Petnaestog aprila 1979. godine crnogorsko primorje zadesila je najsmrtonosnija prirodna nepogoda, u kojoj se tlo pretvorilo u nestabilnu masu, a njena razorna snaga, praćena zastrašujućim tutnjem, razorila je 250 naselja, 240 školskih objekata, 570 ustanova socijalne i dječije zaštite i 53 bolnice, od Ulcinja do Herceg Novog. Nepredvidiva priroda Zemljine kore, na prostoru dužem od 100 kilometara, odnijela je 101 život u Crnoj Gori i 35 u Albaniji, dok je među više od hiljadu povrijeđenih njih 159 bilo u veoma teškom stanju. U Baru je stradalo 49 osoba, od čega najviše u Crmnici. Više od polovine svih objekata u gradu pod Rumijom i njegovim naseljima bilo je razoreno…

Ovaj instrumentalno najsnažniji zabilježeni zemljotres na istočnoj jadranskoj obali, od kojeg je jedino bila jača Velika trešnja u Dubrovniku 1667. godine, među 64.000 objekata na našem primorju teško je oštetio i Luku Bar.

U 7 časova, 19 minuta i 50 sekundi, zemljotres jačine IX stepeni Merkalijeve skale, sa magnitudom od 7 stepeni Rihtera, u Luci Bar izazvao je pucanje obale i iskakanje ogromnih dizalica iz svojih ležišta. Samo nekoliko sati kasnije, nakon pomjeranja Jadranske tektonske mikroploče ispod Dinarida, u najjužnijoj luci tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije izbio je požar u skladištu pamuka na gatu broj dva, dok je na naftnim rezervoarima u Volujici došlo do napuknuća.

Zbog izlivanja lako zapaljivih tečnosti u lučki akvatorijum, desetak usidrenih brodova ubrzano je napustilo svoje vezove. Ipak, posada broda „Pomoravlje“, pod komandom kapetana Viktora Sakare, odlučila se na hrabar čin, da pomogne i spriječi dalje izlivanje ogromnih količina nafte. Kapetan Sakara, tada tridesetosmogodišnjak, sagledavši ozbiljnost situacije, okupio je posadu i odlučno rekao: „Momci, moramo da pomognemo Baru“! Tanker „Pomoravlje“ ostao je na svom petrolejskom vezu i, koristeći brodske pumpe, tokom tri dana i noći ubacio više od 30 miliona litara vode u napukli naftni rezervoar. Njihovim požrtvovanjem nije samo spriječena ekološka katastrofa velikih razmjera, već i opasnost od potencijalne eksplozije koja bi razorila šire urbano jezgro Bara.

O herojstvu posade broda tadašnje Jugoslovenske tankerske plovidbe iz Zadra, sačuvan je dokumentarni zapis nekadašnje Radio-televizije Titograd, odnosno intervju sa doajenom jugoslovenskog novinarstva i autorom prve vijesti o katastrofalnom zemljotresu iz 1979. godine, Boškom Miloševićem, koji je 1980. godine vodio novinar Ratko Banović.

Na dan kada mlađe generacije podsjećamo na najtragičniji urbani događaj XX vijeka u Crnoj Gori, neophodno je sjetiti se svih građana tadašnje Jugoslavije, ali i drugih zemalja, koji su u tom teškom periodu pružili pomoć stanovnicima Bara i ostalih pogođenih područja. Među njima posebno mjesto zauzima posada broda „Pomoravlje“, koja je 1979. godine nagrađena Plavom vrpcom „Vjesnika“, priznanjem za spasavanje ljudi i imovine na moru, u kategoriji kolektivnog priznanja „Za pomoć pruženu stanovništvu u Luci Bar za vrijeme potresa“.

Njihov kapetan Viktor Sakara rođen je 15. juna 1941. godine u Zadru, gdje je 1962. završio pomorsku školu. Pored pomorstva, gajio je i veliku ljubav prema sportu, bio je vrsni gimnastičar, dobar jahač i aktivan član Veslačkog kluba „Jadran“. Preminuo je 18. novembra 2007. godine i sahranjen je na gradskom groblju u Zadru.

(Najznačajniji podaci korišćeni u tekstu, prikupljeni su zahvaljujući poznatom zadarskom sportskom novinaru i publicisti Bernardu Paleki).

The post Barba Sakara i njegova posada: Simbol hrabrosti u zemljotresu 1979. first appeared on BARinfo.

Drugo izdanje iz edicije „Svjetionici jednog vremena“ sadrži autentične članke iz dnevnog lista „Politika“ nakon razornih zemljotresa 1968. i 1979. godine, i predstavlja svjedočanstvo o nadljudskoj borbi preživljavanja u nemogućim uslovima, opise prispijeća prve pomoći od naroda širom SFRJ, analiziranje postignutog u obnovi i grešaka koje su napravljene u tom procesu. Izdavač je barska kuća „Mediteran Multimedia“, a iza čitavog projekta objavljivanja serije knjiga i audio zapisa stoji Fondacija „Božidar Boško Milošević“.

Promocija je održana na platou ispred Doma kulture, pred brojnim auditorijumom. Pored porodice i prijatelja Boška Miloševića, pratili su je Barani, predstavnici privrednog, društvenog, kulturnog i sportskog života grada.

Veče je moderirao Radomir Petrić, a o knjizi su govorili Boškov prijatelj i kolega, doktor književnih nauka Zoran Živković i publicista, izdavač i urednik djela Željko Milović.

Petrić je naglasio da knjiga „Zemljotresi“ iznova dokazuje izuzetan talenat Boška Miloševića, nazvavši je tezaurusom priča o Baru u njegovim neuralgičnim momentima savremene istorije. On je podsjetio da je Milošević svojim izvještavanjem u „Politici“ još za života uklesao ime u panteon najvećih jugoslovenskih novinara druge polovine XX vijeka. „Knjiga njegovih zapisa čuva kolektivnu memoriju na doba koje zaslužuje da ne bude zaboravljeno“, kazao je Petrić.

Urednik knjige Željko Milović otkrio je da je rad na njoj imao neobičan tok.

„Na početku godine radili smo na Boškovim kratkim reportažama iz Bara, ali i onim iz Havane, Skadra, Peroja… Međutim, i ja i Boškov sin Vladimir nekako smo osjećali da to nije pravi smjer, iako se sve naizgled odlično uklapalo u cjelinu. Tek dva dana pred ’zatvaranje’ knjige pronašao sam zaboravljene foldere sa bilješkama iz septembra prošle godine, u kojima je stajao čitav detaljno razrađen plan o djelu koje ima današnju formu, a na koga smo bili zaboravili… Od tog trenutka sve je krenulo iznova, ali kako treba – stotine stranica su nanovo prekucavane, iz arhiva smo izvlačili preostale Boškove tekstove…“, objasnio je Milović, naglasivši da su Miloševićevi tekstovi od posebne važnosti jer daju dragocjene informacije o dešavanjima tokom i nakon zemljotresa iz novembra 1968. godine, o kojem, za razliku od potresa iz 1979, nije pisano u publicistici, niti je objavljena ijedna fotografija.

Doktor književnih nauka Zoran Živković evocirao je uspomene na prijateljstvo sa Boškom Miloševićem i naglasio njegov značaj za jugoslovensko novinarstvo. Osvrnuo se i na nagrade koje je Milošević dobio kao novinar, sa naglaskom na, u to vrijeme veoma značajnu, Godišnju nagradu „Politike“.

„Svjedočeći o Bošku, svjedočimo o Baru u drugoj polovini prošlog vijeka. Boško je želio da Bar bude prisutan u ’Politici’, i da grad bude veći nego što je zaista bio. Njegovi tekstovi imali su ogroman uticaj na javno mnjenje u intelektualnim i društvenim krugovima širom Jugoslavije“, kazao je Živković, uz podsjećanje da je Milošević 15. aprila 1979. godine, svega sat nakon katastrofalnog zemljotresa, putem Obalske radio-stanice obavijestio jugoslovensku javnost o katastrofi koja je zadesila crnogorsko primorje.

„Time je pokazao koliko je novinarstvo važna profesija i koliko istinita i brza informacija može značiti u kriznim trenucima“, rekao je Živković, potencirajući da je omaž Miloševiću, kao jednom od najznačajnijih Barana druge polovine XX vijeka, ujedno i omaž novinarskoj profesiji koja je u međuvremenu prošla kroz brojne promjene. „Boškova služba novinarstvu u ’Politici’, tada najuglednijem listu u Jugoslaviji, učinila je da se mnoge stvari u Baru pomjeraju za opšte dobro. Kolege su ga s pravom nazivale ’najvećim novinarom iz malog grada’“, rekao je Živković.

Publika je imala priliku da pogleda i dio dokumentarnog filma – intervjua koji je sa Miloševićem za RTCG vodio 1980. godine novinar Ratko Banović. U zapisu se posebno ističe požrtvovanje kapetana broda „Pomoravlje“, Viktora Sakare, koji je nakon zemljotresa 1979. godine uspio da spriječi izlivanje ogromne količine nafte u Luci Bar.

Promocija je završena podsjećanjem na značaj Miloševićevih zapisa za očuvanje kolektivnog sjećanja. Kako je naglašeno, njegova izvještavanja iz Bara bila su mnogo više od pukih novinskih tekstova, ona su svjedočanstva o vremenu, ljudima i događajima koji su oblikovali savremenu istoriju grada i Crne Gore.

Odabrane odlomke iz knjige čitala je Maja Tomović.

The post Knjiga članaka Boška Miloševića o dobu koje ne zaslužuje da bude zaboravljeno first appeared on BARinfo.

Riječ je o zapisima prvog etabliranog novinara Bara, čovjeka čiji su tekstovi postavili grad na mapu Crne Gore i Jugoslavije, a koji je, iz dana u dan, bilježio u dnevnom listu „Politika“ dešavanja nakon razornih zemljotresa 1968. i 1979. godine.

Knjiga iz prve ruke oživljava dva najtraumatičnija događaja iz života Bara u XX vijeku, od prvih katastrofalnih udara, preko svjedočanstava o nadljudskoj borbi preživljavanja u nemogućim uslovima, kroz opise prispijeća prve pomoći pristigle od naroda širom SFRJ, do analiziranja postignutog u obnovi i analiziranja urađenih grešaka u tom procesu.

Posebno su značajni zapisi o zemljotresu iz 3. novembra 1968, o kome se gotovo ništa nije pisalo u crnogorskoj publicistici. Kako su Bar i Ulcinj, dva najteže pogođena grada, bili u zapećku jugoslovenske države, bez saobraćajnih i ekonomskih kapaciteta da bi se na njih obratila pažnja, tako su tekstovi Božidara Miloševića u „Politici“, uz stalne apele za pomoć, bili ključni da se promijeni odnos zajednice i počne prijeko potrebna obnova.

Smatra se da se o zemljotresu od 15. aprila 1979. godine uglavnom sve zna, ali ovo djelo to demantuje na sasvim konkretan način. Prva vijest o katastrofalnom zemljotresu, 15. aprila 1979. godine, bila je upravo Boškova, nepunih sat vremena nakon kobnog udara. Čitava zemaljska kugla saznala je ono što je Milošević javio – smrt, razaranja, pustoš – sve su veze bile prekinute, pa se odlučio da to saopšti putem radio-telegrafske stanice. Knjiga prati period od te prve vijesti do 15. aprila 1981, kada objavljuje reportažu iz novopodignutih stanova.

Ovo je druga knjiga dragocjenih novinskih zapisa Boška Miloševića, još jedan kamen u zidu kulture sjećanja grada i regiona. Izdavači su, kao i u slučaju prvog toma, barska izdavačka kuća „Mediteran Multimedia“ i Fondacija koja nosi ime poznatog novinara.

Moderator promocije biće novinar Radomir Petrić, a o knjizi će govoriti dr Zoran Živković i Željko Milović.

***

Božidar Boško Milošević (Bar, 1937 – Bar, 1994) na sebe je skrenuo pažnju efektnim novinarskim tekstovima sa crnogorskog primorja, koje je sredinom šezdesetih objavljivao u „Pobjedi”. Nedugo zatim počeo se javljati člancima u beogradskoj „Politici”, da bi 1968. godine postao stalni saradnik najuglednijeg jugoslovenskog dnevnog lista za područje Ulcinja, Bara, Budve i Kotora. Postao je tako dopisnik „Politike” iz najmanjeg mjesta u kojem je novina imala svog čovjeka – Bar je tada brojao tačno 3840 stanovnika.

Prva vijest o katastrofalnom zemljotresu, 15. aprila 1979. godine, bila je upravo Boškova, nepunih sat vremena nakon razorne katastrofe. Taj mu je novinarski podvig donio Godišnju nagradu „Politike” 1979. godine. Nakon što je 15. aprila utkao sebe u svjetsko novinarstvo, dva dana kasnije je dao nemjerljiv doprinos barskom, pomažući u nastanku lokalne radio stanice – Radio Bara. Za požrtvovani rad odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem 1980. godine. Nagradu za životno djelo Udruženja novinara Crne Gore primio je 1987. godine. Godinu dana kasnije uručena mu je i Posebna nagrada „Politike” za višegodišnje izvanredne rezultate u radu i doprinos unaprjeđenju kompanije. Miloševićevi prsti bili su nezaobilazni u formiranju dva najznačajnija barska kulturna festivala – „Festivala pod Starom maslinom” i „Barskog ljetopisa”.

The post Večeras promocija knjige Zemljotresi – novinski zapisi Boška Miloševića first appeared on BARinfo.

Kako se jednog toplog jutra u “Slogi” zatekao Boško, niko se više ne sjeća, ali su se neki dugo sjećali kako se u jednom trenutku popeo na stolicu i počeo dovoljno glasno i zaneseno da govori: “Lijeva, lijeva, ko to korača desnom…“. “Opet će nas naći neki taksirat od ovog Miloševića”, neko je nemoćno prokomentarisao za šankom, ali se srećom ubrzo na vratima pojavio narodni milicioner, i ulazeći odmah pozvao Boška da siđe sa stolice.

U posebnim afektivnim stanjima, Boško je lako prelazio na ekavski izgovor, i zato je milicionaru, više gledajući kroz njega, odmah odsječno: „Bježi, ja sam danas sa Majakovskim“. Milicionar se odmah latio telefona i pozvao načelnika, dolje u Baru, izveštavajući ga da je sve bilo mirno u Starom Baru, dok se nije pojavio novinar Boško Milošević. “Je li sam”, glasilo je zabrinuto pitanje. “On zbori da je s njim i neki Majakovski“, bio je iskreni odgovor. “Hapsi i Majakovskog”, pala je načelnikova komanda. Kada se sve kasnije razjasnilo, u nekom potonjem piću, načelnik je Bošku priznao da ga je zadržao u zgradi milicije, i par sati više, upravo zbog Majakovskog.

Prošle su godine u kojima je Boško postao i nazivan najvećim novinarom iz malog grada, a kada se 17. aprila 1979, u trenutku kada je zemljotres prekinuo sve veze sa Barom, Boško talasima obalske radio stanice javio svojoj redakciji, ali i cijeloj i zabrinutoj jugoslovenskoj javnosti, i tako postao i novinar prve vijesti, kako su ga s ponosom zvale njegove poznate kolege iz beogradske “Politike”, tada najuglednijeg jugoslovenskog lista.

U skoro svakodnevnim zajedničkim sjedenjima, najčešće u “Veselici” i “Knjaževoj bašti”, kojima je i dao ta imena, volio je da se priseća svog boravka na Kubi, na koju je stigao brodom “Prekookeanske plovidbe”. Opisivao je atmosferu kada je Fidel Kastro držao svoje višesatne govore, i bio je fasciniran kada je uveče svratio u jedan poznati kafe u Havani, gde je uz šank, nedaleko od njega, nekako sasvim opušteno sjedio jedan od najvećih gerilaca i revolucionara svih vremena Ernesto Če Gevara.

Jednu od svojih reportaža u “Politici” tada je započeo baš za stolom Ernesta Hemingveja, i to zahvaljujući Ani Starc, porijeklom Jugoslovenki, koja je još za Hemingvejevog života brinula o njegovoj kući na Kubi. Ana je Bošku ispričala da su u toj kući, i predivnom parku ispred nje, često boravili i Hemingvejevi prijatelji, toreador Domingez, Ava Gardner, Spenser Trasi, glumac koji u poznatom filmu igrao ribara Grigorija, inspiraciju za nobelovski roman Starac i more.

A više godina kasnije, Bošku se u njegovom Baru, koji je na stranicama njegove “Politike” bio sve veći i značajniji, i stvarno dogodio sopstveni Grigorije, i to u liku starog barskog ribara Steva Radovića Grka.

Tog jutra kada je poslije cjelonoćne borbe sa velikom ajkulom u svojoj nevelikoj ribarskoj mreži, uplovio iza barskog lukobrana, kao da se sve živo sjatilo ispred Dvorca kralja Nikole, da se vidi to čudo neviđeno. U tom špaliru odbjeglih sa časova gimnazijalaca i osnovaca, i inih, odjednom se pojavio kamerman Televizije Titograd. Novinara je bilo odasvuda, i Stevo je postao junak dana koji danima više nije imao mira. Iako je postao televizijski događaj, ubrzo su počeli komentari o starosti ajkuli, pa i procjene kafanskih vještaka za ajkule da se radi o biljojedu a ne velikoj ribi najopasnijih namjera. Boško je u svojim redovnim tekstovima u “Politici” informisao o slavi od tri dana, što Stevu nije teško palo, ali je zato danima odlazio u banku čekajući obećani novac za novu mrežu, sa onim zabrinuto nesigurnim izrazom lica, koji kao da sad kaže, “kamo sreće da je nisam ni ufatio“.

I dok je u svojim tekstovima naglašeno pokazivao senzibilitet za ljude i čovjeka, za čije muke, kako je govorio pjesnik Leso Ivanović, „nosača nema“, poslije Kube, kao da mu je najbliže bilo to pomalo slobodno i pomalo anarhično latinoljevičarstvo Panča Vile i Emilijana Zapata, sa ukusom “Bakardija” i mirisom Kohibe.

Kada je početkom sedamdesetih na vlast u Čileu došao ljevičarski psihijatar Salvador Aljende, Boško bi u nekim barskim kafanama, pogotovo ako bi prepoznao one koji „dobrovoljno daju uvo pod kiriju“, značajno gledajući u njih, držao pohvalu Aljendeu, posebno citirajući njegovu rečenicu – “Između mene i čileanskog naroda više nema posrednika”. I bi tako, sve dok ljeta 1973, u barsku luku iz Argentine nije uplovio brod “Prekookeanske” i na njemu Boškov drug iz Studentskog grada, Boro Lalić, tada jedan od najznačajnijih Tanjugovih dopisnika iz Latinske Amerike svih vremena. Kada mu je Boško prenio svoje oduševljenje Aljendeom, i ponovio rečenicu koja ga je nadahnjivala, više nego dobro obaviješteni Lalić mu je srušio sve nade: “Boško, on je gotov! On se odrekao vojske i policije, a bez njih nema ni države ni vlasti. Pogotovo Aljendeove!“ I kako ga je drug iz studenstkih dana odjednom i više nego „prosvjetlio“, Boško je ubrzo u istim kafanama počeo da proriče krah Aljendea, koji se ubrzo, u septembru te 1973. i dogodio. I kako je još ranije izazivao pozornost lokalnih bezbjednosnih očiju i ušiju, veličajući čileanski socijalizam, posle vojnog puča u Čileu i smrti Aljendea, zvali su ga u zgradu tzv. Državne bezbednosti, kako je Boško pričao, ali sada da ga pitaju: „Okle si znao“.

I danas se iz Boškovih tekstova u “Politici” osjeća njegova oduševljenost kako tada Bar ne samo postaje nova jugoslovenska luka, već i pravi mediteranski grad. Ali, zivot s rodnim gradom prije svega podrazumijeva onu veliku ljubav, u kojoj su obje strane toliko osjetljive, i uvjerene, na osnovu ličnog iskustva, da je voljeti mnogo više nego biti voljen.

Jednog ranog jutra, sredinom osamdesetih, Boško me je nazvao u Radio Baru da što prije dođem na terasu kafane Robne kuće. Vidio sam da nije spavao cijelu noć, i ličio je na nekog junaka Dostojevskog, ili čak i možda na Harvi Kajtela u filmu Abela Ferare “Bad Lieutenant”, koji vapi katarzično kajanje, zbog nečega što se sinoć dogodilo. Nekoliko poznatih Barana nas je obilazilo u širokom luku, i kao da o tome što se zbilo koliko sinoć u jednoj barskoj kafani ništa nismo znali samo Jovo Milutinović, direktor budvanskog hotela “Aleksandar”, i ja – jedini koji smo tog jutra i bili sa Boškom za istim stolom. Ali, u jednom trenu, iz daljine se pomaljao Novo Nikezić, neopisivo egzotični Baranin, čiju egzotičnost je nemoguće predstaviti čak i u dvije rečenice. Kada je ugledao svog druga iz starobarskog detinjstva, Boško je preporođeno zavapio: “Noki, brate“. A Novo je samo nastavio, i u svom stilu: “S tobom samo telefonom. Opet ćeš u pozrnicu, ka’ nekad“. Iako je otišao, iako ga je podsjetio na težak način da kroz pozrničarsko skupljanje maslina pomogne svoju porodicu, Bošku su tog jutra te Novove riječi, kao neki topli glas iz djetinjstva, bile nešto poput lijeka.

Nastajanje i razvoj “Luke Bar” i “Prekookeanske plovidbe”, more, mornari i brodolomi, sudbine ljudi na moru i pokraj njega, postali su njegova novinarska opsesija i prepoznatljivi autorski pečat u tadašnjem velikom jugoslovenskom novinarstvu. Ponekad bi mi ličio na starijeg, nekada poznatog splitskog kantautora Tomu Bebića, a nekada i na nekog mornara koji se zbog velike ljubavi, i to baš u Odesi, nevoljno oprostio i od brodova i pomorstva. Bio je zapravo oličenje naslova zbirke poezije “Mornar na konju” Slobodana Markovića, alias Libera Markonija.

I đe reče Libero, sjećam se kao da se sada zbiva, a bio je to 31. jul 1985. Oko podneva sam navratio u dopisništvo “Politike” da se oprostim od Boška, jer koliko sjutra ću već biti u kasarni “Jakub Kuburović” u Zemunu, na tzv. redovnom odsluženju vojnog roka. I samo što je počeo naš razgovor, odjednom se pojavio poznati beogradski pjesnik i novinar, davnašnji skojevac, ali i prevodilac Jesenjina, Libero Markoni. Libero je sa svojom suprugom Ksenijom ljeti dolazio u Dobru Vodu, da se odmori od pjesničkog života u prijestonom Beogradu, pa bi te dane oporavka lako proizveo u svoju tradicionalnu ljetnju manifestaciju, pod nazivom “Dani jetre”.

I kada me je Boško predstavio, dodavši, “on sjutra ide u vojsku”, Libero me je začas nešto duže pogledao, a onda jednim dramskim tonom krenuo u pravi monolog: „Kakva vojska… Mi u stvari trebamo da imamo samo jedan odred vojske, za dočekivanje i ispraćaj visokih stranih gostiju..“ A onda je poslije još jedne male dramske pauze i sugestivnog pogleda dodao: „Pa nama će Rusi samo da telefoniraju, i mi ćemo da se predamo…“ I u sobi se zaorio smijeh, a meni se u trenu učinilo da ne idem sjutra, ali i da je preksjutra u tom trenu bilo dovoljno daleko.

I taman što nas je Libero napustio, pomislih i da ja krenem, kad mi se Boško obrati: „Zorane, molim te idi u Luku, danas odavde kreće prvi kontingent ‘juga’ za Ameriku. Napravi jednu kraću informaciju za ‘Politiku’“. U prvi mah nije mi bilo milo što sam to uopšte čuo, jer od sjutra me neće u Baru biti bar godinu dana, i zato sam želio da sad budem što više sa dvogodišnjom kćerkom i porodicom. Ali, odmah sam pomislio sve to zna i Boško, pa ipak me je zamolio. Iako nevoljno, otišao sam do Luke, pribavio informaciju, vratio se u dopisništvo i napravio tekst i poslao ga “Politici”. Potom smo se pozdravili, kao da se nećemo gledati na mnogaja ljeta. Ujutro me je brat odvezao do titogradskog aerodroma, gdje sam na trafici odmah uzeo jutrošnji broj “Politike”. Okretao sam unutrašnje strane osećajući već onu ozarenost kada vidim sopstveno ime i prezime u novinama. Vraćao se po nekoliko puta, ali nigdje nije bilo moje informacije o ‘jugu’, kao poslu vijeka. Bio sam dvostruko razočaran, ne samo što sam išao da napravim informaciju za novine, baš pred odlazak u vojsku, već još više, što to nije i objavljeno. Stavio sam “Politiku” u torbu, jer, već me je čekalo toliko događaja, i to po ubrzanom i satu i kalendaru. Kada sam nekoliko dana kasnije htio da bacim taj broj “Politike”, slučajno sam video naslovnu stranu, koju sam preskakao tražeći svoju kratku storiju o ‘jugu’. I odjednom je vidjeh baš na naslovnoj strani, što mi je donijelo jednu neočekivanu radost u prvim danima mog vojevanja.

Prošao je i mjesec, i jednog dana dobih pismo od Boška, sa jednim vokativom koji je toliko ličio na njega: “Zdravo vojniče Zorane Živkoviću”. Kao da maltene piše nikom drugom do maršalu Žukovu pod Staljingradom. A onda mi je referisao o nekim događajima u Baru, želeći i uspješne vojničke dane. Nije prošlo dugo a mene je i moju jedinicu posjetio Mijuško Tomić, tada urednik poznate emisije o JNA na prvom programu Radio Beograda, što mi je donijelo već poseban ugled kod oficira i podoficira. Naravno da sam odmah shvatio čija je nevidljiva ruka u sve upletena, a onda se pojavio konkurs za novinara lista “Vojnik”, inače glasila Prve armije. Kada sam uz, za vojnika više nego bogatu novinarsku biografiju, priložio i naslovnu stranu “Politike”, gdje je bio i moj kratki tekst o našem poslu vijeka, stvari su se u mom vojničkom životu potpuno preokrenule. Ubrzo sam boravio u mnogim jedinicama Prve armije, pisao o vojnicima i oficirima, vidio i granične karaule, dobijao čak i izvjesne honorare. Poslije zemunskih topova, kad nisam na putu, od dva pa sve do pola noći, sa stalnom dozvolom za izlazak, bio sam kojekude po Beogradu. U nekim pozorištima tada, kao u “Zvezdara teatru” bio i omiljen, poznat i nekim glumcima.

Toliko sam se adaptirao na novu situaciju da sam po gradu išao čak bez kape, ne obazirući se da to neće biti toplo primljeno od ambicioznih oficira. I baš tako sam naletio u Knez Mihajlovoj na jednog, koji me je odmah prijekorno pogledao i kazao: „Kako bez kape, vojniče, i to baš sada, kada je u toku važan partijski kongres i u zemlji borave mnogi strani novinari..“..A onda nastavio uz pitanje: „Iz koje si jedinice?“ A onda sam polako, i bez uzbuđenja, da ostavim što opušteniji utisak uzvratio: “Komanda stana Komande Prve armije.“ U novonastaloj maloj psihološkoj pauzi osjetio sam da malčice pada oficirov pregnantni entuzijazam. Kao da je pomislio ko zna ko stoji iza njega, kada ovako bez kape ide. A onda je dodatno upitao: „Ko je tvoj nadređeni?“. Zamalo nisam počeo da se smijem, kad sam čuo sebe: “General Boško..“ i onda krenuo da nasumično kažem neko karakteristično crnogorsko generalsko prezime, kada me je oficir samo pozdravio, a ja sam kao za sebe, kroz zube dodao: “Hasta siempre, Comandante”.

The post Dr Zoran Živković: Hasta siempre, Comandante first appeared on BARinfo.

Danas je tri stotine šezdeset i peti dan kako moj drugar Boško Milošević nije prekoračio prag ove kafane, kojoj je svojevremeno dao i ime, i, još s vrata gromoglasno poručio lozovu rakiju.

Prošla je, bre, već puna godina kako nema njegovih sjajnih tekstova na stranicama „Politike“. Godina kako se nijesmo nešto dogovorili o poslu. A bili smo „konkurenti“. Godina kako se nijesmo zapili i posvađali.

Godina čitava, a imao ih je pedeset i šest kada je, zauvijek, zaklopio svoje pero.

Sjedim u „Veselici“ s tovarom na duši. Uskomešale se uspomene i nižu se polako kao jato umornih ptica.

Razmišljam: šta je sve taj neumornik i veselnik, taj nevjerovatni zaljubljenik u podjednako lijepi i zlehudi posao novinara, pregrmio u više od trideset godina bavljenja njime.

Imao je snage za toliko hiljada napisa – od Kube do svih sela podno Rumije i Lisinja, od Budve do Niša. Od Pljevalja do Plava, od Žabljaka do Bjelasice, od Cetinja do Zlatibora, od Bojane do Herceg Novog. Od porinuća svakog barskog i kotorskog broda, do puštanja u saobraćaj pruge od Beograda do mora. Od velikih jubileja do katastrofe kakav je bio zemljotres 1979. godine. Napisa o „običnim“ ljudima, ali bogme i o onima koji su znali da gvozdenom pesnicom udare o sto. I ne samo o sto.

Napisa o svakoj volji i nevolji.

Otkud je posjedovao toliku snagu? Otud što je kao pravi novinarski soj, uvijek bio okrenut čovjeku i istini. Potpisao je na stotine tekstova koji se pamte. A, „šta je čovjek bez ljudskog potpisa?“ – veli Bećković.

Sjedim u „Veselici“ i veselim se što sam imao privilegiju da s njim drugujem i od njega učim. Jer on je bio čovjek koji dobija kada daje. A dao je, doista, mnogo svima, a najviše novinarstvu.

Sjedim i dalje u „Veselici“. Tvrdoglavo počinjem da vjerujem kako će Boško svakog trenutka prekoračiti njen prag. Prošlost je, velim sebi, laž, pamćenju nema povratka, a svako minulo proljeće nevjerovatno je…

Branka, jednu lozovu rakiju za Boška!

(Tekst iz „Pobjede“, 5. aprila 1995, na godišnjicu smrti novinara Božidara Boška Miloševića)

The post Momčilo Popović: Boško first appeared on BARinfo.

U ovom vijeku treći put: 1911, 1954 i sada.

A prije toga, most je tri vijeka odolijevao Drini i zubu vremena bez ičije pomoći. Je li to zbog umješnosti ondašnjih graditelja? Je li “Rade neimar, koji je morao živjeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lijepo i trajno po srpskim zemljama, legendarni i stvarno bezimeni majstor kakvog svaka masa zamišlja i želi, jer ne voli da mnogo pamti ni mnogima da duguje, čak ni u sjećanju”, kako piše Ivo Andrić, bio bolji graditelj od njegovih sljedbenika? Ili, možda, civilizacija uzima svoj danak pa nagriza i ono što je izgledalo vječno?

Takve se misli same nameću u ovoj kući nadomak Bara u kojoj živi jedina, valjda, porodica na svijetu čiji su svi članovi ronili u Drini. Ispod mosta. I sve ovdje, u kući inž. Miodraga Mikovića, podsjeća na taj događaj. To je vjerovatno zbog toga što su se tek juče vratili iz ovog neobičnog poduhvata, pa još nisu uspjeli da sklone ronilačku opremu, kamenje uzeto kao uzorak iz stubova mosta, Andrićeve romane kupljene u Višegradu, brojne skice i crteže mosta koje je inženjer pravio.

A Drina brza i hladna…

Na osnovu ugovora između beogradskog Građevinskog fakulteta i ronilačkog društva “Ribnica” iz Titograda, 18. jula ove godine u 17 časova inž. Miodrag Miković je zaronio u Drinu, tačno ispod mosta. Time je počeo posao oko izrade projekta za sanaciju podvodnog dijela mosta, koji su se obavezali da urade dr Milan Gojković, docent Građevinskog fakulteta u Beogradu, inž. Čedomir Vujičić, zaposlen u beogradskoj “Mostogradnji” i inž. Miodrag Miković, zaposlen u novosadskom preduzeću “Кanal Dunav – Tisa – Dunav”, inače počasni predsjednik društva “Ribnica”.

Prvi ulazak u vodu pokazao je da posao neće moći ni brzo, ni lako, da se obavi.

“Drina je ispod mosta duboka preko dva metra, brzina vode je veća od tri metra u sekundi i vrlo je hladna -12 stepeni Celzijusovih”, priča Miković.

Ovom iskusnom inženjeru i roniocu, koji je pored ostalog ispitivao temelje Đerdapa, sjutradan se pridružio i ronilački instruktor iz Herceg Novog Zoran Кaleman. Zbog brzine vode odlučili su da na oko sto metara uzvodno probiju gvozdeni stub. Za stub su privezali uže i držeći se za uže počeli posao. Tako su pregledali stubove broj pet i šest, gdje je voda najbrža. Oni su najoštećeniji. Šljunak koji se gomilao u vrijeme jezera iznad mosta, pokrio je dio ovih stubova. U njih se pored toga, uvuklo granje, a ima i mjesta gdje su stubovi dosta okrnjeni. Ostalih sedam stubova pregledali su tako što bi oko ronilačke opreme stavljali veće količine olova.

“Na svim stubovima ima oštećenja nastalih od udara kamena. Ta oštećenja za sada ne utiču na stabilnost mosta. Ali, šta će biti s mostom kada voda odnese šljunak, kada se dovrši nova hidrocentrala ‘Višegrad’ i ispod mosta bude proticalo 800 kubika vode u sekundu? I upravo da se ne bi strahovalo za sudbinu mosta, preduzet je ovaj poduhvat”, priča Miković.

Ima jedna stara pjesma o Milici, majčinoj jedinici, i o tome kako Milica stidljivo zavrće rašicu da bi pregazila rijeku.

Milica Miković, učenica školskog centra “Niko Rolović” u Baru za tu pjesmu nije znala. Znali su međutim, momci koji su se okupljali na mostu dok je Milica ronila u Drini. I Milica je čula tu pjesmu…

Ali, Milica je iskusni ronilac. Prije pet godina, kao jedanaestogodišnja djevojčica bila je najmlađi ronilac u zemlji. Sa diplomom, naravno. Ona je u Višegrad došla zbog posla na ovom, ako ne najvećem i najljepšem, a ono, svakako, najpoznatijem i najopjevanijem mostu na svijetu.

“Čini mi se da za mene u moru nema tajni. Кada bi se sabralo vrijeme koje sam na morskom dnu, u traganju za školjkama i drugim plodovima mora provela, onda bi to iznosilo nekoliko mjeseci. U rijeci, međutim, nikada se još nisam okupala, prije nego što sam skočila u Drinu. U početku je bilo neobično, ali sam se brzo navikla na brzake ove rijeke. Ronila sam oko drugog i devetog stuba. Tu brzina nije velika, a i riba po dnu ima mnogo. Pružila sam ruku da ih dohvatim, ali one pobjegnu…

Igrala se Milica sa ribama u Drini, ali kaže, glavom joj se stalno vrzmala ona misao ispisana na mostu: “Nemoj reći da je propao metak koji se troši za ovako dobro djelo”.

“To je napisano još 1578. godine kada je most izgrađen, a ja sam mislila o našim danima i našem društvu koje ulaže sredstva da most sačuva. Pomislite, preko ovog mosta koji počiva na hrastovim gredama unakrsno složenim, svakog dana prođe od osam do deset hiljada automobila. Veliko je djelo uradio veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. Takva djela rađaju samo velike ljubavi i velike nostalgije, a duša velikog vezira, ‘čije je rodno selo Sokolovići tu, iza jedne od ovih planina, koje okružuju most’, kako piše Andrić, mora da je bila prepuna nostalgije”.

Tako priča Milica koja pored mora voli i poeziju, pa kao mnoge njene vršnjakinje, ponekad i sama piše pjesme. I njena majka Vera Miković, nastavnik u Osnovnoj školi “Blažo Jokov Orlandić” u Baru je veliki ljubitelj mora i sportskog ronilaštva. Ali, u Drini nije bila ni približno ravna kćerki. Ronila je i ona ispod mosta, toliko da bi bila solidarna sa suprugom i kćerkom.

Najduže, naravno, u hladnoj vodi Drine bio je Miodrag. Za četiri dana koliko je posao oko pregleda stubova trajao, inž. Miković je u vodi proveo dvanaest časova. Sada on u svojoj radnoj sobi u Baru piše izvještaj o onome što je vidio i predlaže, kako da se podvodni dio mosta popravi i zaštiti od onoga što će taj dio mosta ubrzo zadesiti.

“Najbolje bi bilo zajaziti pola rijeke, opraviti stubove na toj polovini, pa onda isto to uraditi sa drugom. Pored toga, po mojem mišljenju, neophodno je izbetonirati korito Drine ispod mosta i postaviti pragove za zaštitu betona. Uvjeren sam da, ukoliko se ovo uradi, neće biti oštećenja na mostu, pa ma kolika količina vode Drinom prolazila” – kaže inž. Miodrag Miković.

A to bi značilo da, kako piše Ivo Andrić, “veliki i skladno srezani most od kamena sa jedanaest lukova širokog raspona” i dalje stoji, povezuje obale, da preko njega prolaze karavani (i vozila čak) da mu se dive putnici i namjernici, djelu ljudskom rukom stvorenom a vječnom…

(jul 1978)

The post Božidar Milošević: Mikovići u Drini ispod Ćuprije first appeared on BARinfo.

Završno veče bARS-a posvećeno je rodonačelniku novinarstva u Baru – Božidaru Bošku Miloševiću, odnosno knjizi njegovih reportaža o Baranima pisanih za “Pobjedu“ i “Politiku“ između 1961. i 1979. godine.

U ovom djelu skupljene su reportaže, kroki zapisi i emotivni tekstovi o Baranima, “malim ljudima” čije je životne sudbine umio i želio da zabilježi. A to je, kažu savremenici, izvanredno radio.

Nastanak ove dvotomne knjige članaka Boška Miloševića (naredna se očekuje do kraja ove godine) dogovaran je gotovo deceniju, a izdavač je “Mediteran Multimedia” iz Bara

“To su dirljive storije o našim ljudima, gradu, moru, maslinama, beočug u lancu koji je dokazivao da je njihov autor bezgranično bio zaljubljen u Bar i da su najljepši njegovi radovi bili oni koje je pisao naizgled nehajno, srećući poznate i nepoznate po kafanama, stanicama, ulicama, ispred kuća… Radovi koji su fotografski precizno bilježili životne priče muškaraca i žena pored kojih se prolazilo kao da ne postoje, kao da se uopšte ne vide. E, Boško ih je nepogrješivo vidio. I prepoznavao. Željeli smo, uređivački tim ove knjige i njegova porodica, da objavimo te Boškove čuvene priče o Baranima, pisane od 1961. do smrti. U ovoj dvotomnoj knjizi ponovo će, uz Boškovu pomoć, oživjeti Bar kojeg su gotovo svi zaboravili, onaj sa nekoliko ulica i ljudima koji su brinuli jedni za druge, kao velika porodica“, stoji u uvodniku knjige.

O knjizi će govoriti glavni i odgovorni urednik Radio Bara Milan Vujović koji je sa Boškom bio dugo godina dio “Politikinog” tima u Baru, kao i Miroslav Stojanović, nekada zamjenik glavnog i odgovornog urednika “Politike”, stalni dopisnik ovog lista iz Bona od 1985. do 2006, specijalni dopisnik iz više evropskih država, dobitnik nagrade za životno djelo Udruženja novinara Srbije i Saveza novinara Jugoslavije. Treći sagovornik je glavni krivac za ovu knjigu – priređivač, urednik i izdavač, publicista i urednik Bar Infa Željko Milović.

Moderator večeri je novinar Radomir Petrić.

Božidar Boško Milošević je prvi etablirani novinar Bara, čovjek čiji su tekstovi postavili grad na mapu Crne Gore i Jugoslavije. Rodio se 1937. godine u Starom Baru, gdje je završio osnovnu školu, a Učiteljsku započeo u Nikšiću i dovršio u Kragujevcu. Na Filozofski fakultet (grupa za jugoslovensku književnost) u Beogradu upisao se 1957. godine i na njemu apsolvirao 1961. Iste godine zaposlio se kao novinar u Radio Titogradu. Nikada nije završio fakultet, ali mu ta diploma, pokazalo se poslije, ništa nije ni trebala.

Na sebe je skrenuo pažnju efektnim tekstovima sa crnogorskog primorja, koje je objavljivao u „Pobjedi”, nedugo zatim počeo se javljati člancima u beogradskoj „Politici”, da bi 1968. godine postao stalni saradnik najuglednijeg jugoslovenskog dnevnog lista za područje Ulcinja, Bara, Budve i Kotora. Postao je tako dopisnik „Politike” iz najmanjeg mjesta u kojem je novina imala svog čovjeka – Bar je tada brojao tačno 3840 stanovnika.

Prva vijest o katastrofalnom zemljotresu, 15. aprila 1979. godine, bila je upravo Boškova, nepunih sat vremena nakon kobnog udara. Čitava zemaljska kugla saznala je ono što je Milošević javio – sve su veze bile prekinute, pa se odlučio da sve saopšti putem radio-telegrafske stanice. Taj mu je novinarski podvig donio Godišnju nagradu „Politike” 1979. godine.

Nakon što je 15. aprila utkao sebe u svjetsko novinarstvo, dva dana kasnije je dao nemjerljiv doprinos barskom, pomažući u nastanku lokalne radio stanice – Radio Bara. Prvu vijest koju je emitovao Radio Bar „odradila” su trojica novinara, svaki svoj dio: urednik u „Politici” Kosta Kostadinović, dopisnik „Pobjede” Momčilo Popović i dopisnik „Politike” Božidar Milošević. Za svoj požrtvovani rad odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem 1980. godine.Nagradu za životno djelo Udruženja novinara Crne Gore primio je 1987. godine. Godinu dana kasnije uručena mu je i Posebna nagrada „Politike” za višegodišnje izvanredne rezultate u radu i doprinos unaprjeđenju kompanije.

Bio je ključna ličnost sportskog novinarstva Bara, izvještač „Pobjede” sa fudbalskih utakmica šezdesetih i sedamdesetih. Jedan je od malobrojnih što su javno digli glas protiv izgradnje fabrike sintermagnezita u barskom Polju, iako je to bila odluka i direktiva partije kojoj je svim bićem pripadao. Naročito je volio da piše o moru, brodovima i mornarima, te luci i radnicima koji su je znojem oblikovali…

Miloševićevi prsti bili su nezaobilazni u formiranju dva najznačajnija barska kulturna festivala – „Susreta pod Starom maslinom” i „Barskog ljetopisa”. Napisao je tekst za himnu manifestacije „Crvene košulje”. Njegovim je direktnim posredovanjem objavljen prvi album barske grupe „Katapult”.

The post Knjigom reportaža o Baranima – novinara Boška Miloševića – u utorak se završava bARS first appeared on BARinfo.

Božidar Boško Milošević rodio se 1. januara 1937. godine u Starom Baru. Tu je završio i osnovnu školu, a Učiteljsku započeo u Nikšiću i dovršio u Kragujevcu. Godinu dana nakon toga radio je kao učitelj u selu Pinčići, na obroncima Rumije. Na Filozofski fakultet (grupa za jugoslovensku književnost) u Beogradu upisao se 1957. godine i na njemu apsolvirao 1961. godine. Iste godine zaposlio se kao novinar u Radio Titogradu. Nikada nije završio fakultet, ali mu ta diploma, pokazalo se poslije, ništa nije ni trebala.

Na sebe je skrenuo pažnju reportažama sa crnogorskog primorja, koje je objavljivao u “Pobjedi”, pa je primljen za stalnog dopisnika titogradskog lista za područje Ulcinja, Bara i Petrovca. Otprilike u isto vrijeme počeo se javljati tekstovima u beogradskoj “Politici”, da bi 28. februara 1968. godine postao stalni saradnik najuglednijeg jugoslovenskog dnevnog lista za područje Ulcinja, Bara, Budve i Kotora. Postao je tako dopisnik “Politike” iz najmanjeg mjesta u kojem je novina imala dopisnika – Bar je tada, naime, brojao tačno 3840 stanovnika.

Osim uobičajenih vijesti, imao je nevjerovatan njuh da iskopa neobične priče o “velikim malim” ljudima, pišući reportaže koje nikoga nisu ostavljale ravnodušnim. Taj gotovo poetski dar omogućio mu je da ovjekovječi ovdašnje ljude, da za njih čuje čitava Jugoslavija i da njegovi zapisi ostanu važan dokument o duhu vremena. Čitava plejada dotada nepoznatih likova, lokalnih “oriđinala” i istinskih heroja, od dvije do devedesetdvije godine, oživljavala je, često zasjenjujući reportaže iz većih gradova. Tekstovi iz sedamdesetih nisu bili samo “šareni” – bilo je to i konkretnih kampanja protiv korupcije, tzv. “crvene buržoazije”, što mu je donijelo priličnih problema u partiji, i van nje.

Prva vijest o katastrofalnom zemljotresu iz 1979. godine bila je upravo Boškova, nepunih sat vremena nakon kobnog udara. Saopštio je putem obalne stanice Bar Radija. Taj mu je novinarski podvig donio Godišnju nagradu “Politike” 1979. Iste godine Milošević je dobio i “Turističko pero” – Nagradu Saveza novinara Jugoslavije.

Nakon što je 15. aprila utkao sebe u svjetsko novinarstvo, dva dana kasnije je dao nemjerljiv doprinos barskom, pomažući u nastanku lokalne radio stanice – Radio Bara. Na molbu novinara Radio Sarajeva Anta Strelova da barske kolege napišu prve informacije za novu radio stanicu, odmah se odazvao. Tako su prvu vijest koju je emitovao Radio Bar “odradila” trojica novinara, svaki svoj dio: urednik u “Politici” Kosta Kostadinović, tadašnji dopisnik “Pobjede” Momčilo Popović i dopisnik “Politike” Božidar Milošević..

I pri pokretanju “Barskih novina”, aprila 1981. godine, imao je značajnu savjetodavnu ulogu, jer su se mlađe kolege okrenule Miloševiću za novinarsku pomoć. Nagradu za životno djelo “Veljko Vlahović” Udruženja novinara Crne Gore primio je 1987. godine, u Bečićima. Godinu dana kasnije uručena mu je i Posebna nagrada “Politike” za višegodišnje izvanredne rezultate u radu i doprinos unaprjeđenju kompanije.

Miloševićev udio je nezaobilazan i u formiranju dva najznačajnija barska kulturna festivala – Festivala pod Starom maslinom i Barskog ljetopisa.

Boško Milošević je napisao himnu za manifestaciju Crvene košulje, kojom se obilježava strijeljanje starobarskih omladinaca u Drugom svjetskom ratu. Muziku je komponovao Milorad Miki Jelenić. Presudno je pomogao i pri objavljivanju debi ploče barskog pop-rock benda “Katapult”.

U crnogorskom novinarstvu Boško slovi kao osoba koja je prisustvovala jednoj revoluciji, jednoj kontrarevoluciji i jednom ratu. Još 1964. je bio na ulicama Santjaga, izvještavajući o događajima na Kubi, nakon što su brodovi “Prekookeanske plovidbe” probili blokadu; maja 1981. boravio je na Kosovu za vrijeme bujanja albanskog nacionalizma i separatizma i prisustvovao raslojavanju na liniji srpsko/crnogorski i albanski partijski rukovodioci; tokom 1991. i 1992. boravio je na dubrovačkom, hercegovačkom, krajiškom i bosanskom ratištu i izvještavao s prve linije fronta.

Početkom 1994. godine je na svoj način preživljavao tragedije raspada velike domovine – malo u kancelariji, više u kafanama. Trubači su ga nekoliko dana pratili, svirajući za njim muziku koju je volio. Uz zvuke trubača je i umro od srčanog udara 5. aprila 1994. godine, u “preživjeloj” kafani nekadašnjeg hotela “Agava”, čiji je svjedok izgradnje, uspona i rušenja u zemljotresu bio.

Nakon njegove smrti, Aktiv novinara Bara ustanovio je nagradu “Božidar Boško Milošević” koja se dodjeljivala nekoliko godina. Posthumno je (2010) Boško postao dobitnik Zlatne fudbalske plakete koju dodjeljuje Fudbalski savez Opštine Bar, u znak zahvalnosti za sve tekstove koje je pisao o “Mornaru” tokom karijere.

The post Sjećanje: Tri decenije od smrti Boška Miloševića first appeared on BARinfo.

Nakon intoniranja himne Crne Gore, brojne zvanice iz društveno-političkog i sportskog života grada i države, predsjednika FSCG Dejana Savićevića sa saradnicima, bivše i sadašnje fudbalere, sadašnjeg i bivše gradonačelnike, predstavnike crnogorskih fudbalskih klubova, pozdravio je predsjednik kluba Milovan Perović.

“Danas kada slavimo 100. rođendan, kada u nama bukte emocije nije nimalo lako govoriti. O uspjesima danas govori sami ‘Mornar’ i njegovih 100 godina. ‘Mornar’ nije ‘Barselona’, nije ‘Liverpul’, nije ‘Juventus’, ‘Mornar’ je nama mnogo više”, istakao je Perović.

“On je zbirka priča anegdota, avantura, škrinja u koju su položena sjećanja. On je energija sadašnjosti, volja za budućnost. Ponosan sam, ne na titulu predsjednika kluba, već na klub koji je domaćin naših snova. Zato što radim sa ljudima za koje ne znam jesu li više oni u ‘Mornaru’ ili ‘Mornar’ u njima. Svima njima hvala, kao i onima koji su nam ovaj klub ostavili u nasljedstvo. Izazova je bilo i biće, ali smo dokazali timskim radom da nas izazovi samo jačaju. Uz pomoć marljivih radnika i fudbalera, Opštine na čelu sa predsjednikom Raičevićem i sponzora  postajemo još jači posebno u onom poglavlju koje ‘Mornar’ piše cijeli jedan vijek i na tome hvala, a tebi ‘Mornare’ zahvalnost za vijek ponosa, jednog rada i vijek ljudi. Na kraju bih poručio: za voljeni klub se igra timski i u timu je snaga. Izvor naše snage je priča Mornara. Idemo u nove pobjede, jače i snažnije, i onda kada sve liči na poraze. Tako se stvara istorija, tako se uče pokoljenja”, kazao je Perović.

Čestitajući jubilej, predsjednik FSCG Dejan Savićević je rekao da prvih 100 godina postojanja barskog kluba mogu svima da služe na ponos.

“Prije svega, protkani su predanim radom, entuzijazmom i ljubavlju prema fudbalu, ali i odgovornosti mladih Barana koji su tokom vijeka postojanja prošli kroz klub. Sa ove govornice sa posebnim pijetetom bih spomenuo Slobodana Marovića, Dragoja Lekovića, Mitra Novakovića, kao i Ivana Kecojevića, Nikolu Nikezića, Zorana Đuraškovića, Obrena Sarića, Zorana Perovića, Željka Lekovića, Rudolfa Marčića, Aleksandra Madžara, Borisa Ljuticu, Skendera Biševića, Miška Ćalasana, Željka Kaluđerovića, Branka i Radovana Bujića, Dragana Nikezića, Vaska Miloševića, Mikicu Mašanovića, Danila Dana Delibašića, Anta Radovića, Dragana Stojanovića, Radovana Lala Bokana, Pavla Kopitovića, Zejnela Čobića… Svi pomenuti i ne samo oni dali su veliki doprinos razvoju i uspjesima fudbala u Baru, pronosili slavu i u inostranim klubovima u kojima su bili.

Ušuškan između talasa Jadranskog mora i vrhova Rumije, Bar je, osim o prirodnim ljepotama, bio prepoznat i kao grad sporta, a fudbal zauzima posebno mjesto u srcima njegovih stanovnika. A ‘Mornar’ za njih predstavlja simbol najvažnije sporedne stvari na svijetu. Bubamaru uvažavaju generacije stanovnika ovog grada i zbog toga je između ostalog sa ovih prostora poteklo toliko kvalitetnih fudbalera kojima se Bar i Crna Gora ponose. Vjerujem da će ‘Mornar’ i u budućnosti biti ništa manje uspješan, ako ne i uspješniji nego što je bio tokom prvih 100 godina postojanja. Siguran sam da će, kako je bilo i ranije, predano i odgovorno raditi na stvaranju igrača koji će proslavljati Bar i Crnu Goru širom Evrope i svijeta. U godini proslave velikog jubileja želim vam da ostvarite sve zacrtane ciljeve jer FK ‘Mornar’ to i zaslužuje“, rekao je Savićević, uručujući predsjedniku Mornara u ime FSCG poklone za jubilej.

Dušan Raičević, predsjednik Opštine Bar, naveo je da “slavimo sto godina kluba, sto godina strasti, borbe i neizmjernog ponosa, koji danas dijelimo kao članovi ove sportske porodice, naprije kao Barani”.

“Moram istaći da najmanje govorim kao predsjednik Opštine. Večeras iz mene progovara jedan dječak sa tribina, ushićen kao onda kad se naš ‘Mornar’ primicao suparničkom golu. Ta me navijačka emocija uznosi i sada, jer proslavljajući 100-godišnjicu našeg ‘Mornara’ slobodno mogu reći – pobijedili smo.

Prve korake klub je napravio kao zajednica s velikim slovima,  a danas je evo dosanjani san. Sada gledamo u stoljetnu istoriju kluba pobjednika, prisjećajući se uspona i padova, poraza i pobjeda. Ta sjećanja pred našim očima slikaju jasnu sliku. Bar je Mornar – Mornar je Bar. I zaista, Mornar je kao i Bar, tim jednakih. U vijeku su generacije stvorile nešto što je veće i od fudbala, nešto što u srcima svih nas pulsira. Eto zašto ‘Mornar’, zato što su ‘Mornar’ ljudi. Čudna je zbilja, ta neraskidiva veza Bara i ‘Mornara’. I jedan i drugi su feniks, jedan i drugi istorija, sadašnjost i budućnost. Grad i klub liče jedan na drugi. Posebnost ovog kluba nije toliko po sportskim uspjesima, koliko po mnogim vrijednostima koje kao njegov grad baštini.

Dok slavimo stotu godišnjicu, neka nam ovo bude prilika da se prisjetimo svih koji su dali svoj doprinos, od igrača, trenera i volontera, do onih koji su podržavali klub na različite načine. Neka nam ovaj vijek ‘Mornara’ bude podsticaj za buduće generacije da nastave njegovati tradiciju donošenja radosti sugrađanima. Prema budućnosti gledamo sa velikim optimizmom, a podrška svih, prije svega FSCG, trenera i igrača, cjelokupne administracije, pa i nas iz opštine, te sponzora i prijatelja ‘Mornara’, ključna je ka ostvarenju svih ciljeva. U narednim godinama nastavljamo graditi naš klub, ulagati u razvoj mladih talenata kroz formiranje Mornarove fudbalske akademije, oblikovati nove generacije igrača i truditi se da ‘Mornar’ i dalje bude sinonim za Bar, integritet i zajedništvo”, rekao je Raičević.

Predsjednik Opštine je dodijelio i tri počasne nagrade ljudima koji su dugi niz godina doprinosili izvrsnoj prezentaciji kluba: Vasiliju Vasku Miloševiću – bivšem treneru i igraču, Dejanu Savićeviću – predsjedniku FSCG i Svetislavu Śaru Markoviću – “najvećem navijaču ‘Mornara’ svih vremena”, kako su ga nazvali u filmu o “Mornaru”.

Srdačnim aplauzom prisutni su pozdravili Baranina Zefu Karanikića koji je sa svojih 95 godina po ko zna koji put želio da pokaže poštovanje i ljubav prema klubu i svom gradu, ali je iz objektivnih razloga bio spriječen da prisustvuje proslavi.

Od prije nekoliko godina, na nivou svih takmičarskih kategorija “Mornar” može da se pohvali da ima trenere sa najznačajnim licencama UEFA i FIFA koji svoje znanje i iskustvo svakodnevno stavljaju u službu razvoja mladih ljudi u Baru. U ime trenerskog kadra FK “Mornar” obratili su se šef stručnog štaba seniorske ekipe Zoran Đurašković i Dejan Nenezić, osnivač Škole fudbala FK “Mornar”.

“Večeras sam veoma emotivan jer 100 godina postojanja kluba znači mnogo za sve sugrađane, pa tako i za mene. Prve fudbalske korake sam napravio u Baru i zato sam veoma ponosan što sam dio ove večeri. Isto tako, izuzetno sam ponosan na svoju grupu igrača koji su obilježili prvi dio sezone i nadam se da ćemo nastaviti u tom ritmu. Takođe bih se zahvalio Upravi kluba koja nam omogućava dobre uslove kao i našem gradonačelniku. Nadam se da ćemo i dalje u godini jubileja igrati ovako dopadljiv i lijep fudbal i sanjati najljepše snove koji se zovu Evropa”, rekao je Đurašković, što je propraćeno ovacijama dupke pune sale Doma kulture.

“Velika mi je čast što večeras mogu da vam se obratim ispred svih trenera mlađih kategorija FK ‘Mornar’. U mlađim kategorijama kluba je 10 trenera sa UEFA A i B licencom, koji svakodnevno na terenima SRC ‘Topolica’ rade sa preko 400 djece. U našem klubu imamo četiri takmičarske kategorije, pionire i pjetliće koji se takmiče na nivou Južne regije, te kadete i omladince koji se takmiče na državnom nivou. Baza našeg kluba je Škola fudbala u kojoj rade četiri trenera i u kojoj nema takmičenja na nivou regije i Saveza, ali zato redovno učestvuju na mngobrojnim turnirima širom Evrope. Tokom ove godine naše dječake očekuju turniri na Zlatiboru, u Beogradu i u Italiji. Pored toga, Bar će početkom maja biti domaćin prestižnog turnira za dječake ispod 12 godina starosti. Zahvalio bih se za napore koje čine da ova djeca imaju dobre usloge, gradonačelniku, predsjedniku kluba, sportskom direktoru, a uz to mi je velika čast što večeras mogu da pozdravim i predsjednika Fudbalskog saveza Crne Gore”, dodao je Nenezić.

Urednik opsežne monografije “Mornarovih sto godina”, novinar i pisac Željko Milović, rekao je kako je imao na umu da ona treba da prikaže vezu između Bara i kluba, jer su “svih ovih godina Mornar i Bar bili jedno, dijelili sudbinu, nekad je bolje išlo jednom, nekad drugom”.

“Zato ova knjiga ima pečat života ispod Volujice i ovdje na Topolici, nosi paperje od Darovih topola, miris soli sa Stare Madžarice, komade osušene zemlje pored Pivnice i sve ono novo što je donio moderni stadion na kome se danas igra. Namjera je bila da ova knjiga bude takva da može da je čita i onaj koji pojma nema o ovom sportu, i da može da se čita i za 100 godina. A to je moguće jedino ako se piše o događajima i ljudima, jer samo to i čini klub i grad – ljudi i događaji. U knjizi su i Andrija i Anton i Zejnel, i Aco i Ervin i Igor, u knjizi su nam đedovi, očevi, braća, đeca… sve je to ‘Mornar’”, rekao je Milović.

On se zahvalio izdavaču, Opštini Bar, “zbog povjerenja u ekipu koji je radila monografiju, a i to što mi je omogućila da budem kapiten tima makar na godinu, da budem Anto Radović i Neno Vučković”, kao i bivšim fudbalerima, a naročito porodicama preminulih fudbalera koji su iz starih albuma, kutija i škrinja vadili požutjele fotografije i dali ih na povjerenje, ali i istakao da “knjige ne bi bilo bez Vaska Miloševića koji je decenijama strpljivo skupljao isječke i memorabilije o ‘Mornaru’ i njegovog brata Boška čiji su fudbalski izvještaji bili veliki oslonac pri pisanju nekih tekstova”.

“Ja ne pamtim Darove topole, moja prva fudbalska sjećanja sežu do Stare Madžarice i do ljudi koji su od kuće nosili škanjeve i stare novine da bi sjeli oko stadiona i gledali ‘Mornara’. Bio sam iza gola sa ostalom đecom onog dana kad je Vuko Pekić uvalio osam komada ‘Bokeljki’. A i kad je Jegulja odbranio posljednji penal ‘Crvenoj zvezdi’ pa su pioniri iz Bara uzeli pehar. Moju rupu u pamćenju pri izradi ove knjige popunio je Dragan Baka Stojanović, čiji su precizni tekstovi umnogome obogatili monografiju, a provjereni podaci još i više”, naveo je Milović, dodajući da ima posebnu želju za fudbalskog stogodišnjaka: “Za razliku od drugih koji ‘Mornaru’ žele izlazak u Evropu, što je legitimno, gdje bi igrao eventualno dvije utakmice sa uvijek neugodnim timovima sa Farskih ostrva ili iz Luksemburga, ja mu želim samo da ostane ono što je i bio – gradski klub. I da ga vole Barani kao i do sada”.

Na kraju Svečane akademije prisutni su imali priliku da pozdrave seniorsku ekipu “Mornara”, kao i one najmlađe iz Škole fudbala – pjetliće i pionire barskog kluba.

Tokom večeri prikazan je kratki film o “Mornaru“ u kojem su govorili bivši fudbaleri Dževad Rastoder, Nenad Vučković i Vasko Milošević, vjerni navijač Svetislav Śaro Marković i navijačica Dušica Mijović – kćerka barske fudbalske legende Dragoslava Čkilja Mijovića, kao i gradonačelnik Dušan Raičević. Program su vodili glumci Vanja Jovićević i Jovan Dabović.

U holu Doma kulture zainteresovani su mogli da pogledaju izložbu fotografija – portreta važnih fudbalera “Mornara” u 100 godina postojanja.

Na kraju spektakularne večeri, predsjednik Opštine je na maloj sceni Doma kulture svim članovima seniorske ekipe “Mornara” uručio zahvalnice, dok je fudbalska legenda grada Vasilije Vasko Milošević istom prilikom gradonačelniku na poklon uručio sliku Stare masline.

The post FOTO, VIDEO: Oduševljenje, smijeh, ponos i sjeta na Svečanoj akademiji FK Mornar first appeared on BARinfo.

Znanjem i iskustvom dao je doprinos razvoju Radio Bara i Barskih novina. Naše kolege pamte ga kao učitelja  i utemeljivača novinarstva i istinskog zaljubljenika u grad pod Rumijom.

Vijest o zemljotresu 1979. u svijet je uz pomoć radio amatera od novinara prvi poslao upravo on. Prvu vijest koju je emitovao Radio Bar napisali su trojica novinara: urednik u “Politici” Kosta Kostadinović, tadašnji dopisnik “Pobjede” Momčilo Popović i dopisnik “Politike” Božidar Milošević.

Božidar  Boško Milošević  je preminuo  u 57-oj godini.

The post Prije 27 godina preminuo Boško Milošević, doajen novinarstva first appeared on BARinfo.