Vladika je podsjetio na životni put proroka Ilije, kao i o čudima i događajima koje je učinio ili prorekao.

“Sveti Ilija je duboko ukorijenjen u religioznoj tradiciji svoga naroda. Nije prihvatio lažne, tuđe bogove. Dakle, mnogo je važno ukorijenjenost u religioznoj i istorijskoj tradiciji svoga naroda. Ne može neko da kaže u Crnoj Gori da je vjeran ako ne poštuje Svetog Vasilija i Svetog Petra Cetinjskog, je li? To se zna! I Svetog Savu. Dakle, ako nije ukorijenjen duboko u istoriji religioznoj svoga naroda, koja je opet ugrađena u jednu širu sliku pravoslavnih naroda, ne može takav čovjek da se predstavlja kao prorok ili sveštenik u Izrailju, odnosno u našem narodu u ovom slučaju.“, rekao je mitropolit Kirilo.

Nakon što su osveštani slavski darovi i prelomljen kolač, prisutnima se obratio protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, arhijerejski namjesnik barski. Ovogodišnji kumovi slave su bili Veselin Vanja Drašković sa porodicom i porodica pokojnog Nikole Nikice Kovačevića, a dio slavskog kolača za kumstvo sljedeće godine, ispred grupe inženjera iz Bara, preuzeo je Nikola Smolović.

Ilindan je proslavljen i u crmničkom selu Gluhi Do. Liturgiju je služio sveštenik Krsto Plamenac, paroh crmnički. Upriličena je litija oko hrama, blagosiljani su slavski darovi, a potom je služen pomen preminulim mještanima Gluhog Dola. Slavsku trpezu je pripremio ovogodišnji domaćin Vasko Masoničić sa porodicom. Kumstvo za narednu godinu preuzeo je Marko Ćeklić.

Dva dana kasnije, 4. avgusta, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije i episkop novobrdski Ilarion služili su liturgiju u manastiru posvećenom Svetim ženama mironosicama u crmničkom selu Dupilo.

Nakon osvećenja slavskog kolača, mitropolit Joanikije čestitao je praznik Svete Marije Magdalene, naglasivši da je ona “bila veliki svjedok i propovjednik pravoslavne vjere i jedan od prvih svjedoka Vaskrsenja Hristovog, ali i svoga vaskrsenja”. On je naglasio da je suština njenog životnog puta u vjeri, pokajanju i potpunom predavanju Hristu. Prema njegovim riječima, njen primjer “svjedoči da čovjek, bez obzira na grijehe, iskušenja i životne teškoće, može doživjeti duhovno vaskrsenje”.

The post Na Volujici i u Gluhom Dolu proslavljen Ilindan, u Dupilo liturgiju služio mitropolit Joanikije first appeared on BARinfo.

Navedena crkva je zakonom zaštićeni spomenik kulture Crne Gore. Postoje u istoriografiji različiti podaci o vremenu obnavljanja (restauracije) crkve Rođenja presvete Bogodorice, u selu Gluhi Do, u Crmnici.

Godina kada je podignuta nije tačno poznata. U naučnoj istoriografiji, istoriji umjetnosti, arheologiji, te publicistici navode se različiti podaci oko datuma njenog obnavljanja. Jedni kazuju da se to dogodilo 1875, a drugi 1879. godine.

U vrijeme obnavljanja te crkve, poglavar Pravoslavne crkve u Crnoj Gori bio je mitropolit Ilarion Roganović, koji je tu dužnost obavljao od hirotonisanja 1863. do smrti 1882. godine, kada ga je naslijedio na mitropolitskoj stolici Visarion Ljubiša. Crkva Rođenja (Roždestva) presvete Bogorodice u Gluhom Dolu bila je u vjerskoj i administrativnoj jurisdikciji Crnogorske crkve, odnosno, njenog episkopata i klera, kako u vremenu crnogorskog Vladikata, tako i u doba Knjaževine i Kraljevine Crne Gore. Ta crkva je grobljanskog tipa i domicilna je, saborna crkva stanovnika crmničkog sela Gluhi Do, kojima i pripada. Inače, u Gluhom Dolu postoji pored nje još nekoliko crkava.

U monografiji “Pedeset godina na prestolu Crne Gore 1860-1910”, objavljenoj u slavu jubileja 50 godina vladavine knjaza Nikole I Petrovića Njegoša i proglašenja Kraljevine Crne (monografiju je štampao dr Lazar Tomanović, 1910), između ostalog, navodi se, kada se nabrajaju podignuti i obnovljeni hramovi u Crnoj Gori od 1860. do 1910, na strani 110 da je u selu Gluhi Do (Crmnica) 1879. obnovljen hram, odnosno, crkva Rođenja presvete Bogorodice.

U knjizi “Spomenici kulture Crne Gore”, čiji su autori dr Čedomir Marković i dr Rajko Vujičić, objavljenoj 1997. godine, na stranama 97 i 98, o navedenoj crkvi se kaže:

“Saborna crkva Sv. Bogorodice smještena je na uzdignutoj zaravni na sjevernom dijelu crmničkog sela Gluhi Do. To je prostrana građevina nastala u nekoliko faza. U današnjem izgledu osnova joj ima oblik izduženog slobodnog krsta. Podužni brod je podijeljen na pet približno jednakih traveja, dok je transept, koji obrazuje sjeverni i južni krak krsta, znatno niži. Na taj način osnovni korpus ima daleke reminiscencije na raški oblik beskupolnog hrama. Po spojnicama na podužnim fasadama da se zaključiti da je najstariji dio crkve onaj prema istoku, te da je crkva još najmanje dva puta bila prepravljana. Današnji izgled je dobila 1875. godine, koja je uklesana na nadvratniku zapadnog portala. Zapadna fasada je skladno raščlanjena profilisanim portalom, rozetom poviše njega i zvonikom sa tri otvora.

Okolo crkve je ograđeno groblje. Neke nadgrobne ploče, debljine do 25 cm, imaju arhaične ukrase, krugove, kvadrat i druge geometrijske ornamente, koji asociraju na srednjovjekovne stećke. Vjerovatno pripadaju najstarijoj fazi sahranjivanja na ovoj lokaciji, koja bi mogla dosezati do 16, a možda i do 15. vijeka.

Unutrašnjost je zasvedena poluobličastim svodom u kombinaciji kamena i sige. Uz polukružnu apsidu na sjevernoj strani, ugrađena je niša za potrebe proskomidije. Pored dva portala, na zapadnoj i južnoj fasadi, unutrašnjost je dobro osvijetljena sa sedam prozora na podužnim zidovima i niskom transeptu, pijevnicama.

Ikonostas za crkvu oslikali su i izrezbarili 1888. godine makedonski ikonopisci braća Đinovski, o čemu je sačuvan i pisani ugovor”.

The post Mr Novak Adžić: Iz barske baštine (39) first appeared on BARinfo.

Hrabro su osvajali svijet s željom da zarade i da se vrate. Ali, ostajali su najčešće zanavijek. Radili su, kako su zborili, “najteže rabote”, u mračnim rudokopima, na sječi šuma, gradnji pruga…

Svila se zima; zabijelio Detroit, a u prostranom restoranu “Vladimir’s” u kvartu Farmington Hil, Gluhodoljani braća Šarčević, Vladimir, Nikola i Vojo, užurbano se spremaju da dočekaju goste. Restoran je uglavnom rasprodat godinu dana unaprijed; prava fabrika.

U golemoj kuhinji zveckaju čaše i tanjiri, gdje Vuksan Junčaj, Albanac iz Malesije, godinama “desna ruka” Vladimira Šarčevića, rukovodi pripremama za veliki banket.

Sjedim, vaktile, u Vladimirovoj kancelariji, punoj uspomena koje ga podsjećaju na Crnu Goru i zavičajni Gluhi Do. Zvoni telefon. Javljaju se stanovnici Detroita da bi rezervisali sto i proslavili neki porodični jubilej ili poslovni uspjeh. Tu su i stalne mušterije. I “sinovi sinova”.

“Restoran ima dvanaest do trinaest stotina stolica” – priča mi Vladimir Šarčević – “Glavna soba ima sedam stotina mjesta, gornja tri stotine. Pozadi su još dvije sobe, a najmanja soba, koja se zove ‘Montenegro’ ima osamdeset mjesta…”

Otac mu, Rade Šarčević, u šesnaestoj godini, s bratom Petrom, početkom dvadestog vijeka dojezdio iz Gluhog Dola u Ameriku. Bio rudar u Hazeltonu, gdje su mu rođeni sinovi.

“A bio je pod Taraboš!” – sjeća se Vladimir – “Nosio je kao četrnaestogodišnjak municiju…”

Neposredno pred Drugi svjetski rat, otac je sinove uputio u Crnu Goru, da vide postojbinu, da se ne odrode.

“Jeste, otac je želio da budemo Crnogorci, pa nas je poslao u Crmnicu, da nas Amerika ne pojede” – veli Vladimir Šarčević.

“U Gluhom Dolu živjeli smo lijepo, otac je šiljao pomalo para, u selu smo imali voćke, loze, pašnjake. A onda je došao Drugi svjetski rat i ja sam se priključio partizanima, zatim sam s američkom i engleskom vojskom ostao dvije i po godine u Italiji i krajem 1946. vratio se u Ameriku-

Stasitog Crmničanina dočekao je još jedan rat!

“Dvije i po godine proveo sam u Korejskom ratu. Nijesam se borio, već sam se nalazio u pozadini, u Teksasu, odakle smo šiljali trupe na front” – priča Vladimir – “Nikad se ljepše nijesam proveo u životu. Imao sam dobru platu, mlad, u dvadesetšestoj godini postao sam oficir. Čovjek je gospodin u američkoj vojsci. Bio sam u bazi u Teksasu. Fin je taj Teksas, samo što je vrućina. Ali, u Teksasu su najljepše žene. Pitaju me okle si, a ja im kažem da sam iz Montenegra. A onda one pitaju đe je ta država u Americi? Ja im kažem, tu, kod Detroita…”

Spominjem braću Šarčević, jer su početkom 1971. godine bili među osnivačima veoma uglednog Američko-crnogorskog kulturno-prosvjetnog društva “Lovćen” u Detroitu, koje je okupljalo brojne crnogorske iseljenike.

Zanimljivo: u Pravilniku “Lovćena” je naglašeno “da se ime i sjedište Društva ne može i ne smije niukom slučaju promijeniti”. Prvi predsjednik “Lovćena” bio je upravo Vladimir Šarčević, a kasnije i dugogodišnji počasni predsjednik. Manifestacijama “Lovćena” redovno su prisustvovali visoki predstavnici Detroita, kongrsmeni i senatori Mičigena.

Braća Šarčević, zajedno s Đurom Drešićem, prikupili su jednom prilikom petnaest hiljada dolara za izgradnju puta i rasvjete u selu Gluhi Do. To je samo djelić njihovog dobročinstva…

(na naslovnici: Vladimir Šarčević i američki admiral Mandarić)

The post Slobodan Vuković: Šarčevići – Od Gluhog Dola do SAD first appeared on BARinfo.

On je, kako je saopštila policija na Tviteru, upravljao vozilom bez položenog vozačkog ispita.

“Policija je na putu Podgorica-Bar, u mjestu Gluhi Do, kontrolisala M.N.(21), mladog vozača koji je upravljao vozilom brzinom od 151 km/h na dijelu puta gdje je brzina ograničena do 70 km/h, pri tom nije imao ni položen vozački ispit”, navode iz policije.

Ističu da je mladić uhapšen i priveden nadležnom sudu.

The post Kod Virpazara uhapšen mladić, vozio 151 km/h bez položenog vozačkog first appeared on BARinfo.

„Njih jedanaest, sa puškom u ruci,na poziv KPJ,  stali su u stroj za slobodu. Jedini koji se vratio živ je, sada već pokojni, prvoborac Dušan Vukčević“, kazao je predsjednik UBNOR-a i antifašista Bara, Đuro Marković. On je istakao veliki doprinos bratstva Vukčevića koje se brine o ovom spomeniku, a kako je kazao „poginuli i strijeljani za slobodu ostavili su nam poruku da su slobode dostojni oni koji se bore za nju, iznova i svakodnevno“.

„Kada vrijeme izbriše tragove, a žrtve u borbi za slobodu postanu dio sjećanja, istorija počne da se prekraja za dnevno-političke potrebe, podsjećanje na istinu jedini je lijek,“ istakao je Marković.

Iz sela Mačuge davne 1941. godine, u borbu za slobodu krenulo je šesnaest boraca, koji su ginuli od Sozine do Sutjeske.

„Ratni vihor nije imao milosti, nijesu je ni tražili, a tri porodice Dobrkovića čiji su jedinci i kćer jedinica, Jana, poginuli u ratu i čija su se ognjišta zatrla, podsjećaju koliko je skupo plaćena sloboda“, zaključio je Marković.

The post Poklonili se sjenima palih rodoljuba first appeared on BARinfo.