Poslije mise se znalo, pozdravljali smo se jedni s drugima i međusobno čestitali Uskrs. Prava draž praznika počinjala je kod kuće, za stolom. Nije bilo posebnih dekoracija, ali to je bilo mjesto gdje smo se uvijek okupljali svi zajedno – za mene sveto mjesto.

Uvijek smo se takmičili ko ima najjače jaje i, nekako, iz đedovog krila, ja sam najčešće pobjeđivala (dok nije stigla sestra od strica). Trpeza se nije mogla zamisliti bez kuvanih jaja, pršute, kobasica i mladog luka, koji smo, prije nego što bismo zagrizli, obavezno umakali u so posutu u tanjirić.

Nakon doručka pomagali smo babi i majci oko jaja – trebalo je srediti njih 150! Nauljenom krpicom bismo ih premazivali i slagali u korpe, a potom i kolače, kojih je uvijek bilo barem pet-šest vrsta: oblande, bajadere, orasnice, bombice…

Onda je dolazilo ono što smo najviše voljeli – “šetanje po Uskrsu”. Majka je ostajala kod kuće da dočekuje goste, a mi smo obilazili prijatelje i rodbinu. Najuzbudljiviji mi je bio odlazak u Zaljevo, kod Markoča – na sred puta bila je jedna izbočina, a tata bi tu ubrzao, pa bi fića poskočila kao da se spuštamo niz tobogan.

Sjećam se i jedne prilike kada smo se vraćali od ujaka i svratili kod Kineza koji su tada imali prodavnicu na Žukotrlici. Ugledala sam roze kasu u obliku srca – na vrhu dječak i djevojčica koji, kad ubaciš novčić, naprave krug i na kraju se poljube. Mojoj sreći nije bilo kraja!

Ali prava zabava je nastala kad sam došla kući. Bilo je dosta gostiju – đedovi prijatelji, među kojima i Vuko Milošević. Kad je vidio kako kasa funkcioniše, ubacio je popriličnu sumu novčića. Tako sam, usput, i lijepo zaradila.

Podne je bilo rezervisano za našu dječju šetnju “po Uskrsu”. Znalo nas se okupiti i po dvadesetak. Išli smo od kuće do kuće, čestitali Uskrs i sa otvorenim kesama čekali da nam neko otvori vrata – da pokupimo jaja. Znali smo ljudima isprazniti cijele korpe.

Obilazili smo Tombu, Mirovicu, Zaljevo… Brojali ko je skupio više jaja, usput se kucali da vidimo ko ima najjače, jeli ih dok nam ne bi pripala muka. Kući smo se vraćali bez ijednog cijelog jajeta – umorni od pješačenja, ali srećni jer smo tako slavili Uskrs.

Bila su to neka ljepša, bezbrižnija vremena.

The post Darija Jelić: Kako smo nekada slavili Uskrs first appeared on BARinfo.

Kad pričam o ovoj kući i danima provedenim tamo, svi se čude kako sam mogla zapamtiti toliko detalja kad sam imala svega tri–četiri godine. Ratno vrijeme, a mi ispred kuće sjedimo bezbrižni (barem je meni tada tako izgledalo), brojimo zvijezde i slušamo Čolićevu “Čija je ono zvijezda” na tranzistoru koji je tata nekako spojio na akumulator. Mislim da sam od tada počela da slušam i volim tog čovjeka.

Tamo sam prvi put vidjela magare i, po nekoj TV emisiji, dala mu ime Risto. Umjesto mačke i psa, on mi je bio ljubimac. Poseban doživljaj bio je odlazak na bunare, gdje smo metalnim kanticama vezanim konopom zahvatali vodu i sipali je u bidone obložene stiroporom. Nije bilo ljepše vode za popiti!

Kako sam bila najmlađa, svi su gledali da me zabave, a posebno su mi u sjećanju ostali Đeljo i njegova sestra Mara. Tada nisam ni znala da postoje osobe sa posebnim potrebama – oni mi nisu tako djelovali. Iako puno stariji, činilo se da se jednako dobro igramo. Od Đelja sam naučila da “pucam” listom (palcem i prstima se napravi krug, u njega se stavi list, pa se drugom rukom, blago zaobljenom, udari preko njega… kako je to pucalo).

Na ulazu u kuću bilo je ognjište, sa crnim loncem po sredini i tronošcima. Desno kuhinja, sa niskim stolom i drvenim, polukružnim stolicama, đe nas je majka redovno okupljala – a đe drugo no za sofrom. Na sprat se dolazilo širokim drvenim stepenicama – gore se nalazio crveni ormar i dva – tri metalna kreveta. Pored mog je bio prozor kroz koji sam gledala zvijezde, a majka nam je prije spavanja, uz plavu petrolejku, čitala i pričala priče. Sve je to u mojoj glavi ostalo kao nešto veliko, divno… sveto!

***

Prije nekoliko dana sanjala sam da sam opet bila gore. Od tada me držala želja da stvarno odem. I danas sam to i uradila – jedva sam uspjela da nađem kuću. Porušena, obrasla dračama… pod od sobe i krov samo što se ne uruše. Sve polomljeno. Kažu, lovci su ulazili, nasilno očigledno. Stvari nema…

Samo sam uspjela da nađem jedan plavi tronožac (samo sa jednom nogarom) i fenjer. Ništa nije isto kao što je ostalo u mom sjećanju.

Ni kuće, ni čovjeka. Čak se i murva koja se nalazila iznad, i po kojoj bih znala da smo stigli, osušila. Pred tim prizorom bilo je teško ne zaplakati.

Zamolila sam AI da mi restaurira kuću, pa sad zamišljam da ponovo boravim tamo.

The post Darija Jelić: Dedići, od djetinjstva do AI realnosti first appeared on BARinfo.