Dr Ljiljana Jovićević, specijalista epidemiologije, ističe da je vakcinacija najvažnija preventivna mjera zaštite od zaraznih bolesti, no, uprkos velikim naporima Instituta za javno zdravlje, Ministarstva zdravlja, pedijatara i epidemiologa, posljednjih godina bilježi se evidentan pad broja nevakcinisane djece. Taj pad za protojereja Jovana Plamenca nije iznenađujući jer je, prema njegovom mišljenju, proces vakcinacije netransparentan, a novi Zakon budi dodatnu sumnju kod roditelja jer im ne ostavlja slobodu izbora. 

Specijalista epidemiologije dr sci. med. Ljiljana Jovićević ističe da je član 42 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti u sličnim formulacijama već dio zakonskih okvira u pojedinim državama našeg regiona i potvrđuje da, na osnovu ove odredbe, potvrda o zdravstvenoj sposobnosti djece za upis u predškolsku ustanovu neće biti izdata djeci koja nisu vakcinisana u skladu sa važećim kalendarom vakcinacije. Pojašnjava da potvrdu može da izda isključivo izabrani pedijatar, te da je zakon predvidio i kaznene odredbe.

“U skladu sa članom 42 ovog zakona djeca kojoj ne bude izdata potvrda – neće moći da se upišu u predškolsku ustanovu. Nadzor nad primjenom odredbi ovog zakona vrši Sanitarna inspekcija koja će postupati u skladu sa prijavama o nevakcinisanju djece”, navela je Jovićević.

Izmjenama Zakona o zaštiti stanovništva protiv zaraznih bolesti, predviđeno je da dijete može biti izuzeto od vakcinacije u slučajevima postojanja trajne medicinske kontraindikacije.

“Postoje kontraindikacije za primjene određenih vakcina. Ukoliko, na osnovu medicinske dokumentacije, postoje trajne kontraindikacije, ljekar daje potvrdu o postojanju trajnih kontraindikacija i samo u tom slučaju dijete se može osloboditi od obavezne vakcinacije. Zakon je vrlo rigorozan i propisuje kaznene mjere za roditelje, odnosno staratelje djece, koji ne omoguće vakcinaciju djeci. Zakon predviđa određene kazne i za pravna lica u kojima se vrši imunizacija. Što se tiče samih kazni za roditelje, na osnovu prijava pedijatara Sanitarna inspekcija provjerava da li je djeci omogućena od strane roditelja i staratelja primjena vakcina i na osnovu toga se primjenjuju zakonom predviđene mjere, odnosno kazne“, pojašnjava naša sagovornica.

Saglasna je sa konstatacijom da većina roditelja ima strah prilikom vakcinacije kako će dijete reagovati na vakcinu.

“I to je realan strah, jer su uvijek mogući, kao i tokom upotrebe bilo kog lijeka, neželjeni efekti, reakcije, nuspojave. Većina osoba nema nikakvu reakciju, međutim kao najčešće nuspopave registruju se bol na mjestu uboda, kada se savjetuje upotreba hladnih obloga. Nekada se može javiti povišena tjelesna temperatura koja se najčešće dešava dan, dva poslije vakcinacije. Kratko traje, prolazi najčešće bez upotrebe antipiretika uz uzimanje dovoljno tečnosti i mirovanja. To su reakcije koje ne zahtijevaju intervenciju ljekara. Moguće su, naravno, i neke ozbiljnije reakcije, kao što je anafilaksa. Ali, to su zaista veoma rijetke reakcije. Roditeljima se uvijek prilikom vakcinacije postavi pitanje da li je bilo neke reakcije prilikom prethodnih primanja vakcina. Ukoliko roditelj da potvrdan odgovor, preduzimaju se sve preventivne mjere. Ukoliko je potrebno, vakcina se može dati i u bolničkim uslovima. Neželjene reakcije i nuspojave uvijek su moguće, postoji opasnost od njih, ali je mnogo veći rizik od oboljevanja od određenih bolesti, prije svega ako govorimo o malim boginjama, koje su jedno veoma kontagiozno oboljenje i ukoliko se pojavi u sredini gdje imamo nezaštićene osobe, većina njih će se razboljeti, jer je to bolest koja se prenosi lako preko kapljica koje nastaju prilikom kašljanja, kijanja, glasnim govorom ili direktnim kontaktom sa sekretom infivciranih osoba. Uvijek treba odmjeriti korist u odnosu na štetu i sigurno da je mnogo manji rizik od komplikacija kod davanja vakcina nego kod obolijevanja od neke zarazne bolesti“, jasna je u svom stavu Jovićević.

Na osnovu mišljenja NITAG-a (Stručno savjetodavno tijelo za imunizaciju) i predloga Instituta za javno Ministarstvo zdravlja donosi Program obaveznih imunizacija stanovništva protiv određenih zaraznih bolesti za tekuću godinu čiji je sastavni dio Kalendar redovne vakcinacije. Počev od šesdesetih godina prošloga veka, kada su obavezne bile samo vakcine protiv difterije, tetanusa, pertusisa i dečje paralize, u Kalendar redovne vakcinacije su uvođene postepeno i druge vakcine (vakcina protiv malih boginja, tuberkuloze, zaušaka, rubele, hepatitisa i hemophilusa influence). Od 2022. godine uvedena je vakcina protiv HPV infekcija, a od 2024. godine se po kalendaru primjenjuje se konjugovana vakcina protiv pneumokoka.

“Što se tiče samih vakcina, one se daju kao obavezne i kao preporučene, odnosno vakcine po kliničkim i epidemiološkim indikacijama. Kada govorimo o boravku djece u predškolskim ustanovama, uslov su vakcine koje su obavezne. Statistika o datim vakcinama uredno se vodi i prati. Početkom svake godine, prave se spiskovi djece koja podliježu za tu dob određenim vakcinama i postoji informacioni sistem koji sve to prati. Uprkos tome što se posljednjih godina jako puno ulaže u promociju vakcinacije, kao jedne od najefikasnijih mjera prevencije, sprječavanja i kontrole određenih zaraznih bolesti, činjenica je da uočavamo da je iz godine u godinu obuhvat vakcinacije sve manji i manji. Tu posebno prednjači vakcinacija protiv morbila, zaušaka i parotita, i tu zaista uočavamo jedan izraziti pad. Najnoviji podaci, od 12. juna ove godine, pokazuju da je u kohorti djece od 1. januara 2020. godine do 31. decembra 2024. godine, ukupno bilo 2315 djece koja podliježu vakcinaciji, a nažalost, vakcinisano je svega 1100, odnosno obuhvat je 47,52%, što svakako nije zadovoljavajuće. Za cijelu Crnu Goru na dan 31. 12. 2025. obuhvat je bio 49,5%, dakle, otprilike na istom nivou. Ako se osvrnemo na neke ranije godine, na 2020. godinu, vidimo da je obuhvat za Bar bio 81,58%“, precizira Jovićević.

Uočava se jedan izraziti pad broja uredno vakcinisane djece, a razlog tome sa preciznošću Jovićević ne može da odredi.

“Uočavamo da je povjerenje roditelja sve manje, zbog toga što je djelovanje antivakcinalnog lobija prije svega preko društvenih mreža, veoma izraženo i posljednjih godina prosto roditelji više vjeruju društvenim mrežama i raznim nazovi stručnjacima koji iznose svoje mišljenje o bezbjednosti vakcina nego stručnim licima koji se bave prevencijom zaraznih bolesti. To su prije svega naši pedijatri, epidemiolozi, infektolozi, alergolozi, ginekolozi, imunolozi i farmaceuti. Institut za javno zdravlje Crne Gore uz podršku Ministarstva zdravlja, svake godine organizuju stručne skupove na temu imunizacije. Cilj navedenih skupova je da se svi stručni profili koji se bave imunizacijama,  upoznaju sa novim doktrinama i dostignućima na tom polju. Kontinuirano radimo na  promociji vakcinacije, razgovara se sa roditeljima prilikom posjeta u zdravstvenim ustanovama. Pored toga, uz podršku Svjetske zdravstvene organizacije sprovođene su kampanje kojima su se obuhvatile predškolske ustanove, vršena je edukacija vaspitača, zaposlenih u osnovnim i srednjim školamama.

Sve to nije dovelo do željenih rezultata i povećanja obuhvata vakcinacijom. Najveći teret je sigurno na našim pedijatrima, jer su oni u direktnoj komunikaciji sa roditeljima, a oni su ti koji odlučuju da li će djecu vakcinisati ili neće. Prilikom svake posjete, pedijatri koriste priliku da ukažu roditeljima na značaj vakcinacije i da ih upoznaju sa benefitima koje donosi vakcinacija i da ih podsjete na to da su mnoge zarazne bolesti zaboravljene i da se nismo susretali sa njima zahvaljujući vakcinama, Sa pojedinima bolestima kao što su veliki kašalj i zaušci smo se, nažalost, ponovo suočili u poslednjih par godina u našem gradu zbog toga što smo imali smanjen obuhvat vakcinacijom i oslabljen kolektivni imunitet. Iako procenti i činjenice obeshrabruju i izazivaju zabrinutost zbog mogućnosti pojave pojedinih zaraznih bolesti u epidemijskoj formi, zadatak svih zdravstvenih radnika je kontinuirani i strpljiv rad na promovisanju vakcinacije kao najefikasnije preventivne mjere u borbi protiv zaraznih bolesti”, zaključuje dr Jovićević.

Protojerej Jovan Plamenac ističe da nije pravnik, niti je ljekar, ali je sveštenik, te ima “obavezu da brine brige svojih parohijana i svih koji mu se obraćaju za savjete“. Plamenac je i pet decenija novinar, te i iz tog ugla ova tema pobuđuje žicu radoznalosti i potrebu da se “neke stvari izvedu na čistac”.

“Ovaj zakon svakako pobuđuje izuzetnu pažnju, jer je naglavačke donijet. Predlog i način usvajanja pobudili su sumnju kod ljudi, a najsporniji je stav 42. Efekte Zakona vidjećemo već u septembru, a tada ćemo, takođe, vidjeti i koliko će se dosljedno zakon primjenjivati“, kaže Plamenac.

On podsjeća da je usvajanje novog Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti izazvalo konkretnu reakciju građana. Peticiju nadležnom Odboru za zdravstvo, rad i socijalno staranje u februaru je podnijela NVO Plava planeta, a organizovano je i nekoliko protestnih skupova ispred Skupštine Crne Gore. Taj otpor, smatra Plamenac, bio je previše mlak.

“Inače u politici, ne samo kod nas, već i u svijetu, vlasti reaguju jedino na pritisak javnosti. I ako ne bude otpora i pritiska javnosti – sve će proći glat i ništa se neće desiti. U jednom mom ranijem tekstu napravio sam paralelu sa litijama koje je organizovala crkva, koja je bila direktno ugrožena Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, odnosno, bila je ugrožena njena imovina. Ali, mnogo je veći problem netransparentna vakcinacija, odnosno nesigurnost za zdravlje naše djece i sumnja koja postoji kod roditelja da je to u sve u redu, nego što je bio problem sa imovinom.

To je izraženo u novcu, a ovaj sad problem izražen je u zdravlju. I ako ovo nije povod za neke druge litije, ne nužno u toj formi, već izraz otpora i pokazivanja nezadovoljstva i strahova, ne znam šta je. Ali, ne vidim da se nešto posebno događa“, kazao je Plamenac.

Nepovjerenje roditelja u proces vakcinacije naša je realnost. Plamenac kaže da dio tog nepovjerenja proizilazi i iz činjenice da pojedini ljekari, kako tvrdi, ne podržavaju proces vakcinacije.

“Slušamo ljekare i sa jedne i sa druge strane. Jedni i te kako tu priču propagiraju, ali imamo ljekare koji se tome opiru i iznose istraživanja koja govore o posljedicama vakcinisanja. A mi smo laici i mi smo zbunjeni kome da vjerujemo“, kazao je Plamenac.

Vakcine su, prema njegovim riječima, dio protokola koji se usvajaju na nivou Svjetske zdravstvene organizacije.

“A vidimo sada da su Amerikanci odbili njeno finansiranje i da ona sada funkcioniše kao privatna ustanova, gdje odlučuju ljudi koji su vlasnici, kapitalisti, i vode računa o svom kapitalu, i od njih dobijamo protokole koji su obavezni za nas. Značajan broj ljekara buni se protiv vakcinacije, a oni od toga nemaju nikakve koristi, a onda, s druge strane, imamo ljude koji tu priču propagiraju i imaju benefite. Dakle, s jedne strane imamo ljekare koji stradaju i imaju probleme jer su ubijeđeni u ono šta govore, čitaju, naučnici su, ljudi struke i ne prihvataju zdravo za gotovo ono što im se servira, a brojna istraživanja jesu objavljena koja ukazuju na štetnost vakcina, a oni drugi od propagiranja imaju koristi – postaju direktori institucija, to prati plate, mogućnost objavljivanja naučnih radova, članaka, honorare, studijska putovanja…“, kazao je Plamenac.

Dodaje da “kada bi proces vakcinacije zaista dobronamjeran, bilo bi organizovano sučeljavanje mišljenja”.

“Javnost inače funkcioniše na način da dezavuiše neistomišljenike tako što, u ovom slučaju, one koji su protiv vakcinacije naziva antivakserima ili teoretičarima zavjere. A to je kao da smo u vrijeme komunizma rekli za nekoga da je ‘narodni neprijatelj’. I tu dalje rasprave nema. Neko je antivakser i rasprave sa njim nema. Kad bi ovaj proces bio dobronamjeran, bila bi napravljena sučeljavanja jednih i drugih, da svako može da iznese svoje argumente. Pa da možemo i mi koji smo laici da se opredijelimo, i dopustite nam slobodu da se opredijelimo“, kaže Plamenac i pocrtava da roditeljima u ovom slučaju nije ostavljena sloboda izbora, a upravo se sloboda izbora ističe kao vrijednost mnogih drugih zakonskih rješenja.

“Moram da navedem jedan primjer. Do 80-ih godina je homoseksualnost u medicinskoj struci smatrana medicinskim poremećajem, psihički ili endokrini, i sa ta dva aspekta se postupalo. A onda se to prevelo u sferu ličnog opredijeljenja. To više nije medicinski problem, nego stvar izbora. U SZO je tek 90-ih to uvaženo kao zvanični stav. Danas smo setom ideološki potkrijepljenih zakona došli do toga da adolescent bira da li će da bude muško ili žensko. Žene, takođe, imaju pravo da biraju da li hoće da rode bebu ili ne. Mogu da ubiju dijete u utrobi, izvrše abortus. A u ovom slučaju se ne da nikakav izbor i to budi podozrivost“, naveo je Plamenac.

Novi Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti je, kako dodaje, i nelogičan.

“On nevakcinisanoj djeci zabranjuje da pohađaju predškolske ustanove, da ne bi zarazila vakcinisanu djecu. Koji je smisao vakcinisane djece ako što, nakon što prime vakcinu, mogu biti zaražena? Djeca koja će biti upisana dobila su vakcinu i zašto se plaše djece koja neće biti vakcinisana ako su zaštićeni? Slična je situacija bila i tokom korone. Zakon dopušta da u slučajevima postojanja trajne medicinske kontraindikacije, nevakcinisana djeca mogu da pohađaju vrtiće. To znači da opet ta djeca, jer može doći do kontraindikacija, mogu zaraziti djecu koja su vakcinisana i već u vrtiću. I šta smo dobili? Samo prisilu da malim organizmima ubrizgavamo nešto, a šta tačno ne znamo ni sami“, kazao je Plamenac.

Podsjeća da je i u samom predlogu zakona navedeno da je usvajanje ovog zakonskog rješenja dio procesa pristupanja Evropskoj uniji.

“Podloga za usvajanje ovakvih zakona je ideološka. Ulazak u zajednicu evropskih država ima svoje neke ekonomske benefite, ali ima i ove druge repove koji su nama neprihvatljivi. Zakoni se polako, i u regionu, usvajaju, ali se ne primjenjuju. Taj proces je poput kuvanja žabe, uvode nas u ideološku priču, a da ne primijetimo. To je proces koji teče, koji bi rezultirao pobunom kad bi se realizovao odjednom. Ali ovako se kuvamo, a ne znamo da ćemo biti kuvani. Možda svima nama promjene koje se dešavaju djeluju daleko, ali ako iole mislimo o sebi i svojim potomcima, a ne samo o onome šta ćemo danas da ručati ili kupiti nešto što nam treba ili ne treba, a to je nerijetko ono što čovjeka vuče u ovom životu, moramo da se zapitamo št će biti sa našom djecom, unučadima, praunučadima, generacijama koje dolaze iza nas i kakvu atmosferu i zakone im ostavljamo? Ovi zakoni uvode ih u ideološke priče, i ovo nije nesklad samo sa moralnim aspektom i vrijednosnim sistemom sa kakvim živimo nekoliko stotina godina. Nove generacije onda neće moći ni da prepoznaju pogubnost sistema, jer sve ovo ulazi u školstvo, a mediji su ideološki potkrijepljeni“, kazao je naš sagovornik.

Na kraju, kaže da ne očekuje ozbiljniju reakciju javnosti.

“NVO Plava planeta pokrenula je bila peticiju i skupili su više od 7000 potpisa, i ta je inicijativa predata nadležnom Odboru za zdravstvo, ali ja ne očekujem da će ta peticija ući u proceduru. Bilo je još nekoliko mlakih skupova ispred Skupštine u Podgorici, ali, ništa se nije desilo. Neko dan-dva grmi, napravi se afera na drugoj strani, i to tako prođe. Ne očekujem, nažalost, neki istinski otpor, tim prije jer su mediji zatvoreni za drugu priču, ova priča nije u medijima dopuštena. Ne prepoznajem energiju i svijest da ljudi razmišljaju o tome šta će biti sa njihovom djecom. Razmišljaju samo o onome što će biti danas i slijepo se sluša struka. U svom neznanju imamo slijepo povjerenje u struku.

Ne kažem da ne treba da vjerujemo struci, ali moramo da imamo razum, jer vidimo da se nauka stalno mijenja. Zašto nauka napreduje? Zato što nije savršena. Da nije savršena ne bi napredovala. Naučne istine su relativne istine. Ono što je bilo danas, ne mora da bude i sjutra i zašto bismo se tako slijepo držali za ono za šta danas kažu da je naučno, a za godinu ili pet neće biti više naučno. Biće: ‘Tako je nekada nauka smatrala, ali, nova istraživanja pokazala su da…’ Naše povjerenje ne smije da bude slijepo. Moramo da koristimo mozak i razum. Ne očekujem, na moju veliku žalost, opet kažem, da će biti velikog otpora do septembra, ali se, ipak, nadam da će donosioci zakona biti snishodljiviji i da neće biti rigidni u sprovođenju zakona“, zaključio je protojerej Jovan Plamenac.

The post Goruća dilema roditelja predškolaca: Vakcinacija, za i protiv first appeared on BARinfo.

“Na današnji dan prije skoro vijek i po (147 god.) grad Bar je nakon  107 godina Osmanske vladavine postao dio crnogorske države. Osvajanje Bara je bila jedna od ključnih ako ne i najvažnije kota u ‘Veljem ratu’.  Upravo 9. januara Knjaz Nikola je prvi put ugazio u Bar – a koliko je ovo  Crnoj Gori i samom Knjazu značilo govori i patriotska oda ‘Moru’ koju je sam spjevao”, poručio je dr Dejan Đurović, šef poslaničkog kluba Nove srpske demokratije.

On je podsjetio da je operacija oslobođenja Bara počela  grupisanjem praktično čitave crnogorske vojske u Virpazaru odakle kreću na utvrđenje Sutorman, nakon čega oslobađaju i Volujicu i utvrđenje Haj Nehaj.

“Sva turska vojska se grupisala u grad kojeg da bi osvojila naša vojska je morala minirala akvadukt i na taj način osim gubitka nade za pomoć koja nije stizala primorala neprijatelja na predaju. Predalo se ukupno 2337 vojnika. Velji rat koji je počeo 28 juna 1876 kada su Srbija i Crna Gora objavile rat Turskoj  okončan  je  4 dana nakon oslobođenja Bara. Bitka za Bar nakon bitke na Vučjem Dolu se smatra najznačajnijih bitaka u ratu gdje oslobođena većina današnje Crne Gore”, podsjetio je Đurović i dodao:

“U znak velike zahvalnost oslobodiocima moramo pomenuti Vojvodu Iliju Plamenca ministra odbrane koji je bio glavnokomandujući  vojske i junaka bez premca vojvodu Maša Ðurovića koji je predvodio vojsku. Slava oslobodiocima i junacima.”

Opelo oslobodiocima Bara održao je paroh barski Jovan Plamenac.

“Okupili smo se da se prisjetimo nadasve žrtve ljudima kojima smo danas služili pomen. Žrtvi onih koji su živote položili u borbi za oslobođenje Bara. To je ista ona žrtva koje se prisjećamo svake godine na Vidovdan kada se u svim crkvama SPC služi parastos svima onima koji su položili život u odbrani otačastva i vjere pravoslavne od Kosova pa do današnjih dana. Tome su živote položili i ovi ljudi koji su oslobađali Bar nakon viševjekovnog turskog ropstva. To je žrtva koja je utemeljena na Jevanđelskom vrednosnom sistemu, koje proističe iz Hristovog učenja, i koja je utemeljena na njegovoj krsnoj žrtvi. Sveti oci kažu da nema veće žrtve od one kada se polaže život u odbrani bližnjeg svoga. Upravo su to uradili oslobodioci Bara”, rekao je Plamenac.

On je naglasio i da se “rane međusobica u prošlosti ne zacjeljuju političkom korektnošću. Političkom korektnošću se maskiraju. Iscjeljuju samo pokajanjem i praštanjem”.

The post Nova srpska demokratija: Đurović položio vijenac, a Plamenac održao pomen first appeared on BARinfo.

Služili su Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije i episkopi sergijevo-posadski i dmitrovski Ruske pravoslavne crkve Kiril i pakračko-slavonski Jovan. Sasluživalo je sveštenstvo Srpske i Ruske pravoslavne crkve.

U liturgijskoj propovijedi Vladika Jovan je rekao da je “smirenje Svetog Jovana Vladimira došlo iz pustinje gdje je Sveti Jovan Krstitelj govorio: Evo, dolazi onaj koji prije mene bješe i kome ja nisam dostojan da razdriješim vezice na obući njegovoj”.

“To smirenje Svetog Jovana Krstitelja zaprelo se o jednom čovjeku, koji je bio učenik Svetih Kirila i Metodija i njihovih svetih učenika Klimenta i Nauma na obalama Ohridskog jezera, koji je u svom životu i u tamnici bio i predao svoj život idući čista, otvorena srca bratu žene svoje Kosare, žene koju je upoznao u tamnici u Ohridu, žene koja se posvetila zajedno s njim i bila pohranjena podno nogu njegovih u prečistoj Krajinskoj. Ne kraj njega, ne iznad njega, iako je ona možda bila višega roda od njega, nego podno nogu njegovih i njegovoga smirenja! To znači da se ona napojila istoga smirenja kojim je Sveti Jovan Krstitelj vidio Hrista i propovijedao ga”, kazao  je on.

Dodao je da je Sveti Jovan Vladimir zbog toga jedan od rijetkih koji je udostojen da ga slikaju sa glavom u ruci, “kao što slikamo kneza Lazara i kao samog Svetog Jovana Krstitelja”.

Mitropolit Joanije je rekao da Svetoga Jovana Vladimira proslavljamo vjekovima, prije svega zbog njegove čiste i svete vjere.

“Ali, proslavljamo ga i zbog njegovoga mučeništva, jer je na pravdi Božijoj dao svoju glavu. Bio je izdan i iz zavisti ubijen. Kao nevina hristolika žrtva se pojavio, kao zastupnik cijelom rodu hrišćanskome. I proslavljaju ga i Srbi i pravoslavni Albanci i Grci, i u Makedoniji se proslavlja, pa čak i sve do velike Rusije“, rekao je Mitropolit crnogorsko-primorski i dodao da “žrtva Svetog Jovana Vladimira sija svjetlošću vjere, ljubavi Božije i rodoljublja”.

Naglasio je da je Mitropolit Amfilohije “zbog slave Božije i Svetoga Jovana Vladimira sa mnogim dobrotvorima i priložnicima podigao ovaj sveti hram, koji je ukras grada Bara”.

Vladika Kiril je u obraćanju rekao da je blagoslov Božji što “naši narodi imaju vjekovnu saradnju, zajedništvo i uzajamnu pomoć”.

“Sveti Jovan Vladimir ima sličan život sa Svetim mučenicima Borisom i Glebom. I oni zajedno i on su postradali od zavisti. To je projavljivanje najveličanstvenije sile i mudrosti da se zlo dobrom pobjeđuje. I zato je život Jovana Vladimira takav svijetli primjer i podrška u ovo vrijeme kada mi živimo, doživljavamo i preživljavamo borbu sa tehnologijom i informacijama koje nas okružuju. Zato je takav svijetli primjer Svetoga Jovana Vladimira podrška za nas u ovo vrijeme onako kako nas uči Sveti apostol Pavle: Nemojte biti pobijeđeni zlom, nego pobjeđujte zlo dobrom”, rekao je vladika Kiril.

Mitropolit Joanikije je odlikovao Zlatnim likom Svetog Petra drugog Lovćenskog tajnovidca porodice sa mnogo djece Nikole i Zorice Ivanović iz Sutomora, te Predraga i Marine Stojović sa Virpazara.

U okviru Dana Svetog Jovana Vladimira, služene su tradicionalne liturgije u Prečistoj Krajinskoj i na Ratcu.

Otac Slobodan Zeković i otac Bratoljub Radović služili su liturgiju na ostacima hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Prečistoj Krajinskoj pored Ostrosa, a na ostacima manastira na rtu Ratac protojerej Jovan Plamenac, uz sasluženje sveštenika barske parohije protojereja Mladena Tomovića, jereja Aleksandra Orlandića, jereja Krsta Plamenca i paroha sutomorskog Marjana Petkovskog.

Večeras će ulicama grada pod Rumijom proći tradicionalna Litija Svetog Jovana Vladimira. Ispred barskog sabornog hrama ona će, predvođena Mitropolitom Joanikijem, krenuti u 19 časova.

The post Dani Svetog Jovana Vladimira: Liturgiju služio mitropolit Joanikije i episkopi Kiril i Jovan first appeared on BARinfo.

Njima se na teret stavlja krivično djelo “povreda groba”. Osumnjičeni su za skrnavljenje grobnice mitropolita Arsenija Plamenca u manastiru Donji Brčeli. Incident se dogodio juče, kada su mještani crmničkog sela Brčeli otkrili da je raskopana grobnica mitropolita, sahranjenog u porti manastira prije 300 godina.

Nekoliko desetina građana okupilo se večeras oko 19 sati ispred Centra bezbjednosti Bar, protestujući zbog hapšenja Jovana i Krsta Plamenca. Oni su se potom uputili ka zgradi Osnovnog državnog tužilaštva, gdje su sačekali ishod saslušanja.

Novinari naše redakcije su pokušali da telefonski kontaktiraju sveštenika Jovana Plamenca, ali do zaključenja teksta nije odgovarao na naše pozive.

The post Sveštenik Jovan Plamenac i njegov sin pušteni da se brane sa slobode first appeared on BARinfo.

Na večeri obojenoj sjećanjima, kakva je uostalom i ova knjiga, govorili su novinar Milan Vujović i nekadašnji novinari, Vaskove kolege, Jovanka Ljubenko Matunović i Jovan Plamenac.

Sjetnu priču muzički su ispratili klapa KUD “Jedinstvo”, Božo Gagović i Gajo Ugrenović iz “Akademije”, a fragmente iz knjige čitala je spikerka Radio Bara Brankica Mandić.

Vasilije Lalošević, duhovito i šarmantno, svojstveno njegovom duhu i stilu, započeo je promociju svoje knjige prvijenca, priznajući da, iako je govorio pred 50-60.000 ljudi, nema ni ovoga puta tremu, ali “osjećam ogromnu odgovornost i imam puno srce”, kazao je, naglašavajući da je “Moj kaleidoskop” satkan od nostalgičnih sjećanja, pa i jugonostalgičnih, na nekadašnju zemlju, grad, ljude i vrijednosti jednog drugog vremena.

“Taj kaleidoskop je pogled u nešto lijepo, kao kada se na toj čudesnoj spravi, kada je vrtimo, pojavljuju raznorazni vitraži i vraćaju nas u ona lijepa vremena kada smo živjeli srećno, imali osjećaja za prave vrijednosti, kada nam je komšija bio brat, a vrata se nisu zaključavala”, istakao je autor, na čijoj promociji, iako je dvadeset godina u politici, nije bilo niti jedne riječi o njegovom političkom angažmanu.

Naprotiv, dominirala je priča o Radio Baru, sa kojim i počinju sjećanja u knjizi.

“Krenuli smo tih devedestih godina malo jačom brzinom, ali se ne kajem.Bio je to dio istorije, a u Radio Baru je tada bivstvovala sjajna redakcija. Uvijek ću se rado vraćati toj svojoj prvoj adresi-Radio Baru. On je naš iskon i ishod, rasadnik divnih ljudi, od kojih su mnogi postali diplomate, poslanici, književnici, osnivači izuzetnih kulturnih manifestacija, muzičari..Zašto da se, radi dnevne politike, ne progovori o svim tim divnim i značajnim ljudima. Danas, nažalost, postoji negdje na nebu jedna rajska redakcija Radio Bara-Momčilo Popović, Božidar Pavlović, Boško Milošević, Božidar Filipović Fićo, Vlastimir Bulatović, Dajana Šorović, Nedeljka Pavlović, Nela Popović, dva Željka-Željko Jelenić i Željko Šekarić, Budimir Jovetić, Veselin Tomović, Rako… Bili smo ponosni što smo radili u radio stanici koja je imala veliku slušanost”, prisjetio se Vasko tog perioda i zabilježio ga u knjizi, ali i prvog barskog pozorišta, vremena kada je Bar imao 4 bioskopa, solidarnosti iz 79-te, barskog dramskog studija, njegovih predstava i velikih uspjeha, Luke, izlasku Crne Gore na more i mnogim drugim događajima i datumima koji su obilježili jedno vrijeme.

“U knjizi je, u ritmu namjerno ispremještanih priča, stvaran mozaik jednog života sa vječnom primjesom mladosti i dobrih vibracija. Vibriranje uspomena može se pretvoriti u divnu melodiju uspješno vođenog života pojedinca, angažovanog u novinarstvu, kulturi, politici, sportu, pa i religiji. Ovo je jedinstveni životni dnevnik Vasilija Laloševića”, kazala je recenzentkinja knjige, Jovanka Ljubenko Matunović.

Jovan Plamenac, koji je iz novinarstva otišao u duhovne vode i posvetio se svešteničkom pozivu, pozdravljajući prisutne u skladu sa barskom tradicijom, istakao je da je Vaskovu knjigu pročitao u dahu.

“Pozdravljam vas sa – Pomaže Bog, Merhaba, Hvaljen Isus, jer, kako kaže stara mudrost ‘drž se svoga, tuđe poštuj’”, kazao je Plamenac , koji je naveo da su u knjizi “Moj kaleidoskop”, sadržani svojevrsni Vaskovi memoari , prožeti specifičnim reportažama, koje joj daju posebnu draž i ukus.

Milan Vujović, koji je radio sa Vaskom deset godina u Radio Baru, istakao je da ga je bolje upoznao tek kada su zajedno pratili Mediteranske igre u Bariju.

“Bili smo porodični ljudi, imali djecu i razmišljali što im možemo kupiti kako bismo ih obradovali kada se vratimo sa putovanja. Ono što je tada ostavilo poseban utisak na mene, jeste Vaskova briga da to prvo učini za svog pastorka, kojeg ne odvaja od svoje djece. Shvatio sam da to može samo dobar i plemenit čovjek”, kazao je Vujović, koji je, kada je riječ o knjizi, izdvojio kao najupečatljiviju priču “Odlaze nam dragi ljudi”, u kojoj autor govori o svojim roditeljima.

Na promociji knjige Vasilija Laloševića ,na kojoj su bili brojni njegovi sugrađani, prijatelji, kulturni i sportski radnici, književnici, partijske kolege, nostalgičan ton iz “Kaleidoskopa”, pratila je i adekvatno odabrana muzika u izvedbi klape KUD “Jedinstvo” i Gaja i Božidara Čiče Gagovića iz “Akademije” koji su, kako je naglasio Vasko, otpjevali “muzičku himnu” Bara-Gulinu pjemu “Ja još uvijek mrzim decembar” i poetsku “Grad je širok kao more”, čiji je autor još jedan Vaskov kolega, koji više nije sa nama, Božidar Fićo Filipović.

Vasilije Lalošević najavio je uskoro i nove knjige.

The post VIDEO: Promovisana prva knjiga Vasilija Laloševića – Moj kaleidoskop first appeared on BARinfo.

U ime matice skupu je prisustvovao zamjenik direktora Uprave za Dijasporu, Baranin mr Ivan Jovović, a ispred SPC iz Crne Gore paroh barski Jovan Plamenac. U ime Ambasade Crne Gore u Švajcarskoj savjetnica Tijana Ljiljanić.

U uvodnom obraćanju predsjednik Foruma, mr Spasoje Krivokapić, osvrnuo se na veći broj tema koje se odnose na političko-ekonomsku svakodnevicu u Crnoj Gori i iskazao nezadovoljstvo statusom određenih subjekata. Shodno zaključcima usvojenim na tribini, koji će biti naknadno dostavljeni državnim organima Crne Gore, Forum će zahtijevati, između ostalog, ostvarivanje prava glasa na izborima, izbor predstavnika u Skupštini Crne Gore koji bi prenosio zahtjeve dijaspore, veće povlastice za investitore iz dijaspore i rješavanje pitanja dvojnog državljanstva, kao i niza drugih zahtjeva. Govorilo se o političko-ekonomskim problemima, izborima i izbornim zakonima, Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori i njenom značaju.

Rasprava je najviše fokusirana na tačku Crnogorska dijaspora i njen značaj u životu crnogorskog društva.

Pomoćnik direktora mr Ivan Jovović je izrazio spremnost da “u argumentovanoj razmjeni činjenica dođemo do zaključaka koji će biti na dobrobit naše nam zajedničke države Crne Gore”. Ukazao je na neke specifičnosti naše dijaspore koja je porijeklom iz Crne Gore, imajući u vidu njenu heterogenu nacionalnu i vjersku strukturu. Istovremeno, tribina je bila prilika da pomoćnik direktora Uprave za dijasporu učesnicima prezentuje dosadašnji rad i programe ovog državnog organa.

Mr Jovović je rukovodstvu Srpskog foruma građana iz Crne Gore uputio poziv da posjete Upravu za dijasporu.

The post Jovović i Plamenac na tribini u Cirihu first appeared on BARinfo.

„Moja prva asocijacija na Radio Bar jeste baraka, ali ne ona građevina u kojoj je bio smješten Radio i koja je, spolja gledano, bila neugledna, nego na onu divnu ekipu ljudi koja se tu sabrala, ekipu novinara i ostalih koji su učestvovali u proizvodnji programa. Bio je to lijepi period u mom životu, uz nezaboravno druženje u kompaktnom i jedinstvenom kolektivu, kakvog, kasnije, nisam sreo. Da nismo bili takvi, ne bismo ni postojali, jer to je bilo vrijeme dubokih lomova u crnogorskom društvu. Samo zato što smo bili tako jedinstveni opstali smo dosta dugo, sve do onog trenutka kad to, zaista, više nije bilo moguće. Ali, hvala Bogu, Radio Bar je opstao“, kazao je na početku Jovan Plamenac, objašnjavajući potom kako je otišao iz Radija.

„U Radiju sam bio, mislim, pet godina, dok nije počeo rat. Gužva je već počela u Istočnoj Slavoniji. Hrvatska policija je upala u Borovo selo, bilo je povrijeđenih i uhapšenih i počeo je egzodus srpskog naroda u Slavoniji. Bio je jul, uzeo sam godišnji odmor i proveo ga u svom selu Boljevići, na velikoj muci. Osjećao sam se mučno, bijedno. Slušao sam razne radio stanice i čitao novine, shvatajući da se nešto mnogo krupno dešava u mojoj zemlji, a ja nisam učesnik toga. Mislio sam: ko nešto valja, a novinar je, mora biti svjedok tih događaja. A ja sam uz skut mojoj ženi. Zaista me bila sramota. I tu sam prelomio. Otišao sam kod pokojnog Vidoja Konatara, tadašnjeg direktora i glavnog i odgovornog urednika ‘Pobjede’, čiji je zamjenik bio Momo Popović. Pitao sam ga: ‘Treba li tebi Jovan Plamenac?’. On mi je, na prvu, odgovorio: ‘Jesi li ti normalan? Mi te čekamo. Samo zahvali ovome (pokazujući na Moma) što nisi odavno u ‘Pobjedi”. Momo nije htio da me dira iz Radio Bara koji je već bio na klackalici, mislio je da sam još potreban Radiju. Odmah sljedećeg dana dobio sam putni nalog i otputovao u Slavoniju i tamo proveo narednih šest mjeseci, sa kraćim pauzama, sve dok Vukovar nije pao ili, što bi rekli Hrvati, oslobođen“, kazao je Plamenac.

Vasilije Lalošević je u Radio Bar stigao krajem 1986. godine, kao diplomirani žurnalista, pošto je prethodno odradio pripravni staž u SO Bar.

„Rado citiram našeg nobelovca Iva Andrića koji kaže da kad jednom riječ pođe, više se ne zaustavlja nego ide dalje, usput raste i mijenja se. Ove njegove riječi kao da su pisane za Radio Bar. S osjećajem ponosa mogu da kažem da smo bili dio jednog nevjerovatnog tima. Radio Bar je bio nukleus i srce svega onoga dobrog što je dolazilo u Bar. Bila su to luda vremena, 50 odsto nas je voljelo, 50 odsto nas je kritikovalo. Ali, sazrela je jedna sjajna ekipa ljudi, bivstvovala, borila se, branila egzistenciju, branila profesiju u tom malom Radio Baru. Bilo je tu i lijepih i ružnih stvari, poput one od 9. maja 1989. kada je Vjekoslav Radović, dopisnik Rojtersa, javio vijest da je jedan mali radio ugašen, a novinari izvještavali o tome pod jednim od najboljih naslova koji sam ikad vidio: ‘Ubiti pticu rugalicu’. Nas su nazivali ‘pticom rugalicom’, jer smo fingirali neke stvari, bili avangarda, neka vrsta barske top liste nadrealista, karikirali, ali i predviđali neke stvari, pružali mladalački otpor koji nije bio zabilježen u crnogorskom novinarstvu. I tog 9. maja došao je krem crnogorskog i jugoslovenskog novinarstva pred zgradu Opštine da nam pruži podršku. Ta slika budi u čovjeku osjećaj ponosa jer vidi najbolja pera i dobitnike svih mogućih novinarskih priznanja sa ovog područja. I sa ove distance od 30 godina mogu slobodno da kažem: da, bila je to sjajna medijska ekipa koja je učila životne principe i sazrijevala i u ljudskom i u profesionalnom smislu“, istakao je Lalošević.

Po njegovim riječima, Radio Bar je bio druga kuća njegovih novinara, u kojoj su branili istinu, čast i savjest, u kojoj su, mladalački, možda i pravili neke greške, ali i kuća u kojoj su se formirala i neka prijateljstva koja traju za čitav život.

„Radio Bar je bio institucija koju su mnogi psovali, ali nisu mogli da je ne slušaju, a mnogi su je voljeli do neslućenih granica. Negdje na početku karijere imao sam zadovoljstvo da budem urednik slušane omladinske emisije ‘Uhvati ritam’. Okupio sam grupu mladih, pametnih djevojaka i mladića koji su danas ‘biseri rasuti po celom svetu’. Direktor Momo Popović je stalno slušao radio. U toj emisiji bila je i rubrika ‘Jeste li već čuli da…?’ po uzoru na ‘Politkin zabavnik’. Poslije jedne emisije koju nisam slušao, odlazim u kultnu kafanu ‘Lovćen’, gdje me čeka gotovo kompletna redakcija. Tražim legendarnom gazdi Mikiju Mašanoviću vinjak, a on kaže da ne može. Na pitanje zašto, odgovara da pitam Moma. ‘Da bi dobio vinjak, moraš nam prvo objasniti kako to muva može milion puta da trepne krilima u sekundi, kako čusmo maločas na radiju’, objasni Momo. Jedan od mladih voditelja upravo to je rekao, a gdje je našao taj podatak nisam imao pojma. I to govori kako se Radio Bar uvijek i svuda pažljivo slušao.

Radio Bar je bio najslušanija lokalna radio stanica, zajedno sa bratskim ‘Studio B’ u onoj bivšoj Jugoslaviji. Jedina radio stanica u Crnoj Gori koja je imala TANJUG-ov tiker i koja se uključivala u sve aktuelne događaje u zemlji. Pravili smo fantastične humoreske. Onu prvoaprilsku, Boško Milošević je okarakterisao kao ‘rat svjetova na barski način’, aludirajuči na čuvenu šalu Orsona Velsa.

Napravili smo sjajan kviz, ‘Kviskoteku’, na temu: ‘Prinudni upravnik Radio Bara’, kada je Ivo Gojnić tri puta majstorski promijenio glas i rekao: ‘Ja sam novi prinudni upravnik Radio Bara’, na crmnički, starobarski i mrkovski način. Slušaoci su se javljali i žučno komentarisali namjere ‘prinudnog upravnika’, odnosno osoba A, B i C.

Da smo bili loši, neavangardni, ne bi nam, recimo, došlo troje sjajnih spikera: Dušan Danilović, Radojka Lačević i, u jednom trenutku, Ljiljana Blagojević ili vrhunski voditelji poput čuvenog Marka Jankovića“, kazao je Lalošević.

Protojerej Jovan Plamenac je podsjetio da je prvu informaciju o AB revoluciji emitovao Radio Bar.

„Onog dana kad su krenuli radnici ‘Radoja Dakića’, zatekao sam se u Podgorici. Kad je čuo o čemu se radi, Momo je samo rekao Boru Stankoviću, ton-majstoru: ‘Pusti Jovana u program!’. Sve je to istorija, a istoriju pišu pobjednici. To što sam bio ratni reporter i što sam prvi izvjestio o AB revoluciji, da su neke druge okolnosti, bilo bi herojsko djelo, ovako, oni koji su promijenili ćurak, kažu da sam ratni huškač. Sve zavisi od toga ko izađe kao pobjednik. Jednostavno, prevlada neka opcija i ako nisi u toj priči, ti si, na neki način, gubitnik“, veli Plamenac.

Dvojica bivših članova Radio Bara s posebnim pijetetom sjećaju se onih kojih više nema.

„Najviše mi nedostaju oni koje sam sahranio kao đakon ili sveštenik, prvo Boža, pa Moma, Dajanu i Cicu. Božov odlazak mi je mnogo teško pao. Groblje gdje je sahranjen je u mojoj parohiji, u Dobroj Vodi, i kad god pođem tamo, a često to radim, prvo se njemu javim, pa tek onda uđem u crkvu. Božo je bio veliki čovjek i drug, čestit, zdravog duha. Možda mi je još teži bio Momov odlazak, jer sam se s njim, nekako, srodio. Nisam mogao da mu uzvratim svu ljubav koju je imao za mene i, uopšte, ljude. Poslije smo se okumili, krstio sam njegove kćerke, Milicu i Ljubicu. Sve njegove lijepe osobine o kojima rado govorimo, proizilazile su iz te njegove velike ljubavi pema ljudima. Jedino mi je žao, osjećam grižu savjesti, što ga nisam pripremio za odlazak. Već sam bio u mantiji i znao sam kako to treba da se radi. Ali, nisam ga pripremio za ispovijest, za pričešće, kako bi otišao kao pravi hrišćanin, što je on uistinu i bio.

Dajana je sve vrijeme njenog, nažalost, prekratkog života, bila otmena gospođa. Takav je bio i njen odnos prema svima nama u Radiju, takvo je bilo i njeno pisanje. Cile je bila moj pravi drug. Kad smo je sahranjivali bio je onaj performans kod kapele i nije mi bilo baš ugodno, zato što je Cica, kako su tekle godine, postajala sve dublja i dublja hrišćanka. Posljednjih godina redovno je dolazila na sve službe, ne samo na liturgiju, nego i na večernje službe i puno je znala o vjeri i bila je u vjeri. Sahranjena je uz opijelo i kako doliči hrišćanki“, sjetno priča otac Jovan.

Vasko se nadovezao pričom o Vlastimiru Bulatoviću koji je u svojoj bolesti, takođe, našao mir u vjeri: „Evergrin smo zavoljeli zbog Vlasta. Legendarni Vale bio je, pored ostalog, divan otac svojim sinovima. Tek kad smo pravili emisiju o njemu za ‘Uhvati ritam’, shvatili smo da je taj čovjek bio evropski poznat. Tri muzička asa sa ovih prostora promijenila su imena zbog internacionalne slave: Miša Jović je postao Leo Martin, Karlo Metikoš – Met Kolins i Vlastimir Bulatović – Val Kuper!“.

Jovan i Vasko su na kraju kazali da su ponosni što su dio života proveli u Radio Baru i da će Radio uvijek biti dio njih. Za kraj njihovog gostovanja emitovana je himna Radio Bara iz onog vremena – „Vidovdan“, Gordane Lazarević.

The post J.Plamenac i V.Lalošević: Radio Bar će uvijek biti dio nas first appeared on BARinfo.