Među njima su uvrštene i neke sasvim nove, ali i malo „umivene“, stilski dotjerane verzije starijih priča. Pored tekstualnog dijela, posebnu vrijednost ovoj monografiji daje i njen drugi dio, koji čini 48 autentičnih fotografija Bara u boji, autora Sergeja Zabijaka.

Milan Vujović je rođen 1959. godine u Baru. Čitav radni vijek proveo je u Radio Baru kao novinar i urednik, ostajući duboko utkan u društveni i kulturni život grada. Objavio je desetak naslova, među kojima se izdvajaju i tri romana: „Agnostik ili kako je Jagoš završio pravo“, „Ništa se nije promijenilo“ i „Počelo je s nesanicom“. Vujović je dobitnik brojnih novinarskih nagrada, kao i najvećeg opštinskog priznanja – Nagrade oslobođenja Bara, koja mu je uručena 2018. godine.

U predgovoru za petu knjigu „Barskih priča“, prof. dr Tihomir Brajović je zapisao:

„Od uvodne anegdote o Selim-begu Mustafiću, legendarnom izumitelju slogana ’Nema Bara do cara!’, preko brojnih zapisa o dogodovštinama i dosjetkama poznatih i manje poznatih Barana svih doba, uzrasta, ideoloških uvjerenja i vjera u širokom rasponu i razmjeru, pa sve do završne crtice, u kojoj se sakupljač na usta drugoga šeretski nasmijao sam sebi, sasvim kratki ili tek nešto malo duži tekstovi sabrani u ovoj knjizi, zabavni su, informativni, nerijetko i poučni primjeri nerazdruživog spoja postojanog čojstva i nezatomljivog humora koji je, moglo bi da se kaže, izraz naročitog barskog duha, te posebne mješavine južnjačke dovitljivosti i došljačkog sjevernjačkog etosa kao spone ovoga sa prošlim vremenima i predanjima. Ne podliježući iskušenju suvišnosti, nego bilježeći neposredno, razumljivo, s tek diskretnim sugestijama u stilizaciji i naznakama u poenti, Milan Vujović otvorio nam je mogućnost da te tekstove čitamo kao nastale, kako se to često kaže, ’iz glave cijelog naroda’.“

Pozivamo sugrađane i sve goste Bara da u srijedu veče, 8. jula, u 21 čas na Platou Doma kulture, kroz prepoznatljivi humor i autentične zapise Milana Vujovića, zajedno otvorimo ovogodišnju bARS selekciju i proslavimo duh našeg grada.

The post Otvaranje bARS segmenta uz Best of izdanje hroničara barskog duha first appeared on BARinfo.

Stručni konsultant književne selekcije ovogodišnjeg„Barskog ljetopisa“ Milan Vujović kazao je da su ove godine željeli da o književnosti razgovaraju autori koji iza sebe imaju bogat stvaralački opus.

„Odlučili smo da o književnosti i knjigama razgovaraju pisci i intelektualci koji nisu ‘od jedne knjige’, i bukvalno i metaforički. Veliki (Borislav Mihajlović) Mihiz je govorio da je najveći grijeh književnosti grijeh dosade. Književni program ovogodišnjeg ’Barskog ljetopisa’ neće biti dosadan”, poručio je Vujović, najavljujući, kako je rekao, „dva istinska književna asa“.

Razgovor Halilovića i Tomića obuhvatio je širok spektar tema vezanih za književnost, novinarstvo, istoriju i društvo. Govorili su o tome kako stvarni događaji, dokumenti, porodične priče i književne reference postaju građa za romane, ali i o ulozi ljubavi kao pokretačke snage u književnom stvaranju. Dotakli su se i odgovornosti pisaca i novinara da svjedoče istini, opasnosti od zaborava istorijskih događaja, odnosu prema prošlosti i načinu na koji društva oblikuju kolektivno pamćenje. 

Hrvatski romanopisac, kolumnista, komediograf i filmski scenarista Ante Tomić nije krio zadovoljstvo prvim susretom sa Enesom Halilovićem, književnikom koji je osnovao književni pravac kvantumizam.

„Bilo mi je vrlo ugodno. Povremeno sam Enesova djela čitao na internetu, ali ne previše. Večeras sam upoznao njegovu erudiciju i humor i bilo je veoma veselo. Ne znam kakav je utisak imala publika, ali ja sam zaista uživao“, rekao je Tomić, naglasivši da ga posebno fascinirao način na koji Halilović pripovijeda.

„Dobar sam prijatelj sa Sinanom Gudževićem i primijetio sam da obojica imaju tu radost pripovijedanja koja dolazi iz tih planinskih krajeva. Rječiti su i na papiru i usmeno. To je poseban dar i veoma mi se dopada“, kazao je Tomić.

Govoreći o ljubavi kao neizostavnom motivu u književnosti, istakao je da nijedna njegova priča ne može bez ljubavne priče.

„Ja volim pisati ljubavne priče. Ako nema tog sastojka, priča mi nema smisla. Osim toga, shvatio sam da su žene najvjernija književna publika. Ako želite da knjiga pronađe put do čitaoca, najčešće će doći do žene. Važno je da joj pružite priču koja će je nasmijati, rastužiti ili utješiti“, istakao je Tomić, osvrnuvši se i na svoj prvi boravak u Baru i učešće na „Barskom ljetopisu“. 

„Prvi put sam ovdje. Nikada ranije nisam bio južnije od Budve i veoma mi je drago što sam došao. Nadam se da ovo neće biti moj posljednji dolazak. Posebno me obradovalo što je publika već upoznata sa mojim djelima. Vidim da ljudi ovdje imaju moje knjige i da su željeli da me upoznaju, a ja uvijek volim da vidim svoje čitaoce, što mi je učešće na ‘Ljetopisu’ i omogućilo“, poručio je Tomić.

Razgovor sa Tomićem je za Enesa Halilovića bio prilika da bolje upozna njegov književni postupak.

„Znao sam da je riječ o iskrenom čovjeku, ali mi je bilo veoma zanimljivo da iz prve ruke čujem kako gradi svoje romane i kako u pozadini gotovo svake priče postoji ljubavna linija. Posebno mi je bilo zanimljivo njegovo objašnjenje da uvijek postoji plan A i plan B u pisanju, kao i njegova snažna povezanost sa novinarstvom, koje doživljava gotovo kao životnu potrebu“, kazao je Halilović.

Govoreći o ljubavi kao pokretaču u umjetnosti, naglasio je da je ona univerzalna ljudska potreba.

„Ljubav je veliko gorivo za sve ljude. Ne daj Bože da ostanemo bez ljubavi. Sama potreba za umjetničkim stvaranjem često počinje željom da privučemo nečiju pažnju, da kažemo ’Obratite pažnju na mene, ja postojim’. U tom smislu, umjetnost i ljubav neraskidivo su povezane”, rekao je Halilović.

Govoreći o značaju „Barskog ljetopisa“, podsjetio da je riječ o manifestaciji sa tradicijom dugom skoro četiri decenije i velikim ugledom.

„Drago mi je što je moje ime već treći put upisano u istoriju ’Barskog ljetopisa’. Ovaj festival je mnogo cjenjeniji nego što, možda, sami Barani misle. Poznat je u regionu i šire i predstavlja jednu od najvažnijih kulturnih manifestacija”, smatra Halilović stavljajući poseban akcenat na atmosferu i publiku.

„Bar je prelijep grad, ali prije svega grad dobrih ljudi i dobrih domaćina. Ovdje imam mnogo prijatelja i uvijek se osjećam kao kod kuće. Publika je izvanredna, a upravo su ljudi najveće bogatstvo jednog festivala. Najvažnije je da postoje oni koji žele da slušaju, razgovaraju i dijele književnost sa autorima“, zaključio je Halilović.

The post Ante Tomić i Enes Halilović otvorili književni program Barskog ljetopisa first appeared on BARinfo.

“Malo sam izmješten sa tog centralnog mjesta u studiju Radio Bara, ali, imao sam potpuno isti osjećaj kao prije godinu dana kad sam posljednji put ovdje boravio, kad sam se penjao uz ove stepenice: ona mala, takozvana pozitivna trema, isti glasovi se čuju, obradovala me, kao i uvijek, Rajina kafa”, rekao je Vujović, pozdravljajući slušaoce.

Prve četiri zbirke “Barskih priča” privukle su izuzetno interesovanje, ne samo književne publike, već i ljudi koji možda toliko nisu u svom slobodnom vremenu posvećeni literaturi, ali, ljudi koji su željeli da još jednom, ovog puta čitajući, prođu kroz sve te anegdote, zgode i nezgode koje se prepričavaju s koljena na koljeno u Baru:

“Najzaslužniji što su “Barske priče” izašle na svjetlo dana uopšte je Čedo Ratković, koji mi je prije petnaest godina dao nekih svojih 50 priča i zamolio da to objavim, da obradim po svom ćefu. Poslije toga mi je Dimitrije Mitar Pavlović donio u rukopisu oko 250 priča iz Mrkojevića. Ja sam imao neke priče koje sam ranije objavio, to je knjiga o legendarnom Mikiju Mašanoviću, i to je bila osnova za prvu knjigu. Kasnije se to širilo.

Dragocjeni savjet mi je dao Vladimir Lukšić: “Stavi ti “Barske priče, knjiga prva”. Rekoh mu “Vlado, ovo mi je sad merak da napravim, ne vjerujem da ću ići dalje”, on će meni “Stavi ti ovako, za svaki slučaj”. Osim toga, Vlado mi je dao i svojih, možda 20 priča iz Spiča, i tako smo zaokružili te vitalne dijelove Bara-Stari Bar, Mrkojevići i Spič. U centru Bara u Topolici sam uvijek imao ljudi poput Raja Ćalasana i ostalih koji su iz rukava sipali te priče. Nadovezali su se moji prijatelji sa šaha Ljubo Živković, Maksim Lutovac, Jusuf Kalamperović, Mujo Kalamperović kome sam posvetio i čitavu drugu knjigu, onda pisci koji su već objavili knjige iz kojih sam prilično lako i sa simpatijama uzimao te njihove priče, poput Željka Milovića, naravno prije svih Milenka Ratkovića, onda iz sajta Zupci Times Ilije Vukotića… I mnogi drugi su stvarno participirali da bi konačno došli do ove pete knjige”.

Svaka od ovih pet knjiga ima svoj specifičan dodatak:

“Nisu to bile samo priče i zapisi, tu je bilo uvijek nešto što je davalo i dodatnu dimenziju onome što je ostalo između korica. Zajedničko im je da je korice za svaku radio Goran Grković, a crtež autora Ivo Gojnić, sve su štampane u nikšićkoj štampariji Art grafika sa sjedištem u Podgorici. Naizmjenično su pisane na ćirilici i latinici. U prvoj sam u 142 priče objavio izabrane priče 15 barskih autora, dakle, autora koji su već objavili knjige, jer neki su se žalili zbog čega njih nema tu- jednostavno, zato što nisu u tom trenutku imali objavljenu knjigu, kao i 25 barskih evergrina u stilu “Znaš što već”, “Što da ti kažem”, “Sam si pametan” ili “Mene mi pričaš”, to su bili ti kratki driblinzi duha na malom prostoru”, kaže Vujović.

Druga knjiga imala je 125 priča, 52 evergrina i 142 dragocjene crno-bijele fotografije iz prošlosti Bara. U trećoj je bilo 127 priča, 58 evergrina i 40 fotografija brodova Prekookeanske plovidbe, “ponajviše zahvaljujući pokojnom Dušku Kljakiću, dobrom Dušku, i Goranu Grkoviću, naravno”. Četvrta knjiga ima 142 priče i 27 jednopoteznih crteža Milanovog druga karikaturiste Baćka Milačića.

“U ovoj petoj je 165 odabranih priča, uglavnom iz prethodne četiri knjige, nešto sam i dorađivao, ima i tu par novih priča, kao i 48 fotografija u boji savremenog Bara, djelo Sergeja Zabijaka. Peta knjiga je najluksuznija, na najfinijem mogućem papiru, fotografije u boji su na kunsdruku. Bio sam relaksiran prilikom štampanja jer je Opština Bar otkupila izvjestan broj knjiga unaprijed, kao i kompanija Cerovo, a kasnije su se priključili Hemosan i Luka Bar. Priskočili su još neki moji prijatelji i mogao sam zbog toga da napravim tako luksuznu knjigu. Nije “gabaritna”, može uveče da se lako čovjek namjesti i čita priče koje će mu izazvati osmijeh, a Bogami će neke i malo zamisliti”.

Junaci ovih priča su Barani svih generacija-pametni, manje pametni, obrazovani, neobrazovani, duhoviti, neduhoviti, dobronamjerni, zlonamjerni, opisuje svoje likove autor: 

“Mijenjao sam nekim likovima imena, shvatio sam da nemam prava nikome da razbijam iluzije o tome kakvi su bili njegovi roditelji, njegovi preci. Jer, u suštini, nisu ni važni ljudi poimenice i pojedinačno, nego su važni događaji i pojave iz toga perioda. Zato sam uvijek gdje je bilo škakljivo probao da promijenim, i mijenjao sam, ime i prezime” navodi Vujović.

Motivi za ulazak u ovu, slobodno se može reći literarnu avanturu, jer su u pitanju urbane legende koje manje-više svi znaju, autoru su bili višestruki-u početku se, kaže, dobro zabavljao družeći se sa duhovitim Baranima, šarmerima, pišući o njihovim štosevima. Onda su dolazile ozbiljne priče od ozbiljnih, umnih ljudi sa kojima je bila privilegija razgovarati o viteštvu nekih Barana u teškim vremenima, “dakle, kad je bilo muka”.

“I htio sam da to ostane zabilježeno. Ta priča o suživotu nekome može da izgleda i kao floskula. Nije to baš tako. To traje vjekovima, to treba čuvati, obnavljati. I nije to mrtvo slovo na papiru kako se ponekad može učiniti. Kad zagusti, ili kako sam ja to negdje rekao, kad dune sa Rumije ili se namrači s mora, niko neće prvi da naruši taj viševjekovni sklad. I svi taj dobar i miran život sa komšijama ističu u prvi plan i grčevito ga se drže kao vjernici ikone ili molitvenog ćilima. Poslije su me pripovjedači priče sami nalazili i tako smo došli do ove pete i završne knjige. Stvarno će biti tako, sad javno obećavam da je to završna knjiga. Svemu ima kraj, pa ima kraja i mom 38-godišnjem boravku u Radio Baru, a ne ovim “Barskim pričama”, ističe Vujović.

Od duhovitih Barana, čije je anegdote bilježio do sada, Vujović je izdvojio četvoricu koji su  po svojim zgodama i najzastupljeniji-Starobarani trgovac Omer Mustafić i učitelj Rade Ivanović, i Topoličani nezaobilazni, legendarni Mikica Mašanović i Momo Krivokapić.

Imajući u vidu specifičan karakter i atmosferu koju “Barske priče” nose, neminovno je bilo i pitanje može li se od njih napraviti dramski tekst, par ekselans barski?

“Odavno „prijetim“ da ću da napišem dramu „Marpukinica“, ali stalno imam neka preča posla. Znam i kako bih je počeo. Marpuka bi mi, u stvari bio Baljo, pjevač i boem, spadalo koje poslije mnogo pijanih i neprospavanih noći i poslije događaja sa Adžijom odluči da sve napusti i ode u Tursku, u Istanbul. Tamo sreće udatu gospođu Irenu Rolan, buduću Marpukinicu i dalje je sve poznato iz priče Milenka Ratkovića, koju je faktima dopunio Željko Milović. Mislim da se tu može napraviti autentična barska priča, sa mnogo pjesme, igre i emocija i, naravno, hepiendom”, akcentovao je Vujović.

Na kraju razgovora, otkrio je i tajnu dugovječnosti „Barskih priča“:

“Ovoliko dugo žive zato što su duhovite, ali i poučne, neopterećujuće, što se lako čitaju i dalje prenose. Posebno se izdvaja peta knjiga. Na jednom mjestu je sve najbolje iz prethodne četiri. Često mi se dešava da u nekom društvu slušam anegdote iz sopstvenih knjiga. Svi te anegdote, s pravom, prihvataju kao svoje, kao da su, što bi rekao Tihomir Brajović koji je napisao predgovor za petu knjigu, „iz glave cijela naroda“. Ni manje, ni više od toga”, zaključio je Milan Vujović.

The post Milan Vujović objavio Barske priče: 165 odabranih first appeared on BARinfo.

Intimna atmosfera prostora, smještenog u samom srcu Crmnice, dala je poseban ton večeri posvećenoj ljubavnoj poeziji. Publika je imala priliku da, kroz razgovor i interpretaciju stihova, dublje uroni u poetski svijet autora koji je prepoznat po suptilnom izrazu i emotivnoj iskrenosti.

O knjizi su govorili istaknuti gosti iz javnog i kulturnog života. Među njima i diplomata i univerzitetski profesor Miodrag Lekić, koji je istakao značaj njegovanja savremene poezije i kulturnih susreta van velikih centara, naglašavajući da ovakvi događaji potvrđuju da književnost ima svoje vjerno uporište i u manjim sredinama.

Promociju je vodio novinar i književnik Milan Vujović, koji je o autoru govorio sa poštovanjem, ne skrivajući koliko je vezan za njegovu poeziju.

„Ne znam gdje sam sve i kada kazivao Srđanovu poeziju, od Radio Bara, Podgorice, Godinja, sale Dvorca kralja Nikole do, evo, Virpazara. Poezija tananih opisa, divnih metafora, skladnog ritma, neobične rime i često neočekivane poente“, kazao je Vujović, podsjećajući da Lekovićevi stihovi već godinama nalaze put do različitih prostora i publike.

Govoreći o vrijednosti njegovog stvaralaštva, istakao je: „To je, usudiću se da kažem i moguće pretjeram, misaono jaka, intelektualna poezija, jednog od najznačajnijih savremenih crnogorskih pjesnika. A ono što lično osjećam jeste da je Srđan Leković među dva-tri najbolja pjesnika koje znam uživo”.

Vujović je istakao da u Lekovićevoj poeziji nema kalkulacije ni površnosti: „Često govorim naglas njegove stihove. Nema tu prenemaganja, dodvoravanja čitaocima, mogućim kritičarima, bilo kome. Nema ni nepotrebnog trpanja stihova, niti rime reda radi. To je čista poezija, samo rijetkima od Boga data”.

Posebno je naglasio da je riječ o autentičnom lirskom glasu: „Srđanova poezija je nesumnjivo lirska i u tom okviru prevashodno ljubavna. Stalno se obraća nekoj svojoj muzi, sa kojom je čas blizak, čas joj se iz daljine divi“.

Uz pohvale, iznio je i jednu toplu, prijateljsku opasku, da autor nije vješt u samopromociji: „Srđan ne umije da reklamira svoje stihove. Poštovaoci njegove poezije, u koje, kao što vidite, spadam i sam, pokušavaju umjesto njega da promovišu to što izvlači iz nekih skrivenih moždanih pregrada, iz svoje crvene koštane srži, ali to je nedovoljno, zaslužuje mnogo veću medijsku i svaku drugu pažnju“.

Govoreći o njegovoj ličnosti, Vujović je dodao da Leković „ne umije ni da ćuti i gleda negdje u daljinu, pa da mislimo kako je mudar“, već da u svojoj iskrenosti ponekad kaže i ono što bi, možda, neko drugi prećutao. „Ali, to je Srđan. Živi u svom idealnom, izmaštanom svijetu, u svijetu improvizacije improvizacije“, citirao je autorove riječi o festivalu „Godinjske zvjezdane noći“, čiji je osnivač i pokretačka snaga.

Promocija je okupila brojne prijatelje, poštovaoce književnosti i mještane, među kojima je bilo i onih koji sa autorom dijele zavičajne korijene.

Veče na Virpazaru bilo je i svojevrsna uvertira u „Godinjske zvjezdane noći“, koji ove godine obilježava prvo značajno poglavlje – peto izdanje festivala pod godinjskim nebom. Upravo u susret tom jubileju, promocija drugog izdanja zbirke “Svitac” dobila je dodatnu simboliku.

„Možda Srđan nema alter ego koji noćima piše stihove, a danju mu ih servira u ovim briljantnim zbirkama, ali sigurno ima svog zaštitnika i promotera“, kazao je dr Neven Leković, takođe jedan od osnivača festivala, ističući da je Vujović autora kroz stvaralaštvo vodio na način na koji to samo on umije. Uz osmjeh je dodao da to i ne čudi, jer je, kako je rekao, „ipak pedesetoprocentni Crmničanin“.

Vizuelnu dimenziju večeri upotpunile su slike dr Miluna Lutovca, čiji su radovi dodatno oplemenili prostor i događaju dali likovnu dinamiku.

The post Zbirka Svitac zasijala na Virpazaru first appeared on BARinfo.

Direktor, mr Ivan Jovović, u ime kolektiva je Vujoviću poklonio umjetničku sliku, istakavši da je čitav radni vijek proveo u Radio Baru, te da je odavno zaslužio poštovanje Barana i kolega. “Iako mu je ponuđeno da nastavi da radi ‘Promenadu četvrtkom’, nije to prihvatio, s obzirom da ga u penziji sada očekuju neke druge obaveze. Večeras su došle sve kolege osim onih koje su imale radne zadatke i to dovoljno govori kakav je i kao urednik i kao čovjek”, kazao je Jovović.

Odlazak u penziju mu je, uz prigodne stihove, čestitao i Rajko Joličić.

Milan Vujović je naglasio da je imao sreću što je čitavog života radio ono što je volio.

“Sve vrijeme sam sa radošću dolazio na posao, sem možda u kraćem periodu u ‘Agavi’. U Radio sam prvi put kročio 1. septembra 1987. godine, kao apsolvent prava. Radio sam prvo probno, dva puta po 45 dana, a stalni radni odnos sam zasnovao 1. decembra te iste godine. Bio sam jedno kratko vrijeme spiker, najduže novinar, pa urednik novina, urednik Radija i na kraju glavni i odgovorni urednik. Što bi rekao urednik sajta Bar info, prvi sam u istoriji Radija postigao urednički het trik.

Nekoliko puta sam već pomenuo da sam iz Radija postigao objektivno sve u životu, sve što sam mislio da treba. Prvo sam se zaposlio, pa sam se oženio, diplomirao na fakultetu, pa sam dobio troje djece. Kao kruna svega, prije trinaest mjeseci, dobio sam unuka.

Mislim da će Radio Bar da nastavi kako je krenuo – da govori istinu i samo istinu, da ne da na sebe i da se drži ona dva zlatna pravila koja smo odavno ustanovili: audiatur et altera pars (neka se čuje i druga strana) i sine ira et studio – bez ljutnje i pristrasnosti da pišu i govore njegovi novinari. Hvala Ivanu i kolegama na lijepim riječima na ovoj oproštajnoj večeri i na tome što sam, na kraju krajeva, bio ponuđen da nastavim u Radio Baru, ali što bi rekli Barani: ‘Čemu je vrijeme, tome je i vakat’ . Kao što sam i rekao, sve ovo vrijeme sam sa radošću dolazio na posao, a bogami sa radošću idem u penziju“, kazao je on.

Milanov stari prijatelj Omer Hodžić i Seka Tomičić veče su uljepšali izabranim pjesmama.

The post Svečanost povodom odlaska Milana Vujovića u penziju first appeared on BARinfo.

Na hrabrost djevojaka i mladića koji su se 6. jula 1944. godine ujedinili u otporu i žrtvi podsjetio je Vukan Vujačić, sekretar UBNOR-a i antifašista Bara.

„Bili su to ljudi od ideala, od vjere u slobodu, pravdu i dostojanstvo svakog čovjeka. Njihova mladost, snovi i neispunjene želje zauvijek su utkane u temelje slobode u kojoj mi danas živimo. Stradali su rame uz rame, kao što su i živjeli ne dijeleći se po vjeri, naciji i porijeklu. Bili su to ljudi ovog kraja, Barani, Crnogorci u najljepšem i najširem smislu riječi, ljudi koji su vjerovali u čovjeka. Oni nisu nosili puške, nisu činili zlo, njihov jedini grijeh je bio što su željeli slobodu“, kazao je Vujačić, ističući da je Bar oduvijek bio mjesto gdje se različitosti spajaju, gdje se crkva i džamija čuju jedna uz drugu, gdje komšija nije samo čovjek iz ulice, već brat, prijatelj i oslonac.

„Bar je takav i danas i neka takav ostane za sva vremena“, poručio je Vujačić . „Manifestacija ‘U ime crvene košulje’ nije samo sjećanje na žrtve, već je i svjedočanstvo da ih nismo zaboravili, jer ako prestanemo da ih spominjemo, izgubili smo vlastiti identitet“, zaključio je Vujačić.

U ime Opštine Bar, obratila se potpredsjednica Tanja Spičanović, podsjetivši da je u podrumijskom kraju bilo teških vremena, ali i gorostasnih ljudi. Prema njenim riječima, cijena slobode je uvijek visoka, a u Crnoj Gori nikad nije bilo dileme oko toga, jer se dobro znalo da su pravo na život, na mir i na čovječnost neprikosnovene vrijednosti dostojne svake cijene.

„Snove o slobodi besmrtnih junaka nije mogla presjeći niti neprijateljska, niti nebratska ruka. Ali zato je presjekla njihove mlade, tek započete živote. Mučki, kako to samo slabi rade, sasule su te zlikovačke ruke olovna zrna u njihove crvene košulje. Neprijatelji nijesu računali na to da sinovi i šćeri slobodne crnogorske zemlje ne gube ime svoje na uvoru i da će ideja slobodarstva i duh prkosa nastaviti da traje i da živi. Oni tako nevini od zanosa i opijeni idealima, privrženi svom kraju maslina i mora, sanjali su velike snove o slobodi. Ipak, njihovi snovi su dosanjani i poklonjeni nama. U slavu njihovih jedanaest mladih života, u slavu svih 855 žrtava koje je Bar položio braneći svoja ognjišta i dostojanstvo, dužni smo da čuvamo sjećanje na tekovine koje su nam podarili, da ne dozvolimo da se ugasi baklja antifašizma kao trajne vrijednosti i temelja našeg identiteta i naše državnosti“, nadahnuto je govorila Spičanović.

Posjetioci su imali priliku da slušaju pjesme iz NOB-a: „Oj, đevojko, drugarice“, „Po šumama i gorama“ „Bilećanka“, „Bella ciao“ i „Mlada partizanka“, u izvođenju hora „Vokalisti“ iz Podgorice, pod vođstvom maestra Saše Barjaktarovića. Za poetski ugođaj bio je zadužen Milan Vujović govoreći „Besmrtnu pesmu“ Miroslava Antića, „Orfeje belvederske“ Rajka Joličića i „Mala velika moja“ Izeta Sarajlića, uz gitarsku pratnju profesora Radeta Amanovića.

U okviru programa je prikazan i film-slajd fotografija iz arhiva Zavičajnog muzeja, koji su, specijalno za ovu priliku, pripremili Goran Pajović i Draginja Radonjić.

Scenario i realizaciju programa potpisuje prof. Milun Lutovac, dok su tehničku podršku projektu pružili Goran Mitrović i Zoran Andrejić iz Kulturnog centra Bar. Program je vodila Maja Tomović, koja je izrecitovala i dio poeme “Jama” Ivana Gorana Kovačića.

The post U ime crvene košulje: Mladići i djevojke sa Belvedera decenijama nakon stradanja žive u sjećanjima first appeared on BARinfo.

A i kad se sretnem sa svojim školskim drugarima – Vesnom Šćepanović, Ljiljom Vulićević, Ljiljom Vlahović, Slavkom Ćalasan, Dejom Vučićevićem, Igorom Remsom, Željkom Vukčević, Branom Smatlikom, Sabaetinom Perazićem, Ilijom Medigovićem, Milošem Vojvodićem, Veskom Drljevićem, Željkom Popović, Miškom Markovićem i drugima, rijetko govorimo o gimnazijskim danima, svi brinemo neke druge, prozaične, svakodnevne brige.

Uzdrmala me i činjenica da se ovog proljeća navršava ravno 30 godina od kada je maturirala moja generacija. Bilo je to u školskoj 1976/77-oj godini. I još ni sa kim nisam razgovarao o proslavi 30 godina mature. Kao da nikome od nas nije stalo, kao da ne želimo da priznamo da smo maturirali prije tri decenije. Sjetio sam se svog omiljenog štiva iz tog doba – priče „Miševi“, Dina Bucatija. Hiljade i hiljade miševa je zagospodarilo kućom Korijevih, koji su se godinama pravili da ih ne primjećuju. Tako i mi – pravimo se da ne primjećujemo da smo postali sredovječni ljudi. Mnogi od nas su postali usporeni, sa manjkom kose i viškom kilograma…

A rado smo slavili 10 i 20 godina mature. Oba puta stožer i matica okupljanja bivših gimnazijalaca bio je Radio Bar i, naravno, njihov informativni punkt. Jednom je koordinator bio Zoran Živković, drugi put pisac ovih redova.

U ono vrijeme, prije tri decenije, bila su tri odjeljenja mature – dva na jezičkom i jedno na matematičkom smjeru. Razredni starješina mog IV-1 bio je profesor Miloš Perović, IV-2 pokojni Blažo Nikitović, IV-3 Krsto Marković. Direktor je bio autoritativni Maksim Lutovac. Slobodan Topalović nam je predavao matematiku, Zagorka Vuković srpskohrvatski, Mileva Dostinić italijanski, Milanka Čelebić engleski, Blažo Nikitović filozofiju i psihologiju, Miodrag Lekić, pa Peko Šoć sociologiju, geografiju Miloš Perović, istoriju pokojni Slobodan Jovanović… Bila je to plejada veoma dobrih profesora, koji su čuvali dostojanstvo i dignitet škole.

Ali, dopalo mi se što je u prošlogodišnjem listu barskih gimnazijalaca zapisao nekadašnji odličan đak Rajko Nikezić. On kaže, parafraziram, da nas Gimnazija nije učila demokratiji i slobodi mišljenja, niti smo u njoj savladali strani jezik, i danas smo zbog toga hendikepirani, pa, u izvjesnom smislu, i iskompleksirani.

Ove sadašnje generacije nemaju kompleks bilo koje vrste. Više zna moja kćerka sa 16 godina nego što sam ja znao sa 25, i mnogo je samostalnija.

Sa druge strane, bili su to mirni, bezbrižni dani, pod roditeljskim okriljem, utopljeni u barsku jugovinu, kao kod Arsena, dani prvih ljubavi, sazrijevanja i saznavanja raznih životnih stvari i beskrajne vjere u budućnost.

Matursko veče slavili smo u restoranu „Kalimero“ na Velikoj plaži. Više ne pamtim ni ko je s kim plesao, ni ko se napio, ni koga sve nije bilo. Nema više ni „Kalimera“, a ni Velika plaža, ni Ulcinj moje mladosti, gdje mi je živjela tetka, više nisu ono što su bili.

Ipak, ne žalim ni za čim što je prošlo. I dalje beskrajno vjerujem u budućnost, samo se više ne oslanjam na sebe, nego na svoje tri kćerke.

***

Ovaj tekst je objavljen u proljeće 2007. godine, u „Novim barskim novinama“. U međuvremenu, otišli su Vesko, Miloš, Šabo (tako smo zvali Sabaetina), Ilija… i mnogi profesori. Nismo slavili ni 30 ni 40 godina mature. Možda ćemo za dvije godine proslaviti pola vijeka. Trebalo bi, ali ko zna…

The post Milan Vujović: Više se ne oslanjam na sebe first appeared on BARinfo.

Iako je telefonska linija bila otvorena za postavljanje pitanja uživo, ona su stizala putem vibera ili na mejl Radio Bara.

RB/BI: Bili smo sinoć zajedno na otvaranju manifestacije „Mjesec bugarskog filma”. Citirao sam u tekstu bugarskog ambasadora koji je, pored ostalog, rekao da ste Vi jedan od najvjernijih prijatelja Bugarske. Otkud to prijateljstvo?

Raičević: Prijateljstvo datira iz jedne želje koju smo prezentovali javnosti 2018, a ponovili je 2022. godine, da kroz međunarodnu saradnju koja je visoko u fokusu rada lokalne uprave, a to potvrđuju i mnogobrojni projekti koje realizujemo sa međunarodnim partnerima uz finansijska sredstva dobijena od strane Europske unije, raširimo mrežu prijateljstva koju je Bar kroz istoriju izgradio. 

U Bugarskoj, kao partnerskoj zemlji, članici Evropske unije, prepoznali smo potencijale, a inicijativa je potekla od bugarskog ambasadora Stefana Dimitrova da se Bar i Burgas pobratime. 

Ta procedura je u toku i nadam se da ćemo brzo zaključiti sporazum o saradnji, odnosno o bratimljenju i time uspostaviti još snažniju saradnju jednog lučkog grada koji zasigurno može da bude primjer Baru i u dijelu razvoja, i u dijelu samog iskorištavanja kapaciteta luke Burgas. 

Ono što me posebno fasciniralo prilikom posjete Burgasu jeste njihova sposobnost i umijeće kako da iskoriste sredstva Evropske unije koja su im stavljena na raspolaganje. Bio sam u prilici da posjetim novosagrađenu biblioteku u gradu Burgasu koja radi 24/7. To jedna od jako lijepih inicijativa koja je potekla od bugarskog ambasadora. Zaista sarađujemo na mnogim projektima a jedan od njih jeste „Dani bugarskog filma”. Sinoć smo bili u prilici da odgledamo jedan od tri filma koji će biti prikazani u barskom bioskopu. To je jedan dobar pravac u kojem će se i naša saradnja dalje razvijati. 

RB/BI: Zna li se koliko Bar ima gradova pobratima i koji su iz vašeg vakta? 

Raičević: To teško možemo da saberemo, ali ispred zgrade Opštine nalazi se jedan lijepi totem gdje smo predstavili sve one gradove prijatelje, sa nekim imamo potpisane sporazume o saradnji, sa nekim povelje o bratimljenju. Mi ne pravimo razliku između gradova pobratima i gradova prijatelja. 

Juče sam imao priliku da razgovaram sa predstavnicima italijanske Guardia di Finanza da ponovo pokrenemo inicijativu koja je stara više od 20 godina da se pobratime Bar i Bari. Mi smo potpisali Povelju o prijateljstvu, ali formalno bratimljenje Bara i Barija još uvijek se nije dogodilo. Nadam se da će se u mom mandatu to i desiti. 

Što se tiče mreže prijatelja, odnosno prijateljskih gradova, ona je od 2018. godine proširena sa Poveljom o bratimljenju, koju smo potpisali sa gradom Resenom u Makedoniji, a moramo uvezati u tu priču Elbasan i Bar, naravno, zbog kulta Svetog Jovana Vladimira. Potpisali smo Povelju o bratimljenju i sa Sarajevom i sa opštinom Stari grad Sarajevo. U pregovorima smo sa Bajeom, gradom iz Normandije, iz Francuske, da takođe potpišemo Povelju o bratimljenju i naravno pored svih onih gradova koji su još 60-ih, 70-ih godina, kroz različite vidove sporazuma, prepoznati kao gradove prijatelje sa kojima se susrećemo svake godine, makar u susret proslave 24. novembra, Dana opštine Bar. 

RB/BI: Svojevremeno kad sam se vratio iz Tuzle, a oduševljen gostoprimstvom Tuzlaka, bio sam zagovornik ideje da se pobratime tri, po mom mišljenju, najkosmopolitskija grada u bivšoj Jugoslaviji – Bar, Rijeka i Tuzla. Krenuli smo sa Tuzlom, do Rijeke nismo doprli, ali mislim da je to nije bila loša ideja. 

Raičević: Imam veoma dobru saradnju sa gradonačelnikom Rijeke, gospodinom Filipovićem, koji je i potpredsjednik asocijacije Nalas mreže – lokalnih samouprava Jugoistočne Evrope. S obzirom da sam u ovoj godini ja predsjednik te asocijacije, on, kao prvi potpredsjednik, preuzeće predsjedavanje mrežom Nalas u narednom periodu. Očekujem u narednim danima i susret sa gradonačelnikom Rijeke i ta inicijativa može vrlo brzo da se procesuira, s obzirom da ne smijemo zaboraviti činjenicu da imamo jaku zajednicu Crnogoraca u Rijeci, koja još daje dodatno podsticaj saradnji između Bara i Rijeke i ja se zaista radujem toj inicijativi i mogućnosti da se pobratimimo.

RB/BI: Ova tema od sinoć je par ekselans tema iz kulture, pa kad smo već kod toga, krajem mjeseca stiže jedna odlična pozorišna predstava, Zvezdara teatra, „Udovica živog čoveka”, po tekstu Dušana Kovačevića. Znam sigurno da ćete te noći biti u sali Doma kulture, ali ne znam kad ćete biti konačno u kultnoj sali barske kulture, u sali Dvorca kralja Nikola. Kad to očekujete? 

Raičević: Radovi na rekonstrukciji Dvorca kralja Nikole izvode se u kontinuitetu duže od godinu dana. Prilično smo ambiciozno postavili vremenski okvir za završetak radova do devet mjeseci, ali kada se rade ovakvi i slični projekti, uvijek morate da računate na nešto što su nepredviđene okolnosti. 

Prilikom uklanjanja nekih zidnih tehnika koje su godinama unazad nagomilavane, došli smo do sjajnih podataka, to jeste izvornog slikarstva i potrebe i želje da se ono na adekvatan način ili prezentuje ili replicira onako kakvo je nekada bilo. 

Sa druge strane, imali smo određenih izazova koje nismo mogli da predvidimo prilikom izrade same projektne dokumentacije. 

Samom tenderskom procedurom je bilo predviđeno da se stolarija na Dvorcu kralja Nikole djelimično mijenja, odnosno da se zadrži kontura, osnov svih tih prozorskih okana i vrata. Međutim, prilikom same demontaže i uklanjanja tih naslaga boje, zaključili smo da je ona apsolutno neupotrebljiva, pa je kompletno morala da se zamijeni.

Problem postoji i u balskoj dvorani. Prilikom početka rekonstrukcije dobio sam informaciju od menadžmenta Kulturnog centra da se već dugi niz godina na samoj terasi iznad balske dvorane ne preporučuje boravak više od 20 gostiju, što dovoljno govori da očigledno statički proračun, prilikom rekonstrukcije 1984. nije baš na adekvatan način urađen. Morali smo da se vratimo ko zna koliko koraka unazad, da radimo statički proračun i da primijenimo nešto što su sada savremeni standardi, a i zaštitna ograda oko same terase nije u skladu sa standardima. 

Rađena su određena sondiranja i na samoj podlozi terase i na plafonu. Utvrdili smo da je neophodno da dođe do određene statičke modifikacije kako bi zaista taj objekat učinili stabilnim za narednih 40 godina. 

U periodu rekonstrukcije radili smo na i izradi samog projekta uređenja enterijera Dvorca kralja Nikole i dijela muzeja i same balske dvorane. Sve to podrazumijeva određene procedure, saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara i raspisivanje novih izvođačkih tendera koji se završavaju, ja se nadam, negdje krajem ovog mjeseca. 

Ono što je moja želja, i želja svih nas, jeste da do početka ljetnje turističke sezone završimo sve radove na samom objektu Dvorca kralja Nikole. To podrazumijeva i rekonstrukciju i dvije gvardije, odnosno kulice ispred samog Dvorca. 

Radi se i na projektu uređenja parka Dvorca kralja Nikole, koji smo kao lokalna skupština, proglasili zaštićenim područjem. Završen je projekat i trenutno je u procesu revizije, rekonstrukcija Knjaževe bašte. Očekujemo da bi mogla da počne u maju, tako da će se intenzivno raditi na ovom lokalitetu i ne samo na lokalitetima u samom dijelu dvorskog parka, već i okolnim lokalitetima, što podrazumijeva uređenje javnih površina ispred Doma kulture, kao i pješačke staze koja vodi do Šetališta kralja Nikole.

To će biti definitivno jedna od najljepših zona i za šetnju i rekreaciju, ali i za organizaciju mnogih kulturnih događaja .

RB/BI: Predviđam Vam blistavu političku karijeru, prezadovoljan sam odgovorom, međutim, kad pođem doma, tek ću tada da ukapiram da mi, u stvari, niste odgovorili na pitanje…

Raičević: Što se tiče završetka ove faze koja je definisana kao rekonstrukcija samog objekta Dvorca kralja Nikole, rok je do 30. juna, a što se tiče Dvorskog parka i rekonstrukcije Knjaževe bašte, ti poslovi bi trebalo da započnu nakon ljetnje turističke sezone. Do početka naredne ljetnje sezone mislim da ćemo završiti sve radove koji su planirani. 

RB/BI: Pitanja pristižu, ovo je stiglo na Vajber, od Joca Radovića iz poznate fudbalske porodice: „Stanovnici Bara su oduševljeno prihvatili da se istaknutom umjetniku Urošu Toškoviću podigne spomen obilježje na Šetalištu, blizu obale gdje je on boravio i stvarao i to sve zahvaljujući Vašoj velikoj podršci i Skupštine opštine Bar.

Dalje, evidentno je da na barskom šetalištu od početka do kafića „Planet” imamo veliki broj autića, bicikala i električnih trotineta, naročito tokom vikenda i u ljetnoj sezoni, bilo je puno nezgoda, mnogi stanovnici i turisti se žale, mislim da je Bar jedini grad na primorju u kojem je ovakvo stanje, kako može ovo da se reguliše? 

I još: Poznato je da ste veliki navijač košarkaškog i fudbalskog kluba Mornar. Fudbalski klub Mornar je u stogodišnjici u prošloj godini imao najveći uspjeh u istoriji kluba, nadamo se da će i ova sezona biti uspješna, a posebna bi bila draž da Mornar osvoji Kup Crne Gore i da vi podignete pehar?

Raičević: Zahvaljujem na pitanjima koje je postavio moj uvaženi sugrađanin, gospodin Radović, jedan od najvatrenijih navijača Mornara, ali i veliki prijatelj za života Uroša Toškovića, a mnogi koji ga poznaju će reći da je jedan od najvećih kolekcionara upravo djela Uroša Toškovića.

Inicijativa za podizanje spomen obilježja Urošu Toškoviću, potekla je od građana Bara, koju smo mi prihvatili i u mandatu tada ministarke više ministarstava, Vesne Bratić, dobili smo saglasnost da možemo da pokrenemo proceduru za podizanje spomen obilježja. S obzirom da je zakonska regulativa tu jasno definisala da pojedincima ne možete podići spomen obilježe ukoliko nije prošao određeni vremenski period od smrti, to je 20 godina, ali u određenim slučajevima je moguće napraviti izuzeće i Ministarstvo kulture ga je napravilo. Ne bih mogao u jednoj emisiji da vam ispričam o administrativnim procedurama koje su prethodile svemu onome što smo doveli do pred sami kraj. 

Na zadovoljstvu svih nas, nakon konkursa koji smo raspisali, naš poznati vajar Zlatko Glamočak dobio je mogućnost da izradi tu spomen bistu. 

Mnogi koji posjećuju lokalitet u blizini kafića „Martina” su vidjeli da su pripremni radovi na samom platou u završnoj fazi. Dogovoramo se oko datuma, mislim da će to biti već početkom marta naredne godine. 

Uroš Tošković se upokojio 3. marta prije šest godina. Smatrali smo da je upravo početak marta prikladan datum za otkrivanje spomen-biste, uz jedan prigodan program koji bi trebalo sve to da isprati. Lokalitet na kojem se planira spomen-bista, upravo je mjesto na kojem je on provodio najviše vremena u toj svojoj kreativi, a ona je bila prisutna manje-više na cjelokupnom onom prostoru i smatrali smo da upravo tu Uroš Tošković treba da i dalje nastavi da živi u našem gradu. 

Što se tiče autića, moram da budem prilično rezervisan u tom dijelu odgovora, zato što znate i ja sam roditelj, pa onda moram da uvažim i to zadovoljstvo mog sina koji kada se pojavi na šetalištu traži, naravno, da se provoza u tim autićima. 

Ali ono što me posebno zabrinjava jeste činjenica da imamo jako veliki broj električnih trotineta. Saobraćaj tim prevoznim sredstvima, ja ne znam kako da to drugačije definišem, zabranjen je na šetalištu. Postoji jasno definisan saobraćajni znak na samom početku šetališta. 

Problematika sa kojom se mi susrećemo dugi niz godina, jeste činjenica da je granica morskog dobra neprecizno definisana. Neki kažu da je ona sredinom samog barskog šetališta, neki da se pomjera ka samoj marini i upravo nepostojanje te jasne granice između Morskog dobra i one teritorije kojom administrira opština Bar, predstavlja jedan od najvećih problema. 

Što se Opštine Bar tiče, ni jedno rješenje za privremene objekte koji se bave rentiranjem bilo ovih autića ili električnih skutera nije izdato, ali s druge strane znamo da je Morsko dobro prilično fleksibilno i da omogućava obavljanje određenih djelatnosti u njihovoj zoni. To je nešto što je van naše kontrole, van naše moći.

Sjećamo se 2018. godine, jedan od prvih poteza je bio upravo da na najljepšem dijelu naše obale uklonimo jedno zabavište u vidu onog ljetnjeg ringišpila. Mnogi roditelji su bili ljuti i ogorčeni zbog te činjenice, ali mislim da je onaj prostor sada mnogo ljepši i organizovaniji i da ringišpilu svakako nije mjesto na samoj obali mora. 

Nadam se da ćemo naći kompromis sa Morskim dobrom i sa onima koji ostvaruju određenu finansijsku korist od tog posla i djelatnosti koje obavljaju, ali svakako bezbjednost sugrađana je na prvom mjestu. Komunalna policija će biti prisutna na terenu i to sankcionisati u narednom periodu. 

RB/BI: A odmah preko puta je stadion Mornara. 

Raičević: Tako je. Prilikom dodjele godišnjih nagrada fudbalskih radnika, koje su ove godine dominantno podijeljene onima koji su ostvarili istorijski uspjeh Fudbalskog kluba Mornar, rekao sam da je takmičenje u Evropi toliko dobro, iskustvo je sjajno, finansijski elementi su spektakularni i da sam siguran da nikome u Mornaru ne pada na pamet da napravi bilo koji potez koji će nas udaljiti od Evrope. Mislim da imamo više nego dobru poziciju da se kroz kup takmičenje dočepamo Evrope ove godine, a svakako ja bih bio najsrećniji čovjek u Baru ukoliko bi Mornar i osvojio Kup Crne Gore. 

RB/BI: Mornar je odigrao juče kontrolnu utakmicu i izgubio, znači od četiri kontrolne utakmice, tri je izgubio i jednu dobio i to Adriju, koja nije njegov rang, ali rekao sam da to i nije tako loše, jer obično je obrnuto, u pripremnim utakmicama se dobija, a kad dođu takmičarske se gubi. 

Raičević: Mornar se značajno pojačao u ovom prelaznom roku i to je jedan od onih slatkih izazova, na slatke muke smo stavili šefa struke gospodina Đuraškovića. Ja vjerujem u njega i siguran sam da će posložiti sve kockice koje su mu na raspolaganju na kvalitetan način. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da je Mornar i prošle godine u prvom dijelu sezone imao promjenljivu formu, a u drugom dijelu je zasijao i siguran sam da ćemo tako nešto imati i u ovom dijelu prvenstva. Ono što jeste naša prioritetna obaveza jeste poboljšanje same sportske infrastrukture. Već mjesec dana se radi na rekonstrukciji travnatog pokrivača na glavnom terenu na Madžarici. Bar će dobiti prvi stadion sa hibridnom podlogom u Crnoj Gori. Pripremni radovi za postavljanje hibridnog travnatog pokrivača su u poodmakloj fazi, a sa druge strane na lokalitetu nekadašnjih teniskih terena se gradi novi pomoćni teren dimenzija 50 sa 70, koji će biti pokriven prirodnom travom. Tako da ćemo imati na jednom malom lokalitetu mogućnost da fudbaleri mogu da igraju utakmice i da obavljaju trenažni proces i na hibridnoj, vještačkoj i na prirodnoj podlozi. Sve to ćemo upotpuniti kroz izgradnju svlačionica koja se planira u saradnji sa Fudbalskim savezom Crne Gore od kojeg imamo značajnu podršku od samog početka. Mornar će sigurno u drugom dijelu prvenstva plesati na novoj hibridnoj podlozi, a to će biti poseban izazov za sve ekipe koje će gostovati u Baru.

RB/BI: Košarka nije tako lijepa tema kao fudbal ove sezone? 

Raičević: Nažalost, u košarci situacija nije baš tako sjajna, iako su u prvom dijelu prvenstva pokazivali određeni napredak u igri, ali kada imate jedan niz loših rezultata, onda se i oni koji su novajlije, koji bi trebalo na neki način da donesu tu novu svježu krv i agresivnost koja nam je toliko potrebna, nekako utope u to sivilo. Siguran sam da bi jedna pobjeda značajno promijenila i ambijent i rezultate do kraja prvenstva. Čekamo još uvijek tu pobjedu koja bi bila značajna i ja još uvijek vjerujem u opstanak Košarkaškog kluba Mornar u ABA ligi.

RB/BI: Jedno pitanje se prosto namjestilo – da li ćete bojkotovati sjutra i preksjutra megamarkete u Baru? 

Raičević: I ja svjedočim nečemu što je naša crnogorska zbilja. Tome sam svjedočio posebno tokom ljetnjih meseci, obilazeći i provodeći dio svog vremena u jednoj od evropskih zemalja. Imao sam dovoljno prostora i vremena da mogu da upoređujem cijene u marketima u Crnoj Gori i u toj evropskoj zemlji. I poređenja radi, „alpsko mlijeko” u toj zemlji, 2,8 mliječne masti, koštalo je 1,46 eura. U tim danima u Crnoj Gori je to bilo 1,45 eura. 

Vodi se neadekvatna ekonomska politika koja se bazira samo na povećanju zarada. I ja sam uvijek za to da se prosječne zarade i penzije značajno uvećavaju, ali to ne vodi ka poboljšanju životnog standarda. Zašto? Zato što je kupovna moć naših sugrađana danas mnogo manja nego što je bila prije nekih četiri ili pet godina. A to ne trebam ja da predstavljam mojim sugrađanima i slušaocima, oni sami znaju. 

Ukoliko su ranije za 50 eura mogli da trguju u nekom od ovih trgovačkih lanaca u Baru, danas je za to potrebno minimum 100 eura. Tako da ja saosjećam sa mojim sugrađanima i nastojaću da svoju aktivnost, u tom smislu, narednih dana limitiram. Svakako da podržavam nešto što jeste aktivnost koja vodi ka dodatnom poboljšanju životnog standarda i kupovne moći u Crnoj Gori. 

RB/ BI: I ne moraju baš da se toliko bogate trgovci, neka bolje žive od nas, nije problem – dvostruko, trostruko, ali petostruko… 

Raičević: Svakako. Ono što je, očigledno, najveća problematika Crne Gore, a tu smo definitivno zakazali, u prethodnih pet godina nismo apsolutno ništa uradili da podstaknemo domaću proizvodnju, da ne govorimo o poljoprivrednoj koja je možda na najnižem nivou u zadnjih 20 ili 30 godina. Svjedočili smo jednoj poražavajućoj činjenici, da smo iz fonda Evropske unije koji je namjenjen za poljoprivrednu proizvodnju zbog nemogućnosti, neću reći nesposobnosti ili nemanja interesovanja, vratili preko 2,6 miliona neutrošenih sredstava iz IPARD-a, Evropskoj uniji. To dovoljno potvrđuje da se država ne bavi stimulisanjem proizvodnje. Ne bavi se poljoprivredom proizvodnjom na kvalitetan način, a upitan je i kvalitet proizvoda koje kupujemo, tako da sam jako zabrinut.

RB/BI: Da se vratimo malo na košarku, ali samo da bih istakao naše naravi, bio sam u Makedonskom naselju i htio da parkiram vozilo. I onda jedna gospođa izađe kaže: „Aaaa, znaš kad ćeš ga parkirati… Ti si nam za ovo kriv, da nisi pisao u onom kultnom košu, ne bismo sad imali prepolovljen ovaj parking”. Dakle, nikako da se našim ljudima udovolji…

Raičević: Ne znam zašto, ali sam i očekivao da ćete postaviti to pitanje. Govorili smo u nekoj od prethodnih emisija o nekim stvarima koje su, da kažemo, proizvod mnogih prethodnih generacija, pa i taj koš je prepoznat kao jedno kultno mjesto okupljanja. Mi smo željeli da pomognemo upravo toj omladini, da imaju jednu svoju zonu, a opet i da omogućimo dovoljan broj parking mjesta stanarima okolnih zgrada, da ne dolazi do konflikata i sukoba kojih je često bilo. Odlučili smo da tu zonu uredimo na kvaliteta način, sa jednom zaštitom ogradom, koja će biti stavljena u funkciju samog košarkaškog igrališta, a sa druge strane da ostavimo slobodnu zonu za parkiranje, tako da pomirimo i jedne i druge i da to bude možda pokazatelj kako se neke stečene navike u prostoru mogu na kvalitetan način obezbijediti i organizovati na zadovoljstvo svih nas. 

Nastojećemo i da nešto što je proizvod igre, odnosno, konkretno basketa, smanjimo, a to je buka, koliko god to bude bilo moguće.

RB/BI: To će biti, nesumnjivo, lijepo igralište ali je bitno i da se što prije završi posao i makne ona žičana ograda.

Raičević: Koristim ovu priliku da zamolim moje sugrađane, posebno stanovnike Makedonskog naselja za strpljenje. Nećemo koristiti cjelokupnu ograđenu površinu koja je sada zbog same bezbjednosti gradilišta malo u širem pojasu definisana. Nema razloga za brigu, nećemo oduzeti previše prostora, nastojaćemo da obezbijedimo dovoljan broj parking mjesta, ali da ipak imamo jednu sigurnu zonu za našu omladinu da mogu na tom lokalitetu da i dalje nastave da igraju košarku. 

RB/BI: Čitav život je, po mom mišljenju, sazdan od asocijacija. Evo sad zahvaljujući ogradi u Makedonskom naselju sjetih se onog što me frapiralo: da je probijena ograda na Bulevaru dinastije Petrovića. Mislio sam da je to vrijeme za nama, da smo se svi plebiscitno odredili da je ograda pun pogodak, da ne bude više onih nesrećnih događaja, ali neko nije mogao da izdrži i probio je i tu ogradu. 

Raičević: Imamo na još par lokaliteta sličnih situacija zbog saobraćenih nezgoda koje su se dešavale u prethodnom periodu, ali svakako da će Službe komunalne djelatnosti narednih dana izvršiti poslove na zamjeni nedostajućih zaštitnih polja. 

Ja sam takođe mislio da je to vrijeme probijanja žičanih ograda, da ne iskoristim neki pežorativni termin, iza nas, da smo shvatili koja je poruka trebala da bude poslata od strane lokalne administracije u dijelu bezbijednosti saobraćaja, posebno pješaka, ali, očigledno, neke navike teško da mogu da se iskorijene. 

RB/BI: Ali neke se lako iskorijene. Zašto, recimo, nema sad parkiranja vozila kod Maksimarketa u onoj ulici u centru grada?

Raičević: To su neke nužne intervencije, dosta često su te intervencije nauštrb samog ambijenta, ali su i neophodne. Očigledno je ova intervencija bila više nego neophodna, sada se saobraćaj u Ulici Jovana Stojanovića odvija nesmetano. Plašim se da ćemo i na još par lokaliteta morati tako da intervenišemo, posebno u susret ljetnjoj turističkoj sezoni.

RB/BI: Gužve oko osnovnih škola su postale nepodnošljive, posebno kad su kišni dani, jer roditelji imaju običaj da dolaze vozilom za svoju djecu i kada su udaljeni od škole, stotinu, dvjesta metara, da im se dijete eventualno ne pokvasi malo ili da ga vjetar ne rastrese, ne samo kod škole „Blažo Jokov Orlandić”, nego i kod „Jugoslavije”, „Meksika”, „Anto Đedović”… To postaje sve veći problem.

Raičević: To je zbilja koju živimo. Manje-više, nema porodice sa jednim autom, minimum dva ili više vozila koje je prosječna petočlana porodica ima i svakako postoji trend da se djeca voze i odvoze do škole I na kratkoj udaljenosti. Šta je razlog tome, ja zaista ne znam, ali je činjenica da jedino realno i kvalitetno opravdanje može biti to da su roditelji zabrinuti za bezbjednost svoje djece.

To je problematika koja zahtjeva jednu ozbiljnu analizu saobraćajnih rješenja. Kroz izgradnju kružnog toka u neposrednoj blizini novog nadvožnjaka smo djelimično riješili problematiku saobraćaja u Ulici Rista Lekića koja vodi ka Osnovnoj školi „Jugoslavija”. Kod škole „Meksiko” postoji jedan ozbiljan izazov iako ispred škole postoji ozbiljan i organizovan parking. Postavlja se pitanje da li su naše osnovne škole u ovom obimu dovoljno velike da mogu da prihvate toliki broj učenika. Mislim da su se stvorili uslovi da razgovaramo sa Ministarstvom prosvjete, a imamo veoma kvalitetnu komunikaciju, o potencijalnom otvaranju nove osnovne škole. Razgovarali smo i o izgradnji nove zgrade za gimnaziju. Ni sa najavljenim početkom radova na novom vrtiću nećemo riješiti problematiku svih predškolskih ustanova. Grad se širi, to pokazuju podaci sa posljednjeg popisa. Moramo da razmišljamo da rasteretimo jednim dijelom postojeće obrazovne institucije, posebno osnovne škole. 

RB/BI: Stiglo je jedno, moglo bi se reći, ironično pitanje. Zašto je asfaltirana Ulica Rista Lekića, na njoj nije bilo rupa, ali dobro, tu je sad ta ironija: sad smo znači mirni jedno po godine?

Raičević: Nisam zadovoljan sa izvedenim radovima u dijelu zamjene habajućeg sloja asfalta u Ulici Rista Lekića. Uputili smo primjedbu izvođaču radova. Nadam se da bi već narednih dana trebali da izađu na teren i da koriguju ono što su nedostaci. Nisu na kvalitetan način tretirali slivničke rešetke i same šahte koje se nalaze na ovoj saobraćajnici. To mora da se koriguje, da se popravi u skladu sa standardima koje smo uspostavili manje-više u svim djelovima našeg rada. Ulica Rista Lekića i dio Makedonske ulice do objekta Službe zaštite i spašavanja su ostali kao neriješeni još iz perioda izgradnje vodovodne i kanalizacione mreže, a govorimo o periodu 2016- 2018. i zbog toga smo željeli da kroz ovu rekonstrukciju unaprijedimo saobraćajnu infrastrukturu. Nije na kvalitetan način to urađeno, priznajem, ali će se svakako kroz intervenciju koju smo uputili izvođačima, to korigovati. 

RB/BI: Šta je zapelo kod rekonstrukcije ulice ispred Spuških zgrada? 

Raičević: Ispred Spuških zgrada projekat je u fazi izrade, govorimo o glavnom projektu i relativno brzo nakon njegovog završetka možemo raspisati javni tender. Dilema je da li da se radovi izvode tokom ljetnjih mjeseci. Mislim da ćemo morati da imamo određeno razumijevanje i da će u jednom dijelu morati da se odvijaju i tokom ljetnjih meseci kako bismo rekonstruisali ovu saobraćajnicu sa parking prostorima i time jednu problematiku, koja nas prati dugi niz godina, na kvalitetan način riješili. 

RB/BI: Kada smo kod ovih tema, što je sa Parking servisom?

Raičević: Parking servis kao preduzeće u punom kapacitetu administrativno funkcioniše od kraja avgusta 2024. godine. Kroz odluku o javnim parkiralištima koju je Skupština opštine donijela krajem prošle godine, u narednim danima se priprema elaborat koji je sastavni dokument svega onoga što će uslijediti, a tiče se naplate parkinga. Do početka ljetnje turističke sezone vjerujem da možemo da stvorimo sve preduslove, tehničke, administrativne… za početak rada Parking servisa. 

RB/BI: Negdje sam pročitao da je kod buvlje pijace trebalo da bude izgrađena zgrada na nekoliko nivoa, samo za parking vozila? 

Raičević: Tako je. U zahvatu DUP-a Topolica 4, to je mikrolokalitet nekadašnje buvlje pijace, shodno važićem planskom dokumentu, koji je još uvijek u pravnom prometu, definisana je izgradnja nadzemne garaže, to jeste stambeno-poslovnog objekta koji bi dominantno bio namijenjen za parkiranje vozila. Mi smo pokrenuli određene procedure, dobili smo urbanističke tehničke uslove od strane resornog ministarstva. Za takve i slične objekte je neophodno raspisivanje konkursa za izradu idejnog arhitektonskog rješenja kao prvog stepenika u dijelu neophodnih koraka koje moramo da ispunimo kako bismo došli do realizacije tog projekta. Nakon toga će uslijediti izrada glavnog projekta i raspisivanje izvođačkog tendera, ali smo odlučili da idemo u taj poduhvat i da to bude prva garaža koja će biti izgrađena u našem gradu.

RB/BI: Mladi možda i ne znaju, ali za nas iz pedeset i neke i starije, „Inex Zlatna obala” je bilo kultno mjesto: i plaže i bazeni i, naročito, ljeti terasa na kojoj su gostovale estradne zvijezde ondašnje Jugoslavije. Mislim da je onakvu lokaciju i onakvu floru malo koji ugostiteljski objekat na Jadranskoj obali imao. Zna li se danas šta je sa „Inexom”?

Raičević: Vaše emocije koje su prisutne kada govorite o lokalitetu „Inex Zlatna obala”, jednake su mojim. Na toj plaži sam i naučio da plivam i sa velikom pažnjom pratim sve ono što su aktivnosti na ovom lokalitetu. 

Želim da vjerujem da ćemo svjedočiti u narednim mjesecima završetku svih radova na izgradnji novog hotela. Sa druge strane, obradovala me je činjenica da je i Morsko dobro u programu uređenja prostora definisalo određena finansijska sredstva za rekonstrukciju obalne zone u dijelu plaže nekadašnjeg hotela „Inex Zlatna obala”. Sa velikim iščekivanjem i zadovoljstvom sam što ćemo dobiti jedan renomirani hotelski brend u našem gradu i time stvoriti jednu novu perspektivu za razvoj ovog lokaliteta, a ja ću se usuditi da kažem da, po mom ličnom mišljenju, a svakako da to ima i tu dozu lokal patriotizma, da je ovo najatraktivniji dio crnogorske obale, jer ovaj kompleks je nešto što je jedinstveno u našoj Crnoj Gori.

RB/BI: Dobra saradnja našeg osnivača Opštine i Radio Bara se nastavlja: dobili smo vozilo, saniran je krov, uplata sredstava iz budžeta je redovna, a radujemo se što će uskoro u našoj zgradi biti stacionirana Regionalna kancelarija za primorje Evropske komisije. Eto, prije Evropa uđe u Radio Bar, nego Crna Gora u Evropu! 

Raičević: To je samo još jedna od potvrda da je Opština Bar prepoznata kao jedna od najuspješnijih opština u Crnoj Gori, upravo po pitanju te međunarodne saradnje i uspješnosti realizacije mnogih projekata finansiranih od strane Europske unije. I ta inicijativa koja je došla do nas od strane delegacije Europske Unije u Crnoj Gori da razmatraju mogućnost za otvaranje jedne Evropske kuće na primorju i jedne na sjeveru je prihvaćena. Juče smo imali prvi pripremni sastanak. Radi se na uređenju samog enterijera tog objekta buduće Evropske kuće, jednog multifunkcionalnog prostora. I to će biti jedna svojevrsna potvrda da je Radio Bar već u Evropi, a samim tim i Opština Bar.

RB/BI: Kako će to gordo da zvuči. Gdje je Evropska kuća? Eno je u zgradi Radio Bara.

Raičević: Upravo to je i naša želja bila, svakako da je i ambasador prepoznao potencijale ove lokacije, s obzirom da Evropska kuća treba da bude na nekom vidljivom lokalitetu, gdje imamo određenu frekvenciju saobraćaja, što drumskog, što pješačkog, ali sam siguran da upravo ova kombinacija Evropske kuće sa najznačajnijom medijskom kućom u našem gradu će biti idealna i da će to značajno doprinijeti i vama kao medijskoj kući, ali svakako i našem gradu. 

RB/BI: Maslinjak u centru grada je živ i zdrav. Sinoć me je zvao Čedo Ratković i rekao mi je da ima nekih pomaka, vidim da je bio prilično zadovoljan. Rekao je da pitam predsjednika opštine – da li je na dobrom tragu?

Raičević: Teško da moj uvaženi prijatelj, gospodin Čedo Ratković, može biti na pogrešnom tragu. 

Potvrđujem, obavili smo prvi sastanak prije dva dana sa vlasnicima zemljišta, samim tim i vlasnicima ovih maslina. Ti razgovori idu u dobrom pravcu. Oni su voljni da razgovaraju sa ciljem da se kroz zamjenu zemljišta obeštete, a sa druge strane da Opština Bar dobije nešto što sad sa punom sigurnošću mogu da kažem će biti jedna oaza maslinarstva u samom centru grada. Možda će sjutra i Kuća maslina tu moći da organizuje jedan ogledni maslinjak. Na kraju krajeva, da to bude jedna turistička atrakcija i da se svakako promoviše nešto što je dio naše tradicije, a maslinarstvo to svakako jeste.

RB/BI: Dva možda najvažnija pitanja ostavio sam za kraj. Čini se da bi uskoro mogle da se vrate kompletne nadležnosti opština kada je riječ o građevinskim radovima na Crnogorskom primorju, a u vezi sa građevinama gabarita preko 3000 kvadrata. Dokle je stiglo to, rekao bih, plebiscitno opredeljenje predsjednika primorskih opština i ta vaša inicijativa?

I drugo, predsjednici primorskih opština u svojoj Zajednici, jedinstveni su u stavu da se opštinama vrate ingerencije koje su 1992. godine prešle na Morsko dobro. Tražite da se o tom predlogu, a to mi baš nije najjasnije, izjasni Skupština prije nego Vlada donese bilo kakvu odluku. Zašto? 

Raičević: Predstavnici lokalnih uprava posredstvom Zajednica opština dugi niz godina nastoje da predstavnike centralnih vlasti upozore na konstantno kršenje Evropske povelje o lokalnoj samoupravi kojom je garantovana autonomnost i da je to jedini način kako se možemo boriti protiv toliko prisutne centralizacije. 

U nekom od ranijih gostovanja sam govorio o tome da su naše nadležnosti prilično limitirane i da se na današnji dan, još uvijek, lokalna administracija ne pita ni za samu arhitekturu, niti poštovanje urbanističkih parametara za izgradnju niza objekata koji se grade u našem gradu. 

Mnogi će, naravno, otrovne strelice usmjeriti ka lokalnoj administraciji. A u stvari o izgradnji objekata i tome kako će se oni uklopiti u prostor, ne odlučuje se u Baru, nego u Podgorici. E sad, došlo je do određenih pomaka. Resorno ministarstvo je uputilo u decembru inicijativu za izmjenu trenutnog zakonskog rješenja od kojeg bi trebalo da dođe do formiranja tri zakonska rješenja. 

Znači, govorimo o Zakonu o izgradnji objekata, Zakonu o planiranju prostora kao i posebnim zakonskim rešenjima kojima se predviđa vraćanje ingerencije, u dijelu prostornog planiranja, ponovo opštinama. A to, između ostalog, podrazumijeva formiranje i posebnih organizacionih jedinica, odnosno privrednih subjekata koji će se baviti prostornim planiranjem. 

Mi smo u predlogu budžeta za ovu godinu, definisali, eto da kažem, potencijalno formiranje Zavoda za planiranje prostora. Ukoliko uspijemo da ispunimo sve ono što jesu preduslovi definisani ovim zakonskim rješenjima, govorimo o angažovanju minimum pet licenciranih prostornih planera, imaćemo u Baru Zavod za planiranje prostora, jer smatram da je barska pamet dovoljna da može na kvalitetan način da razvija naš grad u dijelu prostornog planiranja. 

Sa druge strane, još u junu prethodne godine, predsjednici svih primorskih opština, su sjeli za sto i u jednom relativno kratkom vremenskom roku, a vjerujte da nije to trajalo duže od 15 minuta, smo se usaglasili da ćemo da uputimo jedinstvenu inicijativu, da se Morsko dobro u ovom formatu mora reformisati, rekonstruisati, prilagoditi zakonskim rješenjima države Crne Gore, i vratiti direktne ingerencije za upravljanje najvrednijim resursima, a svakako je obalna zona najvredniji resurs sa kojim Crna Gora raspolaže, lokalnim upravama.

Kao proizvod te naše inicijative formirana je posebna komisija u okviru Zajednice opština koja je radila na pripremi tri ili četiri zakonska rješenja, i ona je, s obzirom da ima potpisan sporazum sa Skupštinom Crne Gore, uputila tu inicijativu za izmjenu zakonskih rješenja. 

Vlada, svakako, nije baš sa velikim zadovoljstvom dočekala tu našu inicijativu. Postavlja se pitanje i kako će poslanici u crnogorskoj Skupštini reagovati na tu inicijativu. Program privremenih objekata u zoni Morskog dobra je, između ostalog, rađen bez apsolutnog učešća bilo koga od predstavnika lokalnih uprava, tako da se i u zoni morskog dobra ponovo odlučivalo u Podgorici. Mi smo juče usaglasili stavove da je neophodno da javnost još jednom upoznamo i da pošaljemo poruku prema donosiocima odluka da sačekaju sa tim programom privremenih objekata do izjašnjenja Skupštine o našoj inicijativi, a tiče se izmjene zakonskih rješenja. Ne bi bilo lijepo da oni donesu plan privremenih objekata, raspišu tendere, stečena prava će se narednih pet godina svakako morati ispoštovati, i onda dođe do izmjene zakonskih rešenja kojima će se ingerencije vratiti lokalnim upravama. Onda imamo problem. 

Ali sam siguran da je naše jedinstvo, kad kažem naše jedinstvo mislim na predstavnike svih crnogorskih primorskih opština, bez obzira na političku pripadnost ili partije koje su nas delegirale na odgovorne funkcije koje pokrivamo, nešto što je upravo pokazatelj kako se može pronaći zajednički jezik i kako se oko nekih inicijativa možemo svi ujediniti. 

Volio bih da vidim, kao što je to i prethodnih dana rekao moj kolega Stevan Katić iz Herceg Novog, koji će to poslanik tako radikalno da bude protiv ove naše inicijative. Smatram da je ovo jedna lijepa prilika da svi pokažemo jedinstvo i da izađemo u susret ovoj inicijativi, koju su predstavnici lokalnih uprava sa primorja pokrenuli.

RB/BI: Interesovanje za ovaj razgovor je bilo baš veliko, to su bila uglavnom lokalna pitanja, zbog toga ste u ovom studiju na svaka dva mjeseca. Uostalom, Vi ste predsjednik Opštine a ne poslanik. Samo dva poslednja pitanja su „iz moje glave”…

Raičević: Još u oktobru prošle godine sam se jasno opredijelio koja od dvije funkcije koje sam u tom trenutku obnašao je prioritetna.

RB/BI: Odabrali ste onu manje lagodniju…

Raičević: Manje lagodniju, ali sam time pokazao i danas ću to da potvrdim, da moja posvećenost lokalnim problemima, mojim sugrađanima i svemu onome što smo zacrtali kao neophodnost u dijelu razvoja infrastrukture i samim tim razvoja našega grada je jednaka kao i na početku mog mandata.

The post Dušan Raičević: Bar će dobiti prvi stadion sa hibridnom podlogom u Crnoj Gori first appeared on BARinfo.

Knjiga sadrži pedeset četiri autorska teksta Barana i Baranki u kojima evociraju uspomene na grad pod Rumijom, njegove ljude i događaje: počinje “Bulevarom 24. novembra” dr Zorana Živkovića, a završava “Plovidbom” Miodraga Lekića. Osim u knjizi, priče su objavljivane i u istoimenoj rubrici na portalu Bar Info, Lokalnog javnog emitera “Radio Bara” koji je i izdavač djela. Urednik je Milan Vujović, a pokrovitelj Opština Bar i njen predsjednik Dušan Raičević.

Izrazivši zadovoljstvo što je Radio Bar kao Lokalni javni emiter omogućio da i preko izdavačke djelatnosti ostvari komunikaciju sa čiatocima, mr Ivan Jovović je “Bar u hodnicima sjećanja” I i II nazvao bibliografskom referencom našeg grada. Prema njegovim riječima, Milan Vujović je uspio u namjeri da animira značajan broj ljudi, i to značajan dio ličnosti sa odgovarajućim referencama da ostave pisani trag o gradu koji u njihovim životima ima neizostavnu simboliku.

“Žanrovski, ovu knjigu teško možemo determinisati i odrediti joj karakter, jer je nastala spontano, sa naglašenim viškom emocija i reminiscencija na ljude i događaje koji su obilježili i odredili savremene društvene tokove ovog grada. Upravo njen slobodan stil, koji od nekog istorijskog osvrta često prelazi u anegdotsku interpretaciju, daje širinu predmetnoj tematici, gdje autori članaka posjeduju neke svoje intimne markere identiteta ovog grada koje su podijelili sa širim auditorijumom. Sadržina ove knjige eksplicitno pokazuje svu slojevitost identiteta Bara, što možemo objasniti činjenicom da je za vijek i po Bar četiri puta mijenjao svoju urbanu fizionomiju, što je prouzrokovalo i promjenu demografske strukture stanovništva, sa svim onim društveno-istorijskim refleksijama koje su u minulom vremenu oblikovale karakter Bara, učinivši ga pogodnim mjestom za život, kako ljudima čiji preci na ovim podnebljima žive vjekovima, tako i onima kojima je Bar tek nedavno postao mjesto prebivališta”, kazao je Jovović dodajući da je to, vjerovatno, i najveća vrijednost publikacije, da su između korica knjige zastupljeni autori kolumni čije bi impresije i percepcije, kada bi se komparativno sagledavala struktura teksta, djelovale tako udaljene, ali sve u konačnom imaju jedan, zajednički imenitelj – Bar”, istakao je Jovović.

Jovović smatra da je bez obzira na demonstrirani stepen erudicije, svaki od autora pokazao emociju prema gradu, predstavljajući fragmente nekog ličnog iskustva čime se dobila koloritna slika Bara koja bi mogla da bude polazna osnova  za sagledavanje i tumačenje sociološkog i kulturoločkog konteksta Bara, to jest njegovog savremenog iskaza.

Po riječima njegovog direktora, Radio Bar je ovom knjigom pokazao otvorenost u radu što su prepoznali autori kolumni, ali i čitaoci portala, s obzirom da su mnogi tekstovi izazvali veliku pažnju, odnosno, čitanost. Izrazio je zahvalnost i zadovoljstvo što je promocija knjige “Bar u hodnicima sjećanja” uvrštena u program jubilarne proslave Dana oslobođenja i Dana opštine.

Osvrnuvši se na oba izdanja “Hodnika…”, od kojih je jedan započeo u martu 2022,  a drugi u oktobru 2023, Milan Vujović je podsjetio da je među 106 autora trideset šest žena, te da je vodio računa i da u knjigama budu zastupljeni Barani sve tri vjere. Duguje, kazao je, zahvalnost Željku Miloviću koji ih je opremao fotografijama i Vesni Šoškić koja je, kao i njen nasljednik Ivan Jovović, podržala ideju o hodnicima sjećanja. Naročitu zahvalnost, kazao je, duguje predsjedniku Opštine, zbog njegove bespogovorne spremnosti da Opština finansira štampanje obje knjige.

Prema riječima Vujovića, više od 95 posto onih koje je pozvao, napisali su tekst.

“Većina rado, a tamo gdje je bilo dvoumljenja, bio sam uporan, pa i dosadan. Naravno, kad sam smatrao da je autor bitan i da ima o čemu da se glasne. Ostali su imali valjane argumente zbog kojih ne mogu da pišu”, kazao je Vujović dodajući da bi u trećem serijalu mogli da se nađu tekstovi onih Barana koji su aktivni, ali i onih koji su nekad stvarali u svom gradu. To bi, po njegovim riječima, mogla da bude zaokružena cjelina.

Predsjednika Opštine i pokrovitelja izdanja raduje činjenica što je Opština bila u mogućnosti da podrži sjajan projekat pod nazivom “Bar u hodnicima sjećanja”.

“Kroz rad sam naučio da se Bar može okarakterisati sa dva ‘S’. Prvo su selidbe, konstantne selidbe grada sa jedne na drugu lokaciju i uvijek uz te selidbe – sjećanja koja su pratila mnoge moje sugrađane – i one koji su iz Starog Bara odlazili do Pristana i one koji su, odlazeći sa Pristana, prelazili na neke nove lokacije u dijelu novog Bara. Imam osjećaj da je ta kultura sjećanja, toliko snažno prisutna u našem gradu, temelj na kojem počiva i današnje društvo. U trenucima kada su reviziji skloni svi ljudski postulati i sve one vrijednosti koje baštinimo, ovdje,  u Baru, ali i u Crnoj Gori, jedino što ne može biti sklono toj reviziji jesu naša sjećanja”, istakao je Raičević i objasnio zašto je bilo izazovno odgovoriti zadatku koji je Milan Vujović stavio pred njega.

“Nije to bilo zbog činjenice da treba da dam doprinos, već zbog sumnje da li ću ispuniti očekivanja čovjeka koji nas je okupio, motivisao da provedemo nekoliko trenutaka sami sa sobom, revidiramo sve ono što su naša sjećanja i krenemo da pišemo. Na samom početku sjetio sam se onog prvog pravila moje profesorice književnosti na fakultetu u Dubrovniku, Tane Dušilo Kević, koja je govorila: ‘Pišite srcem, pa tek onda koristite glavu da ispravljate’. I upravo sam nastojao da pišem srcem, da se prisjetim svih onih dragih ljudi koji su obilježili moje djetinjstvo, ali i da spomenem sve one sa kojima svakodnevno radim, nastojim da stvaram i da idem onim pravcem koji su naši prethodnici, u konkretnom slučaju roditelji, trasirali. Privilegija je danas raditi sa Igorom Miloševićem, sinom Danila i Race Milošević, ili sa Milicom Ulićević Nikočević, kao što je bila privilegija raditi u jednom periodu, a nadam se da ćemo ponovo sarađivati, sa Markom Popovićem, sinom Mika Popovića i mnogih drugih ljudi koji su dio sebe ugradili u temelje ovoga grada. Mi smo tu da nastavimo njihovu misiju i da ispunimo očekivanja svih vas. Upravo ćete vi, čitaoci ovog, sad već mogu reći, zaista sjajnog djela, presuditi.  Naš put ovdje nije završen, ovo je samo početak novih edicija, jer sam siguran da u Baru ima još hodnika sjećanja koje moramo da osvijetlimo i da ostavimo u amanet generacijama koje dolaze”, poručio je Raičević.

Jedan od autora koji je sinoć sa publikom podijelio utiske o knjizi je Miodrag Ćaki Lekić koji je, prije nego što se otisnuo u diplomatske i političke vode, pored ostalog, bio i direktor Radio Bara. Kazao je da je dok je pisao imao tremu jer se radilo o jednoj ozbiljnoj, emotivnoj temi, odnosno zadatku. Lekić posebno ističe dvije dominantne tačke – Stari Bar i Pristan.

“Meni je zaista bilo jedno od većih uzbuđenja u životu putovanje iz Starog u  novi Bar, do Pristana, uz nezaboravne vozače Alja Beharovića i druge. Mislio sam da ću cijeli život ostati na toj liniji i smatrao da će moj život biti vrlo uzbudljiv i bogat ako tako ostane. Život me odveo dalje, šire, tamo sam se snalazio kako sam znao, a  ako mi je polazilo za rukom, to je bilo upravo zbog te dvije tačke, jer sam poslije Pristana i Starog Bara bio spreman i za zapad i za istok, imajući u vidu da je Pristan bio dominantno mediteranski u humoru, odnosima, more pored, plivači, dok je Stari Bar bio orijentalan, ali u sve tri vjere, jednako pravoslavni, muslimanski,  katolički. Dodinuo sam i tu temu, radujući se da je Stari Bar ne samo opstao za razliku od Pristana, nego je i revitalizovan. Mislim da ove tri boje moraju ostati u nekoj ravnopravnoj liniji, jer ako jedna bude predominantna, onda to neće biti Stari Bar”, smatra Lekić zaključujući da su to dvije tačke koje su bile dominantne, ali da se sa jednakim respektom odnosi prema Spiču, Crmnici,  Dobroj Vodi, Ostrosu… “jer sve te komponente čine Bar neponovljivim”.

Lekić apostrofira da je dežurna riječ sinoć bila “sjećanje”.

“Andrić je govorio da je sjećanje istinitije od istine i vjerovatno je u pravu, jer sjećanja su komponente emotivnosti. U tom smislu, ova knjiga je u svom sadržaju  izvaredna, što  je vrlo značajno  i za buduće čitaoce, pa i istraživače. Niko od nas autora nije imao pretenziju da piše istoriju u prvom licu jednine, niti da pretendujemo na književne domašaje, još manje. Ali jedni i drugi će čitati ove dvije i neke njima slične knjige, i otkrivati duh vremena. Milan ima ogromne zasluge kao i svi koji su knjigu prepoznali kao vrijedan projekat koji treba da se nastavi. Radujemo se novim ljudima koji dolaze u Bar, ali biće važno da shvate da ovo nije grad kao jedan atraktivan prostor, nego grad koji ima korijene i koji treba na neki način poznavati, pa i kroz njegovu prošlost”, istakao je Lekić.

Književnica za djecu, advokatkinja, nekadašnja manekenka Jelena Vukić, nije rođena u Baru, a voli ga, naglasila je, kao da jeste. Postojalo je nekoliko momenata  u kojima je osjetila da pripada ovdje, da se prilagodila, pustila korjenje i da se  između nje i Bara rodila velika, iskrena i ozbiljna ljubav. Jedan od tih momenata je i onaj kada ju je Milan pozvao da piše za “Bar u hodnicima sjećanja”.

“Jedno je kada se negdje osjećaš kao kod svoje kuće, a drugo kada shvatiš da te i tvoji sugrađani doživljavaju kao nekog svog. ‘Bar u hodnicima sjećanja’ nas šeta kroz različite periode ovog grada, za neke poznate, za neke zaboravljene. Autori tekstova su ljudi različitih generacija, pa se dobija mnogo različitih perspektiva i doživljaja Bara, opet za neke nepoznatih, a za neke neobičnih. Ja sam, recimo, saznala da nije samo meni najvažnija sporedna stvar u životu košarka, da među mojim sugrađanima ima ozbiljnih pisaca i filmofila. Upoznajemo se sa njegovim prirodnim ljepotama, skrivenim mjestima, saznajemo dobro čuvane tajne. Sve ove priče imaju višestruki, kulturni, geografski, pa čak i istorijski značaj. Međutim, za mene najveći utisak ostaje to da je ‘Bar u hodnicima sjećanja’ priča o nama, za nas, kroz koju se međusobno upoznajemo i više vezujemo i razumijemo. Svaka priča oživjela je mnoga sjećanja, dotakla je mnoga srca i svako će u njima naći ponešto što će ga nasmijati ili rastužiti, nečemu naučiti, donijeti mu u dušu malo sjete ili mu ugrijati srce. Tako se, barem, ja osjećam kada čitam, svaki put”, otkrila je Jelena Vukić uputivši zahvalnost Milanu Vujoviću “koji je omogućio da čitamo jedni o drugima, kako bismo se više razumjeli i cijenili, te tako zajedno unaprjeđivali naš voljeni grad”, zaključila je Vukić.

Autorka jednog od tekstova, apotekarka Dženeta Kalamperović, obraćanje je započela svojom pjesmom o Baru: “U kamenu, kad uho prisloniš, odjekuju koraci dobrih ljudi što ga usidriše i vezaše se za njega. U korijenju, masline duboko su sakrile sve tajne barskih prošlih vjekova. Svako zrno pjeska nosi dašak ljubavi iskrene…”.

Inspiraciju da piše svoju priču o Baru dao joj je doktor Ljubo Živković, kazala je Kalamperović, podsjećajući da je u Baru “već dva puta punoljetna”.

“Svoj radni staž sam, prije bolnice, počela u ‘Montefarmu’, a posle u barskoj Bolnici. Prvi susret sa dr Živkovićem bio je: ‘Mala, mala, džaba ti taj tvoj fakultet dok ne naučiš ovaj starobarski’. Živim ovdje 36 godina, ne računajući ono vrijeme kad sam prvi put zakoračila u ovaj grad, a to je punih 40 godina. I svoje korijenje sam pustila ovdje, i moji su pustili korijenje, moja djeca i moj brat, tako da nas mnogo toga veže za ovaj grad. Kad sjedim sama u ‘Martini’ i posmatram brodove kako odlaze, kako odlaze ljudi na neke nove destinacije, ja im samo mahnem i kažem ‘ovo je moj grad, meni je ovde najljepše i ne odlazim iz njega’. Ljudi u ovom gradu vas prihvate objeručke i svi misle vi ste taj koji je najbolji došao u ovaj grad i prime vas kao svoga u svoju kuću. Barani svakoga prime i dignu do neba, ali ako oni imaju nešto protiv Barana, koji su toliko široki, toliko duboki kao more, onda ih puste da sami padnu”, smatra Kalamperović koristeći priliku da pozove sve dobronamjerne ljude da dođu u Bar i da ga zavole kao što je to ona učinila.

Na kraju je navela stihove pjesme “Ako voliš” poznatog persijskog filozofa i pjesnika Dželaludina Rumija:

“Ako voliš, pusti

nek ljubav preuzme vlast,

nek preotme srce,

nek pomuti razum,

nek ukalja čast.

Trezan bi brinuo

da stvari ne krenu po zlu,

ako voliš samo dođi,

dođi i ostani tu.”

The post VIDEO-Jovović: Bar u hodnicima sjećanja I i II možemo nazvati bibliografskom referencom našeg grada. first appeared on BARinfo.

Kako ističe Lorena Srećković, pedagog i koordinator asistenata u nastavi, koja je bila inicijator ovog događaja, iako se radi o neverbalnoj djeci sa težim smetnjama, osjetila su emocije iz stihova i pozitivno reagovala na njih.

Ona objašnjava da je zbog rekonstrukcije školske zgrade inegrisano odjeljenje sada u nešto manjem prostoru, a zbog hladnijeg vremena, djece je bilo manje nego inače. Najbitnije je, ističe ona, da su na svoj način osjetili ljepotu stihova i emocija koje nose.

“Svima, defektolozima i djeci je drago što je Njegošev dan obilježen njegovim stihovima, a željeli bi da češće sarađujemo sa gospodinom Vujovićem i Radio Barom”, kazala je Lorena Srećković.

Direktorica ove obrazovne ustanove, Slavica Radević, smatra da je ovo bila odlična ideja. Podsjetila je da nastavni proces teče u specifičnim uslovima, da jedan broj đaka nastavu pohađa van matične škole, dok je desni blok škole renoviran i u njemu je 950 učenika.

“Radovi su u toku, teku po planu i biće gotovi do 15. januara” najavila je Radević.

The post Njegoševi stihovi za djecu iz integrisanog odjeljenja OŠ Jugoslavija first appeared on BARinfo.