Veče ispunjeno emocijama, dostojanstvom i snažnim porukama okupilo je brojne građane, predstavnike lokalne uprave, Udruženja boraca NOR-a i antifašista Bara, kao i poštovaoce antifašističke tradicije. Sa puno pijeteta oživljena su sjećanja na mlade Barane čija hrabrost i danas obavezuje da se sloboda čuva, a istorija ne zaboravlja.

„Okupljeni smo večeras u Starom Baru, na mjestu koje samo po sebi svjedoči istoriju, da se prisjetimo ljudi koji su svojim djelima ispisali jednu od najsvjetlijih stranica naše istorije“, poručili su voditelji programa, glumci Jovan Dabović i Branka Femić, podsjećajući da sloboda nije poklonjena, već izbor koji svaka generacija mora iznova da potvrdi.

Posebnu emociju donio je kulturno-umjetnički program u kojem su nastupili ženski vokalni sastav „Alata“, predvođen Zojom Đurović, sopran Olivera Tičević, tenor Petar Martinović i harmonikaš Safet Drljan. Izvođenjem partizanskih pjesama „Teče Tara“, „Mlada partizanka“, „Stan’ Neretvo, stan’ vodo“, „Po šumama i gorama“ i drugih, umjetnici su publiku vratili u vrijeme borbe za slobodu, a snažne interpretacije ispraćene su dugim aplauzima.

Okupljenima se najprije obratila članica Glavnog odbora Udruženja boraca NOR-a i antifašista Bara Branka Nikezić, ističući da se na ovom mjestu svake godine okupljaju ne zbog prošlosti koja je završena, već zbog obaveze da se ona nikada ne zaboravi.

„Slutim i čini mi se da vidim kako, zagledani u zvjezdano barsko nebo, poručuju da ih ne zaboravimo. I evo nas, tu smo. Umjesto zaborava, svake godine na ovaj tužni datum okupljamo se kao na hodočašće. Sveta je to obaveza Udruženja boraca NOR-a i antifašista Bara i Opštine Bar“, kazala je Nikezić.

Podsjetila je da u Starom Baru gotovo da nema porodice koja ne zna za tragično jutro 6. jula 1944. godine, naglasivši da su „krvave crvene košulje“ i danas opomena protiv izdaje, fašizma i zaborava.

„Ne dozvolimo da mlade generacije zaborave da bolja budućnost pripada njima, a da temelj te budućnosti leži u poštovanju prošlosti. Neka aktuelna dešavanja u Crnoj Gori budu nauk da ova država ne može dalje bez dobrih međuljudskih odnosa, bez pravde i bez antifašizma, temelja našeg identiteta i državnosti“, poručila je Nikezić, zaključivši svoj govor riječima: „Neka je vječno sjećanje na Crvene košulje i sve žrtve NOR-a i neka je vječna Crna Gora.“

Predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević naglasio je da „Crvene košulje“ nijesu samo naziv manifestacije, već simbol otpora, hrabrosti i čvrste vjere u slobodu i dostojanstvo svakog čovjeka.

„To je veličanstven spomen na djevojke i mladiće strijeljane na Belvederu jer se nijesu mirili da žive u lancima. Njihov primjer uči sve nas da nikada ne zaboravimo da mir, sloboda i blagostanje nijesu datost. Neko je za to položio život, a oni su svoju nevinu mladost obojili u crveno i zato je njihovo ime besmrtno“, kazao je Raičević.

On je poručio da sjećanje na njih mora biti inspiracija da se nove generacije uče borbi protiv svakog oblika zla, tiranije i represije.

„Bar živi takvim životom i živjeće. Kao i naša Crna Gora, ali i čitava Evropa. Sve to zahvaljujući upravo ovakvim ljudima, u čiju slavu večeras držimo plamen slobode, sa željom da makar malo ličimo na njih u toj borbi“, istakao je Raičevićt takođe poručivši: “Nek’ je vječna Crna Gora i naš Bar”.

U toku programa voditelji su podsjećali da istoriju ne čine samo datumi i pobjede, već i porodice koje su izgubile svoje najmilije.

„Kažu da istoriju pišu pobjednici, ali istoriju pamte i oni koji su izgubili nekoga. Jednu majku, jednog sina, jednog brata, jednu mladost. Svaka fotografija koju smo vidjeli večeras krije jedno ime, jedan život i jedan san koji nije stigao da bude dosanjan. Upravo zato antifašizam nije riječ iz udžbenika, već zavjet da se takva vremena više nikada ne ponove.“

Ovo, prije svega, veoma emotivno veče sjećanja, završeno je simbolično, uz pjesmu „Odiseja“ u izvođenju tenora Petra Martinovića, čime je zaokruženo još jedno tradicionalno okupljanje posvećeno onima koji su svoje živote zauvijek utkali u slobodu Bara i Crne Gore.

The post U ime crvene košulje – sjećanje na žrtvu i hrabrost mladih rodoljuba ne blijedi first appeared on BARinfo.

Rajko Joličić, predsjednik Udruženja Bara, pozdravio je okupljene i posebno istakao rad predsjednika mjesnih udruženja, koji su angažovani „kada je potrebna pomoć za liječenje, podjela autobuskih karata, organizovanje zimovanja i ljetovanja za članove“ i u rješavanju ostalih problema penzionera. On je podsjetio da je prva zgrada za penzionere u Baru useljena, uz nadu da neće biti i jedina.

Branko Vešović pozdravio je rad Skupštine. Podsjetio je na pomoć Opštine pri izgradnji zgrade za penzionere.

„Savez penzionera je najbrojnija nevladina organizacija u Crnoj Gori, koja broji 86.000 članova. Bar ima 7.658 penzionera, od kojih je 5.069 učlanjeno u Savez. Skoro 2.600 penzionera je van Saveza. Bar je na desetom mjestu po visini penzije, sa 489 eura. Ja vas molim, pogotovo predsjednike mjesnih udruženja, da i dalje vršite upis, jer je veliki broj penzionera van Saveza udruženja penzionera, a znamo koje benefite imamo kao članovi i smatramo da imamo šta da im ponudimo. Sa direktorom Fonda PIO postigli smo dogovor da svaka tri mjesece, predloge Saveza proslijedimo Fondu“, kazao je Vešović.

On je podsjetio da članovi Saveza imaju mogućnost povoljnog boravka u mjestima za odmor i rekreaciju, zimnice, humanitarne pomoći i stambene gradnje.

Predsjednik Opštine Bar, Dušan Raičević je podsjetio da ima razloga za radost, jer su mnogi izazovi sa kojima su se penzioneri susretali u prethodnom periodu djelimično riješeni.

„Za mene predstavlja posebno zadovoljstvo činjenica da sam sa pozicije predsjednika Opštine bio u mogućnosti da pomognem sve aktivnosti koje je opštinsko Udruženje penzionera, zajedno sa Savezom penzionera, pokrenulo, potpomognuto i Fondom PIO, da se stambeni objekat za potrebe penzionera opštine Bar konačno izgradi. Možemo da konstatujemo da je taj posao završen, zgrada je upisana u katastar, već se zaključuju ugovori i pravo svojine prelazi na penzionere koji su pod zaista povoljnim uslovima ostvarili pravo na stambene jedinice. Ovo je primjer kako bi mogli u narednom periodu da rješavamo određene izazove, sa kojima sam siguran da se penzioneri susreću, a može da bude dobar primjer kako bi i druge primorske opštine mogle da izađu u susret potrebama penzionera, da im se obezbijedi krov nad glavom“, istakao je Raičević.

Predsjednik Fonda PIO, Ranko Aligrudić je istakao da mu je drago što barsko Udruženje penzionera ima podršku.

„Mislim da je to lijepo i da je s pravom tako dato, iz razloga što ste vi penzioneri zaslužni građani države i ove opštine“, kazao je Aligrudić. On ističe da će Fond nastaviti da pomaže penzionere „što je i zakonska obaveza, u cilju poboljšanja životnog standarda i poboljšanja materijalnog položaja“.

Podsjetio je i na davanja crnogorskim penzionerima tokom protekle tri godine, isplaćena preko Fonda. Osvrnuo se i na povećanje penzija. „Nažalost, moram da priznam da ovakav način pravi jedan nesklad među penzionerima, da je dobila jedna struktura penzionera. Ta struktura je nažalost ovdje većinska, jer je dvije trećine dobilo određene privilegije sa tim povećanjem. Mi imamo preko 72.000 penzionera koji sada primaju 450 eura“, dodavši da penzioneri imaju pravo da traže „da i druge penzije budu povećane, vodeći računa o mogućnostima Budžeta Crne Gore“.

Nakon što je Dragomir Kuč izvijestio Skupštinu o materijalno-finansijskom poslovanju Udruženja tokom prethodne godine, Joličić je penzionerima saopštio da su u Sportskom centru za njih obezbijeđeni besplatni termini.

Branka Nikezić je kazala da je zadovoljna „što se sa svojom generacijom mogu družiti i na ovakav način. U zajedničkom životu spjeli smo da učinimo što nije nijedan grad u Crnoj Gori“.

Marko Šekularac podsjetio je da su penzioneri izdržali i dalje izdržavaju „sve naše socijalne, političke i druge turbulencije kojima nema kraja“, dodavši da sve penzionere smatra prijateljima i saborcima.

„Čeka nas tek okršaj sa predlogom zakona koji će uticati na naš status – reforma penzijsko invalidskog osiguranja. Naš glas mora biti kolektivan, da bi imali snagu da utičemo na reformu,“ poručio je on.

Zvanični dio Skupštine, što je očekivano kada je predsjednik pjesnik, završen je stihovima Rajka Joličića.  

The post Održana godišnja Skupština Udruženja penzionera Bara first appeared on BARinfo.

Marković je podsjetio da je 13. jul 1941. godine datum kada je počeo prvi opštenarodni antifašistički ustanak u porobljenoj Evropi.

“Mi danas širom Crne Gore slavimo 81 godinu ustaničkog i državotvornog 13. jula. Slavimo sa ponosom, ali i sa moralnim teretom – s jedne strane, sa obavezama koje smo dužni da realizujemo ako želimo biti u Evropi i naše društvo modernizovati. A s druge strane, sa teretom koji nam nameću oni koji sa ambicijama koje ugrožavaju našu državu, nacionalni i vjerski identitet, koji nam nameću neofašističke i klerofašističke doktrine, kojima se podrivaju državni temelji i urušava naš multikulturalni, multietnički i multivjerski sklad”, kazao je Marković, dodajući da, kad istorija počne da se prekraja i revidira za potrebe nove i dnevne politike, sjećanje na istinu je jedini lijek.

“Zato smo mi ovdje i bićemo dok trajemo”, zaključio je Marković.

Potpredsjednica Opštine Bar Tanja Spičanović istakla je da je slobodarski 13. jul upisan zlatnim slovima u stranice crnogorske istorije.

“Za taj datum vežu se dva značajna događaja. Prvi se odnosi na 13. jul 1878. godine, kada je na Berlinskom kongresu Crna Gora priznata kao samostalna i nezavisna država, a drugi na 13. jul 1941. godine, kada je naša zemlja u porobljenoj Evropi podigla opštenarodni ustanak protiv fašističkih okupatora i zapalila baklju bespoštedne borbe za slobodu, ne zato što je ova zemlja željna ustanaka, jer ih je imala dosta, i previše u svojoj dugoj istoriji. Svaki njen krš je natopljen krvlju ustanika i branilaca njene slobode”, kazala je Spičanović.

Ona je istakla da se “zlo fašizma, za koje smo mislili da je poražen, na najperfidniji način opet rasijalo među ljude, šireći bratsku mržnju, neprijateljstvo i nespokoj”.

“Zato se danas s ponosom sjećamo svih heroja čija imena su uklesana ovdje oko nas i iskazujemo pijetet i zahvalnost za njihovu žrtvu za slobodu. Za slobodu svoje zemlje, za svijetlu budućnost svojih potomaka, oni su žrtvovali ono najvrijednije što su imali – svoj goli život”. Svoje mlade živote i slobodarske vrijednosti ugradili su u temelje ove države. Ta žrtva nas obavezuje da uvijek budemo bezrezervno odani vrijednostima antifašizma i patriotizma, da budemo ujedinjeni i složni pred svima koji nasrću na ovo parče slobode”, zaključila je Spičanović.

Pjesnik Rajko Joličić prisutnima je govorio stihove svoje pjesme “Himna dijaspori”.

Cvijeće je položeno i na spomen obilježjima u Mišićima i na Virpazaru.

The post Položeno cvijeće na spomen ploču u Domu revolucije first appeared on BARinfo.

Po tradiciji koja živi više od četiri decenije, manifestacija je i ovoga puta  bila emotivna i posjećena. Scenario kulturno-umjetničkog programa režirao je glumac Dragiša Simović, koji je snažnim dramskim nabojem oduševio publiku. Izvanredan doprinos dale su i glumice CNP-a, Ana Vujošević i Jelena Minić, a program je vodila Nikoleta Dabanović. Muzički pečat događaju dao je kamerni hor “Antivari musica” iz Bara, pod dirigentskim vođstvom mr Mira Kruščića, uz pratnju sopranistkinje Aleksandre Vojvodić Jovović. Hor je izvodio antifašističke i partizanske pjesme, a posebnu emociju i ustajanje publike pobudila je himna “Hej Sloveni”.

“U ime 11 mladića i djevojaka strijeljanih na Belvederu, svake godine, na ovaj tužan dan, okupljamo se kao na hodočašću. Jedanaest krvavih crvenih košulja, jedanaest sudbina, jedanaest života, opomena su iz tog vremena, do dana današnjeg, i nakon 78 godina. Sanjali su bolje dane, a onda, u zoru 6. jula, bjesomučno, zločinački, kukavički, neprijateljski rafali okončali su njihove mlade živote i njihove snove”, emotivno je govorila Branka Nikezić, potpredsjednica Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, koja je, uz duboku počast, navela imena 11 mladih tragično stradalih rodoljuba.

Naglasila je da je ovo opomena i nauk Crnoj Gori, do dana današnjeg, da ova država ne može naprijed bez dobrih međuljudskih odnosa, uzajamnog poštovanja, hrabrosti, odlučnosti i antifašizma. “Dostojanstvo je jedina adresa za našu budućnost. Ne dozvolimo da starije generacije, savremenici vremena pravde, jednakosti, bratstva i jedinstva, odlaze razočarani, u nevjerici da je njihov trud bio uzaludan”, poručila je Nikezić. Manifestacija je juče započela polaganjem vijenaca žrtvama na Belvederu u deset časova, a završena kulturno-umjetničkim programom u Starom Baru u 21 čas.

Veče je okončano čuvenim stihovima Rajka Joličića posvećenim “Orfejima Belvederskim” i izvedbom svevremenske pjesme “Samo da rata ne bude”, odličnog hora “Antivari Musica”.

Manifestaciji “U ime crvene košulje” prisustvovali su i predsjednik UBNOR-a i antifašista Bara, Đuro Marković i potpredsjednica Opštine Bar, Tanja Spičanović.

The post Da se ne nikad ne zaboravi – održana manifestacija U ime crvene košulje first appeared on BARinfo.

U ime glavnog odbora, sjednici je prisustvovala potpredsjednica SUBNOR-a Crne Gore, Branka Nikezić.

Predsjednik UBNOR-a i antifašista Bara Đuro Marković je istakao da su u prošloj godini realizovane dvije važne aktivnosti- izgradnja spomen obilježja Barskog logora (za šta se ovo Udruženje zalagalo 35 godina), te organizacija centralne proslave Dana državnosti i 80 godina od Dana ustanka na Virpazaru, uz značajnu podršku Opštine Bar.

“Kada su u pitanju programske aktivnosti, Udruženje će se zalagati za očuvanje antifašističkih tekovina”, kazao je Marković, dodajući da je konstantna aktivnost briga o spomen obilježjima NOR-a.

The post Održana sjednica odbora Udruženja borca NOB-a i antifašista Bara first appeared on BARinfo.

Program je započeo izvođenjem pjesme “Crvena zora”, ovog puta u izvedbi talentovene sopranistkinje Beate Švabauer. Pjesnik Rajko Joličić kazivao je svoje stihove posvećene “Orfejima belvederskim”, a bend “Akademia” je tokom večeri izveo neke od najpopularnijih partizansko-revolucionarnih kompozicija u pop- rock aranžmanima.

U ime organizatora obratio se potpredsjednik UBNOR-a, general JNA u penziji Špiro Niković, koji je najprije podsjetio da je proteklo 77 godina od stradanja desetoro mladih Barana i Baranki, i to u trenutku kada se u Drugom svjetskom ratu nazirala sloboda.

“Nekoliko dana ranije jedan domaći špijun, saradnik njemačkog okupatora prokazao je grupu djevojaka i mladića, koja se okupljala u kružoku, raspravljajući o dolazećim vremenima i slobodi koja se već nazirala. U toj grupi bili su brat i sestra Zorka i Đorđije Đurović, Milenko Kirović, brat i sestra Ljubica i Stojan Kovačević, Rizo Isaković, Andrija Martinović, Veliša Pavićević, Vojislav Ratković i Matija Zanković”, podsjetio je general Niković.

Oni su uhapšeni i bačeni u tamnicu, koja se nalazila u Tatarovici u starobarskoj tvrđavi. Odlukom njemačkog komandanta, potpukovnika Hartmana, ovi mladi ljudi su izvedeni na strelište u maslinjaku na Belvederu, a naredbu su izvršili saradnici okupatora.

“Krv ovih mladih ljudi, naših kćeri i sinova, naših sestara i braće, naših drugarica i drugova i prijatelja oblila je njihove grudi. Rođene su Crvene košulje, najsvjetlija zvijezda epopeje slavne antifašističke borbe crnogorskog naroda”, istakao je Niković.

Nevine žrtve Zorke, Đorđija, Milenka, Ljubice, Stojana, Riza, Andrije, Veliše, Vojislava i Matije, emotivno je kazivao Niković, “duboko su se zarile u ranjenu dušu našega naroda i istoga trena postale slavni, sastavni dio sjajnoga đerdana trinaestojulskih vatri – vječni simbol borbe za slobodu, borbu protiv fašizma i nacizma, najvećih zala civilizacije”. On je naglasio da je moderna, napredna i demokratska Crna Gora ugradila i ugrađuje Crvene košulje u antifašističke temelje svoje kuće.

“Dugo još poslije rata mislilo se da su nacizam i fašizam pobijeđeni i mrtvi. No to nije tako. Svijet je ponovo suočen sa ovom opakom prijetnjom čovjekovoj elementarnoj slobodi. Ove dvije pošasti širom svijeta ponovo suludo kidišu na čovjekovu slobodu i pravo na častan život. Danas vidimo da od nacizma i fašizma ima goreg stanja i shvatanja. To je klero- fašizam, koji svoje ideale nastranosti crpi iz mraka inkvizicije i ranije, odnosno XII vijeka. Zato su Crvene košulje u srcima naših ljudi i naše mladosti, garant naše vječnosti. Neka je vječna Crna Gora”, rekao je Niković.

Jubilarnoj manifestaciji „U ime Crvene košulje“ prisustvovao je i predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević.

„Zaista su emocije sjajne i snažne. Drago mi je da smo bili u prilici da ispratimo kulturni program u kojem su dominantno učestvovali naši sugrađani. Dijelim utiske prisutnih koji osjećaju pripadnost onome čemu smo večeras prisustvovali i svjedočili“, kazao je Raičević za Radio Bar i Bar info.

Manifestaciji je prisustvovao i gradonačelnik grada pobratima Resena u Makedoniji Živko Gošarevski, inače unuk prvoborca, pa je program kod njega probudio posebne emocije i sjećanja.

„Mnogo sam zadovoljan što sam u Baru nakon korona krize i što sam kod mojih prijatelja. Ja se osjećam ovdje kao domaći. Ova manifestacija mi je vratila sjećanja. To je nešto što treba da se njeguje i čemu treba učiti nove generacije. Nažalost, nijesam upoznao mog djeda, ali majka mi je pričala kako se ta generacija vaspitavala i to su prenosili na svoju djecu i unuke. Zahvaljujem predsjedniku Raičeviću na gostoprimstvu i na ovom divnom koncertu kao početku kulturne ljetnje sezone u Baru“, kazao je Gošarevski.

Sjajne utiske nakon programa imala je i Branka Nikezić, kćerka narodnog heroja Petra Vojvodića.

„Moji utisci su sjajni kao i svaki put kad ovim povodom dođem na scenu u Starom gradu. ‘Crvene košulje’ su nešto što svakome podigne adrenalin. I, zaista, iz sveg srca, svaki put odgledamo program. Mislim da je, posebno u ovom društvenom trenutku, bilo zaista važno i potrebno čuti sve ono što smo večeras čuli… i partizanske pjesme i govor u ime UBNOR-a“, kazala je Nikezić.

Poseban utisak na potpredsjednicu opštine Tanju Spičanović ostavio je govor generala Špira Nikovića.

„Moram priznati da u ovom vremenu, kada ponovo svjedočimo nekim ‘povampirenim duhovima prošlosti’ (za koje smo zaista mislili da su daleko iza nas- da je civilizacija uradila svoje i da smo usvojili neke savremene vrijednosti pa, prije svega, cijenimo i slobodu i ljudska prava, te ljudski život iznad svega) ovo budi snažne emocije i otpor. Tužna sam kad gledam starije generacije i čujem govor generala Špira Nikovića koji je reprezent starije generacije koja je veoma blisko osjetila i narodno- oslobodilačku borbu i sve njene tekovine. Nekako osjećam kao da smo živi svjedoci jednog vremena koje nam pred očima nepovratno nestaje. Ne znam da li mlade generacije imaju tu snagu i svijest o tome šta zapravo imamo i šta znači sloboda, i u kakvom društvu smo živjeli i treba da nastavimo da živimo“, kazala je Spičanović.

Publika na sceni u Starom gradu je gromkim aplauzima ispratila „Akademijino“ izvođenje kompozicija „Računajte na nas“, „Po šumama i gorama“, „Bella ciao“…

„To su kompozicije koje su inače dio našeg repertoara. Uvijek nam je zadovoljstvo da nastupamo na manifestacijama u našem gradu. Poznato je da što god treba, bilo koje vrste za grad Bar, mi smo tu. Ovo je večeras antifašistička priča, a napomenuću da je dobar dio nas iz takvih familija, pa je samim tim i nama veliko zadovoljstvo što smo nastupili“, kazao Božo Gagović frontmen benda „Akademia“.

Kuriozitet večeri bio je glumačko- voditeljski segment, koji je na specifičan način dao pečat ovogodišnjoj manifestaciji. Taj dio programa je povjeren Amiru Arabeloviću.

„Iznenađenje je bilo za neke, a za neke nije, to što sam se pojavio kao glumac večeras. Jer, inače sam u svojoj karijeri radio i te poslove. To je jedna od mojih prvih ljubavi. Glumio sam u nekim spotovima, serijama… Kad god imam priliku, kad me se prijatelji koji znaju za tu moju ljubav prema glumi, sjete i pozovu, znaju da ću dati makar sve od sebe, a kako će to izgledati na sceni, reći će gledaoci. Ja se nadam da sam uspio da prenesem atmosferu i emociju iz tih riječi koje su duboko vezane za narodno- oslobodilačku borbu i Crvene košulje- tragično stradanje deset mladića i djevojaka iz Bara. Moj zadatak je bio da ponovo probudim tu emociju. Moram priznati da mi je zadatak bio i relativno lak, jer ovdje u publici su mahom bili ljudi koji su upoznati sa pričom i za koje sam bio siguran da će emotivno reagovati. Ispostavilo se na kraju da su svi bili emotivno egzaltirani. Bilo im je drago što smo scenario ovogodišnje manifestacije osmislili na način da se ja kao voditelj pojavim u nekoj maloj glumačkoj roli, da budem nalik Fidelu Kastru. Nadam se da sam to iznio na pravi način“, kazao je Arabelović za Radio Bar i Bar info.

The post Ovacije publike na 40. jubilarnoj manifestaciji U ime crvene košulje first appeared on BARinfo.

“Crna Gora je antifašistička zemlja i kao takva mora da ostane”, poručili su učesnici skupa.

Ljubo Čupić je simbol antifašizma, prkosa i otpora fašističkoj i četničkoj ideologiji, kazao je predsjednik barskog Udruženja boraca i antifašista NOR-a, Đuro Marković.

“Ta nazadna ideologija danas uveliko buja i opasno prijeti da skrene Crnu Goru sa evropskog puta, da potkopa njene temeljne vrijednosti na kojima počiva, a to je antifašizam. Mi im poručujemo da neće moći, da nas ima više nego što oni misle i da ćemo znati da odbranimo naše revolucionarno nasljeđe i najvrednije istorijske vrijednosti. Ovaj sramni čin nije ništa novo, isto to su uradili predstavnici te ideologije prije stotinu godina, preko tri improvizovana kovčega – Svetog Petra Cetinjskog, Svetog Vasilija Ostroškog i crnogorske krune. Isto to danas čine njihovi sljedbenici i istomišljenici”, istakao je Marković,i dodao:

“Skrnave nam zastavu, ruše spomenike, negiraju naciju, prepravljaju istoriju i istorijske činjenice , dokle više”.

Branka Nikezić, potpredsjednica SUBNOR-a Crne Gore i poznata društveno – politička radnica, istakla je da antifašizam mora pobijediti.

“Očajna sam, jer se grobovi naših predaka zbog ovakvih događaja žestoko pomjeraju. Svako ko ima pretke koji su dali živote i krvarili za ovu zemlju, ne može da podnese i ‘proguta’ sve što se dešava. Taj sramni i prostački čin okuplja širom Crne Gore građane koji misle isto kao i ja, a to je da antifašizam mora pobijediti. Za tim žudi cijela Evropa, ne samo mi”, kazala je Nikezić,a

Omer Velović, sa suzama u očima, da su takvi postupci, kao što je skrnavljenje spomenika narodnom heroju, direktan udar na temelje Crne Gore.

Da antifašizam nema alternativu, poručili su i mladi Barani, Dijana i Irfan, koji nisu krili nezadovoljstvo zbog slabog odziva građana.

“Ovdje smo da pokažemo da je naša zemlja antifašistička, da ne podržavamo sijanje nacionalne i vjerske mržnje, i da nećemo dati našu zemlju i naš narod”, kazala je Dijana.

“Razočarani smo odzivom građana, ali mi ovo nismo organizovali, samo smo se pridružili protestu. Žao mi je što narod nije prepoznao i podržao našu ideju, ali, ja mislim da su za to krive političke structure”, istakao je Irfan, koji zajedno sa svojim drugovima i drugaricama, kako nam je kazao, učestvuje na svim protestnim skupovima u Crnoj Gori.

Protestnoj šetnji prisustvovao je i predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević.

Učesnici protestne šetnje okupili su se ispred OŠ “Blažo Jokov Orlandić”, a zatim su prošli pored Gimnazije i glavnom gradskom ulicom do Šetališta kralja Nikole, noseći transparent i statuu narodnog heroja Ljuba Čupića.

The post VIDEO: Protestna šetnja zbog skrnavljenja spomenika Ljuba Čupica održana večeras i u Baru first appeared on BARinfo.

Govorila je, pored ostalog, i o životu na “pravom  i barskom Dedinju”, prvim radnim akcijama u Baru, entuzijazmu i poletu omladinaca u podizanju grada, ali i o traženju djece po Staroj Topolici “kad bi stigao cirkus ili još češće kad bi se igrao fudbal, što je priča svih tadašnjih roditelja – znalo se dokle se smije napolje, ali se to kršilo često”, zatim o dugogodišnjem volonterskom radu u Kulturno-prosvjetnoj zajednici, koja je objedinjavala umjetnički amaterizam u Baru, početaka “Barskog ljetopisa” i prvog svečanog otvaranja sa Radetom Markovićem, pokretanja “Festivala pod Starom maslinom”, uručivanja nagrade prvom laureatu Milenku Ratkoviću i specifičnom govoru, “napisanom s puno ljubavi, jer je kuća Ratkovića bila, kao i moja, vazda puna čeljadi”.

Posebnu pažnju, očekivano, izazvale su priče djetinjstva i odrastanja u kući jednog od najčuvenijih Baranina XX vijeka, narodnog heroja Petra Vojvodića. Branka Nikezić je bila i prva Baranka koja je gostovala u emisiji, a da nije rođena u našem gradu.

“Rođena sam u Sarajevu, gdje je otac poslije Drugog svjetskog rata bio u vojnoj školi, a s njime i njegova ratna drugarica, moja majka. Odatle se kao vojno lice selio svuda po Jugoslaviji, a na kraju smo se na duže staze skrasili u Beogradu, na Dedinju, u maloj ulici Milenka Vesnića koja je spajala Užičku i Tolstojevu. Tu se tata i penzionisao u 47. godini života. Pun snage i želje da doprinese društvu, došli smo nakon toga u njegovu Crnu Goru, koju je volio iznad svega. Završila sam četiri razreda osnovne škole u Beogradu, išla u OŠ ‘France Prešern’, koja je bila preko puta rezidencije druga Tita u Užičkoj 15. U školi su učila i djeca poznatih revolucionara – Rankovića, Kardelja, Peka Dapčevića, Tempa, Mitra Bakića… Normalno smo rasli, družili se, išli na sekcije i popodne u bioskop. Živjeli smo obično, kao usred Šušanja, samo što je Tito bio prekoputa. Vrlo smo ga rijetko viđali, ali pamtim tu kapiju ogromnu sa dva krila, napravljenu od impregniranih dasaka sa gvozdenim šipkama između, sa ogromnom kvakom”, sjećala se Branka Nikezić.

Tamo su se rodile još četiri sestre i brat: “Kad je Miloš rođen, bio je jubilej bitke na Sutjesci, jul, tata je bio tamo i svako malo je telefonom zvao da pita za mamino zdravlje. Mama se porodila uveče u kući, ja sam kao najstarija kćer prisustvovala tome, a kad je tog jutra tata zvao, viknula sam mu na telefon: ‘Tata, dobili smo brata’, na šta je nastalo oduševljenje na Sutjesci i pucnjava za prvo muško dijete nakon pet kćeri. Tito je pitao zašto se puca, o čemu se radi, i kad su mu rekli, nasmijao se i dao znak da se slavlje nastavi”.

Najljepše poglavlje života, ističe, počinje ipak u desetoj godini, nakon selidbe za Bar.

“Došli smo 1957. u naselje Stara ambulata, koje su zvali ‘Barsko Dedinje’, sa Dedinja na Dedinje. Komšiluk nas je primio raširenih ruku, brzo smo našli društvo. Prvi dječak koga sam upoznala u Baru bio je Ćaki Lekić, koji je živio ‘preko plota’ i s kojim sam išla u isti razred. On i danas tvrdi da sam ga, prvi put kad smo se vidjeli na ulici, pitala: ‘Izvini, gdeee jee ovde školaa?“. Nisam nikada tako pričala, nisam nikad tako rastezala, Ćaki je sto posto izmislio tu anegdotu, ali se drži nje. A pošto je svake dvije godine iz naše kuće izlazio novi đak, brzo je škola postala centralni objekat našeg porodičnog života. To parče puta od Krstiputeva do Pristana, pored našeg naselja, bila je jedina prava ulica u Baru, a ta naša ulica od 150 metara vrlo živa, jer se njome, pa pored Darovih topola, izlazilo prema Topolici i ovamo prema Pristanu. Livada, borovi i kučići u našem dvorištu, od 5 do 10 uvijek jer je tata bio lovac, to je slika mog djetinjstva, uz sirene broda i zvukove dizalice. Komšiluk je bio ‘sojan’, kako bi se nekad reklo, čitavo naselje kao velika porodica”, sjećala se Nikezić.

Kako kaže, nije se živjelo lagodno, “iako su svi mislili da živimo na visokoj nozi”.

“Nas je živjelo 11 u prizemnoj polumontažnoj standardnoj kući tog naselja od 100 kvadrata, i baba je bila s nama. Živjeli smo samo od tatine penzije, ali smo imali i kravu i svinje i kokoške, naši prijatelji iz Polja su ih držali. Mi smo kao ženska djeca pomagali majci, Miloš je bio privilegovan. Svi smo imali svoja zaduženja, i trkali smo se ko će prije okopati baštu kako bismo zaradili da nas otac uveče pusti u bioskop. U sobi smo spavali u tri ili četiri kreveta po dvije u jednom. I uvijek smo nekoga zaticali ujutro na terasi da sjedi za stolom i čeka da otac izađe da ga traži za savjet ili pomoć. Ne novčanu, no da progovori đe treba. Ljudi su znali da je čovjek koji je htio da učini, ali i da je čovjek koji baš ne bira sredstva da učini to što misli da treba da učini. On je po prirodi bio robusan, pravi Crnogorac onog doba, nije mogao da otrpi nepravdu i imao je potrebu da se umiješa i u ono što ne dotiče ni njega ni porodicu, samo ako misli da nešto nije kako treba. Osjetili su to i opštinski, ali i najviši državni funkcioneri. Nije umio prećutati”, priča Branka o svom ocu Petru Vojvodiću, koji o svojim doživljajima iz rata nikada djeci nije govorio, već su to saznavali “od drugih ljudi koji su nam pričali, na sjednicima, oko logorskih vatri, ali naročito nakon njegove smrti”.

Potencira da je, iako je to teško spojivo s njegovim likom, Petar Vojvodić bio “nježan i osjetljiv prema djeci”: “Uopšte nije bio strog roditelj, potpuno suprotno, čak nas je branio i opravdavao kad se međusobno posvađamo, i kad bi majka počela da viče na nas. Dobila sam batine samo jednom, i to radi dečka. I to radi dečka za koga sam se udala, mog Rajka. Ostala sam duže no što je bilo dogovoreno na nekom omladinskom matineu u Dvorcu, pri čemu je Rajko bio omladinski rukovodilac, koji je živio u našoj ulici. Kasnila sam nekih sat, dva, išli smo nas dvoje preko livade, a tata nas je sačekao, odmah mu je bilo jasno o čemu je tu riječ. Njemu je rekao: ‘Ti, ‘ajde put svoje kuće’, a mi smo ušli u našu kuću. Dobila sam sa nekih 17 godina batine koje i danas pamtim. Otac često nije znao ko je u kom razredu, nije mu ni čudo, svako jutro je po petoro išlo u školu. Samo je jednom bio na opštem roditeljskom sastanku, kad je izbio problem oko profesora koji je došao u našu školu sa zahtjevima da se maltene zaborave svi predmeti i da se svi posvete njegovom. Znajući tatu, nije to bio baš prijatan sastanak”.

Branka Nikezić se sjeća da su sestre učile zajedno i pomagale jedna drugoj. Samo je jedna uvijek bila drugačija od ostalih: “Radmila (Vojvodić, danas režiserka – prim. aut.) je uvijek bila svoja i samo svoja. U kući, kolika god da je bila gužva, ona je znala svoje zadatke i ništa je nije moglo omesti da to završi. U glavi mi je slika – mi svi ispred televizora, koga smo dobili prvi u naselju, pa su komšije dolazile da gledaju seriju ili utakmicu, a ona se povuče u ćošak iza kauča i na koljenima završava domaći, ili čita ili piše, isključena, samo u svom svijetu. Moguće da, kao prva poslije Miloša, onako suptilna i puna emocija, nije osjećala da dobija dovoljno pažnje, pa je stvarala svoj svijet. Kažem, moguće, samo nagađam, ali je bila najljepša i ostala je do danas mlada. Uvijek mlada”.  

Dečko radi koga je dobila batine, kasnije muž Rajko, bio je sekretar pa predsjednik omladine Bara, urednik prvog lista u gradu, rukovodio je radnom akcijom u kojoj je i Branka učestvovala – izgradnje sportskog centra iza Zgrada prvoborca, dok je u dvorištu kuće Jovovića bio šator Komande, “pored Mosta maloga, preko puta Vrtića maloga”. Oboje su učestvovali i u izgradnji prve ulice u Baru – Ulice maršala Tita – koju je, kuriozitet, otvorio Brankin otac.  

“Pravila se prva ulica, postojale su samo Željezničke zgrade, Oficirske i Zgrada Prekookeanske, danas osnova Ulice popa Dukljanina. Sve se ručno radilo i krčilo, a kamen se nosio na ‘tralji’. Trasa je bila do današnje Ulice Vladimira Rolovića. Kad je tata otvorio ulicu, ostalo je bilo da se u bakrorezu napravi lik maršala Tita i postavi na početku, što nikad kasnije nije urađeno. Bili smo u pregovorima da se to uradi prije desetak godina, u jednom od mandata bivšeg predsjednika Opštine, ali nismo realizovali. Nadam se da to neće biti zaboravljeno”, istakla je Branka Nikezić.

Iako je, kao sekretar KPZ, učestvovala u nastajanju Ljetopisa i Festivala sa Starom maslinom, “skupa sa mnogim za barsku istoriju važnim ljudima”, posebno mjesto u njenom sjećanju imaju kulturno-zabavni hepeninzi povodom dočeka štafete sedamdesetih, ili dolaska samog  predsjednika Jugoslavije.

“Potpuno mi je živa slika Titovog dolaska, 1969. godine. Nas su pokupili kamionom otvorene karoserije kod škole na Raskrsnici i vozili nas do hotela ‘Rumija’, gdje je bila bina. Kiša je pljuštala, a mi djeca u teget suknjicama plisiranim ili pantalonama, bijelim košuljama, sa crvenim maramama i plavim kapama. Vozili smo se, onda čekali mokri do kože da se ceremonija završi, pa se vratili pješice pored igrališta na Most od Pristana prema Mostiću kod Ambulante. Mnogi su bili i bosi, jer im je tako bilo lakše da hodaju, a bijele košulje sve do jedne crvene od razlivene boje sa marama… A od mnogih dočeka štafete najbolje pamtim jedan ispred hotela ‘Agava’. Moja sestra Džanja je sa balkona trebala da čita pismo – poruku drugu Titu. Tata je bio na bini, kao član delegacije, iza nje. Džanja je krenula da čita, a on je samo iz pozadine dobacio glasno kroz zube: ‘Skloni kosu s čela’, jer je to bilo nepristojno. Mogu misliti kako joj je bilo – tata, Tito i mnogo ljudi”, zaključila je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Branka Nikezić. 

The post Branka Nikezić: Tata, Tito i mnogo ljudi first appeared on BARinfo.

“Dan oslobođenja Bara jeste dan kada odajemo dužnu počast i vječitu zahvalnost svim palim rodoljubima iz barskog sreza. Bilo ih je 885 koji su živote položili na oltar slobode, počev od trinaestojulskog oslobodilačkog i antifašističkog  ustanka na Virpazaru. Njihovi životi su najveći dar našoj slobodi, našem opstanku i budućnosti. Heroje naše istorije nikada ne smijemo zaboraviti”, kazao je, između ostalog, Đuro Marković, predsjednik Udruženja boraca i antifašista Bar.

Predsjednik Opštine, Dušan Raičević, istakao je da “današnje pošasti i prijetnje sa kojima se susrećemo dodatno obavezuju da se sa još većim poštovanjem prisjetimo važnih istorijskih datuma i događaja iz naše slavne antifašističke istorije, kada su zajedništvo i odlučnost nadvladali zlo jednog vremena”.

Raičević je naglasio da je od tih događanja prošlo 76 godina, naizgled dug period, ali, kako je kazao, isuviše kratak da bi se zaboravilo vrijeme mračne i pogubne ideologije koja je proizvela ljudska stradanja i patnje milionima ljudi širom svijeta.

“Ukazajući danas pijetet sjenima žrtava, moramo podsjetiti da su oni bili i ostali simbol otpora i nepristajanja, simbol borbe za univerzalne vrijednosti i poštovanje prava na život u slobodi i ideale jednakosti svih naroda. Njihova žrtva i tekovine antifašističke borbe moraju biti putokaz svima nama da čuvamo i poštujemo različitosti i suživot, i da budemo ujedinjeni u nastojanjima da savladamo sve izazove sa kojima se savremeno čovječanstvo suočava”, zaključio je Raičević.

Osvrćući se na urađeno između dva rođendana grada, Raičević je, u izjavi za naše medije, kazao da su, uprkos teškoj zdravstvenoj i ekonomskoj situaciji, u gradu pod Rumijom nastavljeni radovi na najznačajnijim infrastrukturnim projektima, među kojima su izgradnja vodovodne mreže u bezvodnim naseljima, putna infrastruktura, turistički kompleksi i prateći sadržaji koji bi trebalo značajno da unaprijede turističku ponudu.

“Naša pažnja usmjerena je ka tome da se uspješno izborimo sa posljedicama globalne pandemije dodatnim investicijama i unapređenjem uslova života , istovremeno čuvajući zdravlje svih stanovnika”, istakao je predsjednik Opštine, Dušan Raičević.

Građani Bara pozitivnim ocjenjuju razvoj grada i uslove života u njemu.

“Bar je prelijep grad, razvija se u skladu sa potrebama građana, nemam nikakvu zamjerku. Čist je, prostran i otvoren za sve… Prezadovoljan sam razvojem i životom u Baru… Živjela sam i u Podgorici, ali Bar je za mene najljepši grad. Ima more, puno prostora, sve je lijepo, i mnogo volim Bar… Ljudi ovdje mogu živjeti lijepo, jedino nedostaju vodovodna i kanalizaciona infrastruktura, po uzoru na Podgoricu… Bar je najbolji grad u Crnoj Gori… Divan, multikulturalni grad na moru, u kojem je suživot na visokom nivou. Nema međunacionalnih previranja, već je ovo grad otvoren za sve ljude dobrih namjera i dobre volje za život i rad. Infrastruktura je na zadovoljavajućem nivou, mnogo bolja nego u drugim gradovima u Crnoj Gori”, kazali su stanovnici našeg grada, sa kojima smo danas razgovarali povodom Dana Opštine.

The post VIDEO: Za Dan opštine položeno cvijeće u Domu revolucije first appeared on BARinfo.

RB: Na ovaj dan je 1945. godine došlo do kraja Drugog svjetskog rata u kojem je živote izgubilo više od 50 miliona ljudi. To je trebalo da bude opomena svijetu da se zlo kakvo je čovječanstvo vidjelo 40-ih godina XX vijeka nikad ne ponovi. Šta za Vas taj datum znači, najprije, kao nekoga ko potiče iz porodice narodnog heroja i kao potpredsjednicu SUBNOR-a?

BN: Prije početka razgovora hoću da pozdravim moje sugrađane i čestitam im Dan pobjede nad fašizmom. Jubilej koji je ove godine zaokružen, iako se ne može proslaviti na pravi način, je ono što je za poštovanje i čuvanje svih vrijednosti iz naše slavne istorije. Vremenska distanca od 75 godina nije apsolutno bitna za obilježavanje ovakvih datuma, a Crna Gora ih je puna. Maj je mjesec kada imamo zaista toliko razloga da slavimo i da budemo ponosni na ono što je naša prošlost. Ono što je za vrijeme II Svjetskog rata urađeno i koliko je žrtava Crna Gora dala, čini mi se najviše u regionu, to je činjenica koju svi priznaju, je ono što moramo cijeniti, čega se moramo sjećati i zbog čega moramo živjeti, jer mi, uostalom, danas živimo zbog toga i na račun toga što je postignuto u II Svjetskom ratu. Antifašizam je ono što Crna Gora baštini kao najznačajniju vrijednost i to je ono što je cijenjeno i od strane vladajućih partija i svih dobronamjernih građana ove države, tako da je antifašizam ono što živimo kao sadašjost i ono što je cijenjeno u cijeloj Evropi i svijetu.

RB: Mnoge, prvenstveno boračke ogranizacije, svake godine obilježavaju ovaj datum i skreće se pažnja na njegovu izuzetnu važnost. S obzirom na okolnosti, kako ove godine protiče obilježavanje Dana borbe protiv fašizma?

BN: Ove godine, specifično u svakom pogledu kad se radi o onome što je planirano i što se nalazi u programima svih SUBNOR-a u državi, je ono što se nije moglo realizovati. Na nivou države sinoć je Vojska Crne Gore izvršila počasnu artiljerijsku paljbu sa brda Gorica na osnovu naredbe predsjednika države. Na nivou naše opštine, SUBNOR je, preko svoje delegacije, jutros položio cvijeće u Domu revolucije i tu se završava sve, što se tiče ove godine. Iako je to 75 godina, iako je to datum koji je trebalo proslaviti mnogo vidljivije nego što jeste, obilježen je onako kako se moglo u ovim prilikama.

RB: Smatrate li da smo kao društvo svjesni značaja ovog datuma? Koliko je važno da se nanovo osvrnemo na borbu protiv fašizma? Njegovi se recidivi, nažalost, danas ipak osjećaju. Danas sam čula i riječi Dragana Mita Đurovića, generalnog sekretara SUBNOR-a i antifašista Crne Gore, koji je rekao da „uvijek postoji neki Hitler, naša je obaveza borba protiv svih vidova fašizma i primitivizma“. Dakle, ima onih koji nisu naučili lekciju?!

BN: Naravno, nažalost i u tako istorijski značajnoj Crnoj Gori povampirenje fašizma je vidljivo. To se obično realizuje preko svih stranaka koje ne baštine ono što treba baštiniti u Crnoj Gori i što je istina i činjenica, međutim, oni imaju svoju priču i šeme, i to je ono što nas, naravno, mora vući unazad. Međutim, neofašizam, neprijateljstva prema svemu što je progresivno ne mogu dugo trajati i ne mogu biti prihvaćeni od građana Crne Gore, s obzirom na to da je ogroman broj građana učestvovao u Narodnooslobodilačkom ratu i da tih potomaka tog nekadašnjeg odbrambenog dijela ove države živi i danas i sigurno je da u njihovim glavama to nikada ne može proći. Zato smo dužni da zvanična politika baštini antifašizam, kako se to i radi, i na tome nema zamjerki. Neprijateljstva, fašizam, revizionizam, prepravljanje istorije je ono što je jako vidljivo i što ne može proći. Nadam se da će, zahvaljujući onome što je misija SUBNOR-a, retrogradno i neprihvatljivo biti spriječeno i da će toga biti sve manje. Uostalom, to je naša dužnost i to moramo da učinimo.

RB: Posljednje pitanje nije strogo vezano za obilježavanje današnjeg velikog i značajnog datuma, već pitanje vezano za posljednja dva mjeseca provedenih u izolaciji. Hoće li nam možda pandemija koronavirusa služiti za nauk, kao što nam, možda, nije služio za nauk II Svjetski rat i 50 miliona žrtava?

BN: Ovo što nas je zadesilo posljednja dva mjeseca je zaista nešto što ne pravi razliku među nama. Svi smo preživljavali iste probleme i svi smo morali da se ponašamo onako kako su pravila zahtijevala. Ja mislim da je u tome spas i u tome je uspjeh onoga što smo postigli kao država. To će sigurno još potrajati i sigurno je da ćemo morati da se disciplinujemo. U tom disciplinovanju nadam se da će sve druge nelagode, svi drugi nesporazumi morati da se uklope. Ideja koju ova država sprovodi, država koja ide ka Evropi i koja baštini evropske vrijednosti, mislim da ćemo biti dio svijeta, a i sad smo, koji pokazuje kako treba dalje živjeti i kako treba biti solidaran, slobodarski raspoložen i cijeniti sve ono što je naša prošlost.

RB: Ovim ste, u stvari, rekli da ste Vi bili disciplinovani potekla dva mjeseca. Kako su proticali Vaši dani?

BN: Bilo je teško, trebalo se prilagoditi svemu tome, ali bilo je i mnogo lijepih trenutaka – čitanje, druženje sa porodicom, prisustvo najdražih ljudi… Osjetili smo da možemo i bez kafića, ulice, utakmica, treninga i svega ostalog, jer ja u mojoj porodici imam onih koji upražnjavaju sve te aktivnosti, tako da, moglo se, izdržalo se i mislim da je u tome naš uspjeh i da tako treba i da nastavimo.

The post Branka Nikezić: Antifašizam Crna Gora baštini kao najznačajniju vrijednost first appeared on BARinfo.