Rap je, kao i Držak, dio sela Bartula. Kako je dobio ime, ne zna se pouzdano, ali vjerovatno po izvoru Rap koji se nalazi na kraju ulice. U narodu riječ “rap” označava kamenito zemljište, a izvor Rap i izvire iz takvog kamenitog zemljišta.

U Rapu postoje tri izvora: Filipova voda, Karakaš i Rap. Sva tri su ljeti skromne izdašnosti i nalaze se u nizu, što upućuje na zaključak da potiču sa istog izvorišta. Filipova voda i Karakaš dobili su imena po vlasnicima imanja na kojima se nalaze.

Izvor Rap, smješten na samom kraju Ulice od Rapa, služio je potrebama mještana i dijela Tombe. Tokom ljeta, kada bi presušivao, nije mogao zadovoljiti sve korisnike, pa se dešavalo da po dvadeset ili trideset ljudi čeka svoj red. Ipak, tu nikada nije bilo dosadno – izvor je bio svojevrsno pozorište na otvorenom, mjesto gdje su se smjenjivali razgovori, šale i pjesme. Mi mlađi smo samo slušali, i učili od starijih.

Moja majka Neda slala nas je na izvor najmanje dva puta dnevno. Ta voda služila je za piće i kuvanje. Sjećam se – nosili smo dvije iste emajlirane kante i donosili sa izvora izuzetno pitku i zdravu vodu.

Na tom izvoru dogodio se, nažalost, i jedan tragičan događaj početkom dvadesetih godina prošlog vijeka. Grupa jugoslovenskih vojnika zastala je da se odmori i osvježi, kada je iz zasjede na njih otvorila vatru grupa komita Sava Raspopovića. U tom trenutku tu se zateklo i nekoliko mještana. Nastala je panika, vojnici i civili su bježali. Jedan vojnik je poginuo, a nekoliko ih je ranjeno. Među civilima lakše je ranjena Filomena Petrovica Ćetković, kojoj je metak odnio dio tjemene kože zajedno sa pramenom kose.

Sredinom prošlog vijeka u Rapu su živjele brojne porodice: Kraine, Ratkovići, Marđokići, Đinđinovići, Krstajići, Jovovići, Ćetkovići, Popovići, Đerkovići, Divanovići, Čarapići, Raičevići, kao i podstanari Brankovići, Masoničići, Vugdelići, Arambašići i Nikezići.

Iznad Rapa nalazi se lijep vidikovac — Londža. Tu smo se često okupljali, naročito na praznik Prvi maj. Iznad Londže uzdiže se crkva Svete Neđelje, sa grobljem. Crkva je teško stradala u zemljotresima 1905. i 1979. godine, jer se nalazi na samom rasjedu, zbog čega je izložena razaranjima. Nakon zemljotresa 1979. godine obnovljena je prema savremenim standardima. Jedino zvono na crkvi dar je porodice Ratković iz Rapa.

Zanimljivo je da je Ulica od Rapa bila uređena i kaldrmisana još prije jednog vijeka, zahvaljujući mještanima kapetanu Vasilju M. Dabanoviću i trgovcu Franu Ćetkoviću. Bila je omiljeno izletište mnogih Barana.

Rap i Bartula odlikuju se posebnom mikroklimom, koja se smatra jednom od najpovoljnijih na Balkanu.

Rođen sam u Rapu prije više od devet decenija. Djetinjstvo sam proveo u igri sa braćom i sestrama i brojnim drugovima po Rapu i Bartuli. Volio sam da lovim praćkom, zatim malokalibarskom puškom – flober, a kasnije i očevom lovačkom puškom kalibra 16. Tako sam dobro upoznao i padine Lisinja.

Danas, već više od šest decenija, živim pored mora na Žukotrlici. Ipak, češće sam išao na kupanje nekad, kao mladić iz Rapa. Moje misli i snovi uvijek se vraćaju ranoj mladosti i Rapu. U to vrijeme skromnosti i oskudice, djeci nije trebalo mnogo – šahovska garnitura, krpena lopta i druženje na ulici bili su sasvim dovoljni. Mnogi od njih, samo dvadeset godina kasnije, postali su ljekari, inženjeri, pravnici, agronomi, profesori, pa i doktori nauka.

Petkom je bio pazarni dan u Starom Baru. Kao djeca, sa radoznalošću smo posmatrali kolone seljaka iz Vladimira, Mrkojevića i Zaljeva koji su sa konjima i magarcima hitali na Pazar. Zanimljivo je bilo gledati sve te umorne ljude, kao i konje i magarce natovarene obično drvima, žitom i drugom robom, kako u  tišini prolaze.

Usput smo ih zadirkivali pitanjem: “Pošto su drva?”. Oni bi nam uljudno odgovarali: “Pogođena su“ ili “Ufaćena su”, znajući da se šalimo.

Danas, nažalost, moje poratne generacije više nema među nama. Ostalo je sjećanje na te ljude koji su prošli kroz obnovu i dali veliki doprinos novoj Jugoslaviji.

I na kraju – ili možda na početku – na jednoj svadbi u Rapu upoznao sam djevojku koja mi je odmah zapala za oko. Rekao sam svom drugu Vasku Jovoviću da će jednog dana biti moja žena. Tako je i bilo. U maju 1964. godine vjenčao sam se sa Olgom Aleksić sa kojom i danas živim u srećnom braku, okružen brojnom porodicom.

The post Čedomir Ratković: Ulica od Rapa first appeared on BARinfo.

Dugogodišnje nastojanje Čedomira Ratkovića, bivšeg predsjednika barske opštine, da se sačuva ova dragocjena knjiga, urodilo je plodom i Praznični minej je otrgnut od propadanja i zauvijek sačuvan. Ratkovićeva želja, kao i njegovih prijatelja, sa kojima je juče posjetio Parohijski dom, jeste da Praznični minej bude dostupan za razgledanje Baranima i njihovim gostima. Istog mišljenja je i paroh barski Slobodan Zeković, starješina hrama Svetog Jovana Vladimira, koji je juče ugostio šestoricu Barana i zajedno s njima još jednom razgledao drevnu knjigu.

Inače, Praznični minej ima 424 lista. Bio je veoma oštećen: listovi su bili razasuti, neuvezani, prvih 30 bilo je mehanički oštećeno, zaprljano i ispalo iz hrbata knjige, papir je bio truo, pod prstima se raspadao. Poslednjih 50 listova je bilo takođe mehanički oštećeno. Knjiga je restaurirana tradicionalnom tehnikom konzervacije i restauracije, razvezivanjem prvih 30 i poslednjih 50 listova. Svaki list je posebno obrađen.

„Sada je Minej reprezentativna knjiga koja može da služi na ponos Baru i Baranima. Posebnu vrijednost imaju fusnote, zapisi koje je ‘raščitao’ dr Goran Komar”, kazao nam je Čedo Ratković, dodajući da stručnjaci predlažu da knjiga bude smještena u staklenoj vitrini, sa otvorima za ventilaciju i regulatorima temperature i vlažnosti.

The post Novi život Prazničnog mineja, najstarije knjige u Baru first appeared on BARinfo.

RB/BI: Ne vjerujem da ima Barana koji više znaju o Baru od njega. Pamti mnoge ljude i događaje iz prošlosti Bara u kojima je bio i neposredni akter, a i dalje svakodnevno i neumorno prekopava literaturu koja se odnosi na Bar. Od mnogih tema o kojima smo mogli razgovarati, odabrali smo tri. Kako Bar da „izađe“ na more i postane pravi primorski grad? Ko je bio jedan od najpoznatijih Barana iz njegove prošlosti, Selim beg? I kako zaštititi drugo kulturno blago o kojem Čedo godinama govori – maslinjak u centru Bara, jer ovo prvo: Praznični minej Božidara Vukovića Podgoričanina, po svemu sudeći je uspio. Pa, da krenemo.

U jednom tekstu pomalo zaboravljeni, odlični pisac i novinar, Danilo Eraković, dopisnik „Borbe“, zapisao je da ste Vi čovjek koji je Bar izveo na more. Jeste li ga izveli, jeste li u tome uspjeli?

Ratković: Da, to je bilo 1983. godine, onda kad se počelo sa Marinom i sa onim dijelom prema gradu, i onim dijelom ispred Dvorca, sa Sportskim centrom, upravo ono što danas vidite tamo. Nažalost, evo 40 godina od onda ništa se nije uradilo više, a trebalo je.

RB/BI: A što bi trebalo napraviti da Bar stvarno postane primorski grad, da ovdje pulsira život jednog primorskog grada?

Ratković: Ako istorijski gledamo, Barani su uvijek bili „posvađani“ s morem. Živjeli su daleko od mora, za razliku od drugih, od Ulcinjana, Budvana, Kotorana… Barani su bili stvarno otuđeni od mora. Nisu imali ni pomorce, ni brodove, ni barke. Rovinski 1881, kad je bio u Baru, kaže da je barski zaliv pun ribe, ali da nema ko da je lovi, nego dolaze iz Budve i to dolaze veslima da love. Barani su, jednostavno, imali more, ali nisu bili pri moru.

RB/BI: Je li to zbog toga što su se Kuči Ljuba Živkovića i drugi naselili sa sjevera Crne Gore pa nemaju primorski mentalitet?

Ratković: Pa, možda ima tu genetski nešto. Mi smo svi Barani, praktično, osim starosjedilaca, neko više neko manje, sa sjevera. To nas nekako vuče prema brdima. Prvi koji je izašao na more bio je Selim beg, izgradivši ljetnjikovac na Pristanu. To je bio početak života Pristana. Onda, knjaz Nikola je napravio dvorac pored mora i on je, na neki način, dao Baru prilaz moru. Kasnije, 1938. i ’39. godine, doktor Dekleva napravio je onu sadašnju zgradu Luke Bar. Sveukupno, Pristan je bio pored mora, ali nije čitav Bar. Dalje, Barani su se vrlo malo kupali u moru, nije imalo tradicije ni da se grade barke, i tako dalje.

RB/BI: Ipak, šezdesetih godina razvilo se pomorstvo?

Ratković: Da, 1961. godine, kad je došao jedan od najsposobnijih predsjednika Opštine Bar, Ljubo Marković, koji je osnovao Prekookeansku, Rumijutrans, Bar tranzit, pa i ujedinio Izbor, jer to je bio razjedinjena trgovina. Za Ljuba danas malo ko zna, i svako misli da je Prekookeansku osnovao Andrija Dabanović, a to nije tačno. Andriju je doveo Ljubo iz Zadra iz Tankerske plovidbe.

RB/BI: Fakat je da su neki predsjednici Opštine na glasu, da se o njima mnogo govori, a neki su zaboravljeni. Kažu da je i Aleksandar Orlandić bio odličan predsjednik Opštine, a i njega malo ko pominje.

Ratković: On je došao 1967. godine, znam to jer sam bio odbornik u to vrijeme. Onda ustade pokojni Petar Vojvodić i kaže: „Slušaj me, Aco, ako nas nema ovdje 50 koji bismo mogli biti bolji predsjednici od tebe, ne bilo nas.“ Aleksandar se nasmija i kaže: „Petre, ipak sam ja predsjednik sad.“

RB/BI: Bilo je to, zaista, prestižno mjesto – predsjednik barske Opštine, imalo je i veliku specifičnu težinu.

Ratković: Ako ćemo da ih na neki način rangiramo, što ja ne bih htio, mogao bih da kažem da je Ljubo Marković na prvom mjestu, a na drugom Blažo Orlandić. Predsjednik ne smije da bude sitničav, ne smije da se bavi sitnim stvarima. Mnogi nisu ni poznavali dovoljno ekonomiju, recimo, Aco Orlandić je doveden iz sindikata iz Beograda, jednostavno nije znao što je novac, kapital, mislio je da toga ima u izobilju, ali je bio dobar čovjek.

RB/BI: Pomenuli smo Selim bega, jednom ste rekli da Vam se čini da se Barani i dan danas boje Selim bega. Zbog čega ta fama o tom čovjeku koji je jedno vrijeme bio gospodar, ako se tako može reći, ovog grada?

Ratković: Njegova porodica je dugo vremena u Baru, a on od 1851. godine, do 1878, sa nekim malim prekidima, kad je morao da bježi iz Bara. U svakom slučaju, bio je interesantna ličnost. Preteča ovih današnjih vlastodržavca. On nije progonio samo hrišćane, muslimane ništa manje, ali je bio i silovatelj i progonitelj. O njemu govore tri-četiri putopisca i, recimo, Pavel Apolonovič, i o njegovim silovanjima i zlodjelima i o tome kako su se, prije svega, barski muslimani, nekoliko puta, obračunavali sa njegovom posadom. On je imao jedno 20-30 telohranitelja, kako kažemo danas. Nisu čak bili odavde, osim Halila Ćatovića, koji je bio iz Tuđemila. On im je bio šef. Oni su, naravno, kao obijesni momci pravili uvijek neke probleme. Jednom prilikom su jednom siromahu, opančaru, koji je bio pravoslavac iz Starog Bara, oteli opanke i izbili ga. Podigli su se barski muslimani protiv njih, nekoliko dana je trajala ta bitka. Tu je bilo vrlo opasno. Rovinski kaže: „Zašto to nisu uradili hrišćani?“ Pa nisu to mogli raditi hrišćani pošto nije bila ta kritična masa, hrišćana je bilo malo i nisu se mogli buniti. Kad govorimo o Selim begu ne možemo o njemu govoriti kao o nekom progonitelju hrišćanstva, nego jednostavno o jednom čovjeku takvog mentalnog sklopa. Evo, Rovinski kaže: „Takav čovjek se nije mogao roditi ni u Skadru ni u Podgorici ni u Nikšiću, nego  samo mogao u Baru.“ Zašto? To je stvar za psihologe, za proučavanje. To je takav mentalitet. Ili što kažu Mrkojevići „Neka ga nađe od drugoga.“ Takav ambijent, uz obilje hrane, bogatstvo, stvaralo je ljude koji su bili zadovoljni i koji nisu imali poriv da se bune. To treba pročitati, na 50 strana govori o tome Rovinski. Vrlo je interesantno.

RB/BI: Koja je to literatura koja Vas najviše inspiriše da saznajete događaje iz prošlosti Bara?

Ratković: Imam veliko interesovanje za razne oblasti, to me tjeralo od malena, a to možda nije dobro. Treba se specijalizovati u određenim stvarima. Međutim, kod mene je to porodično, imali smo biblioteku, naučili smo rano da igramo šah. Ti znaš da je Milenko, na neki način, rodonačelnik barskog šaha, u organizovanom igranju. Kasnije sam imao raznu literaturu na raspolaganju. Jedan brat mi je bio književnik, drugi istoričar, pa sam čitao i jedno i drugo, onda i onu tehniku koja mi, inače, pripada po vokaciji.

RB/BI: Relativno kasno ste se dohvatili pera, na zadovoljstvo Vaših prijatelja?

Ratković: Nisam htio da pišem jer je dosta mojih bližnjih pisalo. Dva brata i još jedan stric su napisali preko stotinu knjiga. I onda, slučajno, čitajući neko štivo, vidio sam da se izvrće stvarnost i htio sam da neke stvari u Baru postavim na pravo mjesto, dok smo još živi mi stariji, da kažemo kako je to stvarno bilo. Bilo je nekih članaka u kojima je totalno neznaveno pisano o građenju nekih objekata u Baru.

RB/BI: Napisali ste, u poslednjih nekoliko godina, stotinak tekstova i dvije knjige. Ti zapisi iz prve ruke od čovjeka koji je bio neposredni akter brojnih događaja iz prošlosti Bara, dragocjeno su štivo za onoga ko želi da sazna kako se nekad živjelo u Baru i ko su bili znameniti Barani, ali i oni obični koji su kao Lesove sjenke prošli kroz ovaj grad i ispisali njegovu najljepšu istoriju. Ništa manje značajna ostavština za budućnost su tekstovi o barskim toponimima, oronimima i hidronimima koji su pisani na osnovu pažljivo pročitane i odabrane građe. Čedo piše, stoji u predgovoru Vaše knjige, kao što priča: lako, sugestivno, istinito. Čitalac mu bezrezervno sve vjeruje, djeluje kao iskusan pripovjedač.

Naravno da ste imali zazor od pisanja jer je Vaš brat Milenko bio rodonačelnik barske književnosti, ne samo šaha. Od njega smo svi učili, od njega svi prepisujemo. Rekao sam Vam da sam dobar dio knjige „Barske priče 4“ prepisao od njega, odnosno obradio i „dosolio“ njegove tekstove. On je stvarno bio produktivan čovjek i dosta stvari je napisao. Nije lako da pod njegovom sjenkom izađete na svjetlo dana kao čovjek koji piše.

Ratković: Nisam, da Vam pravo kažem, ni pisao zbog toga. Počeo sam da pišem poslije 85. godine, iako sam prije toga mnogo pročitao i znao.

Bole me neke stvari. Recimo, nekad smo postavljali kompetentne ljude na određena mjesta. Da je, ne daj Bože, katastrofalni zemljotres bio kasnije, u sadašnje doba, bila bi katastrofa. Sad su na vlasti uglavnom nekompetentni ljudi, dolaze iz raznih partija, svi hoće da budu ministri, predsjednici. Međutim, ranije je bilo sve u jednom košu, pa iz toga koša je izlazio onaj ko je bio najsposobniji. Tako smo mi dočekali zemljotres ’79. godine i Bar je fenomenalno izašao iz tog zemljotresa. Obnovio je sve, od luke i preduzeća do puteva. A, što smo zaboravili? Zaboravili smo solidarnost i ljude koji su to napravili. Nećeš sada ni sresti ni pročitati o tome, kako je došlo, u ono vrijeme, dvije i po milijarde dolara, a sad možda i pet-šest milijardi dolara, kako se to slilo iz čitave Jugoslavije? Svako misli da je Luka, eto, tako došla, Robna kuća, hiljade domova, puteva, škole. Zamislite vi kad bi sve ono što je došlo iz solidarnosti sada skinuli, mi ne bi imali ni škole, ni vodu, ma ništa. A što je napravljeno evo 40 godina? Tunel Sozina i put Princeza Ksenija. A moglo je da se napravi. I Još nešto što je žalosno: ogromna društvena imovina, ako je trebalo da promijeni vlasništvo, u redu, ali je trebalo da postane državno vlasništvo, a ne da pređe u ruke ljudi koji su bili nesposobni da nastave privrednu djelatnost, nego su samo uzeli ta preduzeća da bi mogli kasnije da prave razne kombinacije. Kao oni zavarivači auspuha koji su postali biznismeni. Prije se znalo ko je biznismen, a ko je dobar direktor.

RB/BI: Možemo li da kažemo da smo čitav ovaj razgovor organizovali, u stvari, kako bismo došli do ove dvije krucijalne teme o kojima vi govorite već dvije godine, a to je Praznični minej Božidara Vukovića Podgoričanina i onaj maslinjak u centru Bara? Ja sam pisao da ste Vi i u mladosti bili takav čovjek koji kad nešto krene, završava. Čini mi se da ste ovaj Praznični minej sačuvali? Restauriran je na Cetinju u Narodnom muzeju. Maslinjak Vam još nekako klizi iz ruku, ne znam šta će tu biti? Ali, hajde da prvo govorimo o Mineju.

Ratković: U pravu si. Kad hoće Baranin nešto važno da ti priča o Pristanu on počne od Kameničkog mosta… Tako smo mi počeli okolo.

Prije sedam godina pokrenuo sam akciju da se dva artefakta ili dva kulturna blaga Opštine Bar sačuvaju. Zašto? To je odgovor na ono pitanje čime sam se sve bavio u životu. Sve me interesovalo, pa jednom prilikom, prije 44 godine, za vrijeme zemljotresa, profesor Nikola Damjanović i ja pošli smo da vidimo Saborni hram koji je bio oštećen u zemljotresu i u Hramu je bio jedan veliki sto i hrpa crkvenih knjiga. On pogleda i veli: „Vidiš li ovu knjigu? Ona je čuvena i vrijedna. Ovo je Praznični menej Božidara Vukovića iz 1538. godine.“ Taj događaj sam pomalo zaboravio. Međutim, radeći poslije na rodoslovu Ratkovića, zamolio sam paroha barskog Radomana Mijajlovića da mi dozvoli da uđem u njihovu biblioteku da pogledam knjige umrlih, rođenih, vjenčanih, od kada se vode, a vode se od 1880. godine. U stalažama sam vidio veliki broj starinskih knjiga i sjetim se one knjige. Potražim je i nađem u dosta lošem stanju. I ponovo zaboravim na to. I prije sedam godina padne mi opet na pamet. Pođem kod paroha Slobodana Zekovića. Niko nije znao da tu postoji takva knjiga, koju je 1864. godine, vjerovatno, donio ruski konzul iz Skadra, Jastrebov. Knjiga je značajna sama po sebi, ali još je značajnija kada ima zapisano po marginama. Vidi se da je ta stara knjiga iz Vrake. Vjerovatno su Vračani, pošto su i oni bili pravoslavni, dali prilog, pa je ovaj Jastrebov donio nama. Onda sam tražio da se restaurira knjiga, ali je to išlo teško, morao sam da razgovaram sa pokojnim Amfilohijem, pa sa Joanikijem, u tvom prisustvu. Sadašnji Mitropolit je to pokrenuo sa mrtve tačke i gospođa Martinović iz Narodnog muzeja je restaurirala knjigu. Sada je ponovo u Parohijskom domu i dostupna je naučnicima, a trebalo bi da bude dostupna svakome, tako smo se dogovorili. Čak sam predložio da se od maslinovog drveta napravi vitrina, ovi iz crkve su rekli da će oni napraviti vitrinu, ali, evo, godinu dana je prošlo, vitrine još nema. Moj predlog je bio da ona bude u sredini, a da budu oko nje četiri Mjesečna mineja. To su isto velike i interesantne knjige. Mnogi u Baru ne znaju da ovdje postoji knjiga koja je 500 godina stara. Znate šta su mineji? Postoje Praznični mineji i postoje Mjesečni mineji. Recimo, dođe Sveti Nikola i pop tačno ima u Prazničnom mineju što treba da čita. Muzika je druga stvar. Ima Mjesečni minej za septembar, i u minejima tačno stoji svakog dana septembra što treba da se čita. Eto to su mineji. Ovo je Praznični minej koji je lično uradio Božidar Vuković Podgoričanin, a ja bih rekao Baranin, jer je Božidar Vuković imao svoju kuću u Starom Baru. To se zna tačno zahvaljujući čuvenom doktoru Savu Markoviću iz Bara. Pri kraju sam ga pomenuo, ali ga možeš staviti na prvo mjesto. Ja takvog entuzijastu i takvog intelektualca nisam vidio. Pročitao sam o Baru preko 3.000 strana što je on napisao, pa i kapitalno djelo „Srednjovjekovno stanovništvo Bara“, o barskom nobilitetu, sa stotinu poznatih ljudi iz Bara, koji su ostavili pečat. Ali, za njih niko ne zna, a za Selim bega zna. I kad smo kod Selim bega, da ne zaboravim: vojni zapovjednik turske vojske Ibrahim beg je zaslužio da ima svoju ulicu u Baru, a ne Selim beg.

RB/BI: Dokle se stiglo za zaštitom poslednjeg barskog maslinjaka u centru Bara, usred Topolice?

Ratković: Došli smo do suštine, zato sam danas ovdje. A ti si isto tako pomogao dosta u tome, kao i Miloš Šušter, drugo nisam naišao na razumijevanje. Još prije sedam godina pošao sam kod predsjednika Opštine, Dušana Raičevića, koji je tek bio preuzeo funkciju. Prvo me pitao: „Gdje su te masline?“ Odgovorio sam: „Pa, tu su ti, na 200 metara od kancelarije.“ Onda sam išao u Turističku organizaciju, jer je to turistička ponuda par eksenals. Da vi tu imate 50 stabala starih maslina po 1.200, 1.500 godina starih, usred centra, to nema niko na primorju, a mi se odnosimo tako prema tome. Oni kažu, onaj prvi, ne ovaj sadašnji: „Što mi imamo s tim?“ Ne, bogami, vi nemate ništa s tim. Niko se ni iz kulture grada ne javi, iako je to kulturno dobro Bara. Onda se obraćam Ćazimu Alkoviću, kao predsjedniku Udruženja maslinara, saslušao me, i to je to. Onda se obraćam arhitekti, a sve njih dovodim do maslina da ih vide. A masline se nalaze tu pored puta, prekoputa France. I tako. Sprema se maslinama vađenje. I što se sad dešava? Radi se ovaj plan „Topolica III“ i taj dio je napadnut, masline će da se vade i da se tu rade zgrade. Ali piše tamo da se nježno vade. „Ubij me nježno“. To nam preporučuju Podgoričani koji rade sada naše planove. Da smo mi tako radili 1979. godine ne bismo ništa napravili. Potom je predsjednik Opštine, Dušan, rekao da Savjet za urbanizam da svoje mišljenje za taj Detaljni plan „Topolica III“. On je dao mnogo primjedbi, između ostalog, i da se, i na koji način, sačuvaju masline. Ovi obrađivači iz Podgorice uopšte to nisu prihvatili. Poslije toga smo Miloš Šušter i ja  razgovarali s Goranom Pajkovićem, vlasnikom te parcele. Rekli smo mu: „Znaš li ti da je zakonom zabranjeno da se vade masline 100 godina stare?“ A onda i u narodu vlada neko mišljenje da ne treba ni stari dud da se dira, ni stara maslina, Baranin nijedan nije htio staru maslinu tać’, svako je pomalo sujevjeran, treba sačuvati to. Zamisli to, ona ovdje, pored nas, živi 1.200, 1.500 godina, i došli mi sad da je izvadimo. Ko smo mi?

RB/BI: U onom razgovoru kome sam prisustvovao u „Paskućiju“, Pajković je bio kooperativan što se toga tiče?

Ratković: Mi smo poslije toga, Miloš i ja, napisali pismo predsjedniku Opštine. A on je prije godina dana, javno, kad sam imao promociju knjige, pred svima dao riječ da će da sačuva masline i da je on unuk Marka Sekulića i da se njihova riječ ne može pobiti. I ja mu vjerujem. Postoji rješenje. Pajković samo traži da mu se da drugi plac za gradnju a da se te masline sačuvaju, što je potpuno logično. Bar ima dovoljno, baš u tom Detaljnom planu, prostora da se gradi, da se napravi ta zamjena.

RB/BI: Ne bih želio da zvučim morbidno i crno, ali sjećate li se kad je bio aktuelan onaj maslinjak pored škole „Blažo Jokov Orlandić“, koji je ogradila dr Ksenija Miranović, o kojem sam pisao nekoliko tekstova? Napisao sam i jednu „lažavinu“, što bi rekli Cetinjani, da je kralj Nikola svaku maslinu svojom rukom usadio, gađajući na sentiment, tradiciju. Kad su došli građevinari pasao je maslinjak, iako su mi rekli da su, naravno, masline nježno izvađene, da su presađene, da one i dalje žive… Tako da su mogući razni scenariji, bez obzira na dobru volju predsjednika Opštine.

Ratković: Da se vratimo na jednu interesantnu stvar: kad je bilo ono za čemprese, onda se toliko naroda onamo diglo, a ostali smo, između ostalog, i bez vrtića. A ovdje se niko ne interesuje za 15 stabala ogromnih, starih maslina. Zamisli kako bi bilo lijepo da to uzme Opština, da se to lijepo ogradi i da se turisti koji dolaze sa ovih kruzera dovedu tu da vide čudesni maslinjak. Ovoj Staroj maslini na Mirovici  dali smo veliku stimu, a čim neko dobije veliku stimu, bojim se da mu neće biti dobro. Ovo treba sačuvati. Ja sam upravo zbog ovoga došao kod tebe u emisiju, da Barani to čuju i da se pomogne. I da se nadamo da će predsjednik Dušan Raičević održati svoju riječ i da će sačuvati te masline, pa, na kraju krajeva, neka se poslije zovu po njemu.

The post Čedo Ratković: Hiljadugodišnji maslinjak u centru grada se mora sačuvati first appeared on BARinfo.

Izrazile su zadovoljstvo zbog donacije, a posebno u ime svojih dvadesetak njemačkih đaka, koji će biti u prilici da se na maternjem jeziku upoznaju sa besmrtnim Njegoševim djelom.

Inače, škola „Mrkojevići“ u Pečuricama ima 360 đaka, uključujući i one u područnim jedinicama u Dobroj Vodi i Gorani.

The post Poklon za OŠ u Pečuricama first appeared on BARinfo.

Sve je počelo poslije zemljotresa 1979. godine kada je Ratković, sa profesorom Nikolom Damjanovićem iz Beograda, rođenim Baraninom, obišao oštećeni saborni hram Svetog Nikole, u Starom Baru. Na podu hrama, na gomili knjiga, bio je i Minej, kako je objasnio Damjanović “vrlo vrijedna i rijetka knjiga“, ali tek 30 godina kasnije, Ratković se, u Parohijskom domu na Topolici, ponovo susreo sa Prazničnim minejom. I od tada kreće njegova “bitka za Minej”. Stvar je dobila na zamahu poslije razgovora sa mitropolitom Joanikijem i parohom barskim Slobodanom Zekovićem, starješinom sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira.

Minej koji ima 424 lista, bio je veoma oštećen: listovi su bili razasuti, neuvezani, prvih 30 listova je bilo mehanički oštećeno, zaprljano i ispalo iz hrbata knjige, papir je bio truo, pod prstima se raspadao. Poslednjih 50 listova je bilo takođe mehanički oštećeno. Knjiga je restaurirana tradicionalnom tehnikom konzervacije i restauracije, razvezivanjem prvih 30 i poslednjih 50 listova. Svaki list je posebno obrađen. Sada je Minej reprezentativna knjiga koja može da služi na ponos Baru i Baranima. Posebnu vrijednost imaju fusnote, zapisi koje je “raščitao” dr Goran Komar.

Očekuje se da se uskoro Praznični minej nađe pred Baranima i njihovim gostima. Stručnjaci predlažu da bude smješten u staklenoj vitrini, sa otvorima za ventilaciju i regulatorima temperature i vlažnosti.

“Lijepo bi bilo da ta vitrina bude od maslinovog drveta”, kaže Čedomir Ratković, zadovoljan što je knjiga zauvijek sačuvana i što će njegovi sugrađani biti u prilici da vide ovu znamenitost.

The post Praznični minej se vratio kući first appeared on BARinfo.

Ratković je te večeri istakao da nije želio promociju svog djela, ali ga je „jedno veoma važno obećanje“ dovelo na plato ispred Dvorca kralja Nikole. Predsjednik Opštine Dušan Raičević ga je ubijedio da održi promociju, a zauzvrat će nastojati da bude sačuvan maslinjak u gradskom jezgru.

„Bar ima sreću što u samom centru ima desetak vrlo starih maslina kakvih sigurno nema nijedan grad na Jadranu. To je bogomdana turistička atrakcija. Već šest godina traje inicijativa da se masline zaštite a da njihov vlasnik ne bude ni u čemu oštećen.

Predsjednik Opštine Dušan Raičević javno je obećao da će masline biti zaštićene i privedene turizmu i građanima Bara. Pravo je čudo da se za ovo ne bori ni Udruženje maslinara, ni Turistička organizacija, ni Kulturni centar, već obični građani.

Nadam se da će masline u centru Bara nastaviti da mirno žive svoj drugi milenijum“, kazao nam je Čedo Ratković.

Bivši predsjednik Barske opštine objašnjava i kako je saznao da izuzetno vrijedna knjiga iz 16. vijeka, „Praznični minej“, tavori u Baru i kako je došlo do toga da bude sačuvana od daljeg propadanja i konačno poslata na pravo mjesto – u Nacionalni muzej, na stručnu restauraciju.

„Poslije zemljotresa, u aprilu 1979. godine, obišao sam sa prof. Nikolom Damjanovićem, oštećeni Saborni hram Sv. Nikole u Ambuli – Podgradu, u Starom Baru. Zatekli smo Hram veoma oštećen, prokišnjavao je krov, a stare freske Đinovskog bile su oštećene.

Na podu Hrama, blizu ulaza, bila je gomila knjiga, dokumenata i stvari prenijetih iz Parohijskog doma. Sve je bilo izloženo kiši i propadanju. Na naše insistiranje, knjige i dokumenta su premještena na sigurno mjesto.

Prof. Damjanović mi je pokazao jednu knjigu sa one gomile i rekao da je to ‘Minej’ Božidara Vukovića – Podgoričanina iz 1538. godine, štampan u Veneciji; vrlo vrijedna i rijetka knjiga“, kaže Ratković.

Ali, na „Minej“ su, nekoliko decenija, zaboravili svi.

„Prolazile su godine dok se nijesam ponovo sreo sa ‘Minejom’, ali ovog puta namjerno, u Parohijskom domu. O ovome sam pisao 2009. godine, ali to izgleda nije pročitao niko ko je bio odgovoran da se ‘Minej’, koji je bio u vrlo lošem stanju, da na restauraciju.

Prije šest godina ponovo sam pokrenuo pitanje ove knjige, za koju niko nije znao da postoji, pa ni oni što su bili dužni da je čuvaju. Koga sve nijesam zvao i molio da se knjiga da na restauraciju. Tu su bili i crkveni velikodostojnici, prvo mitropolit Amfilohije pa onda i mitropolit Joanikije, koji mi je prvo obećao, a zatim i obećanje održao.

Naime, ‘Minej’ Božidara Vukovića iz 1538. godine, trenutno se nalazi na Cetinju, u Nacionalnom muzeju, u stručnim rukama dr Milene Martinović. Naravno, kad bude završeno njegovo restauriranje, biće vraćen u Bar.

Svoj doprinos dao je i Slobodan Zeković, paroh barski, starješina Sabornog hrama Sv. Jovana Vladimira.

Upornost je vrlina, to mogu samo reći“, zaključio je Čedomir Ratković.

The post Zaštita kulturnog nasljeđa Bara first appeared on BARinfo.

Na rekordno posjećenoj književnoj večeri predstavljene su priče o Baru i Baranima dugogodišnjeg direktora nekadašnjeg barskog trgovinskog giganta „Izbor“ i bivšeg predsjednika Opštine Bar, kojeg selektor Željko Milović, u uvodnom obraćanju, naziva i „živom legendom Bara, jer je najdirektnije učestvovao u nastanku grada kakvim ga danas znamo“. Priče su, dijelom, autobiografsko-memoarske. Milović je napomenuo da je knjiga štampana u ograničenom tiražu i da je nema u prodaji.

Milan Vujović, glavni i odgovorni urednik Radio Bara i moderator večeri, knjigu „Priče pod Rumijom“ smatra „dragocjenim štivom za buduće generacije“.

„Od čovjeka koji je bio neposredni akter brojnih događaja iz prošlosti Bara čitaoci saznaju kako se nekad živjelo u Baru i ko su bili znameniti Barani, ali i oni obični koji su kao Lesove ’sjenke’ prošli kroz ovaj grad i ispisali njegovu najljepšu istoriju“, piše Vujović u recenziji Ratkovićevog djela. Po njegovim riječima, „ništa manje značajna ostavština za budućnost su tekstovi o barskim toponimima, oronimima i hidronimima koji su pisani na osnovu pažljivo pročitane i odabrane građe“.

Za Miloša Šuštera, društveno-političkog radnika iz vremena o kojem govori knjiga, ovo djelo je „za svako poštovanje i po svom sadržaju i po namjeni“, kao i po doživljaju dok se čita. Većinu priča je, kaže, znao, pa ga u tom smislu ništa nije iznenadilo. Postoji, ipak, nešto što, po njegovom mišljenju, jeste iznenađujuće.

„Volim ove kratke priče i književne forme kratkog sadržaja sa punoćom izražaja i dovršenom mišlju i porukama, kad se lijepo osjećate nakon čitanja, kad mnogo naučite, kad one služe za ličnu nadgradnju i podučavanje djece ili prijatelja. Ono što može da iznenadi one koji Čeda manje poznaju je vitalnost njegovog duha i tijela s obzirom na godine. Ono što je iznenađujuće je i to što ovakva djela štampa autor, a s obzirom na to da su od značaja za grad i šire i da predstavljaju društveno bogatstvo, volio bih da se štampaju u većem tiražu i budu dostupne većem broju čitalaca“, poručio je Šušter.

Šušter se osvrnuo i na druženje sa autorom, otkrivajući da se neizbježne teme o kojima razgovaraju tiču razvoja Bara, jer su obojica u dužem periodu učestvovali u tome, nekada i presudno, dodajući da je imao zadovoljstvo i sreću što je tokom većeg dijela života imao i danas ima druga kao što je Čedo Ratković.

Ratković je kazao da nije ljubitelj ovakvih okupljanja i promocija, ali ga je jedno veoma važno obećanje dovelo na plato ispred Dvorca kralja Nikole. Naime, predsjednik Opštine Dušan Raičević je ubijedio Ratkovića da priredi promociju svoje knjige, a zauzvrat je obećao da će biti sačuvano desetak drevnih stabala maslina u gradskom jezgru, kakvih, tvrdi Ratković, „nema na Sredozemlju“.

Ono što bi, smatra Ratković, trebalo prigrliti je i drevna knjiga „Praznični minej“ Božidara Vukovića Podgoričanina iz 1538, sa kojom se prvi put susreo 1979. godine, a na koju mu je ukazao prof. Nikola Damjanović. Skrenuli su, kaže, pažnju, tadašnjem parohu, popu Femiću o kako se značajnom djelu radi, a u koliko je lošem stanju, međutim i nakon dvadeset godina knjiga je bila na istom mjestu, u istom stanju. Ratković smatra da treba, na odgovarajući način, zaštititi ovo djelo neprocjenjive vrijednosti.

Knjigu „Priče pod Rumijom“ čini četrdeset naslova sa oko dvije stotine priča, događaja i sjećanja u kojima se spominje više od pet stotina imena, uz dvije stotine fotografija. Kroz sve to, čitaocu se pruža prilika da sazna više o bogatoj istoriji Bara.

„Ako knjiga nije edukativna, ako se iz nje nešto ne može naučiti, onda to nije knjiga. Ona mora biti i ekskluzivna, a jedan od ekskluziviteta u ovoj mojoj je priča o maslinama za koje niko nije znao, a tu su, ’pod nosom’“, originalan je Ratković, dodajući da nije pisao hronološki.

On je pojasnio naslov knjige, objašnjavajući da je riječ o nastavku serijala čijem je nastanku doprinio: „Tu sintagmu ’Pod Rumijom’ sam prvi upotrijebio. Prva knjiga iz edicije bili su ’Voćnjaci pod Rumijom’ 1975, povodom tridesetogodišnjice rada ’Izbora’ i svih 3.000 primjeraka je ’planulo’. Nakon toga, 1982. je objavljena knjiga o istoriji Bara pod nazivom ’Bar, grad pod Rumijom’. Jedan od autora ove knjige koja govori o poslijeratnom periodu grada je dr Ljubo Živković. Četrdeset godina kasnije, stiže treće djelo iz iste edicije, to su ’Priče pod Rumijom’, koju sam pisao ja, uz pomoć Milana Vujovića i mojih sinova Predraga i Nikole“.

Ratković je dodao da bi njegova knjiga „Rodoslov porodice Ratković“ koji sadrži porodično stablo sa 11 generacija i 270 imena, od 1720. godine kada su došli u Bar do sada, trebalo da posluži Baranima kao primjer da počnu da pišu svako svoj rodoslov. „Ako to sami ne napišete, vaši unuci neće znati ni kako se vi zovete“, zaključio je Čedomir Ratković.

Milan Vujović je tokom književne večeri pročitao uvodnu priču „Velji most na rijeci Rikavac“ i priče o maslinama i starobarskim trgovcima. Pročitan je i dio iz recenzije dr sc. Sava Markovića, kao i zapis o knjizi novinara i publiciste Pera Radovića.

The post Priče pod Rumijom Čeda Ratkovića okupile rekordan broj posjetilaca first appeared on BARinfo.

Barska pjaca se prostirala od ulaza u Stari grad, i naniže do groblja. Ova poslovna ulica oduvijek je bila načičkana trgovačkim, zanatskim i ugostiteljskim radnjama i živjela je punim životom, pa je Bar i tada imao karakteristike varoši. U gradu su, pored pjace, u njenom sastavu, dva puta nedjeljno radile tri pijace: opšta pijaca, stočni pazar i žitni pazar.

Nadaleko čuvena starobarska pjaca bila je najživlja petkom i ponedjeljkom, kada su bili pazarni dani. Tih dana su seljaci iz Vladimira, Štoja, Mrkojevića, Šestana, Crmnice, Sutomora i okolnih sela dolazili sa svojim proizvodima, natovarenim na magarce i konje.

Na pjaci se prodavalo, kupovalo, ali i dolazilo da se ljudi vide i razonode. To je bio „rijaliti“ na otvorenom, zatim u mnogobrojnim doganjama, kafanama i zanatskim radnjama. Nisu bile rijetke ni razne predstave na otvorenom. Sjećam se uspjelih predstava pelivana Dauta iz Ulcinja, kao i Cufa, koji je sa bubnjevima (nakaradama) bio redovan i neizbježan pazarnim danom. Sve je naizgled bilo živo i veselo.

Mnogi neiskusni i naivni kupci i prodavci su loše prolazili. Stotine vezanih konja i magaraca čekale su svoje gazde. Oni su podnosili sunce, kišu i nevrijeme, često bez hrane i vode. Starobarska djeca znala su da naprave neslane šale sa tim životinjama. Posebno su bila zapažena dva-tri mršava konja, sa puno ožiljaka i rana. Ljudi su ih gledali sa sažaljenjem. To su bili konji Bajram Danija, koji je na njima redovno donosio živi kreč ili klak, kako su ga zvali. Bajram nije mario što konji tako izgledaju. Mnogi su čekali popodnevne sate da jeftino kupe od prodavaca koji su žurili da se vrate kućama, nekima udaljenim 4-5 sati hoda. Ribu sa Skadarskog jezera, žene su u košaricama na leđima donosile preko Bijele Skale na starobarsku pjacu.

Trgovci, ugostitelji i zanatlije su u ta dva dana imali dobar pazar. Mrkojevići su se šalili na svoj račun, pa su govorili da ih „sunce grije u zadnjicu kada dolaze na pjacu i kada se popodne vraćaju“. Obavezno su jedan drugog upozoravali „da ih Barani ne prevare“. Pjaca je bila ukrašena živopisnim ženskim nošnjama. Muškarci su, već, manje vodili računa o tome. Bilo je raznih nošnji, ali najviše „ala frango“, kako su tada govorili. Na pjaci je uvijek bilo bar desetak ljudi koji su bili glavni glumci u teatru na otvorenom.

Da se prisjetimo samo nekih: Alija Spahić iz Kunja, krupan i naočit čovjek, glasno je govorio i privlačio pažnju, bio je prijatan u društvu, govorio je na skupovima, posebno vezano za Tršćansku krizu, zatim Savić Mićković, razborit kao svaki Kuč, uvijek je nešto dogovarao i posredovao, pa Vasilj Martinović, koji je trgovao kožom, „čaprom“. Miljan Mijović je dolazio na konju i uvijek pokazivao da nije bez novca, Mitar Hrvatin iz Polja, koji je uvijek glasno govorio, njemu su smetale „gospođe žene“, zatim neizbježni Đuro Đurić, sa torbom „čantom“, uvijek spreman da napiše neki ugovor ili priznanicu, što mu je očigledno dobro išlo, Drekovići koji trguju stokom, Meto Mujov Perić iz Maruškova, uvijek dotjeran, imao je lijepog konja, Jašar Karađuzović, zanimljiv čovjek, poznat po nekim „biserima“, Mara Stefana Kruse iz Dobre Vode, koja je dolazila na konju, živopisno odjevena, Marko Čarapić sa uvijek pomalo nakrivljenom kapom i cigaretom u ustima.

Tu su bili i neizbježni barski taksisti, samo sada sa oldtajmerima iz tridesetih godina, fordovima i ševroletima, uglavnom. Problem je bio što nije bilo rezervnih djelova za njih, pa su često od dva pravili jednog. Za gume da i ne govorimo. Korisnici taksi usluga, većinom sa Pristana i Sutomora, bili su često „obilježeni“ motornim uljem, kojeg je bilo i po sjedištima. Muho Zaganjor, Omer Palangić i Omer Đurović su samo neki od njih. Sjećam se kako je Meto Šehović od starih auta napravio jedan kamionet, kojim je nekoliko godina vršio usluge.

Danas je starobarska pjaca ostala kao sinonim za nešto što je bilo lijepo i što bi trebalo da bude ubuduće, ali prilagođeno novom vremenu. Za pohvalu je sve što se radi u Starom Baru na turističkoj ponudi, prije svega kroz manifestaciju „Maslinijada“ i kroz promovisanje Starog grada kao arheološkog lokaliteta. U toku su radovi na postavljanju nove kaldrme kroz čitavu pjacu od ulaza u Stari grad. Neimari koriste autohtoni barski kamen koji je nekad krasio tu ulicu.

Stari Bar je imao puno trgovina, kafana i zanatskih radnji. Tu su nastajale mnoge priče i anegdote o kojima su mnogi pisali, a i danas se prepričavaju. Akteri tih priča su znani i neznani trgovci, ugostitelji i zanatlije, ali i kupci i gosti, bez kojih sve ovo ne bi postojalo.

Da se prisjetimo samo nekih: Mitar Iličković, svakako doajen, Omer Mustafić, naočit i vispren trgovac, spreman za šalu, držao je stalno jednu neupaljenu cigaretu u ustima, kao i Kosto Zagarčanin, uvijek u odijelu, sa kravatom, sa lijepim manirima i pričom.

Tu su i ostali, koje ću samo pomenuti: trgovci Marko Ćetković, braća Haverići, Cufo Kacila, Idriz Ladinović, Peko i Krsto Martinović, Temo Džajović, Kolja i Đona Truš, Fadilj i Dano Zaganjor, Kaplan Divanović, Jakup Omerbašić, Demo Bibezić, Oso Peročević, Šabo i Alija Bećović, Krsto Damjanović – limar, Ivo Antunićević – sajdžija, Mustafa Šlaković – krojač, Milutin Praščević – stolar, Jakob Nikčević – obućar, Iso Šabić – obućar, Ivan Đinđinović – obućar, Akuš Abazović – brijač, Luka Martinović – uljar i mlinar, Darije Lazović – uljar, Olga i Peko Demirović – fotografi, Mato Martinović – fotograf, porodica Karađuzovića – poslastičari, Musto i Sadik Karađuzović – ugostitelji, Džepo Ibrišimović – ugostitelj, Nuzo Karađuzović – ugostitelj, Rifo Bubić – obućar, i mnogi drugi.

Da se ovog puta sjetimo trojice dobrih ljudi, trgovca Mitra Iličkovića, krojača Muja Sinanovića i ugostitelja Oma Krčikovića.

Mitar Franov Iličković, trgovac, ili kako si ga zvali Barani, „Adžo Mitar“, bio je znamenita ličnost za života, a to je i danas. U mladosti je proveo više godina na radu u Carigradu, gdje se družio sa brojnim Baranima.

U Baru se bavio trgovinom i ugostiteljstvom. U Polju je imao veliki zasad murava od kojih je pravio poznatu barsku „murovaču“. Mitar je tridesetih godina prošlog vijeka imao i svoj automobil „ford“, koga je dao da se koristi kao taksi, a kojim je upravljao Ivan Zakovšek.

Ipak, biće upamćen kao human čovjek, spreman drugom da pomogne, i mecena prosvjete u Baru. Bio je jedan od inicijatora i donatora otvaranja četvororazredne Gimnazije u Baru, koja je u početku radila u Podgradu, a kasnije u zgradi u Starom Baru.

Adža Mitra sam upoznao za vrijeme rata. Kod njega sam kupio prvu tablicu, „lapis“ i gumicu. Iz tog perioda postoje brojne anegdote. Jedna je vezana za Mila Vukčevića, istaknutog pedagoga likovne umjetnosti koji se u to vrijeme spremao na škole u Zagreb:

Mitar je pozvao Mila da mu napiše naziv firme na tabli iznad prodavnice i kafane. Bila je to 1945, gladna godina. Mitar je, zadovoljan kako je Milo obavio posao, iznio pred njega bogatu sofru. Mladi Starobaranin se, kako je red, malo snebivao, a onda svojski prionuo na jelo. I bio je prezadovoljan „honorarom“ u vidu obilnog ručka, a srce mu je zaigralo od sreće kad je Mitar iz škafa izvadio 500 dinara, velike pare u ono vrijeme i tutnuo mu ih, govoreći: „Ovo ti adžo daje, kad stigneš u Zagreb da kupiš boje, da se pripremiš za školu. Zagreb ti je veliki grad, pazi se. Zvaću đecu, Đura i Olgu, da te pogledaju. Aj, sad!“

Mitar je uvijek u odijelu sa prslukom iz koga su virili papirići i „lapis“, vezan špagom, kao i sat sa lancem. U Stari Bar je dolazio na magarcu, jašući od njegove kuće u Čelugi, sa nogama koje su dopirale do zemlje, jer je bio visok čovjek. Njegov porod – šestoro djece bili su školovani i uvaženi u svojoj sredini.

Mujo Alije Sinanović potiče iz poznate porodice iz Podgrada. Ostao je bez oca kada je imao sedam godina. Rastao je sa majkom Havajom i četiri sestre. Učio je krojački zanat kod poznatog starobarskog krojača Mustafe Šlakovića. Kasnije je otvorio svoju krojačku radnju i tamo godinama uspješno pravio moderna muška odijela, kao i ženske kostime.

Muja sam upoznao dok je radio kod Mustafe Šlakovića. Kada je otvorio krojačku radnju, pored poslastičarnice Karađuzovića, često sam sa društvom navraćao kod njega. Skoro uvijek društvo mu je pravio Adem Ćerimović, pčelar iz Podgrada. Često su na mangali pekli koštanje. Adem se uvijek družio sa mnogo mlađima od sebe, izuzetak je bio moj otac Ilija.

Prve pantalone mi je sašila od tvida Marija Ljuićeva Pavlović 1942. godine, kada sam pošao u prvi razred osnovne škole, a prvo odijelo Mujo, u ljeto 1954. godine, od engleskog štofa, kojeg sam kupio u radnji kod Kosta Zagarčanina u Starom Baru, spremajući se da, na jesen, pođem u Beograd na studije. Mujo je uvijek bio nasmijan i dobroćudan, omiljen u našem društvu.

Omer – Omo Adema Krčiković ostao je bez oca sa tri godine. Njega i sestru Fatimu podigla je baba. Oma sam upoznao dok je radio kao konobar u hotelu „Rumija“, nakon što je odslužio vojni rok. Kasnije je radio u hotelu „Južno more“ u Sutomoru. Svojim manirima i ponašanjem se izdvajao.

Bio je vrlo preduzimljiv. Rano je otvorio prvu, a zatim i drugu kafanu „Stari grad“, na starobarskoj pjaci. Brzo je privukao stalne goste, koji su se osjećali „kod Oma kao doma“.

Kosto Dabanović, dobroćudni div, imao je ključeve od Omove kafane „Stari grad“. Bio je neženja i ustajao je rano. Prije odlaska na posao, svraćao je do te kafane, otvarao je i za sebe pripremao kafu i kuvao jaja. Nakon toga je odlazio na posao, često i ne vidjevši se sa Omom. Tako je sve teklo do dana kada je Omo primjetio da Kosto tog jutra nije dolazio. Odmah je otrčao do Kostove kuće i našao ga usnulog od srca.

Omo je volio da putuje, bio je dobročinitelj i volio je starine. Ja sam ga zvao „Dajo“, a i on mene. Kao prijatelja, pozvao me na svadbu kada se udavala njegova starija kćerka. Imao je urođene lijepe manire, koje je unaprijedio radeći sa starijim vrsnim ugostiteljima, kao što su bili Amadeo Silvia i Smajo Mustafagić, koji su ostali u sjećanju starijim Baranima.

Sjećanje na Mitra, Muja i Oma treba da podstakne i druge da pišu o mnogima sa starobarske pjace, koji takođe zaslužuju pomen i nezaborav.

The post Čedomir Ratković: Starobarska pjaca i Starobarani first appeared on BARinfo.

“Kod mene se, praktično, ništa nije promijenilo što se tiče korone. Navike koje sam imao i sad imam. Čitam, igram šah, rješavam sudoku, radim, pomalo, u bašti… Jedino nedostaju posjete članova uže i šire porodice, kao i povremeni odlazak na kafu s prijateljima. Supruzi i meni nije teško pala ova izolacija”, kazao je na početku razgovora Ratković.

Upoređujući sadašnje vrijeme sa onim iz 1972. kada su se u Jugoslaviji pojavile velike boginje, on kaže:

“Te godine bio sam direktor ‘Izbora’. Jedan naš trgovački putnik iz Gornjeg Milanovca bio je zaražen i njegova kasnija priča na mene je ostavila dubok utisak. Sjećam se i akademika dr Koste Todorovića, koji je, na neki način, prvi prepoznao tu bolest, koja se od 1930. godine nije pojavljivala u Evropi. Prvi zaraženi bio je sa Kosova. Prethodno je bio na nekom vjerskom putovanju. Njega su u Beogradu liječili na kožnoj klinici i tamo je zarazio druge. Sreća je bila što je već vremešni akademik Todorović prepoznao o čemu se radi, pa su spaseni mnogi životi. Umrlo je, ako se ne varram, pedesetakk ljudi, iako je smrtnost od variole vere 30 ili 40 odsto zaraženih, za razliku od korone kod koje je smrtnost mnogo manja.

To je onda bilo jako stresno, ali imali smo moćnu državu Jugoslaviju koja je vrlo brzo uspostavila kontrolu. U Crnoj Gori je bilo malo zaraženih, na sjeveru republike. Naši ljudi uvijek su stradali od variole vere, takođe virusne bolesti kao što je korona, za razliku od kuge, kolere ili tifusa. Juče u ‘Feralu’ čitam jednu lijepu priču iz Carigrada, Ivana Jovovića, u kojoj, pored ostalog, stoji da je naš Spičanin, Tomo Nikov Usanović, 7. marta 1780. umro od  krasta, znači od velikih boginja koje su nekada zaista bile velika pošast”.

A od svih tragičnih događaja iz prošlosti Bara, Ratković najbolje pamti zemljotres iz 1979. godine, jer je u Drugom svjetskom ratu bio dijete.

“U ‘Izboru’ čiji sam bio direktor, 80 objekata bilo je srušeno ili oštećeno. Sreća je bila što je u to vrijeme predsjednik naše države, maršal Tito, bio u Igalu pa je inicirao zakon o solidarnoj pomoći. Deset godina su ljudi izdvajali sredstva, tako da je Crna Gora dobila oko dvije i po milijarde onih dolara. Danas, kad bi se sve to isključilo, Bar i Crna Gora ne bi ličili ni na šta. Ne bi bilo ni velikog dijela luke, ni marine, ni Sportskog centra, ni Vodovoda, Robne kuće, Rumijetransa, ni hiljade stanova i desetine hiljada obnovljenih kuća. Mi nikad ne bismo trebali da zaboravimo solidarnost jugoslovenskih naroda. Međutim, to se, nažalost, vrlo brzo zaboravlja i veoma rijetko se o tome piše. Bar je, recimo, dobio sredstva da se napravi jedna velika robna kuća od 9.200 kvadrata koja je u to vrijeme bila najveća robna kuća u Jugoslaviji. Ne bi trebalo da se zaboravi ni entuzijazam i samopregor Barana koji u to vrijeme nisu vodili računa ni o radnom vremenu ni o opasnostima. Dobijao sam upozorenja iz policije da ću biti odgovoran ako neko strada u našim ruiniranim objektima, ali mi smo i dalje nastavljali da radimo, da služimo narodu. U to vrijeme ljudi su gledali šta će da daju, da pomognu zajednici, a ne šta će od nje da uzmu. Nažalost, to danas nije tako.”

Čedo Ratković je napisao porodičnu monografiju “Rodoslov Ratkovića iz Bara – Sustaša”, ali nije želio da je promoviše jer, iako je pisana, u stvari, o Baru povodom Ratkovića, ipak je to, prevashodno, porodična priča.

“Tu knjigu sam davno počeo da radim kao porodično stablo, ali sam shvatio da potomcima treba da ostavim i nešto o tome šta sam radio, kako sam živio i kakav je bio Bar u prošlosti, tako da sam sve to sročio u 180 strana i ilustrovao sa 250 fotografija. Monografija je praktično porodični album. Izuzetne ličnosti iz Bara i van Bara dale su pozitivne kritike o njoj, što mi godi, ali nisam je pisao iz književnih pretenzija, niti ih imam. U knjizi ništa nije napisano što nije istinito jer nisam književnik da imam imaginaciju i da izmišljam, nego sam hroničar, držao sam se činjenica.”

Svojim sugrađanima Ratković je poručio da i dalje budu odgovorni, “jer su naši ljudi po pravilu disciplinovani” i nije im teško da se naviknu na novonastale okolnosti. A na pitanje šta im savjetuje, odgovorio je:

“Savjet se daje onima koji ga zatraže, a danas niko ni za šta ne traži savjet. Ruku na srce, stariji ljudi i ne trebaju da daju savjete mlađima koji su mnogo bolje digitalno pismeni i potkovani drugim stvarima. Naša mjerila i naši standardi su anahroni i danas ništa ne znači mladima”, zaključio je Čedomir Ratković.

The post Čedomir Čedo Ratković: Jugoslovenska solidarnost se ne smije zaboraviti first appeared on BARinfo.