Dvije tačke ovogodišnjeg Ljetopisa ipak se posebno izdvajaju: otvaranje i zatvaranje. I gotovo da bi i same bile dovoljne da pokažu koliko visoko festival može da postavi ljestvicu.

„Cigani lete u nebo“ Pozorišta na Terazijama, predstava kojom je festival otvoren, donijela je u Bar veliki ansambl, balet, hor i orkestar i bila mnogo više od svečanog podizanja zavjese. Bio je to veliki scenski događaj, raskošan i produkcijski zahtjevan, sa energijom koja je odmah na početku odredila ton festivala. Na drugom kraju uslijedio je „Ljetnji muzički vatromet“ sa „Virtuozima“ i maestrom Bojanom Suđićem. Od raskošne pozorišne predstave do vrhunske orkestarske interpretacije, dvije večeri dale su 39. Ljetopisu snažan okvir i pokazale da Bar može ugostiti produkcije koje po umjetničkom nivou pripadaju velikim festivalskim scenama.

Dovedeni su ansambli, umjetnici i interpretatori koji su mogli zadovoljiti i najprobirljiviju publiku. Upravo ta dva događaja, svaki na svoj način, značajno su podigla ukupni nivo festivala. Kada se jednom festival otvori velikim ansamblom, a zatvori orkestrom poput „Virtuoza“, onda je jasno da je publika tokom mjesec i po dana imala priliku da prisustvuje umjetničkim događajima koji se ne mogu često vidjeti u jednom gradu.

Ali vrijednost ovogodišnjeg Ljetopisa nije bila samo u velikim imenima. Njegova širina ogledala se u rasponu od afirmisanih umjetnika do autora koji tek grade svoje mjesto na sceni, od pozorišta i muzike do književnosti, likovne umjetnosti i filma, uz bARS program koji je posebnu pažnju posvetio ljudima, temama i događajima važnim za kulturno pamćenje Bara.

Posebno se, međutim, izdvojio pozorišni program, možda i najzaokruženiji segment ovogodišnjeg Ljetopisa. Nakon velikih glumačkih imena koja su obilježila otvaranje sa predstavom “Cigani lete u nebo” Ivana Bosiljčića, Olivere Bacić i Mione Marković uz balet, hor i orkestar Pozorišta na Terazijama, barska publika imala je priliku da vidi i Marka Janketića, Svetozara Cvetkovića, Svetlanu Bojković i Miloša Bikovića, uz rediteljska imena poput Jagoša Markovića, Kokana Mladenovića, Juga Radivojevića i Dina Mustafića. Različite poetike, teme i pozorišne forme dale su ovom segmentu kontinuitet i raznovrsnost, a uz velika imena regionalne scene učinile ga jednim od najupečatljivijih djelova festivala. Bilo je naslova koji su privlačili široku publiku, ali i onih koji su otvarali ozbiljnije teme i tražili više pažnje.

Upravo je pozorište pokazalo jednu od najvećih prednosti Ljetopisa: mogućnost da se u nekoliko sedmica napravi mala pozorišna mapa regiona i da publika u svom gradu vidi predstave i umjetnike koje inače ne bi imala priliku da prati.

Književni program donio je lijepu širinu od regionalnih književnih imena i putopisnih iskustava do poezije, razgovora o književnosti i autora iz Bara. Anto Tomić, Enes Halilović, Edin Krnić, Mirjana Bobić Mojsilović, Tanja Banjanin, Semezdin Mehmedinović, Goran Marković i Vladimir Vujović predstavili su se pred publikom, a posebnu vrijednost večerima dali su i moderatori Miodrag Lekić i Dragan Šoć. Završno veče sa Vujovićem pokazalo je koliko je važno da veliki festival otvori prostor i domaćem autoru koji je već privukao pažnju šire književne javnosti, našao se u najužem izboru za NIN-ovu nagradu za roman godine i osvojio više regionalnih književnih nagrada, potvrđujući tako sve čvršće mjesto na regionalnoj književnoj sceni.

Književni program je, sa druge strane, možda najjasnije pokazao koliko prostor u kojem se umjetnost događa može uticati i na njenu publiku. Aktiviranjem platoa ispred Dvorca kralja Nikole književne večeri dobile su i one posjetioce koji nisu došli planski. Ljudi sa Šetališta su zastajali, prilazili, slušali i ostajali. To se posebno vidjelo na večeri poezije Mirjane Bobić Mojsilović i Tanje Banjanin, u kojoj su se poezija, muzika i scenski nastup spojili u događaj koji je lako pronalazio put i do publike koja inače možda ne bi krenula na književno veče.

U tome i jeste posebna vrijednost ovakvih prostora. Oni ne okupljaju samo publiku koja unaprijed zna šta želi da pogleda ili posluša, već pružaju mogućnost da umjetnost pronađe i nekoga ko je sasvim slučajno naišao. A kada neko zastane zbog atmosfere, muzike ili glasa, pa ostane zbog sadržaja, onda je kulturni program napravio nešto više od pukog ispunjavanja festivalske večeri.

Likovni program imao je drugačiju dinamiku. Izložbe u galeriji „Velimir A. Leković“ ponudile su različite umjetničke poetike, od savremene figuracije do grafike i skulpture, uključujući međunarodnu izložbu „Internacionalna grafika malog formata – Crna Gora 2025/26“, kao i završnu izložbu Jovete Ljumovića „Bestiarius: Priroda u obliku“.

Program je bio raznovrstan i vrijedan pažnje, ali je istovremeno pokazao da kvalitet sadržaja mora pratiti i kvalitet prostora u kojem se predstavlja. Galeriji „Velimir A. Leković“ potrebno je ozbiljno renoviranje i tehnološko osavremenjavanje. Problem nije samo u izgledu prostora, već i u uslovima u kojima se program odvija. Tokom pojedinih otvaranja izložbi, posebno u toplim ljetnjim večerima, nedostatak adekvatnog klimatizacionog sistema činio je boravak u galeriji izuzetno napornim. Publika i umjetnici tada se, pored izložbe, bave i vrućinom.

To je detalj koji možda djeluje tehnički, ali nije nevažan. Kulturni prostor mora biti prijatan i funkcionalan i za umjetnike i za publiku. Ako se u njemu predstavljaju značajni autori i vrijedna djela, onda bi trebalo obezbijediti i uslove koji omogućavaju da se izložba zaista doživi. Dobra umjetnost zaslužuje dobar prostor, ali i prostor u kojem je moguće normalno boraviti.

Filmski program imao je prepoznatljivu autorsku liniju. Publika je mogla da pogleda ostvarenja značajnih evropskih i svjetskih reditelja, ali i domaću produkciju, među kojom se posebno izdvojila „Vidra“ Srđana Vuletića, uz razgovor sa filmskom ekipom. To nije bio program koji je išao za najlakšim izborom i najvećom posjećenošću, već za filmovima koji imaju svoju publiku i zahtijevaju određenu vrstu interesovanja i pažnje. Takav program važan je za festival koji želi da zadrži umjetnički kriterijum i publici ponudi nešto više od očekivanog.

bARS je i ove godine imao posebnu dimenziju jer je pažnju vraćao na ljude, događaje i mjesta važna za barsko kulturno i istorijsko pamćenje. Kroz izložbe, fotografije, muzičke programe i razgovore podsjećao je na različite slojeve života grada, a posebno se izdvojila završna izložba “Inex: Nakon ‘Zlatne obale‘“, umjetnice iz Beograda Maše Seničić, koja je kroz dokumente, fotografije i sačuvanu građu podsjetila na jednu važnu epohu razvoja Bara.

Zanimljiv spoj lokalnog i međunarodnog donio je i nastup Marka Vukosavovića, svjetski poznatog stručnjaka iz oblasti finansija koji živi u Njujorku, a čije su porodične veze sa Barom, posebno sa ocem, generalom Raškom Vukosavovićem, bile povod za istraživanje teme crnogorskog antifašizma i Drugog svjetskog rata, koje je rezultiralo knjigom „The Finest Sons and Daughters“ („Najsvjetliji sinovi i kćeri“), koju je napisao na engleskom jeziku. Tako je  bARS kroz savremene umjetničke forme otvorio nova čitanja barske prošlosti.

Potpisniku ovih redova jedna zamjerka ostaje posebno vidljiva. Stari Bar nije bio iskorišćen u mjeri u kojoj bi mogao i trebao biti. Tek je nekoliko sadržaja našlo put do njegovih kamenih trgova i scena, iako je teško zamisliti prirodniji ambijent za jedan ljetnji festival. Njegovi zidovi, trgovi, istorija i mediteranska atmosfera gotovo sami traže pozorište, muziku i književnost.

Organizatori su izbor lokacija objasnili kapacitetom Ljetnje scene u Starom Baru, na kojoj može stati približno upola manje publike nego na sceni ispred Doma kulture. To jeste razumljiv argument, posebno kada je riječ o velikim produkcijama. Ali, Stari Bar ne mora biti prostor samo za velike predstave. Njegovi trgovi i kameni ambijent idealni su za manje pozorišne forme, književne večeri, koncerte, kamerne programe i različite druge sadržaje.

Zato bi za naredna izdanja trebalo pronaći način da Stari Bar bude više od povremene festivalske adrese, ne samo zbog njegove atraktivnosti već i zato što je njegov ambijent sam po sebi dio umjetničkog doživljaja. Uostalom, „Barski ljetopis“ nije samo ono što se događa na sceni, već i prostor u kojem se događa.

Ovo izdanje festivala odvijalo se u posebno zanimljivoj godini za barsku kulturu. Paralelno sa Ljetopisom završena je velika rekonstrukcija Dvorca kralja Nikole, jednog od najvažnijih kulturno-istorijskih prostora grada, a Kulturni centar Bar obilježio je 50 godina rada.

Tako se 39. „Barski ljetopis“ našao između dva velika događaja: završene obnove jednog od simbola kulturnog identiteta Bara i jubileja ustanove koja već pola vijeka učestvuje u njegovom kulturnom životu. To je dobar trenutak za razmišljanje o tome kako postojeće prostore učiniti još boljim i kako ih sadržajnije uključiti u buduće festivalske programe.

Pred četrdesetim izdanjem, „Barski ljetopis“ već ima ono što se ne može napraviti preko noći, tradiciju, publiku i ime. Sada je važno sačuvati ono što funkcioniše, a istovremeno imati dovoljno hrabrosti da se neke stvari mijenjaju, jer festival koji traje gotovo četiri decenije ne živi samo od tradicije. Iza njega su decenije susreta, aplauza, izložbi, knjiga, glumaca, muzičara, pjesnika, filmskih priča i ljetnjih večeri koje su ostale u sjećanju mnogih generacija Barana.

Svako od nas bi, prema sopstvenim afinitetima, mogao ponešto dodati programu, promijeniti raspored, poželjeti neku drugu lokaciju ili još nekog umjetnika. No, festival koji bi odgovarao svakom ukusu vjerovatno ne postoji. Važnije je da ima dušu. A „Barski ljetopis“ je ima.

The post Osvrt: Ljetopis između velikih imena i barske duše first appeared on BARinfo.

Iz bogate trodecenijske karijere i devet albuma, odabran je reprezentativan festivalski repertoar koji je publici ponudio presjek različitih faza stvaralaštva Vasil Hadžimanov Benda. Koncert je otvoren numerama „Gipsy“, „Nocturnal Joy“ i „Afghan Samba“ sa novog albuma „Keyf“, svirali su zatim „Slankamen“ i „Ohrid“, a posebno emotivan trenutak bilo je izvođenje stare makedonske pjesme „Marika mome ubava“, koju je zapisao Vasilov djed. Uslijedile su „Space viršla“ i „Reminis“, a koncert je zaokružen energičnim medleyjem „Briga o životu“ i „Daj mi devet“. Uz pijanistu, kompozitora i aranžera Vasila Hadžimanova, na sceni su bili saksofonista Rastko Obradović, Ratko Dautovski na udaraljkama, Viktor Filipovski za bubnjevima i Miroslav Tovirac na bas gitari.

Nakon evropskih scena, Sjedinjenih Američkih Država i Japana, bend je konačno nastupio i pred barskom publikom, nakon što prošlogodišnji dolazak nije bio realizovan zbog objektivnih okolnosti. Reakcija publike za Vasila je bila jedan od najupečatljivijih utisaka koji je obilježio njihovo gostovanje u Baru.

„Divno je vidjeti, prvo, pun amfiteatar, uvijek nam je drago kad su tu ljudi koji zainteresovani za to što imamo da im kažemo, a drugo, lijepo je što reaguju, slušaju, pokazujući da im je stalo do te komunikacije, to je veoma važno. Kad se popneš na binu, ne sviraš samo za sebe i za tu ekipu s kojom si na bini, jer su tu ljudi koji su došli i kojima treba da daš sve od sebe i mi se trudimo da tako i bude“, istakao je Vasil Hadžimanov, dodajući da je mnogo lakše kada muzičari odmah dobiju povratnu reakciju publike, te da su, što se atmosfere tiče, zaista uživali.

Iako se njihov izraz prepoznaje po spoju balkanskog zvuka, džeza i fanka, Hadžimanov kaže da program ne nastaje po unaprijed strogo utvrđenoj matrici. Prilikom kreiranja repertoara vodi računa o prostoru u kojem nastupaju, njegovom ambijentu i akustici.

„Mi, zapravo, nismo ni napravili redosljed pjesama. Toliko se znamo i toliko dugo sviramo zajedno da se razumijemo gotovo bez riječi i tokom samog koncerta reagujemo na ono što se događa na sceni i u publici. Mislim da je program bio sasvim dobar ali ono što je bitno je upravo ta interakcija sa ljudima, da vidiš da nisi dosadan, to je i najveća opasnost bilo kog performansa, posebno kada sviraš ovu vrstu muzike, na ovim prostorima i u ovo vrijeme, jer već vidimo u kom pravcu se kreće cijela priča sa muzičkom industrijom i slušanjem muzike, generalno. Kad se pojaviš sa autorskom, instrumentalnom jazz-fusion muzikom uvijek malo strepiš, ne znaš kakva će biti interakcija“, pojašnjava Hadžimanov.

Posebnu emociju tokom koncerta donijela je stara makedonska pjesma „Marika mome ubava“ , jedna od oko deset hiljada narodnih pjesama koje je zapisao njegov djed. Taj trenutak otvorio je i priču o snažnom muzičkom nasljeđu koje Hadžimanov nosi sa sobom.

„Ja, nažalost, nisam djeda upoznao, pošto je preminuo pre nego što sam se rodio. Ali nosim njegovo ime i nosim dosta toga od njega. Prirodan mi je taj balkanski zvuk, naravno svima nama je prirodan, stoga želim da ga inkorporiram u ovo sve ostalo. Nisam fokusiran da samo to treba da sviramo, ali veoma je dobrodošao kad mi se desi inspiracija vezana za taj naš zvuk“, objašnjava Hadžimanov dodajući da je nasljeđe njegovog djeda mnogo šire od porodične uspomene.

„On je bio pjevač, muzičar, vodio je kulturno-umjetničko društvo, bio farmaceut i etnomuzikolog, jedan od najvećih na Balkanu. Posebno me raduje što se u Makedoniji sada digitalno čuvaju djedovi zapisi i što bi iz tog ogromnog fonda trebalo da nastanu naučni radovi i pjesmarice. To je jedno blago kojim se ne može baš svako pohvaliti. Ne mogu ni da zamislim koliko se u tim zapisima nalazi informacija, melodija i inspiracije za sve nas.“

Govoreći o širokom porodičnom muzičkom nasljeđu, Hadžimanov je priču zaokružio upravo najmlađom generacijom.

„Sa jedne strane su moj djed Vasil, otac Zafir, majka Senka i tetka Bisera, sa druge moja supruga Nataša, njena majka Brankica Vasić Vasilisa i sve se to slilo u našu Martu koja je upravo imala jedan divan performans Donicetijeve opere u Herceg Novom. Tako da idemo dalje, sljedeća generacija je još ozbiljnija od nas, jer ako postoji najteža moguća disciplina u muzici to je opersko pjevanje, a ona je hrabro krenula u tom pravcu i mnogo dobro to radi“, zaključio je Hadžimanov.

The post Vasil Hadžimanov Band na Barskom ljetopisu nagrađen dugim aplauzom i bisom first appeared on BARinfo.

U vremenu koje donosi brojne promjene i izazove, kultura i umjetnost ostaju jedan od najvažnijih oslonaca svakog društva, čuvajući njegove vrijednosti i identitet. Društvu daju prostor da zastane, promisli i kroz različite oblike stvaralaštva bolje razumije sebe i svijet oko sebe, podstičući kreativnost, nove ideje, dijalog i razvoj, te stvarajući prostor za povezivanje ljudi i generacija.

Upravo zato institucije kulture i festivali imaju posebnu odgovornost da kulturu učine dostupnom, da stvaraju prostor za umjetnike i da nove generacije upoznaju sa vrijednostima umjetnosti i kulturnog nasljeđa.

„Barski ljetopis“ tokom gotovo četiri decenije upravo potvrđuje važnost kulture kao sastavnog dijela života našeg grada. Njegova vrijednost nije samo u broju programa i umjetnika koje okuplja, već u pružanju prilika za susrete, razmjenu ideja i zajedničke doživljaje umjetnosti.

Tokom više od mjesec i po dana, Festival je kroz pozorište, muziku, književnost, film i likovnu umjetnost okupio brojne umjetnike i publiku različitih generacija. Posebno zadovoljstvo predstavlja činjenica da će 39. „Barski ljetopis“ biti zatvoren festivalskim ansamblom „Virtuozi“ sa solistima, pod umjetničkim vođstvom maestra Bojana Suđića. Ovim programom na kvalitetan i spektakularan način zaokružujemo ovogodišnji festival i njegovu raznovrsnu umjetničku priču, objedinjujući muziku, umjetnost i susret sa publikom u završnici još jednog uspješnog izdanja „Barskog ljetopisa“.

Festival „Barski ljetopis“ se unaprjeđuje u programskom, produkcionom, umjetničkom i organizacionom smislu nastojeći da napravi novi iskorak i odgovori na potrebe savremene publike, uz očuvanje vrijednosti i tradicije koje ga čine prepoznatljivim.

Posebnu zahvalnost izražavamo Opštini Bar kao osnivaču JU Kulturni centar Bar, na kontinuiranoj podršci i razumijevanju značaja kulture za razvoj grada. Zahvalnost upućujemo i Ministarstvu kulture i medija Crne Gore, Filmskom centru Crne Gore, medijima i prijateljima Festivala koji su svojim učešćem doprinijeli kvalitetu programskih segmenata festivala.

Zahvalnost upućujemo i našoj publici, koja je svojim prisustvom, pažnjom i iskrenim reakcijama dala puni smisao svakom programu. Podrška i povjerenje publike najbolja su potvrda da kultura i umjetnost imaju važno i neizostavno mjesto u životu našeg grada.

The post Aleksandra Nikezić: Kultura koja traje, vrijednosti koje ostaju first appeared on BARinfo.

Ova potresna i društveno angažovana predstava, nastala je u produkciji Baletske trupe „Ballo“, uz logističku podršku Crnogorskog narodnog pozorišta i uz finansijsku podršku Fondacije „Miloš Karadaglić“. Uz snažan scenski izraz i gotovo potpuno oslanjanje na pokret, prikazano je nasilje, njegovi korijeni i tragovi koje ostavlja na pojedinca, porodicu i društvo.

O odrastanju u nestabilnim društvenim okolnostima sinoć je „govorilo“ šestoro mladih glumaca, glumica i balerina: Anja Misović, Miloš Kašćelan, Nevena Penava, Luka Stanković, Kristina Mrkić i Staša Radenović. Autorke predstave su Julija Milačić Petrović Njegoš i Tamara Vujošević Mandić, muziku je komponovala Irena Popović Dragović, kostimografiju potpisuje Lina Leković, a dizajn svjetla Damjan Pejanović.

Za Baranina Luku Stankovića nastup pred barskom publikom bio je posebno lijepo iskustvo. Iako je otvorena scena zahtijevala određeno prilagođavanje, ističe da ga je reakcija publike prijatno iznenadila.

„Pravo da vam kažem, ja sam prijatno iznenađen. Malo nam je manja scena, pa je trebalo tu malo da se akomodiramo, ali lijepo je bilo. Očekivao sam da će biti toplije. Baš je prijatno bilo i neka lijepa energija, generalno“, kazao je Stanković dodajući da mu je posebno značila pažnja publike tokom brojnih trenutaka tišine u predstavi.

„Mnogo mi je prijalo što se u trenucima tišine, kojih dosta imamo u našoj predstavi, nisu čuli žamor ili neko ćakulanje u publici. Osjetio sam na sebi oči i uši koje pomno prate. Iako nemamo teksta u predstavi, uši su, ipak, uključene.“

Za Stankovića, koji se prvenstveno bavi glumom, ulazak u svijet savremenog plesa bio je novi i zahtjevan izazov. Posebno ističe disciplinu i fizičku spremnost koju zahtijeva rad sa baletskim ansamblom.

„Ovo nije primarno čime se bavim u pozorištu, ali kao još jedan novi izazov bilo je baš lijepo i zahtjevno, naravno. Taj ‘contemporary dance’ i ono što radi baletska trupa ‘Ballo’ je za ljude koji su mnogo spremni“, kaže Stanković uz podsjećanje da su pripreme za predstavu podrazumijevale svakodnevne intenzivne treninge.

„To dvomjesečno spremanje koje smo imali prošle godine, bilo je intenzivno uz svakodnevne treninge od po tri-četiri sata. I sad, naravno, godinu dana nakon toga ta kondicija se mora održavati. Ne mogu ja sad poslije tri mjeseca da dođem da igram predstavu, a da nisam u formi, dakle, postoji određena odgovornost“, kazao je Stanković naglašavajući da je od svojih koleginica balerina naučio da bude disciplinovan.

„Od balerina se može naučiti disciplina. To mogu da kažem i za koleginicu Nadu Vukčević, s kojom sam prošle godine igrao ’Medeju’, isto na ’Barskom ljetopisu’. To je posebna vrsta discipline, vojničke discipline. To je na veoma zavidnom nivou i meni služi kao uzor“. Govoreći o radu ansambla, Stanković ističe da su tokom procesa razvili posebnu povezanost.

„Mi imamo svoje rituale pred svako igranje. Nas šestoro smo kao švajcarski sat. Koliko god da se ne vidimo, kad dođemo na probu da igramo ’Koliko do kraja?’, znamo kakav je princip.“

Sa druge strane, balerina i glumica Kristina Mrkić ističe da joj je upravo savremeni ples omogućio da kroz pokret istražuje teme koje se teško mogu izraziti klasičnim baletom.

„Savremeni ples je za mene uvijek bio nešto potpuno novo i u čemu pronalazim nešto što možda nisam uvijek mogla u klasičnom baletu. Upravo u ovoj koreodrami više smo se bavili savremenim plesom. To je nešto što sam ja kasnije istraživala kako kroz baletsko školovanje, tako i kasnije kroz studije. Mislim da savremeni ples otvara dosta toga kada istražujemo neke teme kroz pokret. Tada ulazimo duboko u sebe i pokret nas vodi. Kada znamo o čemu govorimo i koja je problematika kojom se bavimo, mislim da iz tog ugla nije bilo teško. Ja stvarno mislim da nas tijelo vodi i da, kada znamo čime se bavimo, tijelo jednostavno krene samo. Nije nam to predstavljalo prepreku, ali smatram da bi možda bilo interesantno kroz klasični balet se baviti nekim mračnim, težim temama.“

Za nju je proces rada sa glumcima donio i drugačije razumijevanje vlastitog umjetničkog pristupa. Nakon godina provedenih u baletskoj školi, kaže da je morala da nauči da se oslobodi potrebe za savršenstvom.

„Taj prelaz od plesača do glumice, kada sam upisala Akademiju, bio mi je malo teži iz razloga što sam izašla iz baletske škole i bavljenja baletom i plesom. Generalno, ja sam dobila neku vrstu discipline iz koje mi je bilo teško da izađem. Disciplina jeste vrlina, ali može postati i prepreka ukoliko preraste u potrebu da sve bude savršeno. Treba dati najbolje od sebe svakog dana. I mislim da sam sa kolegama glumcima, u ovom procesu i generalno, baš naučila da dan po dan samo treba ići naprijed, baviti se sobom i svojim kreacijama, a ne uvijek juriti za perfekcijom.“ Otvorena scena Starog Bara za nju je bila poseban izazov, ali i prostor koji nosi sopstvenu ljepotu.

„U tehničkom smislu mnogo je drugačije nego scena u pozorištu. Ne samo zbog oblika i veličine, nego u smislu svih faktora koji utiču na igru i na osjećaj gdje se nalazimo. Ali, sa druge strane, ja sam uvijek voljela otvorene scene. To donosi neko potpuno drugačije iskustvo, igrate pod otvorenim nebom, uz svjež vazduh i publiku koja osjeća povezanost glumaca na sceni. Dakle, otvorena scena ima svoje dobre i loše strane, ali svakako volim ta iskustva. Mislim da su za nas umjetnike veoma značajna jer se moramo prilagođavati drugačijim prostorima.“

Za Kristinu Mrkić nastup u Baru nije bio prvi susret sa „Barskim ljetopisom“. Na festivalu je ranije gostovala sa baletskim predstavama, zbog čega mu se, kako kaže, „uvijek rado vraća“.

The post Koreodrama Koliko do kraja: Kada tijelo i scenski pokret govore umjesto riječi first appeared on BARinfo.

Predstava „Koliko do kraja“ vodi publiku na intenzivno emotivno putovanje – od globalnih slika rata i mržnje ka intimnom prostoru porodice, ogoljavajući načine na koje se obrasci nasilja prenose i reprodukuju kroz generacije. Istražujući emocionalno nasljeđe i odrastanje u nestabilnim društvenim uslovima, ovaj projekat otvara univerzalne teme koje duboko nadilaze lokalni kontekst. Kroz hibridnu formu i interdisciplinarni pristup, predstava na jedinstven način spaja scenski pokret i dramski izraz, donoseći snažan, savremen i autentičan umjetnički glas koji pokreće važna društvena pitanja.

Kreativni tim koji stoji iza ove uspješne koreodrame čine autorka Julija Milačić Petrović Njegoš i koautorka Tamara Vujošević Mandić. Izuzetnu zvučnu atmosferu i vizuelni identitet predstave uobličile su kompozitorka Irena Popović Dragović i kostimografkinja Lina Leković, dok dizajn svjetla potpisuje Damjan Pejanović.

Uloge u ovom kolektivnom autorskom procesu povjerene su talentovanoj generaciji mladih profesionalnih glumaca, glumica i balerina, koji svojom ekspresivnošću i energijom donose punu snagu ovog komada. Na sceni u Starom Baru igraju: Anja Misović, Miloš Kašćelan, Nevena Penava, Luka Stanković, Kristina Mrkić i Staša Radenović.

Karte je moguće kupiti na biletarnici Doma kulture „Vladimir Popović Španac“ od 18 do 21 čas.

The post Večeras na Ljetopisu koreodrama Koliko do kraja first appeared on BARinfo.

Pred brojnom barskom publikom o romanu „Razgovori s vješticom“ sa autorom je razgovarao istaknuti pravnik Dragan Šoć, otvarajući slojeve knjige koja kroz deset razgovora slikara Vida Latinovića i misteriozne Vještice govori o umjetnosti, identitetu, duhovnosti, moralu i čovjekovoj neprestanoj potrazi za sobom.

Šoć je razgovor otvorio pitanjem identiteta, posebno neobičnog lika Vještice, čije ime u naslovu predstavlja svojevrsnu „udicu“ za čitaoca. Kako je Vujović objasnio, razgovori sa Vješticom zapravo su razgovori sa onim koji postavlja pitanja, pa ovaj lik postaje metafora za brojna pitanja kojima se autor bavi u svom pisanju.

Vujović je otkrio da roman nije nastao iz unaprijed zadate velike ideje. Početna zamisao bila je istorijska priča o izmještanju Pivskog manastira i trebalo je da bude centralna tema, ali su je likovi i njihovi odnosi odveli u sasvim drugom pravcu.

„Krećem uvijek od likova, od priče… vidio sam gdje će me oni odvesti i šta može u tom razgovoru da se desi“, kazao je Vujović, naglašavajući da je upravo nepredvidljivost dijaloga jedna od tajni uspjelog romana.

Jedna od najupečatljivijih epizoda romana jeste ona u kojoj mladi Vid Latinović krade sliku svog prijatelja i upravo zahvaljujući toj slici osvaja prvu nagradu. Šoć je taj događaj prepoznao kao važnu tačku u razvoju junaka, jer ga posljedice tog postupka prate kroz čitav život. Vujović je, govoreći o toj epizodi, otvorio pitanje odnosa umjetnosti i morala.

„To je bio pokušaj neke moje lične demistifikacije i, uopšte, umjetničkog sazrijevanja“, kazao je autor podsjećajući da umjetnici često svoje početke predstavljaju romantičnije nego što su oni zaista bili.

Latinović, međutim, sa tom krađom živi čitavog života. Šoć podsjeća da mu je upravo ukradena slika omogućila da postane ono što je kasnije postao, zbog čega čitav njegov život ostaje obilježen pitanjem može li se umjetnički uspjeh odvojiti od moralnog temelja na kojem je započeo.

Nasuprot Latinoviću, koji nosi teret svog postupka, stoji njegov prijatelj kao oličenje gotovo apsolutne dobrote. On zna da mu je slika ukradena, ali ne traži osvetu. Naprotiv, kaže da je Latinović nagradu zaslužio. Vujović je taj lik opisao kao svojevrsnu moralnu protivtežu „faustovskom“ motivu umjetnosti, u kojoj se stvaralaštvo često dodiruje sa iskušenjem, podlošću i željom za uspjehom.

Važan sloj romana predstavlja i potraga za korijenima. Latinović pokušava da sazna istinu o svojim roditeljima, ali se na kraju pokazuje da ono za čim je tragao nije nužno odgovor koji će pronaći u geografskom povratku u zavičaj. Vujović kroz tu priču, kako je objasnio, pokušava da dekonstruiše mit o povratku korijenima i pokaže da se odgovori često nalaze u susretima sa ljudima, umjetnošću i stvaranjem.

Posebno mjesto u razgovoru zauzela je duhovnost. Šoć je ukazao na put koji Latinović prelazi od mladog čovjeka koji kaže da ne vjeruje u Boga, ali vjeruje u Vaskrsenje, do čovjeka koji na kraju života vjeruje u Boga i nada se ponovnom susretu sa majkom. Za Vujovića su umjetnost i duhovnost nerazdvojne, jer kreativnost podrazumijeva i intelektualnu i duhovnu radoznalost.

Šoć smatra da je dijalog ono što povezuje i roman i veče posvećeno njemu. Vujović dijeli njegovo mišljenje jer po njegovim riječima „iskren razgovor može da skine slojeve koje čovjek često ne uspijeva da ukloni u monologu ili introspekciji. Upravo u dijalogu se dese ta neka mala čuda“, kazao je Vujović, govoreći o trenutku kada se, kroz razgovor, otvaraju pitanja i odgovori do kojih se samostalno možda nikada ne bi došlo.

Na kraju večeri Šoć je čestitao Vujoviću na romanu i nagradama „Danko Popović“ i „Đura Đukanov“, kao i nominaciji za NIN-ovu nagradu, poručivši publici da je Crna Gora dobila „jednog sjajnog pisca“. Uz duhovitu opasku o tome da se nada da neće imati priliku da upozna njegovu ljekarsku stranu, Šoć je izrazio želju da i ubuduće upoznaje njegovu književnu stranu, onu zbog koje je Vujović i bio gost završne književne večeri ovogodišnjeg „Barskog ljetopisa“.

Vujović je nakon promocije podijelio utiske podsjetivši da je na „Barskom ljetopisu“, treći put.

„Utisci su lijepi iako uvijek postoji uvijek malo veća doza odgovornosti i treme kada se nastupa u svom gradu, pred svojim sugrađanima, ljudima koji me znaju od kada sam bio dijete. Tu su bili i moji profesori iz srednje škole, što mi je posebno drago, a drago mi je i što je publika bila brojna. ’Barski ljetopis’ je sjajan festival i odlična prilika za predstavljanje romana“.

Program pod nazivom „Vještica i vještačenje“ i pravnik Dragan Šoć u ulozi moderatora podrazumijevali su jedno atipično književno veče.

„U pitanju je bio atipičan razgovor. Inače, ove godine je koncepcija književnog programa takva da su spajani različiti profili, dakle, nije nužan bio razgovor između autora i nekog književnog kritičara, već je bilo različitih kombinacija. Ovo je, čini mi se, bila atipična, ali intrigantna kombinacija. Dragan Šoć je čovjek koji je poznat velikom broju ljudi i neko ko se tu pojavio kao čitalac, kao neko kome se roman dopao i mislim da su ta prirodnost i pitanja koja su proizilazila iz neteoretskog i nekritičarskog pristupa, doprinijeli zanimljivosti razgovora.“

Kad je riječ o ideji da roman piše u formi intervjua, Vujović otkriva da je došla spontano iz čitanja jedne dokumentarističke knjige stvarnih intervjua sa jednim slikarem.

„U početku nisam računao na to da će uopšte ta ideja funkcionisati, bio je to samo pokušaj da se proba napisati roman u formi intervjua, a kako je pisanje teklo vidio sam da to za mene ima smisla i onda sam nastavio da pišem i nadao se da će to imati smisla i za čitaoca.“

Govoreći o porukama koje roman šalje onima koji zarone među njegove stranice, Vujović naglašava da je ideja „da budemo radoznali, da postavljamo pitanja“.

„Mislim da je uloga Vještice iz naslova da nas podsjeća na to da smo, čim se nađemo u prostoru postavljanja pitanja, preispitivanja stvari, u stanju da zamišljamo na koje načine ovaj svijet može da bude bolji, ako tako idealistički mogu da kažem. Ali sve počinje od nekog neprihvatanja zadatih stvari i pokušaja da se razmisli o mogućim alternativama. Jer, mislim da imamo razloga u svakom trenutku da budemo nezadovoljni mnogim stvarima, ali važno je da ih ne prihvatamo kao nepromjenljive“, poručio je Vujović.

Sa Vujovićem smo nakon promocije razgovarali o tome da li se njegove uloge  ljekara i pisca prepliću ili sudaraju, o autopoetičkim motivima u knjizi i značaju nagrada koje svjedoče o vrijednosti njegovih romana.

Vujović, pisac po umjetničkom opredjeljenju, a po profesiji ljekar, smatra da se te dvije uloge ne prepliću u velikoj mjeri.

“Pisac koristi sva znanja koja su mu dostupna, tako da u svim mojim romanima i pričama uvijek ima i nekih medicinskih motiva, ali oni nisu dominantni. Ne bih rekao da sam pisac zato što sam ljekar ili da sam ljekar zato što sam pisac. Ne vidim tu, da kažem, direktnu vezu, ali nešto postoji, jer nije slučajno da su toliki pisci bili ljekari. Koja je priroda te veze, meni je i dalje misterija”, kaže Vujović za Radio Bar i Bar Info.  

Junak romana kroz razgovore prelazi gotovo četiri decenije, od 1980. do 2019. godine, a kroz taj period se prelamaju umjetnost, društvene promjene, tradicija i postmodernizam. Potraga za umjetničkim identitetom Vida Latinovića donekle je i potraga samog autora za nekim odgovorima.

“Sigurno je tu bilo dosta i autopoetičkih motiva. Dakle, iako glavni lik ne može da se u potpunosti poistovjeti sa autorom, neke preokupacije, neka moja razmišljanja o umjetničkom književnom stvaranju, naravno da su našla mjesto i u razmišljanjima ovog lika”.

Vladimir Vujović spada u red najtalentovanijih i najautentičnijih glasova mlađe generacije regionalnih pisaca. Njegov stilski rafiniran i dubok prozni prvijenac privukao je veliku pažnju književne kritike, koja ga zbog introspektivnog stila i obrade velikih tema poput smrti, gubitka i transformacije upoređuje sa djelima Miloša Crnjanskog i Danila Kiša. Roman je nagrađen prestižnim priznanjem „Danko Popović“ za najbolju knjigu proze u 2025. godini, a autoru je dodijeljena i nagrada „Đura Đukanov“, što uz brojne nominacije dodatno potvrđuje njegov visoki status na savremenoj književnoj sceni.

The post Vještica i vještačenje: Vladimir Vujović i Dragan Šoć zatvorili književni program Ljetopisa first appeared on BARinfo.

U Umjetničkoj galeriji „Velimir A. Leković“ predstavljeni su radovi koji potvrđuju Ljumovićevu prepoznatljivu skulptorsku poetiku i autentičan odnos prema formi, kamenu i prostoru.

Likovna kritičarka Kristina Senić je izrazila zadovoljstvo što ima priliku da otvori Ljumovićevu izložbu, naglašavajući da se o njegovom radu može govoriti mnogo, ali da njegove skulpture, prije svega, treba gledati i dati im vrijeme.

„Pred nama nije skulptura koja insistira na objašnjenju, niti umjetnost koja pokušava da nas osvoji efektom. Pred nama je ozbiljan, dosljedan, izuzetno posvećen vajarski rad“, istakla je Senić dodajući da posebno cijeni umjetnikov odnos prema kamenu.

„Joveta je umjetnik koji ne nameće formu, već je pronalazi unutar njega (kamena), poštujući njegovu težinu, otpor, strukturu i prirodu. Iz tog dugog i strpljivog dijaloga umjetnika i materijala nastaju oblici koji istovremeno djeluju arhaično i savremeno, mirno, a ipak živo. Iza Jovetine primjetne jednostavnosti stoje godine rada, iskustva i jedna rijetka stvaralačka dosljednost“, kazala je u svom kritičkom osvrtu Senić koristeći priliku da iskaže poštovanje „umjetniku koji je izgradio prepoznatljiv vajarski jezik i ostao vjeran sebi i svom materijalu“.

„Nama ostaje ono najvažnije, susret sa djelima, da im priđemo bez žurbe, da ih pogledamo izbliza i dozvolimo da svako od nas u tim oblicima prepozna nešto svoje“, poručila je Kristina Senić.

Izražavajući zahvalnost publici i organizatorima, Joveta Ljumović je pozvao posjetioce da pogledaju izložbu „Bestiarius: Priroda u obliku“, koja će u galeriji „Velimir A. Leković“ biti otvorena do 18. avgusta.

Joveta Ljumović rođen je 1967. godine. Diplomirao je vajarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1994. godine. Višedecenijskim radom ostavio je značajan trag na crnogorskoj likovnoj sceni, gradeći prepoznatljiv izraz zasnovan na promišljanju mase, prostora i unutrašnjih odnosa između materije i forme.

The post Izložbom skulptura Jovete Ljumovića svečano zaokružen likovni program 39. Barskog ljetopisa first appeared on BARinfo.

Ovu izložbu skulptura, kojom se zaokružuje ovogodišnji bogati likovni program festivala, potpisuje selektor, akademski slikar Goran Ćetković. Barska publika i likovna kritika imaće priliku da se susretnu sa radovima koji predstavljaju izuzetnu pojavu i donose autentičan jezik skulpturalne introspekcije u savremenoj regionalnoj umjetnosti.

Stvaralaštvo Jovete Ljumovića, posebno u okviru ciklusa „Bestiarius“, svjedoči o dubokoj posvećenosti obliku kao misaonoj kategoriji i o rijetkoj dosljednosti u izražavanju unutrašnjih zakonitosti skulpturalne forme.

„Ljumovićev rad u kamenu nije zasnovan na nadvladavanju materije, već na osluškivanju i poštovanju njenog prirodnog ritma, otpora i gustine. Njegove forme odlikuje izrazita unutrašnja kohezija, zatvoren volumen i jasna, centralizovana statika bez ikakvih viškova i dekorativnih gestova. Bestiološki element u nazivu ciklusa ne nosi zoološki ili mitološki karakter, već predstavlja oblike koji posjeduju sopstvenu životnost, ravnotežu i stabilnu samobitnost. Ove skulpture ne traže brzu interpretaciju, već od posmatrača zahtijevaju tišinu, vrijeme i sabranost, ostajući u prostoru kao tačna i misaona mjesta u kojima je forma ostvarena do kraja“, riječi su istoričarke i teoretičarke umjetnosti Kristine Senić koja će i otvoriti izložbu.

Joveta Ljumović je rođen 1967. godine. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, na odsjeku za vajarstvo. Svojim višedecenijskim radom ostavio je značajan trag na crnogorskoj likovnoj sceni, a član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore (ULUCG) još od 1994. godine. Prepoznat je po izuzetnoj koherentnosti izraza i beskompromisnom vajarskom postupku koji se temelji na kontemplaciji mase i unutrašnjoj tačnosti odnosa između materije i prostora.

The post Barski ljetopis: Izložba Bestiarius, priroda u obliku first appeared on BARinfo.

Posjetioci, koji su se u velikom broju okupili u kultnom ambijentu „Dublin puba“ imali su priliku da odgledaju dvadesetak muzičkih spotova iz bogatog opusa ovog barskog umjetnika, koji obuhvata i brojne kratkometražne igrane filmove, dokumentarne i ekološke filmove, video-serijale na Youtube kanalu i na društvenim mrežama. Senić je, sa saradnicima, učestvovao u nastajanju spotova za regionalne i domaće zvijezde kao što su grupa „Van Gogh“, Neno Belan, bendovi „Perper“, „Katapult“, „AkademiA“, VIS „BEŽ“, „Ku Music Team“, operske dive Tamara Rađenović i Aleksandra Vojvodić Jovović, Momčilo Zeković Zeko, pijanistkinja Ana Vukazić, Jadranka Barjaktarević, Zdravko Đuranović, Andrea Demirović, Slaven Knezović, Etno grupa „Zora“ i mnogi drugi.

O Seniću i o njegovom radu govorili su njegovi prijatelji i saradnici Aleksandra Bojić Ivanović, Momčilo Zeković Zeko, Slaven Knezović i Tamara Rađenović.

Govoreći o više od dvije decenije saradnje sa Dejanom Senićem, Aleksandra Bojić Ivanović istakla je njegovu skromnost, nenametljivost i izuzetnu profesionalnu posvećenost. Kaže da je Senić čovjek koji svakom projektu pristupa jednako ozbiljno i koji, iako je iza kamere, zapravo priča priče.

„Znajući Deja, on bi večeras volio da mi gledamo spotove, razgovaramo, a on bi šmugnuo na pecanje. Njegova želja je da nikada ne bude u prvom planu i da ga uvijek prepusti drugima. Kod njega nema podjele na velike i male projekte, niti na poznate i manje poznate autore. On je zaista fokusiran i posvećen i mislim da istinski voli umjetnika, njegovo djelo i publiku. Dejo ne snima. On priča priče. I priča ih sa velikom ljubavlju prema umjetniku, djelu i publici. I sve ovo što sam pomenula sigurna sam da prepoznajete u ovim videima ali isto tako prepoznajete jednog vječitog dječaka kome nikad neće dosaditi da snima maslinu, more, bonace i bure, juli i decembar“, zaključila je Bojić.

Za Slavena Knezovića, Senić je prije svega „majstor slike“ i vrhunski zanatlija, čiji rezultati nikada nisu slučajni. Njegovu posebnost vidi u insistiranju na svakom detalju i u činjenici da muzičke spotove ne doživljava kao prateće vizuelne forme, već kao male filmove sa svojom pričom, uvodom, razradom i završetkom.

„Dejan Senić je čovjek koji je posvećen svakom detalju. Nijedan rezultat nije slučajan. On ne otaljava posao i nezavisno od toga da li ima Berkli, Holivud, Los Anđeles, Majami i ostale filmske akademije, on je pravi zanatlija. A ručna izrada je uvijek bila cjenjenija od konfekcije“, poručio je Knezović dodajući da mu terminološki ne odgovara izraz „spotovi“, jer su to, po njegovim riječima, „mali filmovi“.

Zeković je govorio o dugogodišnjoj saradnji sa Senićem, ali i o kreativnom razumijevanju koje su izgradili kroz brojne spotove i filmske projekte. Posebno je istakao da je sa Senićem često radio u uslovima ograničenih budžeta, ali da to nije umanjivalo njegovu spremnost da projektu da maksimum.

„Danas je vrlo teško imati i saradnike i prijatelje, ali sa njima jednostavno stvari funkcionišu. Dosta je da pošaljem demo-pjesme ili tekst nekog filma i oni stvaraju iste slike koje sam ja imao dok sam pisao. To mi naročito prija, da ne moram nekome da potcrtavam šta sam zamislio“, otkriva Zeković.

Tamara Rađenović je u poruci poslatoj putem video-linka istakla da su „umjetnici koji u svom timu imaju Dejana Senića zaista privilegovani“.

Govoreći o zajedničkim projektima, posebno velikim koncertnim produkcijama, naglasila je njegovu predanost, strpljenje i spremnost da svaki dio posla uradi sa jednakom posvećenošću.

„Dejan je neko ko ima posebno mjesto u mom profesionalnom životu. Umjetnici i generalno ljudi koji imaju nekog kao što je on u timu, zaista su srećni ljudi. Rijetko je naći nekoga ko svim srcem i dušom, uz poštovanje prema klijentu i zajedničkom radu, ispoštuje svaki trenutak saradnje“, kazala je Rađenović, izrazivši zahvalnost Dejanu Seniću na idejama, kreativnosti, umjetnosti i velikoj ljubavi koju ima prema svojoj profesiji.

Senić nije krio zadovoljstvo što je kroz bARS segment „Barskog ljetopisa“ dobio priliku da svoj rad predstavi publici, iako je, kako priznaje, navikao da bude iza kamere. Govoreći o razlici u saradnji sa lokalnim u odnosu na regionalne muzičare, istakao je da svaki autor traži drugačiji pristup i da je cilj pronaći vizuelni izraz koji odgovara senzibilitetu pjesme i izvođača, a u tom pronalaženju, od posebnog značaja mu je pomoć supruge.

„Jako mi je drago kad vidim da bARS na ovaj način promoviše barske umjetnike, bilo iz oblasti muzike, vajarstva, slikarstva… Posebno mi je drago što je selektor bARSa Željko Milović prepoznao mene kao jednog od njih. Iako sam navikao da budem iza kamere, večeras, silom prilika, morao sam da budem ispred“, rekao je Senić.

Govorio je i o višegodišnjoj saradnji sa Momčilom Zekovićem, koja je rezultirala brojnim spotovima i filmskim projektima. Posljednji zajednički projekat, kratkometražni film „Budvanska barka“, nastajao je kroz zajedničko promišljanje scenarija, izbor lokacija i vizuelno oblikovanje priče.

„Zeko mi je poslao scenario i rekao da imamo jednu priču koja se odnosi, između ostalog, na Budvu, ali ta priča može da se primijeni na svaki grad na primorju. Onda smo zajedno, uz konsultacije, gledali lokacije i osmišljavali šta bi gdje moglo da se snimi, da prati tok radnje i priče“, pojašnjava ovaj skromni samostalni umjetnik koji je od 2005. do 2026. godine potpisao režiju i video-produkciju za više od 100 muzičkih spotova.

Na kraju večeri, na zadovoljstvo posjetilaca pretposljednjeg bARS programa „Barskog ljetopisa“, priređena je barska promocija filma „Budvanska barka“, autora Momčila Zekovića, u režiji Dejana Senića.

The post Barski ljetopis: Dobre vibracije poletjele s videodroma Deja Senića first appeared on BARinfo.

Dejan Senić je od samih početaka fasciniran kinematografijom. Na njegov specifičan autorski izraz, način kadriranja, montaže i razvijanja tema, presudno su uticali filmovi Serđa Leonea i stripovi sa motivima Divljeg zapada koje je skupljao kao dječak. Svoj filmski put započinje početkom dvijehiljaditih, kada od 2001. do 2004. godine učestvuje u snimanju, montaži i asistenciji režije prvog crnogorskog špageti vesterna „Za šaku priganica“. U tom periodu pohađa prestižnu filmsku radionicu „Document and Fiction“ režisera Želimira Žilnika i Dušana Makavejeva u Skoplju, kurs fotografije kod Lazara Pejovića, kao i kurs filmske i TV režije kod Branka Baletića. Status samostalnog umjetnika ostvario je 2017. godine.

U periodu od 2005. do 2026. godine, Senić je potpisao režiju i video produkciju za više od 100 muzičkih spotova. Učestvovao je, sa saradnicima, u nastajanju spotova za regionalne i domaće zvijezde kao što su grupa „Van Gogh“, Neno Belan, grupa „Perper“, operska diva Tamara Rađenović, Momčilo Zeković Zeko, pijanistkinja Ana Vukazić, grupa““Katapult“, Jadranka Barjaktarević, Andrea Demirović, grupa „AkademiA“, Slaven Knezović, Etno grupa „Zora“ i mnogi drugi. Posebno se izdvaja njegova zahtjevna video produkcija (snimanje sa 8 kamera i montaža) tri mega koncerta Tamare Rađenović: Novogodišnjih koncerata u beogradskom Kolarcu i Sava Centru, nastupa u dvorani „Lisinski“ u Zagrebu, u njemačkom gradu Regensburgu, kao i svečanog otvaranja Barskog ljetopisa 2024. godine.

Senićev stvaralački opus obuhvata i brojne kratkometražne igrane filmove, dokumentarne i ekološke filmove… Njegov rad duboko je utkan u lokalnu zajednicu kroz namjenske filmove povodom velikih jubileja barskih škola, vrtića i NVU „Žene Bara velikog srca“. Prateći savremene trendove, Senić je koautor popularnog video serijala „Baroskop“ i kreator prepoznatljivog Instagram profila bar_ai_history, posvećenog digitalnom retuširanju i animaciji istorijskih fotografija Bara.

Domaćin ove večeri, „Dublin pub“, kultni je lokal smješten u najstarijoj ulici na Topolici, koji od samog osnivanja bARS-a tradicionalno učestvuje u programu organizovanjem prepoznatljivih urbanih sadržaja. Pozivamo vas da u opuštenoj atmosferi „Dublin puba“ uživate u svojevrsnoj vizuelnoj antologiji barske i regionalne muzičke scene kroz objektiv Dejana Senića.

Ulaz je slobodan. Dobro došli!

The post Barski ljetopis: Videodrom Deja Senića, retrospektiva stvaralaštva kultnog barskog video autora first appeared on BARinfo.