Obavezan, redovni predsezonski seminar za delegate Košarkaškog saveza Crne Gore u Podgorici je pored radnog imao i svečani dio.Nakon 36 godina aktivnog bavljenja delegatskim poslom, Budo Vukić iz Bara je svečano ispraćen u delegatsku penziju.

Vukić je komesar košarkaških takmičenja Miomir Mugoša uručio Zahvalnicu KSCG za izuzetan doprinos u razvoju crnogorske košarke.

“Nakon 44 godine provedene u košarci, osam kao tehniko Mornara i 36 kao delegat, došlo je vrijeme da, na osnovu akata KSCG odem u košarkašku penziju. Vrijeme je da mlađi još više dobiju šansu, jer sam se i ja pitao, kao mladi delegat kad će ovi stari više završiti karijeru”, našalio se u svom stilu Vukić u svom obraćanju kolegama i nastavio.

Budo je prošao sve i svašta na košarkaškim terenima širom bivše SFR Jugoslavije.

 “Kao delegat sam prošao sve rangove takmičenja od Južne regije do ABA lige, bio sam delegat na mnogim velikim utakmicama i najvećim klubovima iz regiona i to je jedno lijepo i neprocjenjivo iskustvo. Bilo je mnogo lijepih trenutaka, druženja i pozitivnih stvari. Drago mi je što je crnogorska košarka u ekspanziji, a taj trend prati i ekspanzija delegata, tako da ove sezone imamo čak sedmoricu na listi za ABA ligu i dvoje FIBA delegata, što je veliki uspjeh za Košarkaški savez Crne Gore”, dodao je Vukić.

Svoje iskustvo je Budo nesebično dijelio sa kolegama, a poručuje da će tako biti i u budućnosti.

“Neću više obavljati posao delegata, ali ću i dalje biti uz košarku i biću uvijek na raspolaganju svim kolegama da im pomognem, ukoliko je potrebno nekim svojim savjetom i iskustvom”, rekao je legendarni Budo Vukić, vrhunski profesionalac i uvijek autoritativan za zapisničkim stolom.

The post Autoritativnom Vukiću zahvalnica za razvoj crnogorske košarke first appeared on BARinfo.

O respektabilnoj karijeri, iz ugla košarkaškog delegata i sportskog radnika, prvoj ljubavi- voljenom klubu, ali i gradu u kojem je proveo čitav radni vijek i stvorio porodicu, u razgovoru sa Ilijom Kovačevićem, Budo Vukić govori bez sujete, pitko, sa ljubavlju…

RB/BI: Kako je tekla Vaša karijera?

Vukić: U košarci sam 40 godina, a 33- ća sezona prolazi od kada sam prvi put na jednom meču sjeo u stolicu košarkaškog delegeta. Od Crne Gore, pa u onoj velikoj Jugoslaviji, odnosno pri Košarkaškom savezu Jugoslavije, pa kao delegat KSCG, te u sadašnjoj ABA ligi. Zaista je veliko zadovoljstvo, mnogo lijepih i pozitivnih stvari je bilo svih ovih godina unazad. Nekada i manje lijepih, ali to je sport! Počeo sam kao “tehniko” KK “Mornar” i tu funkciju obavljao punih osam godina. Naravno, imam poštovanje za KK “Primorka” i KK “Tina Time” koji su takođe dali veliki doprinos na zadovoljstvo svih nas, a prije svega ljubitelja košarke u Baru. Ali ipak, mora se priznati KK “Mornar” je institucija. Bar je prepoznat kao grad sporta, prije svega košarke, a za sve vrijeme članstva u ABA ligi, moram izraziti poštovanje prema familiji Pavićević, posebno predsjedniku kluba Đorđiju Pavićeviću, zbog kojeg je klub tu gdje jeste. Evropa zna za “Mornar” od prije koju godinu i zvanično. Prije su čitali ili slušali o “Mornaru”, a sada mogu na djelu da vide naš klub. Ove sezone Barani su istaknuti član Eurokupa – drugog takmičenja po kvalitetu, gdje naš “Mornar” ima realne šanse da daleko dogura, iako je već ostvario istorijski uspjeh plasmanom u “Top 16 fazu”. Da ne spominjemo ABA ligu, koja je regionalno poznata i priznata, a član ABA lige je i član Evrolige, najjače lige u Evropi. Često sam prisutan kada dolaze zvaničnici ABA lige, odnosno ekipe, sudije… Imamo vremena da prošetamo, proćaskam sa njima i mnogo lijepih riječi uvijek kažu o gradu, klubu, dvorani. Zaista su impresionirani. Grad Bar, ali i Crna Gora su prepoznati po “Mornaru” i tako će, nadam se, biti i dalje.

RB/BI: Kako ste Vi gradili sportsku karijeru, tako je rasla i karijera “Mornara”?

Vukić: Zaista dosta pamtim i mogu reći da sam zvanično u ovom sportu 40- tak godina, ali sjećanja dosežu i unazad, više od 55 godina, odnosno u vrijeme kad sam bio osnovac. Prvi koševi u grad Bar za koje ja znam su bili u staroj zgradi OŠ “Meksiko”. Kao što je većini0 Barana poznato, taj objekat je bio dar države Meksiko. Sjećamo se košarkaškog terena na otvorenom i našeg nastavnika Mažića, koji nam je predavao fizičko vaspitanje. Prvi put smo se kao osnovci susreli sa košarkaškom loptom, koševima, mrežicom negdje u sedmom- osmom razredu. Kasnije je “nikao” novi otvoreni teren, u dijelu gdje je sada parking prostor kod Robne kuće. Tu su, sa profesoricom Brankom Korać, počeli karijeru tadašnji igrači “Mornara”- Pavićevići, Pavlović, Kovačević i ostali… da ih sada sve ne nabrajam, ali sjećam se da su se tu kasnije igrale utakmice. Nakon toga, “Mornar” je otišao stepenicu dalje, ali nije bilo uslova za igranje u Baru, pa je svoje mečeve morao da igra van Bara, odnosno u Kotoru, u sali OŠ “Njegoš”. Kao navijači smo išli da pratimo ekipu, a po prvi put smo vidjeli i semafor u dvorani. Uz želju i volju, nekako sam i ja počeo aktivnije da ulazim u svijet košarke. Ukazala mi se prilika, pozvan sam da budem dio kluba, tako da sam nekih osam godina bio “tehniko” Mornara. To je bila veoma važna funkcija u klubu, prije svega dosta administracije, nešto kao (smijeh) “djevojka za sve” u klubu. Kada upoređujemo sadašnje uslove, odnosno službene predstavnike pored klupe, to je mala armija od sedam- osam ljudi. U naše vrijeme službeni predstavnici su bili, trener, pomoćni trener, rezervni igrači i ja. Uz to, tokom nedjelje je bilo dosta obaveza kako bi se spremno dočekala utakmica, prije svega na organizacionom planu. Ali dobro, danas je drugo vrijeme napreduje se pa i u tom segmetnu.

Poslije te sezone u Kotoru, završena je zgrada Gimnazije “Niko Rolović” u Baru, dobili smo i novu fiskulturnu salu, “Mornar” je tada ušao i igrao utakmice u Drugoj ligi “Jug” sa ekipama iz Makedonije, sa Kosova i Crne Gore. To su ti pravi, ozbiljni počeci “Mornara”. Počeo je klub da raste, postao stabilan, prepoznatljiv sportski kolektiv, a početkom 80-tih je izgrađena i sala u sklopu OŠ “Jugoslavije”. Svi se rado sjećamo hiljada i hiljada navijača u tom kultnom sportskom prostoru i Prve B lige Jugoslavije. To je bila veoma jaka liga sa dobrim ekipama iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Bosne i Hercegovine. Nešto nalik sadašnjoj ABA ligi. Iz tog ranga takmičenja se teško bilo probiti do A lige. Zaista je bila žestoka liga, ali je “Mornar” i u tom rangu godinama imao zapažene nastupe.

RB/BI: Kada govorimo o Vašem angažmanu, zaista ste bili aktivan sudionik na velikim sportskim priredbama u onoj velikoj Jugoslaviji, a prava je rijetkost da su pored Vas koji nijeste igrali u “Mornaru”, ali ste bili njegov član, u tom klubu bila sva tri sina koja su se aktivno bavila košarkom ?

Vukić: Bio sam aktivni sudionik čak tri muška finala Kupa Jugoslavije- jednog onog nezaboravnog u Nikšiću, te dva finala Kupa u Nišu, kao i dva ženska u Novom Sadu. Pored toga bilo je mnogo finalnih utakmica play-off- a… Svakako da je bio poseban doživljaj biti delegat na utakmicama “Partizana” i “Crvene zvezde”.

Za mene, ali mnoge poznavaoce košarke, hala sportova na Novom Beogradu je najveći hram košarke u region- prvi i najveći. Tu su svi dolazili, tu je igrala jedna “Jugoplastika”, “Zadar”, kao i mnoge druge “domaće” i “strane” ekipe…Zašto spominjem tu dvoranu? I nas Barane za nju vežu lijepe uspomene. Mornar je početkom 80-tih igrao u toj hali, sjećam se, tada u okviru Druge lige “Jug” sa “MZT Skopljem” i “Kumanovom”. Teško je bilo stići do cilja, a mi smo dobili prvu utakmicu, pa mislili da je cilj već ostvaren, ali smo drugu izgubili. U to vrijeme je bilo zaista puno jakih košarkaških sastava iz Makedonije, na Kosovu takođe, tako da je svaka utakmica bila mali praznik …

Moj angažman kao sportskog radnika pratila je kompletna familija,  naročito sinovi koji su čekali po neki poklon po mom povratku iz raznih gradova. Rijetkost je to da su iz jedne familije svi bili članovi “Mornara”, kao što je slučaj sa mojom- sva tri sina i ja. Doduše, ja nijesam igrao, dok su oni aktivno trenirali i igrali u raznim selekcijama. Sa poštvovanjem i ljubavlju uvijek nosim sa sobom i veoma cijenim ta sjećanja.

RB/BI: Da li je pretjerano kazati da su, danas biti delegat na košarkaškim utakmicama u odnosu na nekada, dva svijeta ?

Vukić: Od uslova u dvoranama gdje se igra Crnogorska liga, gdje sam takođe delegat, pa do ABA lige zaista je ugodno biti za zapisničkim stolom, kako u Baru, tako i u Podgorici, odnosno širom Crne Gore i regiona. Naravno odgovornost je velika, ali je zaista pravi užitak. To je danas savršenstvo kada je organizacija utakmica u pitanju u odnosu na nekada, od tehnike pa do ljudi. Onako kako je danas u Baru, tako je u Podgorici, Beogradu, Zagrebu, Madridu, Barseloni, Milanu …

RB/BI: Zahvaljujući sportu, odnosno poslu delegata, obišli ste mnoge zemlje- Njemačku, Poljsku, Tursku, upoznali mnoge sredine, stekli prijatelje…

Vukić: Kada sam počeo da se bavim poslom delegata, postojala je Južna liga pri KSCG, koja je pokrivala klubove iz Tivta, Budve, Petrovca i Ulcinja i bilo je veoma interesantno. “Mornar” nije igrao tu ligu, jer je bio stepenicu više, ali za to vrijeme biće interasantan jedan podatak. U sali Osnovne škole u Petrovcu se igralo, a sat za mjerenje vremena je bio šahovski sat. To sve dovoljno govori koliko su ljudi bili zaljubljenici u ovaj sport, entuzijasti, voljeli su da se takmiče, pa su na razne načine  uspijevali da stvore regularne uslove. Nažalost, sportski prijatelji iz Petrovca, mnogo kasnije nijesu imali uslova da nastave sa takmičenjem, a siguran sam da mnogi od vas nijesu znali za podatak da se i u tom mjestu igrala košarka.

Potom je i moja karijera doživjela uspon. Sljedeća sezona mi je bila Crnogorska liga, potom sam u trećoj sezoni stigao do Prve B lige.

Kada spominjemo turneje, “Mornar” je, od svih ekipa iz Bara, prvi probio tu granicu i otišao na turneje po inostranstvu. Sjećam se da smo išli u Njemačku na poziv našeg sugrađanina Dabovića, pa potom u Poljsku, ali posebno zadovoljstvo je predstavljala naša turneja u Turskoj. Tadašnji predsjednik Košarkakog saveza Turske Salakogu, je porijeklom bio iz Bara. On je bio dobar prijatelj naših sugrađana, pokojnih advokata Bibezića i Alkovića. Na njihovo inistiranje je stigao poziv i otišli smo u Bursu na jedan jak turnir, gdje su nas izvanredno primili. Zaista je bilo nezaboravno.  Naš “Mornar” je tada igrao sa sadašnjim velikanima, učesnicima Evrolige- “Fenerbahčeom”, “Bešiktašom”, “Galatasarajem”, a pored njih rival je bio i grčki “Paok”. Moram sa tog putovanja ispričati i jednu anegdotu. Naime, tada su htjeli da nam “ukradu” našeg Mihaila Pavićevića, jer su vidjeli u njemu dobrog igrača. A kakve smo uslove imali i koliko su nas priznavali tokom tamošnjeg boravka, svjedoči i podatak da je u to vrijeme u hotelu do nas bio i holandski “Ajaks”, koji je boravio u sklopu nekog evropskog takmičenja u toj zemlji. A svi znamo što je “Ajaks” i danas, a naročito što je bio u to vrijeme, kada se nalazio na vrhu evropskog fudbala, istakao je Vukić.

RB/BI: Da se vratimo u sadašnjost. Osim Vas, u ABA 1 ligi je još delegat Veselin Begović, dok je Bojanić, nažalost, odustao. Pored toga i u ABA 2 ligi Crna Gora ima četiri delegata. Kako ocjenjujete košarkaški sport trenutno ?

Vukić: Mislim da se ide putem napretka. Evo, prije neki dan naše dame su po šesti put zaredom izborile plasman na Evropsko prvenstvo, na čelu sa našom mladom sugrađankom Marijom Leković. Ako znamo da bukvalno imamo samo četiri ženska kluba i veliki broj igračica u inostranstvu, to je pravi podvig i zaslužuje divljenje.

Kada je o muškoj košarci riječ, “Mornar” i “Budućnost” su u vrhu ABA lige, aktivni su učesnici Eurokupa. Ove godine, što će biti posebna poslastica, crnogorska “Super liga” biće veoma jaka. Doduše, ima i gradova gdje se ugasila muška ili ženska košarka, jer čim se privatnik povuče iz kluba kao u nekim sredinama, klub se maltene gasi, zato još više treba cijeniti ovo što rade braća Pavićević za košarku u Baru.

RB/BI: Zbog epidemiološke situacije ova sezona, kao i kraj prošle, prolazi bez gledalaca u dvoranama. Sigurno da je i Vama, kao i akterima na terenu, to neobično…

Vukić: Naravno, sa publikom je mnogo ljepše, veći je užitak, adrenalin raste i kod igrača i navijača. Ovako, već godinu je to, nažalost, kao kad se igra neki jači trening meč, ali mjere moramo poštovati … Sa druge strane, i mi kao delegati imamo dodatne obaveze. Zbog kovida moramo biti u dvorani i sat i po ranije, kako bi u potpunosti ispoštovali protokol i propozicije.

RB/BI: Da li ste tokom sportske karijere, odnosno kao delegat, doživjeli neprijatnosti od publike, igrača ili nešto slično?

Vukić: Neću ništa novo reći ako istaknem da publika najviše reaguje na odluke sudija. Bilo je ekcesa, ali smo uspijevali da situaciju vratimo na nivo kako dolikuje sportu i takmičenju. Ipak, desio se davno jedan incident koji teško mogu zaboravit. Doduše, to nije bilo meni upućeno. Naime, u Baru je bio sudija Jovović koji je kao izbjeglica došao iz Bosne i Hercegovine da živi u Baru. Naravno, bio je košarkaški sudija i vrlo brzo je počeo da sudi za naš Savez. Na jednoj utakmici u Bijeloj publika uzavrela, tenzije do usijanja. Skočili na njega, ali nekako sam zajedno sa ostalim službenim licima uspio da ga zaštitim svojim tijelom, mada je ipak dobio par udaraca. Ali, dobro, tenzije su sastavni dio ovog posla, jer svi znamo kakva je atmosfera u Pioniru na mečevima “Partizana” i “Zvezde”, u Železniku, odnosno kakvi su “vrući tereni” bili u Karaljevu, u Užicu Čačku, Leskovcu … Da se razumijemo to su sve jaki košarkaški centri, ljudi poznaju košarku, ali su i temperamentni. Ali, sve u svemu, zadovoljan sam da nijesam imao većih ekcesa ili grešaka.

RB/BI: Pored sporta uspješno ste radili i u našem najvećem kolektivu- Luci Bar ?

Vukić: Radio sam na odgovornim poslovima u Luci Bar 41 godinu, odakle sam otišao u penziju… To mi je dalo impuls da se ozbiljno mora raditi, kako u Luci Bar, tako i u sportu, odnosno biti odgovoran prema ligi, Komesaru takmičenja. Doduše, čim ste u odijelu i kravati na utakmicama, to vam daje znak da morate biti ozbiljni u tom poslu, odnosno morate se pridržavati propozicijaa takmičenja i pravila …

RB/BI: Sada ste penzioner, ali ne i košarkaški. Je li Vas stigao umor?

Vukić: Imam 70 godina i zaista ne znam da li je to limit za ovaj “sportski posao”. Ako bude, normalno je da ću to ispoštovati i zahvaliti se ljudima za sve divne godine provedene sa sportistima. Zaista ne znam još da li je ovo, što bi na fakultetu kazali, završna godina. 

Od kad sam penzioner, često sam na relaciji Cetinje- Bar. Na Cetinju imam kuću od đeda koja je nekih kilometer i po od grada, ali pored puta. Lijep vazduh, mirnoća koja prija, a naravno čim se uželim unučadi, dođem da ih vidim, izađem da popijem kafu sa društvom i to najčešće u lokalu “Skandal”. Tu se pričaju razne lovačke, ribolovačke i ostale priče. 

RB/BI: Za kraj razgovora, koja je Vaša poruka za sve sportiste i sportske ekipe iz Bara, ali i ljude koji brinu o sportu?

Vukić: Ovom gradu fali bazen, da bi u potpunosti zaokružio, prije svega, sportsku infrastrukturu. Ali, svakako da je bilo objektivnih problema, pa to do sada nije realizovano. Želja svih je da ubrzo dobijemo i takav objekat. Pored toga, želja mi je da kao “Mornar” u košarci i ostali sportski klubovi iz Bara dođu do evropskih visina! Ali, samo zdravlja, a ostalo će desiti.

Sagovornik Ilije Kovačevića kaže da, dok je na Cetinju, ali i u gradu pod Rumijom, dan započinje uz Radio Bar i portal Bar Info. Ističe da uz njih na pravi način može da se informiše o svim dešavanjima i smatra da naša medijska kuća “zaista zaslužuje sve pohvale, pažnju i zahvalnost”.

The post Budimir Budo Vukić: Četrdeset godina u svijetu košarke first appeared on BARinfo.

O respektabilnoj karijeri, iz ugla košarkaškog delegata i sportskog radnika, prvoj ljubavi- voljenom klubu, ali i gradu u kojem je proveo čitav radni vijek i stvorio porodicu, u razgovoru sa Ilijom Kovačevićem, Budo Vukić govori bez sujete, pitko, sa ljubavlju…

RB/BI: Kako je tekla Vaša karijera?

Vukić: U košarci sam 40 godina, a 33- ća sezona prolazi od kada sam prvi put na jednom meču sjeo u stolicu košarkaškog delegeta. Od Crne Gore, pa u onoj velikoj Jugoslaviji, odnosno pri Košarkaškom savezu Jugoslavije, pa kao delegat KSCG, te u sadašnjoj ABA ligi. Zaista je veliko zadovoljstvo, mnogo lijepih i pozitivnih stvari je bilo svih ovih godina unazad. Nekada i manje lijepih, ali to je sport! Počeo sam kao “tehniko” KK “Mornar” i tu funkciju obavljao punih osam godina. Naravno, imam poštovanje za KK “Primorka” i KK “Tina Time” koji su takođe dali veliki doprinos na zadovoljstvo svih nas, a prije svega ljubitelja košarke u Baru. Ali ipak, mora se priznati KK “Mornar” je institucija. Bar je prepoznat kao grad sporta, prije svega košarke, a za sve vrijeme članstva u ABA ligi, moram izraziti poštovanje prema familiji Pavićević, posebno predsjedniku kluba Đorđiju Pavićeviću, zbog kojeg je klub tu gdje jeste. Evropa zna za “Mornar” od prije koju godinu i zvanično. Prije su čitali ili slušali o “Mornaru”, a sada mogu na djelu da vide naš klub. Ove sezone Barani su istaknuti član Eurokupa – drugog takmičenja po kvalitetu, gdje naš “Mornar” ima realne šanse da daleko dogura, iako je već ostvario istorijski uspjeh plasmanom u “Top 16 fazu”. Da ne spominjemo ABA ligu, koja je regionalno poznata i priznata, a član ABA lige je i član Evrolige, najjače lige u Evropi. Često sam prisutan kada dolaze zvaničnici ABA lige, odnosno ekipe, sudije… Imamo vremena da prošetamo, proćaskam sa njima i mnogo lijepih riječi uvijek kažu o gradu, klubu, dvorani. Zaista su impresionirani. Grad Bar, ali i Crna Gora su prepoznati po “Mornaru” i tako će, nadam se, biti i dalje.

RB/BI: Kako ste Vi gradili sportsku karijeru, tako je rasla i karijera “Mornara”?

Vukić: Zaista dosta pamtim i mogu reći da sam zvanično u ovom sportu 40- tak godina, ali sjećanja dosežu i unazad, više od 55 godina, odnosno u vrijeme kad sam bio osnovac. Prvi koševi u grad Bar za koje ja znam su bili u staroj zgradi OŠ “Meksiko”. Kao što je većini0 Barana poznato, taj objekat je bio dar države Meksiko. Sjećamo se košarkaškog terena na otvorenom i našeg nastavnika Mažića, koji nam je predavao fizičko vaspitanje. Prvi put smo se kao osnovci susreli sa košarkaškom loptom, koševima, mrežicom negdje u sedmom- osmom razredu. Kasnije je “nikao” novi otvoreni teren, u dijelu gdje je sada parking prostor kod Robne kuće. Tu su, sa profesoricom Brankom Korać, počeli karijeru tadašnji igrači “Mornara”- Pavićevići, Pavlović, Kovačević i ostali… da ih sada sve ne nabrajam, ali sjećam se da su se tu kasnije igrale utakmice. Nakon toga, “Mornar” je otišao stepenicu dalje, ali nije bilo uslova za igranje u Baru, pa je svoje mečeve morao da igra van Bara, odnosno u Kotoru, u sali OŠ “Njegoš”. Kao navijači smo išli da pratimo ekipu, a po prvi put smo vidjeli i semafor u dvorani. Uz želju i volju, nekako sam i ja počeo aktivnije da ulazim u svijet košarke. Ukazala mi se prilika, pozvan sam da budem dio kluba, tako da sam nekih osam godina bio “tehniko” Mornara. To je bila veoma važna funkcija u klubu, prije svega dosta administracije, nešto kao (smijeh) “djevojka za sve” u klubu. Kada upoređujemo sadašnje uslove, odnosno službene predstavnike pored klupe, to je mala armija od sedam- osam ljudi. U naše vrijeme službeni predstavnici su bili, trener, pomoćni trener, rezervni igrači i ja. Uz to, tokom nedjelje je bilo dosta obaveza kako bi se spremno dočekala utakmica, prije svega na organizacionom planu. Ali dobro, danas je drugo vrijeme napreduje se pa i u tom segmetnu.

Poslije te sezone u Kotoru, završena je zgrada Gimnazije “Niko Rolović” u Baru, dobili smo i novu fiskulturnu salu, “Mornar” je tada ušao i igrao utakmice u Drugoj ligi “Jug” sa ekipama iz Makedonije, sa Kosova i Crne Gore. To su ti pravi, ozbiljni počeci “Mornara”. Počeo je klub da raste, postao stabilan, prepoznatljiv sportski kolektiv, a početkom 80-tih je izgrađena i sala u sklopu OŠ “Jugoslavije”. Svi se rado sjećamo hiljada i hiljada navijača u tom kultnom sportskom prostoru i Prve B lige Jugoslavije. To je bila veoma jaka liga sa dobrim ekipama iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Bosne i Hercegovine. Nešto nalik sadašnjoj ABA ligi. Iz tog ranga takmičenja se teško bilo probiti do A lige. Zaista je bila žestoka liga, ali je “Mornar” i u tom rangu godinama imao zapažene nastupe.

RB/BI: Kada govorimo o Vašem angažmanu, zaista ste bili aktivan sudionik na velikim sportskim priredbama u onoj velikoj Jugoslaviji, a prava je rijetkost da su pored Vas koji nijeste igrali u “Mornaru”, ali ste bili njegov član, u tom klubu bila sva tri sina koja su se aktivno bavila košarkom ?

Vukić: Bio sam aktivni sudionik čak tri muška finala Kupa Jugoslavije- jednog onog nezaboravnog u Nikšiću, te dva finala Kupa u Nišu, kao i dva ženska u Novom Sadu. Pored toga bilo je mnogo finalnih utakmica play-off- a… Svakako da je bio poseban doživljaj biti delegat na utakmicama “Partizana” i “Crvene zvezde”.

Za mene, ali mnoge poznavaoce košarke, hala sportova na Novom Beogradu je najveći hram košarke u region- prvi i najveći. Tu su svi dolazili, tu je igrala jedna “Jugoplastika”, “Zadar”, kao i mnoge druge “domaće” i “strane” ekipe…Zašto spominjem tu dvoranu? I nas Barane za nju vežu lijepe uspomene. Mornar je početkom 80-tih igrao u toj hali, sjećam se, tada u okviru Druge lige “Jug” sa “MZT Skopljem” i “Kumanovom”. Teško je bilo stići do cilja, a mi smo dobili prvu utakmicu, pa mislili da je cilj već ostvaren, ali smo drugu izgubili. U to vrijeme je bilo zaista puno jakih košarkaških sastava iz Makedonije, na Kosovu takođe, tako da je svaka utakmica bila mali praznik …

Moj angažman kao sportskog radnika pratila je kompletna familija,  naročito sinovi koji su čekali po neki poklon po mom povratku iz raznih gradova. Rijetkost je to da su iz jedne familije svi bili članovi “Mornara”, kao što je slučaj sa mojom- sva tri sina i ja. Doduše, ja nijesam igrao, dok su oni aktivno trenirali i igrali u raznim selekcijama. Sa poštvovanjem i ljubavlju uvijek nosim sa sobom i veoma cijenim ta sjećanja.

RB/BI: Da li je pretjerano kazati da su, danas biti delegat na košarkaškim utakmicama u odnosu na nekada, dva svijeta ?

Vukić: Od uslova u dvoranama gdje se igra Crnogorska liga, gdje sam takođe delegat, pa do ABA lige zaista je ugodno biti za zapisničkim stolom, kako u Baru, tako i u Podgorici, odnosno širom Crne Gore i regiona. Naravno odgovornost je velika, ali je zaista pravi užitak. To je danas savršenstvo kada je organizacija utakmica u pitanju u odnosu na nekada, od tehnike pa do ljudi. Onako kako je danas u Baru, tako je u Podgorici, Beogradu, Zagrebu, Madridu, Barseloni, Milanu …

RB/BI: Zahvaljujući sportu, odnosno poslu delegata, obišli ste mnoge zemlje- Njemačku, Poljsku, Tursku, upoznali mnoge sredine, stekli prijatelje…

Vukić: Kada sam počeo da se bavim poslom delegata, postojala je Južna liga pri KSCG, koja je pokrivala klubove iz Tivta, Budve, Petrovca i Ulcinja i bilo je veoma interesantno. “Mornar” nije igrao tu ligu, jer je bio stepenicu više, ali za to vrijeme biće interasantan jedan podatak. U sali Osnovne škole u Petrovcu se igralo, a sat za mjerenje vremena je bio šahovski sat. To sve dovoljno govori koliko su ljudi bili zaljubljenici u ovaj sport, entuzijasti, voljeli su da se takmiče, pa su na razne načine  uspijevali da stvore regularne uslove. Nažalost, sportski prijatelji iz Petrovca, mnogo kasnije nijesu imali uslova da nastave sa takmičenjem, a siguran sam da mnogi od vas nijesu znali za podatak da se i u tom mjestu igrala košarka.

Potom je i moja karijera doživjela uspon. Sljedeća sezona mi je bila Crnogorska liga, potom sam u trećoj sezoni stigao do Prve B lige.

Kada spominjemo turneje, “Mornar” je, od svih ekipa iz Bara, prvi probio tu granicu i otišao na turneje po inostranstvu. Sjećam se da smo išli u Njemačku na poziv našeg sugrađanina Dabovića, pa potom u Poljsku, ali posebno zadovoljstvo je predstavljala naša turneja u Turskoj. Tadašnji predsjednik Košarkakog saveza Turske Salakogu, je porijeklom bio iz Bara. On je bio dobar prijatelj naših sugrađana, pokojnih advokata Bibezića i Alkovića. Na njihovo inistiranje je stigao poziv i otišli smo u Bursu na jedan jak turnir, gdje su nas izvanredno primili. Zaista je bilo nezaboravno.  Naš “Mornar” je tada igrao sa sadašnjim velikanima, učesnicima Evrolige- “Fenerbahčeom”, “Bešiktašom”, “Galatasarajem”, a pored njih rival je bio i grčki “Paok”. Moram sa tog putovanja ispričati i jednu anegdotu. Naime, tada su htjeli da nam “ukradu” našeg Mihaila Pavićevića, jer su vidjeli u njemu dobrog igrača. A kakve smo uslove imali i koliko su nas priznavali tokom tamošnjeg boravka, svjedoči i podatak da je u to vrijeme u hotelu do nas bio i holandski “Ajaks”, koji je boravio u sklopu nekog evropskog takmičenja u toj zemlji. A svi znamo što je “Ajaks” i danas, a naročito što je bio u to vrijeme, kada se nalazio na vrhu evropskog fudbala, istakao je Vukić.

RB/BI: Da se vratimo u sadašnjost. Osim Vas, u ABA 1 ligi je još delegat Veselin Begović, dok je Bojanić, nažalost, odustao. Pored toga i u ABA 2 ligi Crna Gora ima četiri delegata. Kako ocjenjujete košarkaški sport trenutno ?

Vukić: Mislim da se ide putem napretka. Evo, prije neki dan naše dame su po šesti put zaredom izborile plasman na Evropsko prvenstvo, na čelu sa našom mladom sugrađankom Marijom Leković. Ako znamo da bukvalno imamo samo četiri ženska kluba i veliki broj igračica u inostranstvu, to je pravi podvig i zaslužuje divljenje.

Kada je o muškoj košarci riječ, “Mornar” i “Budućnost” su u vrhu ABA lige, aktivni su učesnici Eurokupa. Ove godine, što će biti posebna poslastica, crnogorska “Super liga” biće veoma jaka. Doduše, ima i gradova gdje se ugasila muška ili ženska košarka, jer čim se privatnik povuče iz kluba kao u nekim sredinama, klub se maltene gasi, zato još više treba cijeniti ovo što rade braća Pavićević za košarku u Baru.

RB/BI: Zbog epidemiološke situacije ova sezona, kao i kraj prošle, prolazi bez gledalaca u dvoranama. Sigurno da je i Vama, kao i akterima na terenu, to neobično…

Vukić: Naravno, sa publikom je mnogo ljepše, veći je užitak, adrenalin raste i kod igrača i navijača. Ovako, već godinu je to, nažalost, kao kad se igra neki jači trening meč, ali mjere moramo poštovati … Sa druge strane, i mi kao delegati imamo dodatne obaveze. Zbog kovida moramo biti u dvorani i sat i po ranije, kako bi u potpunosti ispoštovali protokol i propozicije.

RB/BI: Da li ste tokom sportske karijere, odnosno kao delegat, doživjeli neprijatnosti od publike, igrača ili nešto slično?

Vukić: Neću ništa novo reći ako istaknem da publika najviše reaguje na odluke sudija. Bilo je ekcesa, ali smo uspijevali da situaciju vratimo na nivo kako dolikuje sportu i takmičenju. Ipak, desio se davno jedan incident koji teško mogu zaboravit. Doduše, to nije bilo meni upućeno. Naime, u Baru je bio sudija Jovović koji je kao izbjeglica došao iz Bosne i Hercegovine da živi u Baru. Naravno, bio je košarkaški sudija i vrlo brzo je počeo da sudi za naš Savez. Na jednoj utakmici u Bijeloj publika uzavrela, tenzije do usijanja. Skočili na njega, ali nekako sam zajedno sa ostalim službenim licima uspio da ga zaštitim svojim tijelom, mada je ipak dobio par udaraca. Ali, dobro, tenzije su sastavni dio ovog posla, jer svi znamo kakva je atmosfera u Pioniru na mečevima “Partizana” i “Zvezde”, u Železniku, odnosno kakvi su “vrući tereni” bili u Karaljevu, u Užicu Čačku, Leskovcu … Da se razumijemo to su sve jaki košarkaški centri, ljudi poznaju košarku, ali su i temperamentni. Ali, sve u svemu, zadovoljan sam da nijesam imao većih ekcesa ili grešaka.

RB/BI: Pored sporta uspješno ste radili i u našem najvećem kolektivu- Luci Bar ?

Vukić: Radio sam na odgovornim poslovima u Luci Bar 41 godinu, odakle sam otišao u penziju… To mi je dalo impuls da se ozbiljno mora raditi, kako u Luci Bar, tako i u sportu, odnosno biti odgovoran prema ligi, Komesaru takmičenja. Doduše, čim ste u odijelu i kravati na utakmicama, to vam daje znak da morate biti ozbiljni u tom poslu, odnosno morate se pridržavati propozicijaa takmičenja i pravila …

RB/BI: Sada ste penzioner, ali ne i košarkaški. Je li Vas stigao umor?

Vukić: Imam 70 godina i zaista ne znam da li je to limit za ovaj “sportski posao”. Ako bude, normalno je da ću to ispoštovati i zahvaliti se ljudima za sve divne godine provedene sa sportistima. Zaista ne znam još da li je ovo, što bi na fakultetu kazali, završna godina. 

Od kad sam penzioner, često sam na relaciji Cetinje- Bar. Na Cetinju imam kuću od đeda koja je nekih kilometer i po od grada, ali pored puta. Lijep vazduh, mirnoća koja prija, a naravno čim se uželim unučadi, dođem da ih vidim, izađem da popijem kafu sa društvom i to najčešće u lokalu “Skandal”. Tu se pričaju razne lovačke, ribolovačke i ostale priče. 

RB/BI: Za kraj razgovora, koja je Vaša poruka za sve sportiste i sportske ekipe iz Bara, ali i ljude koji brinu o sportu?

Vukić: Ovom gradu fali bazen, da bi u potpunosti zaokružio, prije svega, sportsku infrastrukturu. Ali, svakako da je bilo objektivnih problema, pa to do sada nije realizovano. Želja svih je da ubrzo dobijemo i takav objekat. Pored toga, želja mi je da kao “Mornar” u košarci i ostali sportski klubovi iz Bara dođu do evropskih visina! Ali, samo zdravlja, a ostalo će desiti.

Sagovornik Ilije Kovačevića kaže da, dok je na Cetinju, ali i u gradu pod Rumijom, dan započinje uz Radio Bar i portal Bar Info. Ističe da uz njih na pravi način može da se informiše o svim dešavanjima i smatra da naša medijska kuća “zaista zaslužuje sve pohvale, pažnju i zahvalnost”.

The post Budimir Budo Vukić: Četrdeset godina u svijetu košarke first appeared on BARinfo.