Ljubitelji književnosti imali su priliku da se upoznaju s najnovijim Savićevim djelom čije stvaralaštvo već godinama privlači pažnju i čitalačke i stručne javnosti, i bez obzira na jezik i sredinu, pronalazi svoje čitaoce – one koji u njoj prepoznaju i književnu vještinu i dublje pitanje o čovjeku i svijetu koji ga okružuje.

Zoran Živković, najprevođeniji savremeni srpski pisac, svrstavajući ovaj roman u satirični žanr, istakao je da je “ovo knjiga koju je mogao da napiše samo istinski majstor umjetnosti i proze. To nije onaj trivijalni, banalni smijeh na neku glupu dosjetku, to je smijeh visokog registra. Da biste pronikli u taj smijeh, morate biti načitani i morate imati sluh za književnost – da biste razumjeli nijanse tog smijeha.”

“Jezik romana je precizan, gust i metaforičan, s povremenim prelascima u poetski izraz. Autor koristi biblijske slojeve jezika da bi postigao duhovnu rezonancu, ali i ironične kontraste kada prikazuje savremene teme. U središtu romana je lik Kirila koji je limilan, nalazi se između neba i zemlje, između sakralnog i svjetovnog, vječiti insajder koji je uvijek autsajder, biće koje traga za smislom, ali i zna da ga možda neće naći. U društvu u kojem dominiraju moć, bahatost, manipulacija, Kiril pripada modernim likovima čija etika proističe iz slabosti, a ne iz snage. Jedini lik koji pati i sumnja. Pored ostalog, naslov nosi biblijsko značenje preobražaja, ali iironijski odjek savremene praznine. Roman time ostvaruje poetiku duhovnog paradoksa – spoj vjere i sumnje, transcendencije i svakodnevice”, istakao je Živković.

Na promociji su govorili autor i medijator Željko Radojević. Govoreno je i o ostalim Savićevim djelima, poput romana “Vajar“ i “Narcizam smrti“ koji su nominovani u crnogorskoj konkurenciji za nagradu Meša Selimović (ovaj drugi preveden je na engleski jezik i dostupan u knjižarama lanca “Waterstones” u Velikoj Britaniji), ali i o Savićevov naučnom radu kojeg je obilježilo nekoliko naučih i stručnih monografija, udžbenika, kao i državne i internacionalne nagrade.

The post Novo nebo Svetozara Savića promovisano u Londonu first appeared on BARinfo.

RB / BI: Iako Vas decenijama već crnogorska javnost percepira kao stručnjaka za vino, što de facto i jeste, ona druga strana države, rekao bih tananija, poznaje Vas i kao izuzetnog književnog autora. Taj fenomen stvaraoca sa dva lica, sa kojim se mnogi od nas susreću, može da donese probleme, mnogo više nego priznanja i zasluge?

Savić: Pa, donekle ste u pravu, iako je meni “naučna književnost”, nazvaću je tako, kao i naučna metodologija unaprijedila sistematičnost u književnom radu. U mojoj drami, između ostalog, najduži je bio čin koji je odlučivao koliko se mogu obostrano posvetiti i nauci i umjetnosti. To je bila moja sfinga ili hidra, meduza, možda. Mogu samo da istaknem, bez obzira da li se radi o naučnoj ili lijepoj književnosti, meni je pisanje cosa mentale naspram cosa venale, to je za mene istina, dobrota i lijek od strašnog bremena vremena koje nas povija prema zemlji.

Treba takođe istaći da za nauku stvarnost određuje granice mogućnosti. Zato me književnost, to čeprkanje po iracionalnom i onostranom, posebno privlači, povremeno više nego naučno pretraživanje po racionalnom i objektivnom. Ako je postojanje apsurd, da li mi trebaju naučni neoborivi dokazi o funkcionisanju racionalnog?

Na drugoj strani, materija kojom se umjetnost služi nema granica u poređenju s naukom, čiji je cilj takođe beskonačan, ali su granice istraživanja omeđene. Ako takva naučna istraživanja rezultiraju nekim produktom, on će biti dalje usavršavan (aspekti: tehnički, estetski, komercijalni), marketinški stručnjaci će ga komercijalizovati, a liberalno tržište potpuno obezvrijediti i učiniti neinteresantnim.

U umjetnosti je to nemoguće. Čitav svoj vijek umjetničko djelo jedinstveno je samo po sebi, naučno samo u trenutku stvaranja. Usavršavanje u umjetnosti je moguće samo u drugom produktu, koji ima samo emotivne i duhovne veze s prethodnim. Dakle umjetnici, prije svega književnici, prije nauke otvaraju ogromne kreativne prostore, da bi za njima krenula armija vrijednih, koji će te aspekte uobličiti i približiti našoj stvarnosti.

RB / BI: Čini li Vam se da je to Vaše prozno-poetsko izražavanje neka vrsta ventila koji pomaže u vremenu kao što je ovo, nesigurno i bez definisanih pravila? Neka vrsta otklona od svakodnevnog posla, bijeg u drugu dimenziju?

Savić: Kao umjetnik, bez obzira na vrijeme, politiku ili na vrstu stvaralaštva, svjesni ste da morate da gubite, bilo: dane, novac, ljubav, društvo, i da nikada nijeste sigurni da će to što radite imati odjeka ni u vašem životu, osim što sveopštem apsurdu dajete lični pečat.

A književno stvaralaštvo je neprekidno svjedočanstvo o autorovoj bijedi i veličini, i taj napor u stopu prati jedan zloduh – sumnja prema afirmaciji – kako to Sioran kaže, koja se čini avanturistička ili ponižavajuća, isto tako kao i bilo koja negacija. Da bi ste preživjeli ta posebna stanja, podsjetiću vas na Bodlerove stihove “Čas je da se opijate. Da ne biste bili mučeničko roblje vremena, opijajte se bez prestanka, vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam je volja“.

RB / BI: Vaš roman “Narcizam smrti” doživio je tri međunarodna izdanja, ali je nekako ostao u zapećku naših ovdašnjih klanovskih i serdersko-vojvodskih veljanja o književnosti, sve se vrti u istim krugovima, od donacija, preko sajmova do nagrada. Gdje se kao pisac tu nalazite i kako se snalazite?

Savić: Nažalost, Crna Gora je u velikom broju pitanja, pa i književnim, mala. Ono što se kod drugih odvija u podrumu (nazovimo to nebitnim), kod nas se odvija na terasi, u javnosti. To su karakteristike malih književnosti. Takođe, u “malim književnostima”, pisci nisu pisci, već nacionalni heroji, posebno ako se okite nekom nagradom ili postanu prepoznatljivi, njih treba čuvati da ih neko drugi ne ugrabi. Zato sada imamo informativni rat oko porijekla nekih stvaralaca (Njegoš, Tesla, Kiš, Kovač, Pekić), kao da njihovo porijeklo govori o kvalitetu njihovih djela. Nikako da shvatimo da oni nisu naše vlasništvo, svojim kvalitetom oni prevazilaze naša shvatnja književnog stvaralaštva.

Na drugoj strani postoji niz problema. Već je i ranije mnogo puta rečeno da crnogorska književnost nema dobru kritiku, ako nema ozbiljne i nepristrasne kritike, teško je vrednovati nova djela. Bez kritike, književna scena se guši u prosjeku i nepotizmu. Pisci se često grupišu u zatvorene krugove, gdje se međusobno podržavaju, bez obzira na realnu vrijednost djela, takođe nemamo prevodilačke centre, izdavači ne rade sa novim autorima, na njihovoj promociji, i radije štampaju djela koja se lako prodaju. Čitalački auditorijum je slab, u smislu konzumiranja lagane literature i estradnog sadržaja, nego zahtjevnije knjige, a onda i pisci sve više pišu u tom pravcu, itd.

Veliki dio takvih opstipacija skopčan je i sa ekonomskom situacijom. Iako su mnogi veliki pisci stvarali iz osećaja egzistencijalne nesigurnosti, siromaštvo kao inspiracija nije trajno. Iako borba za preživljavanje često dovodi do dubljih introspektivnih promišljanja i snažnijeg izraza, čini mi se da borba sa egzistencijalnim problemima ostavlja malo vremena za kreativnost.

Kako se tu snalazim? Možda će izgledati prepotentno, ali knjiga Marka Aurelija “Samom sebi“, koju svakom preporučujem, daje odgovore na takve lične nedoumice. Prvenstveno treba pisati onome u sebi, iako je pisanje ili umjetničko stvaranje istinski tragički poduhvat. Ali znamo da su najveća djela, nastala nemjerljivom ljubavlju i snagom stvaraoca, koja nikako ne mogu biti stimulisana finansijskom stavkom u ugovoru ili nastati visokim IQ. Znamo toliko stvaraoca koji su dobijali najveće književne nagrade, ali su ostali suštinski neostvareni i neprepoznati.

Naime, mislim da čovjek ne može da bilo šta radi s uspjehom, ako to radi bez ljubavi. Možda je ovaj termin malo pase, i da bez radosti ljubavi može dosta toga da se stvori, pa čak i savršenstvo, ali to savršenstvo je u apsolutnom smislu sterilno, ono se ne razmnožava.

RB / BI: Nova knjiga donosi “Novo nebo”. Kakav unutrašnji nemir djelo apostrofira, kakav prijem očekujete i hoće li biti tog novog neba, na bilo koji način?

Savić: Nemoguće je u ovakvom čitalačkom auditorijumu predvidjeti “prijem“ romana. Ali po pitanju romana “Novo nebo“, najbolje je da predstavim komentar najprevođenijeg srpskog pisca, koji je radio na redakciji rukopisa – prof. dr Zorana Živkovića:

Roman “Novo nebo“ pripada onoj retkoj vrsti književnih dela koja iz satiričke perspektive osvetljavaju savremene društvene okolnosti koje autor poznaje iz prve ruke i ume u njima da prepozna one pojave što nalažu upravo ovakvu obradu. Ovakav ambijent savršeno je poprište za čitav niz satirički veoma zahvalnih epizoda u čijem se građenju autor izvanredno snalazi nagoneći čitaoca na smeh u mnoštvu registara, u rasponu od burleske do ironije, a sve u službi blagonaklonog podsmevanja lokalnom mentalitetu, običajima, društvenim konvencijama.

Ne smatra se bez razloga da je mera zrelosti jednog društva njegova sposobnost da se podsmehne ne na račun drugih nego na vlastiti račun. U tom smislu satirički roman gospodina Savića najbolja je potvrda upravo doraslosti crnogorskog društva da se otvoreno suoči s nekim svojim svojstvima i osobinama koja bi manje zrela društva najradije sakrila.

RB / BI: Posljednje djelo “Barski solilokvij” ili “Oda Baru” Vas vraća tu gdje ste, na svoju teritoriju, na tlo gdje ste potekli. Slažete li se sa mnom da se, ma koliko ogrnuti bili većim ili manjim stepenosti tzv. urbanog, svi autori na koncu vraćaju, negativno ili pozitivno, na razne načine, prapostojbini, odnosno onome što ih je modifikovalo kao djecu, tinejdžere i ljude. Naravno, ovdje ne mislim samo na ode i panegirike, već i na osjećaje mučnine koji provijaju kroz njihove radove zbog traume u djetinjstvu ili mladosti i suočavanja sa događajima… Kako god, povratak je, rekao bih, kod svih neminovan…

Savić: “Barski solilokvij” je odavno pripreman, ali sam ga donedavno ponovo dograđivao. On je nekako prirodan nastavak “Pasaža iz Bara 1”. Mislim da se autori ne vraćaju prapostojbini iz sentimentalnosti, nego iz nužde, kao da u toj bazičnoj matrici tražimo šifru svog jezika, svog postojanja, čak i svoje zablude. Nekima je to mjesto radosti, drugima traume, trećima neodređenog osjećanja propuštenog. Nije, dakle, riječ o odama i panegiricima, već o nekoj vrsti unutrašnjeg eha koji je ambijent Bara stvorio u meni.

Vlatko Stefanovski je negdje rekao da jedino može da stvara u Skoplju jer i fizički osjeti “vibracije tla” na kome je nastao i na kome počiva njegova civilizacija. Vaša “Oda Baru” je, čini se, na tom tonu, osluškivanja tog pulsiranja…

Savić: Da, u potpunosti razumijem šta je Stefanovski mislio. Postoji nešto gotovo metafizičko u vezi s mjestom koje vas oblikuje, i taj proces nikada ne prestaje – kao da to tlo pamti vaše korake, a more zamahe, i prije nego što ste ih napravili. “Oda Baru” je, u tom smislu, odgovor na “pulsiranje tla”, koje pominjete, to je ono nevidljivo nasljeđe, sloj ispod sloja, gdje se miješaju istorija, zaborav, jezik i naslućeni glasovi. Bar je moj unutrašnji pejzaž, koliko i geografski. To nisu samo prostori – to su frekvencije. I kada ih jednom uhvatite, teško ih napuštate, ili oni više ne napuštaju vas.

RB / BI: I na kraju, kao dualni autor, s kojim se Svetozarom bolje slažete, naučnikom ili piscem?

Savić: Istraživač u meni stalno provjerava činjenice, koje pisac pokušava da izokrene u priču. A pisac ponekad zavede i naučnika da zaključi nešto što nije mjerljivo. Naučnik se zgražava kad pisac pređe granicu mogućeg, a pisac se dosađuje kad naučnik traži fusnote. Rekao bih da se ne slažemo uvijek, ali živimo u primirju – i to prilično kreativnom.

BARSKI SOLILOKVIJ ili Oda Baru

Barjače ove riječi, u meni i oko mene,

a barometar poigrava kao lud,

dok se u suton, kad konačno nisam imao kud,

smirim i nalaktim na neki bar,

bartender ili barmen,

kako hoćete,

bar do ponoći svojim promuklim baritonom i teškom pričom daviće,

o tome kako je u Bariju, smuvao jednu prelijepu barišnju,

i istog dana u povratku,

zamislite,

u Luci Bar uhvatio najveću barakudu, ikad.

Vjerujem, da onaj ko može da prati barakude trag,

i njenu muku,

iznenadno poniklu u dubini okeana atlanskog,

i čudnu odluku da doplovi do našeg grada bizantskog,

koja je, kako ovaj bartender ili barmen smatra,

svojom voljom u naše toplo more zašla,

more!

taman kao i ona dragana što se u njegovom zagrljaju našla.

Nekadašnjeg pomorca, sada samo Baranina i bartendera,

koji je za barom vječito cijedio viski i mandarina kilo,

i bio težak kao kamen mlinski,

koji me opet žica, sanjar i pričalica,

da je svojim očima vidio,

kao da tuđim može da vidi,

kako je brod, najveći među svim barskim barkama,

barabar pratilo dvadesetak dulfina, dva brodolomnjaka i jedna murina,

i da se ta murina bez ikakvih moralnih barijera,

po priči ovog pomorca a sad bartendera,

na flagrantan način odvojila,

bez glasanja, bez tendera, napustila društvo fino,

društvo umjerenjaka, dulfina i brodolomnjaka,

jer im je dah jako vukao na barsku žuticu i crno vino,

i da bi tu muku pregurati jedino mogla

ona bivša barakuda, što slučajno zaluta u Antibaris Luku.  

I da je tim istim pokondirenim dulfinima i brodolomnjacima,

zamislite,

draže jezero pelikana i suve ukljeve iz Skadarske bare,

nego sve morske planktonske enklave,

a za Barane su barene, kaže to društvo fino, pa uz vino,

moliću lijepo,

za nekim barom, sa onim istim barmenom ili bartenderom,

neka ih grickaju mljackaju muljaju

u čamotinji zimskih mjeseci,

i gledaju kako se nad Barom brecaju oblaci,

kako se kiša u potoke cijedi, a bura gudi,

da ti je prosto milo

što ti nekakav usud ludi,

more pokloni ustreptalo,

dvadesetak dulfina, mandarina kilo i vlašića nebo cijelo.

Možda je bolje, pitam se, neđe ići na barbune,

sa ovom istom barskom alom,

barmenom i barabom,

pa s barke na barku lakim skokom, u ulične barove sve,

neka tutnji i nek se trese, i obrnuto,

kroz samostane, džamije i palate,

iz Starog u Novi Bar i vice verse.

Pa i ako napravimo neku barapsku makljažu,

da se sve barske novine danima pune,

uvijek se možemo pozvati na našeg barbu,

brade s barutom srasle,

plovio je tuce puta uz Barbados i Džakartu,

i znao baril ili dva vina slistiti svojski,

barbarin barski i morski.

A za lijepa dana, taj barba isti, pjeva kolko ga grlo nosi,

šta sam to ima’ od života!

dvadesetak dulfina, dva brodolomnjaka,

i jedno srce što katkad ustrepti.

A onda pješke u smiraj dana,

nogu pred nogu,

osluškujući maslinove grančice treptaj,

od trikonhosa iz centra Bara,

pa sve do podno bareljefa krilatoga lava od Starog Bara.

The post Dr Svetozar Savić: Barski solilokvij je unutrašnji eho koji je ambijent Bara stvorio u meni first appeared on BARinfo.

Dr Svetozar Savić radi u „Plantažama“, izučava autohtoni crnogorski lozni genetski materijal i vinogradarsku istoriografiju. Objavio je stotinjak naučnih i stručnih radova, među kojima su “Ekološki uslovi i autohtone sorte vinove loze u Crnoj Gori” (prevedena na engleski jezik), “Vino – knjiga o vinovoj lozi i vinu” (u izdanju Matice crnogorske, prevedena na ruski jezik), “Stotinu jedanaest vina iz crnogorskih porodičnih vinarija” (izdavač: Matica crnogorska) i “Crnogorska ampelografija” u izdanju CANU. Koautor je monografija “Crmnica, turizam i poljoprivreda Bara” i “Genetički resursi u biljnoj proizvodnji u Crnoj Gori”. Autor je tri romana: “Ljetopis jednog badanja”, “Vajar” i “Narcizam smrti”. Uskoro iz štampe izlazi četvrti roman “Potop”.

RB/BI: Što novo „Istorija vinogradarstva Crne Gore od 1700. do 2000. godine” donosi?

Savić: Možemo da kažemo da crnogorsko vinogradarstvo ima svoju istoriju koja do sada nije bila metodološki, ni kulturološki determinisana i razriješeno njeno viševjekovno nasljeđe i današnja naučna, privredna i laička aktuelnost. Ti fenomeni koji se ogledaju kroz istoriju obično se sagledavaju kroz nekoliko parametara, koji nisu uvijek značajni za vinogradarstvo Crne Gore. Na primjer površine, proizvodnja grožđa i vina, tehnologija itd. Fenomeni koje sam ja dodatno obrađivao u monografiji obuhvataju i vinogradarsku privredu, vinske kulturološke aspekte, leksikološke fenomene, institucije za obrazovanje i naučna istraživanja… Ogromno bogatstvo podataka koje se nalazi u našim arhivima uspješno sam prenio u ovu monografiju.

Posebno naglašavam da sam obuhvatio i vinogradarsko-vinarske leksikološke fenomene, kojih sam prikupio preko osam stotina. Čini mi se da je to jedan od interesantnih poduhvata unutar ove knjige, posebno što ti termini polako nestaju. Oni su rezultat jednog procesa koje je najbolje definisao Stjepan Mitrov Ljubiša. Naime, tokom XIX vijeka ljude je nevolja gonila „da iznahode i načinju imena novijem stvarima“, što je neobično i istinito zato što smo, s jedne strane imali uticaj Otomanskog carstva a s druge Venecije, a kasnije i Austrije-Ugarske, koji su preko crnogorske teritorije vršili različite uticaje i time omogućivali stanovništvu da iznalaze nove jezičke termine svojstvene tadašnjem vremenu.

RB/BI: Nove, autohtone izraze, u to vrijeme.

Savić: Tako je, ali oni polako nestaju i zato je bilo značajno da se zabilježe, da se ne zaborave. Jako je teško pisati vinogradarsku istoriju, zbog toga što je vino ekskluzivni proizvod. Ono ne mora da bude na vašoj trpezi, pored sira, mesa, hljeba. Drugo, kako je moguće da govorite o vinogradarstvu i vinarstvu u zemlji koja je u posljednjih nekoliko vjekova nekoliko puta mijenjala granice i veličinu, koju su u širokom luku zaobišli renesansa, romantizam i klasicizam, a nije zaobišla gotovo ni jedna ratna pošast koja je dolazila sa zapada i sa istoka?

RB/BI: Vi ste obradili temu crnogorskog vinogradarstva od Antike do srednjeg vijeka. Možete li nam nešto više reći o stanju i sortimentu tada i danas?

Savić: Kada sam počeo, u namjeri da obuhvatim period od 1700. do 2000. godine, nemoguće je bilo početi baš od 1700. godine. Podsjetiću da je poznati istoričar Brodel kazao da „istorija nije osuđena da ispituje vrtove ograđene zidovima“, dakle morao sam se vratiti unazad, a to je prije svega antika, na čijim osnovama počiva kompletno crnogorsko vinogradarstvo, do gotovo 1970. godine, XX vijeka. To je jedno vrlo neobično i vrijedno nasljeđe, koje su utemeljeli grčki i rimski kolonisti i opisali njihovi pisci, ukazujući na određene tehnološke procese, rezidbu, uzgojne oblike, sortiment…

RB/BI: Apsolutno, plavi kamen, način rezanja loze…

Savić: Za period do 1970. godine karakteristično je to što su vinogradi bili pod apsolutnim uticajem ekoloških faktora, nije bilo navodnjavanja, primjenjivana je arhaična tehnologija, pa što rodi, što je bilo veoma teško. U ovoj monografiji navedeni su ekološki uslovi koji su vladali posljednjih trista godina. Postavlja se pitanje kako je crnogorski narod uopšte preživio, zato što je bilo sušnih perioda koji su trajali od pet do deset godina. Oni se uglavnom poklapaju sa iseljavanjem Crnogoraca prema Dalmaciji, Istri, Bosni, Srbiji, Rusiji i kasnije, početkom XX vijeka, prema Americi. Što je još bilo značajno u tom periodu, a što je crnogorski narod nevoljno prihvatao? To su bolesti koje su se pojavljivale u vinogradima i neophodnost kalemljenja, u zaštiti od filoksere. Konačno, socijalizam je potpuno promijenio filozofiju načina gajenja vinove loze.

Pomenuli ste sorte, to je jako značajno iako teško možemo da utvrdimo koje su sorte preživjele iz antičkog perioda. Ako su preživjele, onda vjerovatno postoje pod nekim drugim imenima. One sorte koje danas prepoznajemo u svjetskom rangu su Pino noar, koji je pominjao Kolumela, još u drugom vijeku. Među našim, uslovno kažem, crnogorskim sortama, mislim da je najznačajniji zapis koji je dao Baldači, Italijan, botaničar, koji je 14 puta posjetio Crnu Goru. On je naveo da u Ulcinju postoji jedan broj sorti za koje on smatra da su antičke i naveo ih je. To su malvazija, di aleatico, boscato i galletto. Malvazija, to je istraživanjima potvrđeno, gotovo dominira od XV vijeka naovamo. Cijena litra malvazije, ili mjernih jedinica koje su u tom periodu bile, bila je jednaka sa vrijednošću maslinovog ulja ili sirćeta. To su proizvodi koji su bili značajni, ne samo za konzumiranje, nego i za zdravstvene aspekte, liječenje tadašnje populacije.

Međutim, značajno je reći kad je u pitanju sortiment, a to se i danas ponavlja u Crnoj Gori, je da postoji veliki broj naziva u apelativnoj formi: crvena, bijela, roze i tako dalje. Takođe se pominje, iz XV vijeka, Ivanbegova loza. Ona se pominje u Bjelopavlićima, njen identitet nije konačno potvrđen. Kroz epsku poeziju pominju se još neke sorte: „Kad sjednemo za stolove zlatne, ti navali šećer i rakiju, pa donesi crveniku vino“. Da li je crvenika sorta, ili je to boja vina, ostaje da se istraži. Neobičan je, na primjer, i stih: „Niti hoće pića ni jestiva, nego ište grožđe bimberovo iz careva nova vinograda“. Bimber sorta se pominje u Srbiji, zatim sorta kratošija: „Ti ne piješ mlaćenicu, batom bivenu, nego piješ kratošiju, kukom trapljenu“… Somijer, putopisac koji je posjećivao Crnu Goru 1810. godine, navodi da u Crmnici ima preko 42 različite sorte, a pominje vino malvaziju iz Brčela i Građana, koja je bila bolja ili makar istog kvaliteta kao u Dubrovniku. „Grlica“ 1830. takođe pominje marcemin sortu ili berzamin, Vuk Karadžić bratkovinu, plavku, čauš… U Kučima imamo druge sorte. Tadašnje vinogradarsko područje, prelazi današnje granice Crne Gore i zalazi u Hercegovinu, Albaniju i Kosovo i izuzetno je bogato loznim sortimentom.

RB/BI: Da li su površine vinograda u Crnoj Gori uvećane tokom vladavine Kralja Nikole?

Savić: Reći ću vam jedan arhivski podatak koji do sada nije bio poznat, a objavljen je u ovoj monografiji. Dakle, 1880. godine stara Crna Gora ima ogroman broj čokota – osam i po miliona. Proizvodili su 1,3 miliona litara vina. Da lakše uporedite, danas mi imamo 15-16 miliona čokota. Prethodni podatak odnosi se na staru Crnu Goru, sa Bjelopavlićima i Zetom, a ako bi uračunali i primorje, onda bi broj čokota iznosio 24 miliona, a proizvodnja vina dostizala oko pet i po miliona litara. Da ne zbunjujemo slušaoce, to nisu bile površine tipa današnjih Plantaža, jer je nekada razmak između čokota bio mnogo manji. Na jedan kvadratni metar bila su tri čokota, dok se sada na dva kvadratna metra sadi jedan čokot. To znači da je, po broju jedinica, apsolutno bilo više čokota, a po površini manje nego danas. Taj broj opada nakon pojave filoksere i drugih biljnih pošasti koje su se pojavile.

RB/BI: Pisali ste i o filokseri koja je uništila vinograde. Kako je prošla Crna Gora i da li je u tom periodu moglo da pomogne vinogradarsko obrazovanje?

Savić: Filoksera je bolest koju prenosi insekt, koji je ne samo uništio svjetsko vinogradarstvo, već je i reducirao površine pod vinogradima, koje su u poređenju sa svjetskim, u Crnoj Gori bile jako male. Iz arhivskih podataka nalazimo da postoji nekoliko senzacionalizama koji se javljaju u vinogradarstvu Crne Gore. Tako  su i naučni istraživači tvrdili da filoksera nije pristigla u Crnu Goru do Drugog svjetskog rata. To apsolutno nije tačno. Pojavila se 1890. godine, to je zabilježeno u arhivima i crnogorska Vlada je tada primijenila jako dobru strategiju u borbi protiv filoksere, iako su u Crnoj Gori postojali strahovi, kao i danas, od činilaca napretka, pa su neki prskali plavim kamenom, a neki nisu. Neko je prskao sumporom, neko nije. Neko je htio da primjenjuje kalemljenje, a neko ne i tako dalje.

Naglasiću koliko je tada bio jak religiozni uticaj, da su u Pješivcima, poslije pojave takvih bolesti, pozivali kaluđere da svete vodicu da bi odagnali molj sa njiva. I plaćali su po jedan groš. A u Bjelopavlićima petkom nijesu radili u vinogradu „da ne opepeljavi“. Takođe, danas je manje poznato da su Šestani bili područje sa skoro najvećim brojem čokota u tadašnjoj Crnoj Gori. Baš zbog ovih religiozno-vjerskih stavova, nakon nekoliko godina pošasti, iskrčili su sve vinograde i dio Šestana se iselio, uglavnom za Tursku.

RB/BI: Što znači da nismo promijenili narav?

Savić: Ova knjiga govori mnogo toga o našim naravima. Hoću da istaknem da je ta borba za održanje vinograda bila jako teška, i nakon 1890. godine broj čokota u Crnoj Gori polako opada. Takođe, dva jako značajna događaja u Crnoj Gori su formiranje Prve knjaževske crnogorske zemljodjelske škole 1875. godine. Ona je radila samo godinu, zbog tursko-crnogorskog rata, koji je započeo 1876. godine. Tada su sve škole bile zatvorene, ali su nakon rata sve otvorene, samo ne zemljodjelska, što opet govori, na neki način, o stavu i države i pojedinaca prema zemljodjelstvu. Onda je 1893. godine otvorena Niža knjaževska crnogorska zemljodjelska škola, koja je radila samo šest godina. Međutim, ona je pomogla da mladi ljudi prihvate „novotarije“ u proizvodnji i kalemljenju vinove loze.

RB/BI: Kakvo je stanje bilo u periodu od 1918. go 1941. godine, koje su površine bile pod vinogradima?

Savić: Između dva svjetska rata u Crnoj Gori je bilo ogromno siromaštvo, raspadaju se porodične ekonomije, slabi plemensko uređenje, nema novca, zemlja je razorena ratom. Ko će se u toj situaciji baviti vinogradarstvom? Vinova loza je, još za vrijeme kralja Nikole, potjerana na krajeve njiva. U takvim uslovima površina pod vinovom lozom jako fluktuira. Zašto? Na primjer postupak kalemljenja, Crnogorci su nevoljno prihvatali, jer su smatrali (a donekle su bili u pravu) da su grožđe i vino slabiji sa kalemljene loze. Donekle se o tome može razgovarati, ali onda se postavlja pitanje kakvo su vino pili naši preci? Površina je fluktuirala jer su vinogradi propadali zbog filoksere i zato što je proces kalemljenja bio spor. Godine 1940. bilo je samo 1000 hektara vinograda u Crnoj Gori, skoro 700 hektara manje nego u vrijeme kralja Nikole. 

RB/BI: Da se osvrnemo i na vinogradarstvo u Crnoj Gori između 1945. i 2000. godine. Do kakvih je promjena došlo?

Savić: Socijalizam je period koji je za Crnu Goru bio čudo u svakom smislu: privreda, poljoprivreda, sve se razvijalo. Međutim, i tu je bilo fluktuacija, tako je od 1945. do 1950. u vinogradarstvu primjenjivana nova vinogradarska razvojna filozofije koja je dolazila iz Sovjetskog saveza, a ona je glasila „Više po svaku cijenu!“. Smatralo se da prinosi mogu biti ogromni i tada su vinogradarski špaliri, bili visoki po deset metara. Možete zamisliti kako se tada bralo i rezalo – moralo je da se radi kombajnima ili specijalnim traktorima. Ogledi tog beskonačnog rasta polako su padali u zaborav, kasnije se krenulo u savremenije aspekte vinogradarstva. Tada nastupa taj novi bum, sadnja vinograda na Ćemovskom polju. Ne samo što su zasađeni vinogradi, nego se potpuno promijenila filozofija vinogradarstva i pristup tehnološkim rešenjima. Paralelno je stimulisano poljoprivredno obrazovanje. Poljoprivredna škola u Baru davala je ogroman broj kadrova. Taj privredni rast pokazao je da može da utiče i na obrazovanje i kulturu. Veliki broj djece koja su završila Poljoprivrednu školu, zaposlio se u „Plantažama“. 

Danas, odnosno posljednjih 50 godina, imamo trend koji mogu da nazovem globalizacijom hrane, ujedno postoji globalizacija vinogradarstva i sortimenta. Od raskošnog, ogromnog broja sorti koje su postojale u srednjem i u novom dobu, sada imamo reduciranje tog broja i praktično imamo pet do deset sorti koje su dominantne i njih svi sade: kaberne, sovinjon, šardone… koji svojim kvalitetom pokoravaju sve ostale sorte, nažalost. Mi smo, kao i Španija, koja ima ogroman broj sorti, sve njih preselili u lozne kolekcije. To je rezervat u kome obitavaju naše sorte. Srećom, naše kolege naučnici su sačuvali veliki broj sorti i one se tu istražuju.

RB/BI: Da bi se prilagodili globalizaciji, moramo da izgubimo nešto što je naše, tako zvuči?

Savić: Radili smo na tome da sačuvamo taj sortiment, da otkrijemo nešto novo. Jako je zanimljivo.

RB/BI: Zanimljivo je i to što ste u Crnoj Gori pronašli divlju lozu. Što nam to govori?

Savić: Kazaću vam jednu stvar koja opet potvrđuje to naše ogromno bogatstvo koje je Strabo, rimski geograf, potvrdio prije dvije hiljade godina. Postoji vinova loza, pitoma, takozvana evropska, a postoji više sinonima za divlju lozu, ali je mi u nauci zovemo Vitis silvestris.

Postoji više teorija o nastanku pitome loze, ali se smatra da je nastala od Vitis silvestrisa. Ako je pronađete, a to je jako teško, onda možete i da pretpostavite da se tu negdje možda i dogodilo da se razvila i vinova loza, ili bilo kakva u okruženju Skadarskog jezera. Ona je tipična po jednom obilježju koji morate da prepoznate, tada možete da budete sigurni 99,9 odsto da je ona. Ali, onaj 0,1 odsto morate da utvrdite u genetskoj laboratoriji. Ja sam je pronašao u Bijelom Polju. Ona je tu ostala nakon posljednjeg ledenog doba kada je počelo povlačenje lednika prema sjeveru. Neke biljne vrste su ostale u pojedinim refugijalnim područjima, koja su im odgovarala. U ovom slučaju to je bio sjever Crne Gore, uz rijeke.

Iz tog aspekta, i preko toponima (Vinogradine, Lozine, Lozni sad itd.) krenuo sam u to istraživanje i uz pomoć stanovništva oko Bijelog polja našao sam je u šumi, na gotovo nepristupačnom mjestu. Prepoznao sam je, obilježio, ali nisam bio siguran 100%. Morao sam da čekam od februara, marta do juna, kada ona cvjeta. Jer je jedino tako možete prepoznati, svi ostali botanički parametri mogu biti različiti. Na pitomoj vinovoj lozi na jednom cvijetu imate i muške i ženske organe, dok kod divlje na jednoj lozi imate muške, a na drugoj ženske. Morate pronaći cvijet, dok u blizini mora biti drugi dio para. Postoje fotografije, dokazi, to je bio muški primjerak.

Uzeo sam uzorke, našao sam ih kasnije u Mojkovcu i Šćepan polju, ali sam ih ponio za Ljubljanu, gdje sam radio postdoktorske studije. Ponio sam preko 30 primjeraka različitih, nepoznatih i poznatih sorti, ali mi ništa nije bilo toliko zanimljivo koliko ova divlja loza. Nakon analize, DNK uzorak je poslat za Francusku i potvrđeno je da je Vitis silvestris, što daje neku neobičnu draž da vinogradarstvo, ovaj put preko divlje loze, ima svoju istoriju.

RB/BI: Pomenula sam da ste objavili tri romana. Jedan je preveden na engleski, a dva nominovana za nagradu „Meša Selimović“. Kako usklađujete obaveze i pisanje i da li vaš naučni rad utiče na pisanje u ovoj oblasti?

Savić: Nauka unaprjeđuje sistematičnost. Međutim, ona sama po sebi ima jedan jako rigidan metodološki pristup, koji je potpuno opravdan. Obuhvata analize, citiranja autora, koju ste opremu koristili, ja sam prirodnjak po vokaciji. Za nauku, stvarnost određuje granice mogućnosti. Uvijek me, zbog toga, interesovalo čeprkanje po onostranom, iracionalnom, versus racionalnom i objektivnom.

Nasuprot nauci, imate književnost, koja paradoksalnim putem pokušava da uđe u smisao života, mog, vašeg, bilo čijeg, koji ima besmisla koliko i svaki drugi život, a onda dođete do pitanja: ako je postojanje apsurd, da li mi trebaju neoborivi dokazi o fukcionisanju racionalnog? To me malo podstaklo da počnem da radim na tome, i imamo rezultat – tri romana, i posljednji koji je u pripremi. Nazvao sam ga „Potop“, možda će doći do promjene naziva, vidjećemo. „Uroborus“ je izdavač, imamo dobru saradnju, urađeni su lektura, korektura i prelom, sad se uređuju korice.

RB/BI: Čime se bavi roman?

Savić: Teško mi je da kao autor govorim o svom djelu, jer ga je tako teško pojasniti. Postoji jedan duh, autorski, koji piše, i ovaj sad duh koji govori o tom radu. Morate imati distancu, i emocionalnu i vremensku, da bi mogli da govorite sa preciznošću o svom djelu. Sud je kod čitaoca, ali ako odštampate hiljadu knjiga, onda imate hiljadu mišljenja, a nijedno ne mora da bude tačno. Ova knjiga je praktično satira, kritika, traktat, niz prerušenih eseja, drama, groteska na račun ljudskih bića i duša koje su, manje-više slične, bez obzira pod kojim se meridijanom nalaze. Tu imate ljubavne, intelektualne, religijske momente koji narušavaju kompletno društvo na lokaciji koju opisujem. U stvari, oni uopšte ne djeluju negativno na većinu, već na taj dio, moderno ću se izraziti, rukovodeći, onaj koji pokreće društvo. Dio koji, praktično, evolucijski stoji, zadovoljan je i religijom, iako je to erzac religije, i umjetnošću, iako je to erzac umjetnosti i sa stanjem društva iako je to sam erzac. U tom kovitlanju nastaju jako interesantni događaji, dok kiša pada preko dvije godine. Glavni urednik je Zoran Živković, najprevođeniji srpski pisac, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, koji je romanu dao jako dobre ocjene. Vidjećemo što će čitaoci da kažu. 

RB/BI: Za kraj, jedno privatno pitanje – koja od ljudskih negativnih osobina vam najviše smeta?

Savić: Glupost. Mislim da je glupost beskonačna i nepobjediva. Oni koji su na drugoj strani, pokušavaju nešto da poprave, ali to jako teško ide.

The post Dr Svetozar Savić: Ogromno bogatstvo podataka iz arhiva prenio sam u novu monografiju first appeared on BARinfo.

Dr Svetozar Savić, poznat je ne samo barskoj, već i crnogorskoj javnosti, kao uvaženi naučni radnik, saradnik na nekoliko Univerziteta i u naučnim institucijama, ne samo Crne Gore, ekspert međunarodnih organizacija, član CANU, autor više od sto naučnih radova, autor i koautor nekoliko knjiga i monografija. Igor Gojnić je pravnik po struci, radio je u Radio Baru, bio agencijski savjetnik za nekretnine, rukovodilac IT sektora u Zavodu za intelektualnu svojinu i programa za međunarodnu saradnju, pregovarač u poglavljima sedam i deset, od 2019. do kraja 2022. godine, bio je sekretar Sekretarijata za razvoj u Opštini Bar, gdje i sada radi.

RB/BI: Dobro došli u Radio Bar, dovoljan povod za Vaše gostovanje jeste činjenica da je osnovan novi politički subjekt u Crnoj Gori, ali dodatni i direktni povod je Osnivačka konvencija Crnogorske evropske partije u Baru, koja će sjutra biti održana u Sali SO. U uvodnom dijelu gdine Saviću, recite nam kada, zašto i sa kojim ciljem je formirana Crnogorska evropska partija?

Savić: Nakon svih formalnosti i uobičajene procedure, partija je osnovana 27. 12. 2023. decembra prošle godine i upisana u registar političkih partija. Dakle, mi službeno postojimo tek dva i po mjeseca.

RB/BI: Osnivački kongres je održan krajem prošle godine u hotelu Hilton u Podgorici i okupio je veliki broj ljudi. Za predsjednika partije izabran je pravnik, istoričar i doktorand istorijskih nauka Novak Adžić. Ko je još na čelu stranke, a ko vas je svojim prisustvom podržao na Osnivačkom kongresu, jer vidjeli smo puno prepoznatljivih lica iz javnog i političkog života Crne Gore?

SAVIĆ: Kongres je zaista bio velelepan. Učestvovalo je više od 250 delegata i gostiju, između ostalih, naš prijatelj prof. dr Nebojša Vučinić, prof. Dražen Cerović, Blagota Eraković, prof. Rade Ratković, prof. Veselin Ivanović, Danilo Popović, advokat Nebojša Marković, advokat Draško Dapčević, Radovan Popović, istoričar Dragoslav Božović, politikolog i vrhunski sportista, nekada član Đinđićeve partije, prisustvovao je i značajan broj ljudi iz naše dijaspore, na kraju crnogorski iseljenici nam finansijski  pomažu, poput Iva Martinovića, Bobana Stojovića, dr Srđana Plamenca, Aleksandra Kapisode, Emine Čolović i brojnih drugih. Potpredsjednici partije, uz moju malenkost su: advokat Vladislav Popović, pravnik i publicista Stevo Vučinić i hemičarka Emina Čolović Kajević, a ostalo je još jedno upražnjeno mjesto za još jednu damu. Pozdravne govore na Kongresu su održali predstavnici najvećeg broja parlamentarnih političkih partija, a bili su i pojedini bivši političari, poput Draginje Vuksanović, koja je takođe održala govor.

RB/BI: Vraćamo se onom najvažnijem pitanju – što su osnovni programski ciljevi i  principi vase partije?

Savić: Program u pismenoj formi je obiman, reći ću ukratko da je pitanje suvereniteta bez dileme, a da su ljudska prava i slobode naš fokus. Naime, u centru našeg djelovanja jeste čovjek, cilj je da naš čovjek izađe iz košmara beskrupolozne pljačkaške tranzicije, koja nas sve uništava. Njegovaćemo solidarnost, promovisaćemo i štititi socijalnu pravdu, građansko društvo, boriti se protiv nepotizma, koji je ključan u manipulacijama pojedinih partija biračkim tijelom. Praksu koju je sprovodio DPS tri decenije, nastavili su i aktuelni politički subjekti, iako su nam obećavali svijetlu budućnost. Zato smo danas suočeni sa ogromnim brojem zaposlenih, koji opterećuju budžet, a nemaju nikakve kompetencije i stručnost. Na taj način pasiviziramo mlade ljude i uništavamo njihovu kreativnost. Takođe, promovisaćemo duh dijaloga, mira i razumijevanja između svih naroda, kultura i pripadnika različitih religija ili vjeroispovijesti. Smatram da ćemo biti nosioci stabilnosti u zemlji i regionu, kao lideri u dobrosusjedskim odnosima.

RB/BI: Pretpostavljam, kada su završene sve formalnosti na državnom nivou i održan Osnivački kongres, da ste započeli aktivnosti i u lokalnim sredinama. Gdje su formirani opštinski odbori?

Savić: Napravili smo veoma dinamičnu agendu. Uz aktivnosti na oporavljanju obrazovanja, jer znamo da je potpuno uništeno, vec smo formirali odbore na Cetinju i u Nikšiću, a sjutra u Baru. Nakon toga slijede Danilovgrad, Budva, Podgorica i redom svi gradovi.

RB/BI: Kakve su, uopšteno, reakcije u Crnoj Gori i kakvo je interesovanje građanja za vaše ideje i eventualno učlanjenje u Crnogorsku evropsku partiju?

Savić: Na dnevnom nivou imamo veliko interesovanje, ne samo simpatizera, već i onih koji žele da se učlane. Mi u ovom trenutku, nakon dva i po mjeseca, imamo skoro 2.000 registrovanih članova.

RB/BI: Gospodine Gojniću, kakva je situacija u Baru, sjutra će zvanično biti oformljen Opštinski odbor, kakvo je interesovanje građana u našem gradu?

Gojnić: Za sada agendu koju smo zacrtali ostvarujemo u potpunosti. Odbor u Baru činiće ljudi svih profila – doktori biotehničkih nauka, medicine, veterine, pravnici, ekonomisti, fizičari, inženjeri građevinarstva, pedagozi, penzioneri i drugi. To jeste širok spektar ljudi, ali ono što je najvažnije jeste da su svi okrenuti ka opštini, lokalnoj upravi i razvoju. Svjesni smo težine trenutka i svih pogubnih stvari koje nam se dešavaju, zato moramo da reagujemo. Interesovanje je veliko i ono što je karakteristično, mi nikoga nismo zvali, ljudi samoinicijativno dolaze i traže da se učlane u našu partiju, što znači da oni zaista žele promjene. Polazimo od premise da je Crna Gora nezavisna država i da to treba da ostane prioritet svih nas.

RB/BI: Što je Vas lično, gospodine Saviću, ponukalo da se angažujete u novoj partiji. Vi ste već ostvareni profesionalno na najvišem nivou, lično i privatno, takođe. Bili ste član Liberalnog saveza, kratko i SDP-a, ne znam da li ste bili aktivni još negdje, ali bilo bi zanimljivo čuti što Vas je tada podstaklo da se politički angažujete, kakav je tada bio ambijent, a kakav danas, u Crnoj Gori, i Baru, naravno? Odnosno, što Vas je motivisalo, u jednom prelomnom trenutku naše istorije da se pridružite Liberalnom savezu, a što danas, da krenete od početka, u jednu novu priču?

Savić: Potreba, nasušna, da mijenjamo ovo naše društvo je bila inicijalna da se pridružim CEP-u. U poslednje tri godine, ali i u prethodnom periodu, da ne pomisli neko da nisam kritički nastrojen i prema tom vremenu i dešavanjima u njemu, ovo društvo doživljava permanentne fluktuacije. Nikako da doživimo pozitivan sistematski pomak, jer smo imali ratove, sankcije, političke nesuglasice, a paralelno u našem siromašnom društvu stvorena je plutokratija, čiji su eksponenti stekli ogromno bogatstvo nelegalnim putem, političkim konekcijama, kriminalom i korupcijom. Umjesto da sadašnja i prethodne Vlade, grade društvo na meritokratiji, odnosno na osnovu sposobnosti i kompeticija, političke partije su u poslednje tri godine neprimjerenim ponašanjem dostigle krešendo. Mi smo dostigli stepen najvišeg politikanstva u Crnoj Gori, odnosno primitivizma, koji neće gledati da li ste Crnogorac, Srbin, Bošnjak itd. Takav primitivizam uništava sve, a primitivan može biti i čovjek koji je akademski građanin, a vrlo civilizovan može biti i čovjek bez obrazovanja. Kod nas je na sceni najniži primitivizam, koji je zahvatio sve pore drušva, i mi moramo da ga spašavamo. Podsjetiću vas, danas više niko ne pominje Vericu Maraš i njenu platu, jer funkcioneri sada zarađuju po pet, šest, sedam hiljada eura, isto kao ona, ne znam kako će Spajićeva Vlada obezbijediti ta sredstva. Sjetimo se zdravstvenih radnika, koji su tražili veće plate i imaju ih i treba da ih imaju, ali da li građani imaju kvalitetniju uslugu? Ne, sasvim sigurno, već čekaju po nekoliko mjeseci na specijalistički pregled ili moraju da plaćaju visoke svote u privatnim ordinacijama. Liberalni savez, da se vratim na početak vašeg pitanja, donio je Crnoj Gori jednu posebnost i jednu veliku emociju. Zagovarao je, nakon raspada Jugoslavije, nezavisnost naše države, što je bilo prirodno, ali i ravnopravnost svih naroda. Kakva je razlika između tadašnje društveno – političke scene i ove danas, pitali ste. Devedesetih je na snazi bila izuzetna brutalnost, nije bitno sa koje strane, srpske ili hrvatske ili neke druge. Oni su tada željeli da probleme rješavaju ratovima i naravno da je normalno i prirodno da budemo protiv toga. Danas mi se čini da je još gora situacija, iako nema materijalnih razaranja, nema brutalnih poruka, ali imamo tzv. podmukli rat, koji mi eufemistički nazivamo hibridnim, koji je uništio sve institucije, obrazovanje , mlade… U takvom stanju svi smo spremni na predaju. Mi danas imamo šansu i obavezu da to branimo i uopšte nije važno da li smo Crnogorci ili Srbi. Jedina vrijednost koju su iznjedrile poslednje tri godine i akteri na političkoj sceni, jeste mogućnost debate i otvorenost da govorimo o svemu. U SDP-u sam bio kratko, samo da bih podržao Draginju Stanković u kampanji za predsjednicu Crne Gore, jer se ona iskreno i od srca bori, a kratko sam bio i u Savjetu Pozitivne.

RB/BI: Gospodine Gojniću i Vi ste bili politički angažovani prije CEP-a. Zašto ste napustili te stranke i zašto ste danas u Crnogorskoj evropskoj partiji?

Gojnić: Na početku da kažem da onaj Liberalni savez iz devedesetih godina prošlog vijeka, kojem sam pripadao, za sve nas je bio i ostao “modus vivendi”, što je na neki način bilo ograničavajuće, jer smo pokušavali da sa tim načinom razmišljanja promijenimo sve oko sebe. Kasnije sam bio u Građanskoj partiji, a kratko vrijeme i u DPS-u, iz jednog pragmatičnog razloga, smatrajući da ću preko te partije, koja je imala najjaču infrastrukturu, uspjeti da ostvarim neke svoje ideje o razvoju našeg grada. Očigledno u tom dijelu nije bilo rezultata, pa sam se okrenuo CEP-u, jer je najbliži, u idejnom smislu Liberalnom savezu i zaista punim srcem sam se pridružio ovoj opciji.

RB/BI: Da li je ovo partija sa nacionalnim predznakom, odnosno nacionalistička? U imenu već imamo nacionalno određenje, ali da li je to geografska odrednica, suštinska, jer već ste kazali da ste građanski orjentisani?

Gojnić: Jedna ispravka, nismo nacionalistička, već državotvorna partija, i objedinjujemo sve ljude konima je Crna Gora prioritet.

Savić: CEP je građanska, višenacionalna partija, crnogorska i evropska, sa jasnom perspektivom. Borićemo se za društvo apsolutnih jednakosti za sve, ne smeta nam nijedan narod i nijedna vjera. Pozivam sve Srbe, koji smatraju da je ovo njihova država da nam se pridruže, jer nema potrebe da idemo na kanabe u Beograd, Zagreb ili Tiranu.

RB/BI: Kada govorimo o nacionalnom pitanju, moramo reći da svjedočimo produbljenim nacionalnim podjelama decenijama, što je uzrok nestabilnosti naše društvene i političke scene. Kako i na koji način  ćete vi i vaša partija doprinositi njihovom prevazilaženju, jer, sigurna sam, da se slažete da je to neophodno?

Savić: Politika je dio naših života, kao i religija, kultura, umjetnost… Ona bi, kao i umjetnost, trebalo da radi na uređenju našeg društva, da život učini podnošljivijim. To je za mene cilj politike, ali ona danas, nažalost, prednjači nad svim duhovnim vrijednostima. Urediti naše društvo biće veoma teško, jer je zagađeno do krajnjih granica, a mediji, koji imaju značajnu ulogu, ne pomažu u tome. Ukoliko mediji ne dođu do objektivnog i edukativnog pristupa, biće još teže. Da nismo dobili informacije sa tzv. skaj aplikacija, mi ne bismo znali što se dešava u našoj državi.

RB/BI: Gospodine Gojniću, kako Vi doživljavate nacionalne podjele? Nisu se samo Srbi homogenizovali, već i Bošnjaci, Hrvati, muslimani… Kako to prevazići i okupiti sve oko zajedničkog cilja?

Gojnić: Mi se svi ponašamo kao žaba u loncu vrele vode. Prihvatamo neke stvari i da nas neko drugi svrstava negdje, uplašeni zbog ovog ili onog. Moramo početi da mislimo svojom glavom, to je poenta. Svi mi živimo u jednoj državi i rezervne nemamo. Svi koji misle drugačije, varaju se. Moramo se okrenuti jedni drugima i bar ove “torove” vezane za nacionalno opredjeljenje gurnuti u stranu, jer oni ne vode nigdje, osim u devedesete, za koje znamo što su nam donijele.

RB/BI:  Crna Gora je ogrezla u kriminalu i korupciji. Ono što je frapantno jeste činjenica da su najvažnije institucije (sudstvo, policija, tužilaštvo, bezbjednosni sektor) njihovi čelni ljudi, ali i pripadnici tih službi na nižim nivoima, takođe, involvirani u kriminal i korupciju. Institucije su urušene do krajnjih granica. Kako ih oporaviti, taj proces, čini mi se, u ovom trenutku izgleda kao sizifovski posao, iako ima pokušaja od strane nove vlasti?

Savić: Mi smo danas u takvoj situaciji da se pitamo ima li ijednog pripadnika službi policije, sudstva, tužilaštva da nema veze sa organizovanim kriminalom. Ako su skaj prepiske tačne, a jesu devedeset i devet posto, ne znam samo koliko su korisne sudstvu i tužilaštvu, onda se zaista postavlja pitanje kako to riješiti, jer takva korupcija, degeneracija i degradacija dovode u pitanje cijelu državu. Naša partija ima tim koji se bavi time, ali nećemo moći sami.

Gojnić: Korupcija nije samo kod upravljača. Evo imamo situaciju oko LNG terminala, a niko ne zna o čemu se radi. Dolaze strani partneri, dešava se nešto  “iza scene“, imputira nam se jedan projekat koji je nedopustiv.

RB/BI: Rekli ste da ne možete sami sprovesti svoje ideje. Vidite li na našoj političkoj sceni bliske partnere kada je riječ o programskim i ideološkim opredjeljenjima? Jer, i ukoliko bi postigli odličan rezultat na izborima, sami nećete moći da upravljate zemljom. Sa kim bi, eventualno mogli da koalirate i pokušate nešto da promijenite?

 Savić: Prije izbora nećemo ulaziti u koalicije ni sa kim, a poslije šansu nemaju nikako oni koji krše Ustav. Otvoreni smo za sve: Srbe, Bošnjake, Hrvate, Albance, koji će to poštovati i sve partije sa sličnim programskim opredjeljenjima, ali tek nakon izbora.

RB/BI: Igore, što je prioritet CEP-a u Baru u ekonomskom, privrednom, kulturnom smislu? Čuli smo da ste protiv izgradnje LNG terminala.

Gojnić: Terminal sam naveo kao primjer kako se kod nas sve radi netransparentno. Pomenuću i nedavno izlaganje Prostornog plana Crne Gore u Baru, gdje smo saznali za neka rješenja koja su frapantno bezočna. Moram upotrijebiti tu riječ, jer prosto je nevjerovatno da se zaobilaznica koja bi trebalo da bude pokretač razvoja Opštine Bar, planira na takav način da se uništava čak osam crmničkih sela. To je za mene ekstremni kriminal. Druga priča je projekat koji je nekoliko puta išao prema Vladi, a nikad nije realizovan – državna studija lokacije Virpazar. Glavni gradski arhitekta i ja napravili smo korigovanu verziju, jer je to veoma važan dokument za cijelo područje Bara. Značajno pitanje je i rad Uprave za katastar, upravljanje grobljima, jer veći dio je prepisan na jednu vjersku zajednicu i to je problem star nekoliko decenija. Razvoj zaleđa bi trebalo da bude prioritet barske opštine, saobraćajnice svakako, prvenstveno Bar- Virpazar, preko Sutormana.

Bar mora ostati otvoren grad, sa kvalitetnim standardom života za sve građane, a Crnogorska evropska partija pruža ruku svima kojima je to cilj, zaključili su naši sagovornici.

The post Crnogorska evropska partija – novi politički subjekt i u Baru first appeared on BARinfo.

Istorijska faktografija potvrđuje da je navedena planinska arterija uvijek bila granica – surogat različitim administracijama. Pa iako su se i obale i planine pomjerale, uostalom kao i moj odnos prema Baru, od onog kakvi smo kad se naprasno zaljubimo do trenutaka kada ostvarimo hladnu distancu, ipak nisu spriječila protok robe, ljudi i riječi. Ako je povremeno bila i rigidna, carina ipak nije mogla udariti tarifu na lingvističke tokove, grupe specifičnih jezičkih termina i složenica nastalih osobnom inspiracijom proizvođača i trgovaca s obje strane granice. Zato ako čujete – trop – razumijete da se radi o grožđanom ili voćnom kljuku, ako čujete – maća – pretpostavljate da se govori o pepelnici na vinovoj lozi ili grožđu, ali i na drugim uzgajanim biljnim kulturama. U tom slučaju zasigurno se nalazite u, ili blizu, granice koje omeđava vinova loza. Međutim, ako čujete – zebanje, gruvanje, brdun, nožice, maravan – onda ste u centru samog vinogorja, i ukoliko ovu leksiku ne razumijete, vjerovatno ste rođeni izvan nekadašnjih vinogradarskih jezičkih standarda ili pripadate mlađoj generaciji.

Što nam je drugo preostajalo nego da ovakav leksički milje usvajamo još od dječačkih dana? Uostalom, djecu je priroda obdarila izdašnom radoznalošću. Pedagozi takav pristup nazivaju upijajući um. Zato mi u uhu još uvijek odzvanja i ne da mira: kidanje, grođe, krmelj, nožice, lima, stica, špag, botilja, dimižana, konata, lama, baun, skrinja, kužina, pinjata, pirun, ćikara, lencun, kušin, jaketa, raša, traveša, crevlje, branjevina, zgrada, potkutnjica, oriz, urmetin, murva (sukamina), medigo, mankati, pasa, preša, obidovat, napoli, ničesov, rešto, sagnati, mulina. Mogao bih tako u nedogled. Ovakvu milozvučnu jezičku simfoniju nadopunjivali su zrikavci čije horsko cvrčanje zaglušuje uši, struganje krilima uznemirava i čini da je nemilosrdno sunce još vrelije. Sredina je ljeta. Naslućujem ritmičko dobovanje murvi po voltu, tren kasnije tope se pod bosim nogama.

U septembru, dani su puni strepnje, ribamo dùge u pjenušavom rastvoru sode, do nas dopire vika, sigurno rastjeruju pse koji se slade vrancem. Jednim krajnje neobaveznim tonom laik će pojasniti znatiželjnim posjetiocima da je naziv ove sorte nastao od lekseme – vranac (konj, ždrebac). Čak je na nekadašnjim vinskim etiketama (Mont cheval) dominirao bijesni vranac propet na zadnje noge. Po riječima sada već penzionisanih komercijalista, to vino je dobro prodavano, a poruku sa ove reliktne etikete možemo samo da pretpostavimo. Na kraju, treba pojasniti da je korijen riječi vranac u pridjevu vran (crn ili mrk kao vrana), gdje poimeničavanjem sa sufiksom a(c) dobijamo vranac. I druge crnogorske sorte prošle su ovaj postupak, pa je od grozda koji podsjeća na krst nastao krstač, od reavog (sitan, rastresit) reavica, ljutog (sadrži veću količinu kiselina) ljutica, a od onog krupnog kao bik – sorta bikača. Ove pojave u našem narodu S. M. Ljubiša tumačio je na način što je tvrdio da je jezik činitelj napretka (…), pa narod nevolja goni da iznahodi i načinja imena novijem stvarima.

U dječačkoj memoriji sačuvan je i modri planinski vrh – Plavnik (praslov. plav, modar) – vertikalno je uzdignut iznad naše kamene kuće u Gluhom Dolu. Oslušnem, a teška drvena vrata obojena u jarkoplavo zaškripaše. Davno prošli događaji naviru nanovo. Vidim boja na vratima se polako ljuspa. Tanki uvijeni listići, sad već svijetloplavi, otkrivaju sloj nekadašnje zelene boje. Ispod nazirem tragove žutog pigmenta, ko zna kada je nanesen. Boje kriju vjekove. Slojevi su tako tanki da u njih može stati čitava generacija ili dvije. Ispod njih mirišu vrela ljeta i ledene zime, šum davno posječenog drveta, saplitanje užurbanih potoka. Niže, u oboru, i dalje dimi naprsla lula od kotla za pečenje rakije, ispod užareno drvo širi prijatnu toplinu, gosti i komšije pristižu, sudeći po kroju odjeće svi su obučeni podjednako, daske na međama služe kao improvizovane klupe; neko stoji, podiže čašu i prigušenim glasom popijeva, zbijeni su jedni uz druge, lica su nasmijana, glasovi se miješaju, zvone, grudi se nadimaju, vrti se pjesma, smijeh, sve je uskovitlano i izdiže se iznad konobe kao šareni oblak. Oko podneva iza oblaka izbijaju srebrni komadići neba. Vrućina je nepodnošljiva. Onaj što stoji, brkajlija, izreče kalambur – Dabogda se čulo i do Gluhog Dola.

U predvorju Bara (neko sitničaviji reći će da je Bar predvorje Crmnice) nije bilo samo rakije i vina. U skadarskoj kriptodepresiji porastom jezera pokrajvođani su ostali bez žitnice, što je bio veliki gubitak, posebno za Crmničane. Jer kome rodi dosta žita, taj u izobilju ima druge hrane, a ko nema njega oskudijeva u svemu. Još je teže bilo kada je Godinje ostalo bez najboljih vinograda, sada je tamo jofa i žar. Neka sela progutala je voda. To potvrđuje austrijanac F. Vajs (1827), koji je za potrebe Turske izradio topografsku kartu na kojoj su po obodu današnjeg jezera veća sela.

Još u ranom djetinjstvu upoznao sam taj prostor, zahvatao je Lacus Labeatis, kako su tadašnju omanju vodenu površinu po ilirskom plemenu Labeatima nazivali Rimljani. Prekaljeni istoričar Livije krstio ga je – Labeatide palude – jer je veličina tadašnjeg jezera dostizala površinu nešto veće bare. Različite administracije nazivale su ga Skadarsko blato ili Bojansko jezero, ali je vremenom od ružnog pačeta preraslo u jezerskog labuda koje dominira Balkanom. Izmaknem li optiku, a ta prilika mi se pružila kada sam iz helikoptera osmatrao Skadarsko jezero i jasno vidio tok rijeke Morače kako prosijeca dno jezera. Otkud ona tu? Možda zato imamo razloga da žalimo, jer smo dugo vremena slušali jednu bajku – Ivan je sa Žabljaka Crnojevića osmatrao Ze(n)tu kako se uliva u Skadarsko jezero – pa iako smo mnogo puta pokradeni, ukrasti nekom rijeku suviše je i za mnogo veći narod.

Pred posljednjim naletima noćnika jutarnja izmaglica nad Virpazarom polako nestaje. Udišem miris oktobra. Rano ujutro vidik mi je skučen spletom smokvinih grana, nazirem klonule jezerske cvjetove, prepoznajem zvuk siktanja i klepetanja pelikana, koji prekida kloparanje šinobusa, katkad zvižduk lokomotive. Osvrnem se još jednom, prepoznajem plićake oko Vira i po obodu jezera koji zimi zalede, katkad drže srebrnastu koru do samog proljeća, a kljasti čokoti dobiju mrku boju i utonu u tišinu.

Slavna Rumija je nekada nekako gurala uzbrdo i kroz težak mrak Sutormana izbijala na Zupce i Tuđemile, na drugu obalu, morsku. Dolje u dubini čeka Pristan. Moje sjećanje o Pristanu je simbolično, u arhivima i literaturi nalazim ga kroz tuđe artefakte, ali i kroz razgovore. Negdje je neko zapisao, valjda sopstveno sjećanje ili takođe tuđu sliku nekog starijeg zapisa, kako je na Mandraću vladala velika gužva. Iz dva brodića, preko drvenog gata, kolona pogurenih vojnika iznosila je i tovarila vreće žita na konje i mazge.

Danas, izlaskom iz Sozine otvara se novi horizont, prostor koji je oduvijek bio rezervisan za Mare di Dalmazia ili Golfo di Venezia. Sloveni su mu dali ime more jer su tu riječ donijeli iz postojbine, pa tako postoji i vjetar mornjak a nekadašnje primorci nazivani su morjani, i ta morfema polako prelazi u zaborav. Pojedinci su ga nazivali i Slovensko more (Mar schiavo). Danas je zadržana moderna adaptacija Livijevog Hadriaticuma – Jadran. U djetinjstvu, međutim, susret sa morem započinjao je Sutomorem i pogledom na hotel „Nikšić“, koji je boo oči. Kako i odakle Sutomore? Pitanje tako jednostavno, primjereno je mjestu i okolnostima. Na sutomorskom parapetu osluškujem priče o razvoju turizma u socijalizmu i pučku etimologiju o – sutonu na moru – međutim, takvih složenica, gdje imena jednog broja obalskih toponima ili oronima započinju sa sut, imate duž cijele crnogorske obale i dalje prema Dalmaciji. Jednostavno, Sloveni su umjesto za njih hladnog i teškog latinskog termina sancta (sveti) zadržali dalmato-romanski – sut. Pa imamo: Sutorina od sancta Maria, Sutvara od sancta Barbara, Sutorman od sancutus Germanus, Sustaš od sancutus Eustachius i Sutomore od sancta Maria. Mogli bismo još da nabrajamo. 

Nešto dalje zabunu unosi i: Šušanj, Sušanj ili Šušan, i zaboravimo na šuštanje, lepršanje ili šumorenje, dativ – Šušnju ili Šušanju – težak je za izgovor, grub za uho, koristi ga kako ko želi, ali sufiks an(j) kao da ukazuje da je ovo nekadašnji posjedovni rimski toponim. Bilo kako, sada rijeka Željeznica, koja vuče praslovenske korijene i koja je vjekovima bila čvrsta granica između dvije nepomirljive kulture, razdvaja tek dva lokaliteta – Šušanj i Bjeliše – i još jednom potvrđuje (kao nekada Zeta i Morača) da i rijeke mijenjaju svoje uloge. Ipak me nagriza crv ljubomore – nekada je putniku namjerniku bilo potrebno samo da pređe most, pa da prekorači iz jedne u drugu carevinu.

I gradovi se, kao rijeke, jezera i carstva, kreću. Računajući od mora, barska tvrđava uvučena je u kopno čitava tri kilometra. Na crnogorskoj obali jedino je još Nehaj toliko „uguran“ u kopno, ostale tvrđave-gradovi blisko sarađuju s morem. Tu nadolazi sumnja, otvaraju se teorije, sputava nas stvarnost za koju smatramo da je zacementirana. Ako rijeke, jezera i gradovi mijenjaju mjesta, zašto to ne bi radilo i more, krivudanje obale je nepredvidivo. U jednom ozbiljnom časopisu nalazim da su talasi današnjeg Skadarskog jezera, kao nekadašnji morski zaliv, zapljuskivali prostor sadašnjih Bjelopavlića.

Posmatrajući od sjeverozapada, Novljani imaju Španjolu ili Gornji grad, Paštrovići – Kastelo i sv. Stefan, u Sutomoru – Nehaj, u Budvi i Ulcinju apostrofiraju stari grad – zvuči makar šarmantnije – samo mi imamo Stari Bar, a stari grad je stariji od Starog Bara, makar neki njegovi djelovi, to potvrđuje i obilje arheoloških nalaza i toponima unutar i izvan zidina: Kapljeva, Londža, Tomba, Zaljevo, Bartula, Bigovica, Volujica, Čeluga, Gretva, Điđarin, Gvozden brijeg, Velembusi, Turčini, Burtaiši, Žukotrlica, Mrčele, Brca, Spič, posla dosta i za najboljeg jezikoslovca i onomastičara.

Ne zaboravimo, Grci su nam za uspomenu ostavili staru maslinu i prefiks anti, a Talijani Antivari, pa gubitkom an povremeno čujemo – Tivaras ili Baranin. Ipak, etimološki korijene treba tražiti preko Jadrana, u Bariju i u mesapskom jeziku. Za Rumiju se zadržao grčki pridjev Rum što znači Rimljanin, a poimeničeni femininum je Rumija. Vjetar je maskuliniziran i nosi ime – rumijaš (rumijac) – hladan je i duva prema jezeru, međutim, bura je mnogo hladnija i kada vazdušni pritisak prelije rumijske vrhove, ona zagudi svom snagom prema Baru. Vice versa, šiloko (jugo) je pogubljen, kao duga priča bez kraja i smisla, zasiti vazduh vlagom, ispuni pluća, kao da će more i oblaci svaki čas da vam se prevrnu na glavu. Ni brodovi ni putnici tada dobro ne podnose more.

I tako pristižem u Bjeliše. Vidim sebe ispred vrata kuće, gledam, obzorje je jasno, još ga nisu osvojili moderni oblakoderi, čini mi se da mogu da zaronim u divlju silinu morskog horizonta. Ipak do plaže Topolica put vodi kroz Makedonsko i pored Tri kule. Drvoredi čempresa, bili su nekada jedina hladovina tokom vrelih ljetnjih dana. Zbunjivali su me njihovi pravilni nizovi, paralelan raspored, kasnije saznajem da su svojevremeno bili vjetrozaštitni pojas i način borbe protiv bure, koja je imala dobar zamah s Rumije. Pored čempresa djetinjstvo je obilježila i jedna barska ulica, za mene je kao šestogodišnjaka izgledala kao avenija sa pješačkom stazom odvojenom metalnom ogradom, i učinila da odlazak u tadašnji Dom zdravlja smješten u blizini naselja Prvoborac, izgleda beskrajan. U dobu kasne adolescencije crveno-bijeli antenski stub činio se kao dobar orijentir gradskom jezgru. Ne samo da je po vertikali sjekao horizont, nego je snažno odašiljao i ometao i druge radio frekvencije.

Na samoj obali dvorski kompleks na Topolici bio je i ostao jedina građevina koja sjeća na monarhističko vrijeme. Najbližu okolinu dvorca podupire florističko bogatstvo, ono polako odumire, a nekadašnje luksuzno dobro u široj okolini dvorca, obuhvatalo je 116 hektara oranice, maslina i vinograda. Sada je tu beton i asfalt osmišljen i oblikovan na različite korisne načine.

Svojevremeno je gradska plaža, oivičena parapetom i oleanderima, koji su pravili kakvu takvu hladovinu, bila puna ježeva i katrana, nepouzdana za kupače, pa su odlasci na Crvenu plažu i podno Tri duda bili uobičajni. Noćni život na svoj način obilježavali su ubodi komaraca, svirka u Agavi bila je kul, dok je kafić Prisli, sa reklamnim staklenim slovima izvedenim u kurzivu i ispunjenim plemenitim gasovima, na tren napravio iskorak u vremenu.

No, uz nas rastao je i grad. I kao što to obično biva, sada bi objeručke prihvatili ono što smo nekada oštro kritikovali. Nekolike dvospratnice i trospratnice tadašnje Stare Topolice trebale su da budu matrica dalje urbanizacije Bara. Definitivno svaki novosagrađeni soliter uznemirio je patinu mediteranskog nasljeđa. Nekadašnju liniju mora sada kriju višespratnice sa balkonima zabunkerisanih plastikom – naša psihologija, uzeli smo makar malo više nego što nam je bilo namijenjeno.

The post Dr Svetozar Savić: Boje koje kriju vjekove first appeared on BARinfo.