RB/BI: Naša sredina je specifična po brojnim pitanjima pa i ovom. A zapravo je veoma važno da o menopauzi govorimo otvoreno, bez stida i predrasuda. To je prirodna faza života, koju žene često doživljavaju kao period gubitka energije, ženstvenosti i pad kvaliteta života. Koliko su takva uvjerenja opravdana?

Dr Kalinić: Uvjerenja su opravdana, međutim nisu odobrena u društvu. Odnosno, čak mislim da i žene kriju menopauzu. Smatraju sebe manje vrijednima ulaskom u menopauzu i da sa starošću, misle da gube ženstvenost. Ja lično mislim da nije tako. Redovno pratim zato što sam i ja u priči o menopauzi. Mislim da sve zavisi ne od izgleda, nego od onoga što nosiš, a to je energija. Nedostatkom energije ti gubiš i ljepotu.

RB/BI: Koji su to prvi znaci menopauze i u kojim godinama procentualno najčešće nastupa?

Dr Kalinić: Menopauza je period koji nastupa kada žena godinu dana od posljednje menstruacije nema ciklus. Na našem području godina koja se uzima kao, ne ‘kritična’, nego najčešća, jeste 51. godina života.  Međutim, nekad i mnogo ranije počinju smetnje, ali se pripisuju nekim drugim reumatološkim, kardiološkim, psihičkm tegobama koje žena može da počne da ima i sedam do deset goduna prije gubitka posljednje menstruacije.

RB/BI: Prečesto se smatra da simptome menopauze žena jednostavno mora da “istrpi” i da čeka da to prođe, umjesto da dobije adekvatnu pomoć. Kako se mogu “ublažiti” simptomi menopauze? Postoje li neki preparati na biljnoj bazi ili je najbolje rješenje uzimati hormonsku terapiju u dogovoru sa ljekarom?

Dr Kalinić: U zavisnosti od toga kakva je pacijentkinja i da li se obrati za pomoć. Ukoliko smatra da je to normalno i da treba da pati, da o tome ćuti, tada je to, nažalost,  njen problem. Mislim da mora i okolina da obrati pažnju na nju ukoliko i psihički bude izmijenjena, odnosno bez energije, previše razdražena, da ne liči na sebe… U takvoj situaciji trebalo bi da porodica, a najčešće partner, to primijete i da se ne distanciraju, nego da pomognu. Nedostatak estrogena i progesterona kao pokretača tijela kod žene u ovom periodu pravi promjene svugdje… Receptori su svuda – od mozga do srca, lipidnog statusa do koštano-zglobnog sistema. Javlja se i bol u leđima. I ja sam, nažalost, pored svega toga što sam endokrinolog, ovo sam morala lično da prođem. Moram se ograditi i reći da čak ni ja simptome nisam ozbiljno shvatala, dok nisam sama prošla kroz to, misleći da mora da se trpi. I trpjela sam neke strahove, anksioznost dok vozim, bol u leđima koji je zapravo bio “potrošenost”. Tu je i kulminacija nekih godina života kada se obično nešto mijenja i u kući. Dolazi do zasićenosti u partnerskim odnosima (što je opet, potpuno prirodna stvar poslije određenih godina). Onda, ako ima neostvarenih želja, ako  neko nije ostvario porodicu., ili djeca koja odlaze… Nažalost, naša sredina osuđuje sve što je prirodno. Kod nas se niko ne razvodi, niko nema ljubavne probleme, klimaks, pubertert, pa se onda pravda za neke druge stvari kroz to.

RB/BI: Kao endokrinolog pretpostavljam da često u praksi vidite žene u periodu perimenopauze i menopauze koje dobijaju na kilaži. Koliko su za te promjene odgovorni hormoni, starenje a koliko nedovoljno sna, stres, fizička aktivnost i promjene u načinu života?

Dr Kalinić: Estrogen je “anđeo čuvar” žene. On budi promjene poslije četrdesete godine, pa i u rasporedu masne mase koja je jako bitna. Obim struka je mnogo bitniji nego tjelesna težina, odnosno BMI. Zbog te visceralne gojaznosti koja pravi sve ostale metaboličke poremećaje u tijelu žene, ona se goji i uglavnom nema osobe ženskog pola koja u tom periodu života nije dobila na težini. A kako to riješiti? Naravno, mora da smanji količinu obroka u odnosu na raniji, prethodni period i mora takođe da ima fizičku aktivnost. Fizička aktivnost i izmjena stila života u ishrani takođe će odložiti menopauzu.

RB/BI: Obično se kod žena javljaju nedoumice čim čuju da bi trebalo da piju hormone kako bi nadomjestile to što u tijelu nedostaje. Zbog čega je to tako?

Dr Kalinić: Tako su naučene od doktora. I ja sam tako bila naučena. Ali medicina i nauka se mijenjaju.  WHI studija (Women’s Health Initiative) jedna je od najpoznatijih i najvažnijih studija o upotrebi hormonske terapije u menopauzi. Njeni rezultati, objavljeni 2002. i 2004. godine, značajno su promijenili način na koji se hormoni propisuju ženama. Ova studija je oborila svu dotadašnju primjenu zvanične medicine koja je pomagala ženama u nadoknadi hormona koji nam fale, a to su estrogen i progesteron, jer se zaključilo da ti hormoni podstiču razvoj maligniteta. I mi smo naučeni, uključujući i mene, od svih naših profesora, da ne treba da nadoknađujemo ono što fali, uz veliki oprez da će to da izazove malignitet. Nešto što je mnogo bitnije od strahova, jeste kvalitet života. Ako ću ja vama da kažem da ćete vi zbog nadoknade hormona možda da dobijete karcinom dojke, a da pritom imam samo strah, a ponekad i genetsku sklonost, koja bi u suštini trebalo da bude upozorenje za mene da nadoknada hormona – bilo bioidentičnih, bilo fitoestrogena ili sintetičkih, kao što su progesteron i recimo, estradiol … Ako i to nadoknađujete, vi morate da imate razgovor s pacijentkinjom i da ona pristane. Da li će da odabere kvalitet života, smanjenje tegoba tog trenutka ili strah i trpeljivost? To je već njen izbor.

RB/BI: Što se doziranja tiče, da li postoji neki period navikavanja na terapiju kada mogu postojati i kontraindikacije? Da li i to opet u razgovoru sa ljekarom treba definisati?

Dr Kalinić: Za svaku nadoknadu hormona postoje indikacije, kontraindikacije i nuspojave. Čak i pri propisivanju bioidentičnih hormona, traži se da ih propiše doktor da bi pratio pacijenta. Pored endokrinologa to rade i ginekolozi (koji prate organe i organske sisteme). Dok mi pratimo kako se to odražava u tijelu kombinovano u saradnji sa psiholozima, kardiolozima, onkolozima…Vrlo često su nam neophodni onkolozi i hematolozi u zavisnosti od pridruženih komorbiditeta. Dakle, zajednički pokušavamo da predloženu terapiju korigujemo i da doze kao i način liječenja prilagodimo onome na koga se odnose. Svaka terapija je individualna. Nekad se postepeno primjenjuje. U zavisnosti i od toga kada se pacijentkinja javi, nekad treba da krenemo i “agresivnije” sa terapijom, odnosno sa jačom dozom da bi što prije postigli bolji rezultat.

RB/BI:  Koje preventivne preglede i laboratorijske parametre žene ne bi trebalo da zanemare u ovom periodu. Šta je ono na šta bi trebalo naročito obratiti pažnju?

Dr Kalinić: Karcinom dojke i karcinom organa koji se ne vide (grlić materice i materica), su nešto što u ovom periodu najčešće pogađa žene. Treba redovno raditi preventivne preglede kod ginekologa i kontrolisati dojke u bilo kom periodu. Takođe, držati pod kontrolom laboratorijske nalaze, pritisak… Isto tako, jako je bitan mentalni status. Ništa manje bitan od podrške prijatelja, rodbine, psihologa, psihijatara, nego što je to bitan samo fizički, odnosno organski dio. Jer, u narodu se kaže „da sačuva Bog pamet“. Sve ostalo je jako bitno ali i nebitno, ako se to ne sačuva. Ženama kao ranjivim bićima i kao vulnerabilnoj kategoriji, ne samo u vrijeme majčinstva, dojenja…treba da se nađu kao podrška kako zdravstveni radnici, tako i porodica i društvo u cjelini.

RB/BI: Svjedočimo da žene gotovo uvijek kažu – „mogu ja to“ čak i kada ne mogu idu preko svojih granica i kapaciteta, pa često rade mnogo više nego što je u granicama njihovih mogućnosti.

Dr Kalinić: U Crnoj Gori se ne kaže slučajno da žena čuva kuću, muža, porodicu…Zašto su ženske prevare mnogo teže nego muške prevare, i za potomstvo i za okolinu? Zato što one čuvaju porodicu. A to se zna da su uradile najčešće (ako su uradile a teško su se odlučile) kada gube sebe i kada gube porodicu, pa im treba neka vrsta zaštite. Zato je to uvijek bilo za osudu i u vrijeme Banović Strahinje. Svakako postoji  fenomen praštanja. Treba sačuvati ženu, to je i apel… da bi ona zapravo pomagala i društvu i svima, mora sačuvati mir koji često bude narušen i prevelikim angažmanom.

RB/BI: Nažalost, žene zastanu tek onda kada ih možda neka bolest zaustavi.

Dr Kalinić: Ni tada… Često citiram profesora Ljubića koji je jednom prilikom ispričao: Žena koja je pokušavala ostvarivanje trudnoće i koja se nije uspjela ostvariti kao majka, nakon saobraćajnog udesa bila je u komi. Prvo što je rekla kad se probudila bilo je pitanje: „Kad ću biti majka?“ Tako da, žena odustaje prije od života, nego od zacrtanih normi koje je nametnulo društvo.

RB/BI: Evidentno je da se žene sve kasnije odlučuju za majčinstvo. Nekako su se i te granice pomjerile.

Dr Kalinić: Koja želi – u redu. Ali, neke žene to ne žele. Često sredina nameće pravilo da žena mora da rodi. A ne mora svaka da rodi. Ako sebe nije vidjela u tome, ako smatra da ne bi dovoljno dobra u toj ulozi – to je apsolutno za poštovanje. Ali, s druge strane, žena koja se vidjela kao majka, uz, naravno, adekvatnog partnera, treba što ranije da rađa. Jer danas, ja to redovno kažem gdje god sam gost – najteže je roditi i ostvariti zdravo potomstvo. To nije sad stvar samo ženske kasne udaje, to je nešto što “visi” u vazduhu, nešto što su donijeli upotreba plastike ali i svi ostali faktori – endokrini disruptori, koji su prekinuli taj hormonski status da bude kako valja. Na jednom skupu u Podgorici, čuli smo od doktorke koja se bavi vantjelesnom oplodnjom podatak da će, u budućnosti, svaka druga ili četvrta osoba, nemojte me držati za rije, ali, da će moći da ostvari potomstvo samo vantjelesnom oplodnjom. To je porazno za društvo. I to je ono na šta se mora apelovati – da žene ranije rađaju i da vode računa o tome i one i muškarci.

The post Dr Kalinić o menopauzi i promjenama o kojima se ćuti:  Ženama ne treba osuda, već podrška first appeared on BARinfo.

Nakon Ilijaza Iska Osmanagića, na čelu barskih Lajonsa kluba narednih 12 mjeseci je dr Valentina Vanja Kalinić, koja je, kao i Osmanagić, jedna od osnivača kluba 2018. godine.

Ovom prilikom su postavljeni klupski zadaci do kraja kalendarske godine. Dogovoreno je da, po dobijanju neohodnih dozvola od ministarstava zdravlja i prosvjete, do kraja godine, koristeći klupski refraktometar, članovi kluba obave pregledi vida djece u ruralnim dijelovima opštine Bar.

Ovu praksu barski Lajonsi su ranije sprovodili u osnovnim školama u Đuravcima i Ostrosu.

Za sam kraj 2026. godine, nakon proslave klupskog rođendana i obilježavanja Svjetskog dana borbe protiv dijabetesa, članovi kluba će svojim donacijama tradicionalno podržati humanitarni učenički Bazar u OŠ „Jugoslavija“.

Pored toga, na prvom sastanku kojim je predsjedavala doktorka Kalinić, predstavljeni su i sastanci sa čelnicima Lajons klubova Trevi i Maršano iz italijanske pokrajine Umbrija,  na kojima su Lajonsi iz Italije iskazali želju da se otpočnu formalni klupski kontakti sa barskim Lajonsima, sa ciljem pokretanja saradnje na humanitarnom polju.

Lajons klub Bar Antibaris član je LCI (Lions Club International), najveće svjetske volonterske humanitarne organizacije koja ima oko milion i po miliona članova u 40.000 klubova širom svijeta.

Glavni ciljevi ove organizacije koja djeluje od 1917. godine su borba protiv dijabetesa i pomoć slabovidim i slijepim osobama, te podrška lokalnoj zajednici.

The post Dr Valentina Kalinić nova predsjednica Lajons kluba Bar first appeared on BARinfo.

Na kampu će učestvovati brojni ljekari iz Crne Gore i okruženja, prvenstveno specijalisti endokrinologije i nefrologije, koji će polaznicima predočiti kako dijabetes utiče na bubrege i kakve visokorizične komplikacije može izazvati, kako ih spriječiti, ali, uz pomoć psihologa, i savjetovati oboljele kako se nositi sa još jednom zdravstvenom tegobom koju izaziva šećerna bolest. Pacijenti, od kojih mnogi nose teške životne priče i svakodnevno se bore za zdravlje, prenijeće svoja iskustva, a treći dan kampa posvećen je temi „Tehnologija, zdravstvena njega i sveobuhvatni timski pristup”.

Organizatori tradicionalnog susreta dijabetičara, ljekara i medicinskog osoblja u Baru su NVO „Plavi krug” – Društvo za borbu protiv šećerne bolesti Bar i Savez dijabetičkih društava Crne Gore.

Ova svojevrsna zdravstvena misija, koja je kroz petnaest godina postigla mnogo u podizanju svijesti građana o potrebi prevencije i pravilnom liječenju, ali i u nabavci medicinskih pomagala za dijabetičare, traje u kontinuitetu deceniju i po zahvaljujući posvećenosti dr Valentine Kalinić, endokrinološkinje i predsjednice „Plavog kruga”. Ona je u razgovoru za Radio Bar i Bar info istakla da su joj u složenoj i skupoj organizaciji ovakvog skupa stalna podrška Opština Bar, farmaceutske kuće, privrednici i pojedinci, ali i kolege ljekari i medicinske sestre, koji volonterski daju snažan doprinos da ova priča postigne svoj cilj i puni efekat.

Dr Kalinić je započela i novi projekat „Žena kroz život”, posvećen problematičnim fazama u životu ljepšeg pola, ne samo kada je riječ o menopauzi, već i hormonalnim problemima koji se danas sve češće javljaju i kod djevojaka.

„Teško se nositi sa dijabetesom i potrebno je ogromno razumijevanje porodice, snaga i spremnost oboljelog, ali i adekvatan pristup i terapija od strane ljekara i medicinskog osoblja. Šećerna bolest je u porastu, sa tendencijom stalnog povećanja broja oboljelih, a pošteđena nijesu ni djeca. Imamo bebe od dva mjeseca do starijih ljudi od osamdeset godina koji imaju dijabetes. Naravno, simptomi se razlikuju, ali pristup u liječenju i način praćenja je isti. Moj cilj je od početka bio da skrenemo pažnju na opasnosti, da doedukujemo pacijente i nas, ljekare i medicinske sestre. Posebno moramo voditi računa o djeci. U septembru smo, kada počinje školska godina, i bilo bi veoma dobro da roditelji djece sa dijabetesom upoznaju nastavnike, pedagoge i psihologe sa tom činjenicom, jer je neophodan poseban, naravno, nikako diskriminišući odnos, već suptilan, sa posebnom senzibilnošću prema djeci dijabetičarima. Dešava se da zaborave da uzmu užinu, što je iznimno važno kod dijabetesa; takođe, oni moraju da izađu iz učionice i daju sebi insulin. Zato i škole i vrtići, odnosno zaposleni, moraju imati tu informaciju. Udruženja djece sa dijabetesom su tome veoma posvećena”, kazala je dr Kalinić, koja je naglasila da su danas, nažalost, autoimune bolesti u porastu.

„Dešava se da u jednoj porodici dvoje djece dobije dijabetes. Nekada su najmlađi naši najbolji pacijenti, jer su od najranijeg djetinjstva suočeni sa problemima koje nosi to stanje, prihvatili su način života sa dijabetesom i prilagodili mu se. Od šesnaeste do osamnaeste godine je tranzitni period, što nekada nije bilo prepoznato od strane institucija (Institut za bolesti djece u Podgorici sada je formirao grupe, što je značajna podrška), nakon čega, umjesto pedijatra, mlade ljude sa dijabetesom prati endokrinolog. Važno je pacijentima približiti kako se mjeri šećer, koriste trakice i pumpe. Zato sam predložila da se u našoj, barskoj bolnici otvori posebna ambulanta, u kojoj bi ljekari i tehničko osoblje pratili novine, edukovali sebe, ali i pacijente. U tom smislu važan nam je i kamp, koji se od devetog, kada je, zbog poznatih okolnosti, bio priređen onlajn, uvijek fokusira na određenu problematiku, jer dijabetes sa sobom nosi raznovrsne komplikacije i brojne zdravstvene tegobe. Često kada se pojave drugi problemi – srčani, visok pritisak, nefrološke komplikacije – saznamo da pacijent ima šećer. Osim što smo uobičajeno na kampovima posvećeni ishrani, novinama u terapijskom pristupu (dijabetologija je u posljednjoj deceniji napredovala, kako u pomagalima, tako i u terapijskom pristupu, posebno za dijabetes tip 2) i trudnoći, ovoga puta to je nefropatija, jer pacijenti sa šećernom bolešću tip 2 od početka imaju sve faktore rizika za razvoj bolesti bubrega. Ako prođemo kroz dijalizne centre, vidjećemo da su sedamdeset posto onih koji su na dijalizi dijabetičari. To je invazivna terapija, koja je teška za pacijente, učestala i još jedan dodatni činilac koji remeti život i zdravlje. Da ne bi došlo do dijalize, kao terminalnog stadijuma, moramo sve uraditi da osobe sa dijabetesom, uz sve komplikacije, ne dobiju i ovu, koja je, uz bolesti očiju, nogu i krvnih sudova, veoma otežavajuća za pacijenta. Zato će sa nama na kampu biti svi nefrolozi u Crnoj Gori i pedijatri-nefrolozi. Na kampu će učestvovati i oni koji imaju komplikacije, sa napomenom da nije isto kada je neko u prvom, a neko u četvrtom stadijumu nefropatije. Ako je pacijent u prvom, mora naučiti kako da se hrani, kako da drži šećer i pritisak pod kontrolom, odnosno kako da zaustavi progresiju. Pacijent koji je u nultom stepenu ima šanse da preduprijedi, već za pola godine, tu vrstu komplikacije. Zato nam je važno da im u početnim stadijumima ponudimo rješenja i terapiju koja će odgoditi dijalizu ili doprinijeti da nikada ne dođe do nje. Pacijenti koji su već na dijalizi biće u prilici da čuju što moraju preduzeti kako im ne bi bila, na primjer, amputirana noga. S obzirom na to da će na kampu učestvovati pacijenti u različitim fazama oboljenja, prenijeće jedni drugima iskustva, što, uz stručne savjete ljekara, može biti dragocjeno”, istakla je dr Kalinić, dodajući da će sa njima biti i mlade žene koje su od početka u toj priči. Dolazile su kada su imale svega 15 ili 16 godina, a sada su već majke koje su, sa dijabetesom ili nefropatijom (koja se češće javlja u trudnoći), rodile djecu. One su, kako je sa posebnim zadovoljstvom kazala dr Kalinić, pokazale nevjerovatnu snagu i spremnost da se nose sa bolešću na pravi način, uz podršku ljekara i porodice.

Kamp je puno postigao za petnaest godina postojanja. Trakice za pacijente poslije osamnaeste godine, do kojih je teško bilo doći, a koje mnogo manje koštaju od amputacije noge ili barokomore, ističe dr Kalinić, bile su dostupne tek nakon inicijative sa kampa.

„To je bio vanredan uspjeh, jer su trakice za dijabetes bile veliki materijalni izdatak za porodice koje imaju jednog oboljelog člana, a ponekad i više. Bez njih dijabetičari ne mogu da funkcionišu, a nažalost, još uvijek ih nemamo za dijabetes tipa 2. Te iste godine, nakon višegodišnjeg trajanja kampa, dobili smo i senzore, a zatim i pumpe. Osobe sa dijabetesom tip 1 trebalo bi da dobiju senzore i poslije dvadeset sedme godine. To nam je cilj, a trebalo bi da bude i našim institucijama, jer uvijek je bolje prevenirati komplikacije. Ponavljam, liječenje posljedica dijabetesa košta mnogo više od pumpi i senzora. Dijaliza je već komplikovani tretman, da ne govorim o transplantaciji bubrega, nakon što ih šećerna bolest ošteti. Dijabetološka savjetovališta moraju biti prodornija i glasnija, a ja sam već razgovarala sa predsjednikom Opštine, koji ima puno razumijevanja, da za udruženje dobijemo prostorije gdje bi se pacijenti, ljekari i medicinsko osoblje susretali, razgovarali i edukovali. Vrlo je važno, i to bi bila značajna motivacija za pacijente, da imaju svoj kutak, što bi, naravno, trebalo organizovati u svim gradovima”, poručuje dr Kalinić, koja je posljednjih godina posvećena još jednom zdravstvenom problemu i projektu „Žene kroz život”, koji nije prepoznat u našem društvu na pravi način, a često ni u medicinskim krugovima. Obrađuje problematiku koju donosi menopauza – prelazni period kod žena, ali i sve izraženije tegobe koje imaju djevojke – insulinsku rezistenciju i gojaznost (koja otežava začeće) i, uz to, doprinose estetskom narušavanju fizičkog izgleda kroz maljavost, ćelavost i probleme sa kožom.

Ovaj projekat, kazala je dr Kalinić, skreće pažnju na terapiju u takvim slučajevima u vidu hormonalne supstitucije, koja je dugo, kako ističe, bila tabu tema i među ljekarima.

The post XV Edukativni kamp – dijabetes i nefropatija first appeared on BARinfo.

“Ovogodišnje obilježavanje realizuje se pod globalnom temom “Rights. Justice. Action. For ALL Women and Girls” – sa ciljem da rodna ravnopravnost ne ostane samo ideja, već da postane stvarnost koju zajedno gradimo kroz konkretne korake u društvu.

Kroz panel diskusiju okupićemo istaknute žene iz Bara, čiji su profesionalni putevi, liderstvo i društveni angažman ostavili značajan trag u lokalnoj zajednici. Panel će otvoriti prostor za razgovor o pravima žena, jednakosti, solidarnosti i ulozi žena u izgradnji inkluzivnijeg društva, uz poseban fokus na inspirisanje mladih žena i djevojaka da ostanu aktivne, samouvjerene i angažovane.

Panelistkinje:

• Maja Raičević, izvršna direktorica Centra za ženska prava
• Dr Vanja Kalinić, endokrinološkinja i osnivačica NVO „Plavi krug“
• Ljiljana Vujović, osnivačica i predsjednica NVO „Žene Bara”

Panel će moderirati Vanja Đikanović, novinarka sa dugogodišnjim iskustvom u vođenju javnih diskusija o društveno važnim temama.

Nakon panel diskusije planirana je Q&A sesija sa publikom, kao i neformalno druženje uz osvježenje, kao prilika za nastavak razgovora i razmjenu ideja. Prijave su obavezne i otvorene do utorka, 10. marta u 12:00 časova.

Molimo Vas da svoje prisustvo potvrdite putem emaila: bar@evropskakuca.me

Radujemo se prilici da zajedno obilježimo ovaj važan datum i otvorimo prostor za razgovor o temama koje doprinose izgradnji pravednijeg i ravnopravnijeg društva”, navodi se u pozivu koji, u ime Tima Evropske kuće, potpisuje Marija Nikčević.

The post Panel diskusija povodom Međunarodnog dana žena u Evropskoj kući Bar first appeared on BARinfo.

Dr Zorica Đorđević, specijalista higijene u Institutu za javno zdravlje, obratila se učesnicima kampa na početku i nanovo skrenula pažnju na važnost pravilne ishrane, prevencije i fizičke aktivnosti.

“Ishrana je jedan od najvažnijih segmenata u cijeloj ovoj priči. Zato i večeras šaljemo poruku da je moguć zdravi jelovnik, da se djeca moraju ispravno hraniti i da uvijek od dozvoljenih i zdravih namirnica možemo napraviti ukusno jelo. Najvažnije je od svega da budemo zajedno – institucije, pacijenti, ljekari, medicinsko osoblje  i nevladine organizacije, jer je to siguran put za uspjeh”, kazala je dr Đorđević.

Da je to tako potvrđuje predsjednica NVO “Plavi krug” iz Nikšića, Sanja Manojlović.

“Kada sam prije dvadeset godina dobila dijabetes, poželjela sam da osnujem udruženje, okupim ljude sa istom dijagnozom, kako bi mogli da se družimo i podijelimo iskustva, ali desilo se to kasnije. Najprije je dr Valentina Kalinić osnovala ‘ Plavi krug’, i nas nekoliko joj se pridružilo. Svi smo mnogo pomogli jedni drugima, kao što je doktorka pomogla nama, kao i svi drugi ljekari sa kojima smo komunicirali. Posebno mi je drago što je kamp ove godine posvećen medicinskim sestrama, jer sam i ja zdravstvena radnica, i kod mene su uvijek prisutne te dvije ličnosti – medicinska sestra i dijabetičar. I jedna i druga ličnost međusobno se nadopunjuju i uče jedna od druge. Nadam se da će tehnologija i metode dalje napredovati i biti usavršavane, jer već danas je mnogo bolje nego kada sam ja dobila dijabetes, i mnogo nam je lakše da šećer držimo pod kontrlom. Za sve nas je izuzetno važna edukacija, zato nam je ovaj kamp dragocjen, jer sa dijabetesom je lako, ako znamo kako” poručila je Manojlović.

Kamp je od početka okupljao mlade ljude, sa 15 ili 16 godina, koji su i danas, mnogi već sa ostvarenim porodicama, njegov dio, ali došli su i novi , kreativni, osvješćeni, mladi, među njima i Ema Crnojević, čija je majka Aneta napisala knjigu “Naš život sa dijabetesom”.

“Večeras stojim pred vama, ne samo kao dijabetičar, već i kao neko ko zna da život sa dijabetesom nije prepreka, već izazov koji nas čini jačima. Moja mama je u knjizi napisala rečenicu koju često ponavljam : ‘Dijabetes nije kraj, on je početak našeg puta da postanemo najbolja verzija sebe’. I, zaista, svaki naš ubod, svaka mjera, svaka odluka koju donesemo za svoje zdravlje, jeste mala pobjeda. Mi smo dokaz da se i sa dijabetesom može živjeti punim plućima, sa snovima, radostima i uspjesima” naglasila je Ema.

Dr Valentina Kalinić, inicijatorka i osnivač kampa izrazila je zadovoljstvo zbog velikog broja učesnika ove godine i naglasila da joj je to snažna motivacija da nastavi dalje, kao i podrška prijatelja.

“Prije svega sam zahvalna kolegama, ljekarima koji me podržavaju od prvog kampa. Volonterski su dolazili ,  nakon dežurstva, da održe predavanje. Veliku zahvalnost dugujem vama, učesnicima, jer trebalo je hrabrosti, u sredini gdje lako stigmatizujemo, da dođete ovdje i svoje priče podijelite sa nama. Ponoviću, dijabetes nije prepreka za trudnoću, za dug, plodan život i ostvarenje uspješne karijere. I to smo, između ostalog, naučili u kampu, a moram priznati da sam i ja mnogo naučila od vas, čak smatram da vi niste dobili toliko puno od mene, koliko sam ja dobila od vas. Nije lako živjeti dvadeset i četiri sata sa dijabetesom, a posebno se divim divnim majkama oboljele djece”, kazala je dr Kalinić, obraćajući se učesnicima i upozorila da jedna trećina svih troškova se odnosi na liječenje i prevenciju, a čak dvije trećine na saniranje i liječenje zdravstvenih komplikacija koje izaziva šećerna bolest. Zato je neophodna edukacija i stalno ukazivanje na način ishrane i neophodnost bavljenja fizičkom aktivnošću.

“Posebno akcentujem ulogu medicinske sestre u procesu liječenja, jer ona je desna ruka ljekaru, ali i pacijentu. Jer, sestre znaju mnogo , obučene su ali i empatične, što nam je veoma važno u pristupu pacijentu”, podvukla je dr Kalinić , koja je posebno pozdravila doktore Đorđa Krnjevića i Sretena Kavarića, koji su podržali kamp od početka, dr Maju Raičević koja je osnovala prvi kamp za djecu oboljelu od dijabetesa u Crnoj Gori, kao i gošću,  endokrinološkinju iz Čikaga, Saniju Čantić. Zahvalila se Opštini Bar, farmaceutskim kućama, privrednicima i pojedincima koji su razumjeli važnost kampa i pružili značajnu pomoć.

Specijalna gošća Kampa ove godine bila je Milica Nina Stojić, koja je patentirala potpuno zdrav hljeb (namirnica koje se pacijenti najteže odriču), koji mogu konzumirati oboljeli od dijabetesa, ali i svi drugi koji žele zdravo da se hrane i preveniraju mnoge bolesti.

“Na tu priču uputio me je moj dijabetes. Ja jesam konformista, ali i štreber, koji voli da svoj dijabetes drži pod kontrlom i u granicama. Hleb jeste bio izazov, i pretpostavljam da je mnogima. Obratila sam se nauci za pomoć, jer sam shvatila da tu mogu nešto da uradim i došla do adekvatne recepture. Kada ovo govorim, sve djeluje jednostavno, ali do te prve recepture, meni je trebalo sedam godina. Podijelila sam saznanje sa svojom dr Mitrović, koja mi je kazala da bi bilo dobro da ih podijelim i sa drugima. Brzo se ta lijepa vijest proširila u Novom Sadu, ja sam i dalje ostala u nauci, istražujem žitarice i ostale zdrave namirnice. Povezala sam se sa Poljoprivrednim i Tehnološkim fakultetom, kao i Institutom za hranu, tako da nisam ostala samo na toj jednoj recepturi, sada već imam osam. Nadam se da će novi projekat  koji počinjem -bezglutenske žitarice biti dobar i da ćemo moći da ga testiramo. Saradnica sam i na pravljenju nekih zdravih proizvoda koje možete kupiti u radnjama. To je izbalansirana ishrana koja je potrebna svakom čovjeku koji želi zdravo da se hrani. Radim i kurseve i prenosim znanje u toj oblasti, a svo ovo vrijeme moj dijabetes je sa mnom” kazala je Stojić.

XIV Edukativni kamp za osobe sa dijabetesom otvorio je dr Đorđe Krnjević, medicinski direktor Kliničkog centra u Podgorici, koji je 2022. godine proglašen za najboljeg doktora u Crnoj Gori.

“Ja sam ovdje, prvenstveno kao endokrinolog i vaš prijatelj. Bili smo zajedno od početka, i svjedočili kako je ovaj kamp rastao i napredovao. Još malo ćemo dočekati i njegovo punoljetstvo. Opstati toliko, okupljati veliki broj ljudi, sa dobrom energijom, definitivno pokazuje da je ovo priča koja vrijedi. Jer, ovo se razlikuje od ordinacije. Ovdje svi dolazimo, ne samo zbog edukacije, predavanja, već i da se družimo, razmijenimo iskustva, steknemo prijatelje, što je nemjerljivo i čega nema na drugim skupovima i mjestima. Ovdje razvijamo posebnu prisnost između ljekara i pacijenata, kao i pacijenti međusobno. Sve to pokazuje da smo na pravom putu, iako moramo imati u vidu i zahvaliti se dr Kalinić na naporima, jer svi smo svjesni koliko je teško izorganizovati ovakav događaj, posebno uz sve redovne obaveze i dežurstva koje ima. Da ne govorim o tome da su potrebna i značajna finansijska sredstva, a da dr Kalinić, iako ima podršku svih nas, ipak, iznese najveći teret. Napravljeni su pomaci u liječenju, mi danas imamo savremenu terapiju, i ne zaostajemo za svijetom u tom smislu. To je zasluga i farmaceutskih kuća koje na vrijeme nabavljaju sve ono što predstavlja novinu i što koristi pacijentima. Istovremeno vrše edukaciju, nas, ljekara, ali i pacijenata. Uprkos tome, tek smo na pola puta, iz dana u dan imamo veliki porast broja oboljelih, a nemamo tačan registar. Špekuliše se da imamo 15.000 – 20.000 pacijenata kod kojih još nije otkriven dijabetes. Ima još puno stvari koje moramo uraditi, a ovaj kamp uvijek je bio polazošna tačka i snažan zamajac”, kazao je dr Krnjević.

 Svih prethodnih godina, učešćem na Kampu i važnim porukama, podršku oboljelima i organizatorima, davali su poznati umjetnici, muzičke zvijezde, glumci, sportisti, javni radnici. Ovoga puta bila je to  crnogorska pjevačica Marija Božović, sa muzičarem Stefanom Bjeletićem.

The post Otvoren XIV Edukativni kamp za osobe sa dijabetesom first appeared on BARinfo.

Cilj kampa jeste unaprjeđenje znanja, razmjena iskustava i jačanje saradnje između pacijenata i zdravstvenih radnika, posebno medicinskih sestara, jer su one glavna spona u tom procesu, kazala je za Radio Bar i Bar Info, osnivač kampa, dr Valentina Kalinić, internista, endokrinolog i predsjednica NVO „Plavi krug”, koja se osvrnula na početke kampa, prije četrnaest godina, i efekte koje su postigli.

„Trudili smo se da budemo preteča u nečemu važnom, da pratimo promjene u dijabetologiji, jer medicina stalno napreduje, a ako se nešto značajno promijenilo u poslednjih dvadeset godina, onda je to liječenje i tretman, odnosno nadzor osoba sa dijabetesom. Naš, odnosno cilj udruženja ‘Plavi krug’, bio je da utičemo na pacijente da dijabetes ne dovede do ozbiljnih zdravstvenih komplikacija koje mogu da ugroze normalno funkcionisanje i život. Uz sve ljekare raznih specijalnosti, trudili smo se da na kampu uvijek bude prisutan doktor za ishranu, odnosno higijenu, sa akcentom na ishranu i fizičku aktivnost, ali da sa nama budu i profesori fizičke kulture i psiholozi, jer za ovu ‘trku’ na duge staze, koju donosi dijabetes, neophodna je podrška, počev od roditelja, do stručnih lica. Na početku kampa, imali smo i druge ciljeve – da ostvarimo prava za pacijente, i mnogo toga smo i postigli. Na primjer, do tada su trakice bile namijenjene samo pacijentima do osamnaeste godine, poslije 2018. dobili smo trakice, insulinske pumpe, pomoć za pacijente do osamnaest godina uz podršku drugih nevladinih organizacija, ostvarili pravo na refundaciju troškova za senzore, koji su od ove godine dostupni svima u Crnoj Gori – pacijentima koji imaju pumpu i onima do dvadeset i sedme godine života, dok ne završe studije, odnosno onima koji imaju dijabetes 1, a ne koriste pumpe. U međuvremenu, dobili smo i veći broj doktora endokrinologa, koji se posebno bave dijabetologijom, i nastavili dobru tradiciju da, već na nivou primarne zaštite u domovima zdravlja, imamo savjetovališta, gdje će pacijenti dobiti preporuke i biti upućeni na dalje kontrole, u trenutku kada još ne osjećaju tegobe”, kazala je dr Valentina Kalinić, rezimirajući učinke četrnaestogodišnje misije barskog Kampa za osobe sa dijebetesom. Ona je upozorila da je dijabetes jedna od najmasovnijih nezaraznih bolesti u savremenom dobu, koja prouzrokuje i ogromne troškove u liječenju pacijenata zbog teških zdravstvenih komplikacija.

„Naš cilj jeste prevencija, kako se ne bi razvio dijabetes tipa 2 kod pacijenata, a kampanja počinje od najmlađeg uzrasta, već od škola i vrtića – da djeca ne jedu nezdravu hranu, ne budu gojazna. Kod pacijenata koji imaju dijabetes 1, trudili smo se da damo podršku, da imaju sigurno utočište. Mnogi od učesnika kampa imali su šesnaest godina kada su počeli da dolaze, a danas su oženjeni ili udati, u stalnom smo kontaktu, oni su meni podrška za održavanje kampa, ja njima, ali su i primjer za nova lica koja nam se pridruže i shvate svrhu kampa. Oni šire informacije, svoja iskustva, a učesnici kampa su osobe sa dijabetesom iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Kamp je imao i jednu drugu funkciju – dali smo ideju za organizovanje sličnih događaja u drugim gradovima, pa smo ove godine prvi put, imali kamp za djecu mlađu od četrnaest godina sa dijabetesom, na Cetinju. Ja sam bila gošća na tom kampu, na kojem su doktori, pedijatri i endokrinolozi, odradili odličan posao, jer djeca su bila bez roditelja, a takav način komuniciranja sa njima pokazao je značajne prednosti”, naglasila je dr Kalinić, koja je ponovila da su zdravstvene komplikacije koje izaziva dijabetes veoma teške i opasne.

„Dijabetes često dovodi do amputacije noge, stopala, sljepila, veliki broj pacijenata je na dijalizi i ima potrebu za transplantacijom bubrega, česte su i kardiovaskularne bolesti… To uništava život pacijentima, nanosi štetu društvu. Kako nema simptoma i najava u početnom stadijumu, veliki broj dođe u poodmakloj fazi bolesti, ili u predkomatoznom stanju. Zato je neophodno da postoje savjetovališta koja će ciljano pozivati pacijente, vršiti kontrolu, uočavati te male, često neprimjetne promjene i raditi na njihovom suzbijanju, jer mnogo je lakše i manje posljedice ostavlja kod pacijenata pravovremena reakcija”, poručila je dr Kalinić, navodeći koliko je važno umrežavanje, stvaranje timova koji će pratiti pacijente, jer su često nemarni prema svom zdravlju. Treba im poslati poruku, naglasila je doktorka, da obrate pažnju na svoje zdravlje, čak i onda kada ih ništa ne boli.

„Od desetog kampa smo zato akcenat stavili na timski rad. To se dopalo i medicinskim sestrama, a od prošle godine na kamp pozivamo ljekare opšte prakse, kako bi im ukazali na novine u tretmanu i načinu liječenja. Iskristalisala se potreba za dodatnom edukacijom sestara, koju one, uobičajeno prolaze, ali ovoga puta biće još više nego do sada stavljen akcenat na taj segment medicinske podrške. Napravićemo paralelno dva kampa – za medicinske radnike i ljekare, kao i kamp za pacijente sa dijabetesom, a na kraju ćemo u zajedničkim radionicama, kroz kvizove i časove, to što smo naučili podijeliti, razmijeniti iskustva i pomoći jedni drugima. Na primjer, pumpe i senzori, nisu ‘bauk’, ali pacijenti kojima nema ko na to ukaže, imaju strah i predrasude prema njihovom korišćenju. Nije sve ni u terapiji, puno zavisi od individualnog pristupa, prije svega spoznaji o važnosti sprovođenja dijete i fizičke aktivnosti. Kada to postignemo kod pacijenta, onda smo na dobrom putu da adekvatno pratimo i kontrolišemo šećernu bolest. Sestre su važna spona između pacijenta i ljekara, zato je značajno da prođu dodatnu edukaciju, u prisustvu doktora raznih specijalnosti koje će okupiti ovaj kamp, ne samo iz Crne Gore, već i regiona. Među njima će biti i ljekari koji imaju djecu oboljelu od dijabetesa, što će, takođe, biti dodatno iskustvo, a imaćemo i gošću iz Novog Sada koja je patentirala hleb namijenjen ovim pacijentima. Donijeće svoju YouTube prezentaciju, održati radionice . Ona pravi hleb sa glikemijskim indeksom pogodnim za dijabetičare, a znamo da je to namirnica koje se najteže odriču. U Vojvodini se taj hleb već proizvodi, ali kako mu je rok trajanja 24 sata, ne može da ga distribuira u druge krajeve. Zato će učiniti dostupnim recept, kako bi mogao da se pravi i ovdje, u Crnoj Gori, ali i u drugim zemljama regiona”, kazala je dr Valentina Kalinić.

Svaki kamp, učešćem i porukama svih prethodnih godina, podržavale su poznate muzičke zvijezde, umjetnici, sportisti, javni radnici, a finansijski, prvenstveno, opština Bar, privrednici, farmaceutske kuće i pojedinci, koji su prepoznali njegovu važnost.

„’Plavi krug’ je, kao nevladina organizacija, na listi prioriteta kada je riječ o finansiranju iz lokalnog budžeta, ali Opština je uvijek tu kada nas treba i dodatno podržati, na čemu sam veoma zahvalna. To me dodatno obavezuje da istrajem, iako, uz sve druge obaveze, nije jednostavno organizovati skupove na ovom nivou. Zahvaljujem se i svim pojedincima, privrednicima, umjetnicima i sportistima koji su svih ovih godina uz nas, kao i Radio Baru, koji nas prati od samog početka”.

The post XIV Edukativni kamp za dijabetes – dva kampa jedna misija first appeared on BARinfo.

“Vaše prisustvo i priznanje koje ste dobili nisu samo potvrda dosadašnjih rezultata, već snažna poruka o značaju ženskog preduzetništva i regionalne saradnje. Hvala Vam što svojim radom, hrabrošću i vizijom inspirišete druge i doprinosite jačanju poslovne scene Balkana”, kaže se, između ostalog, u obrazloženju Stručnog panela FOCUS Radija, koji je organizator događaja.

Na svečanosti u hotelu “Hyatt Regency”, dr Kalinić je obraćanju organizatorima i učesnicima istakla: “Veoma sam srećna što sam dobila ovu nagradu i što je moj rad, kao i svih ovih sjajnih dama prepoznat i vrednovan. Želim da odemo odavde sa novom sviješću da je medicina najbolji i najhumaniji posao. Biti ljekar ili medicinska sestra je veoma teško, ali to je istinska životna misija koja oplemenjuje i pruža najznačajniju satisfakciju – osjećaj da ste nekom spasili život i pomogli u bolesti. Mnogo sam naučila baveći se dijabetesom od mladih ljudi suočenih sa tim stanjem. Fascinirao me njihov odnos prema životu i teškoćama. Nikada ih nisam čula da im je teško, iako, možda i osam puta dnevno primaju injekcije i moraju da žive pod posebnim režimom. Još više sam zadivljena njihovim majkama, koje strijepe kada im dijete zaspi, da li će pasti u komu ili ne. Oni su me još više naučili koliko je medicina važna i koliko je bitno biti odgovaran i savjestan doktor, posvećen, kao i medicinska sestra. Moramo osnažiti društvo da se bore za takvo medicinsko osoblje i utičemo na našu djecu i prijatelje da se opredijele za ovaj posao. Trenutno sam fokusirana na to – da podstaknemo ljekare i medicinsko osoblje da u potpunosti odgovore potrebama pacijenata, čak i kada nas stigne umor. To je imperativ, jer u pitanju je nečiji život”, istakla je dr Kalinić, koja je za pregalaštvo i posvećenost medicini i boljim uslovima za liječenje pacijenata, dobila brojne nagrade, među kojima još jedno prestižno priznanje – “Iskra” za filantropiju.

Priznanje u Beogradu dr Valentina Kalinić primila je u modelu dr Anastazije Miranović iz kolekcije “Dobrotska čipka”, jer je željela, kako je kazala za Radio Bar i Bar Info, da i sada, kao i uvijek, promoviše najbolju tradiciju svoje zemlje.

The post VIDEO: Nagrada Balkan Business Women za dr Valentinu Kalinić first appeared on BARinfo.

Dr Kalinić i dalje je posvećena dijabetesu, a trenutno je u njenom fokusu zdravstvena problematika koju izaziva prelazni period kod žena, ili menopauza. Ona upozorava da se sa posebnom pažnjom treba odnositi prema tegobama koje žene imaju u tom procesu, a koje, takođe, mogu izazvati organske ili pogubne psihološke komplikacije. Ukazala je i na potrebu nabavljanja aparata za mjerenje gustine kostiju u barskoj bolnici, jer osteoporoza, koja je posebno izražena kod žena u klimaksu, predstavlja jednu od pratećih zdravstvenih tegoba sa ozbiljnim posljedicama.

RB/BI: Vaša preokupacija u poslednje vrijeme jeste klimaks, odnosno tzv. prelazni period kod žena. Zbog čega?

Dr Kalinić: Zato što je to dio života žene kada se u njenom tijelu dešavaju značajne promjene, ali i u psihi, na kraju, u kvalitetu života, uopšte. Definicije zdravlja često nam govore da ono nije samo odsustvo bolesti i nesposobnosti, već je zdravlje psihofizičko i socijalno blagostanje, što posebno dolazi do izražaja u menopauzi kod žene. To je vrijeme i svođenja životnih računa. Žena sa 50 godina, ili se ostvarila, ili nije, profesionalno i privatno. To je period i kada djeca odlaze od kuće pa imamo fenomen praznog gnijezda. One žene koje se nisu ostvarile kao supruge i majke konačno se suočavaju sa time da to više i nije moguće, jer jajnici prestaju da luče hormone koji nas čine zdravim, jakim i reproduktivnim. Žene u menopauzi doživljavaju važnu transformaciju, i taj period utiče i ostavlja traga na različite načine. Dešava se da i u porodicama u kojima su žene moćne, snažne, jake, gdje su majke i glavni oslonac doma, kada dožive taj period, imaju raznorazne tegobe i nailaze na neshvatanje i nerazumijevanje od tih istih članova porodice, ali i društva i okoline. Radeći ovaj posao, shvatila sam sa kakvim bolnim situacijama se suočavaju moje pacijentkinje, a sa druge strane, i ja prolazim kroz isto i osjećam težinu svega što donosi to doba. Pomislila sam – ako mene, sa velikom energijom, profesionalnim obavezama, posvećenosti medicini i znanju koje na kraju imam, menopauza veoma teško pogađa, kako je ostalim ženama koje, možda, nažalost, nisu ni profesionalno ostvarene, materijalno su ugrožene i imaju brojne druge probleme. To je ono što me je ponukalo da se više posvetim ovoj problematici. Kao endokrinolog, bavim se hormonima, a svakodnevni susret sa pacijentkinjama i njihovim tegobama pokazao mi je pravac u kojem treba da djelujem.

RB/BI: Zašto žene različito preživljavaju taj period?

Dr Kalinić: Tačno je da se tegobe u menopauzi različito manifestuju. Sigurno na to utiču i faktori spoljne sredine, osim ličnih stvari, ali moram reći da osamdeset posto žena osjeti promjene i neke vrste tegoba u menopauzi. To je slično pubertetu. Nismo svi u tinejdžerskim danima imali raznorazne ispade, promjene boje kose, sukobe sa roditeljima… Neki su puberteti bili blaži, ali svako je prošao kroz taj period, na ovaj ili onaj način. Tako je i u klimaksu. Neko ima valunge, noćna buđenja, gubitak energije, osjećaj umora i težine. Još nešto, ulazak u menopauzu jeste znak da imamo i značajne godine, na što su žene osjetljive, jer mnoge ne žele da im se vide godine, niti da priznaju da se nalaze u tom periodu kada za mnoge stvari više nema vremena i mogućnosti. U ovom periodu, naravno, imamo i nove izazove i teške situacije koje nam nameće život. Kada se klimaks preklopi sa dodatnim stresnim situacijama, npr. problemi na poslu ili u porodici, onda je to okidač za pogoršanje zdravstvenog stanja.

RB/BI: Jesu li upravo stresne situacije razlog što pojedine žene vrlo rano uđu u period menopauze, sa čak 30 i nešto godina, dakle prije četrdesete, a uobičajeno je sa 50 do 52 godine?

Dr Kalinić: Nažalost, sve češće se dešava rani klimaks, kao i razne autoimune bolesti. Pušenje, stresan, dinamičan život, ubrzava dolazak menopauze, takođe gojaznost, razne operacije jajovoda, pojava karcinoma koji je u velikom porastu, čak i kod veoma mladih žena. Odstranjivanje jajnika, materice ili dojke uvod je u ranu menopauzu. Stres. Ta rana menopauza nekada se dešava i sa 22, 23 ili 25 godina, što je veoma važno prepoznati kroz redovan ciklus kod žena. Naglašavam, faktori spoljašnje sredine, kao i nasljeđe, takođe, bitno utiču kada i na koji način će se manifestovati menopauza.

RB/BI: Koji su to najčešći problemi s kojima su žene suočene u menopauzi, kada je riječ o fizičkom i psihičkom zdravlju?

Dr Kalinić: Postoji period pred menopauzu, koji se zove perimenopauza, i javlja se 4–6 godina uoči poslednje menstruacije. Nakon poslednjeg ciklusa, godinu nakon njega, žena je u menopauzi, a zatim slijedi i period postmenopauze, koji traje do kraja života. U perimenopauzi, žena još ima cikluse, ali oni mogu biti neredovni, skraćeni, mogu se pojaviti obilna krvarenja, promjene na tijelu žene, gubitak snage, umor, gubitak volje, promjene raspoloženja, noćna buđenja, valunzi, tjeskoba… Fizički se žene mijenjaju, dobijaju bore. Estrogeni su hormoni koji su “anđeli” kod žena, kao i progesteron, a opadaju sa godinama života. Oni donose raspoloženje i snagu; kada ih žene gube, različito reaguju, zavisno od onoga što ih muči i čemu su izložene. Ako nemaju veliku dinamiku ili ako imaju preveliku, možda neće registrovati neke simptome. Ako su u kriznom životnom periodu, itekako će osjetiti njihov nedostatak. Žene često u ovom periodu imaju infekcije urogenitalnog trakta, bolne seksualne odnose ili izostanak želje. Sve to provocira bračnu zajednicu; žene su razdražljive i neshvaćene. Depresija je česta u periodu menopauze. Prošle godine sa univerziteta Harvard ili Oxford izašla je studija koja potvrđuje da su česti i bipolarni poremećaji kod osoba u menopauzi: čak 20–30 % žena oboli od ove vrste psihičkog poremećaja. Ako to ne bude prepoznato blagovremeno, može biti pogubno. Takođe, pojavljuju se organske smetnje, lupanje srca, skok pritiska, kostobolja, bolovi u leđima. Menopauza kod 20–30 % žena donosi i gubitak koštane gustine. Možete da zamislite koliko se to usložnjava ako se u menopauzu uđe rano, a prirodni tok je oko pedesete godine. Ono što se, takođe dešava kod žena koje rano dožive menopauzu, ali i u regularnim rokovima, jeste sklonost ka kardiovaskularnim bolestima. Estrogen štiti ženu i pušače. Onog trenutka kada prestanu da postoje ženski hormoni u potrebnoj mjeri, dešavaju se kardiovaskularni rizici – srčani ili moždani udar.

RB/BI: I, kako da se žena izbori sa svim tim? Što su vaše preporuke?

Dr Kalinić: Nažalost, kada sam ja završila fakultet, specijalizaciju i subspecijalizaciju, vladajuće stanovište je bilo da ženama ne treba prepisivati hormonsku terapiju u ovakvim slučajevima, a u istraživanjima su tretirali žene u dobi od 59 do 63 godine. Da li treba nadoknaditi hormone? Ja sada zastupam i smatram da treba, ali u kom trenutku početi i koliki je period u kojem žena treba da ih koristi, to je pitanje. Svakako do 5 godina, jer je nauka pokazala da nadoknada hormona, onih koji fale ženi, jeste neophodna; to je kao što treba nadoknaditi insulin kod osoba kojima to treba.

RB/BI: Dakle, žena prvo treba da utvrdi da li je u hormonskoj ravnoteži ili postoji deficit?

Dr Kalinić: Ako žena rano stupi u klimaks, već, na primjer, sa 42 godine, nema ljekara, endokrinologa, kao ni ginekologa, koji može da kaže da je to prirodni tok i da joj to neće nauditi. On je dužan da, uz sve mjere opreza i uzimanje u obzir svih eventualnih nuspojava koje nosi nadoknada pravih hormona, objasni pacijentkinji šta je dobitak, a šta gubitak, i da li treba da se podvrgne dopunskoj hormonalnoj terapiji. U periodu perimenopauze, hormoni se nadoknađuju oralnim kontraceptivima, koji na našim prostorima postoje. U menopauzalnom periodu, godinu nakon poslednje menstruacije, najbolje je nadoknađivati prave hormone u prvih 5 godina. Osilacije u krvnom pritisku kod žena u perimenopauzi i menopauzi ne mogu se riješiti uobičajenom terapijom za pritisak, jer dešava se da se prije podne kod nekih žena pojavljuje pritisak 160/110, a poslijepodne 120/80. Kako naći terapiju koja će u prijepodnevnim satima držati pritisak pod kontrolom, a da ista terapija ne uvede pacijentkinju popodne u pad pritiska? Nažalost, te žene nisu prepoznate ni od ljekara ni od društva, u smislu da im je potrebna pomoć, i to adekvatna, pa se sa fasciklom i dokumentacijom šetaju od ljekara do ljekara.

RB/BI: A, u stvari, kome treba da se obrate i kako im pomoći?

Dr Kalinić: Treba da se obrate ginekologu i endokrinologu, jer se pritisak ne može nivelisati uobičajenom terapijom za hipertenziju. Do sada je postojalo nepisano pravilo: „ne davati ženama hormonsku terapiju, izdržite, proći će, to je prirodni ciklus“, što je pogrešno, jer to može da dovede do infarkta, moždanog udara, da naruši kvalitet života, a preporuka „strpi se, proći će“ pada u vodu, jer u velikom broju slučajeva ne prođe do kraja života. Mijenjaju se pravila u medicini i uobičajena praksa, pa je tako na skupu u Pragu 2016. godine predsjednik Menopauzanog udruženja ginekologa, Rodney Baber iz Australije, upozorio da su ljekari dužni da pacijentkinji u perimenopauzi i menopauzi ponude hormonsku substituciju, odnosno nadoknadu, i objasne o čemu se radi. Ukoliko to ne učine, kao ljekari snose odgovornost.

RB/BI: Znači, združeno, ženu sa tegobama treba da prate ginekolog, endokrinolog i psihijatar, zar ne?

Dr Kalinić: Tako je. Zato je sada menopauza ponovo u fokusu, kako na našem, tako i na prostorima u okruženju. Ja sam se pridružila stručnim udruženjima, pratim novine i preporuke u ovoj oblasti. Moram reći da sam i sama bila zagovornica da ženi ne treba davati hormonsku terapiju, dok se nisam našla u situaciji da imam sve te tegobe i krenula u istraživanje, konsultacije sa domaćim i međunarodnim stručnjacima i strukovnim udruženjima. Neka žena ima snagu da sama prevaziđe probleme, ali ne svaka. Neka ne može da se izbori ni sa najbenignijim. Psihijatar je obavezan, naravno, ako utvrdi da je ženi to potrebno, i da prepiše odgovarajuću terapiju. To su najčešće antidepresivi – paroksetin 7,5 mg, venlafaksin 75–159 mg, gabapentin 300/900 mg dnevno, klonidin i vitamin E. Paroksetin 7,5 mg je jedini nehormonski lijek koji je američka administracija odobrila za liječenje ovakvih stanja o kojima smo govorili.

RB/BI: Da li menopauza pojačava rizik od kancera?

Dr Kalinić: Naravno, nedostatak ovih važnih hormona, kao i životna dob, povećavaju rizik od kancera. Još u XIX veku, 1886. godine, prepoznata je potreba za nadoknadom hormona, pa su pravljeni razni ekstrakti koji su preporučivani i ženama i muškarcima, jer i muškarcima se u tom periodu mijenja hormonski status. Treba sagledati i da li je u porodici bilo žena koje su obolijevale od karcinoma dojke, zatim žene koje su imale kancer dojke ili jajnika, infarkt miokarda, trombozu. One ne mogu primati hormonsku, sintetsku terapiju, jer u tom slučaju ona može podstaći pojavu ovih kancera, trombozu i druge bolesti. Zato se mora voditi računa šta, kome i kada davati.

RB/BI: Kakav je hormonalni status kod žene, to se lako utvrđuje, je li tako? Malo je komplikovanije provjeriti gustinu kostiju, što je takođe veliki problem u menopauzi.

Dr Kalinić: Da, to se radi kroz analizu tri hormona, a kada je riječ o gustini kostiju i problemima koje izaziva osteoporoza, takođe se mora obratiti pojačana pažnja. Ja svjedočim čestim prelomima pršljena kod žena, nedostatku vitamina D, iako živimo na moru, gotovo svaki drugi pacijent nema dovoljno tog vitamina, što se i u kovid pandemiji pokazalo kao pogubno. Osteoporoza je „tihi ubica“, metabolička bolest kostiju, koja pogađa i muškarce i žene. Veliki broj fraktura kuka odnese život žene, ništa manje nego karcinom. Da bi mogli prevenirati osteoporozu, moramo imati moćnu terapiju koja može da zaustavi uništavanje kostiju. Lijek je u boravku napolju, na suncu. Kod žena koje su rano zašle u menopauzu, moramo nadoknađivati hormone, provjeravati gustinu kostiju, jer nije dobro – a to se najčešće, nažalost, dešava – da prepoznamo osteoporozu kada dođe do preloma kostiju, najčešće pršljena. Država je u takvim slučajevima obezbijedila besplatnu rehabilitaciju u Igalu. To su invalidi. Juče sam imala priliku da se sretnem sa ženom u četrdesetim godinama koja redovno vježba i odlično izgleda, ali nije dovoljno ići u teretanu, to čak može biti opasno ako ne sagledamo elementarne stvari. Međutim, iako je pitala doktora da joj posle 40-e godine prepiše hormone, on to nije učinio, jer je rekla da više nema namjeru da rađa. Doktor je zato smatrao da joj ne trebaju. Pacijentkinja se pojavila sa velikim stepenom osteoporoze (koja ne boli, ali izaziva lomljenje kostiju), kod ortopeda. Ovo je razlog zbog kojeg je važno da imamo aparat za mjerenje gustine kostiju. Mnogi gradovi su ga dobili, mi još uvijek nismo, zato apelujem da svi zajedno nešto učinimo da dođemo do njega. Obratila sam se ministru, našem direktoru bolnice, ali se nabavka nove opreme mora blagovremeno planirati. Važno je da imamo taj aparat, jer bez njega ne možemo započeti sa liječenjem, a za provjeru u Kliničkom centru pacijentkinje čekaju mjesecima. Vrlo često njihov aparat je pokvaren i van funkcije. Bilo bi dobro, ako možemo do njega da dođemo i putem donacija, košta oko 80.000 eura. Adekvatno liječenje doprinijelo bi zdravlju žena, manjem broju preloma i fraktura, koji su često opasni po život.

RB/BI: Koliko je terapija efikasna i što, u stvari, sadrži?

Dr Kalinić: Postoji biološka terapija, anabolička i antiresorptivna koja je kod nas dozvoljena svim pacijentima, a troškove pokriva Fond. Mi podržavamo tu terapiju, ali ne možemo da sprovedemo snimanje. Kako sam informisana, sada će KC i bolnica u Nikšiću dobiti nove aparate, a veoma bih voljela da mi budemo sljedeći. To je prijeko potrebno, to nije hir, jer svaka žena poslije 45 godina bi trebalo, shodno faktorima rizika, da se kontroliše. Pacijentkinja o kojoj sam pričala imala je izuzetno prisutan rizik nasljednog faktora, jer je njena majka imala više lomova kostiju, to je prvi signal, drugi je da je rano ušla u menopauzu, treći da je pušač, a četvrti da je njena  konstitucija gracilna.

RB/BI: Dakle, da rezimiramo, koje su Vaše poruke ženama u menopauzi? Nismo pomenuli  kognitivne funkcije koje slabe u tom periodu.

Dr Kalinić: Da osluškuju sebe, da se informišu, da reaguju kada primijete promjene, a promjene su i kada zaboravljamo, gubimo tok misli, počinjemo da ‘ludimo’, provjeravamo hormonski status, razmislimo o uzimanju dopunske hormonske terapije, vodimo računa o nasljednim faktorima i rizicima, provjeravamo stanje kostiju, psihičko zdravlje. Doktori , takođe, moraju pažljivo osluškivati svaku pacijentkinju, razgovarati, otkrivati i povezivati stvari, da bi došli do prave dijagnoze, a onda i adekvatne terapije. Posebno skrećem pažnju izabranim ljekarima, jer oni rukovode pacijentom.  I, kako kaže, moja koleginica prof. dr Dragana  Bogdanović Stojanović, veoma poznata, specijalista za dojku: ‘Ja se nisam susrela u menopauzi sa tolikim brojem slučajeva sa karcinomom dojke, koliko sam ih dijagnostikovala prije menopauze’. To znači, da hormoni, odnosno hormonska terapija, i nije toliko toksična , već da je neophodna da bi se sačuvale kognitivne funkcije. Demencija je u porastu, najviše su pogođene intelektualke, Alchajmer-takođe. Postoje preparati koji mogu da zaštite kognitivne funkcije žene i trebalo bi ih  koristiti, jer u protivnom, rizikujemo da postanemo nezdrave i neupotrebljive. Kako kažu naši stari,  žargonski ‘neke žene u menopauzi  i postmenopauzi skrenu’,  i ne vrate se. Zato se ja više ne slažem da te raznorazne tegobe treba tretirati kao prolazne, jer je klimaks prelazno doba. Ne, nije, on traje do kraja života, i njegove posljedice. Dakle, u takvim slučajevima, trebalo je nadoknađivati hormone, porazgovarati sa stručnim licem, psihijatrom. Veoma je važna i bitna podrška porodice i partnera, emocionalna, posebno u ovom periodu. Jedna od mojih profesorica-Vujović, koja je veoma posvećena ovoj problematici na svjetskom nivou, zalaže se za hormonsku terapiju, uprkos postojanju rizika i nus pojava, kao kod svake druge terapije i medikamenata.  Mnoge žene se pitaju da li će možda dobiti karcinom za deset godina zbog te terapije, ali bez nje će tih deset godina provesti potpuno neupotrebljive, kao teret samima sebi i svima oko sebe. Treba sve sagledati i izmjeriti.

RB/BI: Iako su i muškarci, kao što ste kazali,  izloženi klimaksu, čini se da ga žene teže podnose. Je li to tako ?

Dr Kalinić: Jeste, zato što žene na našim prostorima moraju da budu ‘hobotnice’. Smatram da emancipacijom nismo mnogo dobile, jer se nismo pomakle od primarne potrebe da budemo majke, supruge, sestre, kćerke, odnosno prihvatile smo gomilu obaveza koje ove lijepe ‘titule’ nose . Treba odgovoriti svim tim obavezama i zahtjevima koji nam se postavljaju od rođenja. Dakle, pozicija žena u Crnoj Gori se nije mnogo promijenila. Možda smo dobile više mjesta u Skupštini, u rukovođenju, ali i na njima smo izložene mnogo čemu što nije primjereno. Žena mora da se pripremi i iznese trudnoću, porođaj, sve su to situacije koje zahtijevaju veliku podršku  od porodice i društva. Period menopauze najlakše se podnosi uz emotivnu podršku, to moramo imati na umu.

RB/BI: Hvala Vam na dragocjenim savjetima, nadam se da će žene koje slušaju ili čitaju ovaj intervju, usvojiti  važne preporuke.

Dr Kalinić: Hvala i vama što ste dali prostora za razgovor na ovu veoma važnu temu, jer mediji edukuju građane, moram priznati, i mene, pomažu da postignemo rezultate, a kada je zdravlje u pitanju, efikasnost u tom smislu i jeste najvažnija.         

The post Dr Kalinić: Žene u menopauzi – problemi koje ne prepoznajemo niti priznajemo first appeared on BARinfo.

RB/BI: Povod za Vaše gostovanje je XIII Edukativni kamp za osobe sa dijabetesom „Poveži se, mijenjamo dijabetes“, koji će NVO „Plavi krug“ – Društvo za borbu protiv šećerne bolesti i Savez dijabetičkih društava, od 19. do 22. septembra, organizovati u Baru. Šta će biti tema ovogodišnjeg kampa, jer je problematika koja se direktno tiče ovog stanja zaista veoma široka i kompleksna, a Vi uvijek odaberete novu – sve sa ciljem podrške, edukacije i pomoći oboljelima?

Dr Kalinić: Ovo će biti retrospektiva događaja koji su obilježili prethodnih dvanaest kampova. Učestvovaće, uglavnom, pacijenti Tipa 1 i Tipa 2 dijabetesa. Kada se sagleda taj period, jasno je da postoji puno novina u dijabetologiji koje se tiču samog pacijenta, unapređenja kvaliteta života oboljelog, kao i bolje glikoregulacije, što je zapravo cilj liječenja. Novine podrazumijevaju, kako modernizaciju pomagala, tako i aplikacije, odnosno načina davanja insulina kod dijabetesa Tipa1. Isto tako, olakšana je i samokontrola putem novih, kontinuiranih glukoznih monitoringa, gdje pacijenti mogu bezbolno, kontinuirano tokom dana, svakih dva minuta da prate svoj nivo glikemije u krvi. Naravno, cilj je i borba ljekara, Fonda, Ministarstva da se to omogući svim pacijentima, jer dobra glikoregulacija znači sprečavanje komplikacija. Značajnu ulogu imaju i novi preparati za liječenje dijabetesa koji, pored toga što postižu dobru glikoregulaciju, preveniraju komplikacije i utiču na gojaznost, koja je jedan od glavnih faktora rizika za nastanak Tipa 2 dijabetesa. U subotu (21. septembra) ćemo govoriti o načinu ishrane, ali i edukovati pacijente o učinkovitosti preparata.

RB/BI: Govorićete o CGM sistemima. Zbog čega su ta saznanja važna za osobe oboljele od dijabetesa?

Dr Kalinić: Nije dovoljno samo imati dobar HbA1c, već se sada vrlo vodi računa i o postizanje dobre glikoregulacije u najvećem procentu slučajeva tokom dana, mjeseca, godine… Sve to ako znamo da se najbolje postignuta glikoregulacija između četiri i deset mmol/mol, uz pomoć kontinuiranog glukoznog monitoringa koji se aplikuje najčešće na nadlaktici. Bolja glikoregulacija uz pomoć CGM se postiže na način što pacijent češće ima uvid u nivo glikemije, pa samim tim prilagođava doziranje inzulina, terapiju tabletama i higijensko-dijetetski režim ishrane. Klasični način mjerenja glikemije zahtijevao je vrijeme, neprijatnost…

RB/BI: Ko će ove godine biti predavači na kampu u Baru?

Dr Kalinić: S obzirom da su na jednom kampu, posvećenom dijabetesnom stopalu, predavači bili eminentni stručnjaci iz država bivše Jugoslavije, Italije i Izraela, ove godine smo se opredijelili da nam gosti budu stručnjaci iz Crne Gore. Intencija je bila da iznova akcenat stavimo na pacijente, jer oni moraju da ovladaju mnogim vještinama, kao što je recimo, metoda brojanja ugljenih hidrata koja im je neophodna za rukovanje insulinskom pumpom, iz razloga što na taj način mnogo lakše utiču na raspored dnevnih obroka i vrste namirnica. Ipak, imaćemo i goste iz drugih država. Biće to pacijenti iz regiona koji će se nekoliko dana družiti u hotelu „Princess“. To je odlična prilika za razmjenu informacija i upoznavanje sa načinom rada udruženja čiji su članovi.

RB/BI: Koliko će biti učesnika?

Dr Kalinić: Ove godine će ih biti 30-ak.

RB/BI: Iako je fokus na problematici sa kojom se svakodnevno susreću osobe sa dijabetesom, kamp karakteriše i vrlo raznovrstan i zanimljiv prateći program. Šta ste u tom segmentu pripremili za pacijente, učesnike i goste?
Dr Kalinić: Obično to budu izleti tokom kojih upoznaju ljepote Bara. Ostavimo i dosta prostora za druženje, a cilj je da kroz opuštenu komunikaciju dođu do novih saznanja i njihove primjene.

RB/BI: Sve ovo je, osim organizaciono, i finansijski veoma složena priča. Ko vas ove godine podržava?
Dr Kalinić: Kao i svih prethodnih, to je Opština Bar, farmaceutske kuće, pojedinci, privrednici. Vrlo sam zahvalna, jer je veoma teško realizovati kompletan projekat. Prošle godine smo stigli do impozantnog broja, pa je u hotelu „Princess“ koji, takođe, putem raznih povlastica daje doprinos, bilo smješteno 70 učesnika. Teško je osmisliti, organizovati i motivisati ljude da prate ovu priču. Veoma je dug period 13 godina, pa sam bila u dilemi da li da zatvorim kamp.

RB/BI: Koliko je osoba sa dijabetesom registrovano u Crnoj Gori?
Dr Kalinić: Podatke ažurira Institut za javno zdravlje. Sigurno osam do deset posto stanovništva ima dijabetes, što je oko pedeset hiljada građana. Ljekari uvijek kažu da na jednog otkrivenog, ima jedan neotkriveni.

RB/BI: Možemo li kazati da je u pitanju neodgovornost ovdašnjih ljudi prema zdravlju, ili je problem na globalnom nivou?
Dr Kalinić: Na globalnom nivou. Sedentarni način života, kao i razne virusne infekcije pogađaju sve djelove tijela. Na skok broja oboljelih Tipa 1 utiče i postkovid, pri čemu je mnogo oboljelih gojazno. Stoga, moramo raditi na prevenciji, a prevencija dijabetesa je prevencija gojaznosti. U oktobru ćemo imati Prvi Kongres o gojaznosti u Crnoj Gori u hotelu „Avala“. Pokušaćemo, kao endokrinolozi, da skrenemo pažnju da gojaznost nije isključivo estetski problem, nego problem kompletnog zdravlja. Vodeći računa o ishrani, preveniramo razvoj dijabetesa. Savremene metode u liječenju dijabetesa nisu od velike pomoći, ukoliko pacijent ne preuzme odgovornost. Akcenat je na pacijentu – on je taj koji dijagnostikuje dijabetes, koji sa njim živi, koji se mora edukovati.

RB/BI: Da li svi zainteresovani mogu prisustvovati predavanjima koja organizujete na kampu?
Dr Kalinić: Bilo bi dobro da pacijenti svih starosnih kategorija dođu na kamp u petak. To je dan posvećen onima koji imaju Tip 1 dijabetesa, a zainteresovani za edukaciju o Tipu 2, mogu doći u hotel „Princess“ gdje ćemo obrađivati obje teme.

The post Dr Kalinić: Edukacija i samoregulacija ključni parametri u borbi protiv dijabetesa first appeared on BARinfo.

RB/BI: Koji su razlozi za vaš povratak?

Kalinić: Prije svega, ja sam Baranka. Za sve te četiri godine, koliko god volim Klinički centar, kao najveću zdravstvenu ustanovu u Crnoj Gori sa velikim brojem stručnih lica, nisam sebe doživljavala kao Podgoričanku nego kao Baranku. Pošto je direktor, dr Igor Karišik, izrazio spremnost da me ponovo primi, ja sam napravila dogovor sa Kliničkim centrom i barskom Bolnicom da tamo isto nastavim da dežuram, sa ciljem ličnog usavršavanja, ali da mi glavno radno mjesto bude barska Bolnica.

RB/BI: Kakav utisak ste stekli, s obzirom da ste se nedavno vratili, o bolnici sada i u odnosu na period od prije nekoliko godina?

Kalinić: Ja sam se zadivila kad sam došla, šta sam zatekla u barskoj bolnici. Zadivljena sam, prvo Internim, koje je fantastično i sada ima tri neurologa, brojne kardiologe i za ovih dvadesetak dana nisam naišla na situaciju da oni nešto neće. Čeka se četiri-pet mladih internista, na ginekologiji, hirurgiji i ortopediji je smjena generacija. Mladi ljekari imaju priliku i već dovode konsultante iz drugih centara i rade stvari koje se do sada nisu radile. Recimo, ortopedi rade kukove, prelome, operacije otvorenih preloma… Neurolozi sada imaju fibrinolitičku terapiju za zbrinjavanje akutnog šloga, pacijenti se ne šalju za Podgoricu. U toku jedne hospitalizacije može se odraditi veliki broj konsultacija, gdje pacijent dobija sve što je potrebno. Imamo fizioterapeute koji su sastavni dio liječenja, zadivljena sam šta sve u ovom momentu, od radiološke dijagnostike, konsultacija oftamologa, specijaliste ORL – sve je za 30 do 50 odsto bolje nego što je bilo kad sam otišla i ima tendenciju dolaska mladih ljudi, tako da očekujem da će kroz brzo vrijeme barska bolnica prestići ostale. Jedini je žal što barska bolnica nije Klinički centar.

RB/BI: Znači, posla ima mnogo. Da li u toj situaciji ljekar može da se dovoljno posveti svim pacijentima?

Kalinić: Ako je na desetak endokrinologa u tercijarnoj ustanovi bilo 14 pacijenata, gdje imate odvojenu nefrologiju, kardiologiju, interno odjeljenje, ovdje na jednom mjestu imate sve to. Stvarno se puno radi. Jutros sam iz dežurstva, nisam mogla izaći prije deset sati, a čitavu noć uz anesteziologa imali smo reanimacije po odjeljenjima, intubacije – sve ono što se radi u Intenzivnim jedinicama Kliničkog centra na Internoj klinici. Kapacitet Internog odjeljenja, konkretno, je 58 kreveta. Mi jutros imamo 64 pacijenta i dva koji dolaze na terapiju.

RB/BI: Znači, više posla a manje kadra.

Kalinić: Nije samo manje kadra. Imate najmanje srednjeg medicinskog kadra, koji je glavna pomoć pacijentu, a ujedno velika podrška ljekaru, ali i kad ih nema dovoljno, uvijek se nađe najbolje rešenje. Ljekari se oslanjaju na medicinsku i vanmedicinsku struku i bez njihove uigranosti nema zajedničkog uspjeha. Sadašnja glavna sestra Opšte bolnice Bar, Vesna Maraš uvijek nađe najbolje rešenje. Ona, kao i sve medicinske i glavne sestre, ne štedi sebi, niti one biraju kada će doći na ispomoć iako nisu tog dana u smjeni. Vi ne znate koliko one posla preture preko svoje glave. One su majke, domaćice bolnica. Otuda potreba da se istakne značaj i uloga medicinske sestre, tehničara, vozača i ostalog osoblja koje doprinosi da bolnica funkcioniše kao cjelina.

RB/BI: Vi ste u vrijeme dok ste bili na Internom odjeljenju, obezbijedili oko 100.000 eura donacija za odjeljenje. I sada ima donacija, nedavno smo objavljivali, kako se vama sve to čini?

Kalinić: Te 2015. godine jako sam bila motivisana, Radio Bar je to ispratio i jako sam zahvalna na tome, kao što sam zahvalna građanima Bara, koji imaju duh solidarnosti… Nailazi se na razumijevanje, bez obzira na političku pripadnost, ako dobro objasnite. Tada je moj pacijent bio Dragan Nikezić, koji je spletom okolnosti „zaglavio“ na odjeljenju hirurgije sa upalom pluća i ja sam ga tada prebacila na Interno odjeljenje. Njega i Slavicu Adžić iz „Sidra“ zamolila sam da mi pomognu da organizujemo donatorsko veče i da renoviramo Interno odjeljenje. Moram pomenuti Đorđa Pavićevića i Slobodana Petrovića koji su dolaskom na donatorsko veče duplirali svoje zaloge. Oni su dali ogromna sredstva i sve pločice na Internom odjeljenju su njihova donacija.

Glavni nosioci pomoći, pored donatora i svih radnika koji su besplatno radili na renoviranju, krečenju, postavljanju fasade i pločica, su dvije glavne medicinske sestre sa spremačicama, mimo radnog vremena, za dvadesetak dana, iznijele posao. Među njima su Zorica i Slađa.

Dobila sam veliku podršku, to je bila lančana reakcija građana Bara za dvadeset dana. Sjećam se, vlasnik E plusa mi je tada rekao da je bolje da obnavljamo bolnicu nego džamiju i crkvu. Moj pokojni pacijent Brano Zenović, kao i Grgići, kad su čuli da nešto radim, a nisam ih ni pozvala na donatorsko veče, sami uplatili. Ja sam tada vidjela da Bar može mnogo. Međutim, negdje sam naišla na odobravanje, negdje su to shvatali kao da ja želim da se proslavim, što nije tačno. Ja sam supruga tada zamolila, kao i sve prijatelje, da se uključe. Nisam otvarala račun za donacije, sva sredstva su uplaćivana preko Cerova, a odakle je Emin Duraković distribuirao prema Bolnici. I sada znam puno njih u inostranstvu koji su motivisani da pomognu bolnici, Ahmed Kurmemaj je nekad meni prvi donirao trakice za pacijente sa dijabetesom, prije 15 godina. Tada je htio da pomogne Dječije odjeljenje, ali nije bilo sluha rukovodećeg kadra, za razliku od sadašnjeg trenutka. Bar je poznat po donatorstvu, bilo je i biće, nisam ja ništa napravila, samo sam objedinila ljude koji to nose u sebi.

RB/BI: Pomenuli ste da radite u Kliničkom centru. Gdje ste sve radno angažovani?

Kalinić: Od devetog januara vodeće mjesto mi je Opšta bolnica Bar. Ali ću zbog sebe, pored svoje ordinacije gdje radim svako popodne već 16 godina, raditi u Kliničkom centru. Meni to lično znači, volim taj ambijent, volim te ljude, volim i imam od koga da naučim.

RB/BI: Koja je razlika između javnog i privatnog sektora u zdravstvu?

Kalinić: S obzirom da sam ja i u jednom i drugom, svih ovih godina i da se sada u Baru i cijeloj Crnoj Gori otvara jako veliki broj klinika, smatam da tako i treba. Privatni sektor treba da postoji. Suština je da će ljekar biti isključivo fokusiran na pregled pacijenta, koji ima privilegiju da tokom pregleda, koji plaća, dobije ugođaj kakv želi, bez čekanja.Kada je riječ o kvalitetu pregleda, isti je kod svih ljekara, ali su okolnosti rada drugačije. Naravno, ljekaru je dodatni teret da poslije osam sati nastavi da radi u privatnoj ordinaciji, osim ako se nije odlučio za isključivo privatni rad. Državne službe još uvijek su najbolje opremljene kadrom i u svakom momentu mogu da obave sve usluge koje se tiču pacijenta.

S druge strane, o našem radu svako sudi. Nisam čula da ni o radu ekonomiste, ni o radu pravnika, ni onih u katastru, čak ni vašem radu, toliko se sudi kao našem.

RB/BI: Možda zato što je ulog veći. Ipak su u pitanju ljudski životi.

Kalinić: Da, znam, ali se o ljudskim životima staraju ljudi koji imaju trideset godina škole. Ljudi van struke, koji se o tim temama interesuju preko interneta, daju sebi za pravo da govore o radu onih koji su za to kvalifikovani kroz godine obrazovanja.

RB/BI: U suštini, čini se da naše društvo nije zdravstveno prosvećeno.

Kalinić: Ljudi nisu svjesni da je doktor je neprocjenjiva vrijednost. Nekad neko može da ima sve aparate u rukama, ali ne zna da vam da dijagnozu. Da bi, prije svega rezultat bio dobar, potrebno je da se radi na stručnosti i podjeli poslova u svakoj bolnici, jer medicina i vojska imaju konkretna zaduženja.

RB/BI: E, tu dolazimo do onog izraza da je interna medicina kraljica medicine, zato što vi imate dijagnostičke metode i pokrivate veliki dijapazon bolesti.

Kalinić: Ne bih nikog izdvajala, svaka specijalnost ima posebno mjesto, suština priče je kao i u vojsci, da postoji hijerarhija i podjela uloga. Ja sam lokalpatriota i mislim da Bar sad ima mnogo mladog kadra i treba iskoristiti što još uvijek ima starijih kolega, među koje spadam i ja, i izvući najbolje iz tog spoja mladosti i iskustva. Za dvije godine očekujem da će Bar biti bolji nego Bijelo Polje i ostale bolnice. Barska bolnica je imala reputaciju jedne od najboljih bolnica, i danas imamo srednji medicinski kadar koji radi veliki posao i veliki broj doktora koji su na potezu da ostave traga u ovom gradu.

The post Dr Valentina Kalinić: Barska bolnica je 30 do 50 odsto bolja nego prije četiri godine first appeared on BARinfo.