Nakon uvoda u veče koji je priredio Goran Jovanović iz JU Kulturni centar Bar, u dijalogu Đukića i Šćepanovića, ali i u interakciji njih dvojice sa posjetiocima, “Odiseja” je sagledana iz više uglova.

Dok se Đukić, koji je moderirao ovo veče, bavio filozofskim aspektima Homerovog epa, Šćepanović je iz ugla profesije govorio o autorskom pristupu znamenitog filmskog reditelja iz SAD Kristofera Nolana realizaciji aktuelnog filmskog superhita “koji je bio  veoma zahtjevan projekat, odnosno zadatak”.

“Prije svega, treba ukazati da je Nolan u ovom filmu, sa tehničke strane, pribjegao bukvalnom oživljavanju zastarjele filmske tehnologije koja je primijenjena na potpuno inovativan način. Poenta je da je Nolan snimio film onako kako se snimao 70-ih godina prošlog vijeka-upotrebom tadašnjih filmskih kamera  i filmskih traka iz tog perioda koje  odavno, sve do ovog ostvarenja, faktički više nisu postojale. “Odiseja” je i snimljena na klasičan način,  kao što su to radili  velikani režije Ingmar Bergman i Džon Ford, bez brzih rezova i naglih pokreta kamere. Dakle, tradicionalni filmski stil je uzet za jednu od najstarijih priča u istoriji koja je u Nolanovoj rediteljskoj egzekuciji  snimljena na ‘Old school’ način”, kazao je Šćepanović.

On je ustvrdio da ovakav “staromodni” pristup “ne da funkcioniše danas, već je film na bioskopskim blagajnama širom svijeta ostvario najveću zaradu u istorii”,

Đukić i Šćepanović su se osvrnuli i na brojne zamjerke kritike da se film ne drži vjerno Homerovog djela.

“Smatram da u suštini nije bitno tako pristupiti djelu, jer Nolan nije radio  adaptaciju epa već već sopstveno autorsko djelo oslanjajući se na tu Homerovu nit. Film i nem ulogu, a Nolan nije imao ni namjeru,  da rekostruiše ono što već postoji, već da to autorski nadgradi, i Nolan je u tome uspio. Napravio je svog Odiseja. Ovo jeste priča o putovanju i povratku, ali, i sa drugim motivima”, ukazao je Šćepanović.

U osvrtu na komentare da je film previše oslonjen na takozvanu Woke kulturu, Šćepanović je naglasio da je od filmskog studija autor trebao da dobije i dozvolu i novac da snimi film od 600 miliona dolara.

“Taj njegov potez- uvođenje glumaca različitih etniciteta, što  odudara od tradicionalnog filmskog čitanja Odiseje, najmanji je mogući ustupak filmskom studiju koji je mogao da napravi da bi dobio željeni budžet, a da se u krajnjem ne utiče na samo djelo”, dodao je Šćepanović.

Stefan Đukić je tokom programa pozvao posjetioce da predstave po sopstvenom sudu uspješne filmske ekranizacije književnih klasika. Među odgovorima su bili “Kum”, “Odiseja u svemiru 2001”, “Solaris”, pa i “Hari Poter”.

Đukić je priču o “Odiseji” otvorio prvim asocijacijama na ovaj ep:

“To su najčešće avanture, Troja, junaštva… a kada se uzme tekst, vidi se da je u njemu najviše molitvi, običaja, ugošćavanja. To je u stvari  knjiga o dobrom ponašanju. Interesantno je, kada sa te strane pogledamo danas, da  Homeru nije bio cilj da zabavi, nego da edukuje onoga ko sluša-kako se dočekuju gosti, kako se slave bogovi”, istakao je Đukić.

On je naveo da, kada se uđe u suštinu kako adaptirati djelo, “tražimo i nešto čega ni nema u originalu”.

“Kod filma je izuzetno što je imao isti taj motiv kao antički pjesnik, da da neku edukativnu pouku, a sve ovo ostalo-junaštvo, čudovišta, pjesme-samo je ukras. Kada analiziramo književno djelo i filmsko djelo, budimo uvijek svjesni da pričamo o različitim jezicima izražavanja. Metod pjesnika su riječi, a filmovima vrijeme. Ovo djelo, iako je staro preko 3.000 godina, ekstremno je moderno-nema linearnu radnju, više je pripovjedača u njoj, nismo sigurni da li likovi govore istinu kada prepričavaju. To su, da tako kažem, narativni fazoni za koje mislimo da su novijeg doba, a izmišljeni su još tada. Zaista je fascinantno da je toliko stara Odiseja toliko moderna, pa imamo pored ove ove antičke i Odiseju u svemiru, na američkom Srednjem zapadu, pa u Dablinu… Toliko je različitih odiseja, tako da ona nikada ne umire”, poručio je Đukić, ocijenivši da je Nolanova “Odiseja” jedno od najboljih filmskih ostvarenja u posljednjih nekoliko godina. 

Program je bio upotpunjen projekcijom odabranih filmskih scena.

The post U Narodnoj biblioteci analizirana Odiseja između knjige i filma first appeared on BARinfo.

Odgovore na ova i brojna druga pitanja publika će moći da čuje večeras, 1. oktobra, od 19 časova, u čitaonici Narodne biblioteke i čitaonice „Ivo Vučković“ u Baru, na interdisciplinarnom programu „Od Homera do Nolana: Odiseja između knjige i filma“.

O književnosti, filmu, Odiseji i načinima na koje se ova dva umjetnička svijeta susreću razgovaraće Stefan Đukić, profesor filozofije, pisac i analitičar iz Bara, i Milija Šćepanović, reditelj i upravnik barskog bioskopa.

Program će biti upotpunjen projekcijom odabranih filmskih scena uz ozvučenje, koje će poslužiti kao povod za razgovor i analizu. Publika će takođe imati priliku da se uključi u diskusiju i postavi pitanja gostima.

Program traje oko sat vremena, a ulaz je slobodan.

Večeras u 19 časova — od Homera do Nolana, od stranice do filmskog platna, navodi se u saopštenju iz Kulturnog centra Bar.

The post Od Homera do Nolana: Odiseja između knjige i filma first appeared on BARinfo.

(Nastavak razgovora od srijede i četvrtka)

RB/BI: Ranije ste u više navrata naglašavali da „Orlovsko gnijezdo“ ima snažan autobiografski pečat. Da li je zapravo moguće da reditelj u svom djelu pobjegne od sebe i autobiografskih elemenata?

Šćepanović: U evropskoj kinematografiji reditelj je uglavnom i scenarista, a ja sam, kao neko ko je odrastao na evropskom tlu i ko je rođen u Jugoslaviji, poznatoj po umjetničkim filmovima, krenuo da stvaram autorske filmove. Svih pet filmova radio sam po sopstvenom scenariju ili sam bio koscenarista. U svaku priču unosio sam nešto svoje. Scenario za „Orlovsko gnijezdo“ napisao je scenarista iz Podgorice Ratko Radunović, imajući u vidu svoje odrastanje. Kad sam pročitao scenario, vidio sam da se njegovo i moje djetinjstvo u velikoj mjeri poklapaju i onda sam „dopisao“ scene da se taj scenario prilagodi onome što je moja životna priča. Tako da je to jedan film o odrastanju, upoznavanju prvih emocija, osjećanja, požude, ali i prvih susreta sa umjetnošću, filmom i ratovima, koji su obilježili odrastanje moje generacije. „Orlovsko gnijezdo“ ispričalo je autobiografsku priču jednog klinca koji ima ambiciju i afinitet da se bavi filmskom umjetnošću u zemlji gdje to nije toliko oportuno. Andrej Tarkovski je govorio da je „film vajanje u vremenu“. Ja sam tako tu svoju priču „izvajao u vremenu“, kako bi ostala.

RB/BI: Film „Orlovsko gnijezdo“ govori o brojnim univerzalnim temama i to je prepoznala međunarodna publika.

Šćepanović: Film je prikazan na više od 30 festivala, a učestvovao je i na nekim festivalima „A“ kategorije, BogoShorts festivalu u Kolumbiji i na Amarcord Film Festivalu, rodnom gradu Federika Felinija. Prikazan je u svim zemljama bivše Jugoslavije i nekoliko puta u Crnoj Gori. Imao je festivalski život duži od dvije godine, a to je jako rijetko za jedan kratkometražni film.

RB/BI: Muzičari znaju da kažu da kada snime jednu pjesmu, „puste je da živi“ i više o njoj pretjerano ne razmišljaju. Je li tako i sa rediteljima ili se Vi vraćate i iznova gledate svoje filmove, čak i nakon premijere i projekcija?

Šćepanović: Film je, kao i svaka umjetnost, kada se stvara beskonačan niz ponavljanja i gledanja. Ovdje opet dolazimo do Živka Nikolića. On je govorio da napiše jedan film, drugi snimi, a treći izmontira. Film je živa stvar, nikada do kraja ne možete da realizujete ono što ste zamislili. Kada izađete na set, ono što je isplanirano mora da se prilagodi situaciji na terenu. Toliko živim sa filmom, dok ga pišem, montiram, snimam i izgubim na kraju osjećaj. Toliko se sjedinim sa proizvodom, slikom, zvukom i više ne znam da li je to dobro ili loše. Zbog toga je važno da se okružite dobrim saradnicima. Film je kolektivna umjetnost. Ja ne mogu, za razliku od nekog književnika ili umjetnika, da se zatvorim u podrum, mrzim cio svijet i stvaram. Na filmskom setu može da se nađe i do 150 ljudi. Zbog toga je važno da pažljivo birate svoje saradnike. Teško je objasniti ljudima šta je reditelj. Reditelje ja upoređujem sa dirigentima. Dobar reditelj je dobar samo toliko koliko su mu dobri članovi ekipe. Manje gledam svoje filmove, a više razgovaram sa saradnicima i saborcima koji su uključeni u projekat i pokušavam da od njih dobijem neki feedback. Kada iscrpite ono što je u vama, oslonite se na svoje saradnike. Montažer, recimo, prvi put vidi te slike, taj zvuk i on može da vam donese neku novu ideju.

  Na fotografiji: Đorđe Đikanović, Aleksandar Glavanović, Alen Bulaku i Milija Šćepanović

RB/BI: Uvijek veoma slikovito govorite o svojim sjećanjima na djetinjstvo. Pamtite li trenutak, period ili možda neki konkretan film kada ste se zaljubili u kinematografiju i pomislili da bi film mogao postati Vaš životni poziv?

Šćepanović: Rođen sam u Šušanju, u kući koja se nalazila između dvije videoteke. U kući do mene, gdje su živjeli Đurašinovići, i koja je odavno srušena, je bila jedna videoteka, a sa desne strane u Ulici Nikole R. Lekića, ka Osnovnoj školi „Anto Đedović“ druga. Našao sam se između dvije vatre, dva prostora koja su za mene tada predstavljala prozor u svijet. Ja sam generacija sa druge polovine osamdesetih i moje odrastanje su obilježili ratovi, krize, sankcije i jedini bijeg od surove realnosti su bili kinematografija i piratske VHS kasete. U najranijem djetinjstvu sam počeo da gutam filmove i konzumiram ih u nenormalnim količinama. Već u osnovnoj školi znao sam čime želim da se bavim u životu. To je put koji je nastavljen kroz srednju školu. U tom trenutku nije bilo funkcionalnog bioskopa u Baru i pamtim da je prvi film koji sam gledao u Baru, u bioskopu, bio u srednjoj školi, kada su nas kolektivno odveli da gledamo „Lepa sela lepo gore“. Sjećam se kao da je juče bilo. Odrastanje jednog filmofila u Baru ranih devedesetih godina je bilo jako izazovno, ali sa druge strane jako lijepo. Dan danas dijelim istu strast, istu ljubav i da mogu ponovo da biram, ponovo bih sve uradio isto.

RB/BI: Zanimljiva je i priča o Vašem odlasku na studiranje u Beograd. Iz pravničke ste porodice i Vaša želja nije prvobitno naišla na odobravanje.

Šćepanović: Tako je, iz pravničke sam porodice, a ni u mojoj široj familiji nije postojao niko ko se bavio bilo kakvom vrstom umjetnosti. Kada vi svojim roditeljima kažete da želite da se bavite umjetnošću, a oko vas bukti rat, sankcije su, inflacije, nekako je logično da vaši roditelji nemaju baš toliko razumijevanja u tom trenutku. Ali, napravljen je jedan džentlemenski dogovor da mi se pruži prilika da izađem na prijemni ispit, pa ako upišem, onda je suđeno, a ako ne, čeka me taj Pravni fakultet i jedan potpuno drugi pravac. Ali, sudbina je željela da ja dobijem priliku da se bavim time čime želim. Kad god me pitaju za neki životni savjet, mogu da dam samo jedan, a to je da je jako važno da čovjek radi ono što voli. Ako se vi svakog jutra budite i idete da radite nešto što ne volite, vi sami sebi određujete smrtnu kaznu do kraja života. Jako je važno da čovjek radi ono što voli. Ja se uvijek osjećam kao da idem da se bavim nekim hobijem, i kad idem na set i kad idem u bioskop, idem tamo gdje sam srećan i radim ono što me ispunjava, pa uvijek dobijam novi elan i novu želju da stvaram još više.

RB/BI: Koliko je studiranje u Beogradu i mentorstvo Slobodana Šijana uticalo na Vaš autorski izraz, ali i na kompletnu ličnost?

Šćepanović: Boravak u Beogradu i mentorstvo Slobodana Šijana su na uticali na mene u mjeri koju je jako teško riječima izraziti. Iz Bara, jednog primorskog grada i iz jedne male sredine, koja je u tom trenutku bila još manja nego što je danas, bez mnogo kulturnih sadržaja, odjednom se nalazim u Beogradu, pred institucijom kakva je Slobodan Šijan, čovjek čije sam filmove znao napamet. U tom periodu za mene je on predstavljao figuru idola, uzora, trudio sam se da što više od njega naučim. Tada je, osim u Beogradu, predavao i u Kaliforniji. Od njega sam naučio sve što znam iz domena teorije, a kasnije sam to nadograđivao kroz sopstvenu praksu i kada se vi susretnete u tako mladom uzrastu sa jednim velegradom i jednom takvom profesionalnom veličinom, to za jednog mladog momka željnog znanja i novih izazova predstavlja jaku veliku stvar. U Beogradu sam ostao dvanaest godina, režirao sam na radiju, u pozorištu, na televiziji i sve do mog povratka i zaposlenja u Kulturnom centru Bar, sve se to nekako odvijalo jako brzo. Beograd je i sada centar bivše Jugoslavije kada govorimo o kinematografiji. Iako nije imao toliko jaku ulogu, ostao je jako važan za formiranje mog autorskog rukopisa.

RB/BI: Otišli ste iz primorskog grada, ali ste se i vratili.

Šćepanović: Uvijek je lijepo vratiti se u svoj grad. Ja sam čovjek sa primorja, neko ko je odrastao gledajući u more kroz prozor spavaće sobe, neko ko je jako puno vremena provodio napolju i čiji su kompletna familija, rodbina i društvo odavde. Uvijek sam imao želju da se vratim, ali istovremeno i želju da ostanem, jer sam živio u epicentru Jugoistočne Evrope, gdje sam počeo da gradim karijeru i nizao uspjehe. I vidio sam sebe u Beogradu sve do trenutka dok se nisu poklopile kockice i uslijedili poziv i plan da učestvujem u procesu revitalizacije barskog bioskopa. I dan danas to smatram svojim najvećim djelom i uspjehom. Taj proces shvatio sam kao vid društvene odgovornosti, kao nešto što je potrebno da uradim kako bih doprinio zajednici u smislu da klinci danas imaju priliku da odu u bioskop, pogledaju film na velikom platnu, da imaju sve ono što moja generacija nije imala.

The post Milija Šćepanović: Film je bio moj prozor u svijet first appeared on BARinfo.

RB/BI: Za jednog filmskog stvaraoca sa ovih prostora velika je stvar kada u svom radu uspijeva da održi kontinuitet. Nerijetko čujemo da reditelji „rade na mišiće“, da je kultura u zapećku i da su ulaganja minimalna. Vi, međutim, uspijevate da budete prisutni na našoj sceni konstantno, kroz različite načine izraza. Poslije zapaženog uspjeha “Orlovskog gnijezda”, sada pripremate novi film.

Šćepanović: Razmišljajući upravo prije nekoliko dana o procesu nastajanja mog dugometražnog igranog prvijenca, koji je najvažniji korak u karijeri svakog umjetnika koji planira da se bavi filmskom umjetnošću, shvatio da je inicijalna kapisla, odnosno prva podrška projektu od strane Filmskog centra Crne Gore došla 2016. godine. To znači da smo ušli u drugu deceniju stvaranja filma „Odavno mrtav“. Sam sam malo kriv, jer sam izabrao jednu složenu filmsku priču, koja zahtijeva velika sredstva, ali takav put je izabran svjesno, jer kao i u svim umjetnostima i u filmskoj umjetnosti je došlo do hiperprodukcije. Ni festivali, a ni veliki kritičari, ne daju prostora da snimite jedan, drugi, treći film, pa tek da uspijete sa četvrtim ili petim, što je bilo karakteristično za gotovo cijelu drugu polovinu dvadesetog vijeka. Normalno je bilo da reditelj režira, radi, da se možda ti „prvi mačići i bace u vodu“, a da mu to ne utiče na karijeru. Danas je, nažalost, drugačije vrijeme i ako se ne „probijete“ sa prvijencem, jako su male šanse da ćete dobiti drugu priliku, pogotovo u zemljama Jugoistočne Evrope, gdje se film dotira od strane države, a one će jako teško ili nikako doći, ako ste prvu šansu prokockali. Ja jesam konstantno u dramskim umjetnostima, ali to proizilazi iz moje potrebe da se bavim dramskim umjetnostima u cjelini – na televiziji, u pozorištu, na radiju, što mi omogućava da neprekidno budem u tom poslu i da živim od njega, što se ne može reći za veći dio mojih kolega. Ali, za to je zaslužna i činjenica da sam ja zaljubljen u dramske umjetnosti. Ušao sam u režiju kao neko ko je bio zaljubljenik u film, ali sam se kroz karijeru zaljubio u proces režije, pa mi je danas svejedno da li režiram radio dramu ili dugometražni igrani film.

RB/BI: Približite nam radnju filma „Odavno mrtav“.

Šćepanović: Film se dešava u Crnoj Gori, u bliskoj budućnosti. To je zapravo jedna vrsta „distopijskog neovesterna“, koji se odvija u jednom gradu u Crnoj Gori koji ne postoji, u nekom vremenu poslije nekog rata. Imamo glavnog protagonistu koji se iz inostranstva vraća u svoj rodni kraj, radi kao kamiondžija i dostavlja pivo po lokalnim gradovima. Igrom slučaja dolazi u Maglavik, grad u kom je, kako se ispostavlja, proglašen za narodnog heroja i podignut mu je spomenik. On je jedna vrsta božanstva koje svi u tom malom mjestu proslavljaju. Problem nastaje kada se on pojavljuje živ i zdrav, a cijela zajednica živi na mitu o Grigoriju Zidaru, kako se junak zove. Tako ulazimo u jedan kafkijanski proces čovjeka koji je slavljen i idealizovan. Tu dolazimo da jedne od, prema mom mišljenju, najvećih manjkavosti našeg mentaliteta, a to je da smo mi spremni da nekoga brzo „dignemo u nebesa“ i idealizujemo, a istom tom brzinom da ga „vratimo u blato“. Inspiracija za takvu priču je svuda oko nas, a konkretan primjer je i sudbina jednog od najvećih reditelja sa ovih prostora, Živka Nikolića. To je reditelj koji posljednjih deset godina svog života nije uspio da snimi film, bio je prognan i zabranjivan, a onda, nakon smrti, su počeli da se ređaju festivali sa nagradama koje nose njegovo ime, dali smo mu dvije ulice i napravili spomenik, a ja vam odgovorno tvrdim da se Živko Nikolić kojim slučajem ustane iz groba i dođe među Crnogorce, desila bi se ista stvar i ne bi mu bila data prilika da snimi film. Brojne su sudbine umjetnika, naučnika i drugih značajnih ljudi sa našeg tla koji su na kraju okarakterisani kao neprijatelji.

RB/BI: Da li neki od crnogorskih gradova može da ponudi lokaciju na kojoj će se film snimati?

Šćepanović: Da, lokacija je već izabrana. Film će se snimati u maloj varoši koja se zove Velimlje u opštini Nikšić. To je zapravo jedna varošica koja je ostala zarobljena u vremenu. Imate infrastrukturu jednog grada, sa trgom, spomenikom, dvospratnim i trospratnim zgradama, jako interesantnog arhitektonskog stila, u kojem je nekada sve vrvilo od života. Krajem osamdesetih godina, ta varoš je počela da se raseljava i trenutno u Velimlju imate samo nekoliko porodica koje tu žive tokom cijele godine. Scenario za ovaj film se zapravo i rodio kada sam ja pošao u Velimlje, varoš koja izgleda kao da je u Teksasu, okolo je krš, golet, spaljena trava… Gradić oslikava atmosferu nekog gradića na Divljem Zapadu. U istoriji jugoslovenske kinematografije postojao je, inače, „Crveni talas“, koji je obuhvatao filmove koji su tretirali dogodovštine iz partizanskih borbi, ali su stilski bili tretirani na western način. Formulisan je podžanr koji se zvao eastern. Takođe, italijanski „špageti vesterni“ su se masovno snimali, čak i u Crnoj Gori i Hercegovini, zbog kolorita, ambijenta i slike prerije koja ovdje može da se dobije. Naravno, i u slučaju mog filma biće potrebne značajne scenografske intervencije, jer će mjesto morati da se prilagodi tom gradu koji se u scenariju zove Maglavik.

RB/BI: Da li je već poznato ko će tumačiti lik Grigorija Zidara?

Šćepanović: S obzirom na to da proces rada na filmu traje već deset godina, kompletna autorska i glumačka ekipa je već sastavljena. Imamo kompletan sastav i mi možemo sjutra da uđemo u snimanje. U ovom trenutku, nas isključivo od snimanja dijele finansije. Što se tiče Grigorija Zidara, igraće ga Uliks Fehmiu, sin Bekima Fehmijua. Uliks je neko ko se aktivno bavi ovim filmom, pomaže u producentskom dijelu i preuzeo je vrstu uloge mentora. Dok sam pisao tu ulogu, imao sam ga u vidu, njegovu fizionomiju i sve što može da donese tom filmu. Jako sam srećan što je prihvatio ulogu.

RB/BI: Film „Odavno mrtav“ će, dakle, biti western na crnogorski način. Da li će i muzika biti usklađena sa žanrom?

Šćepanović: Apsolutno da. Muziku će raditi Enes Tahirović, koji je široj publici poznat kao džez muzičar. Mi smo sarađivali na „Orlovskom gnijezdu“ i na jednoj pozorišnoj predstavi. Enes je školovan muzičar, akademiju je završio u Gracu, ali ono što je publici malo poznato je da je on prvi i jedini diplomirani filmski kompozitor u Crnoj Gori, nakon diplomiranja na Akademiji za filmsku kompoziciju u Londonu. Drago mi je što je Crna Gora dobila prvog školovanog filmskog kompozitora i što će upravo on raditi muziku za naš film. Naravno, čitava muzička kulisa će podsjećati na westerne, ali će inkorporirati neke naše instrumente, kao što su, naravno, gusle, i našu tradiciju. Cilj je da se stvori atmosfera easterna.

RB/BI: Saradnici su poznati, a snimanje će uslijediti nakon što se zaokruži finansijska konstrukcija i obezbijede sredstva.

Šćepanović: Sinopsis sam napisao 2016. godine, potom je uslijedio scenosled, pa i scenario. Scenario za dugometražni igrani film ima više od 80 strana, podsjeća na knjigu, pa nije lako sjesti i napisati ga. Na osnovu sinopsisa smo 2016. godine od strane FCCG podržani na konkursu za razvoj scenarija, a već dvije godine kasnije imao sam gotov scenario. Od tada kreće predprodukcija, najteža faza kod nas, u toku koje sakupljate finansijska sredstva. Mi smo do danas u tom procesu, iako smo u međuvremenu dobili sredstva za razvoj projekta i produkciju. S obzirom da je naš budžet značajno veći od sredstava koje smo dobili od FCCG, morali smo izaći na tržište i obezbijediti ostatak sredstava. Tokom prethodnih deset godina bili smo prisutni na više radionica, festivala, film se konstantno prezentuje potencijalnim partnerima, konkurišemo i na regionalnim konkursima za manjinsku koprodukciju… Snimanje je zakazano za jun naredne godine. Radimo na tome, a da li će se to desiti, ne znamo. Uz malo sreće i podršku na nekom od konkursa u regionu, nadam se da ćemo uspjeti da zatvorimo kalkulaciju i da uđemo u snimanje, kao što smo i zamislili.

Nastavak intervjua sjutra.

The post Šćepanović o dugometražnom prvijencu: Autorska i glumačka ekipa spremni, finansije jedina prepreka first appeared on BARinfo.

U konkurenciji od 304 kandidata iz 65 država, Charan će biti dio ovog programa koji okuplja perspektivne producente iz cijelog svijeta.

Program “EAVE Producers Workshop 2025” održaće se u tri sesije: od 7. do 14. marta u Luksemburgu, od 23. do 30. juna u Vitoriji-Gasteiz u Španiji, i od 27. oktobra do 3. novembra u Solunu, Grčka.

Filmski centar Crne Gore je na ovogodišnjem Kanskom festivalu potpisao trogodišnji ugovor o saradnji sa EAVE-om koji je usmjeren je na razvoj crnogorske kinematografije i talenata, uz mogućnost sticanja znanja od najboljih svjetskih stručnjaka u oblasti produkcije.

Filmski centar Crne Gore kroz povezivanje sa vodećim evropskim filmskim fondovima i organizacijama stvara podsticajno okruženje za razvoj domaćih talenata. Saradnja sa EAVE-om (European Audiovisual Entrepreneurs), vodećom organizacijom za profesionalnu obuku, razvoj projekata i umrežavanje filmskih producenata, značajna je jer doprinosi kontinuiranom razvoju crnogorske kinematografije i njenom prepoznavanju na regionalnoj i evropskoj filmskoj sceni, uz istovremeno pružanje podrške nezavisnim producentima i jačanju audio-vizuelne industrije.

The post Producentkinja Milena Charan izabrana za EAVE Producers Workshop 2025 first appeared on BARinfo.

“Moj posao je je koordinacija umjetničkog i tehničkog dijela. To je prevashodno nabavka opreme, organizacija posla, a sa druge strane važne su i programske aktivnosti tokom pet dana u nedjelji. Mi moramo biti u službi svima, od NVO, humanitarnih organizacija i svih ostalih. Bar ima tu jednu salu i svi gravitiraju ka njoj. Uspijevamo u svemu tome, iako nije lako. Do rekonstrukcije to je bila jedna zapuštena sala, bez grijanja, sa propalim daskama. Sada je to reprezentativna sala sa svim tehničkim elementima koji zadovoljavaju sve standarde. Imamo preveliki broj zahtjeva i svima pokušavamo da izađemo u susret”, počinje razgovor Šćepanović.

U svemu tome se uspjelo zahvaljujući domaćim i stranim partnerima.

“Velika zahvalnost svima njima. Tu je bila Opština Bar, Ministarstvo kulture, ali i strani fondovi. Mi sarađujemo sa Evropskom filmskom akademijom i mrežom ‘Europa Cinemas’, tako da se oslanjamo na sve moguće resurse. Moram biti zadovoljan. Bioskop radi pet dana nedjeljno. Kada je vikend imamo i tri projekcije. Imamo minimum tri pozorišne predstave svakog mjeseca. Imamo i koncerte umjetničke muzike”, dodaje Šćepanović.

Barani su prepoznali sve njihove napore.

“Jesu, i to sa ponosom mogu istaći. Filmovi su posjećeni, baš kao i filmske predstave. Postoje program koji privlače publiku. A to su komercijalne vrste. To su trendovi koje nam donose moderna vremena. Imamo čak i određeni broj gledalaca iz Podgorice koji dolaze u Bar, zahvaljujući ‘Europa cinemas’ članstvu. To je mini Evropska unija za filmove. Nije lako bilo postati njihov član. Morali smo zadovoljiti sve n filmske standarde. A, naš bioskop to zadovoljava od 4K platna do Dolby muzičkog sistema. Publika je to prepoznala. Mi ispunjavamo standarde. U početku je bilo problema da se publika navikne na sve to, ali kada savladate nešto novo, onda je sve lakše. Mi smo od rane zore na kompjuterima, meilovima, Crna Gora je mala zemlja. Velika filmska industrija nema zanimanja među malim zemljama. Ali pomažu moja poznanstva, tako da idemo u korak sa najvećima. Lakše je kada poznajete svoj posao”, dodaje Šćepanović.

Milija je filmski i TV reditelj, tako da nije lako uklopiti sve.

“To mi piše u diplomi. Zaljubio sam se u film. Pripremam svoj dugometražni igrani film na kome se već uveliko radi. To je adaptacija romana čuvenog crnogorskog pisca Branimira Šćepanovića kojeg vaši slušaoci znaju. Roman je ‘Iskupljenje’, dobili smo sredstva za produkciju i nadam se promociji u Baru. Finansije su problem, kultura sport i umjetnost zahtijevaju sredstva. Teško je naći pravu ekipu za snimanje. Ovdje pravim bazu, a onda idemo u snimanje. Ja sam odrastao na filmu, gledao sam piratske VHS kopije, a sada je situacija drugačija,” kaže Šćepanović.

Bar očekuje velika manifestacija.

“Pošto postoji veliki broj događanja, iskoristio bih priliku da najavim ono što već tri godine radimo. Manifestacija ‘Mjesec evropskog filma’. U saradnji sa Evropskom filmskom akademijom, organizujemo program koji počinje 1. novembra a traje do 7.decembra. Biće prikazano petnaest najprestižnijih evropskih ostvarenja, koji su nastupili od Venecije do Berlina. Pozivam sve vaše čitaoce i slušaoce da posjete ovu manifestaciju jer će imati što da vide”, zaključuje Šćepanović.

The post Šćepanović: Dom kulture zadovoljava savremene standarde first appeared on BARinfo.

RB/BI: Milija, pretpostavljam da si dobio dosta komplimenata za svoju predstavu i da ti je posebno drag onaj od autora Vojislava Savića, koji je prisustvovao premijeri. Jesu li se slegli utisci?

Šćepanović: Pa, evo, prošlo je nekoliko dana od tog inicijalnog i repriznog igranja. Kao što si i rekao, to je valjda normalno, da nakon premijere dolaze i čestitke, pohvale, i onda se čovjek pita koliko je to iskreno i tačno, jer nekako bi bilo čudno da ti neki kolega priđe poslije premijere i kaže da predstava ne valja. Nažalost, možda smo sami izgradili neki takav ritual. Ali, ono što si rekao, pisac je neko ko je mjerodavan i neko ko se, po pravilu, nikada i ne ustručava da ti kaže ono što misli, jer se radi o njegovom djelu. To je jedan od njegovih najznačajnijih dramskih tekstova koji su igrani i van granica bivše Jugoslavije. Tako da sam od njega imao najveći strah i prema njemu sam imao najveću obavezu. On je bio zadovoljan. Vidio je svoje djelo u nekom novom ruhu, vidio je dosta novih, izmijenjenih stvari u odnosu na ranije. Pohvalio je tekst, pohvalio je proces, atmosferu, štimung predstave i to je, možda, neka najrelevantnija pohvala koju sam, do danas, dobio. Dosta me ljudi pitalo ko je Vojislav Savić. To je čovjek koji ima Sterijinu i Nušićevu nagradu, čije se predstave izvode širom Evrope, čak i svijeta. U Venecueli je rađena njegova predstava, u Slovačkoj dvije, u Češkoj, u Njemačkoj, koja važi za najveću teatarsku silu u Evropi. Dovoljno je da malo ukucate na Google „Vojislav Savić dramski pisac“ da vidite šta je taj čovjek radio. Bio je profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Novom Sadu, u Srednjoj dramskoj školi Art Media, pisao je za film, televiziju, pozorište… Čovjek sa pregršt iskustva, ali kao i svaki pisac, on je pomalo introvertan, ne pojavljuje se previše u mejnstrim medijima, pa je možda to razlog što nije toliko popularan koliko bi trebalo.

RB/BI: Kakva je bila saradnja sa glumcima i koliko si, u stvari, radio na ovoj predstavi, jer znam da ti se dugo motala po glavi?

Šćepanović: Počeo bih s kraja. Prije više od četiri godine došao sam u posjed tog teksta, kontaktirao sam Vojislava Savića putem e-maila, najklasičnijim načinom, tražio sam inicijalnu dozvolu da vidim koliko bi koštao otkup autorskih prava. Onda sam negdje pred koronu, 2020. godine, predložio Kulturnom centru da izađe na konkurs Ministarstva kulture, što smo i uradili i bili smo prvonagrađeni projekat na tom konkursu. Tako da je više od tri godine prošlo od tog inicijalnog izlaska na konkurs, gdje smo dobili inicijalna sredstva, što je pokrenulo kasnije lavinu i omogućilo da se predstava desi.

A rad sa glumcima je jedno od najvećih iskustava u životu, jer sam, po vokaciji, filmski i televizijski reditelj i rad sa njima ispred kamere i u pozorištu je u mnogo čemu drugačiji. Ovdje sam imao tri različita karaktera, sa tri različite geografske širine. Bilo je svega i svačega. Slagao bih kada bih rekao da je bilo lako. Takođe, ne bi bilo istina kada bih rekao da je bilo teško, ali je bilo zanimljivo, bilo je originalno i da mogu sve ponovo da prođem, ništa ne bih promijenio. Mislim da mi je bilo potrebno to iskustvo i kao reditelju i kao čovjeku.

RB/BI: Čini mi se da nisi baš škrtario na štrihovanju ovog teksta, kako je autor to podnio, s obzirom da znamo da pisci mogu da budu prilično sujetni?

Šćepanović: Jako sam puno dodavao, više nego što sam rezao, zato što sam smatrao da je njegov inicijalni tekst zaokružen i da je to jedna komedija apsurda koja savršeno funkcioniše. Što se tiče štrihova, najviše smo mijenjali u tekstu. Taj njegov tekst se dešava u Beogradu, Srbiji, bilo je potrebno da se promijeni i mentalitetska situacija i čitav taj odnos, mi smo ga ovdje stavili u jedan crnogorski planinski hotel i od tog originalnog odnosa u drami samo je sobarica ostala onako kako je napisano, mada i kod njega je sobarica socijalni slučaj, napaćena osoba, a mi smo se potrudili da je „dignemo“. Kod njega je komika na odnos gosta i egzekutora, odnosno stranca, a mi smo ovdje prebacili tu komiku u dvorište sobarice. Što se tiče autora, najviše sam se plašio reakcije u odnosu na one promjene koju smo donijeli. Mi smo promijenili totalnu sredinu predstave, kraj je totalno drugačiji, a to pisci nikako ne vole. Tako da je to jedan od najvećih razloga da mogu da kažem da sam, poslije svega, zadovoljan što je živi pisac bio u publici i što je sve podržao.

RB/BI: Ona govori sve vrijeme ekavski, a kad se javi na telefon, onda govori ijekavski i ovim našim dijalektom. Koji je bio motiv za to?

Šćepanović: Prva ideja mi je bila da i ona priča ijekavicu, međutim, jako je teško za glumce koji ne dolaze s ovog govornog područja da „skinu“ ijekavicu. Miru Đurđević sam izabrao zato što smatram da u Crnoj Gori ne postoji profil glumice kakva je ona. Želio sam da sa njom radim, i u toku proba se vidjelo da, ako bi pričala konstantno ijekavicu, to  bi, jednostavno, bilo neuvjerljivo. Onda sam se odlučio da je ona, u stvari, jedna od onih silnih žena koje iz Srbije dolaze da rade u crnogorskim hotelima, koje u svom privatnom odnosu koriste ekavicu, a kada se javljaju na telefon, one su poput automata. To je možda bila neka poštapalica i ako se nije učitala, onda to ide na moju dušu.

RB/BI: Ono je bilo veoma dobro uvođenje u predstavu, kroz odnos sobarice i progonjenog. Ne volim predstave kod kojih uvod ide pola sata, pa onda i sve ostalo ide „na guranje“. Ovdje je odmah počela predstava da plijeni pažnju i to je bio odličan ritam na početku, koji je kasnije, vjerovatno si sam toga svjestan, imao malo padova.

Šćepanović: To je zapravo jedan od najvećih razlika između originalnog dramskog teksta i naše predstave. Jer, dramski tekst ide pravolinijski i u nekom pravcu koji čitalac može da očekuje, a meni je bilo potrebno baš drugačije. Želio da iz te komedije pređem u nešto sasvim drugo, čak, u nekim momentima, neki suspence triler, sa elementima horora. O čemu se radi? Predstava počinje, prva slika je pod opštim svjetlom, sve je nekako okupano i radio sam tako da podsjeća na one jeftine bulevarske predstave, da ljudi možda očekuju neki humor na prvu loptu, prizemni, da bismo kasnije, kako svaka sledeća slika dolazi, smanjivali štimung svjetla i na kraju smo došli do nekog svjetlosnog štimunga koji je ispod 40 odsto, što se, inače, u teatru smatra tehnički neispravnim. Meni je bilo potrebno da ta gradacija ide od početka ka kraju, odnosno da se sa tog vrha spušta dolje. Ono što sam ti rekao prije nego smo ušli u studio, kada bih mogao nešto da vratim, volio bih da svi ljudi koji su bili na premijeri dođu i na reprizu, jer repriza je trajala sedam minuta kraće i mislim da je taj ritam u drugom dijelu predstave bio mnogo bolji. Znaš kako, premijera sa sobom nosi neke stresove i neku odgovornost, prvi put izlazimo pred publiku i možda ne bi bilo loše, ono što sam takođe predložio rukovodstvu Kulturnog centra, da se u budućnosti razmisli da „Barski ljetopis“ uvede nešto što imaju sva pozorišta i festivali u regionu, a to je pretpremijera. Napravi se pretpremijera za određeni dio odabrane publike, što će reditelju i ekipi poslužiti kao svojevrstan test pred publikom. Jer, jedan dan u pozorištu je veliki, toliko toga može da se uradi. Mi smo u odnosu na premijeru i reprizu uspjeli da neke stvari zategnemo na jednom sastanku.

RB/BI: Po mom mišljenju, trajanje od 80 do 90 minuta jeste puna kapa za predstavu sa troje glumaca, ma koliko bila interesantna. Već ste uspjeli da je sa onih sat i 40 minuta, svedete na sat i po. Jesi li razmišljao, eventualno, da je malo skratiš, je li bilo takvih sugestija od tzv. ozbiljnih pozorišnih pregalaca?

Šćepanović: Jeste, apsolutno si u pravu i to je nešto čega smo i mi unutar ekipe bili svjesni. Mi smo, naravno uradili štrihove tokom čitavog tog procesa i na kraju smo i pripremili jedan štrih koji će se ticati igranja u zatvorenom prostoru u pozorišnoj kutiji. Već smo vidjeli neke stvari. Mislim, kada probate i radite u zatvorenom prostoru samo sa autorskom ekipom, ne možete da dobijete neki feedback sa strane, pogotovo kad radite neki proces tako dugo kao što smo ga mi radili. Jer, onda se sjedinite sa tekstom i više ne znate ni sami što je dobro a što loše. Tako da, kada gledate publiku kako reaguje, gdje pažnja pada, a gdje raste, onda možete da vidite gdje su prostori za potencijali štriht. Svakako, planiramo kada se od oktobra preselimo u zatvoreni prostor, da probamo da uštrihamo makar još jedno par minuta.

RB/BI: Kad smo kod tih štrihova, je li mogao da bude kraj onda kad njih dvojica zaspu, a ona kao Vila Ravijojla pomogne Marku Kraljeviću, odnosno u ovom slučaju progonjenom doturi onaj pištolj i da nas ostaviš da mi izmaštamo kraj, odnosno da razmišljamo o tome šta će biti kad se njih dvojica probude?

Šćepanović: Jako dobro pitanje. Ja bih, kao reditelj, volio da vidim i takav kraj, a problem je što tog mističnog, sudbinskom dijela u originalnom tekstu nema. Mislim da je meni bio važan taj dio kada se karte sudbinski promiješaju. Sada ulazim u neki kontekst, sobarica je trebalo da bude neka vrsta sudbine, neznanac je smrt, a gost je žrtva. I onda sam smatrao da bi možda trebalo da vidimo i to drugo lice žrtve, kao u onom eksperimentu koji je rađen na jednom američkom univerzitetu 70-ih godina, koji je trajao 15 dana. Sedam dana su studenti bili zatvorski čuvari, a drugih sedam dana su bili zatvorenici i onda su ispitivali sa te psihološke strane, uticaj uniforme, pištolja, na čovjekovo ponašanje. Želio sam da pokažem šta se dešava kada žrtva dođe u situaciju da bude egzekutor, a egzekutor da bude žrtva. Ali apsolutno legitimno pitanje, moglo se završiti i na taj način, ovako se može smatrati da predstava ima dva kraja, ali to je zapravo onaj dio koji sam ja dodao. Ne bih sada previše da otkrivam jer nas čeka i zimsko igranje ove predstave, pa se trudim da smislim kako da ti to objasnim, a da ne otkrijem previše, dosta Barana to nije gledalo, a to su sve djelovi koji su dodati u tekst i te mistike nema u originalnom dijelu.

RB/BI: Kao što znaš, na toj stolici su bili Mirko Vlahović i Branko Ilić, Mira Đurđević je bila na ovoj lijevo, znači dva puta smo govorili po sat o predstavi, ovo je treći put. Dakle, naklonjeni smo joj od početka iz više razloga i odmah sam podržao vašu inicijativu da se promijeni naslov, međutim, uopšte ne smeta naslov „Egzekutor“ jer ne zna se ko je, u stvari, egzekutor a ko je žrtva.

Šćepanović: Prvo, hvala ti što si dao svoj doprinos u popularizaciji ove predstave, čeka nas i zimsko igranje, tako da će ovo pomoći da dođe još više ljudi. Što se tiče teksta, da, naša ideja je bila da se promijeni naziv, ali kada to nismo uspjeli, kada smo uvidjeli da ne možemo s pravne strane to da riješimo, onda smo napravili promjene, rokade kockica, da te stvari sakrijemo. Imali smo neke ideje kako da ga nazovemo, ali ostao je „Egzekutor“ i mislim da to sad nema veze.

RB/BI: Ova predstava zavređuje da živi i da doživi neka jubilarna izvođenja. Rekao si mi prije ulaska u studio da ste dobili već osam poziva, što je veoma dobro. Kako ćete je prilagoditi kutiji, jer to je prvo što vas očekuje?

Šćepanović: To jeste najveći zadatak jer ona je spremana za potpuno drugačije uslove, za festivalsko igranje na otvorenom. Nažalost, kuburimo i mi sa novcem kao i svi kulturni djelatnici u Crnoj Gori. Odvojili smo neka sredstva koja će nam biti dovoljna za nekih sedam dana priprema pred to zimsko izvođenje u sali Doma kulture. Znamo šta treba da radimo, imamo plan kako to da izvedemo, ovo je mala kamerna predstava koja nije za velike scene. Život predstave umnogome će zavisiti i od same institucije Kulturni centar Bar koja tu predstavu treba i da prodaje, ali ono što smo mi mogli da uradimo to je da već na premijeri i na reprizi dobijemo osam poziva. Svih osam su sigurni, treba samo da dogovorimo termin odigravanja, tako da će to biti jedan svojevrstan izazov, ali to mi nije problem, to je samo način da ja kao reditelj još malo produžim ovaj proces. Predstava za razliku od filma i drugih dramskih umjetnosti, nije vezana za reditelja. Ja ću još malo dobiti prilike da tu radim, da zategnem neke stvari za igranje u kutiji i tu se „odjavljujem“.

RB/BI: Na premijeri je bilo krcato, pretpostavljam da je bilo puno i na reprizi. Ono čega se plašim jeste velika pauza, cijeli avgust, cijeli septembar, pa morate sve iznova. Istina, glumci se brzo vraćaju u formu, ali biće pauza duža nego što bi trebalo.

Šćepanović: Iste strahove dijelim sa tobom, isto razmišljam, mislim da je moglo da bude još jedno igranje tokom ili poslije „Barskog ljetopisa“. Festival traje do kraja avgusta, a septembar je ostavljen tradicionalno za neke godišnje odmore u Kulturnom centru, da ti ljudi koji rade cijele godine dobiju neki svoj period za odmor. Takođe, moramo reći da Dom kulture nema još uvijek klimatizaciju. Dakle, dijelim taj strah, mislim da ćemo svi malo da se ohladimo, ali u tih sedam dana, imaćemo svi još dodatnog posla da ne izgubimo na tempu, a ritam i tempo se najteže stiču. Bila je ogromna razlika u odnosu na premijeru i reprizu, zamisli kad bismo sad svakih sedam dana imali igranje predstave, mislim da bi se to samo po sebi, čak i bez reditelja, još više zateglo, a ovako će to sad malo da se raširi, ohladi, ali, eto, nadamo se najboljem.

RB/BI: Ova predstava je za tebe bila veliki izazov, zato što ti je ovo prva samostalna pozorišna predstava, ali si dobio dosta komplimenata od njenih aktera. Od glumaca: da si bio staložen, da si znao šta hoćeš, da si puštao mašti na volju, ali da si znao da skreneš stvari na pravi tok kad je trebalo. Direktorica Kulturnog centra mi je rekla da si ostavio veoma lijep utisak, što je važno za neku buduću saradnju. Pretpostavljam da već imaš u planu nešto za naredni period?

Šćepanović: Jesam mlad, jeste mi ovo prva predstava, ali imam jako puno iskustva, prevashodno u filmu, na televiziji čak i u radiju. Ja sam student Slobodana Šijana, svi koji ga znaju, ne samo kao reditelja, nego i kao čovjeka. Bio je jako strog. Sve što sam naučio, naučio sam od njega. Naučio sam da reditelj mora da dolazi spreman na sve, da u svakom trenutku mora da zna sve ili makar da glumi da zna sve, jer glumci su jedna posebna sorta. Tako da sam se za ovaj proces spremio jako temeljno, ovako kao ti sad dolazio sam na svaku probu, sa gomilom papira. Uvijek sam se trudio da imam odgovor na svako pitanje, čak i ako ga nisam imao trudio sam se da odgovorim kao da znam. Tako da mislim da je to sve doprinijelo povoljnom utisku. Već sedam godina radim (a to je ono što mi još nedostaje u mojoj karijeri) na dugometražnom igranom filmu „Odavno mrtav“, po tekstu čuvenog pisca Branimira Šćepanovića, zapravo, po njegovom romanu „Iskupljenje“. Mi smo za taj projekat 2016. godine dobili sredstva na konkursu Filmskog centra Crne Gore za razvoj scenarija. Nadam se da ćemo dobiti i sredstva za produkciju, kako bismo sljedeće godine krenuli u snimanje. Takođe imam ideja koje bi se mogle postaviti na „daske koje život znače“. Ja sam ušao u ovaj posao tako što sam se zaljubio u film. Želio sam da upišem režiju jer sam bio veliki filmofil, a onda, kad sam je upisao, zaljubio u samu režiju i ta ljubav me vukla da radim i na radiju, da režiram radio drame i da, na televiziji, režiram dokumentarne programe. Čak sam radio i rijalitije i neke žive prenose koncerata, baš sam htio da osjetim režiju u njenom punom kapacitetu, jer to je stvarno jedna široka oblast koja puno toga obuhvata, puno toga daje. Mislim da je sve to iskustvo doprinijelo da i glumci steknu povoljan utisak radeći sa mnom, a ja se nadam da ću imati priliku da radim ponovo sa njima.

The post Milija Šćepanović: Osam poziva za gostovanje Egzekutora first appeared on BARinfo.

„Egzekutor“ je crnohumorna psihološka drama apsurda sa elementima saspensa. U središtu priče je čovjek koji bježi od neznanca i sklanja se u polupropali hotel, gdje zatiče sobaricu koja sama održava taj zaboravljeni prostor. U takvom ambijentu, oni su primorani da igraju do kraja svoje sudbinski predodređene i nepromjenljive uloge, dok svako od njih nosi svoju tragičnu perspektivu kao nužno zlo od koga se ne može pobjeći.

Glumačku podjelu čine Mirjana Đurđević, Mirko Vlahović i Branko Ilić. Scenograf je Andreja Rondović, kostimograf Lina Leković, autor muzike Enes Tahirović, dizajn svijetla potpisuje Danilo Malović, a producent je Milena Charan.

Finansijsku podršku predstavi dalo je Ministarstvo kulture i medija.

Reprizno igranje zakazano je za utorak, 30. jul, u 21:30 na Maloj sceni u Starom gradu Baru.

Karte za reprizno igranje mogu se kupiti na biletarnici Doma kulture „Vladimir Popović Španac“ od 17:00 do 21:00, a na dan igranja predstave samo na biletarnici Starog grada od 19:00 do 21:30.

The post Egzekutor premijerno u ponedjeljak first appeared on BARinfo.

RB/BI: Još nekoliko dana je do premijere predstave „Egzekutor“, u režiji Milije Šćepanovića, koja će biti izvedena na Ljetnoj sceni u Starom gradu, u ponedjeljak, 29. jula, kao ovogodišnja produkcija „Barskog ljetopisa“. Kakav je bio rad na predstavi?

Vlahović: Radimo i dalje, mi smo, što se kaže „mala četa ali odabrana“. Lijep je rad, s ozbirom na ove vrućine. Dobar je tekst, nadam se da će i sve ostalo biti dobro.

RB/BI: Kako je reditelj Milija Šćepanović uspio da te dovede usred ljeta u Bar?

Vlahović: Mi se znamo, radili smo neke zajedničke poslove, ja kao glumac, on kao asistent režije na filmskim projektima i serijama. Poslao mi je tekst koji sam tada prvi put vidio. Dopao mi se, zaista. Dugo nisam bio u Baru, jedno 15 ili 16 godina. Zadnji put sam bio na otvaranju „Barskog ljetopisa“, ne znam ko je tada bio direktor Kulturnog centra. A prije 22 godine imali smo premijeru predstave „Jakov grli trnje“, u režiji Blagote Erakovića, Miša Janketić i ja i ostala ekipa. Vjerovatno su se Barani zaželjeli mene, kao i ja Bara…

RB/BI: Bili su u ovom studiju i Branko Ilić i Mira Đurđević, koji igraju s tobom u ovoj predstavi koju nestrpljivo očekujemo. Ostavili su dobar utisak. Govorili su u superlativu o predstavi, o radu i kompaktnoj ekipi. Mislim da ti znaš bolje od mene da je atmosfera podjednako važna kao i glumci, scenario i režija. Čini mi se da je kod vas jedna prava, stvaralačka atmosfera?

Vlahović: Jeste, svakako da je tako. Ta energija koja se izliva i odnosi koji se grade, obećavaju. Divne su kolege, kreativni ljudi, ukratko: svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo, svi zajedno, naravno, sa Milijom. On je jako strpljiv čovjek, koji zna šta hoće, koji je napravio tu svoju sliku i još sad polako da okači ram oko nje i onda ćemo imati premijeru.

RB/BI: Nekako ste skromno nastupili u smislu marketinga. Poslije premijere zakazana je samo prva repriza. Ne znamo kako će dalje da živi predstava. Šta ti očekuješ?

Vlahović: Ne znam kakav je mehanizam pošto sam ja već 30 godina u CNP-u, pa znam kako se formira repertoar i kako se igra, a ovdje ne znam, oni imaju neku pauzu u septembru. Najvažnije za jednu predstavu jeste da živi, da se igra minimalno jednom mjesečno. Ako se desi ovo u šta sumnjam da će se desiti, da predstava čeka naredno izvođenje par mjeseci, pa „Jovo nanovo“, onda je to jako pogubno za nju.

RB/BI: Ima li neka predstava koju ne bi trebalo propustiti u CNP, bez obzira da li je s tobom ili bez tebe?

Vlahović: Ima dosta dobrih predstava na repertoaru CNP i treba svakako doći u nacionalni teatar i pogledati. Postoje neke predstave koje, iako sam stalni član i akter, nisam ni gledao, jer sam bio zauzet poslom. Imaću prilike u narednoj sezoni da ih pogledam. Uvijek ti je u pozorišu „rekla kazala“ – ova predstava ti je dobra, ova nije, maltene se sve svodi na: „o ukusima ne treba raspravljati“. U svakom slučaju, treba doći u pozorište, odvojiti tih dva sata da čovjek oplemeni svoju dušu ili se zapita poslije predstave: kuda sve ovo vodi?

RB/BI: Možemo li se pouzdati u crnogorsku pozorišnu kritiku pa da nam neko preporuči nešto što stvarno valja?

Vlahović: Ja podržavam kritiku kao slobodu izražavanja, slobodu mišljenja, i čim si javna ličnost i čim si na sceni treba da budeš svjestan toga da si izložen kritici. E, sad, koliko je ta kritika dobronamjerna ili koliko je ona navijačka… Pravo da kažem i ne čitam kritike. Ne zato što ih ne poštujem nego zbog toga što je najbitniji taj subjektivni osjećaj u sebi, znamo mi svi vrlo dobro da li je nešto dobro ili loše. Mi možemo da govorimo, da fingiramo, da pričamo ovako i onako, ali u pozorištu, kako kažu „sve može ali ne smije da ti bude dosadno; ako osjetiš stolicu ispod sebe onda nešto nije u redu“.

RB/BI: Ti znaš da sam ljubitelj predstave „Šćeri moja“, gledao sam je dva puta u Podgorici, jednom u Baru. Razlika je bila između Podgorice i Bara, u CNP je djelovala moćnije…

Vlahović: Uvijek je tako. Pa, u matičnoj kući je i napravljena. U svakom slučaju, hvala barskoj publici koju cijenim. Bila je puna sala. Što se tiče dvorane Doma kulture – ona je fenomenalna. Tu treba ulagati, a nadam se da ljudi koji vode KC i ljudi koji vode grad znaju da treba svjetlnosni park oplemeniti, dodati nekih tehničkih stvari, konsultovati ljude možda iz CNP i nekih velikih pozorišta u drugim sredinama da se sve tehnički opremi na visokom nivou, jer je šteta da ovako lijepo zdanje ne bude scena na kojoj se može igrati sve.

RB/BI: Ova predstava će biti odigrana, u ponedjeljak, 29. jula, na otvorenom, na Ljetnjoj sceni u Starom gradu. Pretpostavljam da ćete je pripremiti i za, kako vi glumci to kažete, kutiju?

Vlahović: Jeste, biće prilagođena i za „kutiju“. Reditelj i scenograf su se odlučili za prostor u Starom Baru, jer je „Barski ljetopis“ sinonim i te pozornice u Starom gradu. Pa i mi smo, kad smo davno radili „Jakov grli trnje“, imali premijeru na maloj sceni u Starom Baru.

RB/BI: Reci mi: kakva je uopšte crnogorska pozorišna i filmska produkcija? Ovdje TV serije kao da nisu rentabilne ili kao da ne mogu da se nađu scenaristi i ostali akteri, kao u Regionu. Nešto nam ne ide po tom pitanju?

Vlahović: Ima scenarista, ima reditelja, sve je to do države, do ljudi koji trebaju da imaju razumijevanja, ne samo za serije i za film nego za mnoge druge stvari. Uvijek je kultura u Crnoj Gori, maltene, ostajala na margini. Međutim, što se tiče serija i fimova, ne znam, kažu da veliki budžet ide na Javni servis. Sad, na šta se to svodi? Na informativu, sport, zabavu, ne znam. Oni sada pokušavaju nešto, ali vidite šta se dešava u Regionu, koliko se serija pravi, pa i na privatnim televizijama. Nije to zbog mene, da bi Mirko Vlahović igrao i neke moje starije kolege, ali dolaze neki mladi ljudi sa Akademije na Cetinju, pa treba ta lica da se vide, da se prepoznaju, da rade, da stvaraju. Dobro, sada su došli neki mlađi ljudi na televiziju koji su završili Cetinjsku akademiju, pa se nadam da će imati razumijevanja da pokrenu nešto, da se uradi neka serija, neka tv drama, neki tv film, ali to ne zavisi samo od njihove volje nego i od onih ljudi koji će to razumjeti i podržati.

RB/BI: Mada, tebe ima u regionu, igraš, povremeno te vidimo. Znaš kako je nekad bilo? Boro Begović i Veljko Mandić, i tu ga veži. Sad vas ima, Mladen Nelević, Bane Popović, Momčilo Otašević… da ne nabrajam, ali nema crnogorskih produkcija, ne možemo da živimo od Đekne 150 godina…

Vlahović: Ja znam jako dobre dramaturge i scenariste u Crnoj Gori, čitao sam niz dobrih tekstova, ima toga, ali su mala sredstva u filmskom Centru, koja se dobijaju na raspodjeli tih sredstava. Ti danas ne možeš sam isfinansirati svoj film u svojoj državi, ako nije neki projekat iza kojeg će ona maksimalno stati, nego se prave koprodukcije sa Bosnom, Srbijom, Makedonijom, Slovenijom, Hrvatskom… Da bi mogao da konkurišeš za neki projekat u drugoj državi ti treba da odbiješ osnovna sredstva u svojoj državi. A što se tiče Regiona, radio sam dosta serija i filmova u Beogradu. Prije nekoliko dana na Pulskom festivala je bio film „Šalša“, igramo Momo Otašević i ja u toj koprodukciji. Oni ga zovu kao hrvatski film, jer je osnovni producent iz Hrvatske, ali je uvezana i Crna Gora i Bosna i Republika Srpska i Srbija. To je jedna gorka komedija. Trebalo je da idem na Pulski festival, imao sam poziv, ali ostao sam ovdje s Milijom i glumcima da radim, da privedemo kraju „Egzekutora“ i nije mi žao.

RB/BI: Kad god sam bio u CNP bilo je krcato, da li se taj trend nastavlja, ima li pozorišne publike u Crnoj Gori?

Vlahović: Publike ima, dolazi u CNP, u Gradsko pozorište, iako ono godinama nema zgradu. I tamo su posjećene predstave. Nekako, čini mi se, poslije svega ovog što se dešava u tehnološkom razvoju, ipak ostaje živ čovjek na sceni. Mislim da je budućnost pozorišta u tome da će imati skup status. Internet i društvene mreže i video igrice, ne znam kako se to zove, sve „pojedoše“. U narednom periodu, u budućnosti, ljudi će plaćati da vide živog čovjeka, da izgovori neku glupu ili pametnu riječ, svejedno.

RB/BI: Sa kojim rediteljem si volio i voliš da radiš?

Vlahović: Ne znam, da ne izdvajam. Imao sam i dobar i plodonosan rad, pa sam imao i sukobe, a onda i dobar i plodonosan rad iz tih sukoba. Ali, eto, nosim žal da je moj veliki drug i prijatelj preminuo u novembru prošle godine, Goran Bulajić, s kojim sam radio dosta poslova, predstava i snimanja. On je davao glumcu najviše slobode da kreira i bio je blagorodan čovjek i reditelj. Nedostaje mi.

RB/BI: Da li te je mimoišla neka uloga koju si htio da odigraš, a za koju misliš da još nije kasno, da ćeš je možda odigrati?

Vlahović: Nikad ja nisam birao uloge, uloge su birale mene i dolazile meni. One dođu ili ne dođu. Svaka uloga nađe svog glumca.

RB/BI: A poslije ove barske odiseje, gdje te putevi vode? Šta ćeš da radiš, osim, naravno, da igraš u svom matičnom pozorištu?

Vlahović: Imam informaciju da krajem avgusta nastavljamo seriju „Senke nad Balkanom“ u režiji i produkciji Dragana Bjelogrlića. To je ogroman posao, ogromna serija sa visokim standardima. Onda nastavak „Južnog vjetra“, i imam neke ponude za druge serije. A što se tiče CNP, igraću predstave koje imam na repertoaru, tako da planiram da sledeću sezonu malo odmorim od pozorišta.

RB/BI: Kako je onaj mali glumac Vlahović, nasljednik?

Vlahović: Dobar je. On nije više glumac, a mislio sam da će biti. Upisao je režiju na FDU u Beogradu. On neka uči svoju školu, ja sam učio svoju, pa ako se sretnemo negdje u nekom projektu to će biti jako zanimljivo. Ne miješam mu se, sam je izabrao, nisam mu govorio ni za glumu ni za režiju. Pošao je u Beograd, položio prijemni i sada je sve u njegovim rukama.

The post Mirko Vlahović: Najvažnije za predstavu jeste da živi first appeared on BARinfo.

Trideset sedmo izdanje jedne od najznačajnijih manifestacija umjetnosti i kulture u Crnoj Gori,  započeće 15. jula gala koncertom operske umjetnice Tamare Rađenović, na Šetalištu kralja Nikole u 21 sat, a zavjesa će biti spuštena 30. avgusta koncertom “Makadam i prijatelji”. Festival se odvija pod pokroviteljstvom Opštine Bar, Ministarstva kulture i medija, Filmskog centra Crne Gore i Turističke organizacije Bar, a organizator, JU Kulturni centar Bar najavljuje bogat i atraktivan program koji će upotpuniti ljetnju kulturnu ponudu grada Bara.

Prema riječima PR menadžerke JU Kulturni centar Bar, Nikolete Dabanović, “Ljetopis” ove godine nudi 62 programa iz  pozorišne, muzičke, književne, likovne, filmske, bARS i selekcije pratećeg programa namijenjenog djeci i mladima.

Direktorica JU Kulturni centar Bar, mr Aleksandra Grabež istakla je da „Barski ljetopis“ brižljivo selektovanim programskim sadržajima doprinosi promociji kulturnog konteksta, a grad Bar pozicionira na mjesto konstruktivnih umjetničkih dijaloga uz jačanje saradnje između aktera domaće i regionalne scene.

„Prepoznatljiv koncept festivala, koji sublimira sve oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva, promoviše našu kulturnu politiku, po kojoj su programske aktivnosti usmjerene na sve ciljne grupe i sve uzraste, bilo da je riječ o našim sugrađanima ili turistima. Na taj način ova manifestacija dobija poseban značaj  u odnosu na cjelovitost turističke ponude Bara. Poštujući takvo programsko opredjeljenje, JU Kulturnu centar Bar je i ove godine pripremio žanrovski raznovrsne i atraktivne programe, s uvjerenjem da će probuditi pažnju naših posjetilaca“, kazala je Grabež.

Na repertoaru će se ove godine naći dvije pozorišne produkcije Ljetopisa – predstava „Malograđanska svadba“ po tekstu Bertolda Brehta, u režiji Damjana Pejanovića, koja je rađena u koprodukciji sa Kraljevskim pozorištem „Zetski dom“ sa Cetinja čije će premijerno izvođenje biti 24. jula na Maloj sceni u Starom gradu u 21.30h, a čija je repriza zakazana za 26. jul na istom mjestu i u isto vrijeme i, kao samostalna produkcija,  predstava „Egzekutor“, po tekstu Vojislava Savića u adaptaciji i režiji Milije Šćepanovića koju će publika, premijerno, imati priliku da odgleda 29. jula na pozorišnoj sceni u Starom gradu u 21.30h, a reprizno igranje će uslijediti dan kasnije.

Selektorka muzičkog programa, profesorica gitare Bojana Brajović, kazala je da je ovaj segment vezan za avgust, a da će ga obilježiti nastupi renomiranih crnogorskih muzičara priznatih u regionu i svijetu. Enes Tahirović i prijatelji nastupaju 6. avgusta na Ljetnjoj pozornici Doma kulture „Vladimir Popović Španac“, duo Marko Simović i Nikola Vučković održaće koncert četiri dana kasnije na Maloj sceni u Starom gradu, dok gitaristkinja Jelica Mijanović nastupa u crkvi sv. Venerande 12. avgusta. Autorsko veče kompozitora Milivoja Pićurića biće upriličeno 18. avgusta na Maloj sceni u Starom gradu, a nakon dva dana na platou Doma revolucije nastup će imati trio Tamara Knežević, Davor Novak i Georgi Kalajdžiev. Za kraj Muzičkog programa „Ljetopisa“, nastupa naš pijanista Vladimir Domazetović i to 29. avgusta na Maloj sceni u Starom gradu. Svi muzički programi počinju u 21 čas.

Po zamisli selektorke, novinarke i književnice Dragane Erjavšek, koncept Književnog programa ovogodišnjeg “Ljetopisa” izlazi iz okvira klasičnih promocija knjiga i nudi multimedijalni sadržaj.

Veče crnogorskih pjesnikinja pod nazivom “Slovo koje podsjeća na slobodu” biće upriličeno na platou Doma revolucije, 20. jula u 21 sat, a u isto vrijeme na istom mjestu, 27. jula, na programu je veče “Biće jednom kako smo željeli – 20 godina od smrti crnogorskog književnika Ratka Vujoševića”. Nedjelju dana kasnije, 3. avgusta, u istom ambijentu sa početkom u 21 čas, publiku očekuje “Životne i ostale rokenrol priče – Veče sa prevodiocem Dejanom Cukićem”. Književni segment zatvara istaknuti regionalni autor Faruk Šehić,koji će 17. avgusta na platou Doma revolucije predstaviti roman „Cimetna pisma, dijamantna stvorenja“.

Likovnu selekciju koju ove godine potpisuje akademski slikar Goran Ćetković obilježiće četiri samostalne izložbe. Prva, akademskog umjetnika Nikole Markovića, pod nazivom „Igra izvajanih sjenki“ biće otvorena u Arhiepiskopskoj palati u Starom gradu, 22. jula. Izložba crteža Uroša Toškovića i promocija monografije o Urošu Toškoviću autora Bojana Krljića biće održana 1. avgusta u Galeriji „Velimir A. Leković“. Samostalna izložba Jelene Pavićević pod nazivom „Iskopine“ biće otvorena 5. avgusta u Arhiepiskopskoj palati u Starom gradu, dok će segment ovog programa biti zaokružen izložbom Muharema Muratovića, pod nazivom „Arijadnino klupko“, 21. avgusta u Galeriji „Velimir A. Leković“. Sve izložbe će biti otvorene u 21 sat.

U pozorišnoj selekciji su  predstave teatara iz zemlje i regiona, uglednih reditelja i pisaca. Predstava „Mirna Bosna“ Kamernog teatra 55 Sarajevo na programu je 21. jula, slijedi predstava „Oleana“ Centra za kulturu Tivat, 4. avgusta i predstava „Brod“ Crnogorskog narodnog pozorišta 8. avgusta. Beogradsko dramsko pozorište gostuje 16. avgusta sa predstavom „Laž“, a Teatar „Exit“ iz Zagreba 26. avgusta sa predstavom „San ivanjske noći“. Svih pet predstava biće odigrane na Ljetnjoj sceni Doma kulture „Vladimir Popović Španac“ sa početkom u 21.30h.

U bARS segment, posvećen lokalnim stvaraocima, njegov selektor Željko Milović uvrstio je osam programa koji će se održavati na šest lokacija. Izložba radova Mikija Hota iz privatnih kolekcija pod nazivom „Miki – Traganje i nestajanje“ biće 17. jula u Umjetničkoj galeriji “Velimir A. Leković”, slijede promocije knjiga „Drug“ Maksima Lutovca, na platou Doma revolucije 18. jula u 21h i „Barske priče IV“ Milana Vujovića, na istom mjestu. Na Trgu Vladimira i Kosare 8. avgusta u 20h biće otvorena izložba fotografija Danila Dada Pavlovića pod nazivom „bARSke boje mora“. Multimedijalna promocija albuma i spotova grupa „Grimm“ i „VIS BEŽ“ uz koncert održaće se u Dublin pabu 13. avgusta u 21.00h. Koncert mr Leonore Bajramoske i mr Jakupa Mehmedovića zakazan je za 22. avgust, a koncert „Muzika sa knjaževog dvora“ profesora Safeta Drljana za 25. avgust, oba na Maloj sceni u Starom gradu sa početkom u 21h. Posljednji program ovogodšnjeg bARS-a je promocija djela “Bar: Svjetionici jednog vremena knj. 1“ Božidara Boška Miloševića, na Platou Doma revolucije, 27. avgusta u 21h.

Filmski segment čiji je selektor i ove godine reditelj Milija Šćepanović podržan je od strane Filmskog centra Crne Gore i koncipiran iz dvije programske cjeline: “Kanski pobjednici 2024” i “Hrvatska u fokusu”. Od 11. do 19. avgusta na platou Doma revolucije sa početkom u 20 časova biće prikazano sedam filmova. Po riječima selektora Šćepanovića, radi se o filmičnoj lokaciji, a očekuje se i obustava saobraćaja u dijelu Ulice maršala Tita tokom projekcija, što će doprinijeti kompletnom užitku filmofila na “Ljetopisu”.

U okviru Pratećeg programa je osamnaest kreativnih radionica za djecu, sa umjetnicom Nedom Popović, srijedom i četvrtkom na Topolici, petkom na Žukotrlici, i tri predstave za djecu i mlade. Nastavlja se saradnja sa Fakultetom dramskih umjetnosti sa Cetinja pa će publika imati prilike da vidi dvije ispitne predstave: 2. avgusta biće odigrana predstava „7 dana“ u klasi vanr. prof.Branka Ilića i 24. avgusta predstava „Laku noć, Majko“ u klasi vanr. prof. Dubravke Drakić. Obje predstave biće odigrane na Maloj sceni u Starom gradu sa početkom u 21.30h.  Na Ljetnjoj pozornici Doma kulture „Vladimir Popović Španac“ 28. avgusta u 21 čas biće odigrana opera za djecu „Snežana i sedam patuljaka“ Umjetničke škole za muziku i balet „Vasa Pavić“ iz Podgorice.

Producent festivala, Aleksandar Vujović smatra izazovnim kreiranje repertoara jedne od najdominantnijih kulturnih manifestacija ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu,   čija je tradicija duga skoro četiri decenije i koja je usmjerena na sve ciljne grupe. Prema njegovim riječima, “karakteristika ovogodišnjeg festivala je što selektorski tim čine priznatih stvaraoci koji potiču iz nukleusa Bara”.

Prodaja ulaznica za sve predstave počinje na dan otvaranja festivala, 15. jula,  na biletarnici Doma kulture „Vladimir Popović Španac“.

Kompletan program je dostupan na sajtu www.barskiljetopis.me, a možete ga downloadovati i sa linka ispod:

The post Predstavljen program 37. Barskog ljetopisa – 62 programa na 10 lokacija first appeared on BARinfo.