Barski epitafi, koji se ubrajaju u najstarije književne tvorevine nastale na tlu Crne Gore, uništeni su u eksploziji nekadašnje katedrale Sv. Đur(đ)a u januaru 1881. godine. Posvećeni kao sepulhralni spomenici dostojanstvenicima Barske nadbiskupije: Đur(đ)u, Petru, Srđu i Ivanu, svojim stilom izražaja memorisali su životna djela, zasluge i važnost ovih ličnosti.
Ukazujući na značaj i ulogu srednjovjekovnog latiniteta za najstarije slojeve naše pismene književnosti, predstavljaju ne samo zalogu zagrobnog života tih prelata, već i prvorazredne istorijske izvore. Prvobitno smješteni u podu ili na sarkofazima katedrale, u osvit gotike izmješteni su na njenu fasadu, reprezentativnošću sadržaja meritorno se izdižući nad monumentalnim portalom. Koliko je poznato, prvi im pažnju posvećuje barski nadbiskup Andrija Zmajević 1671, a zapisivanjem i posredovanjem nadbiskupa Karla Pootena, njihov sadržaj objavljuje Franjo Rački u zagrebačkom “Katoličkom listu” 1860. godine.
Među sačuvanim svjedočanstvima bogatog barskog epigrafskog nasljeđa ističe se fragment epitafa posvećenog nadbiskupu Ivanu, koji je u devetoj deceniji života preminuo najkasnije početkom 1247. godine. Bio je uzidan u fasadu katedrale lijevo od njenog portala. Njegov sadržaj glasi:
PRAESUL IN TVMVLO IACET PERSONA IOANNIS,
ECCLESIAM MVLTIS ISTAM QVI REXIT IN ANNIS.
NOBILIS ISTE, POTENS, SAPIENS FVIT ATQVE BENIGNVS,
PAVPERIBVS LARGVS HOSPES, HOMO COELIS DIGNVS.
HVNC NIMIVM REGES HVIVS REGIONIS AMABANT,
CVI REGNI IVRA COMMITTERE NON DVBITABANT,
QVI FACIENTE DEO BENE DISPENSABAT VTRVMQVE:
MVNDANOS ACTVS TRACTANDO SEQVENDO DEVMQVE.
U GROBU POČIVA LIČNOST PREZULA (NADBISKUPA) IVANA
KOJI JE UPRAVLJAO MNOGE GODINE OVOM CRKVOM.
BIO JE PLEMENIT, MOĆAN, MUDAR I DOBROSTIV,
SIROMAŠNIMA DAREŽLJIV DOMAĆIN, ČOVJEK DOSTOJAN NEBESA.
NJEGA SU MNOGO VOLJELI KRALJEVI OVE OBLASTI,
NISU OKLIJEVALI DA MU POVJERE POSLOVE KRALJEVINE;
ON JE, UZ BOŽJU POMOĆ, OBOJE DOBRO UREĐIVAO:
POSTUPAJUĆI U SVJETOVNIM DJELIMA, SLIJEDEĆI BOGA.
U podsjećanju na ličnost nadbiskupa Ivana, ističe se činjenica je dug vremenski period proveo upravljajući s barske katedre, s obzirom da je na nju mogao stupiti iza 1194, a da je preminuo poslije 1236, najkasnije početkom 1247. godine. Barska nadbiskupija je bila opet kanonski uspostavljena 1199. godine, možda inicijativom ovog prezula i nastojanjem udionog vladara Vukana Nemanjića (koji se već 1195. nazivao kraljem; Dioclie atque Dalmatie rex), a te je godine u Baru, sazivanjem sinoda sufragana, održan veliki pokrajinski crkveni sabor (Concilium provinciale), što je dovelo do obnove metropolitanske vlasti. Dukljansko-barski nadbiskup Ivan je jula/avgusta 1199. godine zahvalio papi Inocentu III na poslatom paliju.
Barski nadbiskup Ivan je mogao imati značajnu društvenu ulogu u vrijeme kad je Stefan Prvovjenčani dobio krunu iz Rima (1217), na što bi mogao ukazivati pjesnički navod iz epitafa (cvi regni ivra committere non dvbitabant). Svakako se njegovo dugo stolovanje poklapalo s vladavinom ne samo ovog vladara (1196-1228), već i Stefana Radoslava (1228-1234), Stefana Vladislava (1234-1243), Stefana Uroša I (1243-1276). Epitaf to takođe učenim stilom sugeriše: hvnc nimivm reges hvivs regionis amabant.
Istoriografija je zarana bila zaintrigirana ličnošću prezula Ivana, pa je tako učeni Ivan Baranin (Joannes Antibarenus, vir doctus) ušao u knjigu znamenitih Dubrovčana, a sa istoimenim duhovnikom iz vremena cara Samuila dubrovački su hroničari povezivali istoriju svoje metropole. Iznošena su stanovišta i da je to bio Ivan mnogo voljen od strane dukljanskih kraljeva, kao i pretpostavke da je to mogao biti neki od nepoznatih barskih prezula iz vremena 1099-1172. godine.
U vrijeme nadbiskupa Ivana, Žička arhiepiskopija stiče autokefalnost i osniva episkopije u primorskim krajevima (1219), dok se papa Grgur IX po njegovoj molbi obraća u maju 1237. dominikanskom prioru o potrebi da se pošalju braća reda propovjednika ad visitandum provinciam Antibaren. et mores corrigendos. Papa je tom prilikom naglasio da neće tražiti od nadbiskupa „zbog njegove starosti, da lično podnosi napor putovanja do Apostolske stolice“, ali se svakako Barska crkva našla u novim teškoćama i zbog toga i zbog pretenzija Dubrovačke nabiskupije.
Isklesana slova barskog epitafa su po svojim obilježjima dragocjen paleografski indikator najstarijih slojeva naše kulture, literarnog dijela pjesničkog triptihona koje u srednjovjekovnim heksametrima sadrži i leoninsku rimu. Epitaf je prenosilac poruke o dinamičnim društvenim i religioznim zbivanjima prve polovine XIII vijeka, koja su naznačila procese dugog trajanja u ovoj i susjednim „oblastima“. Ostaje za nadanje da će biseri barske epigrafistike biti adekvatno predstavljeni i približeni javnosti.
