Ukazujući na značaj i ulogu srednjovjekovnog latiniteta za najstarije slojeve naše pismene književnosti, predstavljaju ne samo zalogu zagrobnog života tih prelata, već i prvorazredne istorijske izvore. Prvobitno smješteni u podu ili na sarkofazima katedrale, u osvit gotike izmješteni su na njenu fasadu, reprezentativnošću sadržaja meritorno se izdižući nad monumentalnim portalom. Koliko je poznato, prvi im pažnju posvećuje barski nadbiskup Andrija Zmajević 1671, a zapisivanjem i posredovanjem nadbiskupa Karla Pootena, njihov sadržaj objavljuje Franjo Rački u zagrebačkom “Katoličkom listu” 1860. godine.

Među sačuvanim svjedočanstvima bogatog barskog epigrafskog nasljeđa ističe se fragment epitafa posvećenog nadbiskupu Ivanu, koji je u devetoj deceniji života preminuo najkasnije početkom 1247. godine. Bio je uzidan u fasadu katedrale lijevo od njenog portala. Njegov sadržaj glasi:  

PRAESUL IN TVMVLO IACET PERSONA IOANNIS,

ECCLESIAM MVLTIS ISTAM QVI REXIT IN ANNIS.

NOBILIS ISTE, POTENS, SAPIENS FVIT ATQVE BENIGNVS,

PAVPERIBVS LARGVS HOSPES, HOMO COELIS DIGNVS.

HVNC NIMIVM REGES HVIVS REGIONIS AMABANT,

CVI REGNI IVRA COMMITTERE NON DVBITABANT,

QVI FACIENTE DEO BENE DISPENSABAT VTRVMQVE:

MVNDANOS ACTVS TRACTANDO SEQVENDO DEVMQVE.

U GROBU POČIVA LIČNOST PREZULA (NADBISKUPA) IVANA

KOJI JE UPRAVLJAO MNOGE GODINE OVOM CRKVOM.

BIO JE PLEMENIT, MOĆAN, MUDAR I DOBROSTIV,

SIROMAŠNIMA DAREŽLJIV DOMAĆIN, ČOVJEK DOSTOJAN NEBESA.

NJEGA SU MNOGO VOLJELI KRALJEVI OVE OBLASTI,

NISU OKLIJEVALI DA MU POVJERE POSLOVE KRALJEVINE;

ON JE, UZ BOŽJU POMOĆ, OBOJE DOBRO UREĐIVAO:

POSTUPAJUĆI U SVJETOVNIM DJELIMA, SLIJEDEĆI BOGA.

U podsjećanju na ličnost nadbiskupa Ivana, ističe se činjenica je dug vremenski period proveo upravljajući s barske katedre, s obzirom da je na nju mogao stupiti iza 1194, a da je preminuo poslije 1236, najkasnije početkom 1247. godine. Barska nadbiskupija je bila opet kanonski uspostavljena 1199. godine, možda inicijativom ovog prezula i nastojanjem udionog vladara Vukana Nemanjića (koji se već 1195. nazivao kraljem; Dioclie atque Dalmatie rex), a te je godine u Baru, sazivanjem sinoda sufragana, održan veliki pokrajinski crkveni sabor (Concilium provinciale), što je dovelo do obnove metropolitanske vlasti. Dukljansko-barski nadbiskup Ivan je jula/avgusta 1199. godine zahvalio papi Inocentu III na poslatom paliju.

Barski nadbiskup Ivan je mogao imati značajnu društvenu ulogu u vrijeme kad je Stefan Prvovjenčani dobio krunu iz Rima (1217), na što bi mogao ukazivati pjesnički navod iz epitafa (cvi regni ivra committere non dvbitabant). Svakako se njegovo dugo stolovanje poklapalo s vladavinom ne samo ovog vladara (1196-1228), već i Stefana Radoslava (1228-1234), Stefana Vladislava (1234-1243), Stefana Uroša I (1243-1276). Epitaf to takođe učenim stilom sugeriše: hvnc nimivm reges hvivs regionis amabant.

Istoriografija je zarana bila zaintrigirana ličnošću prezula Ivana, pa je tako učeni Ivan Baranin (Joannes Antibarenus, vir doctus) ušao u knjigu znamenitih Dubrovčana, a sa istoimenim duhovnikom iz vremena cara Samuila dubrovački su hroničari povezivali istoriju svoje metropole. Iznošena su stanovišta i da je to bio Ivan mnogo voljen od strane dukljanskih kraljeva, kao i pretpostavke da je to mogao biti neki od nepoznatih barskih prezula iz vremena 1099-1172. godine.

U vrijeme nadbiskupa Ivana, Žička arhiepiskopija stiče autokefalnost i osniva episkopije u primorskim krajevima (1219), dok se papa Grgur IX po njegovoj molbi obraća u maju 1237. dominikanskom prioru o potrebi da se pošalju braća reda propovjednika ad visitandum provinciam Antibaren. et mores corrigendos. Papa je tom prilikom naglasio da neće tražiti od nadbiskupa „zbog njegove starosti, da lično podnosi napor putovanja do Apostolske stolice“, ali se svakako Barska crkva našla u novim teškoćama i zbog toga i zbog pretenzija Dubrovačke nabiskupije.

Isklesana slova barskog epitafa su po svojim obilježjima dragocjen paleografski indikator najstarijih slojeva naše kulture, literarnog dijela pjesničkog triptihona koje u srednjovjekovnim heksametrima sadrži i leoninsku rimu. Epitaf je prenosilac poruke o dinamičnim društvenim i religioznim zbivanjima prve polovine XIII vijeka, koja su naznačila procese dugog trajanja u ovoj i susjednim „oblastima“. Ostaje za nadanje da će biseri barske epigrafistike biti adekvatno predstavljeni i približeni javnosti.

The post Savo Marković: Barski epitaf prezula Ivana (oko 1247. godine) first appeared on BARinfo.

Povezan sa sfragističkim i numizmatičkim simbolom medievalne i ranonovovjekovne komune Bara, znamenjem Sv. Đorđa koji probada zmaja (sigillum sancti Georgii), pečat Velikog barskog kaptola iz XIV vijeka, prikazujući svece titulare katedralne i zbornih barskih crkava, sadrži najznačajnije ikonografsko svjedočanstvo organizacione strukturisanosti nadbiskupskog i metropolitskog središta. Otkrivanjem povezanosti između prikaza sakralnih likova zaštitnika i predaje, savremenosti se približava apstraktnost svetačkih figura, koja je, povezujući ovozemaljsko i transcendentalno, živjela u svijesti gradskog stanovništva, legitimisala crkveni poredak, komunalno društveno i političko uređenje, zadobijajući s identifikovanim institucijama konkretne obrise važnosti.

Prema mišljenju eksperta za pomoćne istorijske nauke dr sc. Ante Gulina, sačuvani otisak pečata barskog kaptola po svojoj koncepciji i modelaciji likova pripada XIV vijeku. Njegova veličina je 7 x 7 cm. Il capitolo di Antivari s datumom 4. novembar 1578. prikazan je u drugom tomu izdanja Pietra Selle “Pečati vatikanskog arhiva”, publikovanim u Rimu 1937. godine. Prikaz je ponovo objavljen na zadnjoj korici knjige Ivana Jovovića “Iz prošlosti Dukljansko-barske nadbiskupije”, Bar, 2004. i 2005. godine.

Indikativno je da barski nadbiskup Andrija Zmajević, prilikom prve vizitacije svojoj Dijecezi, 1671. godine, izvještava da je kod Mattea Tomassija, koji je bio prokurator barskih crkava 1649. god, našao i pečat metropolitskog Kaptola (čiji otisak donosi), te ga je sa drugim stvarima predao novim crkvenim prokuratorima.

Na otisku pečata, kapitalom teče natpis: +SIGILLVM ∙ CHAPITULLI ∙ ANTIBARENSIS, oivičen s dva niza sitnih bisera, unutar kojih se nalazi pečatna slika, izrađena shodno teološkim, odnosno ikonografskim kanonima, utemeljenim na svetačkim životopisima i legendama. U gornjem dijelu je prikazana Bogorodica s djetetom u naručju lijeve ruke, a podno nje, u sredini, s oznakama SA – G, titular barske katedrale Sv. Đuro (Sv. Đurađ, Đorđe) na konju, koji kopljem probada rastvorene ralje zmaja. Jahač u tunici s plaštom i (bijeli) konj okrenuti su ulijevo, dok zmaj leži ispod konja. Sa strana su mu dvije gotičke niše odijeljene tordiranim stupcima sa po jednom svetačkom figurom. Sa desne strane Sv. Đura je Sv. apostol Petar u plaštu, koji u ruci drži ključ, odnosno ključeve (Tebi ću dati ključeve …, Mt 16, 15-19), poznat kao zaštitnik klera, kamenoklesara, zidara, ribara, zlatara i pokajnika, a sa lijeve starozavjetni pravednik, pustinjak i čudotvorac Sv. Ilija Prorok, zaštitnik od groma, u plaštu, odnosno habitu karmelićana, moguće s ognjem kao poznatim atributom. Da se prikaz zajedništva gradskog patrona i Bogorodice vezuje ikonografski za prve decenije XIV vijeka potvrđuje crveni pečat sa uzicom od konoplje barskog nadbiskupa franjevca Andrije Ugrina iz 1323. godine.

U cjelovitom stanju, dimenzije šiljastog ovalnog pečata iznosile bi 3,81 x 6,35 cm. Na njemu je prikazan Sv. Đuro (Đurđe) Mučenik, titular katedrale u Baru, s nimbom, kako jaše na konju, stupajući nadesno. Drži zastavu i štit s prikazom krsta. Smješten je unutar niše sa trolisnim lukom i perforiranim ukrasima s obje strane. U gornjoj niši je dopojasna figura Djevice Marije s Djetetom na lijevoj ruci, ispod baldahina crkvene arhitekture. Unutrašnja ivica arhitektonske dekoracije ovih niša je ukrašena malim četvorolistovima. Da je sačuvan u cjelosti, s obzirom na ikonografske podudarnosti, pečat bi možda sadržavao i prikaze Sv. Ilije i Sv. Petra, kao pečat katedralnog kaptola.

Prikazi univerzalnih svetaca, s njihovim simboličkim značenjem u hagiografiji i ikonografiji, odražavali su hijerarhiju u sakralnom prostoru, koji je od strane srednjovjekovnog čovjeka izražavao shvatanje svijeta kao cjelovitog sistema. Barska katedrala je sa svojim patronima bila vezana za simboliku zaštitnika dukljanske vladarske dinastije, kao što je i književna hronika Bara sistematizovala dukljanske državne i političke težnje i kulturno nasljeđe.

Kolegijalna crkva Sv. Marije Velike izvan urbanog recinkta korespondirala je s kultom kojem je bilo posvećeno čuveno jadransko marijansko svetilište Ratačke opatije, takođe pripadajuće komuni i dijecezi Bara. Katedralnom crkvom Bara bila je u vremenu između 1585. i 1632. godine.

Na drugoj strani Jadrana, ikona Madone s Djetetom u opatiji Sv. Marije na Pulsanu, nastala je prema ikonografskom predlošku rasprostranjenom u Apuliji (Bogorodica Odigitrija; Putevoditeljica). Konvencionalno povezivana sa marijanskim prikazima tipa Sv. Marije Sipontinske, pulsanska Madona se izdvajala grafičkom strogošću, koja je podsjećala na vizantijsko-italijansku školu koja je cvjetala u Apuliji u XII-XIII v.

Prikaz Bogorodice Pulsanske izrađen prema karakteristikama drevne ukradene ikone, www.statoquotidiano.it  

Dok se titular barske katedrale pominje već na drevnom epigrafu rektora koji je obnovio i bio sahranjen na desnoj strani građevine, a natpis zatim bio ugrađen na njenu fasadu (ANTIBARI PASTOR RECTORQVE GEORGIVS ISTO / (…) HOC TEMPLVM DICTVM PROPRIO DE NOMINE REXIT / (…) FECIT IDEM TEMPLVM MAGNO STVDIO REPARARI), zborna crkva Sv. Petra se bilježi 1247. g., a crkve Sv. Ilije Proroka i Sv. Marije Velike izvan gradskih zidina 1333. godine. Zborna crkva Sv. Ilije služila je kao katedrala Bara između 1632/33. i 1649. godine.

Barski bagatin

Prvostolna i tri barske zborne crkve imale su svoje kaptole kanonika; katedralni dvanaest, a svaki kolegijalni do šest, pri čemu su im glavne dužnosti bile arhiđakona, arhiprezbitera i primicerija. Zajedno su odlučivali o najznačajnijim pitanjima Nadbiskupije i Metropolije. Mnogi od barskih kanonika istakli su se u crkvenoj i javnoj sferi društvenog života. Barski arhiđakon Marin Žare, glasnik kraljice Jelene Anžujske kod pape u Rimu 1291. g., postao je barski nadbiskup 1301. godine. Kanonik Ivan Zaulini je izabran od Velikog barskog kaptola za nadbiskupa 1341., arhiprezbiter zborne crkve Sv. Petra,  Dominik – 1349. g., a njega će 1360. g. naslijediti Stjepan, dotadašnji arhiđakon i upravitelj kaptola. Barski kanonik Ivan Bazan postaće barski nadbiskup 1420. godine. Barski kanonik Benedikt postaće 1307. biskup Svača, 1317. g. nadbiskup in spe Dubrovnika, a kanonik Andrija Žare 1422. g. opat na Mljetu. Barski arhiđakon Petar Boris 1471. g. stiče crkvene nadarbine u Trevisu, dok će arhiđakon Bara 1518. g. biti takođe domaći plemić, Marin Bazan. Kanonik katedralnog kaptola Natal Belucii bio je 1311. g. zakleti barski javni notar. Takođe je notar bio Ivan Nale iz istog kaptola 1394. g., dok će kanonik Sv. Petra, Dominik Capsenta, biti notar i kancelar komune Bara od 1409. godine. Kanonik i javni notar carskim ovlašćenjem Šimun Dromasys istaći će se svojom humanistikom u Drivastu.     

Arhiprezbiter zborne crkve Sv. Petra oko 1380. g. bio je Vita Mauro. Arhiprezbiter zborne crkve Sv. Ilije Dominik Curiaci je angažovanjem dubrovačkog graditelja Živka de Benesse 1424. godine to zdanje proširio i dogradio, dok je nadsveštenik zborne crkve Sv. Marije izvan gradskih zidina oko 1436. g. bio Nikola Comis. Arhiprezbiter Nikola Miroš biće vikar nadbiskupa Filippa Gaja 1501. g., kanonik Ivan Brikcij vikar nadbiskupa Lovra de Boschettisa 1518. g., a biskup Budve i zatim Ulcinja, Jakov Dalmas iz Bara – od 1538. g. vikar barskog nadbiskupa Lodovica Chieregata.

Pomenuti predstojnici i mnogi drugi kanonici živjeli su u kolegijalnim zajednicama shodno utvrđenim (statutarnim) pravilima, pri čemu je gravitacijsko središte okupljanja i duhovnog života bio kaptol Velike (katedralne) crkve, a svetac zaštitnik grada simbol kontinuiteta i otpornosti. Bogorodica i najznačajniji sveci Bara objedinjeni su na sfragističkom spomeniku iz XIV vijeka, na sublimnom nositelju značenja i vrijednosti na kojima je komuna gradila svoju etiku, utvrđivala osjećaj samosvijesti i konstruisala identitet. Kultna prisutnost i simbolička značenja (Zurjevo, Xurgneveç, Marijal, Petilje, Šentelija) koja su ovi sakralni prostori ostavili lokalnoj zajednici reflektovala se i u zdanjima znatno kasnijeg nastanka, kakvo je konkatedrala Sv. Petra Apostola.

Sv. Ilija Prorok (nacrt drvene skulpture, Ferdinand Stuflesser, 1875.) i Sv. Petar Apostol (Nardo di Cione, druga pol. XIV v, Yale University Art Gallery, www.britannica.com).

The post Dr Savo Marković: Pečat Barskog Kaptola iz XIV vijeka         first appeared on BARinfo.

“Zanimljivo je da se u savremeno doba ‘Barska plovidba’ kao naziv parobrodarskog preduzeća, odnosno kompanije za obalnu i prekomorsku plovidbu pojavljuje tri puta: najprije u periodu 1926-1931, drugi put 1963. godine, i treći od 2000. godine. Značajan dio postavke tiče se trajektne linije Bar – Bari otvorene prije 60 godina – 1965. godine, pri čemu je samo u razdoblju do 1979. godine promet na njoj rastao u prosjeku za 15% godišnje. Osim fotografija feribota ‘”‘Sveti Stefan'”‘, ‘”‘Njegoš'”‘, ‘”‘Sveti Stefan II'”‘ i ro-ro broda ‘Alba’, tu su i djelovi, ukrasi, oprema i instrumenti za plovidbu, kao i brodski dnevnik stroja ‘Sveca’, koji dokumentuje njegovo prvo uplovljavanje u Bari“, kazao je za Radio Bar i Bar info saradnik na formiranju ove vrijedne muzejske zbirke dr Savo Marković, koji je istakao da je nastala na osnovu odluke sadašnjeg izvršnog direktora “Barske plovidbe” AD , Borisa Mihailovića. Tome je prethodilo evidentiranje i sistematizovanje arhivske i foto dokumentacije, eksponata, umjetničkih i drugih predmeta koji imaju poseban značaj za istorijat barske pomorske kompanije, kao i specijalističke biblioteke od oko 300 knjiga.

U postavci su izložene fotografije brodova “Prekookeanske plovidbe”, kao i jedan od modela koji pripadaju novogradnji – španskih freedoma, bulk carriera “Beograd” (dužine 182,85 m, širine 22,4 m) izgrađenog u gradu Astilleros de Sevilla, i preuzetog decembra 1973. godine ). Upravo je izgradnja ovakvih brodova (“Nikšić”, “Virpazar” i “Kolašin” 1970, “Danilovgrad” 1974) učinila da “Prekookeanska plovidba” postane jedno od najvećih preduzeća jugoslovenske trgovačke mornarice. Narednu fazu u njenom razvoju obilježile su novogradnje koje su takođe zastupljene u Muzejsko-umjetničkoj zbirci – makete brodova “Bar” (razmjer 1:100 , dužine 189,4 m i širine 22,8 m), koji je izgrađen u Astilleros espanoles S. A. u Bilbau i preuzet decembra 1986, “Bijelo Polje”, istih dimenzija (Factoria de Olaveaga, Bilbao), preuzet maja 1987, “Ivangrad” (dužine 165,5 m i širine 23,05 m) izgrađen u Warnemündeu, u tadašnjoj DDR, preuzet aprila 1988, i “Obod”, višenamjenski brod nosivosti 18.235 mt, dužine 165,5 m, širine 23,05 m) izgrađenog takođe u Warnemündeu, preuzetog 15. decembra 1988. Tu su i manji modeli brodova “Bar” i “Budva”, izgrađenih u Kini 2014. godine.

Muzejsko-umjetnička zbirka obuhvata i čarter partije, kupoprodajne ugovore brodova “Prekookeanske plovidbe” i “Barske plovidbe”, pomorske i geografske karte, umjetničke slike, sidra, pomorske uspomene i dokaze o uspješnoj saradnji sa drugim jadranskim pomorskim i kompanijama iz susjednih država. Specifičnost opstanka “Prekookeanske plovidbe” bila je njena plovidbena i trgovačka usmjerenost na Kubu, što potvrđuje činjenica da je preduzeće posjetio i predsjednik te prijateljske države, Osvaldo Dorticós Torrado. 

“Pojedinačni eksponati i sidra izloženi su u prizemlju zgrade Putničkog terminala, kao i u drugim prostorijama ‘Barske plovidbe’, ali svi zajedno predstavljaju kulturno dobro i važan izvor podataka i svjedočanstava za proučavanje nasljeđa barskog i crnogorskog pomorstva”, naglašava Marković.

The post Formirana Muzejsko-umjetnička zbirka Barske plovidbe – svjedočanstvo o istorijatu barskog pomorstva first appeared on BARinfo.

Dok su arhivske potvrde pojedinosti crkvene povjesnice prijelaza iz ranog u razvijeni srednji vijek oskudnije od epigrafskih, očito je da su graditeljske faze objekata u razdoblju jačanja grada kao crkvenog, političkog i kulturnog središta zadržavale funkcionalnost prethodnih epoha.

Izuzetno značajan segment medievalne arheološke građe Bara sačuvan je na spomeniku Oslobodiocima Bara, sagrađenom od ulomaka prikupljenih gotovo neposredno nakon eksplozije koja se dogodila 22. januara 1881. godine, u kojoj su uništene najvažnije građevine istorijskog jezgra grada. Među njima se ističe ugrađeni plutej oltarne pregrade.

Prema dekoraciji kamene ploče i figuralnom reljefu koju je sadržala, može se konstatovati da se nalazila u barskoj prvostolnici Sv. Teodora, odnosno Sv. Đur(đ)a, gdje je dijelila svetilište od prostora za vjernike – i sa velikom vjerovatnoćom tvrditi da potiče s kraja XI stoljeća. O njoj 3. juna 1881. piše Šako Petrović u “Glasu Crnogorca”: “S lijeve strane od ovoga drugoga piramidalnog stupca t.j. u daljem redu nalazi se grb veliki u kome je urezan veliki orao, no je oštećen – a okvir je ploče na kome je orao vrlo lijepo izrezan.”

Ploča oltarne pregrade je konstatovana u recentnijoj literaturi time što je navedeno da je na njoj sadržan preplet, odnosno predstavljeno fantastično biće, koje je u vrijeme turske vladavine otučeno. Istaknuto je prije toga od Đurđa Boškovića (“Stari Bar”), u vezi sa njenom ornamentikom, da je riječ o interesantnom istrajavanju plitkoreljefne dekoracije koja se u obliku višetračnih prepleta javlja u Baru čak i u kasnoj, gotičko-renesansnoj epohi.

Ugradnja u Spomenik oslobodiocima Bara 1881. g. upućuje da se ovaj plutej nalazio u staroj katedrali, odnosno da je opstojao u prvostolnici Sv. Đur(đ)a, da se, otučen u vremenu osmanske vladavine, nalazio u džamiji, koja je eksplodirala u januaru te godine. Plutej oltarne ograde u reljefu prikazuje orla kako hvata plijen, koji je predstavljen kao zec, a njegove ivice ukrašava preplet u obliku petočlane pletenice: nastao je u vrijeme Kraljevine Duklje.

Značajno je uputiti na nekoliko sličnih predstava koje i hronološki odgovaraju ovom, na slici gore, starom fragmentu antibarejske arhitektonske dekoracije.

Mermerna ploča s uklesanim orlom koji drži zeca (XI-XII v.), koja se povezuje s vizantijskim nasljeđem, nalazi se u Muzeju San Martino u Napulju (izložena je u Nacionalnom arheološkom muzeju u Napulju).

Poznata je i predstava orla i zeca na Pregradnoj ploči iz X-XI v. u Muzeju vizantijske kulture u Solunu.

Do nje je lijeva strana vizantijske poduže mermerne ploče iz XI stoljeća, koja reljefno predstavlja Hrista (orla) koji odnosi hrišćansku dušu (ulovljenog zeca) u Raj. Ta ploča sadrži i druge zoomorfne predstave, lišće vinove loze, u kombinaciji rimskog imaginarija s hrišćanskim simbolom koji prikazuje pobjedu dobra nad zlom, a čuva se u Britanskom muzeju u Londonu.

Predstava orla koji u kandžama drži zeca, iz 1189. godine, nalazi se i na jednom od pluteja (s desne strane stepeništa) parapeta sastavljenih od dragocjenih svjedočanstava vizantijske umjetnosti, a djelo su majstora Leonarda (Aquila e coniglio, wikimedia.org.). Parapeti pripadaju kapeli Raspeća u desnom transeptu romaničke katedrale San Ciriaco u Anconi.

Ranoromanički reljef pluteja oltarne pregrade, koji u hrišćanskoj ikonografiji prikazuje Hrista koji se obračunava s nečistoćom i užasom zla pred svjetlom dio je najstarijeg barskog sakralnog nasljeđa. Tako razvijena skulptura se na Jadranu ne može očekivati prije sredine, ili još vjerovatnije kraja XI stoljeća, kako to ističe uvažena koleginica dr. sc. Meri Zornija, kojoj se zahvaljujem na razmatranju sadržaja reljefa i njegovih analogija. Hronološki kontekst nastanka ranoromaničkog pluteja ne bi otuda bilo pogrešno smjestiti u vrijeme poslije papinskog potvrđivanja Mihaila kraljem i Duklje kraljevinom, odnosno uzdignuća biskupije na rang nadbiskupije, kada je mogla uslijediti donacija ploče od strane dinastije Vojislavljevića barskoj stolnici.

Barski plutej je analogan i parapetnim pločama iz jednobrodne crkve Sv. Tome u Kutima (u Dračevičkoj župi), koja potiče iz XI vijeka. Kao njen mogući ktitor pominje se stric kneza Vladimira (J. Kovačević, “Istorija Crne Gore 1”). Upravo je u istoj knjizi “Istorije Crne Gore” istaknuto da je njena skulptura rad „vrhunskih preromanskih vajara“, a na pluteju s kraja XI ili početka XII vijeka, vremena ranoromanskog pregrađivanja crkve, dva su orla raširenih krila okrenuti glavama prema krstu, geometrijski ornamentiranom tročlanim prepletnim trakama.           

Gustu i sitnu petočlanu pletenicu koja uokviruje reljef orla Pavle Mijović (“Pred spomenikom našoj Pompeji”) smješta u „posljednji stadij prepletne plastike, kad je ona više reminiscencija na prošlost nego čak i posljednji njen odraz“. Sačuvani barski plutej s prikazom orla koji hvata zeca stoga je mogao nastati i početkom XII vijeka. Već prije 1125. godine barska katedrala Sv. Đur(đ)a je po Popu Dukljaninu mjesto sahrane kralja Grubeše, koji je izdahnuo u bici pod zidinama grada, ili neposredno nakon borbe. Na funerarni povod mogla bi indicirati simbolika odnošenja duše u Raj, a na kraljevsku konotaciju izvrsna izrada naručenog reljefa, o kojoj svjedoči prepletna traka na njegovim ivicama. Ako je nastao u drevnom svetilištu Sv. Teodora, za koje tradicija iz XVII stoljeća pamti da je izgorjelo u požaru, plutej se možda i kao spolija našao u kasnijem zdanju Sv. Đur(đ)a.

Arhitektonskim i dekorativnim ranoromaničkim kontekstom u kojem je nastao i iz kojeg je proistekao, rasvjetljava ishodišni horizont duhovnosti Barsko-dukljanske nadbiskupije koji je ostavio prevažna svjedočanstva i u epigrafici i književnosti XI-XII stoljeća. Ujedno je i podsjetnik da se veća stručna, kulturološka i turistička pažnja mora posvetiti pomalo zanemarenom Spomeniku oslobodiocima Bara iz 1881. godine.  

The post Savo Marković: Plutej oltarne pregrade iz vremena Dukljanske kraljevine na Spomeniku oslobodiocima Bara first appeared on BARinfo.

Venecijanac Giovanni Cicogna je rođen u prvoj ili drugoj deceniji XVI vijeka, od oca Gabrielea i majke Marine Manolesso, pripadnice jedne od najstarijih mletačkih patricijskih porodica, koji su sklopili brak 1504. g. Rod Cicogna je, istakavši se u Chioggianskom ratu protiv Genove, 1381. godine ušao u venecijansko Veliko vijeće, ubrajajući se među Casade Novissime. Već je djed barskog načelnika (potestata) Francesco obavljao važne funkcije za Stato da Mar, stekavši imanje na Kritu, a stric Girolamo (1489-1569.) je 1560. g. po prvi put ušao u venecijansko Malo vijeće. Giovannijevi roditelji su dobili dvije kćerke i četvoricu sinova, od kojih su neki ostvarili izuzetne društvene karijere, etabliravši se u senatorskoj oligarhiji. Giovannijev brat Pasquale, rođen 1509. g., obavljao je, između ostalih, dužnosti kaštelana na Hvaru, rektora Retima, vojvode Kandije (Krita) i načelnika  Padove.

Giovanni Cicogna (Ser Joanes Ciconia quondam ser Gabrielis) je zakletvu pred stupanje na dužnost barskog (grado)načelnika položio 3. februara 1561. Tom je prilikom, s obzirom da mu je otac bio preminuo, za njega garantovao gospar Fantino Pizzamano. U vezi sa službom načelnika u Baru, zakletve su istovremeno sa Giovannijem položili njegov izabrani kancelar Pietro Decio pok. Biagia, kao i vitez koji se starao o obezbjeđenju, Pietro de Mestre. U Bar su vjerovatno stigli otprilike mjesec dana nakon izbora i imenovanja.

Zahvalnost Barana za primjerenu upravu na sačuvanom epigrafu

O pohvalnim aktivnosti Giovannija Cicogne u Baru govori sačuvano epigrafsko svjedočanstvo. Grad je nakon unutarstaleških, plemićkih sukoba sredinom XVI vijeka, doživio razdoblje mira i vladavinu pravde. Oskudnost raspoloživih podataka sugeriše da se Cicogna posvetio i snabdijevanju grada koji je praktično jedan vijek živio pod opsadom. Poznato je da je iz Bara već u aprilu 1561. poslat u Veneciju izvještaj o nabavci žitarica, u kojem su isticane odlične pozicije Dubrovčana pri kupovini tih artikala. Sigurno je načelnik Giovanni dao poseban doprinos opskrbi Bara životnim namirnicama. U gradu je postojao fontik (komunalna ustanova za čuvanje i podjelu žita), kojim je upravljao fontegar (nadzornik), koji je račun polagao nadležnom vijeću. Žitarice su se čuvale i u crkvenim ustanovama, kakva je bila ženski samostan Sv. Andrije. U vremenu kriza i ratova, uskladištenim namirnicama se racionisalo. Takva se služba u Italiji obično nazivala Ufficio d’annona. U Napulju je npr. 1550. g. postojala municipalna služba prefekta Annone. O važnosti ove gradske komponente, kao i o  ukupnom doprinosu potestata Cicogne pravičnom i mirnom životu civiteta, koji je sa svojim načelnicima imao i drugačija, nimalo prijatna iskustva, svjedoči natpis, nastao sasvim izvjesno na kraju njegove službe, 1564. g.:

IOANNI CIGONIÆ IVSTITIÆ PACIS
ANNONÆ SERVANTISSIMO CIVITAS
ANTIBARENSIS MEMORIAM POSVIT –

GRAD BAR POSTAVIO JE ZA SJEĆANJE NA GIOVANNIJA CICOGNU,
KOJI JE NAJPRILJEŽNIJE OBEZBJEĐIVAO PRAVDU, MIR I SNABDIJEVANJE.

Služba Giovannija Cicogne okončana je svakako prije 11. oktobra 1564., kada je na njegovo mjesto imenovan Ser Tommaso Pasqualigo. On je takođe „ovjekovječen“ zahvalnom memorijalnom pločom, koju su mu postavili plemići Bara: ANTIBĀRI PROCERES POSVE(RVN)T – o čemu takođe sačuvano mramorje svjedoči (MĀRMORĀ TESTANTVR).

Grb barskog načelnika Giovannija Cicogne

Ovalni štit načelnika Giovannija Cicogne, koji je službovao u Baru između 1561. i 1564. godine, vjerovatno je bio istaknut na gradskoj vijećnici, odnosno loži (otuda Londža), i možda je oštećen u eksploziji koja je uništila najvažnije građevine istorijskog jezgra Bara 1881. godine. Ipak, zbog sadržaja koji je prikazivao, nikako se ne može isključiti da grb nije bio otklesan u vremenu osmanske vladavine. Grb je prikazivao rodu, koja je simbol cijelog roda Cicogna. Heraldički je najčešće ta srebrna roda, crvenog grla, prikazivana na plavoj pozadini. Međutim, taj osnovni heraldički motiv imao je i varijacije pa se o gornjem dijelu grba u Baru može samo pretpostavljati. 

Roda simbolizuje pijetet (sažaljenje) izvrsnog građanina, kao i zahvalnost. Grci su je posvetili Junoni, a Rimljani su je voljeli kao znamenje sinovskog pijeteta. Bilo je rašireno shvatanje da roda  pokazuje pažnju starima, pa je zakon koji su Rimljani donijeli po kojem su djeca bila dužna da pomažu starim roditeljima nazvan lex ciconiaria. Mnoge rimske medalje s njenim prikazom simbolišu pomoć. Roda, žestoki uništavač zmija, simbol je i visoke moralnosti, koja je u zmijama vidjela poroke ljudskog roda te je označavala i prezir prema zemaljskim užicima. Roda je i simbol vojnog umijeća, straže, ali i medicine.  

Na sačuvanom donjem dijelu grba na spomeniku Oslobodiocima Bara razaznaje se donji dio rode, pa se upućuje na cjelovite grbove pripadnika porodice Cicogna iz istog vremena.

Pored crteža dužda Pasqualea Cicogne, tu je i njegov grb iz Trevisa, gdje je 1564/65. bio potestat i kapetan, gotovo savremen sa grbom njegovog brata (Catalogo generale dei Beni Culturali).

Takođe, na gornjem ukrasnom dijelu nad barskim grbom Cicogna sačuvan je reljef vlasi glave, koja je, zbog njenog lika, otklesana. Indikativni za uporediti su grbovi Cicogna s duždevskim znamenjem iz crkve S. Maria Assunta u Veneciji (Catalogo generale dei Beni Culturali) i venecijanski grb s motom „i dalje se nadam“ (Ancora spero), uklesanim na svitku.

Uklesani moto, do kojeg se u vladarskoj porodici svakako vrlo držalo, nalazi se na grbu Balšića, postavljenom na drugoj strani spomenika Oslobodiocima Bara. 

Konačno, i Đurđe Bošković, osvrćući se na ovaj grb Cicogne, posebno na njegov vanjski, ukrasni segment, ističe da poneki barski skulpturalno obrađeni elementi „čak nose na sebi i pečat novijih shvatanja koje je donelo sa sobom doba preporoda“.

O daljim aktivnostima bivšeg barskog gradonačelnika Giovannija Cicogne zna se malo. Na osnovu nekih izvora, smatralo se da je poginuo u Lepantskoj bici 1571. g., u kojoj se njegov brat Marco (1519-1585.), briljatne pomorsko-vojne karijere, proslavio kao heroj. Međutim, shodno podacima koje sadrži Segretario alle Voci, proizlazi da je Giovanni zapovijedao jednom galijom 1572. godine.

Giovannijev brat Pasquale Cicogna, mletački dužd

Giovannijev brat Pasquale je 1583. g. postao prokurator Sv. Marka, a avgusta 1585. izabran je za mletačkog dužda. Ističući se pobožnošću, posvetio se svjetovnim i crkvenim gradnjama, arhitektonskom uljepšavanju Venecije, kao i sistematizovanju mletačkih pravnih materijala. Njegovu vladavinu je obilježilo razdoblje mira; umro je 1595. g. Zaslužan je za preuređenje Duždeve palate, u kojoj je prikazan na slikama u sali Umoljenih, za gradnju mosta Rialto (1588/91.), za Palladijev rad u crkvi del Redentore, kao i za izgradnju tvrđave u Palmanovi. Njegov sin Pasquale bio je biskup Raba. Venecijanska toponomastika porodicu potvrđuje s calle Cicogna, smještenom blizu crkve San Moisè.

Služenje građanstvu

U Baru su u razdoblju 1561/67. g., kada su javno isticani i na prominetnim mjestima hvaljeni doprinosi barskih potestata, implicirane razvojne tendencije društva i grada kakve su se mogle očekivati narednih decenija. Dobri primjeri uprave Komunom, za razliku od onih koji su bili uzrok svakovrsnih meteža, isticani su kao idejni smjerokaz budućim upravljačima, način služenja domicilnom stanovništvu i preduslov njegove obedijencije. U vremenu zatišja pred buru, ta je egzemplarnost bila dvosmjerna.

The post Dr Savo Marković: Giovanni Cicogna, istaknuti (grado)načelnik Bara i njegov renesansni grb first appeared on BARinfo.

Sačuvane isprave koje govore o pravnoj prošlosti Bara su rijetke i zato je od velikog značaja svako dokumentarno svjedočanstvo koje rasvjetljava društveno uređenje autonomnog grada. Norme koje su regulisale staleški uređen socijalni život bile su detaljne, a donosile su se u dugom vremenskom trajanju, svakako već u XIV vijeku, shodno prethodno ustanovljenim običajnim pravilima. Početkom XV vijeka Statut grada Bara je predviđao da se na presude barskog suda žalbe izjavljuju i apelacioni postupak sprovodi u Dubrovniku, pa su za razumijevanje barske pravne prošlosti vrlo važne dubrovačke odluke po apelacijama, koje su sačuvane. Takvi su akti razmotreni u kontekstu budvanskog Statuta i drugih isprava iz XV-XVI vijeka koje su sačinjavale legislativni korpus komune Budve. Indikativno je i da mletački izvještaji još sredinom XVI vijeka upućuju na shodnu primjenu barskih zakonskih normi u Budvi (nei civili si reggono come Antivarini), a da se Statut te komune tada izričito ne pominje.

Osim navedenih isprava, u kontekstu apelacionog postupka, sudskih rokova, kao i opštinskog administrativnog aparata sagledane su i privilegije koje su gradu Baru potvrđivane od strane mletačkih vlasti. Sličnošću formulacija upućuju na statutarne norme Budve. Akrostih kao obaveza Barana prema vladaru iz sredine XIV vijeka pominje se s istovjetnom sumom već u prvom poglavlju Statuta Budve, ali povezanost tih činjenica nije do sada naglašavana, iako je opštepoznato da je aprila 1441. despot Đurađ Branković Budvi dodijelio zakonske, odnosno statutarne odredbe kakve ima grad Bar, što su Budvanima mletački provizori potvrdili 1. avgusta 1442. u Kotoru.

Poseban interes pobuđuje barska topografija koja se pominje u Statutu Budve.

Prilog (pre)poznavanju Statuta Bara omogućava i topografija, odnosno lokaliteti pomenuti u temeljnom budvanskom pravnom spomeniku: Celestrina, Sussane, Sambro, Prapratina, Gernoi de Mercoi, Kamarda. Dok je distrikt Bara obuhvatao znatan broj sela, distrikt Budve je bio vrlo malog opsega, 1559. godine bez sela. Sličan način formulacije pojedinih normi od incipita nadalje takođe upućuje na izvorno porijeklo odredbi budvanskog Statuta. Ako se uporedi istovjetna zakonska odluka barskih vlasti od 25. aprila 1429. o zabrani ispitivanja ishodovanja crkvenog dostojanstva u Baru s poglavljem 254 budvanskog Statuta (o tome da nijedan naš građanin ne može biti biskup), može se pretpostaviti da je mletačka verzija budvanskog Statuta kao predložak imala latinski sročen Statut Bara.

Sastav Malog vijeća komune Bara povezuje se sa poglavljem 284 Statuta Budve, a karati (oblik naknade sudijama za njihov rad) u Baru s poglavljima 289 i 290 Statuta Budve. Postoji izuzetna sličnost velikog broja ostalih budvanskih statutarnih odredbi i formulacija iz isprava iz Bara koje se odnose na imovinsko pravna, obligaciona, nasljednopravna pitanja i sudsku proceduru (isti rok za održaj, zabrana vođenja paralelne litispendencije i dr.). Tarifa plaćanja kancelara i viteza u krivičnim stvarima iz 1547. godine

Uz to što rasvjetljava ulogu kancelara u krivičnopravnim stvarima, tarifa plaćanja kancelara i kavaljera (rektorovog viteza) u krivičnim stvarima iz 1547. godine nastala u Baru, a koja se primjenjivala i u Budvi, upotpunjuje poznavanje oskudnih statutarnih krivičnopravnih normi. Posebno rasvjetljava mjere koje su vlasti preduzimale sa ciljem održavanja (sigurnosti) poretka, kakva je, između ostalih, bila agresivna metoda prinude koja je nanošenjem tjelesnog bola (i psihičkog mučenja) dovodila do  „istinitog“ optuženikovog priznanja, najčešće ne krivice, već odgovora o nedjelu i povezanim činjenicama. Optuženik se vezivao rukama na leđima i podizao konopom prebačenim preko kolotura, pa bi mu naglim otpuštanjem konopa tijelo padalo koliko je to uže omogućavalo. Za svakog ko je bio određen ispitivanje mučenjem, što je podrazumijevalo vođenje zapisnika o dobijanju iskaza, angažovanim službenicima se plaćalo 6 groša. Primarna društvena funkcija ove mjere bilo je zastrašivanje. Tako je falsifikator novca Pero priznao krivično djelo čim je doveden na mjesto torture, prije nego što je bio propisano vezan, dok je drugi okrivljeni bio tvrđi u pogledu iznuđivanja priznanja, izdržavši vezivanje i mučenje na stalku zvanom konj i jedan trzaj konopom.

Tortura je bila dozvoljena kod najtežih zločina, ali i za krađu. Njom kao dokaznim sredstvom smjeli su se mučiti svi protiv kojih je bilo dovoljno indicija ili je postojala dovoljno jaka sumnja utvrđena iskazom svjedoka, ali se okrivljeni nije smio mučiti tako da bi pod torturom umro, što se dešavalo. Za sastavljanje presude na privremeno izgnanstvo na određeno vrijeme, godinu dana ili više, naplaćivalo se takođe 6 groša, koliko i za osudu na doživotno progonstvo. Primjetno je da je u Baru sredinom XVI vijeka, odražavajući nova ekonomska i geopolitička strujanja u procesima dugog trajanja, u opticaju bio i turski novac. Za puštanje iz zatvora zbog otkupljenja naplaćivalo se 2 aspre. Da je vođena uredna kancelarijska arhiva svjedoče odredbe prema kojima je „za traženje bilo kojeg akta u bilo kojoj knjizi“ naplaćivan 1 groš, a za svaku prepisanu (kopiranu) ispravu bilo je potrebno izdvojiti 6 groša.

Tarifa plaćanja iz 1547. g. je slijedila praksu preslikavanja prava iz Bara u Budvi. Utoliko prije što je s njihovim prethodnim javnim povezivanjem traženjem Budvana (1441.) barsko pravo već bilo osnaženo dubrovačkim odlukama po žalbama, s tim da je još normi barskog Statuta moguće rekonstruisati iz odluka dubrovačkog sudišta po odaslatim apelacijama. Na osnovu navedenog, a s obzirom na devastiranje Budve osmanskim osvajanjem 1571. godine (la straggie del un general incendio), može se zaključiti da su pravni spomenici Bara poslužili kao temeljni zakonski predlošci i uzori za redakciju, odnosno kodifikaciju budvanskog prava u XVII vijeku, od kada i potiču poznati prepisi njenog Statuta.

The post Nova saznanja o pravnom poretku u Baru u XV i XVI vijeku first appeared on BARinfo.

U obogaćivanju saznanja o procesima koji su ostavili traga na naše nasljeđe, kao i o komponentama političke i diplomatske istorije Crne Gore, poseban segment predstavlja rasvjetljavanje životnog puta Bernarda Borisija, koji je rođen oko 1565. u Baru, a umro 1624/25. godine u Kopru. Bernardo Borisi je jedan od najznačajnijih pripadnika barskog nobiliteta. Padom Bara pod Osmanlije, Borisi su izgubili prostrana i plodna imanja, gospoštine i drevne prerogative. Danas neobilježeni barski lokalitet Boriš(ovo) u Donjem Zaljevu čuva sjećanje na njih.

Jedan ogranak Borisija se iz Bara krajem XVI vijeka preselio u Istru. Radi se o porodici pok. Petra (Pietro) i Giacome rođene Bruti, kćeri Antonia i Marije Bruni, plemića Ulcinja. Franceschina, sestra Marina, Bernarda, Frana i Marc’Antonia, udala se za jednog od koparskih markiza Gravisi. Rašporski kapetan dodjeljuje 1593. g. plemiću Bernardu Borisiju na trajno korištenje zemljišta kod Poreča. Ova investitura uslijedila je kao posljedica transferisanog društvenog kapitala i prestiža koji su Borisi uživali kod vlasti Mletačke Republike od sredine XV v. Prema mletačkom hroničaru Stefanu Magnu, Barani su se Stefanu Vukčiću predali u septembru 1441. On je upravu nad gradom i tvrđavom povjerio baštinskim gospodarima – Marku Borisu i njegovom sinu Mirku. Odredio im je navodno, uz ostale “počasti” koje su imali mletački upravnici, godišnju platu od 400 dukata i dozvolio da zatraže mletačku zaštitu ako ne bi mogli da odbrane grad. Preseljenjem iz Bara u Istru krajem XVI v, kapetanu Bernardu je povjeren nadzor nad mletačkim posjedima, što je otvorilo put migracijama s barskog područja u zapadnu Istru. U Funtani kraj Poreča, na feudu i njegovoj okolini, naći će prebivalište ljudi iz Mrkojevića i drugih djelova Crne Gore. Njihovim sadejstvom to će naselje oživjeti, a spomeničkom baštinom sačuvati memorije na ishodište svojih žitelja.

Istaknuta društvena pozicija i veze s diplomatskim predstavnicima omogućili su Bernardu Borisiju da se upušta u značajne trgovačke poduhvate između Venecije, Carigrada i prostora koji su im gravitirali, uključiv Vlašku, Transilvaniju i Poljsku. Učestvujući u vanjskoj trgovini rumunskih vojvodstava, upućivao je mletačke trgovce na područje Donjeg Dunava. Ubrzo će mu biti dodijeljene i druge uloge. Nakon obavljanja funkcije tumača moldavskog vojvode Petrua Hromog, postao je komornik vlaškog vojvode Radu Mihnee, jedan od najznačajnijih ljudi u njegovom vijeću i diplomatski predstavnik. Moldavski vojvoda Gašpar Graziani postavio ga je 1619. za svojeg velikog hetmana – zapovjednika vojnih snaga. Tu dužnost je vršio do 1620. g. Borisi je obavljao i diplomatske poslove za Mletačku Republiku i druge zapadne zemlje, postavši 1613. g. konzul u osmanskom Galipolju. Pred kraj života vratio se u Kopar, u kojem je ostavio značajne tragove o svojem djelovanju koje je uticalo na istorijske procese, i još od vremena kada se na njega skreće pažnja na putovanju engleskog političara Cavendisha, utisnulo osoben pečat na kulturnu i političku mapu Evrope.

Kapetanu Bernardu Borisiju i nasljednicima je neobrađene zemlje u Istri, u blizini Poreča, u kontradama Fontane, uključiv školj Riviera, potvrdio mletački Senat oktobra 1595. Borisi su 1595. g. otkupili i torre di Boraso, danas poznatu kao Turnina, odbrambenu kulu sjeveroistočno od Rovinja, koja je prethodno bila u fortifikacijskom sistemu mletačkog izvangradskog područja.

Bernardo Borisi 1596. g. kupuje i Castello Neboise i obnavlja ga do 1610. g. (Castel Borisi). Borisijevi su i dalje sticali zasluge u službi Republike Sv. Marka: Bernardov brat Marc’Antonio je bio tumač jezika u Carigradu i prvi od mletačkih građana nosio naslov Dragomano grande na Porti.

Reinvestiturom uz titulu Conte 1648. g. feud Funtane je potvrđen je Borisijevima, a 1725. upisani su u Registar istarskog plemstva s nasljednom titulom grofova. Tokom francuske vladavine jurisdikcija nad Funtanom sjedinjena je s porečkim distriktom, ali su realne prestacije nastavljene. Austrija je prije 1826. g. priznala stare društvene razlike i titulu grofova Borisijevima. Feud Fontane grofova Borisi bilježi se 1848. g, da bi likvidacija tog posjedovnog prava uslijedila 1869. g, kad su u Austriji konačno takva prava ukinuta.

Naseljavanje Funtane i susjednih krajeva Istre iz Crnogorskog primorja

Kapetan Bernardo Borisi je utrošio znatna sredstva za podizanje Funtane i melioraciju zemljišta na koje je naselio, osim svojih nekadašnjih podložnika, i kolone različitog etničkog porijekla. Pored starosjedilaca, na njenim kontradama su se našli doseljenici iz Crne Gore (dalla Zeta), Dalmacije, Bosne, Furlanije. Funtana je bila privatna gospoštija, pa su vlasnici opterećivali podanike polufeudalnim i fiskalnim nametima, zadržavši u rukama institute koji su u ostalim djelovima Istre spadali u djelokrug seoske samouprave.

Pogoršavanje društvenih prilika na području Bara uticalo je da bijeg prema sigurnijim sredinama postaje jedini uslov opstanka. Bernardo Borisi je na ovo područje doveo 1595. g. 47 osoba „iz Zete“. Oktobra 1610. mletački Senat je razmatrao pitanje naseljavanja Istre; dobivši odobrenje, 6 porodica sa 35 članova iz Bara smjestilo u Bečićima, čekajući prijevoz u Istru. Uskoro je, decembra 1610, za njima u Paštroviće pristigao veliki broj Barana bez znanja i odobrenja kotorskog providura. Sredinom januara 1611. krenula je prva grupa Barana od 18 porodica i 87 članova. Rašporski kapetan Pietro Bondumier izvještava 4. februara 1611. o porodicama koje su doplovile brodom u Červar; u Buzet su došli „loše obučeni, bez ikakve stvari za život, bez stoke, lišeni poljoprivrednog inventara i u potrebi za svime“. Neki od lokaliteta odakle su iseljenici koji se u izvorima pominju su: Sosina, Spiza, Susan(i), Taggiomil, Antivari, Marcovich, Montenegro.

Poslije ove grupe u Poreč je u aprilu 1611. uplovila fregata sa 10 porodica iz Spiča, sa 48 lica, a nekoliko dana zatim stiglo je još 40 doseljenika. U septembru 1611. došla je u Poreč i treća grupa iseljenika iz Mrkojevića. Kapetan je smatrao da se niko ne bi mogao bolje pobrinuti za njih i pobožnim djelom obradovati dužda od Bernarda Borisija. Naveo je da je on doveo u dobro stanje Funtanu i preselio 19 familija iz zavičaja, te da bi mogao pripremiti terene i uz državnu pomoć obezbijediti stoku za navedene pridošlice, budući da drži dobra i u Kopru, a njegova kuća prima godišnju penziju od 100 dukata preko blagajne Hvara. Kapetan ističe: Ne želim izostaviti da Vam kažem – s obzirom da se našao na iskrcaju ovih ljudi – kako je i on rođen u Baru, prepoznao je neke od ovih staraca koji su bili njegovi radnici dok se taj grad nalazio pod vlašću Prejasne Republike: te sam vidio da ovaj narod pokazuje izuzetnu utjehu računajući na njega.

Naseljavanje se nastavilo, pa se značajan dio žitelja Crnogorskog primorja i drugih krajeva Crne Gore preselio u Istru. Mnogi od doseljenika stupili su u službu na mletačke naoružane barke, dok su neki zbog teških uslova za život prešli u austrijske zemlje. Vjerski momenat bio je ipak relevantan u kasnijim poduhvatima Borisijevih. Deset crnogorskih porodica koje su zbog turske opasnosti napustile svoj kraj, doveli su oko 1680. g. veleposjednici Borisi u Funtanu; međutim, pošto im je uskra¬ćeno da dobiju pravoslavnog sveštenika, vratili su se kućama. Troškovi smještaja kolonista i njihov bijeg osiromašili su i Borisije, koji su 1686. g. tražili izuzeće od poreza koji se ubirao za vođenje Morejskog rata, pri čemu su se pozivali na mnoge zasluge naše Kuće, a posebno one koje je djed ostvario službom velikog dragomana u Carigradu, gdje je varvarskom smrću u holokaustu za ovu Prevedru Republiku žrtvovao svoj život.

Izgrađivanje Funtane i posjedi Borisijevih u Kopru, Furlaniji i Venetu

Južno od Poreča i milju od Vrsara nalazi se uvala Funtana, koju graditeljski od 1595. g. obnavlja barski plemić, kapetan Bernardo Borisi, naseljavajući je kolonistima iz Bara i okoline. Uz postojanje kasnosrednjovjekovne arhitekture na prostoru gdje je podignuta palata, naselje se razvilo na uzvišenju uz nju i župnu crkvu koje je on podigao. Bernardo je sa suprugom Laurom Doralice rođ. Barbo iz čuvene porodice iz Motovuna imao sina Frana, preko kojega će se Borisi opet rodbinski povezati s rodom Gravisi. Borisi iz Kopra započeli su povremeni, a od 1610. g. i dovršenja palate koju Funtanjani nazivaju Kasteja – stalni boravak u tom kraju. Funtanski Kaštel podigao je gospodar Funtane Bernardo, svjedoči prevedeni latinski tekst na nadvratniku građevine: „U TEBE SAM SE GOSPODINE UZDAO. 1610. SAGRADIO PLEMIĆ BERNARDO BORISI IZ ZNAMENITE DUKLJANSKE I BARSKE PORODICE BORISI“

To je kaštel-utvrđenje renesansne simetrije i proporcija. Prostrana dvospratnica (danas u privatnom vlasništvu) gleda prema glavnom trgu Funtane, na kojem se nalazi crkva Sv. Bernarda. Na drugom spratu je barokni balkon, a na zapadnom ulazu, nad grbovima Borisija na dovratnicima, nalazi se natpis, obraćanje patricija graditelja: “KAKO BI PUTNIK DOBRO VIDIO GRAĐEVINU KOJU JE ZA SVOJ VLASTITI I UGOĐAJ PRIJATELJA BERNARDO BORISI, IZDANAK I NAJVELIKODUŠNIJI PLEMIĆ BARSKI VREDNOĆOM I MARLJIVOŠĆU UZ BOŽJU POMOĆ NAPRAVIO”.

Župnu crkvu Sv. Bernarda opata, patrona i zaštitnika mjesta, Bernardo Borisi je podigao oko 1621. g. Oktagonalni zvonik u sklopu crkve visok je 34 metra. U molbi za gradnju crkve Bernardo navodi da je u Funtanu doveo tridesetak porodica, osiguravajući im potrepštine za život i obradu zemlje. Zato je tražio da mu se omogući gradnja crkve, kako doseljenici više ne bi bili prisiljeni da idu prema Poreču ili Vrsaru. Odgovoreno mu je pozitivno, s tim da je bio obavezan da im obezbijedi sveštenika. Jednobrodna crkva klasicističkih stilskih odlika podignuta je na temeljima starijeg sakralnog objekta, po Bernardovom pobožnom zavjetu Bogorodici Djevici Mariji, kako je, uz grb Borisija, napisano na nadvratniku portala.

U crkvi se nalazi nadgrobna ploča s grbom plemićkog roda Borisi. Unutrašnjost crkve je obnovljena, sa dva barokna oltara, drvenim skulpturama Sv. Bernarda, Srca Isusovog, Sv. Valentina i dr. Iza oltara na zidu je vrijedna slika koja predstavlja Bogorodicu s Djetetom i svecima; djelo se datira u početak XVII v. i najznačajnija je umjetnina u Funtani. Po stilskim odrednicama povezuje se sa Carpacciovom slikom u koparskoj katedrali i ranobaroknim kompozicijama venecijanskih radionica; crkva je posvećena i Majci Božjoj.

Podizanje građevina je sintetizovalo društvene mogućnosti i estetske osjećaje Borisijevih, ali i proces sraštavanja s novom sredinom, koji je bio praćen ustrajnom usmjerenošću prema zavičajnom području. Najkasnije 1648. g, nakon uhodavanja života na feudu, porečki kaptol je Borisijevima nadodao zaliv Mulandrija koji okružuju dva poluostrva – danas područje poznato kao Zelena i Plava Laguna.

Shodno graditeljstvu venecijanskih patricija, značajka istarskog plemstva od XVII v. bila gradnja vlastitih vila – kuća na veleposjedima u gradskoj okolini: tako su stancije, odnosno ljetnikovce i posjede u okolini Kopra imali i Borisijevi. Villa dei conti Borisi u mjestu Santa Domenica del Risàno s nekoliko arhitektonskih detalja daje izgled kompleksu koji od drevnog sjaja čuva samo formu i sjećanje. Duž poteza koji je bio glavni put velikog napoleonskog logora, u kontradi Prade, nalazi se još jedna villa koja je pripadala familiji Borisi.

Istaknutu društvenu poziciju Borisijevih potvrđuju i drugi lokaliteti i juspatronati. Slikovita barokna jednospratnica u Ankaranu, izgrađena vjerovatno krajem XVII v, nalazi se između Valdoltre i Debelog rtiča. Na njenoj fasadi je uzidana kamena ploča s grbom Borisija. Punta Borosìa, u sredini dva rta (Rta Savudrija i Rta Bašanija/P.ta Bassania) formira najzapadniji promontorijum istarskog poluostrva. Granica između komuna Pirana i Umaga prolazila je između Borozìje (Borisìa; naziv izveden od porodice grofova Borisi) i Bašanije.

Na spisku domova koji su imali čast ulaska u Vijeće Poreča nalaze se i grofovi Borisi. Kako se krajem XIX v. jedan ogranak porodice seli u Furlaniju, Borisi će ostaviti traga i u Romanžu na Soči. U rimskoj palazzo Venezia, dospio iz Gradskog muzeja u Kopru, čuva se zvekir u bronzi izrađen u botegi Niccolòa Roccatagliate – koji se izvorno nalazio na palati Borisi u Kopru, a u Italiji se nalazi i codice Borisi.

Kopar je 1944. g. ostao bez najvrjednijeg dijela starog gradskog arhiva i nekih važnih knjiga: venecijanskom nadzorništvu predato je 57 sanduka. Sadržaj svake kutije je označen brojevima inventara Francesca Majera. Među vrijednim knjigama bila je i inkunabula, takozvani Codice Borisi iz XV vijeka. Uvezan između kožnih korica, kodeks koji je pripadao kući Borisi i vjerovatno služio vaspitanju djece i mladih, sadrži: dva fragmenta Ovidijevih Heroida: 53 stiha prve poeme Penelopa Odiseju i 54 pete (Enona Parisu), zatim Raspravu Pietra Paola Vergerija Starijeg ad Ubertum Carariensem de ingenuis moribus et liberalibus studiis adolescente, te prijevod s grčkog spisa Sv. Vasilija koji je načinio Leonardo Aretino (†1444.). Zanimljivo je da je i venecijanski knjižar iz Spiča (1524/53.) Damian di Santa Maria izdao djelo San Basilio s predgovorom na latinskom jeziku.

Prvi list, pergament stavljen da bi se obezbijedio kodeks, breve je Antonia Veniera, dužda do 1400. g. Odmah slijedi prva Heroida, a zatim traktat de ingenuis moribus. Slijede: latinski govor u slavu malog Isusa, sastavljen za javno recitovanje na blagdan Božića; svadbeni govor s citatima pjesnika i primjerima iz rimske istorije; latinski stihovani sastav o sadržaju spisa Sv. Vasilija, italijanski tekst iz XV/XVI v. i dvije apologije, moguće iz sredine XV v. Na posljednjoj hartiji nalaze se prijevodi s italijanskog na latinski, gramatičke definicije, izreke, itd. Na kraju je vidljiv i monogram bA. Tako je kodeks opisao prof. F. Majer.

  Trgovački poduhvati i imovinske transakcije

Prestiž Borisijevih ogleda se i u njihovim imovinskim transakcijama u različitim krajevima Istre i Veneta, u Baru i Dubrovniku, u Moldaviji, Transilvaniji, Poljskoj i Carigradu. Za pretpostaviti je da je trgovačkim stopama brata Marina krenuo i Bernardo. Preduzetnik Marino, koji je mogao ostati da prebiva u Baru, a kasnije u Dubrovniku, bio je agent kompanije Venecijanca Antonia Parute, trgovca iz carigradske Pere s rumunskim zemljama i Poljskom. Marin se 1588. g. radi posla uputio u Târgovişte, a zatim u Bukurešt. Radilo se o prodaji rubina, drugih dragulja i nakita vlaškom vojvodi, ali se zbog njihove visoke cijene, po savjetu Mihnee II Renegata, morao uputiti vojvodinom stricu Petru Hromom u Moldaviju.

U Istri se iseljenim Borisijima pridružuje i njihov stric. Dubrovački kancelar Antun Boriš pri kraju života seli se u Kopar, gdje će sastaviti testament 1596. g. Njegovi nasljednici bili su Frano (Francesco) i ostala braća, a u odnosu na sredstva kojima je raspolagao u Belluno iseljeni Baranin Tiberio Zuppano (Župan) Borisi posluju sa slavnim kompozitorom Giovannijem Gabrielijem.

Bernardo i Marc’Antonio su indirektno učestvovali u vanjskoj trgovini rumunskih vojvodstava, nudeći zainteresovanim mletačkim trgovcima pozajmice za kupovinu koža, voska, ribe i kavijara na području Donjeg Dunava. Njihov brat Frano je investirao značajne novčane svote u trgovinu između Venecije i Levanta. U Vlaškoj je bo1ravio sa ženom 1617. g. i tamo „držao otvorenu kuću“. Bernardove aktivnosti u rumunskim zemljama 1618. g. svakako su imale uticaja na imovni status Borisija u Istri. Komuna Motovuna pozajmila je 1619. g. od Borisija 1.000 dukata, i ustupila im u zalogu prihode Novaka motovunskih.

Zabilježeno je da je Bernardo 1619/20. g. potraživao znatne svote od kritskog trgovca Costantina Battiste Vevellija, koji je izvozio usoljenu jesetru, kavijar, neprerađene goveđe kože i sirovi pčelinji vosak u Veneciju. Vevelli je dugovao Borisiju dvije pozajmice potvrđene sporazumom iz moldavskog glavnog grada Iaşija 1619. g, u vrijeme kad je Borisi bio hetman – zapovjednik moldavske vojske, a Vevelli veliki carinik Vojvodstva. Potraživanja poput ovih ponovo su isticana od nasljednika Bernarda Borisija – njegovog brata Francesca, koji je 1634. g. povjerio danskom ljekaru Hansu Andresenu Skovgaardu obavezu da u Carigradu od nasljednika kritskog trgovca dobije isplatu 1.100 cekina, kao i kamatu.

Prijem Borisijevih u Veliko vijeće Kopra

Bernardo Borisi, koji je u Istru prema nekim istoričarima stigao 1590. g., sa svojom će braćom Franom i Marc’Antoniom zatražiti da budu priznati kao plemići Kopra. U vezi sa time je mletački Senat prikupio obavještenja te odlučio da udovolji njihovom zahtjevu, preporučivši Generalnom providuru za Istru da utiče da ih Vijeće plemića Kopra primi u svoje okrilje. Potestat i kapetan Kopra je 1617. g. dao mišljenje o molbi Borisija, kojom traže da sa potomcima budu učinjeni plemićima Kopra, kakvima su već učinjeni Bruti, njihovi rođaci. S obzirom da ih je ujak Bruti nagovorio da se i oni nasele u Kopru, zbog gubitka Bara, njihove domovine, koji su pretrpjeli, a oni su tokom vremena stekli nekretnine, kako kuće u gradu, tako i solila (…) zaista kako je svaki od njih, od kad su se tu naselili, živio časno, kao što i sad žive gospoda Bernardo i Marc’Antonio sa mletačkom službom koju obavljaju u Carigradu, zaslužuju milost koju traže.

Diplomatsko-vojni dosezi i zavještanje Bernarda Borisija

Bernardo Borisi se pominje 1589. g. u Iaşiju, kada je moldavskom vojvodi Petru Hromom (1574/79, 1582/91) bio tumač prilikom posjete engleskog političara Harrya Cavendisha. Upravo je Cavendish na putu sa svojim slugom Foxom posjetio 1589. g. Rovinj.

Prestiž braće Borisija je rastao, čemu je doprinosio diplomatski uspon Bernarda. Zapovijed sultana kadiji Galipolja i kaštelanima Kaštela od februara 1613., na temelju obavještenja mletačkog baila, francuskog i holandskog ambasadora (Flandrije), ističe da je novi konzul Bernardo Borisi, brat velikog dragomana mletačkog bailata Marc’Antonia, rezidenta na Porti. Konzulat u Galipolju je još 1586. g. zavisio od baila u Carigradu i spadao u kategoriju diplomatskih predstavništava kojima su konkurisali lokalni agenti. Društveni status njegovih konzula je zavisio od ličnog socijalnog kapitala, koji su svojim postupanjem mogli konvertovati u diplomatski i simbolički.

Kapetan Borisi je u maju 1613., kada je Gábor Bethlen već bio izabran od strane Porte za budućeg vojvodu Transilvanije, stigao u Carigrad s poslanikom kneza Gábora Báthorija s bogatim darovima za sultana, muftiju i sve vezire. Bernardo je u Vlaškoj bio komornik (gran ciambellano) vojvode Radu Mihnee i jedan od najznačajnijih dostojanstvenika u njegovom Vijeću od aprila 1613. do jula 1616, i u Moldaviji od novembra 1616. do decembra 1618. U vojvodinom vijeću se našao među drugim ličnostima iz levantinskog svijeta, iz ambijenta italijanskog jezika i kulture. Da je i dalje bio poslovno aktivan, svjedoči što je primio, u zamjenu za dva sela, 600 talira i 6 konja, iznos svote pozajmljene za vrijeme vladavine Iancua Saskog za kupovinu somota, damasta i turskog sukna. Prisustvo Borisija u Vlaškoj i Moldaviji objašnjava se značajnim vezama koje su uspostavljene boravkom Radu Minhee (1586-1626.), sina vlaškog vojvode Minhee II Renegata (1559 – 1601) u djetinjstvu kratko vrijeme u Kopru, pod tutelom Giacoma Bruttija, ujaka Borisijevih. Radu Mihnea će postati vojvoda u Vlaškoj (1601 – 1602; 1611 – 1616; 1620 – 1623) i Moldaviji (1616 – 1619; 1623 – 1626), a funkcioneri su pratili svoje vojvode, koje je osmanska politika u vazalnim zemljama često smjenjivala.

Postelnic u Vlaškoj pa u Moldaviji, Bernardo, brat velikog dragomana među Raduovim boljarima, na visoku dužnost velikog hetmana imenovan je od Gašpara Grazianija, koji je imao dugove prema  Borisijima. Marc’Antonio Borisi je kreditirao Grazianija 1619. g., kad ga je sultan Osman II postavio za vojvodu Moldavije. Graziani je nastojao i da se oženi jednom njegovom kćerkom. Možda su Marc’Antonio i njegova porodica u početku gledali na Grazianija, zbog prividnog uticaja i bogatstva, kao na avanturistu koji je nastojao da se poveže s prestižnom familijom. Drugi razlog ticao se uticajnog prisustva Bernarda Borisija u Moldaviji; ženidbom sinovice osigurala bi se njegova lojalnost. Kad je postao moldavski vojvoda, Graziani se okrenuo Bernardu radi podrške i povjerenja, učinivši ga jula 1619., u predvečerje rata s Osmanlijama, velikim hetmanom, tj. vrhovnim zapovjednikom moldavske vojske.

U proljeće 1620. Graziani je u Iaşiju venecijanskom trgovcu Paolu Miniju vjerovatno govorio o planu predstojećeg antiosmanskog ustanka. Graziani je 5. marta 1620. obavijestio Minia o iznenadnom odlasku Bernarda Borisija u Kamianiec Podolski u ondašnjoj Poljskoj, danas u Ukrajini. Međutim, Bernardo u pismu bailovom sinu otkriva razlog odlaska iz Moldavije: radilo se o kreditu od 5.000 cekina datom Grazianiju, koji nije vratio, što je pruzrokovalo spor između dvojice, povlačenje mletačkog sudita u Poljsku, i povratak u Veneciju. Stoga Borisi nije učestvovao u borbama započetim napadima Osmanlija na moldavsko-poljske snage, kako se ranije smatralo, jer su ga nesuglasice s Grazianijem navele da napusti zemlju početkom marta 1620. Hrvata, vjerovatno iz Gračaca (dim Gašpar Milostić u Gundulićevom “Osmanu”), ubila su kod Cecore na Prutu u septembru 1620. dva moldavska bojara, dok je bio u bjekstvu, nakon poraza svojih trupa.

Hetman Bernardo, koji je iz Modavije otišao prije bitke kod Tuţore (1620.), sklonio se u Poljsku, odakle je stigao u Kopar i Veneciju. Potestat i kapetan Kopra piše duždu u oktobru 1620. da se tu nalazi guvernadur Bernardo Borisi, koji je upravo došao iz Moldavije, čovjek oštrouman, vrlo praktičan u svim stvarima, kojem se najviše vjeruje, na kojeg se dužd sigurno može osloniti. Zvanje konzula Serenissime u Galipolju imao je vjerovatno do smrti. Mramorni epigraf s istaknutim dobrotvorima u crkvi i konventu dei Servi di Santa Maria sadrži i ime contea Bernarda Borisija (1624.), dok je iste godine odredio zavještanje koparskim dominikancima. Bernardo je sahranjen u Kopru, gdje je vjerovatno i umro, shodno epigrafu na crnoj mramornoj ploči koji se nalazio nad njegovim grobom kod glavnog oltara u crkvi franjevaca opservanata – Sant’Anna dei Zoccolanti. Francesco Borisi je sahranio brata i podigao mu 1625. g. spomenik, istakavši časti koje su pokojniku ukazane u dalekim zemljama. Monument navodi da je BERNARDO S VRLINOM UZDIGNUT NA NAJVIŠI POLOŽAJ U MOLDAVSKOJ VOJSCI, DA JE ZASLUŽNO PRIDRUŽEN KOPARSKIM DEKURIONIMA, DA JE PREMINUO S UKRASIMA ČASTI I SLAVE, ŠTO JE NJEGOV BRAT BOLNO ISKAZAO S NAJVEĆOM LJUBAVLJU. Po Bernardu Borisiju nazvana je ulica u središtu Funtane, a šetnica Bernardina vodi u Zelenu lagunu.

Profesionalni angažman Bernarda Borisija utrt je djelatnošću njegovih istaknutih prethodnika i savremenika. Plemić Bernardo se nalazi u plejadi ljudi poniklih na domaćem prostoru (takvi su, između ostalih, Jeronim Buća, Antun N. Prokulijan, Mihailo Crnojević, Bartolomeo Brutti, Marko Samuel Caloian, Pasquale Dabri, Gaspar i Anton Bruni, Viktor Besali, Marc’Antonio Borisi), koji su, s rijetkim izuzecima poput Božidara Vukovića, ostali manje poznati ili gotovo nepoznati domaćoj istoriografiji. Nekritički tumačeni podaci učinili su da uloga i značaj ovih ličnosti u političko-diplomatskim dešavanjima Evrope toga vremena budu potcijenjeni. Poveznice s onovremenim najvažnijim državnicima i složeni, zakulisni potezi kojima se uticalo na geopolitiku, pružaju širu perspektivu, omogućujući cjelovitiji uvid u istoriju Crne Gore. Protagonisti, a u nekim slučajevima i kreatori diplomatskih odnosa, obilježili su odnose razumijevanja i sukoba između Osmanlija i Evropljana, predstavljajući područje doticaja hrišćanskog i islamskog svijeta, s kojeg su pokušavali da nadvladaju političke, ideološke i kulturne distance.

The post Dr Savo Marković: Istaknuti predstavnik barskog nobiliteta Bernardo Petrov Borisi first appeared on BARinfo.

U ime izdavača potpisan je don Srećko Majić, a recenzentkinje 80. knjige u biblioteci ove kuće su članica HAZU Nella Lonza i dr Maja Katušić, naučna saradnica na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.

Ovo djelo biografskog karaktera predstavlja sintezu desetogodišnjeg istraživanja našeg sugrađanina Sava Markovića, doktora humanističkih i pravnih nauka. Knjiga je rezultat proučavanja višeg društvenog staleža u Baru sa težištem na srednjem i novom vijeku, zasnovana na sistematičnosti u sređivanju bio-bibliografske građe vezane za Baranke i Barane iz tog razdoblja, ali i iz znatno dužeg vremenskog perioda, koji zapravo obuhvata raspon od gotovo 800 godina.

Metodološki je u predstavljanju naših drevnih sugrađanki i sugrađana izvučenih iz zaborava korištena hronologija po vjekovima u okviru abecedno izloženih gradskih rodova i porodica, a njihovo stvaralaštvo bio je primarni kriterijum uvrštenja u niz od sto biografskih zapisa. Osim poznatog značaja koji imaju u istoriografiji i leksikografiji, saznanja o njima proširena su podacima iz neobjavljenih arhivskih izvora, dokumentima, natpisima i epitafima u kojima se pominje Bar kao grad njihovog rođenja ili porijekla. Uzet je u obzir i teritorijalni, zavičajni kriterijum, dok su u nekoliko slučajeva predstavljeni životopisi potomaka barskih iseljenika koji su živjeli u drugim sredinama, ali su svoje matično ishodište zadržali jasno istaknutom identitetskom odrednicom.

U knjizi su zastupljeni naši znameniti sugrađani, učeni i nadareni ljudi, slavni pjesnici i govornici, humanisti i latinisti školovani na italijanskim univerzitetima, zagovornici i zaslužnici antropocentrične renesansne kulture i književne prošlosti. Predstavljeni su i diplomate, političari, vojni i crkveni dostojanstvenici, ali i poznati trgovci, te drugi zanimljivi likovi koji prikazuju različite komponente života gradskog društva.

Podaci sadržani u Markovićevoj knjizi od značaja su i za rekognosciranje sakralne i urbane topografije, a smjena biografskih zapisa svjedoči i o političkim i društvenim promjenama dugog trajanja. Ovim djelom, na 925 strana, ukazuje se na značaj i doprinos grada Bara i njegovog plemstva društvenoj i kuturnoj prošlosti Jadrana, Evrope i Mediterana.

The post Knjiga Nobilitet Bara dr Sava Markovića o višem društvenom staležu u srednjem i novom vijeku first appeared on BARinfo.