Brojna publika, među kojom su bili i predsjednik Opštine Dušan Raičević i potpredsjednica Tanja Spičanović, uživala je u nesvakidašnjoj promociji, koja je, i pored toga što je trajala sat i po, držala pažnju čitavim tokom.

Bilo je to veče za pamćenje, ne samo zbog povratka u neka druga, vedrija vremena, već i zbog univerzalnih poruka o Baru kao gradu sloge, dobre atmosfere i brige za bližnje, kroz priču o knjizi u kojoj je, kako reče voditelj književne večeri Radomir Petrić, “na neobičan način zabilježena istorija Bara koji nije našla svoje mjesto u zvaničnim istorijama i udžbenicima, ali koja zaista zaslužuje da bude publikovana”.

U ime domaćina, Kulturnog centra Bar, prisutne je pozdravio direktor Erol Marunović, istakavši da je “sve okupila knjiga koja nosi specifičnu težinu kad je Bar u pitanju, jer dokazuje svo njegovo bogatstvo – njegovih stanovnika, različitih vjera, nacija i socijalnih statusa, koji su svi bili ujedinjeni u jednoj ideji – da načine, svako na svoj način, svoj grad boljim i poštenijim mjestom za život”.

Dr Gina Masoničić, čija je NVO Povjerenje ponukala seriju predavanja “Naš Bar” iz koje se izrodila ova dvotomna monografija, opisala je put koji je prethodio izlasku knjige, govorila o turneji na kojoj je ona promovisana, naročito se zahvalivši Baranima na pomoći: “Nismo imali samo finansijsku pomoć, a i na njoj veliko hvala, već i onu prijateljsku pomoć i podršku da sve ovo izguramo do kraja”.

Iz stručnog ugla, o djelu su govorili Suljo Mustafić i mr Ivan Jovović.

Mustafić je istakao da “ova knjiga nije klasična istorija, jer nju obično ispisuju pristrasni istoričari suvoparnim redanjem činjenica koje su zanimljive samo njima i uskim akademskim krugovima. Ovdje su epopeje, slike, hronike ljudskih sudbina, neobičnih okolnosti i vihora života”, rekao je Mustafić, potenciravši da je ovo knjiga “koju svaka kuća u Baru treba da ima, da njome edukuje svoju djecu i buduće generacije”.

Mr Jovović je ocijenio kako je djelo “prvorazredni kulturni događaj u Baru ove godine”, te da iza nje stoji ogroman rad: “Ova knjiga je pisana stručnim, ali pristupačnim jezikom u kojem je prikazana socijalna istorija Bara, na jedan atipičan način. Želim da napomenem da za sve ono što je Željko napisao postoji adekvatna faktografija. Dakle, sve činjenice koje su navedene u ovom izdanju su verifikovane, i lako se mogu provjeriti”.

Kuriozitet svih osam promocija na turneji “Za Barane – Knjiga o Baranima” bilo je učešće potomaka, rođaka ili prijatelja ljudi čije su biografije opisane u knjizi. Tako je bilo i sinoć, uz pregršt iznenađenja. Specijalno za ovu priliku iz Tetova (MKD) je došao Nuri Ramadani, iz Subotice (SRB) Vesna Vujačić, a iz Podgorice Dejan Marić.  

Vujačić je sa publikom podijelila zanimljive angedote iz života prađeda, znamenitog ljekara s početka XX vijeka dr Josipa Pere, Ramadani je s puno neskrivenih emocija govorio o vezi svog oca, čuvenog Kikija, prodavca slatkiša, sjemenki i kokica, sa Barom i Baranima, a Dejan Marić se zahvalio autoru na upornosti i objektivnosti u pričanju kompleksne istorije njegove porodice, prvih barskih industrijalaca, braće Marić. “Mlađim generacijama, ja čak i svojoj kćerci, prepričavamo kakvo je bilo to doba i šta je naša porodica predstavljala za Bar i zaista se dičimo takvom prošlošću. U ovoj knjizi ta je priča prvi put cjelovito i temeljito ispričana”, rekao je Marić.  

Video porukom se iz Zagreba obratio fotograf Saša Ćetković, četvrta generacija fotografa porijeklom iz Zubaca/Bara – Saša je sin Jozov, unuk Jakobov, praunuk Franov.

Očekivano, najveće interesovanje pobudilo je obraćanje autora, često prekidano aplauzima i odobravanjem.

“Živimo moderni robovlasnički sistem, u kome niko nema vremena ni za koga, i u kome su faraone i kraljeve zamijenile banke, države i korporacije. U tom sistemu, tempo života nas melje i koliko god da radimo, malo je. Zarobljeni smo u kalupima vlastitih života jer znamo da smo mogli i možemo, i da smo znali i znamo, ali nam ne može biti. Zašto ovo pričam? Zato što smo u ovakvom načinu života izgubili i sebe, i bližnje, i grad kakvim smo imali, pa nam preostaje samo kukanje na društvenim mrežama. Ova knjiga i turneja bili su prilika da se podsjetimo kakvi su i što su bili neki Barani. Oni koji su činili grad onakvim kakvim je bio. Ponosan i uspravan, lijep i na svoj način bezobrazan i prkosan kad ustreba, onaj koga ‘nema do cara’”, rekao je Milović.

Govorio je o kriterijumu koji je koristio za odabir ljudi koji će uvrstiti u knjigu, ali i prvi put rekao čije se biografije nisu našle u njoj, a postojao je plan da budu. “Upravo nedostatak vremena, ako hoćete i snage, ali najviše novca za daljenje kopanje po arhivima i samu štampu, spriječili su nas da dovršimo biografije još desetak ličnosti. To su Ivo Vicković, Blagoje Marković, Marko Sekulić, Lazar Lekić Kubanac, John Hajduković, Petar Vukčević, Ivan Zanković, Gvido Vanino, Dušan Jovović, Luka Jovović, Ranko Vukotić, Mirko Mijušković…”.

Autor monografije se zahvalio porodici Masoničić, kao timu “koji je najbolji ako radite neki projekat”, i potencirao da je “naročito zadovoljan što su u knjizi rasvijetljeni neki nejasni ili pogrešno tumačeni momenti barske novije istorije, što su lične sudbine poslužile za rekonstrukciju one lokalne, pa i globalne, i što se jasno vidi da je sudbina pojedinca vrlo često bila i sudbina grada ili dijela naroda”. Posebno je, rekao je, ponosan što je ovom knjigom “znanje o prvim danima fudbala u Baru postalo kudikamo veće i konkretnije”.

“Jedino razočarenje tokom rada predstavljala je činjenica da Opština Bar kao institucija nije stala iza monografije o znamenitim ličnostima našeg grada u XX vijeku. Njen finansijski doprinos bio je gotovo zanemarljiv, pa je sav teret obezbjeđivanja sredstava pao na društveno odgovorne firme, državne i privatne, nevladin sektor i prijatelje Barane koji su iz svog novčanika donirali novac za dovršetak štampanja”, zaključio je Milović.  

Tokom promocije prikazana su i dva petnaestominutna filma – prvi o promotivnoj turneji ove knjige, a drugi, posebno emotivan, bio je načinjen od devet govornih segmenata glasova ljudi čije su biografije opisane u knjizi.

The post Dva bisa za pisca na centralnoj promociji knjige Ljudi iz grada bez vrati first appeared on BARinfo.

Bar, njegov prepoznatljivi  duh i tradicija, nanovo su oživljeni projektom NVO “Mediteran Multimedia” i “Povjerenje”, čija je kruna dvotomna monografija o malim-velikim i neobičnim ljudima koji su ga oblikovali i stvarali.

Promocije knjiga “Ljudi iz grada bez vratî  – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” u karakterističnim djelovima barske opštine, ali na netipčnim i neformalnim mjestima, nadovezale su se na suštinsku misiju ovih djela – podsjetiti se i ne zaboraviti zanimljive barske ličnosti, ali i u vremenu otuđenja, kada se , uglavnom, komunicira preko društvenih mreža, sresti se i razgovarati sa prijateljima i komšijama, oživjeti uspomene i vratiti se nekim starim vrijednostima, upravo onim koje su njegovali glavni akteri knjiga Željka Milovića.

“Prva književna turneja priređena u Baru premašila je naša očekivanja, jer smo, u stvari, očekivali atmosferu kakva je na klasičnim promocijama, sa malo ljudi i bez interakcije publike i učesnika, a naše promocije su se pretvorile u śednike na kojima su se sreli ljudi koji se dugo nijesu vidjeli, koji su dugo razgovarali i pričali svoje priče što imaju ili nemaju veze sa knjigom. Naša misija je zato dostojno ispunjena – predstavili smo ovo djelo na osam lokaliteta, na svakoj promociji bilo je od trideset do stotinu ljudi. Čuo sam neke podatke i priče za koje ni ja nijesam znao, pokazalo se da ljudi žele da to ispričaju, ali da nijesu imali kome. Pokazalo se i da su ove promocije dobro došle, da se ljudi sretnu, pokrenu i da ponovo prostruji poznata barska energija, koja oduvijek postoji, ali je treba potaknuti”, kazao je nakon promocije Željko Milović.

Sve je počelo u živopisnom selu Zupci, kod crkve Svetog Ivana, odakle se pruža divan pogled na cijeli Bar. Na promociji je bilo više ljudi nego što ovaj kraj ima stanovnika, a nastavljeno u Dobroj Vodi – “Makini Vučinića”, objektu porodice čiji predak , Nikola Vučinić, jedan od najznačajnijih žitelja mrkovskog kraja, otvara priču o nezaboravljenim Baranima. Posebnu magiju imala je prezentacija u Starom Baru, čudesnom prostoru između nekadašnje Narodne čitaonice, koja nije u upotrebi duže od stotinu godina i Spomenika Oslobodiocu, a zatim na Staroj Topolici, Ostrosu, Đuravcima, Virpazaru…

“Uvijek smo se trudili da promocije budu na mjestima gdje se nikada nijesu dešavali ovakvi ili slični događaji, a da su to, sa druge strane, mjesta koja su karakteristična za Bar i tematiku knjige. Meni je posebno draga bila ona u mojoj Staroj Topolici, kod Ćićovog i teta Danijelinog autobusa, gdje se vodio čitav zabavni život nekadašnjeg Bara. To je i bila najemotivnija promocija, jer je bilo puno suza govornika i publike, a prvi put su se, nakon 1941. i fašističke okupacije, u Baru pojavili potomci porodice Dekleva, samo za tu priliku prostigli iz Kanade. U Ostrosu su promociji prisustvovali mještani koji imaju specifičan odnos prema knjizi i Tahiru Kanaćiju, njihovom znamenitom predstavniku, a nama je veoma draga bila i promocija za jedina dva žitelja sela Đuravci, koja su nam mnogo pomogla informacijama o Prenči Đuroviću. Uslijedila je Crmnica, odnosno Vir, i susret sa mještanima na platou ispred nekadašnje Biblioteke, koja ne radi decenijama, ali nadamo se da će uskoro dobiti svoju funkciju. Bila je to, takođe, emotivna priča o Laletu Bokanu, generalu Rašku Vukosavoviću, Ljubu Joličiću i ostalim poznatim Crmničanima”, kazao je Željko Milović, koji je istakao, obzirom da knjiga obuhvata ličnosti koje su živjele od početka prošlog vijeka, da su mu posebno dragocjena bila svjedočenja njihovih savremenika, poput Mila Vukčevića, koji ima 91 godinu.

“U knjizi je zastupljeno 87 ličnosti, a ima, sigurno, bar još tri stotine koje bi mogle da uđu u knjigu. Ovo je moj izbor, a zajedničko svima jeste da oni oslikavaju duh Bara – Pristana, Starog Bara, Topolice, kakav je trebalo da bude i kakav je zaista i bio, stvaran , između ostalog, i načinom života, razmišljanja i moralnim kredom junaka knjige”, zaključuje Milović, koji je najavio nove književne projekte, sa ovom i drugim temama.

Sin Mića Radova Masoničić, Nikola, poznati barski revolucionar i antifašista, jedna je od ličnosti koja se našla u ovoj monografiji, a na njegovom imanju u Kapljevi – MZ Polje, održana je posljednja, tzv. narodska promocija, uoči oficijelnih u Dvorcu kralja Nikole i u okviru “Kulturnog kalendara Sutomora”.

“Moj đed, Nikola, svojim životom je zaslužio da se nađe u knjizi. Bio je, kao i Željko, svojevrsna enciklopedija raznih informacija i znanja. Otvoren za razgovor, ali rijetko je pričao o svojim ratnim i poslijeratnim iskustvima, a posebno o dobrim djelima koje je činio”, kazao je Dušan Masoničić, unuk Nikolin, koji je podsjetio kako je nastao projekat “Naš Bar”, iz volonterskih aktivnosti NVO “Povjerenje”, tokom kojih je autor, Željko Milović, održao seriju predavanja u barskim školama, a potom i u Dvorcu kralja Nikole o malo poznatim znamenitostima i zanimljivostima Bara, ali i njegovim ličnostima. Osim autora, najzaslužnija za njegovu realizaciju je predsjednica NVO “Povjerenje”, dr Gina Masoničić.

Iako su organizatori promocije izrazili žal što se knjiga, odnosno dvotomno izdanje, nije pojavilo na “Barskom ljetopisu”, manifestaciji gdje bi našla svoje prirodno mjesto, to se, na kraju, kako je istakla dr Masoničić, “pokazalo kao prednost”.

“Vjerovatno bi izostala ova književna turneja, a ona je bila najbolji način promovisanja ovog djela, čija je suština topla, ljudska priča o Baru. Zato sam i željela da je prenesemo svim Baranima, u svakom dijelu opštine”, kazala je dr Gina Masoničić, koja je na pitanje da li se mogu očekivati nove knjige, odgovorila: “Sigurna sam da hoće, imamo već puno spremljenog materijala, iako je Željko sumnjalo i često misli da je teško realizovati ovakve poduhvate. On to radi stručno i kvalitetno, a ja sam tu kao logistika, da ga podstičem, podržim kada treba naći novac ili kada mi on, na primjer, u četiri ujutro pošalje neku fotografiju, mail, pita što, kako, da mu odmah odgovorim. Moja je želja da u nekoj od narednih knjiga bude više žena”, kazala je dr Masoničić.

Veče je u Kapljevi započeto pjesmom Mića Radova Masoničića, koji je bio pečalbar, iz knjige “Nebo bez sjaja” – pročitala je mlada Teodora Vukčević. Fragmente o znamenitim ličnostima iz knjiga čitale su Marija Vuksanović i Jelena Vlahović. Publici se dirljivim i emotivnim govorom o svojoj ljubavi prema Baru, obratio i jedan od prvih komšija Masoničića, koji se u grad pod Rumijom doselio prije nekoliko decenija, Rade Dedijer, a zatim uvijek šarmantni i duhoviti Božidar Čiča Gagović, frontmen “Akademie” i novinarka Gordana Vujović. Kuriozitet promocije koji je izazvao posebnu pažnju Barana bio je masivni pano, sačuvan još od 1985. godine, na kome je bilo stotinjak fotografija učesnika emisije “Znanje – Imanje”, u kojoj je domaćin bila MZ Polje.

“Žene Bara velikog srca” podržale su ovu priču onako kako samo one umiju – sa puno ljubavi i pripremljenim kulinarskim specijalitetima, a čuvena poslastičarnica “Karađuzović” iz Starog Bara i porodica Neđeljka Đurovića specifičnim poslasticama.

The post VIDEO: U Kapljevi najposjećenija od promocija Ljudi iz grada bez vratî, za kraj turneje first appeared on BARinfo.

“Ostros smo odabrali kao petu stanicu jer je on na svoj neobični, za nas Topoličane egzotični način, veza i spona jezerskog i morskog dijela, specifično mjesto sa svojim zakonitostima i načinom života”, rekao je Milović, nakon uvodnog obraćanja Dušana Masoničića koji je vodio program.  

Čitava promocija bila je posvećena najpoznatijem Krajinjaninu, znamenitom dervišu Tahiru Kanaqiju (Tahir Kanaćević), hodži za kojeg su znali ne samo u njegovom kraju, i u barskoj opštini, već i daleko van Jugoslavije.

“Prije dvadeset godina, 1999, tokom rada na ‘Barskim novinama’, Suljo Mustafić me doveo kod sina legendarnog šejha Kanaćija – Ćerema, i tada je publikovana prva reportaža za lokalne medije o ef. Tahiru. Priča koju smo čuli, a koju sam ja ljubopitljivošću dopunjavao godinama, vezana je za njegovu nevjerovatnu duhovnost, ali i za sve ono neobjašnjivo običnoj nauci i ljudima koji vjeruju samo u konkretne stvari”, rekao je Milović.

Tahir Kanaqi je još tridesetih godina XX vijeka postao sufija / derviš, a marta 1982. dobio je zvanje “šejh” i postao vođa tarikata Rufai u Crnoj Gori. Sufizam je duhovna dimenzija islama, opisivan kao put ka izvoru i odredištu, preko ljubavi prema bližnjima i Bogu, ali i preko samospoznaje. Sufizam uči da su sve velike religije i njihovi duhovni učitelji poslani od jednog Boga, te da razlike u religijama vode porijeklo od ljudi. Toga se pridržavao i šejh Tahir, poznat po izreci “Sve su vjere cvijeće s jedne livade”. Zbog mudrosti, mirnoće i specifičnog ponašanja koje je ulivalo povjerenje, među običnim ljudima je bio poštovan, a pripisivana su mu svojstva i moći koja su ga izdizala od ostalih. Liječio je na razne načine: zapisima (amajlijama), molitvom, stavljajući svoj dlan na bolno mjesto, još ima živih savremenika koji su prisustvovali šejhovom liječenju glavobolja, nervnih rastrojstava, duševnih poremećaja, “od mađije”, uroka, zmijskog ujeda… Za svoje “usluge” nije nikada tražio novac i uvijek je tvrdio da je samo posrednik, a da je u Božjim rukama sudbina bolesnika. Primao je ljude danju i noću, bez obzira na vjeroispovijest. Imao je ljudskom poimanju stvari čudne moći – u novinama, publicistici, knjigama… postoje zabilježeni čudni događaji čiji je šejh Kanaći bio glavni akter, i nijedan od njih se ne može objasniti logikom. Bio je istaknuti dobrotvor, posjedovao je znanja iz narodne medicine, bio poznavalac nekoliko stranih jezika, geografije, astronomije, istorije, pedagogije, ali i persijske, grčke i arapske filozofije.

O šejhu Tahiru Kanaqiju je govorila dr Ganimete Hoxha, posebno istakavši da je narod Krajine ponosan što ga je imao. “Kad sam pisala knjigu o zdravstvu Krajine, nisam znala, a tog podatka nema ni u ovoj monografiji, da je ef. Tahir imao uvijek uza sebe, kad bi išao po selima, torbu sa opremom prve pomoći: alkohol, jod, tablete protiv bolova, sterilne gaze koje je kupovao… Bio je duhovni čovjek, ali je igrao i ulogu ljekara tamo gdje je zatrebalo. S posebnim osjećajem sam u mojoj knjizi štampala njegovu pjesmu u kojoj se filozofski govori kako um može djeluje na čovjeka”, rekla je dr Hoxha.

Bećir Berjašević je potencirao “posebno zadovoljstvo što je Kanaqi našao mjesto u ovako vrijednoj knjizi“.

„Bio je čovjek koji je u knjigu uvršten sasvim sigurno bez svrstavanja kome pripada, jer je prihvatao sve dobre ljude. Nije ih razlikovao ni po naciji, ni po vjeri, ni po bilo kojem kriterijumu. Bio je Albanac, ponosan na svoje porijeklo, ali poštovan i prihvaćen od svih, a isto tako je i on prihvatao druge. Družili smo se malo, ne dovoljno koliko je trebalo, dijelom i zbog ograničenja koje je imao u sistemu koji je vladao i posla kojim se bavio. Izuzetni intelektualac, doživio je teške stvari i trpio ih, ali u dubokom ubjeđenju da treba raditi samo ispravno“, rekao je Berjašević, dodajući da je Kanaqi “još u ono vrijeme, kad je malo ko čitao, bio jedini radi koga je list ‘Rillindja’ dolazio u Ostros“.

Dr Hohxa je na kraju posebno istakla značaj dr Gine Masoničić kao pokretačke snage projekta koji je rezultirao ovom “posebno važnom knjigom”: “Mi idemo, a knjiga će ostati kao pečat vremena, da bi potomci znali kakvi su ljudi nekad živjeli”.

Druga promocija u Đuravcima, istog dana, imala je neformalni karakter, jer su organizatori željeli da “na kuću” odnesu knjigu i pričaju o njoj jedinim preostalim stalnim žiteljima ovog sela: Đuru (91) i Dilji (80) Maljević.

“Vaš doprinos u nastajanju ove knjige je bio izuzetno važan, jer ste bili jedini preostali koji se sjećaju Prenče Đurovića, čovjeka za koga se kaže da je preživio ‘Titanik’. Priča o njegovom životu, ponašanju, sjećanjima na kobni dan i svemu što se izdešavalo oplemenila je poglavlje posvećeno ovom čovjeku. Time je bar jedan dio vela misterije Prenčinog života otkriven”, rekao je Milović u Đuravcima.

Vremešna, ali veoma žustra i visprena domaćica opisala je još jednom i pokazala ruševinu negdašnje kuće Prenče Đurovića, ustvrdivši da su “od Maljevića, Đurovića, Čelića i ostalih, u Đuravce sada samo nas dvoje. Ljeti neko i dođe, rijetko, zimi nema nikoga”.

Dvotomna knjiga “Ljudi iz grada bez vratî  – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” na preko 500 strana donosi biografije 87 ličnosti, koje su svojim životom i odnosom prema ljudima oblikovali prepoznatljiv duh grada koji Bar čini drugačijim i posebnim. Inicijalni podsticaj za nastanak knjige je bila serija predavanja “Naš Bar” NVO Povjerenje, a djelo je publikovala izdavačka kuća “Mediteran Multimedia” iz Bara.

Do sada su promocije sa izuzetnim odjekom održane u Zupcima, Dobroj Vodi, Starom Baru i na Staroj Topolici, a prema planu preostalo je još predstavljanja na Virpazaru i u Kapljevi. Centralna promocija je u drugoj polovini septembra u Dvorcu, a u oktobru je u Sutomoru.

The post Promocije Ljudi iz grada bez vratî u Ostrosu i Đuravcima first appeared on BARinfo.

Kompletan polusatni program su osmislili sami, od voditeljskog konferansjea preko minijaturnog ozvučenja do izbora tačaka. Sudeći po dešavanjima tokom večeri, organizatorka čitavog događaja bila je Isidora Radulović, a voditeljke su bile Anastasija Dobrković i Dina Ibrišimović.

Recitovale su Isidora Radulović i Ivona Popović, kratke viceve govorile Katarina Davidović i Asija Ibrišimović, muzičke numere su izvodile Jovana Milić i Bogdana Mijović, uz plesnu tačku Teodore Krstić sa Isidorom i Ivonom.

Kruna je bilo zajedničko izvođenje evrovizijske pjesme „Hajde da ludujemo“, u čemu su im se pridružili i prisutni iz publike.

Za sami kraj, mladi izviđači (poletarci i pčelice) Odreda „24. novembar“  (Elena i Itana Kovač, Stefan i Vanja Vučeljić, Iskra Cvrkota i Vasilija Đukić) su izveli skeč-recitaciju na temu izviđaštva.

Kako su roditelji u publici istakli, djeca su na ovaj način željela da unesu živost u ljetnje dane, da naprave zabavu za roditelje, ali i da se oduže dr Gini Masoničić, koja ih podstiče na kreativne igre oko njene ordinacije. Tako je prije neki dan organizovala crtanje kredama po betonu, a djevojčice i njihove mame podsjetila na igru “lastike“.

“Moje je bilo samo da im dam lastiku i krede, i kažem da mora da bude igra kao nekada, bez mobilnih telefona“, kratko je rekla dr Masoničić.

Nakon programa, kojeg je čitavim tokom pratio dječiji smijeh i pjesma i aplauzi publike, uslijedila je nagrada – puna velika kutija sladoleda i čokoladni bomboni.

The post KAO NEKAD: Djeca priredila ulični program za stanare, roditelje, prolaznike… first appeared on BARinfo.