Izlet u Stari Bar, majski gimnazijski izlet, pred sve ono što je ubrzano uslijedilo u jeseni najvažnijih životnih odluka.

Iako iz različitih razreda, išli smo zajedno, možda i prvi put tako javno, u tom gimnazijskom pohodu na Stari Bar. I to kao da se niko na svijetu nije tako pronašao. Majsko sunce i njena drugarica, inače simpatija jednog od mojih najbližih, imala je na džemperu ispisano: “Only you”. Dok sam joj govorio kako sam je prvi put vidio na ulazu u Gimnaziju, pored poprsja narodnog heroja Nika Rolovića, i shvatio koliko je lijepa, kao da se svo majsko sunce stuštilo u jednu ulicu andrićevskog ambijenta, i odjednom je pretvorilo u centar kosmosa.

I onda smo se zavjerenički odvojili od svih, i krenuli preko Gretve prema Baru. Odvela me na katoličko groblje i pokazala gdje njeni počivaju. I bilo je apsolutno romantično, ali nedovoljno, jer su meni proradili zatomljeni geni. Jer, promptno sam starobarski reagovao: “Ako budeš imala sreće, ti ćeš dolje, na Gvozden brijeg, među nas, pustahije”… “Kako možeš, kako možeš…”

I onda pogled na jedan spomenik tragično prekinutoj ljubavi prekrio je sve, pa i moju starobarsku subverzivnost na groblju. I te divne oči su ovlažile suze i mene učinile nemoćnim.

I onda smo nastavili, želeći da sustignemo Bar koji se morem širio podno starobarskih maslinjaka.

Potom sam u barskom bioskopu vidio “Američke grafite”, film o jednoj mladosti i jednom svijetu. U kojem, uz “Pleterse” i “Only you”, u posljednjoj sceni u jednom parku, list po list leluja sa jednog drveta, padajući na obližnju klupu.

Kao što i ja lelujam, slušajući ovu pjesmu u maju, u doba mature.

The post Dr Zoran Živković: Stari Bar kao centar kosmosa jednog maja first appeared on BARinfo.

To je, inače, naslov njegove doktorske disertacije koju je Matica srpska objavila u vidu knjige “Mediteranski svetionik” 2019. godine. Autor je iste godine dobio nagradu Vukove zadužbine za nauku.

Prvo predavanje je sinoć bilo posvećeno Stefanu Mitrovu Ljubiši i njegovom Kanjošu Macedonoviću.

Drugo je na programu 13. februara i nosi naslov “Mediteranska pripovedačka polifonija Sima Matavulja”, slijedi 20. februar “Ljubav i more Iva Ćipika”, a ciklus se završava 27. februara predavanjem “Dva mediteranska sveta Vladana Desnice”.

“Mimo osjećanja izuzetne prilike koja mi se ukazala u tom popularnom i uglednom hramu beogradske kulture i nauke, osjećam i odgovornost, pa i inspiraciju, da se na ovom mjestu, jednom izuzetnom temom priključujem nizu onih imena bez kojih nema naše istorije književnosti i kulture. U više od vijeka u dugoj istoriji prisustva Kolarčeve zadužbine u kulturi i životu Beograda, čini mi se da se prvi put posvećuje serija predavanja temi ‘Mediteranski svet u srpskoj književnosti’.

Sinoćnim predavanjem htio sam da podsjetim na moć književnosti, i činjenicu koliko taj prostor Paštrovića, ne duži od šesnaest kilometara, zahvaljujući svom velikom piscu, i svom velikom književnom junaku, ima neprocjenjiv značaj za kulturni i duhovni identitet svijeta kojeg znamo. Moja predavanja su, na neki način, omaž, i u znaku poznatog naslova knjige slikara Peđe Milosavljevića “Beograd, grad na moru”, rekao je za Bar Info i radio Bar dr Zoran Živković.

The post Ciklus predavanja dr Zorana Živkovića u Kolarcu first appeared on BARinfo.

Zahvaljujući se na sjećanjima i na ovom tako dragom priznanju, da pripadam velikoj barskoj fudbalskoj porodici, želim da istaknem da je ovo za mene prije svega priznanje Radio Baru, koji je, kao što je, uostalom, i sada, u vrijeme svog rađanja bio neumorni hroničar barskog fudbala, ali i sporta, i barskog društva uopšte.

Pripadam onim generacijama koje svoje djetinjstvo mogu lako svesti u jednu, a to su zapravo dvije rečenice. Kad smo bili mali, po cio bogovjetni dan, sve dok se ne umorimo, igrali smo fudbal. A kad bi se umorili, onda bi samo nastavili da igramo. Tada smo se divili komšijama i poznanicima koji su igrali za Mornar, i tako razbuktavali u svojim srcima nadu i zamišljali da ćemo jednog dana sa ponosom nositi plavi dres najmilijeg kluba. I taj veliki dječački san kao da nam je neizmjerno pomogao da do kraja zavolimo, ne samo svoj Bar, već i svijet u kojem je fudbal kao jedan od najvećih fenomena uopšte, pobjeđivao sve, pa i najveće, najčešće nametnute podjele i, po pravilu, vještačke granice. 

Koliko prošle godine pozvali su me u Radio Beograd, da zajedno sa još jednim piscem, u jednoj emisiji govorim o fenomenu fudbalske igre, i odmah sam ispričao kako je Martin Hajdeger, najveći filozof XX vijeka, poznat kao mističan i samozatajan u nastupima, odmah se pretvarao u drugog čovjeka kada mu se pomene fudbal i njemu omiljeni igrač Franc Bekenbauer. “Jeste li vidjeli kako je on nepovrediv u duelima”, govorio je Hajdeger svom sabesjedniku, u šta sam se, uostalom, i sam uvjerio gledajući televizijski prenos polufinala Kupa evropskih nacija na stadionu Crvene zvezde u Beogradu između Jugoslavije i Zapadne Njemačke, 17. juna 1976. Jer, kada je u devetnaestom minutu prvog poluvremena, skoro sa centra, sa lijeve strane Branko Oblak poslao izvanrednu loptu, tako da je Francu Bekenbaueru jedino ostalo da faulira Danila Popivodu, Kajzer Franc je radije odlučio da pusti Popivodu da postigne gol, nego da ga grubo faulira i tako da ostane bez krune za koju mu nije bilo potrebno krunisanje. A još više sam uživao kada nam je odmah sutradan, na velikom gimnazijskom odmoru, sve o ovom meču potanko i zanijeto opisivao naš drug iz odjeljenja Mihajlo Pavićević, samo što se vratio sa te utakmice, tek otvorenom i propućenom prugom Beograd – Bar.

Fudbal se u Baru tada igrao na livadama, u školama, na raznim turnirima, a najvažnija je bila nedjelja, na stadionu pokraj Darovih topola, gdje su se ispredale legende o Mikici Mašanoviću, Čkilju Mijoviću, Vasku Pioli Preleviću, Antu Radoviću, Peru Dragišiću, i gdje smo se ponajviše divili dugim, pronicljivim loptama i slobodnim udarcima Danila Dana Delibašića, koji je za sve nas ostao simbol barskog fudbala. I dobro se sjećam koliko smo bili ponosni što naš razredni u šestom razredu škole „Meksiko“ Petko Begović igra halfa u tadašnjem Mornaru.

Zimi smo stalno u Polju, gdje sam tada živio, igrali na više terena, a naše utakmice je često gledao svima nama omiljeni Stevo Milatović, koji bi svakom od nas, kada nešto dobro odigramo, obično govorio: Evo, te ko Čonč, Franjo Maruška Velfl, kao Horvat, Cizek… I ta, tada neobična imena, najčešće fudbalera zagrebačkog Dinama, koje je on očito negdje ranije gledao, imala su neki osobeni mitski značaj, i čini se davala neki osobeni polet na dobrom fudbalskom putu prepoznavanja svijeta oko sebe, i sebe samog u tom svijetu. Steva sam zapamtio i po jednom „fudbalskom incidentu“, njegovom pravom vizionarskom „podvigu iznad dužnosti“, dok je u jednoj domaćinskoj kući u Polju gledao direktni prenos sa londonskog Vemblija, čuveni meč Engleska – Jugoslavija, oktobra 1972. I u jednom trenutku kada su Englezi bili u velikoj šansi, Stevo je odjednom neočekivano radosno poskočio misleći da je gol. Na pitanje zabezeknutog domaćina: “Stevo, za koga ti ovđe navijaš? Stevo je, kao neka vrsta preteče tada dalekih i nezamislivih evroatlantskih integracija, skrušeno, ali i domišljato odgovorio: “Za naše sa Zapada”.

Zimi bi i odlazili na stadion kod Darovih topola, da gledamo pripreme nekih jugoslovenskih drugoligaša, i na taj način sticali fudbalsko znanje, pa i fudbalski ukus.

Ljeto je bilo rezervisano za prijepodnevno čekanje štampe na Staroj raskrsnici, između Jošove kafane i obućarske radnje Ilije Đurišića, i praćenje fudbalskog prelaznog roka u Jugoslaviji, koji je za nas tada bio prvorazredno ljetnje uzbuđenje. Ali ljeti, na tom julsko-avgustovskom žaopeku, fudbal je toliko volio mene, i ja bih onda bez ostatka shvatao koliko je zapravo fudbal divan i bez premca, pogotovo kad igraš za Prvoborac protiv Ambulante, i kada u publici vidiš oči, koje nikome kao tebi tako ne sjaje.

U Gimnaziji sam na jednom literarnom konkursu osvojio nagradu koju je dodjeljivala beogradska JIK banka, i odmah sam otišao da podignem novac. Iako me je u ime banke, tetka Biserka Čelebić, onako majčinski, ali i ozbiljno upozorila: „Sinko, mi smo ti te pare dali da štediš, a ne odmah da ih potrošiš“, ja sam ih, ipak, podigao, i ne časeći časa, zaputio se u obližnju Izborovu sportsku radnju, kod Voja Đurovića, da bih kupio kopačke sa magičnim natpisom „Pele“, koje su danima u izlogu mamile naše poglede. Istoga dana, u gimnaziji, obuo sam te kopačke na času tehničkog, i kada me je video profesor Stojan Stanković, sa pogledom, tipa „da li je to moguće“, ja sam krajnje ozbiljno uzvratio: „Oprostite, ali u nedjelju imamo derbi protiv Dečića iz Tuzi, pa moram što prije da ih razgazim“.  

Kada je Sutjeska iz Nikšića, početkom sedamdesetih ušla u Prvu jugoslovensku ligu, i kada je u Nikšiću pobijedila Hajduk sa 3:1, a u tom meču naš Radovan Lale Bokan ne samo dao gol, već kroz noge proturio loptu reprezentativcu Draganu Holceru, išlo je nas nekoliko drugova na jedan turnir ispred starih Željezničkih zgrada, ne bi li vidjeli Lala kad dolazi da obiđe oca. A samo četiri godine kasnije, u gradskom derbiju Južne fudbalske regije Mornar-Izbor, kao trener Mornara, baš on me je, kao maturanta barske gimnazije, uveo u igru, da čuvam Luku Bonačića, igrača Hajduka, koji je tada služio vojsku u Baru. Kao junior barskog Mornara, sa samo šesnaest godina, prvi put sam vidio Bari i Italiju, i stekao drugove i prijateljstva za cio život. Taj san o fudbalu kojim sam bio prožet, donio mi je tada dragocjeno prihvatanje, ne samo u svom društvu, ali, posebno među gimnazijskim drugovima.

Kako su se utakmice juniora igrale prije podne i to ponajviše u ondašnjem Titogradu, popodne bi često ostali da gledamo utakmice crnogorskog prvoligaša – Budućnost, i prvi put „uživo“ vidimo i poznate jugoslovenske majstore fudbala, ali i one domaće, kao što su bili Ante Miročević i Petar Ljumović. Ipak, tada smo najviše navijali za lijevo krilo Budućnosti, našeg omiljenog Baranina Miška Ćalasana, koji je potom ostvario veliku fudbalsku i menadžersku karijeru.

I u godinama koje je u moj život donio Radio Bar, dugo sam igrao mali fudbal na igralištu pored Gimnazije, direktno tako osjećajući, da fudbal zapravo daruje vječnu mladost.  A onda je došlo i ono doba, u kojem ipak shvatiš da je gledanje  možda isuviše potcijenjeno.

U dugoj istoriji barskog Mornara, o kojoj sam nešto svojevremeno i sam pisao u „Barskim novinama“, uvijek je nedostajao uspjeh o kojem su sanjale mnoge generacije. Dugo je to bila želja da se Mornar plasira u južnu grupu tadašnje druge jugoslovenske lige. A najveći barski fudbalski uspjeh zbio se avgusta 1987. kada je Slobo Marović, inače bek Crvene zvezde, postao i prvi Baranin koji je zaigrao u dresu reprezentacije Jugoslavije protiv SSSR-a. Ovaj Marovićev uspjeh, već aprila 1988, u Dablinu protiv Irske, ostvario je i Dragoje Leković. Ali, prije toga, 1987. u Čileu, na Omladinskom prvenstvu svijeta, poslije pobjede u finalu nad Zapadnom Njemačkom, popularni Jegulja je kao kapiten u tom meču, visoko podigao šampionski pehar.

Jer, ta Lekovićeva ekipa barskih dječaka koju je u najmlađem juniorskom uzrastu selektirao i trenirao Vasko Milošević bila je, i ostala, i najizrazitiji trenutak u razvoju barskog fudbala. Tom generacijom je Bar najviše u svojoj istoriji podario toliko popularnom fudbalu velike Jugoslavije. Ti talentovani dječaci, vedri, nasmijani, bili su tih godina omiljeni ne samo na terenu, i na talasima Radio Bara, donoseći široko fudbalsko prepoznavanje i sportski ugled svom voljenom Baru, širom ondašnje zemlje.

I nije prošlo baš previše vremena, negdje sredinom devedesetih, u trenutku kada sam išao na jedan sastanak u poznati beogradski hotel „Interkontinental“, preda mnom se iznebuha i odjednom zaustavio veliki moderni autobus na kojem je pisalo “Jugoslavija”. Iz njega je razdragano, kao i toliko puta u našem barskom životu, izletio da me pozdravi popularni Jegulja, sada golman državne reprezentacije. I dok smo se grlili, odjednom se tu stvorio i niko drugi do Dejo Savićević, koji u tom trenu nije bio Genije iz Milana, već unuk oficira Veliše Đurovića sa Biskupade, i sestrić Voja iz „Sporta“, pa je u maniru ondašnjih mladih iz Crne Gore kad vide negdje svoje, takođe izašao da me pozdravi. I dok sam se prijatno iznenađen zahvaljivao, pomislio sam kako su mi ljubav prema fudbalu, posebno barskom, i godine u Radio Baru, donijele jedno tako neobično i drago priznanje. Baš kao i ovo, što ste mi danas dodijelili, na kojem se, uz čestitke svima koji ga danas  primaju, srdačno zahvaljujem.

Jer, ja bez sumnje pripadam onoj generaciji koja je u djetinjstvu igrala fudbal sve dok se ne umori. A kada se umorimo, onda opet nastavimo.

The post Dr Zoran Živković: Mornar, zauvijek first appeared on BARinfo.

Zahvaljujući se na sjećanjima i na ovom tako dragom priznanju, da pripadam velikoj barskoj fudbalskoj porodici, želim da istaknem da je ovo za mene prije svega priznanje Radio Baru, koji je, kao što je, uostalom, i sada, u vrijeme svog rađanja bio neumorni hroničar barskog fudbala, ali i sporta, i barskog društva uopšte.

Pripadam onim generacijama koje svoje djetinjstvo mogu lako svesti u jednu, a to su zapravo dvije rečenice. Kad smo bili mali, po cio bogovjetni dan, sve dok se ne umorimo, igrali smo fudbal. A kad bi se umorili, onda bi samo nastavili da igramo. Tada smo se divili komšijama i poznanicima koji su igrali za Mornar, i tako razbuktavali u svojim srcima nadu i zamišljali da ćemo jednog dana sa ponosom nositi plavi dres najmilijeg kluba. I taj veliki dječački san kao da nam je neizmjerno pomogao da do kraja zavolimo, ne samo svoj Bar, već i svijet u kojem je fudbal kao jedan od najvećih fenomena uopšte, pobjeđivao sve, pa i najveće, najčešće nametnute podjele i, po pravilu, vještačke granice. 

Koliko prošle godine pozvali su me u Radio Beograd, da zajedno sa još jednim piscem, u jednoj emisiji govorim o fenomenu fudbalske igre, i odmah sam ispričao kako je Martin Hajdeger, najveći filozof XX vijeka, poznat kao mističan i samozatajan u nastupima, odmah se pretvarao u drugog čovjeka kada mu se pomene fudbal i njemu omiljeni igrač Franc Bekenbauer. “Jeste li vidjeli kako je on nepovrediv u duelima”, govorio je Hajdeger svom sabesjedniku, u šta sam se, uostalom, i sam uvjerio gledajući televizijski prenos polufinala Kupa evropskih nacija na stadionu Crvene zvezde u Beogradu između Jugoslavije i Zapadne Njemačke, 17. juna 1976. Jer, kada je u devetnaestom minutu prvog poluvremena, skoro sa centra, sa lijeve strane Branko Oblak poslao izvanrednu loptu, tako da je Francu Bekenbaueru jedino ostalo da faulira Danila Popivodu, Kajzer Franc je radije odlučio da pusti Popivodu da postigne gol, nego da ga grubo faulira i tako da ostane bez krune za koju mu nije bilo potrebno krunisanje. A još više sam uživao kada nam je odmah sutradan, na velikom gimnazijskom odmoru, sve o ovom meču potanko i zanijeto opisivao naš drug iz odjeljenja Mihajlo Pavićević, samo što se vratio sa te utakmice, tek otvorenom i propućenom prugom Beograd – Bar.

Fudbal se u Baru tada igrao na livadama, u školama, na raznim turnirima, a najvažnija je bila nedjelja, na stadionu pokraj Darovih topola, gdje su se ispredale legende o Mikici Mašanoviću, Čkilju Mijoviću, Vasku Pioli Preleviću, Antu Radoviću, Peru Dragišiću, i gdje smo se ponajviše divili dugim, pronicljivim loptama i slobodnim udarcima Danila Dana Delibašića, koji je za sve nas ostao simbol barskog fudbala. I dobro se sjećam koliko smo bili ponosni što naš razredni u šestom razredu škole „Meksiko“ Petko Begović igra halfa u tadašnjem Mornaru.

Zimi smo stalno u Polju, gdje sam tada živio, igrali na više terena, a naše utakmice je često gledao svima nama omiljeni Stevo Milatović, koji bi svakom od nas, kada nešto dobro odigramo, obično govorio: Evo, te ko Čonč, Franjo Maruška Velfl, kao Horvat, Cizek… I ta, tada neobična imena, najčešće fudbalera zagrebačkog Dinama, koje je on očito negdje ranije gledao, imala su neki osobeni mitski značaj, i čini se davala neki osobeni polet na dobrom fudbalskom putu prepoznavanja svijeta oko sebe, i sebe samog u tom svijetu. Steva sam zapamtio i po jednom „fudbalskom incidentu“, njegovom pravom vizionarskom „podvigu iznad dužnosti“, dok je u jednoj domaćinskoj kući u Polju gledao direktni prenos sa londonskog Vemblija, čuveni meč Engleska – Jugoslavija, oktobra 1972. I u jednom trenutku kada su Englezi bili u velikoj šansi, Stevo je odjednom neočekivano radosno poskočio misleći da je gol. Na pitanje zabezeknutog domaćina: “Stevo, za koga ti ovđe navijaš? Stevo je, kao neka vrsta preteče tada dalekih i nezamislivih evroatlantskih integracija, skrušeno, ali i domišljato odgovorio: “Za naše sa Zapada”.

Zimi bi i odlazili na stadion kod Darovih topola, da gledamo pripreme nekih jugoslovenskih drugoligaša, i na taj način sticali fudbalsko znanje, pa i fudbalski ukus.

Ljeto je bilo rezervisano za prijepodnevno čekanje štampe na Staroj raskrsnici, između Jošove kafane i obućarske radnje Ilije Đurišića, i praćenje fudbalskog prelaznog roka u Jugoslaviji, koji je za nas tada bio prvorazredno ljetnje uzbuđenje. Ali ljeti, na tom julsko-avgustovskom žaopeku, fudbal je toliko volio mene, i ja bih onda bez ostatka shvatao koliko je zapravo fudbal divan i bez premca, pogotovo kad igraš za Prvoborac protiv Ambulante, i kada u publici vidiš oči, koje nikome kao tebi tako ne sjaje.

U Gimnaziji sam na jednom literarnom konkursu osvojio nagradu koju je dodjeljivala beogradska JIK banka, i odmah sam otišao da podignem novac. Iako me je u ime banke, tetka Biserka Čelebić, onako majčinski, ali i ozbiljno upozorila: „Sinko, mi smo ti te pare dali da štediš, a ne odmah da ih potrošiš“, ja sam ih, ipak, podigao, i ne časeći časa, zaputio se u obližnju Izborovu sportsku radnju, kod Voja Đurovića, da bih kupio kopačke sa magičnim natpisom „Pele“, koje su danima u izlogu mamile naše poglede. Istoga dana, u gimnaziji, obuo sam te kopačke na času tehničkog, i kada me je video profesor Stojan Stanković, sa pogledom, tipa „da li je to moguće“, ja sam krajnje ozbiljno uzvratio: „Oprostite, ali u nedjelju imamo derbi protiv Dečića iz Tuzi, pa moram što prije da ih razgazim“.  

Kada je Sutjeska iz Nikšića, početkom sedamdesetih ušla u Prvu jugoslovensku ligu, i kada je u Nikšiću pobijedila Hajduk sa 3:1, a u tom meču naš Radovan Lale Bokan ne samo dao gol, već kroz noge proturio loptu reprezentativcu Draganu Holceru, išlo je nas nekoliko drugova na jedan turnir ispred starih Željezničkih zgrada, ne bi li vidjeli Lala kad dolazi da obiđe oca. A samo četiri godine kasnije, u gradskom derbiju Južne fudbalske regije Mornar-Izbor, kao trener Mornara, baš on me je, kao maturanta barske gimnazije, uveo u igru, da čuvam Luku Bonačića, igrača Hajduka, koji je tada služio vojsku u Baru. Kao junior barskog Mornara, sa samo šesnaest godina, prvi put sam vidio Bari i Italiju, i stekao drugove i prijateljstva za cio život. Taj san o fudbalu kojim sam bio prožet, donio mi je tada dragocjeno prihvatanje, ne samo u svom društvu, ali, posebno među gimnazijskim drugovima.

Kako su se utakmice juniora igrale prije podne i to ponajviše u ondašnjem Titogradu, popodne bi često ostali da gledamo utakmice crnogorskog prvoligaša – Budućnost, i prvi put „uživo“ vidimo i poznate jugoslovenske majstore fudbala, ali i one domaće, kao što su bili Ante Miročević i Petar Ljumović. Ipak, tada smo najviše navijali za lijevo krilo Budućnosti, našeg omiljenog Baranina Miška Ćalasana, koji je potom ostvario veliku fudbalsku i menadžersku karijeru.

I u godinama koje je u moj život donio Radio Bar, dugo sam igrao mali fudbal na igralištu pored Gimnazije, direktno tako osjećajući, da fudbal zapravo daruje vječnu mladost.  A onda je došlo i ono doba, u kojem ipak shvatiš da je gledanje  možda isuviše potcijenjeno.

U dugoj istoriji barskog Mornara, o kojoj sam nešto svojevremeno i sam pisao u „Barskim novinama“, uvijek je nedostajao uspjeh o kojem su sanjale mnoge generacije. Dugo je to bila želja da se Mornar plasira u južnu grupu tadašnje druge jugoslovenske lige. A najveći barski fudbalski uspjeh zbio se avgusta 1987. kada je Slobo Marović, inače bek Crvene zvezde, postao i prvi Baranin koji je zaigrao u dresu reprezentacije Jugoslavije protiv SSSR-a. Ovaj Marovićev uspjeh, već aprila 1988, u Dablinu protiv Irske, ostvario je i Dragoje Leković. Ali, prije toga, 1987. u Čileu, na Omladinskom prvenstvu svijeta, poslije pobjede u finalu nad Zapadnom Njemačkom, popularni Jegulja je kao kapiten u tom meču, visoko podigao šampionski pehar.

Jer, ta Lekovićeva ekipa barskih dječaka koju je u najmlađem juniorskom uzrastu selektirao i trenirao Vasko Milošević bila je, i ostala, i najizrazitiji trenutak u razvoju barskog fudbala. Tom generacijom je Bar najviše u svojoj istoriji podario toliko popularnom fudbalu velike Jugoslavije. Ti talentovani dječaci, vedri, nasmijani, bili su tih godina omiljeni ne samo na terenu, i na talasima Radio Bara, donoseći široko fudbalsko prepoznavanje i sportski ugled svom voljenom Baru, širom ondašnje zemlje.

I nije prošlo baš previše vremena, negdje sredinom devedesetih, u trenutku kada sam išao na jedan sastanak u poznati beogradski hotel „Interkontinental“, preda mnom se iznebuha i odjednom zaustavio veliki moderni autobus na kojem je pisalo “Jugoslavija”. Iz njega je razdragano, kao i toliko puta u našem barskom životu, izletio da me pozdravi popularni Jegulja, sada golman državne reprezentacije. I dok smo se grlili, odjednom se tu stvorio i niko drugi do Dejo Savićević, koji u tom trenu nije bio Genije iz Milana, već unuk oficira Veliše Đurovića sa Biskupade, i sestrić Voja iz „Sporta“, pa je u maniru ondašnjih mladih iz Crne Gore kad vide negdje svoje, takođe izašao da me pozdravi. I dok sam se prijatno iznenađen zahvaljivao, pomislio sam kako su mi ljubav prema fudbalu, posebno barskom, i godine u Radio Baru, donijele jedno tako neobično i drago priznanje. Baš kao i ovo, što ste mi danas dodijelili, na kojem se, uz čestitke svima koji ga danas  primaju, srdačno zahvaljujem.

Jer, ja bez sumnje pripadam onoj generaciji koja je u djetinjstvu igrala fudbal sve dok se ne umori. A kada se umorimo, onda opet nastavimo.

The post Dr Zoran Živković: Mornar, zauvijek first appeared on BARinfo.

Donaciju je uručio Zoran Damjanović, sin pok. Nikole Damjanovića, autora prve monografije o Baru “Bar, grad pod Rumijom”, izdate 1984. godine.

Dr Zoran Živković, nekadašnji urednik Radio Bara, danas književnik i publicista u Beogradu, podsjetio je da je Nikola Damjanović bio urednik mnogih izdavačkih kuća

“Kad je otišao u penziju, odlučio je da osnuje Udruženje za njegovanje Njegoševog djela i postigao nešto što nisu uspjele velike izdavačke kuće – on sam je izdao, želeći da afirmiše Njegoša u svijetu, izdanja koja su prevodi Gorskog vijenca i Luče mikrokozme, na strane jezike” dodajući da je ovim prevodima “pokazao potpuno novog Njegoša.”

Damjanović je naglasio da mu je drago da je njegov otac ostavio trag “koga ja možda nisam bio svjestan, čak ni u trenutku njegovog odlaska, iako sam se stvarno divio tome što je on napravio u svome životu, od od svoje 74. do 88. godine.”

“Ponosan sam na njegov odnos prema Starom Baru, odnos koji je imao prema familiji u Baru i kako je išao kroz život,” istakao je Damjanović, koji je u njegovo ime poklonio ova vrijedna izdanja “da ostane na jednom mjestu sakupljeno u Baru.” On je objasnio da je njegov otac po odlasku u penziju odlučio da se posveti Njegoševom djelu “i da ostvari svoju davnašnju želju da Njegoša približi što je moguće većem broju čitalaca na kugli zemaljskoj.”

“Prvi izdavački poduhvat koji je ostvaren je tzv. Plavo četvoroknjižje: Gorski vijenac, a odmah iza toga je objavljeno i četvoroknjižje Luče mikrokozme. Ova dva četvoroknjižja su dokaz ozbiljnosti pristupa koje je Udruženje za negovanje Njegoševog dela imalo. Poslije toga, pristupilo se objavljivanju takozvanih divot izdanja – originalno izdanje Gorskog vijenca i prevodi na engleski, njemački, španski jezik i jedan vrlo interesantan i prilično nepoznat prevod – na švedski. Koliko sam zapamtio, 1880. godine Gorski vijenac je preveden na švedski, a tek 1913. prevod je odštampan. To je nešto na šta je moj otac bio jako ponosan, da je u to vrijeme taj prevod postojao, ponosan i zbog Njegoša i zbog Crne Gore. Sva ova izdanja su praktično uvod u ono što je od samog početka postojanja Udruženja bio glavni cilj, a to je prevod Gorskog vijenca na japanski, što je izdavački poduhvat Kazua Tanake,” objasnio je Damjanović, poklanjajući ova vrijedna djela u ime svog oca.

Na ovom vrijednom poklonu se zahvalila Sonja Lalević, rukovoditeljka Narodne biblioteke i čitaonice “Ivo Vučković”.

“Mi smo u Biblioteci i do sada bili svjesni koliko je za kulturnu istoriju Bara značajan Nikola Damjanović. Imamo većinu djela koja ste pomenuli, ovim ćemo dopuniti taj fond, izuzetno značajan za naše korisnike,“ naglasila je ona.

The post Vrijedna donacija za biblioteku first appeared on BARinfo.

I nikad se ne može znati gdje mogu da zaskoče uspomene i sjećanja na grad koji od svih na ovom svijetu osjećaš svojim. Jednom sam tako, 2006, na sajmu knjiga u šarmantnom kanadskom Kvebek Sitiju ostao u hotelskoj sobi da bi zadivljeno gledao NBA meč između Klivlend Kavalirsa i Njujork Niksa, u kojem je Saša Pavlović, sin Duška, kapitena Mornara i jednog od mojih najboljih drugova, pogodio čak šest trojki iz samo sedam pokušaja. Oduševljeni komentator je rekao da je Saša rođen u Baru, u Montenegru, a ja sam bio ushićen dokle je sve to sa barskom košarkom otišlo, čiji razvoj sam pratio od samih početaka, jer, barski košarkaši su bili i moji drugovi iz naše gimnazije. Sutradan sam na kafi sa Dušanom Petričićem i Davidom Albaharijem, pravdajući sinoćni izostanak iz lokalpatriotskih razloga, objašnjavao da je Saša Pavlović planetarno najpoznatiji Baranin, eto, poznatiji čak i od jedne takve regionalne zvijezde kao sto je Pop Dukljanin, taj inače najpoznatiji od svih nepoznatih sveštenika iz XII vijeka.

I razmišljajući u tom ogromnom barskom rasponu čak od Popa Dukljanina pa sve do Saše Pavlovića, neminovno sam pomislio šta je to što bi se moglo nazvati duhom Bara, ili bar ja mislim da jeste, ili bi, uprkos svemu, mogao da bude.

Ako ne računamo onu poznatu uvodnu rečenicu iz Ljetopisa popa Dukljanina, prema kojoj mladi grada Bara ne samo da vole da slušaju o ratovima, već i da u njima i učestvuju, o srednjovjekovnom Baru i Baranima danas se najviše može saznati posredno, iz drugih i poznatih arhiva. Jer, arhiv srednjovjekovnog Bara je nestao te 1573, kada je postao čvrsto otomansko uporište, negdje na putu za Zadar.

Kada je 9. januara 1878. godine Bar prvi put u svojoj istoriji postao crnogorski knjaževski grad, došlo je do velikog naseljavanja podno zidina drevnog grada. Tim novim Baranima, ponajviše iz Crmnice, Kuča, Bjelopavlića, ali i drugih crnogorskih i brdskih plemena, osjećaj „oslobodioca“ pomogao je da se na početku ne osjećaju inferiorno u dotle nepoznatim izazovima gradskog života nedaleko od mora.

Malo ima zapisa kako je izgledao običan život u Baru tog doba, ali je zanimljivo da je slikom Bara iz tog perioda inspirisana jedna priča jednog od naših najznačajnijih književnih realista, poznatog Šibenčanina Sima Matavulja. Dok je boravio na Cetinju, izbjegavši zbog političkih razloga iz Herceg Novog, Matavulj je, između ostalog, napisao i priču „Seobe“, prvi put objavljenu u „Novoj Zeti“, na Cetinju 1889. godine. Matavulj u priči otkriva jedan do tada, ne samo u našoj književnosti, sasvim nepoznati dio Jadrana, i to na samom njegovom krajnjem jugu:

„Lastavice već savijahu gnijezda po Primorju, ali Rumija bješe snijegom pokrivena gotovo do korjena u polovini marta 1872-te.“

Ova godina najprije ukazuje da su Bar, kao i 30 kilometara udaljeni Ulcinj, još uvijek pod upravom Turaka. Matavulj je ovu svoju priču smjestio na Pristan, kako se prvobitno nazivao Novi Bar, koji će svoj razvoj započeti tek 1908. godine.

Pošto je pisac koji dobro poznaje svijet svojih junaka i poštuje fakta, Matavuljev Pristan ima desetak kuća, koje su tu očigledno nastale da bi u njima bili lučki kapetan i neophodni, predstavnik „Lojda“, lučki pisar, nekoliko stražara i zaposleni u par kafana, bez kojih se ne može zamisliti ni jedna luka, ma koliko bila velika.

I kao da zbog toga uvodni opis, kao minimalistička skica ambijenta, treba da sugeriše običan dan u maloj luci, u koju s vremena na vrijeme, dođe i po neki brod.

Sniježni vrhovi Rumije, ipak, dominiraju nad gradićem i morem, pa se ne samo zbog toga, ovdje ne može govoriti o nekoj uobičajenoj atmosferi mediteranskog gradskog ambijenta.

O akterima ove Matavuljeve priče na malom doku, nema nikakvih naznaka, čak im se ni imena ne znaju, jedino pripovjedač na samom početku naglašava da je lučki kapetan – Dubrovčanin. Ovaj podatak na kojem očigledno pisac insistira, svakako nije slučajan. Pogotovo ako se konsultuju istorijske činjenice, lako se može utvrditi da je, na osnovu sporazuma Austrije i Crne Gore, crnogorski knjaz Nikola Petrović, godinu dana poslije oslobođenja Bara, 1879. godine, za lučkog kapetana u Baru (opseg poslova mu je zahvatao i Ulcinj, kao i Skadarsko jezero) imenovao Dubrovčanina Antuna Zakariju, koji je taj posao obavljao sve do 1903. godine. Mada je Matavulj samu radnju svoje pripovijesti smjestio sedam godina prije tih događaja.

Stvari se donekle mijenjaju kad uobičajni mir u ovoj maloj luci prekida dolazak jednog broda, za koji se uspostavilo da je grčki. Vrlo brzo ispostaviće se da je on došao po „crnogorske radnike“, po one za koje je predviđeno da idu na Korintsku prevlaku i učestvuju u tamošnjim velikim radovima.

I umjesto u priču o mediteranskom ambijentu, bez očekivanog mediteranskog života i svijeta, „Seobe“ se odjednom pretvaraju u povijest „pečalbarskim“ mukama jednog istorijskog naroda, koje on doživljava u onim rijetkim vremenima bez istorije. Suočavajući se sa do tada mu potpuno nepoznatim socijalnim i ekonomskim izazovima, koji ga vode na rub samog opstanka.

U Matavuljevoj priči „batalijun“ Crnogoraca, kojeg su sačinjavali pedesetak muškaraca i petnaestak žena iz dvije stare crnogorske nahije: riječke i crmničke, predvodio je Miloš Lazov, hrvat – baša, koji je već nekoliko godina boravio u Carigradu. Pod njegovim vođstvom, pravo iz svojih nahija, krenuli su preko Rumije, i prošli Bijelu skalu, onu kotu, poslije koje su iza sebe ostavili vidik sa Skadarskim jezerom, da bi se sada ispred njih, dok su silazili, sve više plavilo more. Zato je posebno dragocjen, ilustrativan opis tog širokog prostora uz barski zaliv, danas toliko promijenjenog, koji je Matavulj u svojim „Seobama“ ovako vidio:

„Čim se sunce smiri poče ćarlijati sa planina vjetrić, a njemu nasuprot stade more šumiti, pjenušeći uz obalu. U sutonu lađa jauknu jednom, pak otklopata na sjever. Hodže, sa munara barskijeh kujisahu večernju molitvu, te se ime Alahovo rastijegalo po pustim krajevima. Malo-pomalo čeljad počeše donositi po bremešce ko suhijeh grana maslinskijeh, ko vinove loze, ili smreke, pa to složiše u jednu rpu. A kad se umrači, kad se široki zalijev raširi u beskrajnost, a magla pritisnu baruštine što ga opkoljuju, tad nasred tratine buknu silan plamen, kome je vrh visoko poigravao, osvjetljujući snuždena lica iseljenika.“

Tako Pristan u Baru, koji će vijek poslije toga biti još jedna poznata mediteranska luka, nastaje u ovoj Matavuljevoj pripovijesti ponajviše kao primorsko odredište odakle Crnogorci odlaze prema Carigradu i drugim „turskim“ krajevima.

Najveći dio drugog dijela pripovijetke „Seobe“ prolazi u razgovoru učesnika ovog „crnogorskog pohoda na Korintski zaliv“, koji zapravo i otkriva sve motive i razloge tih „prirodnih“ i nezaustavljivih seoba.

Kraj „Seoba“ donosi mnogo širu sliku tadašnjih socijalnih prilika u Crnoj Gori. Odlasci su se ne samo nastavili, već su poprimili velike razmjere tako da „na izmaku ljeta bješe preko pet tisuća duša crnogorskijeh u Korenti“.

Pristan barski, kako kaže sam Matavulj brzo je postao mjesto gdje su se vraćali brodovi „živijeh mrtvaca“. Ni nesreće, ni pogibije u dalekom Korintu nisu zaustavljale dolazak grčkih, pa potom „Lojdovih“ brodova po one, koji iz dvije stare crnogorske nahije nisu prezali ni od najtežih poslova, ni od koje daljine, koji donose bar kakvu takvu zaradu.

Poznato je da je ugledni profesor i poznati Starobaranin, Peko Šoć ostavio dragocjeno svjedočanstvo o tome kako je Bar, prije svega Stari Bar, izgledao s kraja XIX i početkom XX vijeka, i to u svom romanu „Pod Spilama“. Uz dokumentarnost bogatog sjećanja, vrijednost romana je i u jednom sentimentalnom tonu kojim pripovijeda o tom vremenu sa vidnom naklonošću i simpatijama pogotovo za starobarske Muslimane, koje su me podsjetile na pjesmu Alekse Šantića „Ostajte ovdje”, inspirisanu odlaskom hercegovačkih Muslimana poslije aneksije Bosne i Hercegovine. Šoć ih u svom romanu predstavlja kao gazde i nasljednike begovskih i drugih imanja, koji su poslije poraza otomanske carevine, u novoj državi, zajedno sa novodošlim pravoslavnim stanovništvom, vremenom stvorili jedan osobeni gradski, starobarski orijentalno-mediteranski duh, u kojem su humor i pjesma imali poseban značaj. I u kojem je međusobno poštovanje i uvažavanje, uprkos raznim izazovima, bilo istinsko i ljudski iskonsko.

Da duh istorijskog vremena nekada ponajbolje čuvaju anegdote potvrđuje i jedna sačuvana u sopstvenoj porodici. Naime, kada je 1916. austrougarska carska vojska ušla u Stari Bar, Todora Živkovića, u prisustvu dva austrougarska vojnika, jedan mlađi Starobaranin je maltene trijumfalistički upitao: „Todore, na čiju kuću jutros kokot poje?“ Todoru to nije baš lako palo, ali je u tim okolnostima smogao snage da odgovori: „Ni na tvoju, ni na moju, već na kuću Franje Josifa.“ Na šta su se carski vojnici nasmijali, a ta njihova reakcija, koja pokazuje i svu problematičnost „složenosti okupatora“, veoma je zaslužna da ta anegdota ne padne lako u zaborav.

I kao da otada neprekidno i neprestano traje to dugo putovanje Bara za svojim identitetom.

Još kao student bio sam uzbuđen rečenicom iz „Dnevnika” Jovana Jovanovića Zmaja o jednom avgustovskom danu kojeg je 1888. proveo „šetajući dole gore po Baru“. O velikoj budućnosti Bara je 1908. godine, u Dvorcu kralja Nikole, prisutnim Baranima i gostima govorio takođe veliki srpski pisac, Branislav Nušić, tada u svojstvu predsjednika srpskog novinarskog udruženja.

Ali kada sam pročitao reportažu Miloša Crnjanskog „Bar će jednog dana biti velika luka“ (objavljenu uoči Drugog velikog rata u beogradskom „Vremenu“), zamislio sam tu sliku najznačajnijeg pjesnika moderne srpske lirike, kako sjedi na, nekadašnjim Baranima, toliko omiljenom parapetu, gledajući taj mili široki prostor koji se spušta od Rumije ka moru. I sve to zajedno vidio sam kao jednu od najljepših slika svog grada.

Poznato je da se Bar dugo, brzinom „četiri kilometra na sat“, baš kao u naslovu filma Velje Stojanovića koji je sredinom pedesetih upravo sniman u Starom Baru, spuštao iz svog drevnog starobarskog prebivališta na Pristan. Da bi potom, kad je stigao na Topolicu, šezdesetih, a pogotovo „veselih sedamdesetih i osamdesetih“ prošloga vijeka prerastao u primorski grad, koji doduše kao da još uvijek traži svoj prepoznatljivi mediteranski duh i urbani identitet. I pored toga, danas Stari i Novi Bar, udaljeni skoro koliko Atina i Pirej, svojim autentičnim različitostima stvaraju originalnu barsku jedinstvenost susreta velikih svjetova.

Jedna njemačka izreka kaže da gradski vazduh ima ukus slobode. Vječni Rim su po legendi spasile guske, ali Bar su jednom istinski spasile mandarine. Ideja o fabrici sintermagnezita u lučkom Baru, sredinom sedamdesetih ličila je na onaj poznati poslijeratni koncept, ukratko, socijalizam plus elektrifikacija jednako komunizam. Ali, vlasnici mandarina probudili su među Baranima tada ekološku svijest, i svemoćni opštinski komitet Saveza komunista je po prvi put ustuknuo od tzv. građana. Ukus gradskog barskog vazduha kao ukus slobode, osjetio sam nedavno i u dostojanstvenom i hrabrom stavu posebno današnjih Baranki, pa i Barana, povodom pokošenih gimnazijskih čempresa. Zahvaljujući njima grad Bar je na izuzetan način pobijedio bahatost i nasilništvo moćnika koji bi zbog trenutnog profita žrtvovali i svaku i svačiju budućnost .

Poslijeratni Bar najprije su vodili poznati komunisticki vođi ustanka u Paštrovićima, koji su svom partizanskom odredu dali ime Stefana Štiljanovića, sveca Srpske pravoslavne crkve, i tako sačuvali apsolutno antifašističko jedinstvo paštrovskog naroda. Pa ipak, prošlost i tradicija, ne samo zbog ratnih rana i siromaštva, i u Baru su odmah bili podvrgnuti ideološkom toplom zecu. Uostalom, sjećanje na to ideološko vrijeme u tek oslobođenoj Jugoslaviji, danas na svoj uvjerljivo jezgrovit način čuva i jedan poznati aforizam pisca Brane Crnčevića (inače porijeklom iz Dupila): Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i uzeli nam sve.

Ali, i u tim uslovima, koliko to naizgled bilo nevjerovatno, i koliko god ih bilo malo, bilo je primjera građanske hrabrosti koji danas spadaju u dio urbane istorije Bara.

Bilo je to vrijeme kada godine nisu počinjale januarom, već onim znatno toplijim mjesecima, kada je barski profesor istorije Stevo Vukotić, sin barskog paroha i jedan od prvih fakultetski obrazovanih Barana, baš u vrijeme tih najjarkijih ideoloških boja naše novije stvarnosti, na jednom času, kada je stigao do narodnooslobidalačke borbe, svojim đacima umjesto predavanja poručio: „To ćete vi na svojim omladinskim sastancima.“

Da li zbog omiljenosti i ugleda, i činjenice da je bio neideološki patriota koji je zbog toga rat proveo u logoru u Albaniji, stari profesor zbog „nesvakidašnjeg incidenta“ ipak nije doživio bilo kakve represalije.

Ali, u svakoj antologiji barskih urbanih legendi, ne može se zaboraviti akademski slikar Veliša Leković, koji je plijeneći ličnom skromnošću, inače izbjegavao da govori na svečanostima na kojima je evociran trinaestojulski ustanak. Mada je u rodnom Godinju besprimjernim ličnim činom hrabrosti zadivio i oficira italijanske okupacione vojske koji je sprovodio akciju gušenja ustanka. Što mu je na kraju, umjesto najteže, smrtne kazne, donijelo logor u Italiji.

Ti podvizi pojedinaca „iznad dužnosti“ uvijek stvaraju kod sugrađana osjećaj ponosa što su se rodili, ili zahvaljujući životnim odlukama svojih najmilijih žive upravo u tom, a nekom drugom gradu. I upravo u sjećanjima i prepričavanjima tih urbanih legendi stvara se neraskidiva unutrašnja povezanost između starih i novih generacija, između onih kojima je Bar već, ili onima kojima će već uskoro biti na prvom mjestu.

Ali, sve u svemu, poslije Drugog svjetskog rata sa Barom se zbilo, upravo ono što je prorekao Miloš Crnjanski u svojoj reportaži u „Vremenu”.

Felinijevski Pristan, sa izgledom izvjesne replike nekog gradića sa druge jadranske obale, u vrijeme poslijeratnog ideološkog čistunstva nije izazivao simpatije i zbog činjenice da je imao spomenik poginulim Italijanima u Abisiniji. A kada je ubrzo počeo razvoj i širenje Luke Bar, njegova sudbina je brzo prešla i u danas živa sjećanja, da bi se novi grad Bar potom raširio po imanju dvorca na Topolici.

Luka Bar, nova preduzeća kao Rumijatrans, Primorka, ali i Bolnica, Gimnazija i Poljoprivredna škola, bile su povod da poslijeratni Bar dobije inženjere, profesore, pravnike, ekonomiste, intelektualce bez kojih nema razvoja, srednje klase i urbane atmosfere i slike grada.

A kada je došao Andrija Dabanović i osnovana „Prekookeanska plovidba“, mediteranska slika Bara postajala je izvjesnija. Šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka, rastom Luke Bar, koja tih decenija djeluje na širokom jugoslovenskom prostoru, ali ponajviše kao luka tada moćne srpske privrede, zamah Bara je nevjerovatan.

Oba zemljotresa, ma koliko su straha, tuge i rana zadali, kao da su prenuli ljude i okrenuli oči jugoslovenske javnosti ka Baru. Otvaranje pruge Beograd – Bar 1976, sve to je odjednom donijelo pravi demografski udar, kroz dolazak ljudi raznih specijalnosti i dotle nekarakterističnih prezimena u Bar, sa najšireg jugoslovenskog prostora. Istorijski gledano, bio je to koliko god kratkotrajni, ali ljekoviti i poželjni udar na narcistički plemenski konformizam, koji je dugo čuvao svoju vitalnost, mutirajući u neku vrstu tzv. „plemenskog socijalizma“, kao veoma vitalnog tipa opiranja neminovnosti gradskog melting pota.

I poslije svega, šta je to što čini duh jednog grada, sem njegovog razvoja, građevina, manje ili više značajne istorije, uspjeha i ostvarenja pojedinaca i sportskih klubova, i sem nekog, po mogućstvu lokalnog specifičnog humora, po kojem se razlikuje od drugih. Možda ponajviše od satkanosti raznih emocija, doživljaja i sjećanja koje Bar iznova budi, i koje ne treba previše objašnjavati već u njih treba uroniti kao u vodu najčistijeg i najmilijeg zdenca, koji te uvijek okrijepi, ma kako da se prethodno osjećaš.

U koje možda, za ovu posebnu priliku, može da spada i sjećanje na jedno sasvim obično jesenje veče sedamdesetih, kada jedan barski gimnazijalac kreće od željezničke stanice bulevarom svih njegovih bulevara, Bulevarom 24. novembra. I to pravo prema gimnaziji, i bioskopu, odakle nije daleko ni novi stadion na Madžarici, na koji se tek došlo sa onog starog kod Darovih topola. Pa onda Ulicom maršala Tita, da bi između palmi i magnolija vidio nju. I za kraj, pred povratak kući, obavezno skreće desno, a ne lijevo od recepcije hotela „Agava”, u bar, i tamo desno do šanka. Lijevo je velika hotelska kafana i restoran, koja je bar za tadašnje njegovo gimnazijsko društvo, predstavljalo mitsko mjesto performansa Mikija Mašanovića koji je svojevremeno u nju ulazio četvoronoške, ne bi li ga vidio neko od uglednih članova komiteta i boračke organizacije. Računao je da će drug član potom revoltirano pozvati vojni odsjek i zamoliti ih tamo da nikako ne šalju Mašanovića u JNA. Jer, tamo će, svi su izgledi, na sasvim neadekvatan način predstaviti našu društveno-političku zajednicu. Ali, sada već na samom ulazu u bar, razaznaje se da u poluzamračenom kraju, Čkiljo M. i Ljubo M. igraju poker sa tzv. kontrabandistima, gdje već u prvom dijeljenju, čuje se to, nastaje problem. Jer Ljubo će, pošto je očigledno dobio četiri istovjetne karte, umjesto bilo kakvog prikrivenog zadovoljstva, nervozno svom partneru: što činiš Čkiljo, ovi će nas pobiti… Za šankom je, valjda, Bećo, Mrkojević sa grguravom kosom i iskonskom plemenitošću, konobar koji prisutne gimnazijalce ohrabruje da budu njegovi gosti. Podržava njihovu mladost, kao da računa na njih, da jednog dana budu pravi gosti gradskog hotela „Agava”. Iako se sve to tada sigurno nikako ne bi dopalo nekim gimnazijskim profesorima. Beću nije bilo teško, ni koliko prošlog ljeta, da jednoj dotadašnjoj muzičkoj postavi sa terase, ljubazno saopšti da im je direktor Đuro Iličković poručio da narednih dana ne dolaze, uz kratko obrazloženje: zašto krečimo. Dok pribiramo sve što imamo, bar za jednu turu, pred nama se odvija veliki šahovski meč. Za šahovskom tablom sjedi nepoznati gost sa sugestivnim naočarima i posvećenošću jednog Mihaila Botvinika u borbi za svjetsku titulu. Dok protiv njega igra doajen direktora barskog turizma, sve sa svojim prepoznatljivim crvenim džemperom preko ramena, i sugestivnom opuštenošću poznatog engleskog glumca Kristofera Palmera. I kad stojeći povuče potez, okrene se slavodobitno prema nama i s pogledom, u stilu – otkud ja u ovom Malom mokrom lugu, završava sve samozadovoljnim usklikom: El grande Migueli… On je, naravno, naš apsolutni heroj i mi prirodno očekujemo da mu veoma brzo bezrazložno preozbiljni protivnik jednim rukovanjem preda partiju. Ali, avaj, u jednom trenu gospodin s naočarima povlači jedan potez i El grande Migueli se nadnosi nad tablu. Ubrzo, ispostavilo se, jedan gost koji je sve pomno pratio, očito Italijan, možda i neki atipični kontrabandista, objavljuje: El grande Migueli, finito. I baš tad kada je i magični barski zid od crvenog kamena obuzeo naš orijaški smijeh, iz društva iz obližnje hotelske kafane, gdje se sve vrijeme čulo i soto voće pjevanje, na obližnju recepciju dolazi omiljeni Baranin i autentični boem, i okreće brojčanik na telefonu. Potom se čuje: Olga, u Omišu sam, službeno.

I onda se polako te večeri vraćamo iz svojih Omiša. Dok ponovo gazim noć Bulevarom 24. novembra, gledam u zvjezdano nebo nad Barom, i neprekidno mislim na nju. Ti spavaš, a moje srce je budno.

The post Dr Zoran Živković: Bulevar 24. novembra first appeared on BARinfo.

Živković je bio dugogodišnjeg novinar i urednik Radio Bara i jedan od prepoznatljivih glasova ovog medija, osamdesetih godina prošlog vijeka.

Moderatorka književne promocije bila je Maja Simović, koja je u uvodu kazala:

„Uvijek imam neku posebnu tremu kada god treba da predstavim i razgovaram sa ljudima koji su se utkali u dušu ovoga grada i koji su ga na toliko mnogo načina oplemenili, a jedan od njih je naš večerašnji gost Zoran Živković sa kojim ćemo razgovarati o njegovoj novoj knjizi eseja ‘Sa okusom soli’, koja je očekivani i rekla bih logični nastavak one izuzetne studije ‘Mediteranski svetionik’ za koju je autor dobio veoma vrijednu nagradu Vukove zadužbine za nauku 2019 godine“, navela je Simović.

Podsjetila je da je upravo Živković bio jedan od pokretača ovog Festivala, kada se davne 1988. godine obreo na prvoj književnoj večeri na kojoj je svoju poeziju predstavljao jedan divan pjesnik iz našeg grada, Božidar Filipović koji više nije među nama ali, kako je istakla, „koristi svaku priliku da ga prizove, makar kroz sjećanje“.

Osim toga, Živković je, podsjetila je, jedan od prvih voditelja i pokretača one priče koju i danas zovemo Radio Bar.

„On za mene predstavlja adresu za apsolutno sve moguće i nemoguće književne nedoumice i njemu ne treba moderator jer je svaki trenutak u kome govori nemjerljivo dragocjen“, nadahnuto je govorila Simović.

Pozdravljajući publiku Zoran Živković je rekao da je ova noć posebna za njega.

„Proteklo je dosta od te 1988. godine i ja sam u više navrata ovdje gostovao, ali uvijek sam govorio o drugima, a sada je došlo vrijeme da vidimo šta znače te kratke ljubavi i ljeta što blijede“.

Uporedio je svoju večerašnju ulogu sa glavnim junakom jednog italijanskog pisca, sveštenikom Don Kamilom, koji se nalazio u sličnoj poziciji kao on sada „da ga hvali mladi vrli novi svijet, kome se zahvaljuje i kaže da mu je teško da povjeruje što je o njemu rečeno tim povodom, ali traži od Boga da mu oprosti što je na tren povjerovao u to“.

„Ako bih ja to prihvatio trebao bih da prepustim moderatoru da što više kaže“, s osmjehom je konstatovao Živković.

Moderatorka je primijetila da su ove važne knjige, od „Mediteranskog svetionika“ do zbirke eseja „Sa okusom soli“ nastajale upravo potaknute ovim gradom, ovim zavičajem, ovim obalama, mediteranskim, prije svega, koje vrve od tih različitih kulturnih i istorijskih sadržaja i možda autor još više potaknut ovim morem koje kako je Andrić rekao, a Živković ga citirao: „more koje nije samo lepi horizont“.

Živković je objasnio da su tekstovi za knjigu „Sa okusom soli“ nastali na različite načine, različitim povodom.

„Potreba da Bar bude mediteranskiji nego što jeste je negdje i razlog ove knjige, da ja pokažem šta je meni Bar dao, tu mogućnost da gledam ovaj svijet oko sebe širom otvorenih očiju.Tu inicijaciju koju sam dobio u ovom gradu zahvaljujući nekim ljudima, nekom vremenu koji smo zajedno ovdje proveli, imao sam potrebu da saberem u nešto što ova knjiga nudi. Neke od pisaca o kojima sam pisao u esejima sam i znao. Ali mi je žao što nisam upoznao Branu Petrovića. Osjećao sam potrebu da o njemu napravim esej. Bio sam gimnazijalac kada mi je Sanja Vuković, kćerka profesorice Zage, dala ploču na kojoj je Rale Damjanović govorio stihove Brane Petrovića. Osjetio sam odmah da je to taj jezik koji funkcioniše od Užica, Čačka do nas ovdje, to je poezija koju je u Sovjetskom Savezu začeo Majakovski, to su stihovi koji osvajaju sve, protiv toga ne možete da se borite“, kazao je Živković.

U naslovu ove knjige je zvuk čuvene pjesme poznatog italijanskog kantautora Đina Paolija “Sapore di sale, sapore di mare”, koja je kod nas poznata u prepjevu Arsena Dedića.

I ne samo zbog toga, prirodno je da ovu knjigu izvjesnog senzibiliteta, ali ne i manje važnih preokupacija, otvara pravi mediteranski triptih, i to posvećen Federiku Feliniju, Voju Staniću i Arsenu Dediću.

Knjiga počinje esejem o Feliniju, a autor objašnjava:

„Još dok smo bili gimnazijalci kada smo vidjeli film u bioskopu bili smo fascinirani, ja pogotovo, jer sam mislio da su prve scene snimane na ovom našem lukobranu. Shvatio sam kasnije da je to ona takozvana kulturna izohipsa koju sam posle prozvao mediteranstvom koje spaja ove gradove koji su vezani Jadranom. Radeći neke društveno odgovorne poslove u Ministarstvu kulture, ja sam uvijek kad bih negdje govorio isticao, a i večeras ću to ponoviti, da je kultura ustvari komunikacija. Svi ti ljudi koji se dosele, a svi od nekud moramo doći, kad počnu ovdje da žive shvate da je komunikacija uslov opstanka i način da ostvare ono što ima čovjek, a nema Bog – mogućnost da se preobraziš“, kazao je autor.

Između ostalih napisao je i esej o kanadskoj književnosti.

„Boraveći tamo shvatio sam kako su Kanađani preko književnosti uspjeli da oslabe francuski nadirući nacionalizam, iako i dalje žive u toj francusko-engleskoj drami, uspjeli su da ostvare taj balans i da i dalje žive sa tim. Napravio sam esej jer me tu interesovalo ono iskustvo jugoslovensko – kako smo mi izgubili državu, kako je taj narcizam malih razlika potpomognut spolja u jednom trenutku učinio da mi izgubimo ono što je glavno blago -velika država. Ono što sam tada shvatio jeste da je ustvari suština živjeti s problemima i rješavati ih, inače problemi nikad neće nestati. U tom eseju, u kome sam dosta toga rekao o istoriji kanadske književnosti, pomenuo sam neke od važnih pisaca. Počeo sam ga neoromantičarski – rekao sam da je istorija kanadske književnosti počinje tako što je 14-ogodišnji Leonard Koen ušao u knjižaru u svom Montrealu i uzeo zbirku poezije Frederika Garsija Lorke.To je njemu promijenilo život, on je rekao da mu je to na veličanstven način upropastilo život“, prisjetio se Živković..

Kazao je da ove knjige, a i one ranije, ne bi bilo da mu književnost nije predavala profesorica Zagorka Vuković, koja je nedavno preminula., Čuvenu latinsku izreku “Cum grano salis” čuo je prvi put od našeg velikog profesora Andrije Miranovića. To „Cum grano salis”u filozofskom smislu, pojasnio je, znači zrno mudrosti.

Pišući ove eseje shvatio je da je to nešto što ostaje, to taloženje, to malo„ Cum grano salis” ostaje posle njega i to se povezuje kroz tu mediteransku izohipsu.

„Rijetki trenuci sreće i harmonije koji se dožive posle neke upornosti i rađenja na sebi, ustvari su podsvjesno upoređivanje sa onim najzaštićenijim periodom ranog djetinjstva, ta fizička, vizuelna veza sa prošlošću, što mi ne može ponuditi nijedan resort u svijetu, ta magija, ta privlačnost, taj pokušaj da nastavim ono čega se sjećam, to je ono što meni Bar nudi. Uživam u tome, a ova knjiga je pokušaj da svemu tome dam jedan širi značaj“, rekao bih. Ova knjiga je u tom smislu veoma barska, bez Bara je nezamisliva, kao i ona prva koja mi je donijela nagradu“, objasnio je Živković

Promociji zbirke eseja dr Zorana Živkovića „Sa okusom soli“prisustvovao je veliki broj Barana i gostiju koji su ga na kraju večeri pozdravili dugotrajnim aplauzom

Zoran Živković je rođen 1958. godine u Novom Sadu. Osnovnu školu i gimanziju završio je u Baru, da bi studije jugoslovenske književnosti započeo na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na beogradskom Fililoškom fakultetu. Autor je knjige „Mediteranski svetionik“ za koju je 2019. godine dobio nagradu Vukove zadužbine za nauku.

Objavio je brojne radove u zbornicima i stručnim časopisima, kao i tekstove u poznatim nedeljnicima i dnevnim listovima.

The post Sa okusom soli dr Zorana Živkovića na Ljetopisu first appeared on BARinfo.

Moderatorka ove književne promocije koja počinje u 21h, na platou ispred Dvorca kralja Nikole, biće Maja Simović.

U naslovu ove knjige je zvuk čuvene pesme poznatog italijanskog kantautora Đina Paolija “Sapore di sale, sapore di mare”, koja je kod nas poznata u prepjevu Arsena Dedića.

I ne samo zbog toga, prirodno je da ovu knjigu izvesnog senzibiliteta, ali ne i manje važnih preokupacija, otvara pravi mediteranski triptih, i to posvećen Federiku Feliniju, Voju Staniću i Arsenu Dediću.

Prema autorovim riječima, „i Felini, i Stanić, kao i Dedić, čine mediteranski trio čiji uticaj, ako ga je zaista bilo, sad bih želeo da je bio veći i značajniji. I to ne samo na mene samog, i ne samo na svet koji znam“.

Zoran Živković je rođen 1958. godine u Novom Sadu. Osnovnu školu i gimanziju završio je u Baru, da bi studije jugoslovenske književnosti započeo na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na beogradskom Fililoškom fakultetu. Autor je knjige „Mediteranski svetionik“ za koju je 2019. godine dobio nagradu Vukove zadužbine za nauku.

Objavio je brojne radove u zbornicima i stručnim časopisima, kao i tekstove u poznatim nedeljnicima i dnevnim listovima.

Bio je dugogodišnji novinar i urednik Radio Bara, jedan od njegovih prepoznatljivih glasova (i lica) osamdesetih.

The post Promocija zbirke eseja Sa okusom soli Zorana Živkovića večeras na Ljetopisu first appeared on BARinfo.

Pozdravnu riječ je u ime organizatora događaja imala upravnica biblioteke Sonja Lalević, koja je istakla da se radi o „luksuznom, jubilarnom, divot izdanju, jedinom kritičkom izdanju nekog djela slavnog ruskog pisca na srpskom jeziku“.

„Knjiga ima više od hiljadu strana i sadrži, pored čuvenog romana Dostojevskog, predgovor profesora Živkovića, ’Sto godina Zlih duhova na srpskom’, obimnu uvodnu studiju ,Zli dusi ili Kob muške lepote”, napomene, ilustracije i dodatak – poglavlje ’Kod Tihona’. U prikazima se ističe da autorski tekstovi profesora Živkovića donose i novo čitanje romana koje se razlikuje od dosadašnjih tumačenja. Biblioteka će, od danas imati jedan primjerak ovog izuzetnog izdanja koje će biti dostupno našim članovima“, istakla je Lalević.

Na početku predavanja, Živković je objasnio da je povod nastanka njegovog osvrta na „Zle duhove“ četvorostruk.

„Povod da nastane ovo kritičko izdanje na kojem sam radio tri i po godine, jeste četvorostruk i svi oni su se hronološki stekli prošle godine. Prošle godine se navršilo 200 godina od rođenja, 140 godina od smrti Dostojevskog, 150 godina od objavljivanja izvornog romana ’Zli dusi’ u časopisu ’Ruski vesnik’ i 100 godina od prvog objavljivanja prevoda ovog romana na srpski jezik“, objasnio je Živković.

Knjiga sadrži i verzije koje nijesu ušle u sam roman a, između ostalog, govori o nastanku djela i okolnostima, kako bi se roman bolje razumio.

„Ako biste pokušali da ’Zle duhove’ razumijete samo na osnovu teksta, bez konteksta, samo na osnovu onoga što pišu o romanu, on bi vam ostao neotključan. Vi biste, doduše, uživali čak u jednom takvom izuzetnom djelu, ali bi vam mnogi vidovi romana ostali potpuno nedokučivi, ako ne razumijete kontekst djela. Ovo djelo se može potpuno razumjeti samo ako vrlo dobro razumjete okolnosti u kojima je nastalo. Nešto što je potpuno na suprotnom kraju takozvanog fenomenološkog pristupa“, pojasnio je autor.

Kako bi publiku valjano uveo u djelo, Živković je do tančina predstavio život Dostojevskog osam godina unazad, sve ono što je prethodilo „Zlim dusima“, kada je objavljena prva verzija romana, decembra 1872. godine.

Živković je istakao da je riječ o velikom, genijalnom romanu, ali da to nije roman o ateizmu, niti anarhizmu, već o razornom, kobnom dejstvu muške ljepote.

„Stavrogin je, prije svega, izvanredno lijep muškarac koji ima harizmu i ta kombinacija ljepote i harizme, uz njegovu nesposobnost da uzvrati ljubav dovodi do toliko mrtvih u ’Zlim dusima’, uzgred, jednom od njegovih i najkomičnijih romana. Tu ima više mrtvih nego u svim ostalim velikim romanima zajedno. Ovo je grandiozan, veliki roman i ja sam svojim ogledom pokušao to i da pokažem. To je i dalje veliki roman, ali ne onakav kako se tumači u XX vijeku ili roman o anarhizmu ili ateizmu, nego veliki roman o temi koja nije samo tema epohe, nego je vanvremenska. Mi najčešće znamo o razornom dejstvu ženske ljepote, ali ovo je roman o kobnom dejstvu muške ljepote, veliki, dragocjeni roman koji aposlutno zalsužuje da ga i vi danas pročitate“, istakao je Živković.

Zoran Živković je pisac, prevodilac i dugogodišnji redovni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu sa impresivnom bibliografijom objavljenih proznih djela, monografija i prevoda. Samo neka od njih su prozna djela „Biblioteka“, „Skrivena kamera”, „Tumač fotografija”; „Bela soba”, monografije: „Enciklopedija naučne fantastike”, „O žanru i pisanju”, „Pisac od gline”… Djela Zorana Živkovića su prevedena na dvadeset jezika, dobitnik je nagrada „Miloš Crnjanski“, „Isidora Sekulić”, „Stefan Mitrov Ljubiša” i Svjetske nagrade za fantastiku za roman mozaik „Biblioteka“. Američki izdavač „Kadmus pres“ objavio je sabrana prozna djela profesora Živkovića na engleskom jeziku.

Prikazi djela profesora Zorana Živkovića objavljeni su u mnogim stranim književnim časopisima, a referentni američki časopis „Svjetska književnost danas“ objavio je temat o njegovoj prozi. Monografiju o djelu profesora Živkovića napisala je profesorka Ljljana Pešikan Ljuštanović.

The post Zli dusi Dostojevskog- razorna i kobna moć muške ljepote kroz prikaz prof. dr Zorana Živkovića first appeared on BARinfo.

Negde skoro, zahvaljujući modernim dostignućima, sa Vickom sam razmenjivao neke fotografije, i on se odjednom zaustavi na jednoj, i to u svom tipično starobarskom stilu: “Za kim si ovdje u crvenom?”.

Davna leta u Starom Baru, kod babe i strica, bili su za mene najčešće dani sa Vickom. A jedno od njegovih prvih sigurnih sećanja iz tih vremena, bilo je Svetsko prvenstvo u fudbalu u Čileu, 1962. Savo Živković je za tu priliku kupio televizor, pa su mečeve pratile i brojne komšije. Kada je čuveni sovjetski fudbaler Igor Neto postigao gol za svoju reprezentaciju, petogodišnji Vicko je poleteo od Sava do Paje, pa dalje, tako da to više nikada nije mogao da zaboravi, pričao mi je to ushićeno, mnogo kasnije. Bilo je to inače doba, kako je govorio jedan poznati Starobaranin, kada bi iz mnogih starobarskih kuća deca izlazila kao iz škole.

Ali, kad god pomislim na taj Stari Bar, iz detinjstva, onda se, po dobroti, plemenitosti, srčanosti i srdačnosti, odanosti i podršci, najpre i rado setim porodice Nikole Kolje Dedaja.

U toj ulici sjao je široki osmeh najstarijeg Koljinog sina Đerđe, koji je veoma rano postao pomorac i stub porodice, i ne samo zbog toga bio neka vrsta idola svih nas dečaka. Manda je bila oslonac majke Ljubice, draga sa toplinom patrijarhalne sestre. Sve tadašnje avguste do konačnog preseljenja u Bar, provodio sam sa komšijskom decom, a pre svega sa Vickom. Na ulici ispod džamije, u džidžarinskim maslinjacima ispod Buala, na igralištu kod Uljare, zajedno sa ostalom starobarskom decom, kad odrasli ne zauzmu teren, igrali smo fudbal, najviše pazeći da lopta ne padne u Rikavac. Išli smo na Kajnak, gde se hladila lubenica i pipun, neretko čula i pesma, i gde su nastajale fantastične priče o čudima koja se dešavaju u dubokoj noći u zidinama starog barskog grada. I gde bi prepričavali ko je sve skočio sa čuvenog šipka u Virosovicu, o lovu na jegulju, o tome ko najlepše peva od Starobarana, da li će “Sloga” ikada pobediti “Mornara”…

Škole su nas razdvojile, pa i vreme studija, ali smo se povremeno viđali. Prošlo je vreme, i onda u tom velikom gradskom događaju kakav je bio Radio Bar, Vicko i ja smo ponovo bili zajedno, i to u godinama koje je obeležio svojim duhom i duhovitošću, odanošću, plemenitošću, zajedništvom, bez obzira na okolnosti. I ne samo zbog toga što te uspomene sada nose obrise mladosti, koju nikada nije lako zaboraviti, kako se neumoljivo udaljavamo od tog vremena, one se sve više i više prolepšavaju.

Sa razoružavajućim osmehom, sa pouzdanošću nekog svog Mirdite iz proteklih vekova, sa delikatnom osećajnošću i najurbanijim smislom za humor, sa neverovatnim senzibilitetom za vredno i dragoceno, sa kraljevskom otvorenošću i neverovatnim šarmom, Vicko je jednostavno i tako lako stvarao prijatelje gde god bi se zatekao…

I kada sam poslednjih godina sa Vickom i Novakom sedeo na terasama pored mora, mi smo najaktuelnije društvene događaje posmatrali iz naših zajedničkih sećanja, anegdota i događaja u Radio Baru i nekadašnjem Baru. I to je bilo tako, da ja više nisam bio siguran da li sam uopšte i odlazio iz Bara.

Postoji jedan film o Baru osamdesetih, u kojem je i kratki snimak o Radio Baru, na kojem Vicko snima dok Dajana govori u mikrofon neki tekst. I na tom snimku oboje su tako mladi i lepi, i liče na sunce koje kao da je jedva čekalo da se probije kroz veliko staklo u tonsku režiju nekadašnje barake Radio Bara. Lepi, baš kao naše najlepše godine u Radio Baru.

Pretprošlog leta, predložio je da odemo u Stari Bar. Sedeli smo u Kaldrmi i nismo silazili u Podgrad, jer onaj koji mi znamo ostao je zauvek u našim sećanjima.

“Moj prijatelj je umro, da umro je moj brat. A dani kao ludi ruše se oko nas. I bljedo lice smrti i pored mene bdije. U strahu što se šunja, on spava mjesto mene… Moj prijatelj je umro, da umro je moj brat”

The post Dr Zoran Živković: Čovjek koji je jednostavno lako stvarao prijatelje first appeared on BARinfo.