Istoriograf, arhivista i bibliotekar Pjer Kokel rođen je 1858. u Lilu, na sjeveru Francuske, a umro je 1936. godine. Napisao je knjigu “Istorija Crne Gore i Bosne” i objavio je 1895. godine u Parizu. U prevodu Vladete Cvijovića objavljena je u Crnoj Gori 1998, u izdanju Istorijskog instituta Crne Gore i CID-a. Priredili su je za štampu i predgovor napisali prof. dr Branislav Kovačević, istoričar i Vladeta Cvijović.

U predgovoru konstatuju: “U vrijeme kad je najviše pisao i objavljivao, službovao je kao poručnik francuske vojske u 19. pješadijskom puku Treće vojne oblasti, u garnizonu Faleza, gdje je za oficire često držao stručna predavanja iz vojne istorije, koja je zatim objavljivao u Parizu ili u unutrašnjosti Francuske. Od 1903. prebivao je kao oficir u Melanu. Za svoja djela iz istorije Portugala i Srbije bio je odlikovan od strane vlada ovih zemalja, na šta je očigledno bio ponosan, pa je već ispod naslova ‘Istorija Crne Gore i Bosne’, uz svoje ime, upisao da je nosilac Ordena Svetog Save od Srbije i svetog Žaka od Portugala”.

Pjer Kokel piše akribično, na osnovu raspoložive dokumentacije, koju je konsultovao i proučavao o oslobođenju Bara početkom 1878. godine. Naime, on u knjizi s podnaslovom “Zauzeće Bara (10. januara 1878)” navodi:

“Mi smo 18. novembra (1877 – odnosi se na crnogorsku vojsku – nap. N. A) napustili opsadu barske citadele. Broj oruđa kojima je bombardovan Bar i, malo pomalo, rušeni njegovi bedemi povećan je dvadeset četvrtog novembra za jednu novu bateriju sa Golog brda i sad je iznosio osamnaest opsadnih oruđa. Položaj opsjednutih bio je veoma jadan, skoro sve kuće bile su porušene, svakodnevno dvadeset do trideset ljudi je bilo usmrćeno crnogorskim projektilima. Poraz Abdi-paše na Mrkojevićima u borbi sa Plamencem (Ilijom – nap. N. A) nanio je Turcima težak udarac, ali je dolazak flote za trenutak oživio njihove nade. Sa visokih bedema posada je razmjenjivala signale sa eskadrom: stizale su poruke da se branioci drže dobro dok im pomoć ne stigne iz Carigrada. Ibrahim-beg, upravnik citadele, inače vrlo hrabar čovjek, bio je vrlo odlučan da se ne predaje makar bio zatrpan u ruševinama. Zajedno sa njim borio se Ivan-beg (radi se o Šaban-begu Bušatliji, koji se nije zvao Ivan-beg – nap. N. A), potomak otpadnika Skender-bega Crnojevića, nekadašnjeg skadarskog paše, o kome smo opširno govorili u prvom dijelu ove knjige. Šaban-beg od Skadra učestvovao je takođe u odbrani grada sa svojih trista drugara. On je bio vatreni pristalica borbe do posljednjeg čovjeka i dok god teče životnih namirnica a njih je bilo u izobilju, on nije namjeravao da se predaje.

Jedan čudan događaj koji se zbio prvih dana decembra dao je osnova da se povjeruje da je pripreman atentat na knjaza Nikolu. Knjaz, koji je imao glavni stan u Šušanju, svakodnevno je obilazio, bilo bateriju na Volujici, bilo magacine, bilo linije odbrane ispred utvrđenja i vraćao se da objeduje u Selim-begovoj kuli. Desetog decembra uveče ova kula je dignuta u vazduh, a kako se sa sigurnošću mislilo da u toj kući nije bilo nikakvog skladišta municije, smatralo se da je zlikovačka ruka podmetnula dinamit u njene temelje. Srećom, knjaz je bio otišao kad je eksplozija odjeknula, a ljudi iz obezbjeđenja su to iskoristili da se prošetaju na čistom vazduhu. Njih dvanaest koji su se zatekli u kuli bilo je ozlijeđeno, jedan smrtno, a ostali su zadobili lakše ili teže povrede.

U početku se posumnjalo na dva poslužitelja, albanska muhamedanca koje je knjaz uzeo u službu nekolike nedjelje prije toga i koji su nestali bez traga malo prije eksplozije. Ovaj dogadaj ostavio je težak utisak na knjaza, tim više što je uvijek bio velikodušan i dobro je postupao sa zarobljenim Turcima. Međutim, nakon ozbiljno sprovedene istrage utvrđeno je da se ne radi o atentatu već naprosto o slučaju. Izgleda da je Selim-beg, koji je u doba Omer-paše učestvovao u zavjeri Albanaca protiv Porte, tada minirao ovu kulu koja mu je pripadala i gdje je često provodio odmor sa svojom ženom, inače bivšom robinjom iz Sirakuze koju je kupio na pazaru u Carigradu za 20.000 franaka. Ta mina nije upotrijebljena i ostala je dvadeset godina, zaboravljena u temeljima, dok je jedan knjažev čuvar nije nesmotreno potpalio naloživši vatru uz podrum, blizu mjesta gdje se ona nalazila.

Osam dana poslije ovog incidenta, knjaz ode na Cetinje da posvršava hitne poslove i tamo primi od kneza Rumunije orden za ratne zasluge sa ovim laskavim redovima. ‘Ubuduće, Rumuni će nositi sa još većim ponosom ovaj orden za hrabrost, znajući da on krasi junačke grudi knjaza od Crne Gore’. I zaista, hrabrost koju je knjaz pokazao na artiljerijskim položajima kod Bara i na Volujici izazvala je divljenje njegove okoline i trebalo ga je često moliti da se ne izlaže opasnosti i da se skloni iza zaklona.

Međutim, zadnjih dana decembra situacija u citadeli postala je nesnosna; crnogorske linije su se toliko primakle bedemima da su Turci, čim bi se pomolili, bili pogođeni iz puške i više nijesu mogli opstati. Šest stotina kuća bilo je srušeno, ali nesreća je dostigla vrhunac kad se pojavi epidemija koju su prouzrokovali zagađena voda u cisternama i nepropisno sahranjivani leševi.

Da bi još više pokolebao stanovništvo, Vrbica (Mašo – nap. N. A.) naredi da se popale kuće onih građana u Donjem Gradu za koje se znalo da učestvuju u odbrani citadele. Garnizon je spao sa dvije hiljade i pet stotina na hiljadu i četiri stotine; pet stotina žena i djece je izgubilo život, što od bolesti što od granata (Pretjerana ocjena – nap. N.A). Dezerteri su svake noći stizali u crnogorski logor. Vrbica naredi da se svake noći vrše pokušaji tobožnjeg penjanja uz bedeme kako bi time zaokupljao pažnju branilaca i držao ih u napetosti. Istovremeno, on odluči da im uništi glavnu cisternu za vodu.

Ovaj objekat, koji su izgradili Mlečani, nalazio se prema najstrmijoj strani bedema, tamo gdje se on spaja sa liticom na sjevernoj starani. Crnogorska đulad nijesu mogla da probiju debeli zid koji je okruživao cisternu; samo su mine bile u stanju da to učine. Vrbica pozva dobrovoljce da obave ovaj smjeli poduhvat. Svi vojnici se odazvaše i on je mogao da između njih odabere potreban broj ljudi koji se podijeliše u dvije grupe: jedna je postavljena tako da štiti minere od ispada Turaka, a druga je svake noći radila pomoću pijuka da iskopa uski tunel koji vodi do podnožja cisterne.

Za to vrijeme Crnogorci iz logora izigravali su napad na druge dijelove bedema kako bi tamo odvukli pažnju branilaca. Započet u noći između 1. i 2, hodnik je bio gotov 5. januara. Ovo je koštalo odvažne minere pet mrtvih i osam ranjenih, jer su Turci bez prestanka bacali granate u prolaz. Turci su dva puta pokušavali da izađu i zatrpaju minerima prolaz, ali su ih Crnogorci koji su štitili radnike natjerali da se vrate u tvrđavu. Noću između 5. i 6. januara Crnogorci potpališe dinamit u tunelu. Cisterna se predvoji, njen gornji dio se stropošta, uz veliku tutnjavu, ali ipak voda se ne pojavi napolju i Vrbica zatraži nekoliko topova da dovrše ono što dinamit nije učinio. Trebalo je tajno postaviti jednu bateriju blizu grada, i da bi se to učinilo valjalo je probiti put da bi se dovezla oruđa.

Istog dana, 6. janura, tursku eskadru ponovo ugledaše s Volujice i ona otvori snažnu vatru na bateriju, koja odgovori tako dobro da dva broda ostadoše bez jarbola i udaljiše se tako što su ih odvukli manji brodovi. Jedna fregata se zapali, a Osmanlija dobi pogodak u svoje najvitalnije uređaje. Imajući u vidu ove havarije, admiral odluči da se povuče, ostavljajući Bar da se drži kako može.

Odlazak flote zadade posljednji udarac braniocima citadele, i poslije pokušaja rušenja njihove cisterne, oni bijahu primorani da pregovaraju. Oni su mogli da tako postupe, jer poslije takve odbrane koja je dostojna najljepših stranica turske istorije imali su pravo da, bez stida, priznaju da su pobijeđeni.

Devetog januara (1878 – nap. N. A) Ibrahim-beg spusti, pomoću kanapa, pismo adresirano na knjaza (Nikolu – nap. N. A). Njime se tražilo trodnevno primirje i obećavala predaja ako se za to vrijeme ne pojavi ni jedan turski brod.

Knjaz to nedvosmisleno odbi i javi mu da će odmah izvršiti opšti napad. Upravitelj onda reče da će definitivan odgovor dati sjutra ujutro. Kako se 10. januara ništa ne pojavi, Vrbica ponovo otvori vatru. Ibrahim-beg istaknu bijelu zastavu i izjavi da želi lično da pregovara sa knjazom.

Stvarno, nekoliko trenutaka kasnije, Ibrahim-beg, u pratnji Šaban-bega i Selim-bega, izađe iz citadele i pođe u rezidenciju barskog biskupa, gdje je stanovao Vrbica i gdje knjaz odmah stiže. Straža odade počast turskim oficirima i pregovori počeše odmah. Knjaz pokaza predusretljivost prema svom protivniku, rukova se sa njim i ponudi ga da sjedne. Ibrahim-beg sjede, zatim odmah ustade i izjavi da se bezuslovno predaje.

Njegov glas je drhtao i on se sruši na stolicu pod pritiskom velikog uzbuđenja, pokri lice rukama i ovaj neustrašivi ratnik zaplaka gorko. Knjaz ga je tješio hvaleći junački otpor Turaka, koji se nijesu mogli beskrajno dugo braniti, pošto im pomoć nije stigla, jer i junaštvo ima granice, naročito kad branilac jedne tvrđave ima da se brine i o civilima, pa je više bilo besmisleno podnositi žrtve. U dva sata kapitulacija je bila potpisana, a u četiri sata dva crnogorska bataljona uđoše u citadelu. To bijaše gomila ruševina među kojima dvije hiljade i šest stotina nesrećnika drhtahu od straha i bijede. Hiljadu i po vojnika poginulo je u toku opsade. Plijen je bio ogroman: dvije hiljade pušaka Martinis, i milion metaka, petnaest topova velikog kalibra, šest zastava, 800 tona baruta i velika količina različitog oružja.

Sa moralne tačke gledišta, definitivno osvajanje Bara i cijele oblasti sjeverno od Bojane imalo je veliki značaj, jer od tog momenta više niko nije mogao osporavati Crnoj Gori pravo na izlaz na more”.

(Pjer Kokel, citirano djelo, str. 454 – 457)