Ovo dokumentarno ostvarenje kombinacija je igranog materijala iz sadašnjosti, video-snimaka koji datiraju s početaka devedesetih i arhivskih fotografija oživljenih uz pomoć vještačke inteligencije. Riječ je o emotivnom podsjećanju na ljude i događaje u posljednjih 50 godina kulturno-umjetničkog života Bara, pri čemu je najjači utisak, očekivano, izazvalo “pojavljivanje” ljudi koji nisu među živima. 

Iako zvanično kao dvojac potpisuju scenario, režiju, obradu zvuka, slike i videa, snimanje, foto i video dokumentaciju, jasno je da je dio oko prikupljanja i odabira materijala, pisanja scenarija i naracije pripao Miloviću, a sve vezano za vizuelni i audio dio je odradio Senić.

Poznati barski autor videa, kratkih filmova i dokumentarnih serijala, Dejan Senić, nije krio zadovoljstvo realizacijom projekta.

“Izuzetno sam kao koautor zadovoljan konačnim proizvodom, jer smo dodali još jednu kocku u mozaik ‘kulture sjećanja’, neophodne za svaki grad koji drži do sebe. Bio je vrlo težak višemjesečni posao, pošto je trebalo faktički ni iz čega prikazati istoriju dugu 50 godina institucije koja je među najvažnijim u gradu. Željko je kontaktirao mnoge ljude i na njemu znane načine pronalazio stare fotografije koje su potom oživljavane AI tehnikom, a nakon toga i gotovo izlizane i uništene video snimke na VHS kasetama koji su najprije ‘dešifrovani’ u smislu prepoznavanja ko je ko, kad i gdje, zatim obrađivani i prilagođavani za namjenu.

Odmah na početku smo se nas dvojica dogovorili da to treba da bude nešto poput velikog ‘Baroskopa’, serijala kojeg smo radili za Instagram, samo sa mnogo većom dozom konkretnih podataka i detalja. Pošto zbog nedostatka materijala nismo mogli stvarati vremenski kontinuum u filmu, odlučili smo za prostorni, pa smo kao vezivno tkivo ubacili dvoje mladih koji obilaze mjesta gdje su se organizovala razna kulturna dešavanja, i gdje se kroz flash-back vraćaju slike iz prošlosti.

U samom finišu rada, posebno je bilo teško napisati naraciju na nekih šest-sedam strana, ali konkretnu i što je moguće koncizniju, i tek je neka treća verzija nakon silnih skraćivanja bila upotrebljiva za film. Onda je na red došao moj posao uklapanja naracije sa materijalom kojeg smo imali, sa specijalizovanom muzikom, sa živim kadrovima kamere i drona, a da se našalim, posebna muka je bila zaustaviti Željka koji je tražio da se ubaci ‘još ova fotografija ili još ovaj video’… Na kraju, izašao je film malo duži nego što le planirano, ali je dinamika kadrova takva da čitavih 25 minuta drži pažnju“, rekao je Dejan Senić.

Producent filma je, naravno, Kulturni centar Bar, a direktorica preduzeća mr Aleksandra Grabež kaže da je “možda najljepša njegovaq vrijednost to što ne govori samo o onom što je bilo, već pokazuje koliko jedan grad može da živi kroz kulturu, ljude i uspomene koji ostaju iza njih“.

“U filmu se na poseban način spajaju prošlost i sadašnjost, svaka fotografija, sjećanje i zabilježeni trenutak podsjećaju koliko je Kulturni centar bio važan za generacije Barana. Kroz njegovih 50 godina mijenjali su se ljudi, vrijeme i okolnosti, ali je ostala ista ideja da kultura bude mjesto koje okuplja, povezuje i ostavlja trag. Zato ovaj film nije samo podsjećanje na jednu ustanovu već na jedan dio identiteta Bara. On čuva uspomenu na ljude koji su stvarali kulturni život grada i na trenutke koji mnogi pamte, ali će ih sa ovim filmom moći sačuvati i za one koji dolaze“, istakla je za Radio Bar i Bar Info mr Grabež.

Jedan od likova koji se najčešće pojavljuju u ostvarenju, u raznim ulogama, ujedno je i jedan od simbola razvoja Kulturnog centra – glumac Dragiša Simović, danas penzioner.

„Kao dugogodišnji radnik Kulturnog centra znam da je ta arhivska građa neuredno čuvana, ali je Željko, hroničar grada poznat po svojoj upornosti, prikupio dovoljno materijala da uradi kapitalni projekat za Opštinu i Kulturni centar, a naš sineasta Dejan bio kreativno jak da njegove zamisli sprovede u djelo. Negdje je zapisano da se vrijeme ne pamti po dužini, već po tragovima u njemu. Nije jednostavno kulturno bitisanje jednog grada, hronologije i višedecenijske sadržajne odjeke pretočiti u film od 25 minuta. Ovaj i ovakav film mogao je trajati i duže zbog svih onih ljudi koji su obilježili jedno vrijeme i prostore pod Rumijom, ali i zbog barskog jedinstvenog univerzalnog sopstva. Ipak, ukazalo se na prebogate programske riznice, na višeslojne, višeznačenjske i visokokvalitetne kulturne domete sa kojima se samo rijetki gradovi mogu pohvaliti. Bar jeste jedna osobena rijetka biljka koja se treba pažljivo njegovati. Lično sam zahvalan autorima što će ovim sjajnim filmskim zapisom istgrnuti iz zaborava i sačuvati veliki trud i napor kreativnih neimara Kulturnog centra za neko, nadam se, bolje vrijeme koje dolazi“, istakao je za Radio Bar i Bar Info Simović.

Zanimljivo, naslov filma “438.300 sati” (pedeset godina iskazano u satima) nije puno pominjan u crnogrskim medijima, već je u člancima i video prilozima notiran po kolokvijalnom, radnom naslovu “Pola vijeka Kulturnog centra Bar“.Za AI restauraciju i animaciju fotografija bio je uglavnom zadužen Marko Senić, naratorka filma je Silvija Vukelić, mladi par koji vodi gledaoca od mjesta do mjesta su Masimo Milović i Teodora Radević. U filmu su korištene fotografije i video snimci Anta Bakovića, Foto studija Petović – Media Pro, Radio Bara – Bar Infa, portala Feral, iz arhive Kulturnog centra, kao i iz privatnih kolekcija ljudi koji su sačuvali dragocjene uspomene na posljednjih pet decenija kulturno-umjetničkog života u Baru. 

The post 438.300 sati – film o 50 godina stvaranja kulture i umjetnosti first appeared on BARinfo.

Taj je događaj ušao u anale barskog novinarstva, i mnogi se rado sjećaju ludog jutra kad su na sajtu objavljene nevjerovatne vijesti. Rado ga se sjećam i ja, iako sam i sam bio “target”, i imaju i tada i sada “like” od mene. Tada je portal Bar Info rađen kao zidne novine, svako veče su stavljane vijesti jedna ispod druge, a građani su ujutro čitali, nije bilo čitav dan aktivnih sajtova kakvi su danas Bar Info, Jedro i drugi…

Sjećanje traje…

***

Jutro, 1. aprila 2008, napravilo je prava pometnju u Baru, posebno među novinarima, koji su bili zatečeni ekskluzivnim informacijama iz svog grada.

Urednik Bar Infa Željko Milović je sajt otvorio tekstom u kome je stajalo da je zemljište na kome se nalazi Dvorac kralja Nikole prodato engleskoj preduzimačkoj kući za nevjerovatnih 4.500 eura po kvadratu.

“Po dogovoru koji je sklopljen između crnogorske vlade i princa Nikole II Petrovića, novac dobijen od prodaje ovog više nego ekskluzivnog objekta biće podijeljen po principu 70 prema 30 odsto, s tim da će sredstva namijenjena državi ići u poseban Investicioni fond kojim se finansira krak autoputa Bar – Boljare kroz barsku opštinu”, stajalo je.

Ređale su se vijesti:

– Internacionalna gej i lezbijska Asocijacija (ILGA) otvara svoju kancelariju u Crnoj Gori, najvjerovatnije u Baru ili Budvi.

– U rejonu sela Zupci, prilikom širenja bunara pronađen je dio kamenog kipa etrurskog boga plodnosti Blohtusa (sa izjavom mještanina: “Kramp je udario u nešto tvrdo. Mislio sam da je u pitanju ’živa stijena’, i da ću morati koristiti dinamit. Razgrnuo sam zemlju, i imao što da vidim – komad stopala, dvaput veći no ljudski”).

– Počinje štrajk u Foto studiju “Petović”, čiji radnici tijelima blokiraju parking i ulaz u radnju.

– Ulovljena je otrovna “riba guja” između Bara i Ulcinja (u nastavku je bila i izjava ribara kako ju je ulovio, ali i stručno objašnjenje: “Ovaj ‘lesepsijanski migrant’ je u barsko priobalje došao iz Crvenog mora, latinskog je imena Mucualis Rubeargentum Sokotrisis, i kod nas još nije zabilježen. Ova riba ubija druge stanovnike mora ispuštajući oblake sluzi ka plijenu, i daleki je rođak naše ribe škarampoč”).

– Ponovno aktiviranje rock grupe “Ružin trn”, koji su, zahvaljujući bivšem članu Chriss Nicholsu, ušli da snime materijal za CD “Cvijet koji ne vene” u engleskom studiju “Blackstone”.

– “U rovovskom boju za ulazak Drugu crnogorsku ligu počinje se primijenjivati ‘teška artiljerija’. U mrtvoj trci OFK ‘Bara’ i ‘Mornara’, na pomolu je nova senzacija. Naime, proslavljeni francuski fudbalski reprezentativac Christian Karembeu, po svoj prilici, obući će dres ‘Mornara’, i tako biti glavni adut u proljećnom dijelu sezone. Spektakularni transfer posljedica je nedavnog razgovora sa vrhom lokalne uprave” – bila je vijest koja je izazvala najviše interesovanja, sigurno zato što je bivši francuski fudbaler nakratko prije toga boravio u Baru, ali sasvim drugim povodom, što je pokrenulo čaršijske priče.

Četvrti u nizu , tekst koji sam preskočio, bio je “o meni”, a ja sam tada, kao predsjednik NVO “Mediteranski centar fotografije” bio stalni saradnik “Bar Infa” i radio projekat “Omnia vita ex mare”-veoma poznat I podržavan od medijske javnosti.

Za mene je napisano da sam dobitnik uglednog regionalnog priznanja “Zlatna školjka” za doprinos očuvanju mediteranske baštine, i to od strane francuske ekološke organizacije “L’ Equip Meditteran”, u konkurenciji 70 eko-projekata iz 7 zemalja, u znak potvrde dugogodišnjeg uspješnog rada u nevladinom sektoru.

“Bakoviću će nagrada od 6.000 eura, plaketa i virman za putovanje po Mediteranu, biti uručeni 1. septembra u Nici”, pisalo je, a na reakciju prijatelja (i trotera i džabaša), naročito zbog onih 6.000 eura, nisam dugo čekao. Išao sam prema barci, kroz marinu, kad su me zaskočili sa navaljivanjem da častim, iako još nisam znao zašto. Nije da se nisam i ja obradovao u prvom trenutku, mada mi nije bilo jasno gdje su to oni iz Bar Infa vidjeli objavu, a ja je nisam dobio na kućnu adresu, no mislio sam, oni gledaju te strane sajtove. Tek kad sam Željka dobio na telefon, i on mi sve objasnio, potvrdile su se moje sumnje da je riječ o prvoaprilskoj šali, ali džabe, već je cio grad brujao i o mojih 6.000 eura.

Poseban tekst bi se mogao napisati o reakcijama na ovaj štos Bar Infa iz 2008. godine, ali je dovoljno reći da se 99% grada primilo na vijesti prvoaprilske, da su neki jurili u Katastar da provjere na koga se vodi Dvorac kralja Nikole, da su Petoviće zvali prijatelji iz Amerike čudeći se “kako ovi štrajkuju a imaju i od ‘tice mlijeka”, da je jedan dnevni list prepisao tri izmišljene vijesti i objavio ih u sjutrašnjem izdanju jer dopisnik nije stigao da se čuje sa Bar Infom, a da su njih dvojica spriječili još mnoge novinare da isto to urade, da je o ovom pravom novinarskom podvigu opsežnu reportažu objavio najugledniji balkanski list – “Politika” – autora Milana Vujovića.

Koliko je ovaj novinarski poduhvat bio brižljivo pripreman, pokazuje i to da su sve lažne vijesti bile vrlo blizu mogućem scenariju i razmišljanju običnog čovjeka, a i teme koje svakog interesuju. Milović je, pored osnovnog teksta, u članke unio i intervjue sa akterima da bi bilo još uvjerljivije, a sve priče ilustrovane su izuzetno uspjelim fotografijama web mastera Dragana Marovića, naročito ona o ribi. Sve je izgledalo toliko realno da niko nije pročitao sitna crvena slova na dnu stranice: “Svi tekstovi u prvoaprilskom izdanju Barinfa su izmišljeni. Aprililili…”.

Iako je sve bilo zezanje i šala, Bar Info je tada dokazao da su internet mediji napravljeni na isti način – vidiš bomba naslov i ne pročitaš sve, zauzmeš stav a onda shvatiš da si progutao udicu.

Dokazano u praksi kako je dovoljno nešto dobro napisati, danas kažu i spinovati, pa da se mnogi prime i sve može da prođe, bez provjere i razmišljanja je li to istinito.

A treba čitati do kraja, raširiti sliku, a ne uzeti naslovnicu kao gotovu stvar, mada mnogi na to najčešće zaborave. Danas kao urednik “Jedra”, shvatam kako to jaku moć Urednik ima, da na tren napravi pomutnju puštajući u javnost politički tempiranu, sračunatu ili neku spinovanu vijesti, ili bilo koju drugu. Naravno, kao uredniku “Jedra” to mi ne pada ni na kraj pameti, a ova šala, i sami vidite kako je prošla kao najveća zbilja, tog 1. aprila 2008. godine.

The post Anto Baković: Najveća medijska podvala u barskoj istoriji first appeared on BARinfo.

Prethodno sam napustio Prizren, ljut zbog nekih odnosa na poslu tamo.

Prijem je u Baru bio baš… ono. Ljubo Đurđević – vezista SUP-a, majstor svog zanata, bio je jedini koga sam znao preko službenih policijskih teleprintera, danas bi to bila FB veza.

Prijateljski me dočekao – ostali smo prijatelji zauvijek, nažalost nema ga više među nama.

A imalo bi šta de se priča…

Bio sam školovan radnik bezbjednosti, da se pohvalim, najbolji u svojoj klasi kriminalističke tehnike u Beogradu. Doduše, sa jednim kolegom iz Niša dijelio sam prvo mjesto u ispitima teorije i prakse, a bila je to visoka kriminalistička, danas bi rekli, forenzička edukacija.

Bio sam malo i ono splitsko-dalmatinski-prizrensko-kosovski školovan na ulicama Splita i Prizrena. Sve u svemu, teška kombinacija.

Elem, prvi čaj po dolasku u Bar pijem u hotelu „Agava“ sa jednim policajcem iz Dežurne. Počinje ispitivanje, testiranje… Pazi se ovoga, pazi na ono… Prijatelj, drug, a znamo se par minuta. Bio je iz škole stare Udbe: ispitati, saznati – prenijeti kome treba.

Prijem odličan. Uklopljen „top“. Sviđa mi se Bar.

Na obali upoznajem arhitektu, pokojnog Baća Mijovića. Radi malu barku. Priča o Alžiru gdje je bio. Zbližili smo se preko barke, ostali prijatelji. Genijalan čovjek – ostalo mi je u sjećanju, a gdje sam ja tu?

Upoznajem momke koji plove na feribotu.

Stižu farmerke, šimi cipele, jakne – filmovi, naravno za ličnu upotrebu. Italija je bila na dohvat ruke. Kolor fotografije…

Policajci su išli u pratnji feribota. Odem i ja sa Ljubom. Granični policajac ide službeno, mi u „kombinaciji“ službe. Moglo se, išlo se. Ostanemo sedam dana, do sljedećeg broda, kao, zakasnili na naš. Bilo je događaja u Napulju, nije za pisanje… Bella Italia – vidi Napulj pa umri!

Šef nam, po povratku u Bar, spremio svilen gajtan. Izjave, suspenzije, svašta nešto. Veliki Mile Vojinović, načelnik SUP-a, zove hitno i smjesta na razgovor. Pričajte šta je bilo… Otvori se boca viskija, priča do podne i smijeh: kako je Ljubo dizao ruke uvis, a ja progovorio italijanski. Doduše, i moje su bile do pola glave podignute. Nema zezanja, reflektori u tebe, komande oštre! Kako i ne bi, kada smo ušli u neku vojnu bazu ne gledajući saobraćajni znak…

A onda noćna posjeta obali Napulja… Lud ne bih sada išao tamo. Bili smo relativno mladi, da dodam.

Zašto pišem ovo?

Pa, da se vidi kako je bilo nekada, kako bi to bilo sada.

Vojinović kaže, maltretiraće vas šef, stojički otrpite, tražiće da vas suspendujem. Dobićete na kraju kaznu 10 posto od plate i ukor.

Bili smo tim, znali smo posao, nikada se nismo obrukali neznanjem, imali smo tolerancije jedan za drugog, ali smo i bili dešpetni, iskakali iz kontrola. No, uvijek spremni da izvršimo zadatak, da pomognemo jedan drugome. Istina, i da sakrijemo ponešto, u granicama, ako niko sa strane nije imao štete. Danas bi to bilo drugačije.

Kako drugačije, ostavljam da vidite kad raširite sliku današnjeg vremena.

Upoznajem pokojnog Boška Mijovića. Veliki, dobar fotograf i foto hroničar Bara. Nastavio sam gdje je on stao, kao što sada nastavljaju drugi, otkada sam ja stao. Ima nešto što se zove zub vremena i to se mora prihvatiti. Nema lijeka, niti vještačke zamjene, porculanske…

Počeo sam snimati Bar iz svih uglova i perspektiva. Pravio sam svoju arhivu stanja grada kada sam došao. Bilo mi je sve interesantno. Ubrzo sam počeo da radim fotografije i iz Bara za medije. Stekao dosta prijatelja, pa je sve bilo lijepo. Posao, kuća, kafana, more i druženja.

Bio sam svuda i na svakom mjestu svoj. Govorilo se u to pero: „Ako Anto nije snimio, kao da se to nije dogodilo.“

Volontirao sam u „Barskim novinama“, Radio Baru, Štampariji. Ostavio neke tragove za grad. Kako su to bila lijepa vremena.

A onda je počela igranka… AB revolucija.

O poslu u policiji se ne priča. Kad odeš sve ostaviš iza. Zaboraviš.

AB revolucija me je koštala dosta. Saznajem, spremaju mi svilen konac ili gajtan, svejedno. Anto – Split, neposlušan, svoj, neće da igra kako trener kaže. Ja napišem zahtjev, odem u penziju na kraju godine, u tri dana dobijem saglasnost. Radim, čekajući rješenje, jun, jul, pola avgusta… a onda stigne ispravljeno rješenje. U penziji si od „31. juna“. AB kvaka, inflacija se ne obračunava, nema ono što ovlašćena lica sa beneficiranim stažom dobijaju, tako da sam jedini inspektor crnogorske policije, a možda i ex YU, koji je u penziju otišao sa jednogodišnjim prosjekom.

Danas imam, kao penzionisani ex stariji inspektor SUP-a, cijelih 300 eurića penzije. Hvala crnogorskim AB revolucionarima iz SUP-a tih godina i na tome i na raznim pakovanjima, pretresima, hvatanjima u „makaze“.

Bilo – prošlo.

Volio sam muziku, koncerte, spontane svirke. Sjećam se „Cvetka zanovetka“, „Oaze“, čitave ekipe… Koji su to ljudi od muzike bili, bez ilje…

Sjećam se baraka Vatrogasne. Grupe „Ružin trn“. Vježbaju, ja uživam, odradim koji snimak. Donesem UHER 42OO IC, vrh tehnologije, kupio ga u Pančevu od šanera, snimam. Bješe Englez Kris Nikols – klavijaturista, pa se požali na probi da Pero Purlija povremeno iskače iz nekog ritma u nekoj pjesmi. Purlija će: „Alo, Kris, ja sviram na rikenbejker“… „Laku noć foliranti“, pjevao je Sančo.

Dadoh traku, original, da presnimi Val Kuper, i ostade u Radiju negdje.

Bio sam po Dalmaciji, vidim na rivama koncerti, fešte. Hajde da to uradimo na Marini u Baru. Skockam ekipu.

Prvi koncert, povratak na Marinu, bio je koncert „Tri DJ“. Sjećam se Zmije koji je tražio da mu u „Vijestima“ ispred imena stavimo rezidijalni DJ… Dobijem dozvolu, prećutnu, da malo svirku produžimo, ako niste znali ili se ne sjećate, za čudno čudo, u jeku sezone donijeta je odluka na nivou Vlade da se u 23 gasi muzika u Crnoj Gori. Ja sam je ugasio u 12.15, a mogli smo do jedan po ponoći.

Zašto?

Popnem se na binu da snimim baš veliku masu publike. Čudo od posjetilaca koliko ih je. Igraju neki ispred bine golišavi do pasa, skaču žestoko, a guraju se samo tako. Vidim, nisu im oči crvene, no pobijeljele. Reagujem: „Alo, Zmija, kupi opremu, moramo prestati, stiže policija. Nemoj naglo, u pet minuta smanji im doživljaj i pakuj ploče.“ I bi tako.

Sjutradan dobijam rješenje da mi se odbija zahtjev za koncert u produženom trajanju i da, shodno propisima, sve se mora završiti do 23 časa. Kada se imalo volje za pomoć, sve se moglo.

Legenda barska, Zoran Ostojić, sindikalni vođa Luke, dotjerao dvije traktorske prikolice za binu, Čađo dade vatrogasno vozilo, Hitna će biti tu, policija da propratiti sve po protokolu. Saradnja i razumijevanje….

Poslije sam shvatio neke stvari… no nije to za sjećanje iz „Hodnika“.

Bilo je pet-šest koncerata. Nezaboravni koncert grupa „Amadeus“ i  „Neverne bebe“ na istoj bini u istoj noći ispred kafea „Planet“. Ma išlo nam je sa ekipom sve od ruke, a imali smo i razumijevanje lokalne vlasti.

„Pirata“ Ljuba upoznajem u Sutomoru. Ono, ista vibra. Ja sam Dalmatino. Riba, pjesme Mediterana, volimo iste stvari. Odradimo nekoliko piratskih, pa onda ih nazovemo mediteranskim stolovima ispod Stare masline.

 A onda se dešava kulturna gerila u Spilji…

Možda je moja mana da kad krenem i ide sve „top“ i shvatim da ja to mogu, povuče me drugi izazov, ali je lijepo kad ideje nastave drugi. Pa to je i cilj, da se nešto dobro dešava, nije važno ko će stati iza toga, ako je to dobro za grad i njegove žitelje.

Upoznam Gaja Velovića, Engleza. Lik poseban, elektroničar, voli muziku, stara pojačala. Postali smo i ostali dobri  drugari. Mnogo vremena smo utukli oko elektronike i novotarija. Odosmo tako jednom i za London na par dana. Ostadosmo mjesec i kusur. Tada sam ušao u gej klub (a da nisam znao) da popijem crno pivo. Pola piva sam popio, dok sam shvatio gdje sam. Gaj se smije, sam si tražio da uđemo u ovaj pab…

Sjećanja se bude. Vrijeme mandarina. Gajo  šeta kroz mandarine, priča bežičnim telefonom, ručnim. E, moj Gaj, da si ostao u Londonu ne bi imao užitak šetnje kroz mandarine i da telefonom razgovaraš sa suprugom. Da sam ostao tamo, telefon bi sada išao za mnom, odgovori Gaj.

Moje uspomene iz „Hodnika“ vezane su za kreativne ljude. Kafane bez protokola, okupljanja bez povoda. Spontani gril na obali, gajba piva pred kišu… I zezanja, priče uspomena pomoraca i drugih barskih svjetskih putnika. Kuba, bilo ovo, bilo ono, koncerti, hipi avanture i sve što ide uz njih, priče su koje su nam pasovale uz pivo, viski i druge tekućine. Ne opiti se, no biti veseo i dobro raspoložen…

Jedne godine imali smo na marini  „veselu mašinu“. Peklo se i pilo. Dobijemo po dva litra, mi koji smo učestvovali u tome, da ponesemo doma. Za dvije nedjelje, vraćamo boce, sve smo zalihe utukli, a mislili smo da će trajati bar par mjeseci. Više od pola tone grožđa, malo li je, prošlo je kroz „mašinu“.

Nikada nisam volio uštirkane objekte i restorane. „Lamarin“ na obali, gdje je sada TO Bar, bio je vrh, po mjeri.

Političari.

Pamtim ih sve. Kada je Žarko Pavićević bio predsjednik, na košarkaške utakmice je dolazilo pola Opštine.

Ispred mog objektiva u stavu mirno bili su državnici, političari, estradni umjetnici. Kolega iz „Vijesti“ znao je moj štos, a nije fer pričati ga. Interna stvar. Upoznao sam ih izbliza. Neki su me oduševili, za neke sam pomislio kako sam se prevario…

Davno sam pravio ulične izložbe, galerije na satelitskoj anteni pred TV festival ispred hotela tada zvanog „Topolica“. Kačio fotografije, čaršave na konopima, po Virpazaru. Desna ruka, pokojni Stevo Popović, drug do daske, grafičar, fotograf samo takav i samo tako nepredvidiv.

Tada su gledali na ove akcije blijedo, a danas je to hit – moderno, kao nova komunikacija autora koji šalje poruke i primaoca poruka.

U Baru žive genijalni ljudi. Treba im dati malo prostora, podršku.

„A pro po“ snalažljivosti Barana – jedna crtica.

Dolazi ruska visoka delegacija da obiđe Stari grad Bar. U zvaničnoj  posjeti su kod sekretara Saveza komunista Jusufa Kalamperovića. Vrata zakantačena, nema nikoga, nije došao zaduženi radnik iz Kulturnog centra da ih otvori. Neugodna situacija. Meškolji se Kalamperović, pa veli: „Ništa, mora Komitet da otvara“.  Izvadi balu ključeva iz džepa i klik, nakon probe par ključeva, otvori se katanac. Rusi gledaju, čudom se čude, a on kaže: „Kod nas sve ključeve javnih objekata Komitet drži u rukama“.

Volio sam sa Gvozdom da obilazimo Crmnicu, koze, stare kuće. Ostale su u mojoj arhivi brojne fotografije Crmnice i koza, a u ateljeu Gvozda brojna platna. Bio je kreativan i duhovit, za neke težak. Meni je bio kul…

Znao sam svašta oko fotografije. Nije bilo toga što nisam mogao snimiti javno ili tajno.

Sve su to crtice mene & ljudi oko mene.

To su sjećanja, ima ih bezbroj za tri toma romana…

Jedan sam od autora knjige „Tradicionalna barska kuhinja“. Godinu dana prikupljanja materijala sa Milanom, Suljom i povremeno Rajkom, puna su sjećanja, ne iz „Hodnika“, nego sa trpeza gostoljubivih domaćina.

Ostaće zapamćeno.

U Zupcima kod Mire Babić se sprema „jagnjeći koš“. Da pojasnim, pola jagnjeta punjeno džigericom, orizom, začinima, itd. Peče se ispod sača u prizemlju. Na spratu domaćini i ekipa meze – svašta nešto. Mušnice kao delikates, kozji sir, razne masline… Velim ja: „Rajko, ovo je sve, nema više ništa.“ Rajko opali po mušnicama, a one delikates samo takav, strava pašu uz zubački sir i masline. U neko pero stiže jagnjeći koš. Puši se i miomirisi ispuniše prostoriju. Ustade Rajko spontano, pa veli: „Ljudi, ja sam se preškarta, prejeo sam se mušnica, ne mogu više!“

Sjetih se i ove situacije…

Predveče u jednom objektu servira se večera nakon što smo snimili pripremu, recepte, itd. Milan u volju nakon dobrog vina, recituje pjesmu „Kari Šabanovi“. A onda dolazi vlasnik objekta sa 300 stranica pjesmarica, plus harmonika. Pita Milan: „Domaćine, moramo li sve ovo da ispjevamo?!“

Ne može se to opisati, a nisam ni vičan baš riječima da prenesem taj ambijent i ta dešavanja. Da je fotka, druga bi priča bila.

Barani su i snalažljivi.

Treba se zahvaliti čovjeku na domaćinskom dočeku. Rajko ga pita: „Kako ti bješe prezime?“

„Popović“.

„Aaa, Popović, da, da… Uvijek mi je tata govorio: ako ideš u taj kraj, prijatelje Popoviće potraži!“

„Tradicionalna barska kuhinja“ je jedna od prvih knjiga koja je tradiciju spremanja hrane na poseban način opisala. I ne podržaše nas da je doradimo, oplemenimo novim sadržajima na iskustvu koje smo stekli.

Čedo Dragović, pozorište, „Pelinovo“ i ino…

Pamtim ekipu barskih glumaca amatera, mada mislim da su za neke danas teški profesionalci bili. Jednom prilikom, sila prilika, odsutnog glumca zamijenio sam na daskama koje život znače.

Glumio sam u „Pelinovu“ – bio pop, samo u jednoj predstavi. Tekst par rečenica i opelo: „Iže jesi…“ Kadio sam sa duplom količinom tamjana. Ostala fotografija, ja u mantiji, veliki krst oko vrata, kadionica dimi, glumac leži na odru. Uradim poster, stavim u ex „Jugofoto“. Gleda jedan drug, pa kaže: bio si pop? O ne, bio na Kosovu, umro prijatelj, nema popa, ja ga zamijenio. A kako si znao da opjevaš? Lako, sve na pejbek. Završismo u „Turistu“.

Vizavi foto…

Nisu mnogi voljeli što radim u laboratoriji, smještali su, kao što se i dan danas smješta po svim šavovima političkim. I tako, neću imena spominjati, nailazi kontrola, jedan „kolega“ zna, razvijam filmove sa svadbe našeg drugara, pa ih pošalje kod mene u laboratoriju. Ja taman sve završio. Gledaju šef i kontrolori osušene filmove u ormaru. Uzme šef jedan gleda prema svjetlu – vidi, svadba. Evo, s kim ja radim, radi svadbu umjesto kriminalističke fotografije… Moji klikeri rade brzinom blica. Znam da sam snimio kuma kako puca na svadbi. Pokažem taj snimak i objasnim, ovo ja obezbjeđujem dokaze za upotrebu oružja. Poslije me, na sastanku, pohvale za rad i trud.

A bilo je mnogo takvih situacija… Uvijek sam znao da se izvučem, pa je jednom šef rekao pred mnogo ljudi: „Anto je kao gušter, otkinemo mu rep, novi mu izraste.“ Kaže mi kolega: ja bih ga odmah tužio. Zašto? Lijepa je to bila fora – za mene duhovita.

Bilo je tolerancija, možda ih i sada ima, no ja ih sve manje vidim.

Jednom sam imao izložbu na otvorenom. Uveče počele kapi kiše. Dođe drug i pokupi sve kamionom, da sačuva. Ja ujutru prijavim krađu. Bilo mi je zabranjeno da to postavim, pa sam sumnjao da su „zabranitelji“ ponijeli. Meni, kad zabraniš, u inat bih sve, ali kada lijepo kažeš, zamoliš i kontra svojih interesa bih bio. Logično, do neke tolerancije. Barani su, čini mi se, oduvijek voljeli kreativne ljude…

Sjećanja su kao folder u kompjuteru. Miruju, na neki klik se otvore…

U mojim folderima sjećanja ima svega, no ne klikam tako često.

Zub vremena djeluje. Otvaraće neko kompjuter kada me ne bude, a možda će sve završiti kao stara tehnologinja u nekom reciklažnom centru.

Mojima sam rekao: nikako u kontejner. Komunalno snima ko baca ovakve stvari u kontejner.

Kad smo kod kulturne gerile iz „Spilje“…

Prije 11 godina operišem rak grla. Sve povade, ni da beknem ne mogu. Komunikaciju sa ljudima ostvarujem tako što pišem na karticama – daj ovo, kako je ono, itd. Ide to nekako. I onda, jednog dana, pozove ekipa: hitno dođi. Na spratu u konobi „Spilja“ okupili se prijatelji, postavljena trpeza, Ljubo drži banak. I odjednom stiže kutija, piše: Servox Digital. Što je ovo?

Prijatelji skupili novac i kupili mi aparat za govor, nimalo jeftin.

Zezaju da mi je rukopis loš, oni počeli slabije da vide, pa neka govorim kao tenkista.

I funkcioniše govorni aparat dan danas. A onda su me spajali na svirkama u konobi na pojačalo, da se jače čujem i zezanja nije nedostajalo. Lijepo je kada se prijatelji druže, šale na bilo čiji račun, jer nema ilje ni zloće u tome.

The post Anto Baković: Ima nešto što se zove zub vremena first appeared on BARinfo.

Profesionalni fotograf, Zijo Madžurić, jedan je od rijetkih koji su stalno u Ostrosu, u selu Boljevići. On je za Radio Bar i Bar Info objasnio zašto je važno da se ovo nasljeđe sačuva od zaborava.

“Anto Baković, moj prijatelj i kolega, i ja napravili smo preko pet hiljada fotografija suvomeđa od Stegvaša do Šestana, u Arbnešu, Velikom i Malom Ostrosu, Koštanici, Bobovištu, Briski, Tejanima, Livarima, pa i u Gornjim Šestanima i Karanikićima. Najviše smo se zadržali u LIvarima i Donjoj Briski, pošto su te međe bile specifične, kao i crkva koju mještani čuvaju. U Livarima su prelijepa guvna, u Šestanima ima odličnih međa… Više od četiri dana, o svom trošku, proveli smo snimajući ove fotografije”, objašnjava Zijo.

On je jedan od rijetkih koji je stalno u Ostrosu. Iako mu je nedavno izgorjela kuća, uspio je da sanira štetu i trudi se da tamo provede što više vremena sa svojom porodicom. Od djetinjstva je gledao kako se pravi suvomeđa, podsjeća da se kamen vadio ćuskijama, nosio nekad i više kolometara na ljesama, da bi se međe podigle. Nažalost, ističe, Ostros je i dalje bez vode i uslovi života su teški, a većina stanovnika se iselila. On je jedan od rijetkih entuzijasta koji želi da sačuva od zaborava ono što su njegovi preci teškom mukom izgradili.

“Htio sam, kao fotograf, da sačuvam trag o suvomeđama, koje nema danas ko da podigne”, objašnjava on.

Na pitanje da li će, s obzirom da su fotografije rad dva barska fotografa, biti napravljena izložba na ovu temu, Madžurić kaže da sredstava nema.

“Obećao mi je jedan čovjek iz Ulcinja, koji drži štampariju, da će mi pomoći da odštampam fotografije. Ako budem uspio negdje da ih izložim, dobro. Ako ne, naći ću neki privatan prostor da izložim bar stotinak naših fotografija, da ljudi vide što ima u Krajini”, kaže naš sagovornik.

The post Madžurić i Baković fotografijama skreću pažnju na suvomeđe first appeared on BARinfo.

U okviru projekta „Omnia vita ex Mare“ obnovili su stari mornarički kuter (8+1, poznatiji kao „slupka“) Mornarice bivše Jugoslavije i, uz pomoć prijatelja projekta, kupili deset novih drvenih vesala, dužine preko četiri metra od specijalnog proizvođača iz Finske. Vesla su dopremljena do Bara, pa je ova lijepa priča juče zaokružena. Ukupna vrijednost donacije je 6.000 eura.

„Juče je kuter sa veslima doniran Srednjoj stručnoj školi u Baru, za potrebe edukacije u praktičnoj nastavi đaka pomorskih smjerova, ali i sportskih vannastavnih aktivnosti svih učenika škole. Vesla su sinonim mora. Mi, okupljeni oko projekta koji podrazumijeva što intenzivniju promociju veslanja u Baru, nastojali smo da spojimo školu i sport, umjetnike i prijatelje za potrebe svih koji žive uz more i za more“, saopštili su iz MCP-a.

Kako sa ponosom zaključuju, predsjednik ove NVO, Anto Baković je juče „uz najbolje želje, sa kordinatorom obnove kutera, profesorom Mićom Vulićem, donaciju predao Srednjoj stručnoj školi Bar“.

The post MCP Srednjoj stručnoj školi donirao atraktivni kuter sa deset vesala first appeared on BARinfo.

„Izložba umjetničke fotografije proslavljenog Anta Bakovića, čiji objektiv je u proteklih pola i više vijeka zabilježio najznačajnije trenutke iz urbane prošlosti Bara, privukla je pažnju brojnih prolaznika i znatno oplemenila kreativnu atmosferu na raskrsnici ulica maršala Tita i popa Dukljanina. Ovaj serijal slika nastao je tokom 2005. godine i tematski je obuhvatio neke od modnih trendova iz tog perioda, kao i osobene Bakovićeve fotografske prikaze zanimljivih motiva iz okoline Bara“, objašnjava jedan od organizatora festivala, prof. Neđeljko Necko Đurović.

Svim učesnicima Summertime-a Baković je poklonio svoje autorsko izdanje “Obično oko nasukano”.

„Ovaj književni dar, sačinjen od poezije i kratke prozne forme, naš Anto je učesnicima Street in art-a potpisao sa porukom ‘Art forever’“, kazao je Đurović. 

Tokom sjutrašnjeg dana u Ulici maršala Tita biće održan centralni događaj Summertime i najveća kolektivna izložba likovnih stvaralaca sa područja Bara.

Organizatori festivala svim građanima Crne Gore čestitaju Dan državnosti.

The post Sinergija umjetnosti i lijepe energije ponovo kreativno oživjela Ulicu maršala Tita first appeared on BARinfo.

Miodrag Tanjo Masoničić je za ovu priliku pripremio postavku fotografija iz teškog perioda nakon koje se Bar izdigao kao feniks.

“Prije desetak dana Neđeljko Đurović me pitao imam li fotografije iz tog vremena, za izložbu koju organizuje. Imao sam desetak svojih slika, onda mi je pomogao Željko Milović sa svojim i slikama Anta Bakovića i tako se od jednog panoa stiglo do pet-šest. Slike mogu da podsjete nas starije kako je to nekad izgledalo i da mlađi vide što smo sve ‘prebacili preko glave’”, kazao je Masoničić za Radio Bar i Bar Info.

Miloš Šušter prisjetio se večeras tih vremena. “Ja sam svojim prijateljima, Necku i Tanju, ispričao večeras neke stvari, jer ljudi zaboravljaju, a to je bio veliki dan za Bar i u tragediji i u uspjehu””, kazao je on, ističući da vjeruje da će ova manifestacija iz godine u godinu rasti “ali mora imati svoj status na nivou grada, svake godine, radi pomena na tu katastrofu, kao i na solidarnost jugoslovensku bez koje se Bar ne bi izgradio, radi pomena ljudi koji su to napravili. Ja sam ovdje zbog pijeteta prema ljudima, vremenu, prema žrtvama i nečemu što je obilježilo i moj život”, kazao je Šušter.

Jovan Jerkov, autor postera za ovu manifestaciju, rekao je da je svima u Baru poznat zemljotres iz 1979. godine i “kolika je bila njegova razorna moć”. Kazao je da autor filma Dejan Senić večeras nije bio u prilici da dođe, ali da očekuje da će sjutra veče biti na filmskoj projekciji.

Na programu “Street in art” sjutra veče je projekcija dva filma – dokumentarnog filma “Haj Nehaj” Jovana Jerkova u produkciji „Blue it“ d.o.o. i filma “Bar na vremenskoj kapiji”, Željka Milovića u produkciji Medija Pro Studio Petović.

The post Počeo treći Street in art first appeared on BARinfo.

“Kuter je rađen uz logističku podršku AD Marina Bar, JK ‘Jug’ i Miša Durutovića, te poznatog kalafata  Pabla iz Skadra koji je odradio stručne poslove i bio savjetnik u mnogim segmentima restauracije, ali i volontera i brojnih prijatelja MCF, čiji projekat ‘Omnia vita ex mare’ nesebično podržavaju. Projekat  je utemeljen 2002 godine, prepoznat je po svom mediteranskom duhu i stalno otvoren”, kažu se u dopisu Anta Bakovića, predsjednika MCF.

Kuteru je danas kumovala potpredsjednica Opštine Bar, mr Tanja Spičanović, i dala mu ime “Mornar”:

“Ponosna sam što je Opština Bar podržala realizaciju ovog projekta. Vjerujem da će Veslački klub ‘Mornar’ biti zanimljivo osvježenje na sportskoj mapi grada, jer pored toga što promoviše veslanje, kao višestruko korisnu i zdravu sportsku aktivnost, daje i značajan doprinos očuvanju i unaprjeđenju naše maritimne baštine. Ovako kvalitetno restauriran mornarički kuter će, osim za sport i rekreaciju, poslužiti i kao svojevrsno nastavno sredstvo, budući da će učenicima pomorske škole u velikoj mjeri biti dostupan da unaprijede svoja znanja iz pomorstva i domena tehničke kulture. Osobenost ovog projekta leži u ogromnom entuzijazmu, trudu, ali nadasve ljubavi prema moru lokalne nautičke zajednice koja je i bila njegov glavni pokretač”.

“Osim što je kuter dobio ime, usvojeno je da Veslačko sportsko društvo u osnivanju, kao nastavak projekta, bude dio sportske asocijacije ‘Mornar’ grada Bara, nakon što  bude registrovano u Ministarstvu za sport i mlade RCG kao sportsko društvo – Veslački  klub ‘Mornar’. Otvaranjem boce šampanjca  proslavljeno je kumovanje, a zaslužnom volonteru u izgradnji Alenu Dobrkoviću uručeno priznanje za sjećanje na skoro pet mjeseci rada na projektu koji je doprinio da od gole oštećene školjke kutera ex JRM Bar dobije respektabilni  kuter za veslanje 8+1. Od iduće sedmice pod rukovodstvom profesora Mića Vulića počinju teoretske i praktične pripreme veslača”, zaključio je Baković.

The post Kuter dobio ime Mornar first appeared on BARinfo.