Sastanak je vodila konsultantkinja angažovana na izradi analize održivosti usluge predaha Dragana Pešić, koja je u Centru za njegu u zajednici prethodno razgovarala sa nekoliko neformalnih njegovatelja iz Bara.

Predstavnici institucija i lokalnih partnera istakli su brojne izazove s kojima se suočavaju neformalni njegovatelji – najčešće članovi porodice koji napuštaju posao da bi se u potpunosti posvetili njezi starijeg ili bolesnog člana.

„U praksi, najčešće su to žene koje napuštaju posao da bi brinule o članu porodice“, istakla je Nataša Kovačević iz Zavoda za zapošljavanje, koja već 25 godina radi sa nezaposlenima.

Nataša Kovačević

„One su zbog toga isključene iz radnog života i gube mogućnost da se vrate na tržište rada. U sistemu ih vodimo kao teže zapošljiva lica, ali nemamo posebne programe podrške za njih. Subvencije postoje samo za osobe sa invaliditetom, dok su neformalni njegovatelji potpuno van sistema”, kazala je Kovačević dodajući da Zavod uočava da su među nezaposlenima najbrojnije žene starije od 30 godina, često upravo one koje imaju iskustvo neformalnog njegovateljstva, te da Zavod zato i pokreće fokus grupe sa ženama da bi čuli šta im je zaista potrebno i kako mogu da im pomognu da se ponovo uključe u radno okruženje.

Iz ugla socijalne zaštite, Azra Čindrak, socijalna radnica i voditeljka slučaja u Službi za odrasla i stara lica Centra za socijalni rad Bar, ukazala je na složenost situacija u kojima se porodice starijih osoba nalaze.

„Najčešće nam se obraćaju zbog postupka lišenja poslovne sposobnosti. Ljudi to ponekad rade ne zato što žele da ograniče člana porodice, već da bi ostvarili pravo na ličnu invalidninu i obezbijedili egzistenciju“, navela je Čindrak. 

„Srećom, sudovi su počeli da uvažavaju preporuku da se ne donose rješenja o potpunom lišenju, već o djelimičnom. Ipak, problem ostaje – porodice su prepuštene same sebi, a najčešće jedan član mora trajno ostati kući da bi se brinuo o starijem“, ukazuje Čindrak.

Ona je zahvalila Crvenom krstu i Caritasu Barske nadbiskupije na višegodišnjoj saradnji i pomoći kroz programe „Pomoć u kući“ i dnevne boravke za starije.

„Crveni krst redovno obilazi korisnike i često prvi sazna za njihove potrebe, dok Centar reaguje formalno – kroz odluke, upute i procjene. Ta sinergija je od presudnog značaja“, zaključila je Čindrak.

Konsultantkinja Dragana Pešić je tokom sastanka otvorila pitanje finansijske održivosti usluge predaha pitajući učesnike kako vide raspodjelu odgovornosti.

„Ako želimo da ova usluga zaživi, moramo jasno definisati ko snosi troškove – država, lokalna samouprava ili korisnici“, kazala je Pešić. 

Treba razmišljati, decidna je Pešić, o modelu u kojem država finansira plate i doprinose zaposlenih, jer bi to pružilo stabilnost, dok bi lokalna samouprava obezbjeđivala prostor i materijalne uslove.

Dragana Pešić

Učesnici su se saglasili da bi takav model obezbijedio dugoročnu održivost i da bi usluga predaha mogla da funkcioniše i u kućnim uslovima i kroz dnevne boravke, u zavisnosti od potreba zajednice.

„Ako se odlučimo za kućni model, troškovi prostora su manji. Ali ako želimo da starije osobe borave u dnevnim centrima, to podrazumijeva dodatne resurse, kadar i komunalne troškove. Sve to mora biti planski i realno definisano“, naglašava Pešić.

Posebno je ukazano na izazove u pružanju usluga u udaljenim, seoskim područjima barske opštine, poput Ostrosa, gdje su komunikacija i pristup starijim osobama znatno otežani.

„U tim krajevima žive uglavnom stariji ljudi. Potrebno je razviti usluge koje će tamo biti dostupne, uz angažovanje lokalnog stanovništva (posebno nezaposlenih žena),  jer put do korisnika često traje i po nekoliko sati”, kazala je Branka Vlahović iz OOCK Bar, istakavši nemogućnost da se to realno uklopi u zakonski definisano radno vrijeme.

„Ne možete od zaposlenog tražiti da radi po sat ili dva kod svakog korisnika, a da pri tom provede sate na putu do njih. To nije održivo niti je motivišuće za ljude koji pružaju uslugu“, jasna je Vlahović.

Zaključeno  je da briga o starijima i podrška neformalnim njegovateljima ne mogu biti odgovornost pojedinca ili porodice, već zajednička obaveza cijelog sistema, te da usluga predaha  treba da bude dio javnog finansiranja, a poruke sa ovog sastanka poslužiće  kao važan doprinos izradi analize održivosti usluge predaha i budućem razvoju multisektorskog pristupa brizi o starijima u Crnoj Gori.

The post Podrška neformalnim njegovateljima – zajednička odgovornost države i lokalne zajednice first appeared on BARinfo.

Barski Centar za socijalni rad ukazuje na mogućnost, identičnu kao za nezbrinutu djecu, smještaja odraslih i starih u srodničku ili nesrodničku porodicu, koja bi im obezbijedila dostojanstvene uslove za život i osjećaj familijarnosti i povezanosti.

Kako i na koji način, za Radio Bar i Bar info, razgovarali smo sa Milenom Leković – psihološkinja, Azrom Čindrak – socijalna radnica i Ivanom Bošković – socijalna radnica u Centru za socijalni rad.

„Ova mogućnost nije dovoljno poznata široj javnosti za razliku od hraniteljstva ili porodičnog smještaja za djecu koja je zaživjela. Zato smo danas ovdje, da zajedno sa vama, promovišemo uslugu i informišemo građane konkretno što ona znači i kako je realizovati. Dakle, ta usluga podrazumijeva smještaj u srodničku ili nesrodničku porodicu starog ili odraslog lica koje nema podršku svoje biološke porodice i o kojem nema ko da brine. To je organizovani oblik zbrinjavanja, ali, nažalost, u Centru za socijalni rad mi još uvijek nismo imali nijedan slučaj nesrodničkog smještaja ovakvih lica. Do sada imamo 5 korisnika koji su smješteni u srodničke porodice, a to su, u stvari, rođaci koji su već brinuli o njima, samo smo formalizovali njihovu dotadašnju brigu i njegu . U našoj opštini ima puno starih koji žive sami i kojima je, sigurni smo, potrebna ova vrsta pomoći. Moram naglasiti da se ova usluga odnosi i na trudnice, samohrane majke sa djetetom do treće godine, stare koji trpe zlostavljanje i zanemarivanje od sopstvene porodice, kao i sva odrasla lica koja ne mogu i nisu u stanju, iz raznoraznih razloga da samostalno brinu o sebi”, objasnila je Ivana Bošković, socijalna radnica, koja je naglasila da je ova mogućnost veoma značajna, tim prije što u svakom gradu ne postoji Dom za stare ili nezbrinuta lica, a tamo gdje su sagrađeni, prebukirani su i nema mjesta.

U proceduri smještaja nezbrinutog lica u porodicu, potrebna je njegova saglasnost. Izuzetak su jedino oni koji su oboljeli, npr. od demencije, kada se određuje staratelj za poseban slučaj. Materijalne troškove za ovu uslugu snosi korisnik, ukoliko ima prihode, u protivnom, država, odnosno resorno Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga. Lice koje je smješteno u porodicu dobija brigu i zaštitu, a onaj koji to pruža odgovarajuću naknadu.

Proces starenja je veoma težak, ukoliko su stari, koji su najčešće bolesni i nemoćni, prepušteni sami sebi, upozorava psihološkinja u Centru za socijalni rad, Milena Leković.

„Psihologija starenja proučava emocionalne, kognitivne i socijalne promjene koje donosi to doba. Posebno bih naglasila socijalni momenat u trenutku kada se završi profesionalni angažman i ode u penziju. Stara lica mijenjaju životni stil, mijenjaju se socijalni kontakti, a prijateljstva i druženja koja su bila intenzivna i svakodnevna proređuju se. Sa tim dolazi i do emocionalnih promjena, a kasnije mijenjaju se i kognitivne funkcije. U tom kontekstu, potrebna je velika podrška i razumijevanje, jer se suočeni sa svim tim, stari osjećaju stigmatizovano i neravnopravnim u društvu. To je uočljivo kada su u pitanju slavlja, rođendani, okupljanja, uvijek možemo primjetiti da su negdje izolovani, sjede u nekom ćošku, jer se plaše da su na smetnji, i po pravilu, kratko se zadržavaju. To nam šalje poruku da bi trebalo da obratimo pažnju i pokažemo razumijevanje. Sa druge strane, oni su svjesni, u najvećem broju slučajeva, da djeca i unuci rade, moraju da obavljaju sijaset svakodnevnih obaveza i da nisu u mogućnosti da adekvatno odgovore na sve njihove potrebe. Sve to često dovodi do depresije, koja može biti uvod u još ozbiljnije bolesti, a ne možemo zanemariti ni uticaj našeg mentaliteta i kulture u ovakvim relacijama, za razliku od istočnjačke ili zapadne. U Kini, Japanu, kada kažemo ‘starac’, to je ekvivalent za mudrost i prema takvim osobama se odnose sa dužnim poštovanjem. Kod nas je, nažalost, taj odnos često nipodaštavajući, a moramo imati u vidu da stari, koliko god godina imaju, žele pažnju, izlazak, druženje, razgovor, da pojedu picu, da se počaste slatkišem, a nama se čini da su njihove potrebe samo bazične. Da ne govorimo o zapadnjačkoj kulturi gdje ljudi u dubokoj starosti intenzivno žive, putuju, zabavljaju se. Kod nas, osim mentaliteta i tradicionalnih obrazaca, nažalost, za tako nešto je ograničavajući faktor i ekonomski momenat”, kazala je Milena Leković, psihološkinja u Centru za socijalni rad.

U Crnoj Gori, izuzev, prostora u Crvenom krstu ili u Caritas -u, ne postoje ni odgovarajući klubovi u kojima bi stari mogli da se druže neformalno i opušteno, gdje bi imali osmišljene zabavne i umjetničke programe. Često osjećaju usamljenima i u porodičnom okruženju, a posebno teška situacija jeste kada nema ko o njima da brine. Zato je usluga smještaja u srodničku ili nesrodničku porodicu izuzetno važna, jer pružalac usluge će, naglašava Leković, znati da na adekvatan način odgovori na potrebe korisnika, iako je zbog mnogih okolnosti (stari su izloženi raznim bolestima, smanjenju kognitivnih funkcija) cijeli postupak izuzetno izazovan, složen, i zahtijeva sinhronizaciju, dobru volju i kod jedne i kod druge strane.

Azra Čindrak, socijalna radnica, objasnila je ko, u stvari, može da bude pružalac usluge porodičnog smještaja i kakve uslove mora da ispuni.

„Zakonodavac je predvidio da, uz volju, motivaciju, pružalac usluge mora da posjeduje odgovarajuće stambene uslove – kuću ili stan u kojima postoji odvojena soba za korisnika, da su uslovi solidni i da korisniku obezbijedi odgovarajuću hranu, obuću i odjeću. Pružalac usluge može biti pojedinac ili porodica. Zainteresovani bi trebalo da u Centru za socijalni rad predaju zahtjev, a socijalni radnici procjenjuju da li su podobni za pružanje usluge. Neophodno je i da prođu određenu obuku, nakon čega dobijaju licencu. Najvažnije je da na relaciji pružalac usluge i korisnik, a tu je naravno, i Centar za socijalni rad, postoji poštovanje, povjerenje, međusobno razumijevanje, kontinuirani rad i saradnja. Pružalac je dužan da ima redovan kontakt sa tzv. voditeljem slučaja u Centru za socijalni rad, da ga informiše o svim značajnijim promjenama koje se dešavaju u životu korisnika i njihovim međusobnim odnosima. Na taj način organ starateljstva može da pomogne, jer pružalac ima pravo na stručnu podršku, jednom u stotinu dana, a u slučaju potrebe i više puta. Mi smo tu da pomognemo da se svaki problem riješi. Pružalac usluge ima pravo na naknadu troškova smještaja korisnika, u visini troškova za smještaj u javne ustanove socijalne i dječje zaštite. Takođe, ima pravo i na naknadu za rad. U jednu porodicu može biti smješten jedan ili, najviše dva korisnika, kako bi se na adekvatan način zadovoljile njihove potrebe. Svi članovi porodice moraju da budu saglasni kada je riječ o prijemu korisnika, a jedan član dobija licencu”, kazala je Čindrak, koja je naglasila da pružaoci usluga mogu biti svi srodnici, izuzev djece i supružnika.

Ova usluga je kod nas definisana Porodičnim zakonom, a u određenom dijelu i Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Vrste smještaja su – od standardnog, uz intenzivnu podršku, do urgentnog i povremenog. Koja forma će biti ponuđena korisniku zavisi od njegovog zdravstvenog stanja, kao i specifičnih porodičnih prilika, pa se mora imati u vidu koji mu je oblik zaštite potreban.

„Standardni smještaj podrazumijeva jednu vrstu zbrinjavanja za odraslo ili staro lice. Korisnici dodatka za tuđu njegu i pomoć imaju pravo na intenzivnu ili dodatnu podršku, a veoma bi važan bio urgentni smještaj, koji, nažalost, nemamo, a u Centru za socijalni rad je na snazi dvadesetčetvoročasovna pripravnost, upravo zbog starih koji su izloženi zlostavljanju i drugim vrstama nasilja . Ta prva pružena pomoć bi nam bila od velikog značaja, jer bi mogli odmah da smjestimo to lice u neku porodicu do iznalaženja trajnog rješenja. Takav smještaj može da se iskoristi i za žrtve trgovine ljudima, a povremeni se pruža najduže dvadeset dana u godini. Obezbjeđuje se za stare i odrasle koji se nalaze u porodičnom smještaju uz intenzivnu ili dodatnu podršku. Značajan je, jer porodici koja je primila korisnika, njeguje ga i brine o njemu dvadeset i četiri sata, trebaju predah i odmor, da se ne bi pojavio sindrom sagorijevanja njegovatelja”, upozorila je Ivana Bošković.

Uz saosjećanje, empatiju, altruističke motive, neophodno je još mnogo toga kako bi odnos između korisnika i pružaoca usluge, posebno kada se radi o nesrodničkim porodicama, bio adekvatan i uspješan.

„Nekada nije dobro ni kada imamo pretjerane emocije i empatiju, neophodno je da budu usklađene sa raciom, jer radi se o složenom i delikatnom procesu, i potrebno je balansirati. Porodica mora biti stabilna i funkcionalna, jer jedino kao takva može pružiti korisniku zadovoljavajući okvir u kojem će živjeti. Takođe, moramo spriječiti da dođe do sindroma sagorijevanja, koji je različit od pojma stresa, jer stres može da traje kratko, dok taj sindrom, po pravilu traje mnogo duže, i nekada oni koji su mu izloženi, nisu ga ni svjesni, navikli na repetitivni program i obaveze koje imaju. Dešava se da pružalac ne može da odgovori na sve potrebe korisnika, ili da odgovori, ali da korisnik to ne prepoznaje. Suština je da treba podrška i pružaocu usluga, zato smo mi, u Centru za socijalni rad stalno na raspolaganju kada je pomoć potrebna i jednima i drugima”, kazala je psihološkinja Milena Leković, koja je navela da im u takvim slučajevima predlažu i tehnike samopomoći – vježbe disanja, šetnje, odlazak u prirodu, fitnes i sve druge oblike relaksacije koje mogu sami da sprovode, iako često nemaju vremena ni za šetnju pored mora. Alternativa je gledanje omiljenih televizijskih programa, pisanje ili druga vrsta malih životnih zadovoljstava koja mogu da pomognu.

Period adaptacije i prilagođavanja može biti veoma stresan i za korisnike i za pružaoce usluga, posebno u porodicama gdje postoji više generacija. Ali, uz stručnu pomoć sve se može prevazići, uz obostrano zadovoljstvo, jer ovakva usluga, naglašavaju naše gošće, obezbjeđuje rast i razvoj i pružaocu i korisniku, i na kraju, stvara uslove za humanije društvo u cjelini.

Svi zainteresovani za pružanje usluge porodičnog smještaja za odrasle i nezbrinuta stara lica mogu se javiti u Centar za socijalni rad.

The post Porodični smještaj za odrasle i stara lica, uz podršku Centra za socijalni rad first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kako ste se odlučili da se obrazujete za socijalnog radnika i kako je tekao Vaš profesionalni razvojni put?

Dragović: Neposredno prije mog opredjeljenja, odabira ovog poziva, prije jedanaest godina, naišla sam na nepodržavajući stav, pomalo stereotipan, kada se govorilo o profesiji socijalnog rada i interpretaciji okoline o zadacima koje rade –“oni” socijalni radnici. Tada, iako je postojala još jedna opcija, srodna struci socijalnog rada, moj odabir je, ipak, bio socijalni rad. Sada, nakon završetka studija, rada u različitim oblastima socijalnog rada, humanitarnim organizacijama, javnim ustanovama, mogu da kažem da je to bio pravi izbor, jer je pružena sveobuhvatna podrška osobi koja je zaista treba, neprocjenjiva, kako za rad, tako i za privatni život osobe koja je pruža.

RB/BI: Koje su sve obaveze sa kojima se srijećete i koje aktivnosti karakterišu radni angažman socijalnog radnika?

Dragović: Nerijetko se stiče utisak da je ova struka najviše prepoznata u okviru rada u centrima za socijalni rad. Međutim, značaj našeg poziva u Centru je možda izazovan, odgovoran, ali nikako nije jedini kao takav. Potreba postoji, da struka bude prepoznatljiva u društvu, da budemo uključeni u rad više intitucija, koje uključuju obrazovno – vaspitne ustanove, zdravstve ustanove, kao i druge organizacije kojima smo potrebni.

Kadić: Socijalni rad se može primjenjivati u svim područjima ljudskog života, a posebno u području socijalne zaštite, odgoja i obrazovanja, zdravstva, pravosuđa, lokalne uprave, civilnog društva, vjerskih i humanitarnih zajednica i drugim djelatnostima. Ovo sve govori o mogućnosti da naša struka nađe put do svih onih kategorija lica kojima smo potrebni. Socijalni radnici su najčešće zaposleni u javnim ustanovama, ali sve više i u organizacijama civilnog društva uključenima u rad sa pojedincima i grupama koje prolaze kroz različite životne poteškoće. Od najranijeg djetinstva, roditeljstva, adolescencije, braka, porodice, starosti, u svim životnim razdobljima, postoji potreba za podrškom, uslugama u slučajevima nepovoljnim za čovjeka sa kojim se može susresti.

Čindrak: Socijalni radnici imaju različite uloge i obaveze s obzirom na neke primarne ciljeve profesije kao što su unapređenje kvalitete života, razvoj punog potencijala svakog pojedinca, porodice, grupe i zajednica u društvu. U radu sa ljudima, pruža se niz usluga i koordinacija sa drugim profesijama srodnih našoj, kako bi se obezbjedila adekvatna vrsta podrške. Pružajući usluge, ne nastupa se odmah represivnim mjerama, osim u slučaju evidentne potrebe, već radu sa pojedincem i porodicom. Sam socijalni radnik, predstavlja jednu slagalicu u sistemu koja je uvijek potrebna, kako bi se uz sve ostale srodne struke, pružila sveobuhvatna podrška.

RB/BI: Posljednjih godina fokus djelovanja centara za socijalni rad stavljen je na zaštitu djece i porodice. Kako u tom pravcu djelujete?

Dragović: Značajnu ulogu socijalni radnici imaju u području zaštite djece i porodice koje su suočene sa poteškoćama izazvanim stresom, porodičnim nasiljem, narušenim porodičnim odnosima (u slučaju brakorazvodnih parnica) teškoćama roditelja u vaspitanju i odgoju djece. Socijalni radnici imaju veliku ulogu, jer u vremenu u kojem živimo nailazimo na poremećene sisteme vrijednosti. Porodica je bila osnovna ćelija društva, ali usljed pojave brojnih otežavajućih faktora koji joj narušavaju stabilnost, ona slabi, pa dolazi do disfunkcionalnosti. Otuda proizilaze naši radni zadaci i potreba da se, na prvom mjestu, zaštite djeca. U cilju zbrinjavanja djece lišene roditeljskog staranja i djece čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama, Centar za socijalni rad određuje jedan od oblika zaštite -starateljstvo, hraniteljstvo, usvojenje, institucionalni smještaj. To možda predstavlja, ujedno i najjači izazov sa kojima se susrećemo u radu. Napominjem da se svi ovi oblicizaštite djece primjenjuju tek kada se iscrpe sve druge tehnike pomoći i kada nijedna od opcija kopje imamo na raspolaganju nije prihvatljiva za dijete u datom trenutku.

Kadić: U dobu adolescencije, u burnom razvojnom dobu, kada dolazi po povišenog uticaja vršnjačkog okruženja, a opadajućeg uticaja roditelja koji vaspitavaju i brinu o djetetu, dolazi do pojave društveno neprihvatljivih oblika ponašanja. Socijalni radnik, u tom domenu, može da učini da se na vrijeme, uz rad sa porodicom i djetetom, pruži adekvatna podrška uz sve ostale vrste usluga i savjetodavni rad, kako bi se prevenirali dalji prestupi u ponašanju. Takođe, važno je da socijalni radnik djeluje po načelima struke, da bude požrtvovan, posvećen, podržavajuć. Isto tako, naša struka, kako sa sobom nosi brojne izazove, nije svemoguća, ali je bitno nastojati da se sprovede do kraja podrška i pomoć.

RB/BI: Sa kojim se još izazovima u radu suočavate i šta vam najteže pada?

Dragović: Najteže je suočavanje sa stresnim porodičnim situacijama. Čovjek se nikada ne može navići i postati imun na nedaće sa kojima se jedna porodica može suočiti. Najveći izazov je rad sa djecom suočenom sa teškom situacijom i odabir načina da im se pomogne. Intencija je da budemo prepoznati kao pomagači, a ne kao osobe koje hoće da naruše i ugroze porodicu. Mi ne želimo da “otmemo” dijete iz prirodnog (porodičnog) okruženja, već da pomognemo djetetu i osnažimo familiju. Tek ukoliko se iscrpe sve mogućnosti, u slučaju kada ne postoji nijedno drugo rješenje, nastupaju represivne mjere.

Čindrak: Iz ugla jednog socijalnog radnika, mogu reći da je izazov sa kojim sam se susrela, pronalazak adekvatnog oblika zaštite za djecu bez roditeljskog staranja ili sa neadekvatnim staranjem, napuštenu djecu kojima je potrebno pružiti uslugu toplinu porodičnog doma, obezbjeđivanje osjećaja sigurnosti, ljubavi, prihvatanja. To mogu naći u hraniteljskim porodicama, koje uvijek budu rješenje ili opcija, prije nego institucionalni smještaj. Socijalni radnik treba da predstavlja oslonac, podršku, koji uz timski rad i podršku nalazi put kojim nekog prati, zbrinjava, podržava.

RB/BI: Centar za socijalni rad od danas organizuje Dane otvorenih vrata za srednjoškolce koji mogu posjetiti vaše prostorije i upoznati se sa aktivnostima Centra.

Dragović: Voljela bih da nas mladi ljudi, koji sebe u budućnosti vide kao socijalnog radnika ili u nekoj srodnoj profesiji, posjete tokom Nedjelje socijalnog rada, od 13 do 14 sati.

The post Osnovni zadatak Centra za socijalni rad je sačuvati porodicu zdravim i sigurnim utočištem first appeared on BARinfo.