PREDAVANJE DR NIKOLE DOBREČIĆA O FRANCUSKOM KNJIŽEVNIKU VIKTORU IGOU NA CETINJU 22. FEBRUARA 1911. GODINE – 1. DIO
Dr Nikola Dobrečić, erudita i poliglota (budući poglavar Barske nadbiskupije, od 1912. godine), tadašnji profesor Velike državne Gimnazije na Cetinju, održao je naučno predavanje o čuvenom francuskom književniku Viktoru Igoru, na Cetinju 22. februara 1911. godine.
O tome je izvjestila ondašnja štampa u Crnoj Gori – listovi „Glas Crnogorca“ i „Cetinjski vjesnik“, a u časopisu „Dan“ (koji je izlazio na Cetinju 1911. i 1912. godine), u dva nastavka tokom navedenih godina objavljeni su glavni djelovi tog Dobrečićevog predavanja na Cetinju. Inače, “Glas Crnogorca” i “Cetinjski vjesnik” o tome izvještavaju na istovjetan način.
Časopis “Dan”, list za nauku i kniževnost, donosi, avgusta 1911, na stranicama 34-40 prvi odabrani dio, Dobrečićevog predavanja, i ono glasi:
“Dr. N. DOBREČIĆ: VIKTOR IGO KAO NACIONALNI I MEĐUNARODNI PJESNIK
Najomiljeniji svjetski pisac popularne francuske književnosti nesumnjivo je Viktor Igo. On je dostigao vrhunac slave ne samo kao veliki pjesnik, koji je punih 70 godina radio na francuskoj knjizi, nego i kao apostol velikih modernih ideja: slobode i društvene pravde; kao dobar građanin, koji je svoj život ispunio neprestanim borbama za velike ideale i skoro 20 godina bio u izgnanstvu, gdje je kao odjek savjesti cijeloga naroda grmio protiv nepravde i nezakonitosti. Poput sviju istinski velikih pisaca, kakvi su bili Šekspir, Servantes, Molijer i dr., on se podjednako dopadao i uskom krugu posvećenih u ljepote književne i širim slojevima narodnim, čije je radosti i bolove s nježnošću opjevao. Otmjeni i svjetski pjesnik, cvijet duha francuskoga osjećao je zadovoljstvo, da teče simpatije, kako u skromnim sobama, tako i u bogatim salonima. Ogromni uspjeh popularnih, jeftinih izdanja njegovih djela bio je jedna od najvećih radosti njegova života. On je bio čovjek, čiji je duh i talenat bio neizmjerno složen i raznolik, koji je imao sposobnosti da zadovolji sve ukuse, da podmiri sve raznolike estetičke potrebe ljudske. Isticao je pravdu, zakonitost, univerzalno bratstvo i univerzalnu ljubav i slogu. Imao je i lake veselosti i zdrava smijeha, i tople nježnosti i svijetlih suza, i milostive ironije i sarkazma kojim nikoga nije štedio.
I ništa drugo no patriotizam, najčišći, najiskreniji, najdirljiviji, najnesebičniji, diktirao mu je množinu komada, počev od „Oda i balada” iz 1822. godine do „Les Vents de l’ Esprit” iz 1882. godine. Između stotinu dokaza izaberimo samo jedno mjesto za ilustraciju ovog momenta. Ti su stihovi dobro poznati svakome, ko je iole čitao Viktora Iga; to su oni stihovi, koje je on napisao u mjesecu Avgustu 1870. godine u momentu, kad se vratio u svoju domovinu, poslije skoro 20 godina izgnanstva:
„Je baiserai tes pieds, France, l’oeil plein de flammes.
Et de pleurs
France, Tu verras bien Que pour Toi,
O ma mère, en ta terre où brille l’espérence flambeau
Pour prix de mon exil, tu m’ accorderas France, Un tombeau!”.
„Ja ću cjelivati tvoje noge, Francuska, očima punim žara i plača. Ti ćeš vidjeti, da ja u mojoj duši nijesam nikada imao toplije misli osim za tebe.
O moja majko, u tvojoj zemlji, gdje sija nada, kao čista zublja, poklonićeš mi, o Francuska, jedan maleni kutak tvoje zemlje za moj vječni pokoj, u nagradu za moje izgnanstvo!”
Po ovim stihovima, i po drugima, koje ne iznosim radi kratkoće, izgleda mi, da je u čitavoj francuskoj književnosti teško naći primjera takvog pijeteta, takve duboke ljubavi i žalosti prema otadžbini, koja je prolazila kroz nedaće tamnih časova 19. vijeka.
Ovdje mi se nameće poređenje Viktora Iga sa najvećim rimskim pjesnikom, Virgilijem. Niko ne može poreći, da je Virgilije nacionalni pjesnik, jer je on opjevao sva lica rimske istorije, ma kojem režimu ona pripadala. On jednako opjeva kraljeve i heroje rimske republike; on opjeva Ita- liju i u njoj religiju i tradicionalne običaje narodne.
Viktor Igo raste u porodici, u kojoj vladaju monarhični principi, sjediniijeni sa tragičnim uspo-menama revolucionarne epohe, i tako mladi pjesnik najprije pjeva povratak Burbona, kao nadu počinka za narod, te pokušava da dovede u vezu sadašnjost s tradicijama staroga režima. Tako isto i Virgilije, pjevajući svršetak građanskih ratova, slavi stupanje Avgustovo na rimski prijesto, kao zoru mirnog i plodonosnog doba, kao eru napretka i razvijanja, trudeći se, da uporedi sadašnjost sa prošlošću preko nereda i meteža, koji se od nazad 100 godina u Rimu događahu.
Viktor Igo i Virgilije, pokazaše se dakle kao pravi nacionalni pjesnici. — Glavno svojstvo Vik- tora Iga bijaše veličanstvo, giganstvo, kolosalnost. Njegov duh je bio zanesen za herojske bitke, za krute napade, za velika požrtvovanja. Njegov duh je težio da uzbudi cio narod, da ga raspali, da ga podsjeti na slavu svojih očeva, da mu predoči njegova prava. Viktor Igo, sin vojskovođe francuskog, odgojen u Španiji, u jednakom ognjištu rata, bijaše odrastao na samom pragu šatora, kao što on sam kaže: „au seuil de la tente“. I tako on neosjetno postaje francuski Omir, koji pjeva Ilijade, pune ratnih akcenata, i slavu francuskog oružja. EVUS
Prevratom od 2. decembra 1851. Viktor Igo, Tada nacionalni pjesnik, bi otjeran u izgnanstvo se ukazuje Viktor Igo Francuskoj pod sasvim drugim vidom: kao osvetnik uvrijeđenih prava, kao prorok nesreća Francuske, i po njegovim riječima: kao „odabranik Božji, koji je postavljen na zidovima Jerusalima, da ne šuti ni danju ni noću“.
U ovim prilikama Viktor Igo, postaje francuski Dante, propovijedajući kao i on pakao za one koji trguju pravdom, za političke zločince i za izdajnike domovine; ali u isto doba pokazujući svijetlu budućnost i vječitu sreću njihovih žrtava u rajskom blaženstvu.
Ali ovo nije sve. Poslije dugog izgnanstva, vra ćajući se u Pariz u septembru 1870. godine, Viktor Igo od Dantea postaje Turold i pjeva Rolandovu pjesmu. Onaj isti, koji je u svojoj mladosti spjevao luk pobjede: „L’ Arc de Triomphe” i „La Colonne Ven- dôme” on isti u svojoj 68. godini života pjeva sve poraze francuske; ali u mjesto da ih oplakuje, on ih slavi istim akcentima kao i pobjede. On veliča Francusku u času njenog poraza, njene najveće nesreće, opjevajući hrabrost njenih sinova. On uznosi pobijeđene i proriče, da će se Francuska, koju on zove: svjetlost, mir, pravda, narod civilizator, skoro oporaviti i ponovo triumfovati. Jednom je Viktor Igo imao dovoljno snage, da opiše i opjeva nevolje strahovite godine u svom neumrlom djelu „L’ année terrible”, ostajući potpuno vjeran svojoj misiji: utješitelja i vođe svoga naroda. Nikad njegove pjesme nijesu bile korisnije Francuskoj no sada, a nikad on nije bio aktivniji no sada.
„Upotrijebite me, govorio je, upotrijebite me, kako hoćete za opšte dobro, trošite me kao vodu”. On je neprestano pisao i njegova su se djela čitala u glavnim pozorištima i na drugim javnim mjestima, a on je darivao svoja autorska prava u korist nabavke oružja i za druge državne potrebe. On je ulijevao u svakoga svoj plam heroizma, oduševljavajući klonule duhom, proričući bolje dane i dajući svojoj zemlji u hiljade oblika najsjajnije počasti. Kao primjer može poslužiti njegovo djelo „Le Châtiment”, odakle radi kratkoće, uzimam samo 2-3 stiha:
Ah! je voudrais,
Je voudrais n’ être pas Français pour pouvoir dire Que je te choisis, France, et que dans ton martyre,
Je te proclame, toi, que ronge le vautour Ma patrie, et ma gloire, et mon unique amour”.
Ah! koliko bih želio u ovom času, da nijesam Francuz, da te, o Francuska, u istom tvom očajanju i najvećoj tvojoj patnji mogu izabrati za svoju domovinu, za svoj ponos, za svoju jedinu ljubav”. “
Takav ton u najtežim i najžalosnijim danima Francuske, ta vjera u budućnost svoje domovine, združena sa svim uspomenama prošlosti, pokazuje dovoljno, koliko je dubok bio patriotizam Viktora Iga i koliko su istinite afirmacije, koje ponoviše svi javni organi Francuske u sedmici njego- ve smrti:
„Viktor Igo pripada cijeloj Francuskoj bez razlike partija“.
„U Viktoru Igu Francuska gubi svoga najvećeg narodnog pjesnika”.
„S Viktorom Igom nestaje jedan simvol, zastava, oko koje se mogu skupiti svi Francuzi bez izuzetka; on bijaše personifikacija ideja i aspi- racija francuske nacije.”
(Nastaviće se)
