Postupak pronalaska rješenja za očuvanje maslinjaka traje više godina, s promjenljivim uspjehom.

Predsjednik Opštine Dušan Raičević je ove aktivnosti prezentovao u programu Radio Bara tokom svog redovnog gostovanja.

“Govorimo o maslinjaku koji se nalazi u samom centru grada, u zahvatu DUP Topolica 3, koji je u privatnom vlasništvu, a u kome je 11 zaista vrijednih i starih maslina. Po informacijama sa kojima ja raspolažem, sva su starija od 150 godina i više.

Obavio sam razgovor sa vlasnicima maslinjaka, gdje smo se dogovorili da se izvrši dodatna procjena, odnosno dodatno stručno vještačenje samog kompleksa, starost stabala i njihova vrijednost. Angažovali smo ‘Kuću maslina’ i izvršnu direktoricu dr Mariju Markoč koja je sudski vještak za oblast maslinarstva, odrađen je taj posao i preliminarni izvještaj je dostavljen. Nastavićemo komunikaciju sa vlasnicima, sa željom i sa ciljem da izvršimo razmjenu zemljišta kako bi Opština Bar postala vlasnik ovog maslinjaka i zaštitila ga trajno od potencijalnih investicionih aktivnosti”, rekao je Raičević.

On je podsjetio da je riječ o inicijativi koja je potekla od Čeda Ratkovića, bivšeg predsjednika Opštine, te da se razmišlja da, ukoliko maslinjak dođe u posjed Opštine Bar, bude predat na upravljanje ‘Kući maslina’.

Stručno vještačenje bioloških i prostornih karakteristika 11 viševjekovnih stabala maslina sorte Žutica na katastarskoj parceli u KO Novi Bar izvršila je, na zahtjev Sekretarijata za imovinu i investicije, dr Marija Markoč, ekspert u oblasti maslinarstva.

“Vještačenje je sprovedeno primjenom jedinstvene i provjerljive metodologije, u skladu sa dobrom sudskom i stručnom praksom za procjenu višegodišnjih zasada. Postupak je obuhvatio utvrđivanje prirodnih i stvarnih granica predmetnog područja, identifikaciju lokacije svakog pojedinačnog stabla, detaljnu ocjenu kondicionog stanja, mjerenja biometrijskih parametara, te primjenu obračunskih modela zasnovanih na savremenim literaturnim izvorima.

Procjena starosti monumentalnih maslina u savremenoj praksi se najčešće zasniva na alometrijskim relacijama, odnosno naučno uspostavljenim odnosima između dimenzija stabla (najčešće obim/prečnik debla) i očekivane starosne kategorije. Takve procjene se daju u rasponima, jer rast masline zavisi od uslova staništa, režima njege, rezidbe, povreda usljed nestručnosti ili vanrednih situacija i stepena regeneracije. Zbog specifične biologije masline (nepravilna stabla, sekundarno zadebljanje, česte šupljine), metodologija insistira na konzervativnom i argumentovanom tumačenju: dimenzije se ne posmatraju izolovano, već u vezi sa kondicionim stanjem i razvijenošću krošnje.

Savremeni literaturni izvori ukazuju da klasična dendrohronologija kod veoma starih maslina može biti ograničena zbog šupljina, teško čitljivih godova i nepravilne anatomije drveta, a invazivno uzorkovanje može predstavljati rizik po integritet stabla. Radiokarbonsko datiranje (¹⁴C) predstavlja dopunsku laboratorijsku metodu koja datira starost organskog materijala iz uzorka, ali i ono zahtijeva pažljivo uzorkovanje i oprezno tumačenje, posebno kod maslina kod kojih najstariji dio debla često nije dostupan. Zbog toga se u vještačenjima ovog tipa primarno primjenjuje neinvazivni pristup, dok se karbonske metode posmatraju kao opcija u slučajevima kada postoji potreba za dodatnom, laboratorijski potvrđenom verifikacijom starosti”, objasnila je dr Markoč.

Ona je navela da je za procjenu starosti primijenjen neinvazivan pristup, “zasnovan na savremenim naučnim modelima koji kombinuju dendrometrijske odnose sa izvedenim formulama nakon radiokarbonskih datiranja, te preporukama iz relevantnih istraživanja o procjeni starosti drevnih maslina”. U nalazu je primijenjena kombinacija modela prilagođenih različitim starosnim kategorijama stabala maslina. 

“Posebna pažnja posvećena je uočenim tragovima neadekvatne rezidbe na pojedinim stablima i mehaničkim oštećenjima grana, koja su, prema zatečenom stanju i dostupnim informacijama, povezana sa neovlašćenim ubiranjem plodova u prethodnom periodu. Uprkos tome, u ukupnom sagledavanju, stabla su ocijenjena kao ‘relativno dobra’ do ‘dobra’ u smislu kondicionog stanja, sa očuvanom vitalnošću i potencijalom daljeg opstanka uz pravilne mjere njege i zaštite”, istakla je dr Markoč.

U postupku valorizacije stabala korišćen je troškovni (zamjenski) pristup, koji polazi od realne pretpostavke da se staro stablo masline ne može nadoknaditi mladom sadnicom, već isključivo zrelim, funkcionalno ekvivalentnim stablom koje može preuzeti proizvodnu i biološku ulogu u zasadu. Zatim se osnovna vrijednost koriguje putem jasno definisanih koeficijenata koji odražavaju starost stabla, monumentalnost i razvijenost krošnje, kondiciono stanje, proizvodni potencijal, kao i urbani i tradicijski kontekst lokaliteta.

“Radi dodatne provjere realnosti zaključaka, korišćen je i prihodovni pristup kao kontrolni mehanizam (na bazi prosječnog roda, randmana i tržišnih parametara), ali bez presudnog uticaja na konačne zaključke – isključivo u funkciji provjere da procjena nije u nesrazmjeri sa realnim ekonomskim potencijalom zasada. Sastavni dio vještačenja čini i foto-elaborat, kao vizuelna dokumentacija pojedinačnih stabala, što dodatno osigurava provjerljivost navoda i transparentnost postupka”, navela je dr Markoč.

Nakon svih detaljnih analiza utvrđeno je da se u maslinjaku nalazi pet stabala prosječne starosti između 150 i 200 godina, tri stabla starosti između 200 i 250 godina, dva stabla starosti između 420 i 430 godina, dok ubjedljivo najstarije stablo u ovom maslinjaku ima 924 godine!

The post Izvršena procjena starosti drevnog maslinjaka iza Opštine: Jedno stablo staro 924 godine! first appeared on BARinfo.

Utabanim puteljcima grabili smo prečicom u proljeće i ranu jesen do naše “BJO” škole, pa kroz perivoj čempresa, a čim bi kiše počele, išli smo okolo, današnjim trotoarom. Kad bi “Mladost” na betonskom terenu igrala meč ili imala trening, ta bi putanja preko livade bila znatno duža, jer smo znali da na njoj sačekamo roditelje koji su dolazili da vide gdje smo i zašto nas nema… Na toj livadi igrali smo fudbal, a do zemljotresa je imala “specifičnu težinu” za naš dječiji psihofizički razvoj, jer su se tu smještali cirkusi koji bi došli u naš grad – “Medrano” i “Vargas”.

Gotovo da je čitavo moje osnovno školovanje nakon zemljotresa prošlo do podizanja Robne kuće “Izbor”. Već u avgustu 1980. dovukli su ogromne table i zagradili livadu.

Limeni zid je tako stajao i stajao i stajao, sa natpisom “Trudbenik”, na njega su lijepili plakate pjevača koji bi dolazili u grad, na njemu su dječaci i djevojčice hemijskama i flomasterima ispisivali imena simpatija, a neki drugi crtali srca da nasjekiraju “zaljubljeni par”, kroz njega smo virili kako bi shvatili šta se to tamo unutra grandiozno sprema…

I tek kad je konstrukcija počela da izviruje iza tih panoa, shvatili smo da nastaje nešto što nismo imali prilike vidjeti do tada.

A onda je 23. aprila 1984, prije 41 godinu, otvoren taj barski Diznilend.

Žitelji Bara, koji je početkom osamdesetih i dalje bio patrijarhalna sredina koja je teško prihvatala novine, očekivali su prodavnice u zgradi, nalik Titogradu ili Beogradu, a dobili su futurističko rješenje koje se nije mnogo uklapalo u tadašnji izgled Bara. Nije bilo ravnodušnih prema objektu bez unutrašnjih stubova, načinjenog od prenapregnutog betona (jedini takav na ovim prostorima), raspoređenom u tri kupole. Očekivano, odmah mu je “objektivna barska publika” našla manu: zamjerali su da ima puno istočnjačkog, da stakla neće izdržati jake vjetrove, nazivali je pogrdnim imenima poput “Tri ćulafa”, međutim, funkcionalna i atraktivna, sa fontanom ispred glavnog objekta i nizom propratnih sadržaja, Robna kuća je postala najtraženiji motiv sa barske rivijere, i nije bilo turiste, ni lokalca, koji se nije slikao ispred nje. Istinski centar grada, bila je orijentir po kome se Bar rukovodio. Najveća robna kuća u Jugoslaviji.

“Nogu su povukli” momci iz grupe “Ružin trn”, snimivši video-spot za njihovu najbolju brzu pjesmu “Laku noć, folirante” na vrhu Robne kuće, dok je bubnjar Sava Perović sjedio u praznoj fontani za setom bubnjeva.

Sam kompleks površine 9000 m2 bio je fascinantan – lijevo od centralnog prodajnog prostora veliki restoran sa terasom, desno samoposluga, pa mliječni restoran, prodavnica “Jugoplastike” i čitav niz manjih radnji i zanatlija. A u samom objektu, nije bilo čega nema. Dolazilo se unutra ne samo zbog kupovine, već i da se gleda ponuda, kao na izlet. Iz čitavog Bara i Ulcinja su porodice stizale samo da bi kupile jedan artikal i vidjele kako sve to izgleda iznutra.

Prvi put sam tu vidio muzičke instrumente u prodaji, pa LP i singl ploče koje si mogao da preslušaš, na donjem spratu trikotaža, dječije odjeljenje, bijela tehnika, obuća, na drugom spratu namještaj, na trećem tepisi… Prava zabava bila nam je korištenje pokretnih stepenica. Nas desetak iz Spuških zgrada smo danima barem po 20 puta išli gore-dolje samo da se vozimo… Sve dok ne bi dosadili “i Bogu i narodu”…

Tek stasalim tinejdžerima, u koje sam uskoro spadao i ja, posebnu draž su predstavljale kamene klupe u dvorištu na kojima se moglo “gluvariti” do kasno u noć i sastajati se kad nemaš para, tik pored sunčanog sata kojeg je arhitekta zdanja Baćo Mijović vizionarski dodao tek na kraju, posljednjeg, kako je isticao, da bi mladi imali gdje da zakazuju sastanke.

Još jedan detalj iz dvorišta je bio presudan – česma ispred restorana, pored trotoara – napojila je ljeti mnoge iz svih krajeva Jugoslavije, a naročito nas koji bi “gola voda” izlazili iz diskoteke “13. jul”. A u restoranu smo provodili najprije popodneva, sa dobrim konobarom-slikarom Vladom koji je šarmantni starobarski humor prosipao po terasi, a kad smo se uhvatili muzike i dvadesetih godina, bio je prednoćna baza za obaveznu posljednju kafu kod konobara Džerija, i razgovor o budućim velikim planovima.

Devedesetih se sve ambisalo, pa i megapreduzeće “Izbor”, najjače tog tipa u ovom dijelu Crne Gore, a s njim i Robna kuća. Najprije je to bilo poprište raznih mitinga partija i grupa građana, pa je nestalo artikala i prodavnica, otvarale se u njoj diskoteke, folkoteke i ostale teke, a sada je dom Kineskoj robnoj kući, uz višedecenijsku najavu u medijima da će objekat biti srušen i da će tu podići stambeno-poslovni kompleks.

Bila bi to nepovratna šteta, jer i danas ugledni časopisi iz arhitekture pominju “Izborovu” Robnu kuću kao malo čudo primijenjenog graditeljstva. No, uspomene nemaju tržišnu vrijednost i o njima niko ne vodi računa, pa se i ne broje u ukupnom poslovnom saldu.

Vizija što ju je još 1978. iznio smjeli arhitekta Batrić Baćo Mijović tadašnjem direktoru “Izbora” Čedu Ratkoviću, koji je svesredno godinama podržavao i forsirao ideju o ovakvoj ogromnoj robnoj kući od prednapregnutog betona, koja savršeno statički drži samu sebe, izdržala je teret vremena.

Tako je Andrija Markuš u monografiji “50 neimara Crne Gore” objasnio svoje gotovo pjesničko viđenje objekta: “Mijović je ostvario antologijsku vrijednost za crnogorske prostore. Svaki malo veći raspon u konstrukciji promoviše na fasadnom dijelu, izvlači ga kao usmjerenu komunikaciju ka okolnim brdima u spletu gdje more ima dominantu. Iskorišćenim mogućnostima betona prednaprezanjem, montažnim ramovima riješena je konstrukcija objekta, zadržavajući relativno mali broj mjesta za oslanjanje, i stvara utisak lebdenja padobrana u prizemljenju ili mjesečevog modula na krhkim nožicama“.  

The post Dan kada je Bar dobio Diznilend, 23. april 1984. first appeared on BARinfo.

O knjizi su govorili Vlado Lukšić, Jusuf Kalamperović, Čedo Ratković i urednik djela i moderator večeri, Željko Milović.

Publika je imala priliku da sazna više o bogatoj zanatskoj tradiciji barskog kraja, promjenama koje su se dešavale kroz različite istorijske periode, kao i o ljudima koji su svojim zanatskim radom ostavili neizbrisiv trag. Knjiga donosi podatke o strukturi zanatstva, lokacijama zanatskih radnji, udruživanju zanatlija u esnafe, ali i o procesu nestajanja pojedinih zanata i nastajanja novih. Posebnu vrijednost čini i impozantan arhivski materijal – gotovo 1000 pomenutih ličnosti i nekoliko stotina fotografija, od kojih su mnoge prvi put objavljene.

Vlado Lukšić je kroz smijeh prokomentarisao kako ova knjiga „ima jednu manu, a to je mali tiraž“ i izrazio nadu da će biti objavljena u više primjeraka, jer treba da je posjeduje što više Barana.

Jusuf Kalamperović priznao je da ovo djelo za njega mnogo više od priče o barskim zanatlijama.

„Ovo djelo ustvari opisuje način života Bara i Barana u zadnjih 1000 godina. Opisuje sliku Bara kroz suživot u Baru. Ko bude pročitao knjigu vidjeće da su tri vjere naroda, neko majstor, neko kalfa, neko šegrt, potpuno izmiješane. Dakle, to je ta odlika Bara koju mi Barani moramo da čuvamo koliko možemo i da pokušamo one koji nam dolaze, violentne, iz violentnih krajeva, pitomimo koliko možemo“, istakao je Kalamperović.

Čedo Ratković je naglasio kako je „Barski zanati i zanatlije“ prvi rad ove vrste koji je obradio više od hiljadu imena zanatlija u Baru od perioda srednjeg vijeka do kraja sedamdesetih godina dvadesetog vijeka.

„Ovaj veliki istraživački rad Gano je radio više godina. Naravno, kako je on to lijepo u knjizi zapisao, ostaje na drugim istraživačima da nastave tamo gdje je on stao. Čitajući pažljivo knjigu, možemo nazreti kako se živjelo u Baru u to vrijeme. Imao sam prilike da ranije čitam separate knjige koje mi je Gano slao. Prirodno je da je Gano, sin zanatlije Mustafe šnajdera, Starobaranin iz Brbota, koji je od malena spoznao starobarske zanatlije, napisao ovu knjigu. Sada, kada pred nama imamo ovako lijepu urađenu knjigu, sa dosta fotografija, ostaje nam da je sa pažnjom čitamo”, ukazao je Ratković.

Autor Sead Gano Šlaković podijelio je sa publikom motive i izazove s kojima se susretao prilikom istraživanja i pisanja ove knjige.

„U radu na knjizi korišćeni su podaci iz dokumenata arhiva Crne Gore, lokalnog arhiva i brojne publikacije o Baru. Njen nastanak su pomogli, ustupanjem odredjenih stihova zanatlija, fotografija, savjetima, Čedo Ratković, Vlado Lukšić, Željko Milović i Dado Salagić sa Cetinja, na čemu im najiskrenije zahvaljujem. Podatke o životu i radu zanatlija, doprinos nastanku knjige dali su i oni koji su početkom 60-ih godina započinjali posao, a najviše potomci, bliski rodjaci i prijatelji koji su se vrlo rado odazvali pozivu u prikupljanju podataka. Posebno zahvaljujem predsjedniku Opštine, Dušanu Raičeviću koji je finansijski podržao izdavanje ove knjige”, zaključio je Šlaković.

Urednik djela i izdavačke kuće koja je objavila knjigu, a ujedno i moderator večeri, Željko Milović, objasnio je da je ovo još jedno u nizu vrijednih djela zavičajne istorije koje prati ovu, za Bar nesumnjivo važnu granu privrede kroz različite periode razvoja grada, sa posebnim isticanjem XX vijeka, kada zanatstvo ima posebno mjesto u životima Barana.

„Kao urednik knjige, mogu reći da ona nije onakva kakvom ju je autor zamislio na početku jer je, u interakciji sa mnom kao urednikom, dobila potpuno drugačiju formu. Moram odati priznanje autoru, jer sam svjestan da kao urednik nisam previše nježan, ni taktičan, jer biti nježan znači ne biti urednik kakav treba, ali je Gano Šlaković sve stoički izdržao. Mislim da na kraju možemo biti zadovoljni, a ono što je najvažnije grad u cjelini može biti zadovoljan što ima još jednu knjigu o sebi”, kazao je Milović.

Veče je proteklo u srdačnoj atmosferi, uz prisjećanja na stare barske zanatlije i njihovu ulogu u razvoju grada.

Knjiga “Barski zanati i zanatlije” ostavlja ne samo istorijski trag, već je i vrijedan podsjetnik na ljude i zanate koji su oblikovali identitet Bara kroz vjekove.

The post Knjiga Barski zanati i zanatlije Seada Gana Šlakovića promovisana u Kući maslina first appeared on BARinfo.

“Od 2018. godine su lokalnim samoupravama uzete ingerencije u dijelu prostornog planiranja, koje se sada organizuje u okviru resornog Ministarstva. Jedna od inicijativa je 2023. potekla od Ministarstva ekologije, urbanizma i prostornog planiranja, a tiče se izmjena i dopuna DUP-a Topolica 3, gdje se nalazi spomenuta lokacija sa maslinama, a gdje se sada planira gradnja. Ovo je jedan od najradikalnijih primjera centralizacije izvornih nadležnosti lokalnih samouprava.  

Želim da informišem cjelokupnu crnogorsku javnost da smo se sa ovom problematikom bavili intenzivno i 2023. godine, s obzirom da sam još tada kao predsjednik Opštine formirao poseban Savjet za praćenje izrade i analize prostorno-planske dokumentacije. Ovaj Savjet sastavljen je od stručnih ljudi, koji su se u nekom ranijem periodu bavili prostornim planiranjem u našem gradu.

Oni su eksplicitno naveli kako je neophodno da se na ovom lokalitetu mnogo posvećenije analizira sam prostor, te da se uzme u obzir da se na lokalitetu te katastarske parcele, koja je sastavni dio urbanističke parcele, nalaze milenijumska stabla maslina, i da je neophodno da se to uzme u razmatranje, pa da se taj lokalitet na adekvatan način i tretira, u konačnom i zaštiti”, rekao je Raičević.

Svoje stručno mišljenje je Savjet uputio rukovodiocu stručnog tima resornog Ministarstva.

“Navedeno je, pored ostalih parametara, da na parceli postoje potencijalni spomenici prirode i da se predlaže zadržavanje urbanističkih rješenja iz Nacrta plana iz ranijeg perioda. Takođe je, sa nivoa glavnog gradskog arhitekte, koji je član ovog Savjeta, navedeno da se obrađivač Plana, odnosno resorno Ministarstvo, mora uvažiti ovu činjenicu. Nažalost, sve ovo, za šta postoji adekvatna dokumentacija u vidu zapisnika, Ministarstvo je zanemarilo i nije uzelo u razmatranje, tako da je odredilo da upravo na ovom lokalitetu predvidi mogućnost izgradnje poslovno-stambenih objekata”, kazao je Raičević.

Po njegovim riječima, “ovdje je zanemarena i struka, pored laičke javnosti i građana koji su više puta apelovali”.

“Bar je prepoznat kao grad koji njeguje maslinarsku kulturu. Ovaj maslinjak ima u svom sastavu milenijumska stabla, i treba da bude ogledan maslinjak u centru grada. Imamo ideje na koji način bi, potencijalno, mogao na kvalitetan način da se zaštiti. Maslinjak je u privatnom vlasništvu, dakle Opština Bar ne raspolaže sa ovim zemljištem, ali razgovaramo sa vlasnicima koji razumiju situaciju i voljni su da dođu do određenog kompromisa koji bi podrazumijevao razmjenu, pri čemu bi Opština dala njima adekvatno zemljište u odnosu na ovo gdje su milenijumska stabla, koja ćemo, ukoliko tu proceduru završimo onako kako zakon nalaže, i u adekvatnoj proceduri, shodno Zakonu o zaštiti prirode i životne sredine, i zaštititi”, naglasio je Raičević.

Predsjednik Opštine je najavio da bi, ukoliko dođe do dogovora sa vlasnicima zemljišta, da brigu o tom maslinjaku vodilo novoformirano preduzeće “Kuća maslina”.

“Preduzeće je pokazalo kako itekako može na kvalitetan, stručan način da se bavi i ostalim spomenicima prirode, poput stabla Stare masline na Mirovici. Siguran sam da bi oni kvalitetno upravljali i ovim lokalitetom kao jednim oglednim maslinjakom koji bi na kvalitetan način predstavljao sve ono što jeste tradicija našeg grada, odnosno tradicija jedne poljoprivredne kulture na koju smo jako ponosni”, naveo je Raičević.

“Vjerujem da ćemo biti u poziciji da ovaj lokalitet zaštitimo, prije svega zbog razumijevanja vlasnika zemljišta. Ovo je naš doprinos kvalitetnoj građanskoj inicijativi, prevashodno pokrenutoj od strane bivšeg predjsesnika Opštine Čeda Ratkovića, koji je zadužio sve nas. Ovo je jedan način da mu se kvalitetno odužimo za sve što je uradio za Bar”.  

The post Raičević: Nadamo se razmjeni zemljišta sa vlasnicima i očuvanju milenijumskog maslinjaka first appeared on BARinfo.

“Ovo djelo predstavlja još jednu perlicu na bARS -u i Barskom Ljetopisu, kojim pokušavamo da otrgnemo naš Bar od zaborava”, kazao je na početku večeri, koje je bilo istinska oda duhu, stvaralaštvu, trajanju i ljepoti življenja, selektor bARS-a Željko Milović.

Serijal, odnosno prvo izdanje Barskih priča, koje donosi anegdote iz života ljudi u gradu pod Rumijom, nastalo je na inicijativu nekadašnjeg predsjednika Opštine Bar, istaknutog društveno – političkog radnika i funkcionera Čeda Ratkovića, koji je u arhivi imao pedesetak priča, a zatim i Mitra Pavlovića koji je bilježio crtice iz života Mrkojevića i Dobre Vode. Najzaslužniji za četvrtu knjigu, pojasnio je autor,  je šahista, publicista i ljubitelj umjetnosti, Vladimir Lukšić.

“On mi je kazao da sačuvam priče koje nisu objavljene u prvoj knjizi, za svaki slučaj. Iako nisam planirao da nastane serijal, desilo se upravo to i tako smo ‘dogurali’ do četvrtog izdanja. Svaku knjigu prate dodaci. U prvoj su to izabrane priče barskih autora, u drugoj fotografije nastale sredinom XIX vijeka, trećoj, brodovi Prekookeanske plovidbe, a u četvrtoj su se našli crteži jednog od naših najboljih karikaturista, Baćka Milačića, dok je korice i dizajn uradio moj prijatelj Goran Grković” kazao je autor.

“Svaki grad traži svog hroničara kako bi ga uobličio kroz priču, jer tako  možemo na najtrajniji način da postojimo. Sve četiri Milanove knjige su u znaku barskog kontrapunkta, vječito između Istoka i Zapada, sa neponovljivim mediteranskim pečatom. Prošlost nije završena, ona je neodvojivi dio nas, stičemo utisak kada zaklopimo korice Milanove knjige”, istakla je u nadahnutom i stručnom prikazu, profesorica književnosti i književna kritičarka Maja Simović.

Iako autor tri romana, “Barske price”, Milan je, kako je kazao, pisao sa posebnim zadovoljstvom, a neke ličnosti pojavljuju se u sva četiri izdanja. Među njima je poznati i omiljeni barski muzičar, Goran Pejović Gula, koji je sinoć  na duhovit način ispričao nekoliko anegdota, ali i pružio priliku publici da uživaju u izvođenju jedne od njegovih najljepših pjesama “A ja još sanjam”.

Profesor matematike Rajko Ćalasan, takođe je jedan od junaka sve četiri knjige.

“Milan je ovim djelom uspio da rasprši misteriju Bara. Opisujući ga, pronikao je u njegovu složenu dušu, koja je nekada poput maestrala, a nekada poput sjevera. Tekstovi u ovoj zbirci su priče enciklopedijskog sjećanja. Ovo je knjiga za one koji vole Bar, grad životne radosti i širine” kazao je na večeri profesor Ćalasan.

Poznati pozorišni reditelj i univerzitetski profesor, Boris Liješević, zapisao je, između ostalog, u predgovoru knjige:

“Ne sjećam se više kako smo se Milan i ja upoznali. Ali, radujem se svakom njegovom tekstu u ‘Vijestima’. Kolumne odišu lakoćom pripovijedanja, šarmom, usputnim pogledom koji u detaljima prepoznaje nagovještaje velikih promjena… U oku i peru Milana Vujovića vremena se mijenjaju lako, sa novim naslovom. Smjenjuju se ratovi, revolucije, okupacije, ali svaki taj veliki istorijski pokret završava se u rukama nekog barskog ‘Pita’, kroz čije ruke prolazi istorija. Tako se ruska revolucija okončava sa rubljama koje je Niko B. na pečalbi revnosno skupljao, a poslao ih kući kada su prestale da postoje kao valuta. Dolazi Prvi svjetski rat koji dobrog Iva Nikočevića oblači u austrijsku uniformu.  Sa britanskom vojskom stiže  prva fudbalska lopta i organizuje se utakmica između superiornih britanskih mornara  i mještana, koji će godinama kasnije svoj lokalni klub nazvati ‘Mornar’. Dolazi i drugi rat. Hasan Jusuf prebrojava pravoslavne kuće za odstrel, a Asan Perazić ih životom brani. Smjenjuju se ratovi, vlade, ideologije, religije… Zatvorenici grade hotel ‘Sveti Stefan’, a potom vrte glavom i taj pokret  skupo plaćaju. Pobjednici i poraženi, sudije i okrivljeni, svi u istoj anegdoti, svima je sve oprošteno.

Sve je Milan pozlatio svojom ljubavlju prema gradu, prema njegovim oriđinalima i njihovim mudrostima, koje ne zaostaju za dosjetkama Sule Radova, kralja Nikole, Laze Kostića, patrijarha Pavla”.

Milana Vujovića i profesora, političara i diplomatu, Miodraga Lekića Ćakija, veže dugogodišnje prijateljstvo, kao i njihovih očeva, Nikole Lekića, prvog direktora barske Gimnazije i Pavla Vujovića, principijelnog i strogog profesora istorije.

Njemu je pripala čast da zaokruži promociju “Barskih priča” na Ljetopisu.

“Za ove Milanove knjige i priče neko će reći da su obične, sa duhovitom poentom, a ja ću naglasiti da je ovo ozbiljna literatura. Bar, koji ima impresivan materijalni rast, mora da prati i njegov duh. Ove priče nam pomažu da spojimo vrijeme, jer, kako je govorio veliki njemački istoričar Ranke ‘prošlost i sadašnjost se drže za ruke’. Ove priče su poruke, a ja ću završiti s jednom koja je majka svih poruka i barskih priča – Nema Bara do cara”, kazao je Lekić.

Poput brojnih junaka “Barskih priča”, koji su kreirali autentičan duh grada i njegov kod kroz vrijeme, i njihov autor, Milan Vujović, kao svestrani intelektualac i stvaralac, u književnosti, novinarstvu, šahu, ostavlja trajan i vječan trag svojim djelima, o sebi, Baru, suštinskim vrijednostima života i ličnostima koje ih stvaraju.

The post VIDEO: Amarcord Milana Vujovića na Barskom ljetopisu first appeared on BARinfo.

U ovom tekstu prenosimo dio onoga što su na ovu temu, u prvom satu emisije, kazali Jusuf Kalamperović, dr Ljubo Živković i Čedo Ratković. Privilegija je bila ugostiti predstavnike najstarije generacije uglednih ljudi Bara, koje je uvijek zadovoljstvo slušati. Bili smo u prilici da čujemo kredibilnu i mudru riječ, poruke i pouke, ne samo ljudi koji su bili zaduženi i odgovorni za živote građana i funkcionisanje u tragičnom momentu naše novije istorije, već su bili direktni sudionici i stvaraoci vremena i vrijednosnog sistema u kojem novac i interes nijesu bili apsolutni čovjekovi gospodari, nego, prije svega, etičnost, solidarnost, empatija. Pričali smo o zemljotresu, ali i o tom, veoma važnom aspektu života…

Jusuf Kalamperović je bio u Hrvatskoj kada se desio zemljotres, ali čim je dobio informaciju o stradanju Bara i njegovih žitelja, krenuo je u Crnu Goru. Kazao je da je danas teško objasniti kakva je katastrofa to bila i u kakvim uslovima se živjelo.

“Nije bilo mobilnih telefona, Interneta, a fiksna telefonija je bila u prekidu. Djelovi Bara bili su srušeni, a posebno sela. Imali smo skoro pedeset poginulih i više desetina povrijeđenih. Saobraćajne veze su, takođe, bile u prekidu, nestala je električna energija,  a voda nije bila upotrebljiva za piće”, prisjeća se Kalamperović.

Na putu prema Baru, njegovo prvo suočavanje sa posljedicama zemljotresa dogodilo se u Kamenarima, gdje je naišao na razorenu magistralu, čiji je jedan dio, zajedno sa kućom, koja je bila tik uz magistralni put, odnesen u more, iz kojeg je virio bor.

“Bila je zora, pojavljivali su se prvi zraci sunca iznad Lovćena, a ja sam odjednom ugledao sugrađanina iz Mrkojevića koji je izašao iz kola i počeo da igra. Bila je to ‘felinijevska’ slika. Objasnio mi je da je bio u Splitu za vrijeme zemljotresa, ali da je tog trenutka saznao da mu je porodica preživjela, a da je kuća srušena. Igrao je i pjevao od sreće. Kada sam stigao u Bar, zatekao sam, takođe, filmske scene – zgrada Suda je bila sravnjena sa zemljom, hotel ‘Agava’ polusrušen, sve prodavnice otvorene, sa polomljanim staklima. Međutim, bilo je i nekoliko srećnih okolnosti, prije svega, što je bio neradni dan i što je tada Bar bio jedan drugi i drugačiji grad. U prvim mjesecima nakon zemljotresa nijesmo imali niti jedan prekršaj ili krađu, nije bilo kriminala, iako su sve prodavnice, stanovi i kuće bili otvoreni. Sreća je bila i to što smo bili složni, što je postojala velika Jugoslavija i svjedočili smo neviđenoj slidarnosti svih naroda. Dodatno povoljna okolnost je bila i što je u Herceg Novom bio na liječenju i oporavku Josip Broz Tito, koji je tada, star i bolestan, izašao u srušeno brodogradilište i kazao: ‘Sve će ovo naši narodi i narodnosti obnoviti’. I obnovili su. Kao član Vlade, kada smo usvajali završni izvještaj Fonda za obnovu, konstatovano je da je ukupna pomoć koja je tada bila upućena Crnoj Gori, iznosila tri milijarde i 200 miliona američkih dolara, što je danas vrijednost više od deset milijardi”, istakao je Kalamperović, koji je objasnio da su prve aktivnosti Štaba civilne zaštite kojim je rukovodio, bile usmjerene na primanje pomoći i organizaciju života.

“Metar najlona je bilo pravo bogatstvo, kako bi se se građanima  obezbijedila bilo kakva nadstrešnica pod vedrim nebom, a nakon prvih lijepih i sunčanih dana, uslijedila je kiša, što je dodatno otežavalo funkcionisanje. Nije tada, nažalost, bilo automobila kao danas, a niko se nije usuđivao da spava u kući ili stanu. Otvorili smo feribot kako bi dio građana mogao tamo da boravi i prespava. Privatni auto-prevoznici su odlučili da tri mjeseca voze besplatno, a kada su došli prvi šatori, u Štab civilne zaštite je došao komandant italijanskog ratnog broda (mnogo godina kasnije posmrtni ostaci kralja Nikole i njegovih kćeri, dovezeni su tim brodom). Na brodu je bilo 600 vojnika, a u Bar su donijeli pomoć, posteljinu, krevete i brojne druge potrepštine, a što je najvažnije, stiglo je 800 šatora, svaki sa četiri kreveta. Ko je dobio šator, bilo je kao da je dobio kuću. Podijelili smo ravnopravno pomoć po svim barskim mjesnim zajednicama, a nakon nekoliko dana pozvao me komandant Štaba civilne zaštite Crne Gore, general Slavko Marićević i pitao za italijanski brod sa pomoći. Kada je čuo da smo sve podijelili u Baru, bio je veoma ljut i nije štedio grube riječi na naš račun. Kasnije smo postali veliki prijatelji. Brod je bio namijenjen cijeloj Crnoj Gori, a mi to nijesmo znali. Samo dva dana poslije zemljotresa u Bar je iz Sarajeva stigao i kombi sa radio stanicom i dva poznata novinara, Ante Strelovim i sportskim reporterom, Nikolom Bilićem. Tako je počeo Radio Bar, u tom kombiju, na mjestu današnje Pošte. Dali smo im neke dublje cipele, jer je padala velika kiša i nijesu mogli prići kombiju, međutim i te cipele im je odnijela voda, tako da smo svakodnevno, uz velike obaveze i tugu zbog izgubljenih života, imali i niz zanimljivih i šaljivih situacija, naročito u mjesecima koji su dolazili”, pričao je sa sjetom, ali i ponosom evocirajući uspomene, Jusuf Kalamperović.

Posebno teško suočavanje sa posljedicama katastrofalnog zemljotresa, bilo je za zaposlene u Barskoj bolnici, kojom je tada rukovodio sjajni barski intelektualac i doktor, iz plejade najstarijih i najuglednijih Barana, Ljubo Živković.

Njega je zemljotres, sa poznatim barskim šahistima, Batom Zečevićem, Maksimom Lutovcem i Momom Vukovićem, zatekao na benzinskoj pumpi, pred put na takmičenje u Danilovgrad.

“Zemlja je snažno podrhtavala, a okolne planine bile su obavijene prašinom, nečim što je ličilo na oblake dima. Vratili smo se odmah, prošli pored klonulog hotela ‘Agava’. Bio je to stravičan prizor, i čim sam se uvjerio da mi je porodica živa, uputio sam se prema bolnici. Tamo sam, na ulazu, ugledao dr Anta Martinovića. On je prvi stigao. Upravna zgrada, žargonski rečeno, bila je u komadima. Nova bolnica koja je rekonstruisana samo nekoliko godina ranije, bila je značajno oštećena. Znali smo da nas čeka težak i odgovoran posao. Svi naši zaposleni, i medicinsko i nemedicinsko osoblje, došli su bez poziva. Vrlo brzo smo donijeli odluku – svi pokretni bolesnici, koji su bili u boljem stanju, otpušteni su, a teže i nepokretne pacijente, kao i djecu, evakuisali smo na obližnju zaravan. Bilo je 100 kreveta i 100 bolesnika pod vedrim nebom. Sreća da je bio sunčan dan i ne tako hladna noć, ali vrlo traumatično iskustvo, jer su u velikom broju pristizali teško ranjeni i povrijeđeni u zemljotresu. Uslijedile su hirurške intervencije na otvorenom. Za šefa Prijemno – trijažnog odjeljenja odredili smo čuvenog hirurga dr Danila Malića, koji je obilježio hirurgiju Bara i Ulcinja u drugoj polovini XX vijeka. Glavni operater bio je dr Toro Božović, koji je, na sreću, imao dvije specijalizacije, opšte hirurgije i ortopedije. Njemu su pomagali svi ostali ljekari, i na tom prostoru, prvog dana zemljotresa i noći, obavljeno je na stotine intervencija kod pacijenata sa  prelomima, iščašenjima, kontuzijama, potresom mozga… Bio je uspostavljen vazdušni most sa Titogradom, pa smo kolima prevozili teže pacijente do heliodroma na Žukotrlici, odakle su helikopterima odvoženi do Kliničkog centra u Podgorici. Bilo je teško sve to gledati, a svakog časa stizale su i vijesti da se broj poginulih povećava. Nedostajala je krv, uprkos rezervama. Maturanti Kragujevačke gimnazije, koji su bili na ekskurziji u Čanju, odmah su reagovali i došli da daju krv, a pridružili su im se i naši davaoci. Nijesmo imali niti jednog šatora, već su naši radnici uspjeli da ‘sklepaju’ ritu koja je ličila na šator, a montirali smo je ispod jedne masline i napisali ‘Štab’. Taj štab su činili dr Žarko Ivanović, dr Anto Martinović i ja, a za stolom u šatoru pisar, moj brat, koji je bilježio sve što se dešavalo na dnevnom nivou, kao i naredbe i obavještenja koja smo dobijali od opštinskog štaba”, kazao je dr Živković, koji je istakao da je to bila neprospavana noć za sve, pacijente i osoblje. Sa suzama u očima ispričao je da je sjutradan ujutro ispred bolnice stigao kombi sa konzervama, hlebom i crvenkastim sirom, koji je poslao tadašnji istaknuti funkcioner i direktor ‘Primorke’ Veljko Vlahović, a zaposlene djevojke su skuvale čaj.

“Bio je to prvi obrok poslije zemljotresa i nešto najslađe što pamtim da sam pojeo u svom životu, jer taj, ‘veličanstveni’ doručak imao je ukus dobrote i ljubavi. Već popodne stigli su Slovenci koji su nam pomogli da montiramo poljsku bolnicu. Došli su kompletno opremljeni, nijesmo imali nikakvu obavezu prema njima, naučili su nas kako se ide u ugroženo područje, dakle, o njima nijesmo, kao nekakvi domaćini, imali nikakvih obaveza. Pomagali su nam vojnici JNA, a uz podršku Crvenog krsta iz Njemačke, vrlo brzo je montirana montažna bolnica i već početkom maja svi bolesnici su se našli u njoj. Tada smo već mogli da radimo u humanijim uslovima, a pridružila nam se i fantastična ekipa ljekara iz Šapca, koji su preuzeli sav posao i pružili nam priliku da se malo odmorimo. Doktor Anto Martinović me vedrim duhom, praktično, održavao u životu. Primali smo u goste najveće rukovodioce ondašnje Jugoslavije, generale JNA, brojne novinarske ekipe, predstavnike Međunarodnog Crvenog krsta i polumjeseca, Karitasa, Malteškog reda… Prvih dana nakon zemljotresa u posjeti nam je bila i delegacija Svjetske organizacije iz Ženeve. Ja sam bio obučen u jedan džemper, sa nekom kapom gurnutom na glavi, a dr Žarko Ivanović, uvijek gizdavo i lijepo, još je znao i njemački jezik. Svi su se za informaciju obraćali njemu, a i ja sam malo razumio njemački, i shvatio da im Žarko daje tačne podatke, ali i ne naročito precizno, pa sam prevodioce zamolio da predstavnicima iz Ženeve, kažu da je dr Žarko ‘zadužen’ za sliku, a ja za ton. Kada su to preveli, nastao je opšti smijeh, grljenje i ljubljenje, a naši gosti su nam narednih dana obezbijedili sve što nam je bilo potrebno”, ispričao je dr Ljubo Živković, potvrđujući, da vedar duh nije napuštao Barane, uprkos brojnim nedaćama sa kojima su bili suočeni.

Čedo Ratković je bio predsjednik Opštine Bar od 1984. godine, obavljao je kroz cijeli profesionalni, radni vijek, važne društveno – političke funkcije, a u vrijeme katastrofalnog zemljotresa bio je na čelu poznatog trgovinskog preduzeća “Izbor”, tadašnjeg najznačajnijeg, jedinog  trgovačkog lanca.

“Poslije civilne zaštite, bolnice, gdje su zbrinjavani bolesni i ranjeni, treći važan segment je snabdijevanje stanovništva hranom. ‘Izbor’ je bio moćno preduzeće, sa preko 500 zaposlenih, dvadesetak samoposlugai i četrdeset prodavnica. Obišli smo sve objekte, koji su bili u veoma lošem stanju, sa slomljenim izlozima, sva roba je bila na podu, mnoge prodavnice su bile van funkcije i bilo je rizično boraviti u njima. Ali, na sreću, bilo je puno ljudi spremnih da pomognu, a entuzijazam kojem sam svjedočio bio je nevjerovatan. Mogu ga uporediti samo sa ambijentom i elanom koji su vladali nakon Drugog svjetskog rata kada je obnavljana zemlja. Odmah smo uspostavili snabdijevanje i Bar je bio sa te strane zbrinut, što je bilo veoma važno. Pojedine prodavnice su, zbog sigurnosti prodavaca i kupaca, bile zatvorene i bio im je zabranjen rad. Tada nijesam toliko vodio računa o tome, bio sam mlad i smatrao sam da i po cijenu rizika, treba da radimo, pa smo neke prodavnice otvorili. Shvatio sam kasnije, kada nam se ponovo dogodio jači zemljotres, u maju, da su oni koji su donijeli takvu odluku bili u pravu. Ali, radili smo neprekidno, imali smo veliko skladište u Sokolani u kojem se prodavala roba koja je dolazila kamionima, što je bilo značajno, jer domaćinstva nijesu imala velike zalihe u hrani”, kazao je Čedo Ratković.

Jusuf Kalamperović je naveo nekoliko primjera koji potvrđuju ogromnu solidarnost i humanist ljudi širom Jugoslavije. Zbog toga smo, svi mi koji smo doživjeli to razdoblje i svjedočili tome, istakao je, veliki jugonostalgičari.

“Nakon samo tri ili četiri dana od zemljotresa, čim je profunkcionisao saobraćaj, u Bar su  stigla dva ogromna šlepera sa ciglama, i pismo, jer su telefonske linije bile u prekidu. Poslao ih je pokojni Ilija Vojvodić iz Kikinde, čiji su roditelji sa ovih prostora, i napisao: ‘Drugovi, nemam što u ovom trenutku da vam pošaljem, možda će vam valjati ove cigle’.  Drugog dana u šator Štaba dolazi čovjek koji je kazao da je iz Županje. ‘Na televiziji vas je video moj direktor Stjepan Sekur (moj kolega sa fakulteta) i poslao vam je traktor’. Taj traktor smo odmah uputili u ‘Primorku’. Veliki problem je bila i voda za piće. Prva pijaća voda nakon zemljotresa u Bar je stigla brodom iz Dubrovnika. Izvanredan gest solidarnosti i pomoći, a znamo kako smo im, nažalost, uzvratili petnaestak godina kasnije. Kamioni sa raznovrsnom pomoći konstantno su stizali, između ostalih, i sa goveđim mesom, a mi nijesmo imali gdje da ga smjestimo jer je ‘Centrokop’-ova hladnjača bila puna. Dobrodušni čovjek, a uspješni privrednik, tadašnji direktor Zavoda za izgradnju Bara, Jovan Pavićević, tražio nam je da tu hladnjaču sa mesom poveze u Stari Bar i podijeli kovačima. Bila je to još jedna filmska scena, ovoga puta u Starom Baru – ljudi se okupili na ulici, Sunce zalazi, svi drže komade mesa u rukama i pjevaju”, sjeća se Kalamperović, koji je ispričao i anegdotu, kada je poznati barski inženjer uznemiren “uletio” u štab, gdje je bio i predsjednik Opštine, Blažo Orlandić (koji je bio izuzetan rukovodilac u tim vanrednim okolnostia) i saopštio da Lisinj gori i da je vjerovatno proradio vulkan. Mi svi, unezvjereni istrčavamo iz šatora i vidimo da na Lisinju zaista gori vatra. Međutim, ja koji potičem iz stare stočarske i poljoprivredne porodice, odmah sam shvatio da su čobani, koji to čine obično u aprilu, zapalili staru, kako bi nikla nova trava. Narod se na selu, iako je tamo bilo najviše žrtava, najbolje snalazio i prilagođavao. Vrlo brzo su počeli da rade i žive uobičajenim životom. Neću zaboraviti ni uspaničenog  načelnika Službe bezbjednosti koji nam je referisao da će morati da uhapsi hodžu, jer na propovijedi petkom širi paniku govoreći da nas očekuju novi zemljotresi. Sjutradan, 20. maja, desio se još jedan veći zemljotres, a u štabu se prolomio smijeh i čulo se ‘nemojte dirati hodžu’. Zaboravili smo sve to, ali i humanost i dobrotu koja je vladala. Žao mi je što tog Bara i takvih Barana više nema”, sa tugom konstatuje Kalamperović, koji je upozorio da se plaši da će u slučaju sličnih podrhtavanja tla izostati takav duh i zajedništvo, a da bi novi jak zemljotres (što se  realno može očekivati i na što upozoravaju stručnjaci) mogao, zbog neprilagođene gradnje, da izazove nesreće nesagledivih razmjera.

Dr Ljubo Živković je podsjetio da je u zbrinjavanju djece u tom periodu učestvovao, kako je naglasio, dobri, poznati doktor Vrška, a epidemiološku situaciju je pratio i kontrolisao HES Doma zdravlja, na čelu sa dr Petrom Vuksanovićem.

“Nijesmo imali značajnijih epidemioloških prijetnji, niti rizika, upravo zahvaljujući požrtvovanom radu, jer je na površinu isplivalo i izdominiralo ono najbolje u ljudima. Završili smo objekat Doma zdravlja, a kao investitor se proslavio moj školski drug Danilo Lekić, koji je bio direktor SIZ-a za zdravstvo, izgrađene su zdravstvene stanice u Virpazaru, Ostrosu, Đuravcima i Pečuricama. Krajem osamdesetih godina, kada je konačno završena obnova, u funkciju je stavljen novi Dijagnostički centar, gdje su danas smještene sve specijalističke službe, Laboratorija i Odjeljenje za fizikalnu terapiju”, istakao je dr Ljubo Živković.

“Sve to ne bismo postigli bez te neviđene solidarnosti, humanosti i odgovornosti. Ne smijem ni da pomislim što bi se desilo danas da nam se ponovi neki slični zemljotres, a desiće se, jer živimo na trusnom području, na kojem su se ovakve prirodne katastrofe dešavale u prosjeku svakih sedamdeset godina, počev od XIII i XIV vijeka. Gradovima su bile potrebne decenije da budu obnovljeni poslije takvih razaranja, a mi smo izgradili Bar vrlo brzo, upravo zbog te solidarnosti koje ne bi bilo bez Tita i ondašnje Jugoslavije. Sve ove važne objekte danas ne bismo imali, a mnogi od njih više, nažalost, nijesu u rukama naroda, već kod onih kojima ne pripadaju. Zaboravili smo na to vrijeme i nijesmo zahvalni za ono što smo dobili i što smo imali. Bojim se da u savremenom trenutku ne bi imali od koga da zatražimo podršku, a i nijesmo je dostojni, nakon svega što smo uradili. Stalno treba podsjećati i govoriti mladima o duhu zajedništva i solidarnosti koji su vladali, jer je to kruna svega, i napretka i razvoja, a zemljotresa je bilo i biće”, zaključuje Čedo Ratković.

The post Zemljotres 1979. – Solidarnost i etika obnovili Bar (I dio) first appeared on BARinfo.

Od 10 do 11 sati, na najteži momenat u novijoj istoriji Bara, sjećanja će evocirati, ali i svjedočiti o jednom drugačijem vremenu, vrijednostima i međuljudskim odnosima,  Jusuf Kalamperović, tadašnji komandat Štaba civilne zaštite i potpredsjednik Izvršnog odbora, dr Ljubo Živković, direktor Opšte bolnice i Čedo Ratković, direktor Trgovinskog preduzeća “Izbor”, koje je bilo zaduženo za snabdijevanje stanovništva.

Od 11 do 12 sati u studiju Radio Bara biće predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević , Miloš Šušter, koji je 27. aprila 1979. godine imenovan na funkciju potpredsjednika Izvršnog odbora za obnovu i izgradnju, kao i Vojo Banović,  predsjednik Omladinske organizacije Bara i komandant Omladinskog naselja stacioniranog u školi “ Meksiko”, kojeg su činile omladinske brigade iz cijele Jugoslavije.

Otvoreni studio Radio Bara, subota, 23 .marta, od 10 do 12 sati, emisija posvećena 45. godišnjici katastrofalnog zemljotresa sa uglednim i referentnim gostima. Urednica i voditeljka je Vesna Šoškić.

Emisiju možete gledati i na you tube kanalu Bar infa i Radio Bara, kao i na FB i Instagram stranici naših medija.

The post Otvoreni studio Radio Bara biće posvećen godišnjici katastrofalnog zemljotresa first appeared on BARinfo.

Sa platoa ispred crkve se vidi Bar kao na dlanu, kako danas – tako i prije sto godina. Slike koje smo dobili od Čeda Ratkovića govore više od bilo kakvih riječi.

The post Pogled ispred crkve sv. Neđelje, danas i prije 100 godina first appeared on BARinfo.

Bar je bio prvi grad u Crnoj Gori koji je počeo sa korišćenjem električne energije, ovog neosporno epohalnog tehnološkog napretka. Na Volujici je, prva na Balkanu, otvorena radio-telegrafska stanica Guglielma Marconija. Za ovaj uređaj električnu energiju obezbjeđivali su dizel motor od 8 KS, dinamo mašina, konverter-pretvarač i 100 akumulatora. Snaga predajnika bila je 5 kW. To je bilo 1904. godine.

Već 1906. godine preduzeće „Barsko društvo“ počinje korišćenje električne energije za potrebe postrojenja za remont, kao i za rasvjetu u krugu oko radionica Društva. Dakle, ovo je druga upotreba električne energije u Crnoj Gori.

Cetinje je za jubilej Kralja Nikole, u avgustu 1910. godine, uvelo javnu upotrebu električne energije izgradnjom električne centrale sa dva dizel motora od po 60 KS i dva generatora od po 55 kVA. Centrala je služila za osvjetljenje u domaćinstvima i za javnu rasvjetu. Cetinje je do tada bilo osvijetljeno plinskim lampama sistema „aladin“ i „auto-lux“.

Električna centrala u Baru

Po ugledu na Cetinje, grupa barskih preduzetnika, podstaknuta vjerovatno stručnjacima „Barskog društva“, već 1911. godine osniva Društvo za podizanje električne centrale, koja bi služila za gradsku rasvjetu, osvjetljenje privatnih kuća, te drugih ustanova i preduzeća, kao i Dvorca, ali i za tramvaj Novi Bar (Pristan) – Stari Bar. Društvo je predlagalo da glavna centrala bude u Starom Baru, a podstanica na Pristanu – Novom Baru. Takođe, tražili su da država pomogne taj projekat.

Osnivačko društvo su činili: Stevo Iličković, Elpidio Kampjelović, Sreten Tuković, M. Dritanović i Đorđe Nikezić. Među ovim Baranima bio je i Elpidio Kampjelović ili Elpi Kampjelo, koji je radio u „Barskom društvu“, inače Italijan. Očigledno „jači razlozi“ su opredijelili da se poslovi povjere „Barskom društvu“ i da električna centrala bude građena u Novom Baru – Pristanu.

Tako je instalirana i puštena u pogon električna centrala u avgustu 1913. godine. Vlasnik je bilo preduzeće „Barsko društvo“, sa povlašćenim položajem na crnogorskom tržištu. Barska električna centrala imala je dva dizel motora ukupne snage 66 KS i dva trofazna naizmjenična generatora ukupne snage 60 kVA. Proizvodili su struju od 50 Hz i 250 V.

Centrala je proširena 1929. godine sa još jednim dizel motorom od 90 KS i jednim trofaznim generatorom snage 87 kVA, tako da je imala ukupnu snagu 147 kVA. Električnu centralu je sagradila firma „Langen und Wolf M.A.N“, Augsburg, Broen Boveri.

Uvođenje električne energije u javnu upotrebu uticalo je na promjenu načina života stanovništva Crne Gore. Postale su dostupne tekovine modernog svijeta kao što su film, radio i drugo. Cetinje je uvelo struju 1910. godine, Bar 1913, Kotor 1916, Herceg Novi 1925, Podgorica i Nikšić 1927, Risan 1928, Kolašin 1929, Ulcinj 1932, Tivat i Pljevlja 1938 i Podgor 1939. godine.

Mnogo je stručnih ljudi učestvovalo u gradnji centrale u Baru na Pristanu i na njenom održavanju. Kada je u novembru 1944. godine njemačka vojska napustila Bar, djelimično su uništili opremu električne centrale, koji su ponovo osposobili Vjekoslav Vanini, Vaso Martinić i Milić Dragović sa pomoćnicima. Prvog januara 1946. godine ponovo je struja obasjala Pristan, nešto kasnije i okolinu.

Dalekovodom 35 kV izgrađenim 1948. godine na betonskim stubovima od Kotora (gdje je bila izgrađena termo-elektrana na ugalj) do Bara, sa transformatorskom stanicom u Baru 35/04 kV, omogućen je prestanak rada električne centrale na Pristanu. Dalekovodom Titograd – Buljarica, izgrađenim 1952. godine, Bar je dobio sigurnije snadbijevanje električnom energijom. Sjećam se kada sam kao dijete gledao, za mene čudo tehnike, kako dizel motori preko prenosnih kaiša pokreću trofazne generatore uz zaglušujuću buku.

Kasnije sam, 1958. godine, radio u Elektrodistribuciji Bar koja se nalazila u zgradi stare električne centrale, koja se nalazila pored mosta na Rikavcu, na samom ulazu na Pristan. U istoj zgradi se nalazilo i dobrovoljno vatrogasno društvo. Stara oprema centrale stajala je nedirnuta. Šteta što nije sačuvana.

Vjekoslav Vanini

Ovaj vrsni elektro-mašinski monter radio je u električnoj centrali na Pristanu prije rata, za vrijeme rata do internacije u Esenu u Njemačkoj i poslije rata. Vanini, porijeklom iz Istre, bio je najzaslužniji što su Pristan i okolina ponovo dobili struju nakon oslobođenja.

Vaso Martinić

Bio je prvi Baranin v.k. elektro-mašinski monter. Radio je u električnoj centrali na Pristanu prije, za vrijeme i poslije rata. Takođe, radio je u preduzeću „Nafta“ u Buljarici, u vojsci i na kraju u Luci Bar. Bio je cijenjen kao vrstan majstor.

Milić Dragović

Bio je ugledni Baranin, prije rata elektro-mehaničar i osnivač Aero kluba „Naša krila“ (1928) i jedan od organizatora aero-mitinga 1935. godine. Poslije rata bio je sekretar Udruženja zanatlija Bara. Radio je u električnoj centrali prije rata i na obnovi centrale poslije rata.

***

Moram napomenuti da je 1939. godine, u barskoj opštini, u selu Podgor u Crmnici, izgrađena hidrocentrala snage 270 kVA za potrebe pogona pumpi za snadbijevanje Cetinja vodom. Bila je najjača i najmoćnija u Crnoj Gori.

The post Čedo Ratković: Elektrifikacija Bara first appeared on BARinfo.

Prije samog otvaranja, predsjednik Opštine Dušan Raičević sa saradnicima i bivšim predsjednikom Opštine Čedom Ratkovićem, koji je zaslužan za podizanje ovog kompleksa osamdesetih, obišao je Trg i upoznao ambasadora Sjeverne Makedonije Mihajla Tripkoskog sa novim sadržajima.

Ambasador Makedonije Mihajlo Tripkoski kazao je da mu veliko zadovoljstvo i posebnu čast predstavlja što večeras u Baru svjedoči divnom momentu koji je za grad veoma značajan – puštanje u rad rekonstruisanog Trga Vladimira i Kosare, simbola makedonsko-crnogorskog prijateljstva.

“Večeras smo vidjeli ploču postavljenu na Trgu, čiji je značaj od neprocjenjive važnosti za naše dvije zemlje, jer govori o vjekovnom prijateljstvu koje je stvorila zabranjena ljubav rođena u zatočeništvu. Vladimir i Kosara su postali temelj našeg prijateljstva, što znači budućnost u razvijanju odnosa dviju država. Ploča koju smo simbolično donijeli u Crnu Goru, a zahvaljujući predsjedniku Opštine Bar, uspjeli da ugradimo u ovaj Trg, biće vječna uspomena na nešto što nas vezuje, a legenda o dvoje mladih živjeće zauvijek. Prijateljstvo naša dva naroda se dokazalo u mnogim situacijama, kako lijepim, tako i teškim. Imamo puno toga zajedničkog i nadam se da će uspomene, i na ove ljude i na naše odnose, biti vječne, kao što će biti vječne i naše zemlje”, podvukao je Tripkoski.

Glavni gradski arhitekta Igor Milošević kazao je da je Bar ovim trgom dobio nešto što zaslužuje. On je istakao kako se nada da će građani doživjeti trg kao prostor svih nas, te da će se u tom duhu ophoditi prema njemu u budućnosti, kako bi što duže izgledao kao što sada izgleda.

“Ovo je zahvat od oko 6500 hiljada kvadrata, 250 kvadrata zelenih površina više nego što je bilo, a pažljivim odabirom sadnica, obogaćen je i zeleni fond. Trg je iznivelisan – parking je sada sastavni dio trga, pa će ubuduće, u slučaju potreba za većim događanjima biće njegov integrativni dio. On je, takođe i popločan betonskim prefabrikovanim pločama, kako bi se slagao sa ostalim površinama. Popločane površine zauzimaju oko 5000 kvadrata. Posebnu zahvalnost upućujem Republici Sjevernoj Makedoniji, koja je poklonila reljef Vladimira i Kosare, isklesan u prirodnom mermeru rad makedonskog vajara Tome Adžijevskog. Fontana ima savremena tehnička rješenja, programiranje boja i atrakcija, urađena je u ravni sa trgom, kao dio parternog uređenja. ’Krug’ i ’kocka’ koji su reperne tačke već 40 godina su sačuvane, s tim što su obrađene u savremenijim materijalima. Zamijenjene su podzemne instalacije, vodovod, kanalizacija i elektroinstalacija”, objasnio je Milošević.

Predsjednik Opštine Dušan Raičević naveo je da se predajom rekonstruisanog trga građanima na upotrebu stavlja tačka na radove započete 14. februara, te da je uvjeren da je ovo prostor koji će građani sa zadovoljstvom koristiti.

“Svjedočimo modernoj interpretaciji centralnog prostora u našem gradu, na površini od 6500 kvadrata. Nastojali smo, prije svega, da zadržimo ono što su bile prepoznatljive, reperne tačke, ali i da ipak, kroz moderno, parterno uređenje, kao i dodatne sadržaje, poslije 35 godina centru grada obezbijedimo potpuno drugačiju definiciju samog prostora. Ono što me posebno raduje je što je tim ljudi koji je ovo radio, na čelu sa glavnim gradskim arhitektom Igorom Miloševićem, uspio da kroz ovu intervenciju procentualno poveća zelene površine i da ih dodatno oplemeni, a da kroz instalaciju moderne, savremene fontane, ponudi svojevrsno osvježenje u ovim vrelim, ljetnjim danima. Posao je urađen na kvalitetan način, iako smo imali dosta poteškoća i kašnjenje od 20-ak dana”, kazao je.

Raičević se zahvalio Ambasadi Sjeverne Makedonije na ploči koju je u aprilu uručio predsjednik Stevo Penderovski, istakavši da je večerašnje prisustvo ambasadora još jedna potvrda snažnih veza između naša dva naroda.

Naglasio je i da je ovo samo jedan od projekata u segmentu uređenja prostora koje Opština Bar realizuje od početka godine.

“Nastavićemo da radimo, jednako posvećeni, u narednom periodu sa ciljem da rekonstruišemo neke zapuštene zone, da izgradimo nove dječje poligone i igrališta, stvorimo pretpostavke i za bavljenje sportom i nadam se da ćemo svi zajedno uskoro svjedočiti mnogim sličnim projektima”, optimističan je Raičević.

Čelni čovjek Opštine istakao je da nastoje da pronađu model kako bi i prostor koji se nalazi preko puta, na svojevrstan način dodatno uredili i time stvorili posebnu zonu u centru grada.

“Znamo da je 80-ih godina sve ovo zamišljeno kao jedinstvena cjelina, međutim, trenutno nas u namjeri da sve arhitektonski uvežemo, sprječavaju imovinsko-pravni odnosi, koji moraju biti riješeni na zadovoljstvo, prije svega, naših sugrađana, jer govorimo o javnoj površini”, decidan je Raičević.

Pažnju najmlađih naročito je privukla fontana, čije je puštanje u rad izazvalo razdraganu vrisku najmlađih, a odmah zatim uslijedilo je i kupanje.

Brojni Barani i njihovi gosti nisu krili zadovoljstvo rekonstrukcijom trga.

“Ovo je zaista fantastično – predivan je izgled Trga. Mislim da će za našu djecu ovo biti izvanredna prilika da se druže i okupljaju u ljetnjim, sparnim noćima. Smatram da su ispunjena sva očekivanja”, kazala je Milica Vuković iz Bara. Na njene riječi se nadovezala osmogodišnja Kaća koja je rekla kako je “najviše oduševljena fontanom, ali i tužna jer nije ponijela kupaći da uživa u njoj”, te da će to “sjutra uraditi sigurno”.

“Sve je prelijepo i moderno urađeno, iako sam prvi put u Baru, oduševljena sam kako sve izgleda”, kazala je Katarina Janković iz Novog Sada.

U sklopu rekonstrukcije Trga, izvršena je i kompletna konzervacija kipa Kneza Vladimira, rad Nenada Šoškića.

Investicija rekonstrukcije Trga vrijedna je blizu 600.000 eura, a finansirana je isključivo iz budžeta Opštine. Radove je izvodila firma “Bomakos” DOO.

The post FOTO, VIDEO: Obnovljeni Trg Vladimira i Kosare – ukras grada first appeared on BARinfo.