Dr Nikola Dobrečić, erudita i poliglota (budući poglavar Barske nadbiskupije, od 1912. godine), tadašnji profesor Velike državne Gimnazije na Cetinju, održao je naučno predavanje o čuvenom francuskom književniku Viktoru Igoru, na Cetinju 22. februara 1911. godine.

O tome je izvjestila ondašnja štampa u Crnoj Gori – listovi „Glas Crnogorca“ i „Cetinjski vjesnik“, a u časopisu „Dan“ (koji je izlazio na Cetinju 1911. i 1912. godine), u dva nastavka tokom navedenih godina objavljeni su glavni djelovi tog Dobrečićevog predavanja na Cetinju. Inače, “Glas Crnogorca” i “Cetinjski vjesnik” o tome izvještavaju na istovjetan način.

O tome predavanju “Glas Crnogoraca”, Cetinje, 26. februara 1911, broj 9, na strani 4 piše:

“Predavanje d-r Dobrečića. U utorak je držao u Zetskom Domu javno predavanje g. d-r Nikola Dobrečić, nastavnik  Vel. Drž. Gimnazije, o Viktoru Igu kao – pjesniku narodnom i međunarodnom, istakavši ga kao prijatelja slovenskih naroda, naročito prema Crnoj Gori, imajući veze međusobne simpatije s našim uzvišenim Gospodarom. Predavanju je izvolio prisustvovati NJ. Kr. V Knjaz Mirko, g. ministar prosvjete i mnogobrojna publika. Predavanje je bilo primljeno vrlo dobro, za koje je predavaču izrazio čestitanje NJ. Kr. V. Knjaz Mirko”.

“Dan”, list za nauku i kniževnost, u broju 1-2, za januar-februar 1912, na stranicama 49-54 objavljuje drugi dio Dobrečićevog predavanja:

“Dr. N. DOBREČIĆ: VIKTOR IGO KAO NACIONALNI I MEĐUNARODNI PJESNIK

Viktor Igo je pjesnik, oko kojega se gotovo sve nacije takmiče o čast, da su ga one inspirisale, i za to ga one smatraju i poštuju kao svoga pjesnika. Kako se mogu objasniti one velike počasti, čitave Evrope, ona opšta oplakivanja, ona opšta tuga i žalost za onim, čije ime bijaše postalo sinonim domovine? Koji su uzroci stvorili tako intenzivnu, tako jaku simpatiju između Viktora Iga i čitavog svijeta? Bez sumnje on bijaše već u početku svoga rada uzeo svoj polet izvan granica Francuske. On je sačuvao iz svojih prvih godina, koje je proveo u Italiji i u Španiji, neizbrisive uspomene, a u svojim djelima „Les Orientales” naslikao živim bojama orijent grčki, orijent turski, Dunav, Don, orijent azijski, egipatski, mavarski i španjolski. On je proputovao Švajcarsku, Njemačku i Belgiju, a njegova moćna mašta bijaše ga prenijela na sve djelove staroga kontinenta, pa i na drugu stranu Okeana. Zanoseći se Šekspirom i Bajronom on je uzeo za predmete svoga pjevanja Kronvela i Mariju Tjudor; a ugledajući se na Šilera i Getea opjevao njemačke „Les Burgraves”, t. j. gradske načelnike. U Italiji je uzeo Angela i Lukreciju, a u Španiji Rija Blaza, Hernania i Torkveladu.

Ali sva ova posmatranja ne bi bila dovoljna, da objasne ono entuzijastično divljenje svijeta za Viktora Iga. Neka čvršća veza spajaše svijet s njime. On bijaše srcem sjedinjen s drugim narodima; s njima je podijelio svoje duševne bolove, svoje muke; on bijaše tumač njihovih osjećanja, i ljekar njihovih nedaća. 1851. godine napisa u „Feuilles d’ Automne” humanitarnu profesiju, koju je cio svijet strasno čitao. U njoj Igo nabraja sve nevolje, sve jade, sve muke, koje tište pojedine narode, te tješi nevoljnike, krijepi žalosne, upućuje na nadu boljih dana one, koji su izgubili svaku nadu u budućnost. Borbe za nezavisnost Grčke, koju on naziva „našom majkom“, a takođe i heroji Janjine, Misolonga Kija, Navarina, Camarisa inspiriraju njegove najzvučnije stihove. Niko nije većim oduševljenjem branio opravdanu vojničku misiju francuskih četa pod vodstvom pukovnika Favijera i drugih, za oslobođenje potištenih naroda i otresanje varvarskog jarma. On je vazda bio pomoćnik i zaštitnik svih slovenskih naroda i prema njima gajio naročite simpatije, što pokazuju njegovi divni stihovi u „Chants de Crèpuscule”, među kojima je i ovaj: console”. „Oh! peuples douloureux, douloureux, il faut qu’on vous.

On je bio u vezi sa svima slavnim i glasovitim ljudima svoga vremena. Svrhu svega, u svome izgnanstvu, izvan domovine, on je postao građanin čovječanstva, građanin međunarodni. S one strane mora pruža ruku velikim ljudima Italije i daje im pomoć u dobrovoljno skupljenim prilozima; on podiže svoj glas u korist „John Brown-a”, i Wilhelma Oberdank-a”; u čvrstoj je vezi sa ruskim hrabrim borcima. — U opšte svi, koji su bili progonjeni, potišteni, k njemu se obraćaju kao svome branitelju i utješitelju.

Viktor Igo traži od engleske vlade pomilovanje Irskih pobunjenika, i u tome postizava potpuni uspjeh. On traži od kralja Maksimilijana milost za pobunjene Meksikance; on uzima u svoje ruke opravdanu stvar hajitskih crnaca: i kao veliki filantrop, prvak među drugim velikim ljudima, pledira za potpuno ukidanje, za supresiju ropstva. – Taj čovjek, koji je utješio Francusku, tješi takođe i sve druge narode. On čini čuda svojom pjesmom, i njegov glas dopire na sve strane svijeta.

Taj fakat, da su njegovi stihovi i njegova djela dirnula cio civilizovani svijet, ide uporedo s tim, da je njegov plodni rad prodro u najšire slojeve narodne mase. On je dirnuo sva srca od najnižih do najviših slojeva ljudskoga društva, a to s toga, što se niko do njega nije pokazao rječitijim braniteljem, neznatnih, poniženih siromašnih i ne- voljnih. Niko drugi i niko bolje od pisca: „Zadnjih dana jednog osuđenika”. „Klodija“, „Radnika” i „Jadnika” („Les Misérables”), nije skrenuo pažnju moćnih, bogataša i sretnika ovoga svijeta na sve nevolje i na sve slabosti, koje su nerazdvojne od prirode ljudskoga roda.

U svom velikom pjesničkom zanosu misli, da je moguće potpuno potpuno nestajanje, ukinuće svakoga zla moralnog i socijalnog; ali ova nada, premda je šimerična u samoj sebi, nije ipak ništa manje plemenita, kad je označena kao ubjeđenje jednoga Viktor Iga. Ovo je glas savjesti, i ako nije glas razloga, i s toga se moraju oprostiti ovakve utopije velikom pjesniku. Njegove plemenite utopije, o univerzalnom miru, univerzalnoj ljubavi, univerzalnom bratstvu, tope se u teoriju optimističku i idealističku, teoriju progresa radom i naporom. To je ona teorija, kojoj čovječanstvo mnogo duguje, jer ova iluzija uzdržava i vodi čovječanstvo od samih njegovih početaka. On mu dozvoljava da se podigne poslije svojih padanja i da podignuvši se krene s novim zanosom. Viktor Igo, u svojoj vjeri u progres nalazi neiscrpivi izvor utješljivih dokaza, da će iz istih ratova, revolucija, i ruševina iskrsnuti sjajna budućnost sloge, svjetlosti i harmonije. Njegove su riječi: „Derrière le mur d’ombre, qui voile l’ horizon des siècles”.

Moglo bi se navesti mnogo primjera, u kojima se ova ideja razvija, počevši od „Feuiles d’ Automnes” do „Les Vents d’ Esprit”; a poznato je, da je ovo glavna misao njegovog slavnog djela: „La légende des siècles”.

Ideje pravde, slobode, progresa, mira, civilizacije, ideala, one su po svojoj definiciji ideje univerzalne i vječite; one sačinjavaju stalni i neotuđivi fond čovječanstva; one su ideje cijeloga svijeta, i evo zašto je V. Igo bio pjesnik i građanin cijeloga svijeta. On je najvještiji pisac, koji se je ikad bavio ovim opštim, metafizičkim, apstraktnim i generalnim idejama, i to ga zaista najviše čini kosmopolitskim piscem u najširem smislu ove riječi. On je bio, ako hoćete, gostoljubivo ognjište, gdje su sve domovine dolazile, da što više ljube i služe istini, ljepoti, pravdi, miru, slozi, jedinstvu i slobodi.

Poslije svega ovoga, mislim, da mu se drage volje može oprostiti ona oholost i previsoko mišljenje o samom sebi. On sam sebe naziva: vještim civilizatorom, apostolom, uzvišenim sijačem, prosvijetljenim prorokom, magioničarom, pastirom naroda, anđelom, modernim Prometejem, Mojsijem na Gori Sinajskoj“, šta više: naziva se: „Atlas, Montblank” i na kraju „zubljom, koja rasvjetljuje svijet”.

Pod ovim potonjim vidom, on se javlja stranim nacijama i one ga sebi jedino pod njim i predstavljaju.

Mislim, da mi je uspjelo dovesti u sklad dvije na oko suprotnosti: kako je V. Igo mogao biti ujedno i nacionalni i međunarodni pjesnik? Kako je on mogao biti genije bez državnih granica, a da ništa ne žrtvuje od svojih dužnosti prema svojoj otadžbini? Igo je bio duša i srce Francuske, te on mišljaše, da Francuska mora ostati duša i srce cijeloga svijeta. Nije li on mnogo puta nazvao Pariz „cité-soleil”, „capitale des peuples”. „grad-sunce”, „prijestonica naroda.” 

„Qui combat la France ataque L’avenir”.

Ko napada Francusku, napada budućnost. Tako govori on u „L’ année terribbe”. On se bijaše realno identificirao s Francuskom, on simvoliziraše njene velike ideje, njenu nesebičnost, njena požrtvovanja, ideale moralne i socijalne i njenu ljubav prema čovječanstvu. Ali on rasprostiraše sve ove ideje, kao sunce svoje zrake, po cijelome svijetu. U inostranstvu bijahu se navikli da sude po V. Igu o namjerama i težnjama Francuske, i kad bi on uzeo pero u ruke, ili da uguši kakvo zlo u svom početku, ili da prekine kakvu nepravdu, izgledaše u svim prijestonicama svijeta, kao da se čuju otkucaji srca Francuske. Da, kad V. Igo govoraše, Francuska govoraše; i narodi slušahu njegove riječi s nekom vrstom religiozne tišine.

Ovaj izraz neće izgledati prećeran, ako se pomisli da je petak, dan u kome je on umro, od nekih naroda smatran kao veliki Petak. I tako njegov kozmopolitizam ne samo što se nije opirao njegovom patriotizmu, nego je bio takođe logična pošljedica istoga, ili bolje, njegov široki patriotizam objašnjava njegov kozmopolitizam. On je složio ovu tezu i antitezu u jednu višu sintezu, dostojno najvećih duhova, kao što je bio Lajbnic. On oživ- ljuje duh naroda, širenjem duha francuskog. On govori Francuskoj: „Služi čovječanstvu i postani majka svijeta“; a čitava njegova djela s druge strane govore svijetu: „Časti, poštuj, ljubi Francusku i budi joj blagodaran”.

„Tout peuple a deux pays, le sien et puis la France” Igova je riječ. Po njoj dobija cijenu i ona jezgrovita formula: „Quand la France pleure, le monde gémit”. Kad Francuska plače, svijet uzdiše.

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (53) first appeared on BARinfo.

Dr Nikola Dobrečić, erudita i poliglota (budući poglavar Barske nadbiskupije, od 1912. godine), tadašnji profesor Velike državne Gimnazije na Cetinju, održao je naučno predavanje o čuvenom francuskom književniku Viktoru Igoru, na Cetinju 22. februara 1911. godine.

O tome je izvjestila ondašnja štampa u Crnoj Gori – listovi „Glas Crnogorca“ i „Cetinjski vjesnik“, a u časopisu „Dan“ (koji je izlazio na Cetinju 1911. i 1912. godine), u dva nastavka tokom navedenih godina objavljeni su glavni djelovi tog Dobrečićevog predavanja na Cetinju. Inače, “Glas Crnogorca” i “Cetinjski vjesnik” o tome izvještavaju na istovjetan način.

Časopis “Dan”, list za nauku i kniževnost, donosi, avgusta 1911, na stranicama 34-40 prvi odabrani dio, Dobrečićevog predavanja,  i ono glasi:

“Dr. N. DOBREČIĆ: VIKTOR IGO KAO NACIONALNI I MEĐUNARODNI PJESNIK

Najomiljeniji svjetski pisac popularne francuske književnosti nesumnjivo je Viktor Igo. On je dostigao vrhunac slave ne samo kao veliki pjesnik, koji je punih 70 godina radio na francuskoj knjizi, nego i kao apostol velikih modernih ideja: slobode i društvene pravde; kao dobar građanin, koji je svoj život ispunio neprestanim borbama za velike ideale i skoro 20 godina bio u izgnanstvu, gdje je kao odjek savjesti cijeloga naroda grmio protiv nepravde i nezakonitosti. Poput sviju istinski velikih pisaca, kakvi su bili Šekspir, Servantes, Molijer i dr., on se podjednako dopadao i uskom krugu posvećenih u ljepote književne i širim slojevima narodnim, čije je radosti i bolove s nježnošću opjevao. Otmjeni i svjetski pjesnik, cvijet duha francuskoga osjećao je zadovoljstvo, da teče simpatije, kako u skromnim sobama, tako i u bogatim salonima. Ogromni uspjeh popularnih, jeftinih izdanja njegovih djela bio je jedna od najvećih radosti njegova života. On je bio čovjek, čiji je duh i talenat bio neizmjerno složen i raznolik, koji je imao sposobnosti da zadovolji sve ukuse, da podmiri sve raznolike estetičke potrebe ljudske. Isticao je pravdu, zakonitost, univerzalno bratstvo i univerzalnu ljubav i slogu. Imao je i lake veselosti i zdrava smijeha, i tople nježnosti i svijetlih suza, i milostive ironije i sarkazma kojim nikoga nije štedio.

I ništa drugo no patriotizam, najčišći, najiskreniji, najdirljiviji, najnesebičniji, diktirao mu je množinu komada, počev od „Oda i balada” iz 1822. godine do „Les Vents de l’ Esprit” iz 1882. godine. Između stotinu dokaza izaberimo samo jedno mjesto za ilustraciju ovog momenta. Ti su stihovi dobro poznati svakome, ko je iole čitao Viktora Iga; to su oni stihovi, koje je on napisao u mjesecu Avgustu 1870. godine u momentu, kad se vratio u svoju domovinu, poslije skoro 20 godina izgnanstva:

„Je baiserai tes pieds, France, l’oeil plein de flammes.

Et de pleurs

France, Tu verras bien Que pour Toi,

O ma mère, en ta terre où brille l’espérence flambeau

Pour prix de mon exil, tu m’ accorderas France, Un tombeau!”.

„Ja ću cjelivati tvoje noge, Francuska, očima punim žara i plača. Ti ćeš vidjeti, da ja u mojoj duši nijesam nikada imao toplije misli osim za tebe.

O moja majko, u tvojoj zemlji, gdje sija nada, kao čista zublja, poklonićeš mi, o Francuska, jedan maleni kutak tvoje zemlje za moj vječni pokoj, u nagradu za moje izgnanstvo!”

Po ovim stihovima, i po drugima, koje ne iznosim radi kratkoće, izgleda mi, da je u čitavoj francuskoj književnosti teško naći primjera takvog pijeteta, takve duboke ljubavi i žalosti prema otadžbini, koja je prolazila kroz nedaće tamnih časova 19. vijeka.

Ovdje mi se nameće poređenje Viktora Iga sa najvećim rimskim pjesnikom, Virgilijem. Niko ne može poreći, da je Virgilije nacionalni pjesnik, jer je on opjevao sva lica rimske istorije, ma kojem režimu ona pripadala. On jednako opjeva kraljeve i heroje rimske republike; on opjeva Ita- liju i u njoj religiju i tradicionalne običaje narodne.

Viktor Igo raste u porodici, u kojoj vladaju monarhični principi, sjediniijeni sa tragičnim uspo-menama revolucionarne epohe, i tako mladi pjesnik najprije pjeva povratak Burbona, kao nadu počinka za narod, te pokušava da dovede u vezu sadašnjost s tradicijama staroga režima. Tako isto i Virgilije, pjevajući svršetak građanskih ratova, slavi stupanje Avgustovo na rimski prijesto, kao zoru mirnog i plodonosnog doba, kao eru napretka i razvijanja, trudeći se, da uporedi sadašnjost sa prošlošću preko nereda i meteža, koji se od nazad 100 godina u Rimu događahu.

Viktor Igo i Virgilije, pokazaše se dakle kao pravi nacionalni pjesnici. — Glavno svojstvo Vik- tora Iga bijaše veličanstvo, giganstvo, kolosalnost. Njegov duh je bio zanesen za herojske bitke, za krute napade, za velika požrtvovanja. Njegov duh je težio da uzbudi cio narod, da ga raspali, da ga podsjeti na slavu svojih očeva, da mu predoči njegova prava. Viktor Igo, sin vojskovođe francuskog, odgojen u Španiji, u jednakom ognjištu rata, bijaše odrastao na samom pragu šatora, kao što on sam kaže: „au seuil de la tente“. I tako on neosjetno postaje francuski Omir, koji pjeva Ilijade, pune ratnih akcenata, i slavu francuskog oružja. EVUS

Prevratom od 2. decembra 1851. Viktor Igo, Tada nacionalni pjesnik, bi otjeran u izgnanstvo se ukazuje Viktor Igo Francuskoj pod sasvim drugim vidom: kao osvetnik uvrijeđenih prava, kao prorok nesreća Francuske, i po njegovim riječima: kao „odabranik Božji, koji je postavljen na zidovima Jerusalima, da ne šuti ni danju ni noću“.

U ovim prilikama Viktor Igo, postaje francuski Dante, propovijedajući kao i on pakao za one koji trguju pravdom, za političke zločince i za izdajnike domovine; ali u isto doba pokazujući svijetlu budućnost i vječitu sreću njihovih žrtava u rajskom blaženstvu.

Ali ovo nije sve. Poslije dugog izgnanstva, vra ćajući se u Pariz u septembru 1870. godine, Viktor Igo od Dantea postaje Turold i pjeva Rolandovu pjesmu. Onaj isti, koji je u svojoj mladosti spjevao luk pobjede: „L’ Arc de Triomphe” i „La Colonne Ven- dôme” on isti u svojoj 68. godini života pjeva sve poraze francuske; ali u mjesto da ih oplakuje, on ih slavi istim akcentima kao i pobjede. On veliča Francusku u času njenog poraza, njene najveće nesreće, opjevajući hrabrost njenih sinova. On uznosi pobijeđene i proriče, da će se Francuska, koju on zove: svjetlost, mir, pravda, narod civilizator, skoro oporaviti i ponovo triumfovati. Jednom je Viktor Igo imao dovoljno snage, da opiše i opjeva nevolje strahovite godine u svom neumrlom djelu „L’ année terrible”, ostajući potpuno vjeran svojoj misiji: utješitelja i vođe svoga naroda. Nikad njegove pjesme nijesu bile korisnije Francuskoj no sada, a nikad on nije bio aktivniji no sada.

„Upotrijebite me, govorio je, upotrijebite me, kako hoćete za opšte dobro, trošite me kao vodu”. On je neprestano pisao i njegova su se djela čitala u glavnim pozorištima i na drugim javnim mjestima, a on je darivao svoja autorska prava u korist nabavke oružja i za druge državne potrebe. On je ulijevao u svakoga svoj plam heroizma, oduševljavajući klonule duhom, proričući bolje dane i dajući svojoj zemlji u hiljade oblika najsjajnije počasti. Kao primjer može poslužiti njegovo djelo „Le Châtiment”, odakle radi kratkoće, uzimam samo 2-3 stiha:

Ah! je voudrais,

Je voudrais n’ être pas Français pour pouvoir dire Que je te choisis, France, et que dans ton martyre,

Je te proclame, toi, que ronge le vautour Ma patrie, et ma gloire, et mon unique amour”.

Ah! koliko bih želio u ovom času, da nijesam Francuz, da te, o Francuska, u istom tvom očajanju i najvećoj tvojoj patnji mogu izabrati za svoju domovinu, za svoj ponos, za svoju jedinu ljubav”. “

Takav ton u najtežim i najžalosnijim danima Francuske, ta vjera u budućnost svoje domovine, združena sa svim uspomenama prošlosti, pokazuje dovoljno, koliko je dubok bio patriotizam Viktora Iga i koliko su istinite afirmacije, koje ponoviše svi javni organi Francuske u sedmici njego- ve smrti:

„Viktor Igo pripada cijeloj Francuskoj bez razlike partija“.

„U Viktoru Igu Francuska gubi svoga najvećeg narodnog pjesnika”.

„S Viktorom Igom nestaje jedan simvol, zastava, oko koje se mogu skupiti svi Francuzi bez izuzetka; on bijaše personifikacija ideja i aspi- racija francuske nacije.”

(Nastaviće se)

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (52) first appeared on BARinfo.