U prostorijama Transfuzije u Baru krv su danas dali maturanti Gimnazije „Niko Rolović“ i Srednje ekonomsko ugostiteljske škole. Po tradiciji dugoj više od dvije decenije, sa učenicima su bili i njihovi profesori. Prikupljeno je dvanaest jedinica krvi.

Joličić objašnjava da je prijavljenih bilo više.

“Nekima je pritisak bio prenizak, a nekoliko mladića nije moglo da učestvuje zbog toga što su se skoro tetovirali. Od kad se neko tetovira do dana kad može da bude davalac treba da prođe cijela godina“ objašnjava on.

The post Maturanti Gimnazije i SEUŠ dali krv first appeared on BARinfo.

Anja Milić je prvonagrađena u kategoriji ekoreportaže (11 do 19 godina), za fotografiju pod nazivom „Ecoheimer“, inspirisanu požarima koji su prošle godine zahvatili Golo brdo u Sutomoru.

“Fotografija simbolično povezuje dim požara sa motivom atomske eksplozije, ukazujući na razmjere ekološke katastrofe i šaljući snažnu poruku o odnosu čovjeka prema prirodi. Moj prvi rad je, takođe, bio vezan za Golo brdo, tako da je ovo, s obzirom da smo maturanti, neka fina završnica. Ekološki problemi nas okružuju, ali mi ne obraćamo dovoljno pažnju na njih”, smatra Anja, ističući da je fotografija njen način izražavanja i da često nastaje spontano, te da je upravo tako zabilježen i trenutak na ovoj, pobjedničkoj.

U kategoriji video-radova (15 do 19 godina), treće mjesto su osvojili Miljan Tomović i Polina Sagalovich sa radom “Dosta je bilo trčanja“. Inspiraciju su pronašli u svakodnevnim prizorima zagađenja uz rijeku Željeznicu, kuda Miljan često trči.

“Naš cilj je bio da podignemo svijest, posebno kod mladih, o neodgovornom odnosu prema životnoj sredini. Rad na videu je primjer uspješnog timskog rada jer smo ideje razvijali zajedno, podijelili zadatke i uz podršku mentorke, profesorice Jadranke Tršić, realizovali snažnu i angažovanu priču”.

Treće mjesto za tekst, u konkurenciji srednjoškolaca, osvojila je Laura Lukić sa radom “Gladna zemlja pod suncem Bara”. U tekstu je ukazala na prirodne ljepote Bara, ali i na problem njihovog zanemarivanja.

“Poseban akcenat sam stavila na uticaj klimatskih promjena na poljoprivredu i sve manju zastupljenost ove djelatnosti. Ako budemo počeli od sebe, da kao pojedinci više radimo na zaštiti i razvoju prirodnih bogatstava, napravićemo značajan iskorak kad je u pitanju njihovo očuvanje”, smatra Laura.

Učesnici su zajednički zaključili da h je rad na projektima dodatno osvijestio i promijenio njihov odnos prema prirodi. Kroz istraživanje i stvaranje naučili su koliko su ekološki problemi ozbiljni i koliko je važno reagovati na vrijeme. Poručuju da je potrebno krenuti od sebe, ne ignorisati probleme i djelovati već danas. Mladi, kako naglašavaju, imaju važnu ulogu i njihov glas treba da se čuje. “Mala promjena vodi ka nekim većim promjenama,  a veće promjene vode ka nevjerovatnim stvarima”, poručuju mladi ekoreporteri.

Sva tri rada barskih gimnazijalaca ušla su u uži izbor od 11 radova iz cijele države koji su se kvalifikovali za međunarodno takmičenje.

Prema riječima Saše Karajovića, nacionalnog koordinatora Mladih ekoreportera i izvršnog direktora NVO “EKOM”,  najbolji mladi ekoreporteri Crne Gore su do sada osvojili 37 međunarodnih nagrada, a barski učenici su dva puta bili među troje najbolje plasiranih u Evropi.

“Baranka Zorana Đukić, tada učenica Srednje likovne škole ‘Petar Lubarda’ sa Cetinja, osvojila je 2014. godine prvu nagradu za fotografiju ‘It only seems beautiful’ (u kategoriji 15-18 godina), dok je Lucija Milović, tada u OŠ ’Blažo Jokov Orlandić’, 2017. godine bila druga sa člankom ‘Illegal landfills in Bar municipality’ (u kategoriji 11-14 godina). U nekoliko navrata su mladi Barani i Baranke bili u finalu, nadomak jedne od nagrada, ali su samo ova dva puta došli do top-3 pozicije”, istakao je Krajović za Bar Info i Radio Bar.

The post Gimnazijalci: Anja prva, Miljan, Polina i Laura treći na konkursu Mladi eko-reporteri first appeared on BARinfo.

Službenici Uprave policije su u ove dvije škole i rade na detaljnoj provjeri objekta.

U istom mejlu je pomenuta i Srednja ekonomsko-ugostiteljska škola, a ona nastavu održava u drugoj smjeni, ali za sada nije poznato kakva će biti dalja procedura u vezi nastave u ovoj obrazovnoj instituciji. Za sat vremena biće održan sastanak Uprave policije i direktora ovih škola.

The post Gimnazija i Srednja stručna škola evakuisane zbog dojave o bombama first appeared on BARinfo.

Na svjetskom prvenstvu u džiu-džici, Andrija Golić se ovjenčao zlatom, a Balša Đurišić je osvojio bronzu.

Događaj je pažljivo pripreman, a šampioni nijesu znali da ih čeka ovakvo iznenađenje. U programu su učestvovali učenici i profesori svih razreda, a direktorica škole, Milena Bajagić, uručila im je pehare, kao simbol zahvalnosti i priznanja za rad, trud i postignuća koja su obogatila cijelu školsku zajednicu.

Inicijativa je potekla od njihoviih drugara i odjeljenskih starješina i direktorica, a u slavlju je učestvovala cijela Gimnazija. Šampioni su dočekani ovacijama drugova, a nakon zvaničnog dijela, druženje je nastavljeno uz tortu i posluženje.

Gimnazija „Niko Rolović“ je na ovaj način pokazala da stoji uz svoje učenike, slavi njihove uspjehe i podstiče ih da hrabro dosežu nove visine. Kako najavljuju iz ove obrazovne ustanove, i ubuduće će na sličan način slaviti uspjehe svojih đaka.

The post U Gimnaziji svečanost za Andriju Golića i Balšu Đurišića first appeared on BARinfo.

Bilo je to veče sjećanja na najljepše školske dane, ali i više od toga. Ozarena i srećna lica, jos uvijek “dobro držeće” generacije, pokazala su da im turbulentne i teške devedeste godine, nakon bezbrižnih gimnazijskih dana, ali i mnoge lične bitke i nedaća, nisu oduzele ništa od vrijednosti na kojima su vaspitavani i koje su dijelili i prije četiri decenije – radost u “malim” životnim stvarima, druženju, prijateljstvu..

Ljiljana Dabanović, jedna od onih koja je najzaslužnija za redovna, jubilarna okupljanja, pozdravila je školske drugove i profesore sa istim utiskom: “Prošlo je četrdeset godina od kada smo maturirali, a večeras vidim ista ona lica iz školskih klupa – nasmijana i srećna, što me posebno raduje. Hvala što ste ovdje, što smo jedni drugima dio života, posebno pozdravljam naše drage profesore. Želim da se zahvalim u svoje i ime svih nas, Anici, Andru i Krstu, koji su najzaslužniji što smo večeras opet zajedno. I, zapamtite – mi nismo stariji, već samo iskusniji i zreliji. S godinama vrijedimo još više”, kazala je Dabanović.

Poruku generaciji uputila je i Anica Dabović.

“Lijepo je da se vidimo, družimo, podsjetimo na prošla i jače povežemo za buduća vremena, posebno danas kada svjedočimo da su se ljudi otuđili i zaboravili jedni na druge. Ne dozvolimo mi to. Budimo ona ‘stara’ garda koja prkosi novom vremenu i dokazuje da su druženje, razgovor i prijateljstvo jači od mobilnih telefona i društvenih mreža”, istakla je Dabović.

Zaslužni za ono što su bili i što su i danas, jesu i sjajni gimnazijski profesori, od kojih mnogi koji su predavali ovoj generaciji, nažalost, nisu živi. Četrdeset godina mature sinoć su sa svojim nekadašnjim đacima proslavili omiljeni među profesorima – Mira Vučićević, Rajko Ćalasan i Miloje Knežević.

The post Proslava 40 godina mature gimnazijske generacije 1984/85. first appeared on BARinfo.

Nova stepenica u tom obrazovnom ciklusu, svima nije ista. Neki imaju afiniteta prema kreativnijim formama – zanatima, neki su ljubav prema moru i brodovima usmjerili prema pomorskoj školi, nekima je Gimnazija škola koja će im pružiti znanja za neke njihove dalje planove. Putevi se razilaze, navike će da se mijenjaju, mnoga stečena drugarstva će da iščile, druga će se roditi, dosta toga će biti drugačije.

Moja sljedeća stanica bila je baš ta Gimnazija. Prelazak iz stanja osnovca u stanje gimnazijalca mi se činio nekako baš velikim. Sam sam sebi postao nekako značajan. Sa ponosom naglašavam, gimnazijalac. Sljedeće četiri godine profesori će mi biti uzor i medij znanja. Iščekivanje ko će biti razredni ulivalo je pomalo i strijepnje.

Sa nestrpljenjem se čekao početak školske godine. Taj dan je konačno došao. Iz kuće sam izašao pun optimizma. Krupnim korakom zagazio na putu ka, poslije doma, najvažnije zdanje. Radoznao kako i što će me tamo čekati. Što sam se više primicao školskoj zgadi, to su mi se noge, a ni ruke nijesu zaostajale, uplitale, klecale i mrsile. Ramena su se uvijala i dobijala neku neobičnu konstrukciju. Korak je usitnio i poprimio dužinu mravljeg. Da li se to može nazvati stanje transa, možda i može. Sa svih strana stizali su drugi učesnici procesa edukacije. Neki pospani, neki opušteni, nonšalantni, nezainteresovani, smjerni, željni, sigurni. Ovi iz moga jata, ako ništa drugo, po zamrznutom pogledu ih je lako bilo poznati. Svi do jednog, kao kroz lijevak, ulivamo se na glavni ulaz.

Ulazak u hol, maltene, kao ulazak u kakvu arenu za borbu pijetlova. Opšti žamor, cika, vika, smijeh. Poneki oštriji i prodorniji glas iskoči iz te opšte huke. Na tolikom prostoru teško je bilo naći toliko pozitivne energije. Moj pogled je prostrijelio desno, pa onda lijevo, kao da sam znao što tražim. Đaci koji su već ušli zauzeli su neka po njima bolja mjesta, odakle se moglo sve kontrolisati. Ograda od stepenica, kuda me pogled dalje vodio, bila je načičkana “kao obične ptice na žici telegrafskoj”.

Galerija, tek što je ona bila puna. Naneseni na njenu ogradu, na jednoj stani muški dio, kao kobci, što ciljaju svoju žrtvu, a na drugoj, elegantne, dotjerane, frizura već sređenih, osmijeha bi se moglo naći i šarmantnog, stajale su djevojke, čiji su pogledi znali da se preliju preko tih drvenih pregrada i padnu nekome na ozareno, a nekom, zamrznuto lice. Vidjelo se odmah da su to sa iskustvom, maturanti. Sve su oni ovo prevalili, pa im malo i dosadno. Čekaju, sa nestrpljenjem, da izađu iz ovoga i da se otisnu nečem većem. Eto, tek sam ušao, a već sam zaželio da sam na njihovom mjestu. Ubrzo, po ulasku i tom naletu novog, saznali smo koje je naše odjeljenje, gdje nam je učionica. Okret na lijevo usmjerio nas je ka holu u prizemnom dijelu zgrade gdje su bile četiri učionice. Obzirom da je bilo pet odjeljenja – jedno je bilo locirano u drugom dijelu zgrade. Pripadao sam skupini I-2. Dijelom sam poznavao društvo iz osnovne, ali novih likova je bilo mnogo više. Radoznalo se gledamo, rezervisano pozdravljamo i sa nekim zamećeš šturi razgovor, eto da se nešto kaže. Ubrzo saznajemo da nas ima iz svih djelova Bara, ali i iz Petrovca, Svetog Stefana, Buljarice. Prava primorska reprezentacija. Da bi bili kompletni, čekamo da stigne i selektor. Žagor iz hola prenio se i u učionicu. Svako je imao nešto da kaže. Iz toga su se rađali komentari, dosjetke, osmijesi, upadice. Stvorena atmosfera obećavala je dobro druženje. Na trenutak smo i zaboravili gdje smo.

Naglo otvorena vrata zaledila su nas na pola izgovorenih rečenica. Ušao je razredni starješina. Njegovo ime, kako nam se predstavio, bilo je Nikola Stanišić. Gledali smo u jednog stasitog, markantnog, autoritativnog, elegantnog i otmenog profesora. Odmjereni osmjeh koji je bio namijenjen nama bio je dovoljan da shvatimo da tolika napetost nije potrebna, ali da nije ni improvizacijama mjesto u učionici. Sve je ukazivalo da se moramo učiti mjeri. Predstavljanje, upoznavanje i sve ono što koristi da se atmosfera relaksira imali smo na tom prvom gimnazijskom času. Raspored časova, osnovna pravila i sve ono što nas čeka bilo je dovoljno za početak. Školsko zvono nas je ispratilo, ali i obavezalo na sjutrašnje okupljanje. Možemo reći zadovoljni. Ali, ipak je ovo bio samo prvi dan. Pred nama su tek dani burni. Igranka koja nas čeka naredne četiri godine. Film sa raznim rediteljima, gdje će se tražiti glavni glumci. Veselo.

Sljedeći dan, kao da je stoti. Po rasporedu, nižu se časovi, nove lekcije, propitivanja. Onako uzgred, bude malo kao da se predstavimo, pa opet gas do daske. Biće zaista veselo! Dolazak kući znači odmah prijenuti na posao. Malo opuštanje natovari nezavršeni posao za vrat. Skakanja oko zgrade – zaboravi. Nižu se dani gimnazijski, a rutina polako sustiže. Kapiramo što nas čeka i svako spram svoga karaktera postavlja svoja pravila i odnos prema obavezama. Već se razaznaju ambiciozni, kampanjaši, ležerni, opušteni, a ima i onih koji su promašili adresu. Dnevnik sve to evidentira. U kombinaciji sa ovim ima i duhovitih, vragolastih, preozbiljnih, šereta, svojeglavih, nespretnih, dovitljivih. Sve to daje jedan poseban valer učionici u kojoj obitava ovih 25-26 đaka. Sve to treba uskladiti i kontrolisati. Koliko smo mi svako za sebe, profesori su još raznolikiji. Kormilo je u njihovim rukama, ali hridi učionice uz bure i nevere koje obično traju četrdesetpet minuta, treba prebroditi. Gradiva i nove lekcije koje su se nizale sa časa na čas donosili su profesori, svaki na svoj način. Shvataš da sve zavisi od karaktera i iskustva, pa i rutine svakog od njih. Simpatični, dragi, dobri, ozbiljni, mrgodni, nonšalantni, strogi. Moglo bi se ovako još, taman toliko koliko ih je i bilo na profesorskom spisku. Svakog dana, njima sa nama, avantura, nama sa njima, doživljaj.

Bilo je mladih profesora, kojima smo bili prva generacija, pa su to pomalo i osjetili na svojoj koži. Učeničke kreacije duha, brusile su njihov budući kriterijum. Neki su se snalazili bolje, a neki su znali nekad malo i da klecnu. U svakom slučaju, na te naše đačke igrokaze više su gledali sa simpatijama, što nas je iz godine u godinu zbližavalo, tako da je odnos “profesor – đak” na kraju izrastao u prijateljski.

Prva godina je, nekako, protekla brzo. O čas posla druga stigla. Neki drugari iz generacije nijesu izdržali taj novonametnuti tempo, pa su ostali da vide đe su to omanuli. Ni manje ni više nego jedno čitavo odjeljenje. Njihova mjesta su, kao u hokeju, leteće izmjene, popunili oni kojima druga godina nije bila baš jasna. Taj prelazni rok nam je donio ono što nam je i trebalo – iskustvo. Novi članovi naše ekipe bili su, jednom riječju, sjajni. Odmah smo se uklopili i nastavili da igramo ovu lijepu igru, Gimnazija. U ovome nam je pomogao novi razredni prof. Miodrag Lekić, kome je nadimak bio Ćaki, pa smo i mi to usvojili, bezrezervno, jer nam je to on dozvolio bez ikakvog kompleksa. Iako sa ne baš dugim profesorskim stažom, on je izgradio jasan stav. Ono što nas je sve kupilo, bila je njegova neposrednost i način komunikacije sa nama. Sve je išlo kroz druženje.

U drugoj godini, znanje iz davno zamrlog jezika, latinskog, prenosio je najstariji profesor barske gimnazije Andrija Miranović. Legenda! Sve naše duhovne bravure, koje smo mogli sprovoditi na drugim časovima, na njegovim su istog momenta nestajale. Muva se mogla čuti onog trena kad su se pojavile njegove naočare na vratima učionice, a ne on. Strah i trepet. Stara profesorska škola. Morali smo ga čekati na nogama, dok je onako blago povijen, sa isturenom glavom, bez puno kose, sa naočarima na nosu, zato su one prve i ulazile, lagano, bez bata koraka, prolazio između klupa. Pogled preko naočara tražio je žrtvu. Domaći, koji smo imali za svaki čas, bio je prioritet. Sporadično je tražio nekog kome će toga dana da izuje cipele, pomjeri mozak, zavrti kapicu. Kratko propitivanje, dvojice, trojice, a onda usporeno, nečujno, prilaženje katedri. Sva ona tišina koja je akumulirana do tada, eksplodirala bi padom dnevnika na sto, koji je svo vrijeme, uglavnom bio u njegovoj lijevoj ruci. Mrtvi jezik, održavao je u životu, bez ikakve anestezije, terapije ili ljekarija. Imali smo osjećaj da je to najvažniji predmet i da bez njega nema života. Sentence, koje nam je zakovao pri mozgu i danas se mogu čuti u prigodnim situacijama sa naših usana.

Ta druga godina bila je i godina novog dijeljenja. Prirodno-matematički ili društveno-jezički. Što ko voli?! Odlučih se za prvi smjer, ali poslije serije dva negativna udarca u pleksus, shvatio sam da je on za mene preambiciozan, pa linijom manjeg otpora, poslije nepunih mjesec dana, brže bolje prebjegoh na drugi. Odmah osjetih olakšanje. Ne zadugo.

Prvi čas likovnog obrazovanja, koji bi sam po sebi trebalo da bude relaksacija, meni je ispao trauma. Ulazak u učionicu nije mogao naslutiti ništa loše. Bila je zakićena raznim eksponatima, crtežima i potrebnim materijalima, kakvim takva specijalizovana učionica i treba da bude. U njoj je već bio đak starije generacije, koji skoro da nije ni izlazio iz nje, a bio je profesorov miljenik, zbog talenta koji je nesumnjivo posjedovao. Zlatko Glamočak. Opuštena atmosfera, šale, smijeh, ispunile su učionicu. Profesor Danilo Brajović, Brajan, od milošte zvan, sjedio je dobroćudno za katedrom, sjetnog pogleda, blagog osmjeha što se nije uklapalo sa njegovim gustim, dobro naglašenim obrvama, izražajnim jagodicama, grubim i širokim rukama. Čekao je da se svi smjestimo, a za to je trebalo dobar dio časa. Zadavala se tema, a majstori kičice su trebali da pokažu svoje umijeće. Taj čas je olovka bila osnovno sredstvo.

Nešto sam švrljao po papiru, jer mi naglašeni antitalenat nije dozvoljavao da se izrazim. U jednom času, kao da treba da ispravim neki mnogo loš potez, zatražio sam gumicu. Doletjela je, ali dvije stolice od mene i pala na pod. Ustao sam, sagnuo se da je dohvatim, ali to je ostalo u pokušaju. Prsti još nijesu dodirnuli pod, a ja sam se isravio zabacujući glavu, bez kontrole, unazad. Ona gruba, nikad grublja i široka, nikad šira ruka uzela je otisak sa moje desne strane lica. Zatvoreno oko, raspukla usna i krv koja se slila pa mome licu govorili su da je profesor Brajan, uradio svoj “masterpiece”. Umivanje u kupatilu i led iz kuhinje, brzo su originalnost tog djela izmijenile. Brzo se saznalo da sam greškom zadobio taj nesvakidašnji aperkat. Profesor Brajan me zamijenio sa tog dana odsutnim Peđom M. sa kojim sam tada, imao dosta fizičkih sličnosti. Dobro sam ga odmijenio za taj dan!

Sve loše može imati i dobre strane. Preko noći sam od jednog antitalenta postao buduća velika nada barskog slikarstva. Zagarantovana petica me pratila do kraja škole. Moji radovi su krasili zidove kolektivnih izložbi čiji organizator je bio prof. Brajan. Jedne prilike moj rad “Jesen”, akvarel tehnika, zauzeo je centralno mjesto na izložbi. Zamjenik direktora Boro Stojović, koji je bio dobro upoznat sa slučajem, izrazio je čuđenje kako tako nešto može stojati na tom mjestu. Profesor je pomenuo ime autora, sve je bilio jasno, klimnuo je glavom i nastavio ka kancelariji. Moj život umjetnika okončan je maturskom večeri. Profesora Brajana, tog dobroćudnog grubijana, kojega je trebalo izmisliti, da nije postojao, kasnije sam često srećao i dijelio prijatne trenutke.

Još je jedan profesor, po mnogo čemu bio neobičan i jedinstven, toliko da je baš, naš Brajan, od svih profesora, njegovo poprsje uradio u gipsu i ono je ostalo, nažalost, tako, neizliveno. Čuvao ga je u svom domu i svakom ko bi došao, rado je pričao o njemu, Blažu Nikitoviću. Profesor Blažo, ne baš visok, ali njegovu markantnost i pojavnost niko nije mogao osporiti. I on je trajanjem svog zavidnog staža, izgradio specifičan stil i kriterijum. Život ga nije mazio, što nije želio nikom da pokaže. Jedini je, od svih profesora, 1948. osjetio snagu primorskog krša i kako mu doakati macom i pijukom. Sve je to nosio stojički, ali su njegova povijena ramena dosta govorila. Gusta, oštra crna kosa i brci, koji su najviše sličili onom, prema kome je gajio simpatije, izdvajali su ga od drugih. Nije to želio, ali tako se razvilo. Nije volio da šeta po učionici. Odmaknuta stolica od katedre, omogućavala mu je da prekrsti štrkljave noge i onako, sjedeći u polulijevo, drži predavanje, ispituje, a često i pridikuje nekom kome se nameračio tog časa.

Na stolu je, pored dnevnika, uvijek bila bijela kutija “Beograd” cigareta sa upaljačem. Pepeljara je bila puna opušaka, kojima se nije znao broj. Mir i koncentracija koju je imao prenosila se na cigaretu koju je držao u sitnim i koščatim rukama. Put od katedre, odakle je kretao put zapaljene cigarete do usta ispod, od nikotina već požutjelog brka, trajao je vječnost. Svi smo pratili taj zadimljeni luk i u njemu sagoreli povijeni duvan, koji bi drugom sigurno pao u pepeo, ali našem profesoru, od trenutka paljenja, pa sve do zadnjeg dima i pepeljare, nikada. Predavao je filozofiju, psihologiju, logiku, sociologiju i političku ekonomiju.

Dešavalo se da u toku jednog dana imamo samo njega. Poslije toga nijesmo bili nizašta.

A mi Mi kao mi! Svako svoj, svake godine pomalo drugačiji. Odrastanje ostavlja najviše traga. Momci se zamomče, djevojke djevojče. Znanje se proširuje, iskustvo stiče, planovi se prave. Sve ovo su pratile i emocije, koje su bile upakovane u simpatiju ili ljubav. Neke su okončane i sretnim brakom. Svi mi takvi, grupisani po odjeljenjima, davali smo im i neku osobenost.

Matematičari su okupili najviše dobrih đaka pa su po tome bili uzorni. Rusi, odjeljenje koje je učilo ruski, za razliku od nas “Engleza” su, uglavnom, bili iz okolnih djelova Bara, rezervisani i okrenuti sebi. Za njih bi se moglo reći – dobrice. Moje odjeljenje, bez ikakve zadrške bi moglo da nosi naziv – đavoli. Odjeljenje koje je nosilo broj jedan bilo je smjerno. Kad se ovo sve zajedno zbroji, dobije se – najbolji. Generacija koja je dala sve stručne profile, iz koje su izašli uspješni pojedinci. Generacija koja je ostavila duboki trag iza sebe. Kraja ne bi bilo da se otisnem u avanturu opisivanja pojedinih karaktera, zgoda, anegdota koje su nas pratile tokom školovanja. Ova forma kratke priče – eseja prešla bi u novelu, a ni roman ne bi bio daleko. To bi se isto desilo i da uđem u rizik opisa profesora. Tek tu nema kraja. Pitanja će biti zašto nijesi napisao ovo ili ono. Zašto nije ovako ili onako. Odgovor bi mogao biti – zato. U stvari, odgovor je da je ovo trenutak inspiracije koji je izašao u dahu. Priča koja može da bude jedan kamičak u mozaiku mnogih priča, koje su se dotakle ili će se dotaći, neiscrpne inspiracije – barska Gimnazija. Da bude potstrek svim koji nešto imaju da pitaju i da tu energiju usmjere na olovku i papir.

Ono što je neizbrisivo su likovi koji su sjedjeli u đačkim klupama i svako od nas ih nosi i doživljava na svoj način. Profesori koji za svojim katedrama isijavaju, svaki na svoj način, sve ono što će nam koristiti u životu. Koliko je ko usisao, bilo je do nas.

Ovo je tekst koji želi da podsjeti i na maturska okupljanja. Ono pravo matursko veče u noćnom klubu “Castello”, kada su mnogi prvi put obukli odijelo i večernju toaletu. Kad su se osjetili veliki i važni. Na okupljanje povodom jubileja dvadeset, tridesetosmogodišnjice, četrdesetogodišnjice. Da najavi i pozove na pripremu pedesetogodišnjice.

Svaki put nas ima brojčano manje, ali u mislima smo svi na broju. Nema toga ko tada nije pomenut, što jeste cilj. Stotinak nas koji smo te sedamdeset četvrte, septembra mjeseca počeli taj dio naše životne misije, sada, na prozivci, nažalost, opravdano odsutnih ima, ali se moramo okupiti ponovo sa istim žarom poslije pedeset godina i obilježiti taj značajan jubilej.

Oni što se moraju pomenuti i koji su dobrim dijelom postavili naše životne temelje su profesori: Andrija Miranović, Blažo Nikitović, Nikola Stanišić, Ćaki Lekić, Danilo Brajović, Pavle Vujović, Kaća Kosać, Zaga Vuković, Anđa Marojević, Mileva Dostinić, Mira Gojnić, Manja Pešalj, Ilija Lemajić, Slobo Topalović, Rada Suđić, Drago Mandalinić, Žarko Kenjić, Milanka Čelebić, Stojan Stanković, Đoko Matović, Momčilo Cikić, Krsto Marković, Miloš Perović, Miloš Popović, Branka Korać, Ljubo Skoković, Žarko Trifunović, Ranko Domazetović, Ljilja Popović. Naše karijatide! Nažalost, nije ih ostalo puno. Trenuci naših okupljanja podsjete na sve detalje naših druženja. Tu su nam negdje, iza nas kao dobar podsjetnik. Svaka generacija ima svoje uzore i sjećanja, što je dobro za dugi život, pored mnogo toga dobrog, što nosi barska Gimnazija. Svoje ima i generacija 77/78.

The post Žarko Đurišić: Generacija ‘77/78. first appeared on BARinfo.

A i kad se sretnem sa svojim školskim drugarima – Vesnom Šćepanović, Ljiljom Vulićević, Ljiljom Vlahović, Slavkom Ćalasan, Dejom Vučićevićem, Igorom Remsom, Željkom Vukčević, Branom Smatlikom, Sabaetinom Perazićem, Ilijom Medigovićem, Milošem Vojvodićem, Veskom Drljevićem, Željkom Popović, Miškom Markovićem i drugima, rijetko govorimo o gimnazijskim danima, svi brinemo neke druge, prozaične, svakodnevne brige.

Uzdrmala me i činjenica da se ovog proljeća navršava ravno 30 godina od kada je maturirala moja generacija. Bilo je to u školskoj 1976/77-oj godini. I još ni sa kim nisam razgovarao o proslavi 30 godina mature. Kao da nikome od nas nije stalo, kao da ne želimo da priznamo da smo maturirali prije tri decenije. Sjetio sam se svog omiljenog štiva iz tog doba – priče „Miševi“, Dina Bucatija. Hiljade i hiljade miševa je zagospodarilo kućom Korijevih, koji su se godinama pravili da ih ne primjećuju. Tako i mi – pravimo se da ne primjećujemo da smo postali sredovječni ljudi. Mnogi od nas su postali usporeni, sa manjkom kose i viškom kilograma…

A rado smo slavili 10 i 20 godina mature. Oba puta stožer i matica okupljanja bivših gimnazijalaca bio je Radio Bar i, naravno, njihov informativni punkt. Jednom je koordinator bio Zoran Živković, drugi put pisac ovih redova.

U ono vrijeme, prije tri decenije, bila su tri odjeljenja mature – dva na jezičkom i jedno na matematičkom smjeru. Razredni starješina mog IV-1 bio je profesor Miloš Perović, IV-2 pokojni Blažo Nikitović, IV-3 Krsto Marković. Direktor je bio autoritativni Maksim Lutovac. Slobodan Topalović nam je predavao matematiku, Zagorka Vuković srpskohrvatski, Mileva Dostinić italijanski, Milanka Čelebić engleski, Blažo Nikitović filozofiju i psihologiju, Miodrag Lekić, pa Peko Šoć sociologiju, geografiju Miloš Perović, istoriju pokojni Slobodan Jovanović… Bila je to plejada veoma dobrih profesora, koji su čuvali dostojanstvo i dignitet škole.

Ali, dopalo mi se što je u prošlogodišnjem listu barskih gimnazijalaca zapisao nekadašnji odličan đak Rajko Nikezić. On kaže, parafraziram, da nas Gimnazija nije učila demokratiji i slobodi mišljenja, niti smo u njoj savladali strani jezik, i danas smo zbog toga hendikepirani, pa, u izvjesnom smislu, i iskompleksirani.

Ove sadašnje generacije nemaju kompleks bilo koje vrste. Više zna moja kćerka sa 16 godina nego što sam ja znao sa 25, i mnogo je samostalnija.

Sa druge strane, bili su to mirni, bezbrižni dani, pod roditeljskim okriljem, utopljeni u barsku jugovinu, kao kod Arsena, dani prvih ljubavi, sazrijevanja i saznavanja raznih životnih stvari i beskrajne vjere u budućnost.

Matursko veče slavili smo u restoranu „Kalimero“ na Velikoj plaži. Više ne pamtim ni ko je s kim plesao, ni ko se napio, ni koga sve nije bilo. Nema više ni „Kalimera“, a ni Velika plaža, ni Ulcinj moje mladosti, gdje mi je živjela tetka, više nisu ono što su bili.

Ipak, ne žalim ni za čim što je prošlo. I dalje beskrajno vjerujem u budućnost, samo se više ne oslanjam na sebe, nego na svoje tri kćerke.

***

Ovaj tekst je objavljen u proljeće 2007. godine, u „Novim barskim novinama“. U međuvremenu, otišli su Vesko, Miloš, Šabo (tako smo zvali Sabaetina), Ilija… i mnogi profesori. Nismo slavili ni 30 ni 40 godina mature. Možda ćemo za dvije godine proslaviti pola vijeka. Trebalo bi, ali ko zna…

The post Milan Vujović: Više se ne oslanjam na sebe first appeared on BARinfo.

A.K. je istog dana, nakon teškog ranjavanja učenika Gimnazije “Niko Rolović”, lišen slobode i saslušan kod tužioca, koji mu je odredio zadržavanje do 72 sata.

The post Maloljetniku određen pritvor zbog ranjavanja učenika Gimnazije first appeared on BARinfo.

,,Na ovaj način, željeli smo podstaknuti uređenje Gimnazije i dvorišta koje je od 2019. godine i sječe čempresa, uništeno i ne služi za ponos gradu. Svaki kamen u ovom dvorištu, svako drvo koje je nekada krasilo ovo mjesto, dio je zajedničkog sjećanja svih nekadašnjih učenika i učenica Gimnazije i naših kolektivnih priča. Iz tog razloga, odlučili smo da stvaramo jednu novu priču, koja će biti dio obnove ovog prostora i učiniti ga inspirativnim mjestom jer to i zaslužuje da bude”, naveli su iz NVO Pogon.

Murali su nastali kao rezultat izuzetne saradnje umjetnika/ca, učenika/ca i nastavnika/ca, demonstrirajući snagu kreativnosti i zajedništva.

Odmah do ulaza u školu, sa lijeve strane ulaza nalazi se zajednički rad umjetnice Nede Popović i učenica Gimnazije: Maše Vujačić, Vane Pavićević, Anje Milić i Zane Bajraktarević, čijom izradom je koordinisala profesorica Snežana Brajović.

“Smjele i jake linije, bogatstvo oblika i inspirativne poruke osmišljene su da istovremeno uljepšaju prostor koji koriste učenici i učenice, kao i da ih navedu na pozitivno razmišljanje o sebi i drugima, da ih ohrabre da cijene svoju vrijednost i svoja prava i doprinos koji mogu pružiti svojoj zajednici. Na ovaj način, želi se podstaći razvoj građanskog društva i aktivističkog duha, kao i borba protiv letargije i prihvatanja nezadovoljavajućih rješenja”, kažu iz NVO Pogon.

S druge strane ulaza, pažnju privlači mural akademskog slikara Davida Husića i studenta grafičkog dizajna Frana Kolovića.

“Njihov rad je snažan podsjetnik na borbu zajednice za očuvanje čempresa i dvorišta Gimnazije. Kroz ovaj umjetnički izraz, prisjećamo se teških posljedica koje nastaju kada se volja zajednice ne uzima u obzir prilikom donošenja odluka, ali i inspirišemo ponovnim rađanjem prirode i potencijalima obnove zajedničkih prostora”, ističu ovi nevladini aktivisti.

Oni ističu da je Opština Bar ove godine sprovela konkurs za idejno rješenje za uređenje dvorišta Gimnazije.

“Na žalost, učenici i učenice, kao ni nastavno osoblje i uprava škole, koji će biti primarni korisnici tog prostora, nisu bili dio ovog procesa, nisu pitani za mišljenje niti su njihove stvarne potrebe uzete u razmatranje. Često se previdi važnost uključivanja svih zainteresovanih strana u procese koji direktno utiču na njihov život i prostor u kojem žive. Ova situacija nije izuzetak. Mladi su nosioci promjene. Njihove ideje, snovi i ambicije su ono što oblikuje našu budućnost. Zato smatramo da je od ključne važnosti uključiti učenike i učenice kao i nastavnike i nastavnice u ovaj proces. Ovo je ipak nešto što se još uvijek može ispraviti, tako da se nadamo da će nadležni u našoj opštini napraviti istraživanje o tome šta je mladima zaista potrebno, prije donošenja konačne odluke i realizacije obnove dvorišta”, rekli su iz NVO “Pogon”.

Oni potenciraju da “murali nisu samo umjetnička djela, već su snažni simboli naše zajedničke borbe, snage i nade. Oni predstavljaju našu težnju ka pravednijem, inkluzivnijem i boljem društvu. Oni su dokaz da, bez obzira na sve izazove sa kojima se suočavamo, mi možemo i hoćemo da stvaramo ljepotu, da se borimo za ono što je ispravno i da gradimo svijet u kojem želimo da živimo”.

Projekat “I dalje uspravno” je podržan kroz program Podržani=Osnaženi koji realizuje Fond za aktivno građanstvo, u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

The post Dva nova murala na zidovima Gimnazije first appeared on BARinfo.

U galeriji možete vidjeti dio atmosfere sa proslave.

The post FOTO: Gimnazija – Matura first appeared on BARinfo.