O MUFTIJI CRNOGORSKIH MUSLIMANA MURTEZI KARAĐUZOVIĆU, 3. dio
Prije nego što je izabran za muftiju crnogorskih muslimana, kadija i narodni poslanik Murteza Karađuzović, imenovan je 24. oktobra 1911. članom Državnog savjeta Kraljevine Crne Gore, o čemu je dekret objavio u službenom dijelu list “Glas Crnogorca” 25. oktobra 1911, na strani 1. Dekret o tome su potpisali kralj Nikola I Petrović Njegoš i tadašnji predsjednik Ministarskog savjeta (Vlade) Kraljevine Crne Gore dr Lazar Tomanović. Na položaj muftije izabran je 1912, kako smo u ranijim nastavcima pisali. Penzionisan je nakon 1918. godine, ali je ponovo izabran za muftiju 1923, da bi naredne (1924. godine) bio ponovo penzionisan.
Bio je obrazovan čovjek, vjeroučitelj i zaslužan za razvoj prosvjete u barskom području. Pisalo je brojne novinske članke, priloge u časopisima, te druge tekstove vjerskog i svjetovnog profila. Bavio se religijskim, političkim, kulturno-istorijskim i drugim, kako duhovnim, tako i sekularnim društvenim pitanjima. Posebno je pisao o istoriji muslimana u Crnoj Gori i prošlosti Bara. U istoriografskim radovima prisutan je i faktografski i romantičarski pristup. Slijedio je do kraja 1918. godine državnu i dinastičku politiku i nacionalnu ideologiju kralja Nikole.
Između ostalog, u svom spisateljskom opusu muftija Mureza Karađuzović ostavio je iza sebe i objavljeni zapis o oslobođenju Bara od strane crnogorske vojske početkom 1878. godine i događajima koji su tome prethodili. Taj njegov rad objavljen je 1929. godine u kalendaru “Crnogorac”, Podgorica, 1929. godine, a istražio ga je i u cjelini objavio akademik prof. dr Šerbo Rastoder u monografiji o Murtezi Karađuzoviću 2019. godine (na stranicama-71-72).
Mi iz tog rada izdvajamo onaj dio za koga smatramo da je prikladan i adekvatan ovoj vrsti prezentacije. Naime, Murteza Karađuzović kazuje:
“Godine 1877. čim su doznali da crnogorski Knjaz sa velikom vojskom maršira na Bar, Selim beg Kapetanović, Baranin, koji je onda bio kajmekan u Ulcinju sa 300 dobrovoljaca sa kojima je bio i prvak Hadži Mehmed Baci, stigoše u pomoć Baranima. U pomoć je došao i Šaban beg iz Skadra sa 70 Skadrana. Sve muslimanske porodice iz varoške i brbotske mahale preseliše u grad; Takođe i iz nekih obližnjih sela. Dočim, neke iz podgradske mahale pribjegoše kod austrijskog konzula Netovića, jer beše obećao, da će brzo stići Turska vojska iz Skadra; a da ni Njemac (tako su onda Barani zvali Austriju) neće nikad dozvoliti da Crnogorci uzmu Bar. Od regularne vojske Turci su imali u gradu jednu četu mustahfiza (treća klasa) i oko 60 tobdžija. Bar 1877.
U jutro oko Bara osvanuše Crnogorci. Pošto noćnom urediše šančeve po brežuljcima i na dominirajuća brda smjestiše topove, sa vrha Mukavala pozvaše poznatog junaka, Selima Trcetića, da pođe na junački sastanak.
Sa dozvolom civilno-vojnog komandanta Ibrahim-bega iz Carigrada, još sa dva druga pođe Selim na sastanak s Crnogorcima. Otuda doniješe usmenu poruku Vrhovnog Komandanta Crnogorskog, da se grad predadne bez krvoprolića, jer velika Rusija maršira na Carigrad, inače nek se žene i djeca presele iz grada pa onda neka junaci dijele megdan. Turci dadoše odgovor: ‘Vjerozakon ne dozvoljava gazijama, da posle 300 godina iznevjere velikog Sultana’ i da su odlučili da i ‘žene i djecu žrtvuju na oltaru domovine’.
Na glas borija dobiše riječ: top, puška, kumpare, dinamid i halak vitezova i gazija. Od grmljavine topova Rumija tutnjaše, od granata se paljahu čardaci i rušahu kule; od dinamida se trijesaše čitav grad; plotuni kao grad padaju, majke tješahu uplakanu djecu; ranjenici padaju na svaku stranu; gazije ‘padišah čok jaša’ vikahu a crnogorski sokolovi odgovarahu: ‘Živio Knjaz”, Živjela Rusija!’
Žestoka borba trajala je 63 dana. Više od polovine grada pretvori se u ruševine. Avlije i bašte pretvoriše se u groblje. Ni mrtvi nemahu mira, jer ih granite u vazduh bacahu. Pošto ne stiže željno očekivana pomoć, komandant grada posla Etema Lacovića sa jednim drugom kod glavnog zapovjednika Turske vojske na Bojani, da mu kažu, da će grad morati predati, ako brzo ne stigne pomoć. Kad su poslanici iz Bara stigli kod Ali Said paše doznali su da su Rusi blizu Carigrada.
U gradu posle tolike borbe nesta hrane, te crveni bajrak, izrešetan kuršumima, zamijeni bijela bandijera. Na glas borije prekide top, pušaka i halak junaka. Komandant turske posade uz čestitku na pobjedu predade sablju Knjazu Nikoli, a ovaj mu je vrati s napomenom: ‘Turci su naučili svijet na junaštvo’. Knjaz Nikola na hatu, uz pratnju gorštaka, prekrstivši se na glavna vrata, ponosito uđe u grad…”, piše, između ostaloga, Murteza Karađuzović.
(Nastavlja se)
