu i duhovnosti, ali i kao putovanje kroz psihološke lavirinte stvaralaštva. Kombinujući esejistički ton i lirsku prozu uz finu dozu melanholije, autor briljira u sposobnosti da spoji filozofiju i umjetnost sa narativom koji drži pažnju. Lik Vještice ovdje simbolizuje savjest, inspiraciju i iskušenje, postajući katalizator unutrašnje transformacije glavnog junaka u raskoraku između tradicije i postmodernizma.

Vladimir Vujović spada u red najtalentovanijih i najautentičnijih glasova mlađe generacije regionalnih pisaca. Njegov stilski rafiniran i dubok prozni prvijenac privukao je veliku pažnju književne kritike, koja ga zbog introspektivnog stila i obrade velikih tema poput smrti, gubitka i transformacije upoređuje sa djelima Miloša Crnjanskog i Danila Kiša. Roman je nagrađen prestižnim priznanjem „Danko Popović“ za najbolju knjigu proze u 2025. godini, a autoru je dodijeljena i nagrada „Đura Đukanov“, što uz brojne nominacije dodatno potvrđuje njegov visoki status na savremenoj književnoj sceni.

Dragan Šoć je jedan od najistaknutijih i najuglednijih pravnika u Crnoj Gori, sa bogatom dugogodišnjom karijerom u pravosuđu, advokaturi i javnom životu, prepoznat kao izuzetan govornik, erudita i britak analitičar društvenih zbivanja.

The post Vještica i vještačenje: Autorsko veče Vladimira Vujovića večeras ispred Dvorca kralja Nikole first appeared on BARinfo.

Brojna publika, mahom djeca u pratnji roditelja, imala je priliku da uživa u savremenom čitanju poznatog Stivensonovog djela, koje im je približilo avanturistički duh priče. Zahvaljujući upečatljivoj glumi, lijepo osmišljenoj scenografiji, živopisnim kostimima i muzici, Ljetnja scena Doma kulture na trenutak je postala mjesto velike pustolovine u kojoj se tragalo za mapom, blagom, ali i za pravim vrijednostima.

Ansambl predstave činili su Olivera Bacić kao Džim Hokins, Marijana Vićentijević Badovinac kao baka Hokins, Nikola Kerkez u ulogama Bila Bonsa i Bena Gana, Miloš Lazarov koji je igrao Crnog psa, Filip Stankovski kao Grej, Aleksandra Anđelković kao doktorka Livzi, Nikola Malbaša kao baron Triloni, Nenad Radović – slijepi Pju, Mihajlo Đorović kao srećni Miki, Mina Nenadović kao ćutljiva Sju, Bogdan Bogdanović kao kapetan Smolet, Strahinja Blažić kao dugački Džon Silver i Mladen Vuković u ulozi Džona Bedžera.

Olivera Bacić, koja tumači Džim Hokins, djevojčicu koja sanja o muzici, repu i TikToku, kaže da kroz avanturu njen lik otkriva da pravo blago nije ono koje se može pronaći na mapi. Upravo ljubav, prijateljstvo, požrtvovanje i odanost, smatra Bacić, vrijednosti su koje bi najmlađa publika trebalo da ponese iz predstave.

„Ono što je najvažnije u životu, što je život, to je stvarno ljubav. Dok sam razgovarala sa djecom i dok smo se grlili nakon predstave, meni je to bilo jedno potpuno novo iskustvo. Ne igram u dječjem pozorištu i nemam često susret sa tom publikom, tako da je meni to pravo bogatstvo. Te reakcije, sve to sam upravo željela da prenesem igrajući ovu priču, da oni shvate šta je važno. Mislim da je to večeras uspjelo. Oni su prema meni bili puni ljubavi, što znači da su i te kako osjetili put ove djevojčice. Iako su interesovanja djece danas mnogo više usmjerena ka virtuelnom svijetu, oni zaista umiju da prepoznaju prave vrijednosti kao što su ljubav, prijateljstvo, požrtvovanje i odanost. To su i poruke cijelog ovog komada“, kazala je Bacić.

Muzika je jedan od pokretača predstave, a Bacić je kroz ulogu dobila priliku da pokaže i novu vokalnu stranu. Nakon nastupa u mjuziklu „Cigani lete u nebo“, kojim je otvoren ovogodišnji „Barski ljetopis“, glumica se ovoga puta okušala i u repu, što joj je, kako kaže, bilo posebno izazovno.

„Kokan Mladenović, Irena Popović, dok je pravila muziku, nekako smo svi bili inspirisani time. Obradovala sam se kada mi je reditelj rekao da će biti dosta songova, jer muzika je zaista pokretač. U ovoj predstavi iskoristili smo sve moje vokalne sposobnosti i to je išlo u skladu sa pričom. Djevojčica u predstavi voli da piše muziku, voli da repuje, ali meni je to bilo drugačije i izazovno, jer do sada nikad nisam repovala. Upoznala sam neki novi žanr. To mi daje novu energiju, možda mijenja i koncentraciju, a djeci možda više drži pažnju, jer predstava dugo traje. Svaki put kada krenem sa nekim songom, koji je takođe važan za poentiranje neke priče ili situacije u komadu, djecu to obraduje i oni učestvuju, interaktivni su“, istakla je Olivera Bacić.

Za mladu glumicu nastup na „Barskom ljetopisu“ ima i posebnu vrijednost. Nakon što je ovog ljeta već nastupila na festivalu u mjuziklu „Cigani lete u nebo“, kaže da su je ambijent i atmosfera Bara odmah osvojili.

„Kad mi kolege pričaju kako su ovdje igrali „Antigonu“ i da ne nabrajam dalje, onda možete da zamislite. Kada sam prvi put došla ovdje, u julu, sa Terazijama i ‘Ciganima’, oduševila sam se ovim prostorom. Tu su bile i moje starije kolege i rekla sam ‘Bože, koliko je romantično, koliko je divno’. Igranja kao ove večeri bila su mi baš posebna. Publika koja dolazi je publika koja stvarno voli, koja se raduje i prihvata ono što joj se daje. Stvarno je magično. Velika mi je čast, voljela bih i nadam se da ću sljedeće godine doći sa nekom drugom predstavom“, poručila je Bacić.

Savremeno čitanje Stivensonovog klasika posebno je došlo do izražaja kroz ritam predstave, muziku i način na koji je priča približena djeci. Nikola Malbaša, koji tumači barona Trilonija, ističe da su dobra ekipa i režijski pristup omogućili da se poznata priča ispriča na način blizak današnjoj publici.

„Bilo je lako jer je ekipa jako dobra, a režija takva da je sve isprepleteno songovima. Mi igramo na način koji je, možda, malo scenski efektniji, ali to radimo upravo da bismo ovu priču pričali publici na njima shvatljiv način, jer je ovo prije svega predstava za djecu. Tako se povezujemo sa njima“, kazao je Malbaša izražavajući zadovoljstvo reakcijom barske publike. Istakao je da je igranje za djecu uvijek posebno iskustvo, naročito kada se predstava izvodi na ljetnjem festivalu i na otvorenoj sceni.

„Ja sam više nego zadovoljan. Uvijek je zadovoljstvo igrati za djecu, posebno u ovakvim okolnostima, na ljetnjem festivalu. Bilo je jako lijepo.“

Otvorena scena donosi i dodatne izazove, posebno kada su u pitanju visoke temperature i slojeviti kostimi, ali glumci su na takve uslove, kaže Malbaša, već navikli.

„Moram da priznam da ovoliko slojeva kostima može malo da doprinese povećanju temperature, ali nekako igramo na to i prosto nas to negdje i podigne. Nije nam prvi put da igramo na otvorenoj sceni, igrali smo i u Budvi, tako da smo navikli“, zaključio je Malbaša.

The post Pustolovina koja se pamti: Ostrvo sa blagom osvojilo publiku na 39. Barskom ljetopisu first appeared on BARinfo.

Mirjana Bobić Mojsilović je jedna od najčitanijih i najpopularnijih savremenih autorki na našim prostorima, uspješna spisateljica, novinarka i dramska autorka. Svoju bogatu književnu karijeru započela je zbirkom priča „Baba nemoj ništa da me pitaš“ (1997), nakon čega su uslijedili kultni, bestseler romani poput „Dnevnik srpske domaćice“ (koji je preveden na francuski i italijanski jezik), „Hepi end“, „Majke mi, bajka“, „Ono sve što znaš o meni“, „Tvoj sam“ i „Srce moje“. Njena drama „Suze su okej“ postigla je ogroman uspjeh na pozorišnim scenama, a njene knjige, pisane sa prepoznatljivim šarmom, dubokim razumijevanjem muško-ženskih odnosa i finom dozom humora, redovno osvajaju srca publike širom regiona.

Tanja Banjanin je jedan od najboljih i najautentičnijih pop vokala regionalne muzičke scene. Poznata po svom moćnom glasu, specifičnoj interpretaciji i vanvremenskim hitovima, njeno učešće u ovom programu donosi posebnu muzičku sofisticiranost i emotivnu dubinu stihovima koji će biti izvedeni.

Ulaz je Slobodan.

The post Večeras ispred Dvorca muzičko-poetsko veče Mirjane Bobić Mojsilović first appeared on BARinfo.

“Na to takođe utiču i razne okolnosti, međutim, ono što me rukovodi u samom odabiru jeste da biram ono što je u tom trenutku moguće realizovati i da bude najkvalitetnije, bilo da je pitanju autor ili neka kolektivna izložba”, istakao je Ćetković.

Selektor likovnog programa je istakao da je ovog ljeta više nego zadovoljan odzivom publike:

“Svjedoci smo večeras da je u galeriji veliki broj ljudi, to me posebno raduje, na kraju krajeva, umjetnost, ta vizionalna komunikacija na neki način je neophodna, povratna informacija od strane publike je u svemu tome više nego bitna”, ukazao je Ćetković.

U rekapitulaciji dosadašnjeg dijela ovog festivalskog segmenta, Ćetković je podsjetio da je premijerna postavka bila veoma posjećena samostalna izložba Miomira Miša Vemića.

“Potom smo imali izložbu Stojana Milanova iz Beograda, jednog sjajnog autora, i tu je bio ogroman odziv publike, a i za ovu treću izložbu, pravu manifestaciju grafike, galerija je večeras takođe bila puna, i raduje me da publika, stručna javnost i svi ostali prepoznaju kvalitet likovnog programa”, kazao je Ćetković.

Do kraja Barskog ljetopisa ljubitelje likovne umjetnosti čekaju još dvije izložbe:

“U pitanju su dva autora  iz Crne Gore. Prvi je slikar Darko Đurović koji će se predstaviti 7. avgusta u ovoj galeriji sa svojim najnovijim radovima, poslije toga imamo otvaranje izložbe skulptura u kamenu Jovete Ljumovića koja će okončati likovni program. Možemo reći da smo sublimirali na ovom ljetopisu sve grane likovne umjetnosti-od grafike, slikarstva, do sculpture i crteža, tako da mogu reći da sam kao selektor u potpunosti zadovoljan, a raduju me odlične impresije i stručne javnosti i likovne publike. Na kraju bih skrenuo pažnju na  još jedan detalj, čini mi se da kao nikad ranije u Bar na izložbe Barskog ljetopisa dolaze kolege likovni umjetnici sa svih strana države, i večeras je  ista situacija po tom pitanju, na izložbi grafike vidimo veliki broj kolega, naravno i učesnika same izložbe, i to je ono što me posebno raduje”, zaključio je Ćetković.

The post Goran Ćetković: Likovni program Barskog ljetopisa za stepenicu viši ove godine first appeared on BARinfo.

RB BI: Mašo, Vi ste rođena Beograđanka. Kažite mi, odakle veza između Vas i ovog dragulja naše obale?

Seničić: Prije svega, drago mi je da mogu baš u programu Radio Bara da govorim na ovu temu i hvala na pozivu. Rođena sam u Beogradu, ali sam sva ljeta svog djetinjstva provela na Zlatnoj obali jer je moj djed, očev otac, bio ekonomista u preduzeću „Ivan Milutinović“, koje je izgradilo hotel i pripadajuće naselje. Zbog toga smo među prvima imali priliku da postanemo vlasnici jedne od kuća nad stijenama. Naravno, sve to sam saznala mnogo kasnije, jer tokom odrastanja nije bilo potrebe za postavljanjem pitanja i potpitanja – znalo se gdje se ide na more, kao i da smiješ sam na plažu, a moje najranije godine su bile obilježene infrastrukturom tog hotela, paženim mediteranskim rastinjem i ljubaznim zaposlenima. Razgovarala sam sa mnogim ljudima i shvatila da je tada, devedesetih, Inex već propadao u odnosu na to kako je izgledao i radio u godinama nakon otvaranja. Ja ga se zaista ipak sjećam krajnje idealistično, kao velikog mehanizma, i čini mi se da se više nikad nisam osjećala tako sigurno kao među tim bungalovima.

RB BI: Kako je izgledao i koliko je trajao proces pripreme ove izložbe?

Seničić: Nakon prodaje naše kuće koja se nalazila u pomenutom naselju, negdje 2005. godine, imala sam potrebu da se kontinuirano vraćam na Zlatnu obalu. Mojim roditeljima je to bilo malo smiješno, ali nešto me je vuklo. Jedno vrijeme je hotel radio i onda se 2013. godine potpuno ugasio. Kada sam vidjela zatvorena vrata, a onda i glavnu zgradu sravnjenu do temelja, nije mi bilo svejedno. Tada sam krenula da sakupljam, tačnije, mahnito da arhiviram, jer mi se čini da, za razliku od starijih generacija, mi mlađi imamo svijest da sve propada i da je jako važna kultura sjećanja, pa jurimo da sačuvamo sve što možemo. Jasno nam je da već sjutra, kad se probudimo, može da se ispostavi kako je nešto naizgled neupitno obrisano preko noći. Zbog toga od 2013. godine sakupljam najrazličitije vrste materijala, arhivske fotografije, tekstove i video-zapise, dok fotografišem i sama. Imala sam priliku da 2020. godine dio toga izložim u Zagrebu, među publikom koja ipak ima izraženiji odnos prema svom dijelu jadranske obale, pa je cijela postavka bila podređena tom kontekstu. Najveća želja mi je, naravno, bila da izložbu organizujem u gradu za koji je hotel najviše bio vezan. I evo me sada tu.

RB BI: Trenutno boravite u Baru, a izložba će biti otvorena 19. avgusta. U sedmicama koje predstoje, da li postoji prostora da se postavka dopuni?

Seničić: Da, sasvim sigurno, i zato sam trenutno u Baru. Željela sam da malo bolje osjetim prostor Galerije „Velimir A. Leković“ i da pokušam da sa lokalnim stanovništvom, koje se sjeća Zlatne obale, uspostavim kontakt, da vidim da li posjeduju neke predmete, fotografije i naravno priče, ono što nazivamo nematerijalnim kulturnim nasljeđem. Postoji taj rogobatan termin, ali je meni važan, a to je parcitipativno nasljeđe, njega bih takođe volela da pomenem jer ovo nije samo moja izložba. Jesam potpisana kao autor, ali tu ima jako malo mojih fotografija ili nekih umjetničlih dopuna. Prije svega sebe u ovom procesu doživljavam kao nekog kustosa, sakupljača, umjereno ozbiljnog direktora arhiva Zlatne obale, i ovom prilikom želim da pozovem slušaoce da mi se jave da bismo postavku dopunili njihovim vizurama. Mogu da kontaktiraju uredništvo Radio Bara, koji će uputiti dalje na mene, a dostupna sam i na svim društvenim mrežama.

RB BI: Jako emotivno govorite o Zlatnoj obali i Hotelu Inex. Koliko je za Vas bilo teško da pomirite emocionalni dio, odnosno nostalgiju sa dokumentarističkim pristupom?

Seničić: To je veoma izazovan proces. Ja sam profesionalna umjetnica, bavim se različitim oblikovanjima materijala, ali svaki put je drugačiji i uvijek mora iznova da se opipava ta granica. Sada su sve vidljiviji projekti koji kreću od nekih ličnih istorija, ali meni je važno prvo da budem iskrena i kažem odakle krećem i zašto se mene ova tema tiče, ali zatim i da stavim do znanja da je to samo polazišna tačka. Moja lična istorija, odnosno vezanost za Zlatnu obalu, nije svrha i cilj ovog projekta, tj. ove izložbe. Projekat je mnogo širi od same izložbe, i postoji puno materijala koji u nju neće ni ući. Trenutno sam pred odbranom doktorata koji se bavi mjestima sjećanja, čime sam se bavila kroz studije sjećanja, digitalnu humanistiku i teoriju medija. Moja opsesija prostornošću i kritičkim teorijama je nešto što stoji iza cijelog mog rada. Naravno, to na ovoj izložbi nije vidljivo u formalnom smislu, ali je u mom biću prisutno i ne dozvoljava mi da budem patetična i nostalgična bez pokrića.

RB BI: Ova izložba dio je šireg projekta na kojem radite duže vrijeme. Je li projekat zaokružen ili ima dalje prostora za njegovo nadograđivanje?

Seničić: Sakupljati nešto tako dugo prirodno rezultira raznim mogućim slikama i iteracijama, idejama kako bi sve ovo moglo najbolje da se doživi. Prije neki dan dobila sam jednu lijepu vijest, pozvana sam da u Artget galeriji u Beogradu naredne sezone izlažem svoje fotografsko i predmetno istraživanje o hotelima, od kojih je Zlatna obala jedan, i to onaj ključni od kojeg je sve počelo. Ulaženje dublje u istorijat turizma i izgradnje hotela je popunilo za mene prazninu: dokumentarističku, informacijsku, teorijsku, koju sam imala kada sam počela da se bavim straživanjem Zlatne obale, pa je tako i ceo ovaj projekat rastao i poprimio malo ozbiljnije razmere. Shvatila sam da nije važno koji su to tačno lokaliteti, jer mi pričamo o paradigmatskim primjerima jugoslovenskih hotela, a ne samo o Inex-u, ili bilo kom drugom objektu, manje ili više spektakularnom u arhitektonskom smislu. Da zaključim, Zlatna obala je veliki projekat u trajanju, sadrži razna granjanja, a izložba u okviru Barskog ljetopisa je jedno od njih. Meni je vrlo važno da se izložba ne sagleda kao puka prezentacija materijala koji vise sa zidova, i zaista ću se truditi da inspirišem barsku publiku da taj poznat prostor galerije dožive drugačije.

RB BI: Koji su ostali hoteli koje ste obuhvatili istraživanjem?

Seničić: Posjetila sam mnogo hotela duž cijele jadranske magistrale, među njima puno modernističkih, koji su ili u statusu zaštite ili su nedavno izgubljeni. Recimo, hotel Maestral u Breli je nevjerovatno arhitektonsko ostvarenje. Ali, mene ne vuče samo arhitektura, vuče me odnos prema tom objektu, u smislu koliko su ta mjesta određivala lokalnu zajednicu, što znam da je bio slučaj i sa Inex-om. Mnogo ljudi je u njemu radilo, a ako nije radilo, onda je tamo išlo na koncerte, bilijar, bazen… U tom smislu, hoteli jesu mjesta kolektivnog sjećanja i mjesta okupljanja, i iako je danas iz perspektive potpuno izmijenjenog turističkog diskursa drugačije viđenje toga šta hotel predstavlja, vjerujem – po onome što čitam i slušam – da ta hotelska narativnost može da bude ispričana kroz sjećanja i to ću se potruditi budućom beogradskom izložbom i da uradim, a naravno i ovom barskom, koja je fokusirana na taj jedan lokalno važan prostor.

RB BI: Možemo da kažemo da se sada sve mjeri mjerom prihoda, a nekada se mjerilo mjerom osjećaja, druženja…

Seničić: Moj otac se ozbiljno decenijama bavi turizmom i moram da kažem da se ja njemu činim vrlo blesavom jer je to moja tema na ovaj način, tema koju on doživljava veoma profesionalno i nimalo poetski. U razgovoru sa njim sam shvatila da se turizam, kao i druge grane, prirodno mijenja jer tržište postavlja nove zahtjeve. Recimo, Hotel Korali, koji je svojevremeno dobio Borbinu nagradu za arhitekturu, a i danas je prilično impozantan, pretrpio je značajne izmjene prilikom renoviranja i rušenja jednog od blokova. Čula sam da se povećavaju sobe, jer je standard veličine soba vremenom izmijenjen. Meni je najinteresantnije što danas ima sve manje zajedničkih prostora u hotelima, daleko više se ide ka tome da apartmani budu što veći, što je možda i pokazatelj galopirajuće individuacije u našem društvu. Meni je Hotel Inex ostao u sjećanju kao mjesto slobode, slobodnog protoka kroz hodnike, među bungalovima, a to da sam kao šestogodišnje dijete sama slobodno lutala plažom iz današnje perspektive djeluje potpuno nezamislivo. Drugo je vrijeme bilo, čak i devedesetih, a kamoli prije toga. Zato kažem, jako je važno ne lamentirati nad tim i govoriti „Predivno je bilo nekad“. Ne radi se o tome, već o tome da treba precizno detektovati vrijednosti koje su dovele do tih i takvih hotelskih struktura. Treba razmisliti da li su to vrijednosti kojima bi trebali da se vratimo, a ne da plačemo nad ruinama obraslim olendrom.

RB BI: Nadam se da će upravo na takvo razmišljanje izložba navesti posjetioce.

Seničić: I ja se zaista nadam, moja najveća želja je da probam da materijale ovjekovječim u obliku knjige, u sklopu onoga što zovemo „artist book“. To ne bi bila klasična monografija koja pretenduje da ispriča činjenice, već jednu poetsku, djelimično subjektivnu perspektivu, kolektivnu mrežu sjećanja. To jeste moja metodologija – ja sam prije svega pjesnikinja, ne istoričarka.

RB BI: Snimanje dokumentarnog filma bilo bi, možda, vrijedno koliko i knjiga.

Seničić: Zanimljivo je što to pominjete, jer sam ja studirala na Fakultetu dramskih umjetnosti, a tamo i branim svoj doktorski rad. Puno ljudi me pitalo zašto nisam snimila film, jer je to naprosto logično. Ali, baš zato što je toliko logično, ja sam krenula sa nekim drugačijim metodama prikupljanja materijala, koje mi nisu toliko komforne. Za mene bi uzeti kameru i snimiti nešto bio prvi impuls, jer sam u tome odrasla i u tom polju se obrazovala, ali takođe u snimanju imam zadrške jer posedujem znanja koja me koče, plaše. A ova vrsta interdisciplinarnog, vizuelnog pristupa je za mene čist eksperiment – time mi daje slobodu, i više uživam u procesu.

RB BI: Šta će sve konkretno publika biti u prilici da pogleda?

Seničić: Sigurna sam da će postavku činiti fotografije iz različitih perioda, koje sam sakupljala od ljudi koji su tamo ljetovali, kao i pojedini predmeti, djelovi inventara. Tu su i drugi arhivski materijali, a planiram da na osnovu starih štampam nove razglednice koje će publika sa sobom moći da ponese. Pored toga, biće prostornih instalacija koje će barskoj publici možda biti malo začudne, jer bih voljela da se igram sa nekim objektima iz hotela koji sugerišu uslužnost i snagu tog ugostiteljskog organizma. Između ostalog, jedno od mojih najvažnijih sjećanja je na dugačko crijevo koje je služilo da se u sumrak zalije cijela ta nevjerovatna flora hotela. Crijevo će sigurno biti u galeriji.

RB BI: Važan segment izložbe su i priče nekadašnjih gostiju. Na koji će način one biti predstavljene publici?

Seničić: Oko toga i dalje imam par nedoumica. Postoje različiti načini, ja sam neke ljude i zvučno snimala, ali ne bih voljela da ih tako izložim. Mislim da je ideja u stvari da ja budem tu veći dio trajanja izložbe i da sa ljudima razgovaram. Ne mogu da kažem da ću se ponašati kao dio postavke, ali hoću kao neka vrsta turoperatera. Kada se priče napišu, one postanu malo banalne, i čak konačne, a cilj je dijalog, da te priče natjeraju posjetioce da reaguju, a ja bih volela da budem tu da vidim ili zabilježim reakciju. Moram da priznam, iako znam koliko je to teško izdvodljivo, najveća želja bi mi bila da mladi ljudi, koji nisu imali nikakve veze sa Inex-om, dođu da vide izložbu, jer je važno da mlađi ljudi znaju da im prostor pripada, da im grad i sjećanje pripadaju, i da na tragu toga preuzmu odgovornost nad narativima koje možda nisu lično iskusili, a koji su ih sigurno oblikovali.

RB BI: Čini mi se da hotel INEX teško možemo razdvojiti od termina jugonostalgije, pa možda i od muzike iz tog perioda. Jeste li razmatrali da izložbu dopunite i muzičkim dijelom?

Seničić: Moj kolega dizajner zvuka i ja razmišljali smo o tome šta bi mogla da bude zvučna podloga izložbe. Plašim se, ako bih stavila romantičnu muziku, koja je bila prisutna na predivnoj terasi hotela, svirala, da bi to povuklo jedan talas nostalgije, tako da je za sada ideja da napravimo miks zvuka rušenja hotela, muzike i nekih drugih tipičnih auditornih senzacija. Tek kada uđete u galeriju sa materijalom shvatite da li neke stvari funkcionišu ili ne. Možda će taj zvuk pobjeći kada se uđe u galeriju, ne znam. Sve govorim sa zadrškom i ako shvatim da nešto ne funkcioniše kako bih voljela, biće izostavljeno. Treba ponekad vjerovati procesu.

RB BI: Naš razgovor je dodatno aktuelan jer je upravo prije nekoliko dana postavljena i tabla na novom hotelu kojom se obavještavaju građani da je pristup plaži dozvoljen isključivo gostima objekta. Kakva je bila Vaša reakcija kada ste tablu vidjeli?

Seničić: Inicijalno tužna, a onda buntovna, jer sam pomislila da me neće ništa spriječiti da odem na tu plažu. Sigurna sam da se tako osjećaju i svi stanovnici naselja Ivan Milutinović. Nije ih mnogo ostalo koji redovno dolaze od prve postavke sa kojom sam se igrala kada sam bila mala. Ta plaža je bila nešto što smo svi osjećali kao svoje i to hotel nikada nije osporavao. Vraćam se na priču o savremenom turizmu i promjeni diskursa – sada postoji potreba da se privatuzuju plaže i prostori, i generalno svjedočimo tome i u gradovima, a kamoli na obali koja ima toliki kapitalistički potencijal. Zakon o morskom dobru može da pročita svako ko želi, dostupan je javno, i neki bi prostori morali biti ostavljeni stanovnicima. Teško je boriti se sa investitorima, ali je moj odgovor i u gradu i na obali da mi moramo da se batrgamo da zadržimo svako, ma koliko malo parče javnog prostora koje nam je ostalo.

RB BI: Dobijamo dakle, funkciju i formu, ali gubimo suštinu.

Seničić: Pa da, jer koja je funkcija plaže ako će na njoj biti samo neki povremeni turisti koiji mogu da priušte da spavaju u novim hotelima, jako skupim u odnosu na one u kojima smo mi ljetovali. Da li takvi hoteli uopšte pripadaju Sutomoru? Ne kažem da je Sutomore loša destinacija, naprotiv, ali zaboravili smo malo i na stihove iz pjesme Branka Miljkovića o radnicima na moru, koja je meni bila jako potresna. More treba da bude svima dostupno, pa tako treba da postoje hoteli pridaju običnim građanima, porodicama. Ni Inex nije bio uvijek dostupan svima, pogotovo 70-ih, ali kada sam ja bila dijete u hotelu su boravili neki, da se tako kolokvijalno izrazim, potpuno obični turisti. Kada vidim trenutne cijene mnogih hotela, dolazim do zaključka da njih posjećuju turisti koji neće izaći i saznati da na Rtu Ratac postoje ostaci manastarira iz 11. vijeka. Moram da kažem da mi je vrlo šarmantno što se novi hotel otvorio baš sada, a nije u potpunosti renoviran i po njegovim ćoškovima možemo da vidimo ostatke toga što je bio Inex. Dok je to tako, malo okrnjeno, meni je osmijeh na licu jer znam da nije sve izgubljeno.

RB BI: Kako je došlo do saradnje sa Željkom Milovićem?

Seničić: Željko je urednik programa bARS i čovjek kog svi Barani znaju kao neumornog čuvara sjećanja. Kao takav mi je i predstavljen 2020. godine, odnosno, prijateljica mi je pomenula da moram da razgovaram sa njim kada sam pripremala izložbu u Zagrebu. Dobila sam njegov broj telefona, našli smo se odmah, i prva stvar koju mi je rekao je: „Meni je Inex bio kao Diznilend“. Poslije sam vidjela da je o tome pisao, njegov otac je bio legenda hotela, a i Željko je kasnije radio tamo sezonski. U tom smislu, saradnja sa Željkom je najprirodniji spoj i zaista sam mu zahvalna što je prepoznao da je ova izložba za publiku njegovog programa vrijedna. Kao što sam rekla, važno mi je da izložba bude ovdje i voljela bih da uspostavim saradnju i sa Iberostarom, da možda dio postavke bude postavljen u bivšem prostoru hotela. Ne vidim smisao da izložba previše putuje, možda tek u nekim manjim, simboličkim oblicima.

RB BI: Još jednom da uputimo poziv našim sugrađanima da prisustvuju otvaranju i tokom narednih sedmica vas kontaktiraju ukoliko posjeduju određene predmete.

Seničić: Izložba se otvara 19. avgusta u 21 sat i trajaće do 1. septembra u Galeriji „Velimir A. Leković“. Ja pozivam vaše slušaoce da je posjete, ali i još jednom, naravno, da pišu meni ili Željku Miloviću ako imaju bilo šta da podijele o hotelu – sva sjećanja su dobrodošla.

The post Izložba na bARSu satkana od kolektivnih sjećanja na Inex i Zlatnu obalu first appeared on BARinfo.

Brojni posjetioci imali su priliku da se upoznaju sa opusom jednog od najznačajnijih savremenih crnogorskih slikara autentičnog izraza, prepoznatljivog po motivu konja kao simbola slobode, snage, unutrašnje energije i stalne borbeizmeđu suprotstavljenih sila. Vemić iza sebe ima 47 samostalnih i veliki broj kolektivnih izložbi u Crnoj Gori i inostranstvu, a njegova djela se nalaze u brojnim privatnim i javnim kolekcijama širom Evrope i svijeta.

Izložbu je otvorila istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka dr Anastazija Miranović, koja je istakla da naziv izložbe direktno referiše lični kontekst umjetnikovog duhovno-kreativnog buđenja i istovremeno p(r)oziva na angažovanost – buđenje iz uljuljkane letargičnosti svijeta nametnutih obrazaca ponašanja, svijeta snoviđenja, zabluda, predrasuda, stereotipa i uvriježenih mišljenja.

Motiv konja u Vemićevom stvaralačkom opusu, prema riječima Miranović, nadrasta klasičnu animalističku tematiku i postaje univerzalna metafora ljudskog uzusa, borbe i prkosa.

„Silovito njištanje đedovog Vranca zapretano u ranom dječačkom sjećanju, Vemić kontinuirano dekodira ciklusima slika čija tematika konzistentno istrajava u ‘primordijalnom kriku’ čovjeka današnjice. Zvučni i vizuelni šok iz djetinjstva na Sinjajevini postao je pokretački impuls cjelokupnog umjetnikovog stvaralačkog opusa“, navodi Miranović. 

„Onirički/košmarni motivi konja u svom stihijskom galopu, zanosu, grču, zagrljaju, nose strepnje, strahove, borbu protiv praznine savremenog, distopijskog svijeta. Virtuozni crtež nije u funkciji deskripcije realnog anatomskog fizikuma. Bilo bi suviše jednostavno baviti se isključivo estetskim. Vjekovima se motiv konjske figure eksploatisao u kulturi i istoriji umjetnosti kao simbol plemenitosti, ljepote, snage, izdržljivosti, brzine, ratnog trijumfa… Međutim, ovdje je riječ o etici, o deformitetima potaknutimunutrašnjim bilom, krikom i ekspresijom“, apostrofira dr Miranović dodajući da su Vemićeve predstave konjaprvenstveno psihološke studije, slike karaktera, stanja i svojevrsna likovna ispovijest o prolaznosti, nemoći, stradanju, neprikosnovenoj energiji divljine, njenoj silovitosti, ljepoti i snazi…

Miranović u svom kritičkom osvrtu ističe da konj kod Vemića postaje medij univerzalnog psihološkog portreta savremenog čovjeka. 

„Animalni antropomorfizam u službi je arhetipske simbolike. Konji su umjetnikov ‘alter ego’, ujedno i arhetipski simbol čovječanstva koje prolazi kroz istorijske i lične golgote. Razrogačene oči, razjapljene čeljusti, deformisane glave – uplašeni čovjek današnjice koji (sa)osjeća, pati, ali se i bori s brojnim izazovima nesigurno-neizvjesnog, ubrzanog svijeta. Ovo je umjetnost angažovanog krika/vapaja protiv otuđenja/odljuđenja, protiv svijeta simulakruma, prividnog spektakla, instant kulture i duhovne praznine, svijeta globalnog nasilja…“, kazala je Miranović ukazujući da se Vemićeva estetika krika suprotstavlja estetskom konformizmu, te da njegove slike uznemiravaju, bude i izazivaju (inter)akciju/reakciju…

„Virtuozno vladanje crtežom, uz dramatičan kolorit žustre, ekspresivne geste, determiniše/deformiše formu koja se nerijetko rastače do ivica apstrakcije. Ipak, nikad ne posustaje u ekspresivnoj snazi elementarne prepoznatljivosti. Neutralne, tamne pozadine podcrtavajukoncept središta drame/priče kojim dominiraju hiposiizmješteni iz konkretnog istorijskog konteksta. Vemićevikonji ne pripadaju ni prošlosti, ni sadašnjosti – oni su bezvremeni jahači apokalipse i svjedoci vječitog ljudskog uzusa. Čovjek koji je bačen u istorijske, društvene, političke i kulturne prekretnice svog vremena, osjeća sigurnost samo u sebi, u sjećanju, unutarnjem jeziku… gdje je pitanje identiteta prvenstveno pitanje integriteta.Kroz prividno ograničen i bezbroj puta eksploatisan motiv (konja) u istoriji umjetnosti, Vemić uspijeva da izgradi prepoznatljiv i potpuno autonoman umjetnički svijet.Njegovi radovi nose atmosferu djela velikih majstora renesanse, baroka, neku prigušenu, toplu svjetlost i duboku, naslućenu tamu, nose snagu neobuzdane žestine koja istovremeno plijeni zamamnom ljepotom i budiproročanskom, iščekivanom strahotom“, navodi Miranović.

„Ovaj svojevrsni, pikturalni ‘egzodus nostos’ galopom mahnitih konja vraća nas ‘budnim snovima’ u slikama silovite, uznemirujuće snage Miša Vemića“, zaključila je dr Anastazija Miranović.

Miomir Mišo Vemić se zahvalio ljubiteljima umjetnosti koji su prisustvovali otvaranju izložbe istakavši da mu je posebna čast što drugi put izlaže u Umjetničkoj galeriji „Velimir A. Leković“. Posebnu zahvalnost uputio je organizatorima „Barskog ljetopisa“, selektoru likovnog programa Goranu Ćetkoviću i dr Anastaziji Miranović.

„Rrijetkost je da se tekst jednog vrhunskog kritičara poklapa sa onim što je sam umjetnik htio da kaže na svojih slikama. Upravo to je uspjela Anastazija Miranović i zbog toga sam joj iskreno zahvalan. Nadam se da će ovaj tekst biti objavljen u katalogu moje naredne izložbe u Nikšiću“, kazao je Vemić uputivši poziv publici da njegovim djelima pristupi otvoreno i pažljivo. „Nije važno da li će vam se slike dopasti ili ne. Želim samo da ih pažljivo posmatrate“, poručio je umjetnik.

Izložba će biti otvorena do 16. jula. 

The post Miranović: Vemićevi konji postaju medij univerzalnog psihološkog portreta savremenog čovjeka first appeared on BARinfo.

Među njima su uvrštene i neke sasvim nove, ali i malo „umivene“, stilski dotjerane verzije starijih priča. Pored tekstualnog dijela, posebnu vrijednost ovoj monografiji daje i njen drugi dio, koji čini 48 autentičnih fotografija Bara u boji, autora Sergeja Zabijaka.

Milan Vujović je rođen 1959. godine u Baru. Čitav radni vijek proveo je u Radio Baru kao novinar i urednik, ostajući duboko utkan u društveni i kulturni život grada. Objavio je desetak naslova, među kojima se izdvajaju i tri romana: „Agnostik ili kako je Jagoš završio pravo“, „Ništa se nije promijenilo“ i „Počelo je s nesanicom“. Vujović je dobitnik brojnih novinarskih nagrada, kao i najvećeg opštinskog priznanja – Nagrade oslobođenja Bara, koja mu je uručena 2018. godine.

U predgovoru za petu knjigu „Barskih priča“, prof. dr Tihomir Brajović je zapisao:

„Od uvodne anegdote o Selim-begu Mustafiću, legendarnom izumitelju slogana ’Nema Bara do cara!’, preko brojnih zapisa o dogodovštinama i dosjetkama poznatih i manje poznatih Barana svih doba, uzrasta, ideoloških uvjerenja i vjera u širokom rasponu i razmjeru, pa sve do završne crtice, u kojoj se sakupljač na usta drugoga šeretski nasmijao sam sebi, sasvim kratki ili tek nešto malo duži tekstovi sabrani u ovoj knjizi, zabavni su, informativni, nerijetko i poučni primjeri nerazdruživog spoja postojanog čojstva i nezatomljivog humora koji je, moglo bi da se kaže, izraz naročitog barskog duha, te posebne mješavine južnjačke dovitljivosti i došljačkog sjevernjačkog etosa kao spone ovoga sa prošlim vremenima i predanjima. Ne podliježući iskušenju suvišnosti, nego bilježeći neposredno, razumljivo, s tek diskretnim sugestijama u stilizaciji i naznakama u poenti, Milan Vujović otvorio nam je mogućnost da te tekstove čitamo kao nastale, kako se to često kaže, ’iz glave cijelog naroda’.“

Pozivamo sugrađane i sve goste Bara da u srijedu veče, 8. jula, u 21 čas na Platou Doma kulture, kroz prepoznatljivi humor i autentične zapise Milana Vujovića, zajedno otvorimo ovogodišnju bARS selekciju i proslavimo duh našeg grada.

The post Otvaranje bARS segmenta uz Best of izdanje hroničara barskog duha first appeared on BARinfo.

Ante Tomić (Split, 1970) istaknuti je hrvatski književnik i novinar. Autor je kultnih i višestruko nagrađivanih romana poput „Što je muškarac bez brkova“ i „Ništa nas ne smije iznenaditi“, koji su doživjeli izuzetan uspjeh kako kod čitalaca, tako i kroz pozorišne i filmske adaptacije. Poznat po svom oštrom, duhovitom i pronicljivom stilu, Tomić je dobitnik brojnih novinarskih i književnih priznanja, a regionalnoj publici je prepoznatljiv i po britkim kolumnama u kojima secira društvenu i političku stvarnost naših prostora. Dobitnik je prestižne nagrade Kiklop za hit godine, kao i nagrade Hrvatskog novinarskog društva za najbolju reportažu i kolumnu. Njegov filmski rad takođe je visoko vrednovan, pa je kao koautor scenarija za film „Ustav Republike Hrvatske“ osvojio prestižnu Zlatnu arenu za scenario na Pulskom filmskom festivalu.

Enes Halilović (Novi Pazar, 1977) je renomirani pisac, pjesnik, dramski autor i novinar, čija su djela prevedena na više od trideset svjetskih jezika. Osnivač je uticajnih književnih časopisa „Sent“ i „Eckermann“, a njegove drame i romani, poput uspješnica „Ako dugo gledaš u ponor“ i „Zidovi“, uspješno su adaptirani za pozorišnu scenu i film. Halilović je redovni član Slovenske akademije nauka i umetnosti u Bugarskoj i važi za jednog od najautentičnijih i najnagrađivanijih glasova savremene balkanske književnosti.

The post Razgovor budućih prijatelja prvi književni program na 39. Barskom ljetopisu first appeared on BARinfo.

Nakon što je 2007. godine osvojio Zlatnu palmu za film “4 mjeseca, 3 nedjelje i 2 dana”, Munđiu je ove godine u Kanu sa filmom „FJORD“ osvojio svoju drugu Zlatnu palmu, čime se pridružio uskom krugu filmskih autora kojima je ovo prestižno priznanje dodijeljeno više od jednog puta.

Samo nekoliko sedmica nakon svjetske premijere na Kanskom festivalu, „Fjord“ stiže pred barsku publiku, potvrđujući još jednom opredjeljenje Barskog ljetopisa da publici donese najznačajnija ostvarenja savremene svjetske kinematografije u najkraćem mogućem roku. 

Ne propustite priliku da na velikom platnu pogledate film koji je obilježio ovogodišnji Festival u Kanu i otvorio novo poglavlje u karijeri jednog od najznačajnijih evropskih reditelja današnjice.

The post Otvaranje filmskog programa 39. Barskog ljetopisa first appeared on BARinfo.