Povodom deset godina postojanja udruženja „Umjetnost bez granica” i desete, jubilarne knjige, gosti Radio Bara bili su autor Šeki Musić i Jovanka Ljubenko Matunović, predsjednica Umjetničkog savjeta udruženja, nekadašnja novinarka, profesorica književnosti i dugogodišnja rukovoditeljka umjetničke galerije u centru Bara „Vega”.

Razgovarali smo o dosadašnjim aktivnostima i misiji Udruženja, životnom putu i brojnim interesovanjima Šekija Musića, koja su ga iz rodnog sela Godijevo, kod Bijelog Polja, odvela najprije u Beograd, gdje je završio Ekonomski fakultet, zatim svijet, a u Baru su njegov kosmopolitski karakter, širina i toplina duha, pronašli svoje prirodno stanište.

Gradu Baru, kojem je posvetio brojne stihove, boemskom Beogradu, zavičaju, ujaku Ćamilu Sijariću i putovanjima, po sopstvenom kazivanju, duguje za najljepši dio života, koji kroz lijepu pisanu riječ i njegovanje interkulturalizma, daruje i drugima.

NVO „Umjetnost bez granica” do sada je izdala dvadesetak knjiga, nekoliko zbornika i jednu monografiju.

„Često znamo da budemo skeptični prema raznim udruženjima i nevladinim organizacijama. Međutim, trudila sam se da u našem okupljamo ljude od zaista umjetničkog kredibiliteta, i da se takvi nađu u zbornicima, koji su ukalkulisali veoma značajna imena iz svijeta kulture i umjetnosti. Sa više aspekata smo pokušali da osvjetlimo njihove sudbine, ali i veliko djelo. Tako su se u zbornicima našli tekstovi, između ostalih, posvećeni slikaru Nikoli Gvozdenoviću, Miju Mijuškoviću, Urošu Toškoviću, Batriću Mijoviću i mnogim drugim. Svaki grad bi poželio takvu vrstu biografija i aktuelizovanja onoga što su njihovi nosioci uradili. Na primjer, kada pogledamo Robnu kuću, centralni objekat u našem gradu, moja asocijacija je uvijek na Batrića Mijovića, i stalno mislim da, sasvim sigurno, ne bi bio zadovoljan kako danas izgleda. U arhitektonskoj i umjetničkoj perspektivi, on je na najbolji mogući način ovjekovječio jednu veliku građevinu, koja je osamdesetih godina prošlog vijeka bila jedna od najdominantnijih i najautentičnijih arhitektonskih cjelina u bivšoj Jugoslaviji. Isprojektovana je za potrebe grada od 100.000 stanovnika, a njen krov, koji je uvijek izazivao posebno interesovanje, liči na tri balerine. Međutim, njena završnica je omaž arhitekte Mijovića Egiptu, u kojem je boravio za života. Mislim da je autor savršeno uklopio objekat u prostor i sjajno realizovao tu svoju ideju, ali mi smo skloni da zaboravljamo, što mi je veoma žao. Jedna od funkcija našeg udruženja jeste upravo to – da se prisjetimo ljudi koji nam ostavljaju trajna, velika djela, i da podstaknemo odgovorne da se uredi, osvjetli dvorište Robne kuće i objekat”, kazala je predsjednica Umjetničkog savjeta NVO „Umjetnost bez granica”, čiji članovi su još: prof. dr Maja Vojinović, vajar Čedo Mrkajić, profesor Univerziteta, i akademik Džeko Hodžić iz Sarajeva.

U zbornicima su zastupljeni i tekstovi posvećeni rano preminulim i jedinstvenim ličnostima, koje su, takođe, svojim životom i djelom, ostavili trajan trag, poput, kazala je Matunović, divne Milene Lukšić ili kćerke profesora Mrkajića.

„Kada je riječ o knjigama koje je naše Udruženje publikovalo, moram naglasiti, da je to isključiva zasluga Šekija Musića individualno, koji je uložio, ne samo veliki intelektualni napor, već i svoja lična materijalna sredstva”, kazala je Ljubenko Matunović.

Zahvaljujući njemu ponovo će da oživi i prvo Crnogorsko društvo za kulturu u Švedskoj, koje je osnovano prije više godina, na inicijativu nekadašnjeg direktora Radija Bijelo Polje dr Dragića Rabrenovića.

„U tome nam mnogo pomaže naš iseljenik Nikola Nenezić i njegova supruga, koji će se potruditi da obezbijede prostor za rad udruženja, kao ogranka naše NVO ‘Umjetnost bez granica’“, najavio je Šeki Musić, koji je jedan od osnivača i festivala Refestikon u Bijelom Polju, autor više knjiga pripovjetki, romana, drama, putopisa.

Njegova deseta, jubilarna knjiga poezije biće na neki način sublimacija dosadašnjeg stvaralaštva i preokupacija autora, kojeg su, kako ističe, oblikovali, Bar, Beograd, Bijelo Polje, ali i svijet, čiji je gotovo svaki kutak obišao.

„Kada sam pitala Šekija gdje je bio, koje zemlje je posjetio, da li je boravio u Parizu, Beču, Londonu, rekao mi je da ga za Evropu ne pitam, da je to njegovo dvorište. Govoreći o zemljama i mjestima koje je obišao, shvatila sam da moje pitanje moram da preformulišem i da ga pitam ’gdje nije bio’. Sjajni su njegovi utisci i priče sa tih putovanja, na primjer Indije, gdje je ostao šest mjeseci, živio životom urođenika i jedva se vratio. Zatim njegovo putovanje brodom odavde do obala Francuske ili u Španiju, gdje je dobio počasni pasoš i brojna druga. To je jedan čitav paralelni život koji obogaćuje i nas, njegove prijatelje, slušajući Šekijeve nevjerovatne priče sa raznih putešestvija”, istakla je Jovanka Ljubenko Matunović, koja je recenzentkinja svih njegovih dosadašnjih knjiga.

U novoj zbirci poezije, koju je profesorica dr Maja Vojinović naslovila „Dodir duše”, Šeki piše o svojim prijateljima, ljudima koje je susretao u životu, koji liči na veliku avanturu, i koji je Matunović opisala kao „Život u slikama” ili „Hodoljublje Šekija Musića”.

„Šeki se u Beogradu družio sa boemskim krugom tog velikog grada, počev od Milića od Mačve, Jaše Grobareva, Sava Jokića, Viktora Šećerovskog, Vita Markovića i drugih. Pogađale su ga mnogo sudbine i odlasci, biološki, prijatelja. Ova njegova knjiga je na neki način posveta, dvostrana, brojnim ljudima koje je sretao na svom nadasve zanimljivom životnom putu – od njega njima i od njih njemu. Nisam srela čovjeka koji zna toliko imena svojih prijatelja, poznanika, ličnosti koje je sretao u svom vječitom traganju i lutanju. Piše i o stotinu Bjelopoljaca u Beogradu- ljekarima, piscima, akademicima, ali i običnim, malim ljudima, nadničarima i radnicima. Svi su oni pronašli mjesto u srcu i sjećanjima Šekija Musića”, istakla je Ljubenko Matunović.

Šeki dodaje da su se Bijelopoljci u Beogradu sastajali svakog prvog petka u mjesecu, družili, čuvali prijateljstvo i sjećanja na zavičaj.

„Pisao sam o svemu tome, ali i zanimljivostima sa Zlatibora (koji je moja, takođe, uporišna tačka između Bara i Beograda) o, na primjer, zvijezdi – petokraki u Bijelom Polju koju Kljajevići čuvaju puškama da je neko ne bi skinuo, o grbu Jugoslavije koji još uvijek postoji na zgradi Pošte u tom gradu i raznim drugim crticama iz života kojima se ne bavimo, koje nekako ostaju izvan i pored nas”, objašnjava Musić, koji je od brojnih svojih putovanja izdvojio i hodočašća u sveta mjesta sve tri religije – Jerusalim, Meku, ali i put u katoličko svetilište u Španiji, od čijeg reda je dobio počasni pasoš, koji čuva u barskoj galeriji „Vega”, a koji je morao posebno da zasluži.

„Radi se o mjestu Santjago de Compostela, a da biste dobili njihov pasoš, koji uobičajeno dobijaju samo katolici, a ja sam musliman, morate proći stazama njihovih brojnih svetilišta, često neprohodnim, ne samo u tom mjestu nego širom svijeta. U sjećanju mi je posebno ostao i Sankt Peterburg, Ermitaž, i brojna druga mjesta, koja su mi donijela nezaboravna iskustva i oplemenila za cijeli život”, naglašava ovaj svjetski putnik, koji na pitanje, da li u njegovim brojnim životnim interesovanjima, u čijem središtu su riječ i knjiga, početke treba tražiti i u genetskom kodu, jer je njegov ujak veliki bihorski književnik Ćamil Sijarić, kaže :

„Sve čovjeka stvara i oblikuje – zavičaj, djetinjstvo, roditelji, rodbina, prijatelji, svijet. Kada govorimo o mom ujaku, ja najviše pamtim neke lične stvari i emocije vezane za njega, posebno stihove koje je posvetio svojoj sestri, mojoj majci Đulki, koju je on zvao ‘moja Đule’ i njenoj ljubavi prema njemu kao jedinom bratu. Sve mi nosimo u sebi, svaki susret, svakog čovjeka kojeg sretnemo na životnom putu, pa čak i onda kada toga nismo svjesni”, kazao je Musić, koji je naglasio da prvi put govori o sebi, i da to ne umije.

Jovanka Ljubenko Matunović je istakla koliko su ljudi poput Šekija Musića dragocjenost za grad i sredinu u kojoj žive i stvaraju.

„Ovakvi ljudi poput Šekija čine dušu jednog grada. Bar upravo kroz takve alternativne biografije jeste čudan megalopolis, najprije naravi, događaja, sudbina. Ovakvi ljudi, koji dođu iz drugih sredina, pa i ja nisam domicilna Baranka, već Trebinjka, sa jedne distance posmatramo grad, vidimo ga na drugačiji način i osjećamo. Šeki je jedan od takvih alternativaca koji daje nama i ovom gradu posebnu, uzvišenu dimenziju. Ja sam i lično, zbog angažmana u Udruženju i stalnom druženju, dodatno obogaćena i stalno se iznenađujem, uprkos decenijskom druženju, detaljima iz njegove biografije. Kroz svoje knjige skrenuo nam je pažnju i na riječi, lokalizme, arhaizme, koje bi ostale zaboravljene, ali i na suštinske, životne vrijednosti”, zaključuje Jovanka Ljubenko Matunović.

Šeki Musić se u emisiji, uglavnom, slušaocima obraćao stihovima, kojima se zahvalio Baru, Radio Baru, koji je, kako je istakao, ‘ dom kulture”, Jovanki, prof. dr Maji Vojinović ( koja je upravo kroz udruženje „Umjetnost bez granica”, u koje je došla kao mlada žena, stasala u profesora doktora), snimateljima i svim stvaraocima, koji prepoznaju duhovnost, kulturu, umjetnost.

 „Nisam štedio pera.

 nisam štedio glasa,

 Baru sam dao srce, gdje se more talasa..

 Svodim račune pod ovom Maslinom Starom,

 ponosan na svaku mrvu proživljenu žarom..

 Ostavljam vječni dar, da se zna da sam postojao,

 da sam ovom gradu i riječ i pjesmu dao,

 jer Bar meni dade luku, miris mora i slobodu,

 a ja njemu čistu dušu i ljepotu.

 Nek se ‘vrti’ Radio Bar, i moji stihovi u njemu,

 ostavljam ovdje svoje sidro i istinu neku”.

The post Deset godina Umjetnosti bez granica first appeared on BARinfo.

Među antiknim slikama, škrinjama i artefaktima obrađenim dekupažom, uz zvuke gitare i pjesmu, odvijala se sasvim neobična promocija za koju nije bilo plakata, niti pozivnica, i koju je novinar Radomir Petrić nazvao “Sedamnaest u osamnaest“, aludirajući na 17 gostiju i vrijeme početka programa.

Domaćica nesvakidašnjeg okupljanja, galeristkinja i nekada novinarka Jovanka Ljubenko Matunović, istakla je da njeguje specifičan odnos sa autorom.

„Mi jesmo kolege, ali nismo generacija, i ne postoji ništa u čemu se nas dvoje slažemo. I zbog toga ga neobično volim. Ne razumijem njegove naslove, ni njegov način pisanja, ali to je valjda generacijski jaz, osjećam jedino da je to urbano i avangardno i da u svakoj ovoj knjizi živi onaj neobični Bar, alternativni“, rekla je.

Objasnila je da se u galeriji nalaze stvari koje pokušava da spasi od zaborava i propadanja, a prisjetila se davnašnjeg neočekivanog poklona – u vrijeme kada je rušen hotel “Agava”, željela je da otkupi crveni kamen kojim je građen, ali nije imala dovoljno novca. I kad se pomirila sa tim da joj se želja neće ispuniti i da neće sačuvati nikakvo materijalno sjećanje na hotel, dobila je neobičan poklon – veliki komad kamena iz zida, kojeg i danas čuva. Milović ga je, potencirala je, donio na dar sasvim slučajno, ne znajući za njenu želju.

Književno veče je, navela je Ljubenko-Matunović, ujedno bila i proslava povodom 25 godina rada galerije „Vega“. Prvu izložbu imao je ovdje Dado Ćetković u vrijeme kada je bio student, a u međuvremenu ih je bilo još 18.

Milović je objasnio da petoknjižje čine naslovi „Pseudologia Phantastica“, „Čini se da mozgovi crni pišu poeziju“, „Murali nevidljivog“, „Bar(bar)ski brevijar“ i „O prozirnim ženama i drugim vilinskim bićima“.

„Sve su ove knjige uobličene još u prvoj polovini devedesetih, kad smo u okviru Udruženja književnika ‘Ars Antibari’ bili izuzetno pjesnički plodotvorni. Pravili smo poetske projekte – filmove, u raznim žanrovima, priklonjeni raznim strujama, u tom trenutku sigurno najavangardniji u tadašnjoj Jugoslaviji. Tako su nastale i ove knjige, svaka je film za sebe. ‘Brevijar’ je zbirka zapisa razgovora sa Bogom, ‘Prozirne žene’ su očekivano ljubavne, ‘Murali’ su knjiga meditativne poezije u prozi, ‘Čini se’ sam počeo da pišem 1986, još nisam imao 18 godina, prava darkerska poezija, a ‘Pseudologia Phantastica’ je načinjena skupa sa Slavkom Strahinjom, to je duetska knjiga o pretjerivanju. Sve su pjesme uglavnom štampane u originalnoj verziji, vrlo malo je botoksa upotrijebljeno da izgledaju savremeno“, rekao je Milović.

Istakao je da su sve knjige tada bile spremne za štampu, „i moje i drugih iz Udruženja ‘Ars Antibari’“, ali jednostavno nije bilo novaca za to: „Zato su ostale u hibernaciji, na žalost. Da su izašle kad je trebalo, pokazao bi se urbani iskorak kojeg smo imali u odnosu na ostatak Crne Gore, da ne idemo dalje“.  

Nenad Šonko Darmanović, jedan od članova ovog Udruženja, kazao je da su ga formirali entuzijasti „ludih i mračnih devedesetih godina“ i da su bili „jedina iskra urbanog“. „Bilo nas je tridesetak, sa izvanrednim dopisnim članovima. Izdali smo tri zbornika – ‘Zvona ispod mora’, ‘Izgleda da će jugo’ i ‘Da li da ti kažem ko te je ubio, Gea?’”. Složio se sa Milovićem da, „ako je poezija ikada živjela u ovom gradu, onda je to bilo tada“.

Književnik Savo Markoč je objasnio zašto mu se najviše dopada knjiga „Pseudologia Phantastika“: „Iako je pjesnički najzrelija knjiga ljubavne poezije, ‘Pseudologia fantastika’ je nešto nevjerovatno i posebno, jer je pisana namjerno da izgleda naivno. Iskrena je i lažljiva i efektna i smiješna i puna skrivenih poruka – sve ujedno“.

Petoknjižje Željka Milovića štampano je u 5×100 primjeraka, koje će biti „isključivo i samo za poklon prijateljima“. Veče je dodatno oplemenio dvojac iz VIS BEŽ (Božidar Gagović i autor knjiga), koji su publici ove nesvakidašnje večeri pjesmom dodatno oplemenili ugođaj.

The post Sedamnaest u osamnaest na nesvakidašnjoj promociji petoknjižja Željka Milovića first appeared on BARinfo.

Na večeri obojenoj sjećanjima, kakva je uostalom i ova knjiga, govorili su novinar Milan Vujović i nekadašnji novinari, Vaskove kolege, Jovanka Ljubenko Matunović i Jovan Plamenac.

Sjetnu priču muzički su ispratili klapa KUD “Jedinstvo”, Božo Gagović i Gajo Ugrenović iz “Akademije”, a fragmente iz knjige čitala je spikerka Radio Bara Brankica Mandić.

Vasilije Lalošević, duhovito i šarmantno, svojstveno njegovom duhu i stilu, započeo je promociju svoje knjige prvijenca, priznajući da, iako je govorio pred 50-60.000 ljudi, nema ni ovoga puta tremu, ali “osjećam ogromnu odgovornost i imam puno srce”, kazao je, naglašavajući da je “Moj kaleidoskop” satkan od nostalgičnih sjećanja, pa i jugonostalgičnih, na nekadašnju zemlju, grad, ljude i vrijednosti jednog drugog vremena.

“Taj kaleidoskop je pogled u nešto lijepo, kao kada se na toj čudesnoj spravi, kada je vrtimo, pojavljuju raznorazni vitraži i vraćaju nas u ona lijepa vremena kada smo živjeli srećno, imali osjećaja za prave vrijednosti, kada nam je komšija bio brat, a vrata se nisu zaključavala”, istakao je autor, na čijoj promociji, iako je dvadeset godina u politici, nije bilo niti jedne riječi o njegovom političkom angažmanu.

Naprotiv, dominirala je priča o Radio Baru, sa kojim i počinju sjećanja u knjizi.

“Krenuli smo tih devedestih godina malo jačom brzinom, ali se ne kajem.Bio je to dio istorije, a u Radio Baru je tada bivstvovala sjajna redakcija. Uvijek ću se rado vraćati toj svojoj prvoj adresi-Radio Baru. On je naš iskon i ishod, rasadnik divnih ljudi, od kojih su mnogi postali diplomate, poslanici, književnici, osnivači izuzetnih kulturnih manifestacija, muzičari..Zašto da se, radi dnevne politike, ne progovori o svim tim divnim i značajnim ljudima. Danas, nažalost, postoji negdje na nebu jedna rajska redakcija Radio Bara-Momčilo Popović, Božidar Pavlović, Boško Milošević, Božidar Filipović Fićo, Vlastimir Bulatović, Dajana Šorović, Nedeljka Pavlović, Nela Popović, dva Željka-Željko Jelenić i Željko Šekarić, Budimir Jovetić, Veselin Tomović, Rako… Bili smo ponosni što smo radili u radio stanici koja je imala veliku slušanost”, prisjetio se Vasko tog perioda i zabilježio ga u knjizi, ali i prvog barskog pozorišta, vremena kada je Bar imao 4 bioskopa, solidarnosti iz 79-te, barskog dramskog studija, njegovih predstava i velikih uspjeha, Luke, izlasku Crne Gore na more i mnogim drugim događajima i datumima koji su obilježili jedno vrijeme.

“U knjizi je, u ritmu namjerno ispremještanih priča, stvaran mozaik jednog života sa vječnom primjesom mladosti i dobrih vibracija. Vibriranje uspomena može se pretvoriti u divnu melodiju uspješno vođenog života pojedinca, angažovanog u novinarstvu, kulturi, politici, sportu, pa i religiji. Ovo je jedinstveni životni dnevnik Vasilija Laloševića”, kazala je recenzentkinja knjige, Jovanka Ljubenko Matunović.

Jovan Plamenac, koji je iz novinarstva otišao u duhovne vode i posvetio se svešteničkom pozivu, pozdravljajući prisutne u skladu sa barskom tradicijom, istakao je da je Vaskovu knjigu pročitao u dahu.

“Pozdravljam vas sa – Pomaže Bog, Merhaba, Hvaljen Isus, jer, kako kaže stara mudrost ‘drž se svoga, tuđe poštuj’”, kazao je Plamenac , koji je naveo da su u knjizi “Moj kaleidoskop”, sadržani svojevrsni Vaskovi memoari , prožeti specifičnim reportažama, koje joj daju posebnu draž i ukus.

Milan Vujović, koji je radio sa Vaskom deset godina u Radio Baru, istakao je da ga je bolje upoznao tek kada su zajedno pratili Mediteranske igre u Bariju.

“Bili smo porodični ljudi, imali djecu i razmišljali što im možemo kupiti kako bismo ih obradovali kada se vratimo sa putovanja. Ono što je tada ostavilo poseban utisak na mene, jeste Vaskova briga da to prvo učini za svog pastorka, kojeg ne odvaja od svoje djece. Shvatio sam da to može samo dobar i plemenit čovjek”, kazao je Vujović, koji je, kada je riječ o knjizi, izdvojio kao najupečatljiviju priču “Odlaze nam dragi ljudi”, u kojoj autor govori o svojim roditeljima.

Na promociji knjige Vasilija Laloševića ,na kojoj su bili brojni njegovi sugrađani, prijatelji, kulturni i sportski radnici, književnici, partijske kolege, nostalgičan ton iz “Kaleidoskopa”, pratila je i adekvatno odabrana muzika u izvedbi klape KUD “Jedinstvo” i Gaja i Božidara Čiče Gagovića iz “Akademije” koji su, kako je naglasio Vasko, otpjevali “muzičku himnu” Bara-Gulinu pjemu “Ja još uvijek mrzim decembar” i poetsku “Grad je širok kao more”, čiji je autor još jedan Vaskov kolega, koji više nije sa nama, Božidar Fićo Filipović.

Vasilije Lalošević najavio je uskoro i nove knjige.

The post VIDEO: Promovisana prva knjiga Vasilija Laloševića – Moj kaleidoskop first appeared on BARinfo.