Odluku o ovogodišnjem laureate jednoglasno je donio stručni žiri u sastavu dr Jana Aleksić (predsjednik), prof. dr Petar Pijanović i dr Nikola Marinković, na sastanku održanom 30. jula 2026. godine.

Prema njihovim riječima, “roman Vladimira Vujovića ističe se autentičnim narativnim izrazom posredstvom kojeg su izloženi konstitutivni činioci jedne imaginarne umjetničke biografije”.

“Pripovijedajući o situacijama u koje ga je život postavio, kao i o vlastitim odlukama i izborima, junak romana, slikar Vid Latinović, u seriji od deset fiktivnih intervjua, nastalih u rasponu od četrdeset godina, gradi svoj narativni identitet. U ovim razgovorima, koje svojim pitanjima i zapažanjima umješno usmjerava novinar Adam Vještica, ujedno se ispoljavaju tokovi junakove složene umjetničke svijesti i daju obrisi istorijskog i kulturnog miljea u posljednjim decenijama 20. i prvim decenijama 21. vijeka. Metapoetički sloj ove romaneskne priče ne služi samo izlaganju (autorske) poetike, već i tome da se isprate faze, promjene i dometi junakovog samoosvrta, posljedično i njegove intimne filozofije stvaralaštva kao smisaono neotuđivog dijela života. Dijaloški oblik naracije naizgled nepouzdanom umjetniku-naratoru potpomaže da pred svojim pažljivim i istrajnim slušaocem – naraterom podastre i estetički i etički i duhovni posjed umjetničke egzistencije i da pruži svoje, koliko apartno, toliko i humanistički univerzalno viđenje obije stvarnosti. Čvrsta sprega između ideje i forme na kojoj Vladimir Vujović u ovom romanu insistira ispostavlja se kao neophodan, a opravdan preduslov za visoku estetsku ostvarenost same priče”, stoji u obrazloženju.

Svečana dodjela književne nagrade „Danko Popović“ je u srijedu, 26. avgusta 2026. godine u 19 časova u čitaonici Narodne biblioteke „Sveti Sava“ u Aranđelovcu.

The post Roman Vladimira Vujovića najbolja knjiga proze u 2025. godini first appeared on BARinfo.

Pavićević je podsjetila da je “Razgovori s Vješticom” treći roman Vladimira Vujovića u kojem, kao i u prethodnim, postoje stvari o kojima do sad niko nije pisao na literarni način.

“Kad čitate djela jednog pisca onim redom kako su se i pojavljivala na književnoj sceni, neminovno ste u poziciiji da stalno upoređujete novo sa prethodnim, da odmjeravate njegovu literarnu putanju u pogledu tema, strukture, jezika, stila. Ono čime bismo mogli uvezati tri tako različita romaneskna ostvarenja, i žanrovski i tematski veoma udaljena, u prvom redu jeste način na koji autor piše. U pitanju je ono najvažnije za ljubitelje prave, dobre književnosti – čistota i snaga Vujovićevog jezika koja se očituje kroz bogatstvo leksike u kojoj nenametljivo progovara bogato znanje i obrazovanje autora, kroz rečenicu oslobođenu balasta, ukrašavanja i pojašnjavanja, kroz njenu čvrstu strukturu u kojoj nema sentimentalnosti, patetike i improvizacije. U svakom od romana, autor brižljivo gradi cijelu mrežu likova i njihovih međusobnih odnosa, kao i njihovih unutrašnjih konflikata i, paralelno, mrežu događaja i njihovih nemirnih, promjenljivog hronotopa. Ne smijemo zaobići ni zavodljivi glas naratora, koji je istovremeno i blizak i dalek i koji uporno izmiče potrebi čitaoca da ga razobliči, svrsta, demistifikuje. Njegovo kazivanje je na prvi pogled hladno i suzdržano – u posljednjem romanu to je jedno bespoštedno autokritično pripovjedno JA, no u slojevima ispod, kao ispod površine blago zanjihane vode, giba se dramatika ljudske sudbine – čovjek sa svojim snovima, strahovima, idealima, slabostima, sa grizodušjem, vjerom i sumnjom i, najzad, čovjek u vječnoj nuždi i potrazi za ljubavlju i samospoznajom. Riječ je o neiscrpnom, imaginativnom, stilskom, tematskom potencijalu autora koji ne prestaje da nas iznenađuje i začuđuje svakim novim djelom i za koga sa sigurnošću možemo reći da je jedan od najautentičnijih književnih stvaralaca na našim prostorima”, kazala je Pavićević u uvodnom dijelu promocije.

Knjiga „Razgovori s Vješticom“ strukturisana je kroz deset razgovora koje Vid Latinović vodi sa Vješticom u periodu od 1980. do 2019. godine. Svaki razgovor predstavlja fragment jednog višeslojnog autoportreta umjetnika, obilježenog identitetskim preispitivanjima, ličnim i kolektivnim zabludama savremenog doba, te stalnom potragom za smislom, ljubavlju i samospoznajom.

Jedna od važnih tačaka romana jeste motiv izmještanja manastira Zemne, koji asocira na stvarno izmještanje Pivskog manastira tokom izgradnje hidroelektrane Mratinje. Prvobitna ideja autora je bila da istorija Pivskog manastira bude centralna tema i imao je zamisao da to bude obimniji roman koji bi se bavio izgradnjom manastira, njegovom istorijom sve do sedamdesetih i ideje o izgradnji hidrocentrale, te izmještanju kompletnog manastira, kamen po kamen.

“To je bio jedan nevjerovatan projekat, čemu jedino sliči onaj o izmještanju egipatskog hrama Abu Simbel. Smatrao sam da tu postoji prostor za dodatno istraživanje i literarnu obradu te teme. Ipak, taj veliki roman, iz različitih razloga, nisam uspio da dovedem do kraja pa sam odlučio da slikar Vid Latinović prvobitno zamišljen kao epizodni lik, postane centralna figura romana u kojem se pominje cijela istorija Pivskog manastira ali to nije glavna tema, roman je otišao u drugom pravcu, kraći je i sažetiji od onog prvobitno zamišljenog”, otkriva Vujović.

Kad je riječ o nazivu romana, autor pojašnjava da je Vještica iz naslova prezime muškarca koji se zove Adam i koji vodi razgovore sa glavnim junakom, slikarom Vidom Latinovićem. Značajnu ulogu u odabiru naslova, prema Vujovićevim riječima, imao je i roman po kojem je snimljen čuveni film “Intervju sa vampirom”, kao i sama činjenica da je pisan u formi intervjua.

“Od početka mi je bilo jasno da Vid Latinović i Adam Vještica moraju stajati na suprotnim polovima. Ako je Vid taj koji je raspričan, često egocentričan i, možda, narcisoidan, jasno je da njegov sagovornik mora biti njegov kontrapunkt. Izazovno je bilo njihov odnos predstaviti tako da se mijenja kroz vrijeme, da se razvija”, pojašnjava Vujović podsjetivši da se glavni junaci u prvom intervjuu 1980. tek upoznaju, a u posljednjem 2019. su već stari znanci i prijatelji.

Moderatorka Vesna Pavićević je, između ostalog, posebno izdvojila i značaj ženske figure označene inicijalima K.Č., naglasivši da je riječ o važnom narativnom rukavcu koji daje dodatnu slojevitost i emotivnu tenziju romanu Vladimira Vujovića.

Vladimir Vujović rođen je 1991. godine u Baru. Završio je Medicinski fakultet u Beogradu, a specijalizaciju 2023. godine na Vojnomedicinskoj akademiji. Autor je romana „Silencio“ (Matica srpska, 2017) i „Spaljivanje Džošua drveta“ (Sumatra, 2021), kao i brojnih kratkih priča objavljenih u književnim časopisima. Dobitnik je nagrade „Đura Đukanov“ za 2025. godinu.

The post Vujovićevi Razgovori s Vješticom predstavljeni barskoj publici first appeared on BARinfo.

O romanu će govoriti autor i moderatorka Vesna Pavićević, a publika će imati priliku da se upozna sa složenom, filozofski i umjetnički utemeljenom prozom jednog od najznačajnijih savremenih autora mlađe generacije.

Knjiga „Razgovori s Vješticom“ strukturisana je kroz deset razgovora koje Vid Latinović vodi sa Vješticom u periodu od 1980. do 2019. godine. Kroz ove dijaloške fragmente autor istražuje tajnu umjetnikovog i umjetničkog života, gradeći narativ nalik identitetskoj plovidbi neizvjesnoj, promjenljivoj i duboko introspektivnoj. Svaki razgovor funkcioniše kao napuklo ogledalo, iz čijih se krhotina postepeno formira višeznačni autoportret, obilježen bespoštednim suočavanjem sa ličnim i kolektivnim zabludama savremenog doba.

Vladimir Vujović rođen je 1991. godine u Baru. Završio je Medicinski fakultet u Beogradu, a specijalizaciju 2023. godine na Vojnomedicinskoj akademiji. Autor je romana „Silencio“ (Matica srpska, 2017) i „Spaljivanje Džošua drveta“ (Sumatra, 2021), kao i brojnih kratkih priča objavljenih u književnim časopisima. Dobitnik je nagrade „Đura Đukanov“ za 2025. godinu. Roman „Razgovori s Vješticom“ njegovo je treće prozno ostvarenje.

The post Najava promocije novog romana Vladimira Vujovića – Razgovori s Vješticom first appeared on BARinfo.

Petar Vujačić:

Oduvijek sam volio da ponešto zapišem za svoju dušu. To je moja intimna stvar za koju je jako malo ljudi znalo do ovog trenutka. Da tako ne ostane, potrudio se moj drugar Milan Vujović zamolivši me da se i ja nečeg lijepog prisjetim za „Bar u hodnicima sjećanja“.

Najvažnija sporedna stvar u mom život je košarka. Dugo sam mislio da neće biti sporedna, pa ipak, dogode se neke stvari kada shvatiš da je, uz trud i rad, potrebno mnogo sreće da bi mogao živjeti od posla koji najviše voliš da radiš. Kompromis sa samim sobom je da ona bude moj prvi hobi, a ono od čega živim vremenom sam zavolio. Tako je to u životu.

Imao sam nepunih sedam godina kada smo u februaru ’80. godine, poslije razornog zemljotresa, dobili stan u novosagrađenom Makedonskom naselju, zgrada „Pelagonija“. Rijetki su oni koji nisu nastanjeni u našem naselju, a da se danas sjećaju izvornih naziva zgrada. Imena su tada dobijale po makedonskim firmama koje su izvodile građevinske radove. Ti nazivi su korišćeni još dugo, sve dok nam nisu napravljene ulice koje su kasnije dobile nazive koje imamo i danas. Mi, djeca, trudili smo se da zapamtimo sve, tada za nas neobične nazive, što brže. Nije nam uopšte išlo loše. „Pelagonija“, „Tehnika“, „Granit“, „Trudbenik“, itd, samo su neka od tih imena. 

Sjećanje me vraća u vrijeme doseljenja u zgradu, kada u naselju ulice nijesu bile asfaltirane, a trotoari su bili nešto o čemu se tada moglo maštati. Po kišnom danu je bilo nemoguće doći kući, a da obuća ne bude blatnjava. Čak je i po lijepom vremenu teško bilo ostati u čistoj obući. Istini za volju, vrijedni Makedonci, vrlo brzo su sve to uredili i učinili da je i dan danas zadovoljstvo živjeti u Makedonskom naselju.

U to vrijeme nije bilo toliko mnogo automobila kao danas. Parking koji su napravili između „Pelagonije“ i „Tehnike“ nije bio previše zauzet automobilima. Zbog toga smo na njemu vrlo brzo, uz pomoć starijih dječaka i naših roditelja, napravili kompletan teren za mali fudbal. U šali bih rekao da je na pomolu bio veliki rivalitet između „Pelagonije“ i „Tehnike“, koji je prijetio da izazove i navijačke „nemire“ kada bi se neki od roditelja u žaru borbe raspravljao sa roditeljima iz supotnog tabora. Sve ovo je za posljedicu imalo jedno prelijepo druženje i komšijske odnose koji traju i do današnjih dana, na zadovoljstvo svih nas. 

Fudbal se pratio uvijek, ali baš u to vrijeme košarka je u Baru postala sport broj jedan. Ponajviše zahvaljujući košarkaškoj groznici koja je tresla naš grad zbog odličnih rezultata koje je u Prvoj „B“ ligi SFRJ imao KK „Mornar“. Košarka stoji na tom pijedestalu i danas.

U takvim okolnostima prirodno je bilo da stariji momci iz kvarta dođu na ideju da na našem parkingu naprave koš za popularni „basket“. Sjećam se da je jedan od organizatora tih radova bio pokojni dr Duško Kljakić, uz svesrdnu pomoć ostalih momaka iz naše dvije zgrade: Mikija Janjića, Gorana Baltića, Slavka i Voja Bokovca, Željka Strahinjića, Koka i Kileta Perovića, Filipa i Mrvija Pejovića, Vanje Kopitovića, Željka Lazovića i drugih. Nabrojao sam ih po sjećanju. Nadam se da neće zamjeriti oni koje ne pomenuh, davno je bilo.

Moja generacija je nastavila da ga „čuva“ i vodi brigu o njemu. A sada je to nekako i obaveza generacija koje nastaju i kojima je nekako prećutno predata obaveza o daljoj brizi. Kada kažem „čuvanje“, zaista je bilo tako. Danas bi to mogla biti anegdota, ali tada nam nije bilo do smijeha. Sjećam se kada je jedan umorni komšija došavši s posla, a ne mogavši da spava od nas koji smo, kako on reče, „lupali“ loptom, uzeo sjekiru i posjekao drvenu konstrukciju koša. Naravno, i tome smo doskočili tako što smo nakon toga napravili metalnu konstrukciju kojoj sjekira nije mogla ništa, a pomalo, ili malo više, počeli smo voditi računa da makar poštujemo neki osnovni kućni red. Tako smo u najvećoj mjeri izbjegli takve i slične neprijatnosti. 

Moja malenkost, te moji drugari iz kvarta, Dejo Vukić, Savo Bevenja, pokojni Srđan Iličković, njegov brat Zoran, Duško Milošević, Mladen Živanović, Boris Bulatović, Minja i Strahinja Marković, Milovan Danilović, kao i ostali koje ću nadalje pomenuti, bili smo garancija da će Naš koš ostati na tom mjestu do dana današnjeg. Čuveni Naš koš, koji, ispostaviće se kasnije, nije bio običan koš.

Da to nije subjektivan osjećaj, potvrdiće i to da su tu svoje prve ili druge košarkaške korake napravili igrači koji su slavu našeg grada pronijeli širom svijeta, igrajući, u zavisnosti od toga kako nam se zemlja zvala, u svim reprezentativnim selekcijama. Hronološki: Đuro Ostojić, Boban Tošić, Mladen Šekularac, Saša Pavlović… samo su neki od momaka kojima je narandžasta lopta obilježila život. I mi, manje uspješni košarkaši, zbog tog Našeg koša ostali smo, na neki način, cio život uz „kraljicu igara“.

Nemoguće je zaboraviti sate i sate igranja na tom našem mjestu. Čak se i oguljenih koljena i laktova sa sjetom, vjerovatno, sjeća većina od nas. Nije samo zbog igranja košarke nama ovo mjesto bilo posebno. Ostaće upamćene ljetnje večeri uz gitaru Gaja Ugrenovića, sa kim smo pjevušili hitove iz tog vremena. Rekao bih da su to bili Gajovi prvi „nastupi“, puno prije nego je počeo da pjeva u „Bellmondu“. Prve ljubavi, simpatije i poneko nevješto udvaranje takođe pamti Naš koš. Gledajući danas omladinu koja vrijeme provodi na istom mjestu rekao bih da se djeca i dalje tu skupljaju i druže sa onim istim žarom kao i mi osamdesetih.    

Danas mu život daju maštoviti nasljednici koji su čak i u nekoliko navrata vrlo uspješno organizovali veoma dobro posjećene humanitarne turnire koji su imali odjeka u čitavoj zemlji. Tim turnirima je podršku dao i NBA as iz našeg grada, Nikola Vučević. Josif Božović prvi put i Marko Nikić, nakon njega, uz podršku ostalih drugara sa tog mjesta, to su baš dobro uradili.

Ovih dana, kada je lijepo vrijeme, iako je parking prepun automobila, nekako ipak djeca pronađu prostor za igru pod košem. Meni, na pragu šeste decenije, puno je srce kada vidim da pod Našim košem stasavaju neki novi dječaci i djevojčice. Nadam se da će i oni jednog dana, kao i mi, moći da kažu da je Naš koš obilježio na najljepši način i njihovo odrastanje.

Vjerujem da će se u sveopštoj ekspanziji gradnje naći razumijevanja i volje da se ovo, za naš grad, kultno mjesto sačuva na radost svih nas.

***

Dr Vladimir Vujović:

Ima ona jedna pjesma, popularna pjesma kod nas nepopularnog benda, u kojoj pjesnik čezne da živi u gradu „u kojem ulice nemaju imena“. I baš kao što su razlozi nepopularnosti pomenutog benda kod nas prvenstveno politički, tako je i pjesnikov san o mjestu gdje će naći „zaklon od otrovne kiše“ jedan utopistički projekat – opet politički, što je svakako tema za neki drugi tekst… Ono o čemu ovdje želim da govorim jeste ideja o gradu u kojem ulice nemaju imena (ili u kojem imena ulica nemaju značaj), ali ne zato što je to ostvarenje pravednog ili pravednijeg svijeta, već samo posljedica njegove veličine.

Bar je takav jedan grad. Još uvijek. To će vam posvjedočiti svaki poštar, dostavljač hrane ili taksista. Kao i u svim drugim malim gradovima, mnogo važnije od imena ulica i brojeva, za orijentaciju i kretanje – jeste poznavanje određenih toponima. Tako „Bulevar“ nije samo ulica, „Crvena banka“ nije samo zgrada, „Kaća“ nikada nije bila samo prodavnica, „Agava“ nije samo… I možemo tako u nedogled nabrajati. Jedan od barskih toponima koji je meni lično važan i koji je obilježio moje djetinjstvo jeste Koš u Makedonskom ili jednostavno – Koš.

Brižnim hroničarima barske istorije jedan ovakav momenat, ako riječ momenat možemo iskoristiti za jedan određeni prostor, možda bi promakao, i u tome jeste važnost i veličina serijala „Bar u hodnicima sjećanja“, što čuva od zaborava mikrokosmose ovog grada koji su imali toliko značaja u sazrijevanju generacija. U istoriografiji opterećenoj velikim događajima, datumima, osvajanjima i oslobođenjima, ratovima i zemljotresima, institucijama i značajnim ličnostima, vrlo lako bi ispod radara prošlo jedno ovakvo mjesto.

Smješteno u samom srcu Makedonskog naselja, na parkingu između zgrada neobičnih imena – „Pelagonije“ i „Tehnike“, a sa juga i sjevera danas ograničeno legendarnim restoranom „Feniks“ i popularnim „Banjalučkim ćevapom“, košarkaško igralište oduvijek je privlačilo djecu iz svih krajeva grada. Čak i ako su u svom naselju imali koš, nije ih mrzjelo da prepješače cijeli grad i dođu baš tu, kod Koša sa velikim K. Jer tu se igrao najbolji basket, jedino tu je bilo važno dokazati se.

Nije se malo puta dogodilo da na vrata našeg stana, a bilo je to uvijek, po pravilu, u vrijeme popodnevnog odmora tokom ljetnjih mjeseci, neko zakuca. „Da li možete da pomjerite kola, igramo“, začuli bismo zadihani glas i otac bi ustajao, bunovan, i preparkirao bi kola iz hlada koji je jedva tokom tih dana pronalazio i koji su pravile široke krošnje košćela oko koša. Nikada nije iskazivao negodovanje u tim prilikama, i već tada sam sticao izvjesno strahopoštovanje prema tom terenu. Nekoga sa strane možda bi moglo da začudi što je ovako mali grad u svijet poslao onakve košarkaške asove, koji sijaju na zvjezdanom nebu najjače lige na svijetu, među svim „lebronima i djurentima“, ništa manjim sjajem. Ali možda bi dovoljno bilo tog nekog dovesti na Koš, i danas i prije dvadeset ili trideset godina, i tu ga ostaviti. Ne mora predugo, dovoljno bi bilo nekoliko sati.

Prvi na teren stupaju oni najmlađi. Najizdržljiviji su, ne smeta im ni vrućina ni kiša ni vjetar. Nose dresove koje su obukli specijalno za tu priliku, uzvikuju imena poznatih košarkaša. Kada se na obzorju ukažu oni stariji, a dovoljno je da se spaze samo njihove siluete koje se približavaju iz centra grada, teren se ćutke prepušta, bez ikakvih pregovora. Mlađi se sele u publiku, gledaju i uče. Tek predveče dolazi do još jedne smjene, igralište ostaje onima koji bi se, iz perspektive najmlađih, mogli nazvati „odraslima“. I suvišno je tu govoriti o zajedništvu, zdravom nadmetanju, fer pleju, rekreaciji, zdravlju, timskom duhu, bratstvu; nijedna floskula ni fraza nisu dovoljne da objasne magiju koja se tu dešava, već decenijama, na toj asfaltnoj površini koja stoji malo nakrivo; pod obručem i tablama koji su se bezbroj puta mijenjali, baš kao što se smjenjuju generacije. Šta ga čini toliko privlačnim, šta baš ovaj koš čini Košem, pitam se i danas dok kroz prozor gledam driblinge i trojke. Sve se promijenilo od vremena kada sam ja bio u godinama koje imaju ovi dječaci, linije na terenu su ponovo iscrtane, tabla je nova, ljudi su novi; a ipak, svima nama koji smo tu odrasli nešto daje za pravo da vjerujemo da je to i dalje isti koš, vjerujemo da njega ne čine samo mrežica i obruč, tabla i metalna konstrukcija, vjerujemo da postoji ideja našeg Koša koja se proteže kroz vrijeme neokrnjena.

Ta naša čvrsta vjera daje razloga za optimizam. Kao i dešavanja kojima svjedočimo poslednjih godina u Makedonskom, a to su humanitarni košarkaški turniri. Oni okupljaju veliki broj ekipa, značajan je broj ljudi u publici, svi su svjesni da se magija takvog mjesta može i mora iskoristiti u plemenite svrhe. To je nešto novo, nešto što budi nadu.

Igra se do kasno u noć. Nekada me i probude zvuci teške košarkaške lopte koja se odbija od asfaltne podloge, odzvanja to u najvećoj areni onih koji su tek zakoračili u široki svijet, čujem i kad lopta udari u obruč uz jedno glasno „trang“, i tada je gotovo, san je razbijen. Ali, ne ljutim se. Baš kao što se ni moj otac nije ljutio prije dvadeset godina, kada je umoran sa posla dolazio i nalazio parče hlada za kola pod obručem, a onda bio prinuđen da, ni pola sata kasnije traži drugo mjesto u suncu. Jer, momci su došli da igraju.

Osluškujem ih onda neko vrijeme, čekam: čujem i glasove ali ne razaznajem šta govore, trang, trang, a onda, napokon, jedno „vus!“,znam da je tada ušla trojka i to „bez koske“, i to mi izmami osmijeh. Onda utonem ponovo u san, u gradu u kojem ulice nemaju imena, gradu koji ima Koš.

The post Petar Vujačić i dr Vladimir Vujović: Naš koš first appeared on BARinfo.