RB/BI: Da počnemo od posljednjeg romana “Pod tuđim suncem”. Bavi se li se međugeneracijskim dijalogom ili je tu u pitanju prisjećanje, odnosno reminescencija prošlosti glavnih likova?

Majić: Od svega po malo, čini se. Ali ovo je, na prvom mjestu, ipak priča dvoje gubitnika, dvoje ljudi sa margine u savremenom srpskom društvu – to je penzionisani major Kosta Rašić i njegova slučajna partnerka, Marija, taksistkinja. Njih dvoje se sreću te noći kada Kosta, koji je primoran da proda porodičnu kuću zbog dugova, odlučuje da prvi put u životu ode u instranstvo i pokuša da tragovima sopstvenih predaka pronađe odgovor gdje je to pogriješio, iako je sve radio kako je trebalo. Marija, s druge strane, bježi od svojih progonitelja u Beogradu. Na početku djeluje da su oni dijametralno suprotni, međutim, kako njihova priča odmiče, shvata se da su zapravo oboje žrtve veoma, veoma slične bazične stvari.

RB/BI: U trileru „Deca zla“ otvorili ste na margini i krug ratnih zločina. Koliko je i zašto važno pričati o tome?

Majić: Uvijek je važno. Nažalost, tragedije na ovim prostorima, kao što vidimo, se ciklično ponavljaju. Kao da nikako ne uspijevamo da shvatimo, ili se ne bavimo time zašto se to permanentno dešava.

RB/BI: Skoro je gost Radio Bara bio glumac Admir Glamočak, koji je rekao da niko ništa nije naučio iz tragedije kroz koju je Sarajevo prošlo.

Majić: Ne samo iz te. Potrebno je stalno se podsjećati prećutanih istina ili drugačije interpretiranih istina kroz istoriju, koje su, po mom dubokom uvjerenju, često okidač novih nesreća. Zato je izuzetno, izuzetno važno otvoreno govoriti, na prvom mjestu, o zločinima “sopstvene strane”. Često me kritikuju zašto su moje priče te koje pominju, nerijetko, zločine “ove strane”. Ja duboko vjerujem da čovjek, upravo zato što je to najbliže i zato što prvo u svojoj kući treba da pregleda stvari i otvori, ako ima, i neprijatne teme, da je upravo put obrnut. Pritom, apsolutno ne vjerujem u tu priču da su zločinci bilo kakvih vjera i nacionalnosti neka moja braća, jednako kao što sam siguran da se manipulisanjemtime doprinosi zabludi i da se ta priča o tome kako mi treba da budemo bliski sa ljudima koji su, zbog toga što su nosili ovaj ili onaj barjak, a silovali ili ubijali druge, nama bliži od nekih drugih, koji su nosili neke druge barjake. To je strahovita obmana koja samo može doprinijeti da se te stvari ponovo dese.

RB/BI: Nasilništvo političke elite nad nemoćnim, neorganizovanim i neupućenim građanima i njihovu spregu sa kriminalom opisali ste u romanu “Rudnik”. Glavni junak je gotovo jednako neupućen i kao i većina, ali je otvorenog uma. Koliko je nama svima ispran mozak i koliko smo ušuškani u naše živote i nezainteresovani da dođemo do istine? Može li se to promijeniti?

Majić: Može, ali je preduslov, kao što ste i sami potcrtali taj da pojedinac odluči da ne bude objekt, nego da postane subjekt života koji mu je dodijeljen. Vlasti, sve, od kada je svijeta i vijeka, neke izraženije, neke manje izraženo, trude se da nas učine objektima života. Da nas, jednostavno, smjeste u fioke i da nas isključe iz društvenog procesa u što je moguće većoj mjeri. Samo takvi smo bezopasni. Pojedinac koji misli, koji je spreman na pobunu, opasan je za bilo kakvu vlast. Zato se vlasti trude da nam u potpunosti odrede živote, na prvom mjestu time što će biti sadržina naših misli kroz mas-medije, a onda i šta će biti naši problem kojima ćemo se baviti, a to su krediti, mogućnost ostanka bez posla. Sve to sprječava pojedinca da se na bilo koji efektivan način uključi u bavljenje društvenim problemom ili, da pojednostavimo, da sprječava vlast u pljački. Takav pojedinac je opasan, a to je upravo ono što bi trebalo proizvoditi da bi bilo koje društvo moglo da napreduje.

RB/BI: Što je, po vama, najveći nedostatak društava Balkana – to što nema lustracije, empatije ili su ipak kriminal i korupcija?

Majić: Sve zajedno, ali ako bi trebalo izdvojiti pojedinačno neki od uslova, ja bih prvo rekao nedostatak obrazovanja. Jer nedostatak obrazovanja ili nedovoljno I nekvalitetno obrazovanje je preduslov za svaku vrstu manipulacije. Jako je teško manipulisati obrazovanog informisanog čovjeka. Zato se vlasti na ovim prostorima trude da čovjek bude i neobrazovan i neinformisan, jer kao takav je podložan manipulaciji. Tako da bi borba na dugi rok za promjenu različitih stvari na ovim terenima trebalo zapravo da počne borbom za temeljno i kvalitetno obrazovanje.

RB/BI: Negdje je rečeno da i mafijaško udruženje ima organizaciju kao i država,  da često ima i oružane snage, svog vođu. Jedino ih od prave države razlikuje je to što ne poštuju zakone. Koliko je važno da se zakoni poštuju, vi ste, moramo naglasiti, sudija, da nema onih koji su iznad njih i koliko je bitno da možemo da vjerujemo pravosuđu? Zašto ono mora biti nezavisno?

Majić: Opet ste djelimično sami odgovorili – važno je da se poštuju zakoni da ne bismo bili društva koja samo imaju fasadu države, a zapravo su mafijaške organizacije. Poštovanje zakona je upravo to što državu razlikuje od najbolje organizovane mafijaške organizacije, iako i jedna i druga imaju zastrašujuće mnogo sličnih elemenata. Strašno je važno, ne može se pretjerati u potenciranju koliko je važno, pogotovu za ova društva koja, po svemu sudeći, ne pokazuju pretjeranu sklonost ka poštovanju zakona. Za to je vjerovatno mnogo razloga, neki su istorijski, neki kulturološki, neki sežu duboko u istoriju. Većina ovih društava, ako pogledate, su veći dio svoje istorije provela u borbama za oslobađanje od zavojevača. Pojam države je kod mnogih generacijski bio pojam agresora. Onda je pitanje koliko je uopšte ideja državnosti i zakonitosti mogla da se uspostavi u dužem roku. Mi često i danas imamo ljude koji, iako žive u sopstvenim državama, državu i dalje doživljavaju kao agresora i kao stranca koji traži harač i gdje se poštovanje zakona, logično, ispostavlja kao nešto čemu ne treba težiti, a trebalo bi biti obrnuto. Dakle, i obrazovanje i promjena navika, ali, na kraju krajeva i striktna primjena zakona jednako prema svima tome mogu doprinijeti. Mi, na žalost, imamo sve samo ne to: imamo države koje eklatantno zakone primjenjuju različito, u zavisnosti od toga s koje strane društva dolazite.

RB/BI: Od sudije do pisca prešli ste značajan put. Da li je vaše pisanje doprinos osvješćenju društva?

Majić: Nisam počeo da pišem sa tom idejom. Pisanje je meni bilo jedna vrsta eskapizma, vrsta novog glasa, s obzirom da ono što sam video i saznao u svojoj osnovnoj profesiji nisam mogao da izrazim u punoj mjeri kao sudija. Sudije se bave dokazima. Ono što mi je drago je što vidim da sada ta riječ dolazi do jednog zaista velikog broja ljudi koji reaguje na to, koji sa mnom na ovakvim promocijama širom regiona, pa i dalje, u inostranstvu, gdje god naši ljudi borave, a borave puno po različitim zemljama, pronalaze u tim pričama sebe, nekakve svoje putokaze. Dok god to bude tako trudiću se da ih ne iznevjerim, da pišem i dalje.

RB/BI: Osim što ste sudija, ali i pisac, glumac, autor fotografija. Jeste li ispunili sve svoje kreativne izraze, ili je na pomolu još nešto novo?

Majić: Ne bih mogao da kažem, i te stvari su dolazile spontano. Jedino što sam se oduvijek trudio da kod sebe ne sprečavam, to je životna ljubopitljivost. Mene su različite stvari interesovale, ja sam se trudio da i to bude nekakvo poštovanje moje slobode, da ne budem ukalupljen, da ne budem fah idiot, iako nas od rođenja guraju da postanemo fah idioti – da budemo i tu kontrolisani i ako odaberemo jedno zanimanje, onda je to taknuto-maknuto i ne smiješ se baviti ničim drugim.

RB/BI: Iako u svijetu preporučuju da je poslije dvadesetak godina pametno promijeniti karijeru.

Majić: I mnogo ranije. Ali ne morate mijenjati karijeru, dovoljno je da se čovjek oslobodi i da proba ono za šta smatra da mu je primjereno. Ne mora u tome biti najuspješniji na svijetu. Teror uspjeha je takođe jedna vrsta kontrole.

RB/BI: Šta je Vama najvažnije u životu-da ostanete svoji ili da idete naprijed?

Majić: Možda bi sloboda bila na prvom mjestu, ako je uopšte moguće rangirati vrijednosti. Pod tim ne mislim samo u ono najjednostavnijem smislu, slobode od drugih, već sloboda u spoznaji i u traganju za novim odgovorima i u stalnom pokušaju rasta, da tako kažem.

RB/BI: A kako vaši čitaoci da dobiju svoju slobodu?

Majić: Tako što će je prvo zaista poželjeti. Zabrinjavajuće je koliki broj ljudi, zapravo iako tvrdi suprotno, ne želi da bude slobodan.

The post Miodrag Majić: Država i mafija imaju organizacionu sličnost first appeared on BARinfo.

„Romani Miodraga Majića bave se pitanjem savjesti, na koji način je njegujemo, pod kojim okolnostima njome manipulišemo, kada je iskrivljujemo i upodobljavamo nekim svojim sitnim interesima ali, ako želimo da budemo potpuno otvoreni, i nekim krupnim strahovima. Već od prvih stranica svih Majićevih romana prisutan je osjećaj kao da smo u nekoj vrsti sudskog postupka“, kazala je Simović.

Na prvi pogled, čini se da su sudijski i književni poziv dva potpuno različita svijeta. Međutim, kako kaže autor i sudija, između ove dvije profesije postoji dublja veza nego što bi se to moglo naslutiti.

„Meni su se ta dva poziva nekako slučajno poklopila, spontano su se preplela. Zapravo, kao pisac sam progovorio iz osjećaja da kao sudija ne mogu sve da kažem, ne mogu sve da otkrijem – iako vidim, čujem, saznam. Sudijski poziv je takav da zahtijeva izražavanje kroz dokaze. A mnogo toga, iako za to nemamo formalne dokaze, znamo da se dogodilo. To ostaje u nama, taloži se kao teret, ukoliko ne bude saopšteno drugima“, pojasnio je Majić.

Majićevi romani su društveno angažovani, odnosno društveno osviješćeni, smatra Simović. Oni su mnogo više od priče, predstavljaju prostor borbe i poziv na promjenu.

„Književnost jeste sjajan medij za takvu vrstu angažmana, često i neprepoznat, naročito u našim sredinama. Obično se vjeruje da samo masovni mediji, koji trenutno dopiru do velikog broja ljudi, imaju moć da prenesu ideje i poruke. Međutim, knjiga dopire jako daleko, naročito kad čitaoca zainteresuje, kad se proširi. Ja često kažem da je knjiga vrlo subverzivna. Srećom, naši političari to ne shvataju, inače bi, vjerovatno, i knjige zabranili, kao što je to bio slučaj u nekim mračnim istorijskim periodima. Ipak, možda i nisu svjesni dokle te knjige zapravo dopiru. Mislim da nisu. Jednostavno, ne čitaju“, smatra Majić.

U osvrtu na roman „Pod tuđim suncem“, Simović je navela da je to, po mišljenju kritike, ali ne i po njenom mišljenju, jedan od „najmračnijih“ Majićevih romana. Ni autor ne smatra da je toliko mračan.

„Naprotiv, ostavlja dosta prostora za svjetlost, pogotovo na kraju. Iako se bavi teškim temama, on preispituje ono što bismo najradije ostavili van domašaja javnosti. Ali upravo zato što ’čačka’ po tim temama, on otvara prostor i za drugačija, možda i vedrija čitanja“.

Zbirka „U ime naroda“ je satirična. Autor smatra da se kroz satiru može reći više istine „samo dok stvarnost ne postane satiričnija od satire. A kod nas, nažalost, to često jeste slučaj. Kad stvarni ljudi koji rukovode društvom postanu karikature, satira ustukne jer gubi svoju funkciju. Ipak, ona ostaje snažan mehanizam. Sprdanje sa glupošću je posljednja odbrana mislećeg čovjeka“, navodi Majić.

Tokom večeri se govorilo o višeznačnosti naslova romana „Ostrvo pelikana“ koji ima izražene filozofske i psihološke dimenzije, zatim o krimi trileru „Deca zla“ koji i dalje osvaja publiku i „Rudniku“ u kojem autor istražuje teme sjećanja, lične istine i unutrašnje fragmentacije identiteta, a koji počinje zapisom glavnog junaka iz psihijatrijske ustanove.

Moderatorka večeri je na kraju podsjetila na citat, upravo iz romana „Rudnik“: „Istina je moćan saveznik čak i kad nas vodi najdubljim životnim porazima“.

„Nema moćnijeg saveznika od istine. Nekada nam prija, nekada se njome branimo od moćnijeg neprijatelja, ali čak i kada nas privremeno porazi to što saznamo kao istinu, ono nas, u konačnici vodi dubljim uvidima i, sigurno, nekim novim putevima koje bez nje ne bismo otkrili“, zaključio je Miodrag Majić.

Miodrag Majić, rođen 1969. godine u Beogradu, sudija je Apelacionog suda u Beogradu i doktor pravnih nauka, s bogatim angažmanom u izradi ključnih zakona iz oblasti krivičnog postupka i međunarodne pravne pomoći. Predaje na Pravnom fakultetu u Beogradu i Univerzitetu Union, a kroz kolumne, eseje i javne nastupe izuzetno je aktivan u temama pravde, nezavisnosti sudstva i borbe protiv korupcije – sve to nerijetko pretače i u svoju književnost.

The post Majić: Sprdanje sa glupošću je posljednja odbrana mislećeg čovjeka first appeared on BARinfo.

***

U 20.00 na platou Doma kulture „Vladimir Popović Španac“ biće upriličeno autorsko veče jednog od najistaknutijih savremenih pisaca i pravnika regiona, Miodraga Majića.

Rođen 1969. godine u Beogradu, Majić je sudija Apelacionog suda u Beogradu, doktor krivičnog prava i učesnik izrade ključnih zakona o krivičnom postupku i međunarodnoj pravnoj pomoći. Predaje na Pravnom fakultetu u Beogradu i Univerzitetu Union, piše kolumne o pravdi, korupciji i nezavisnosti prava, a svoj angažman prenosi i kroz književnost.

Njegova prva zbirka priča “U ime naroda” (2019) nastala je iz bloga „Blog sudije Majića“, a zatim je uslijedilo nekoliko zapaženih romana: “Deca zla” (2019) uspješan krimi-triler koji i dalje osvaja čitaoce, “Ostrvo pelikana” (2020) koji otvara filozofsko-psihološka pitanja političke i društvene klime, te “Rudnik” (2022), introspektivni roman o sjećanju, istini i unutrašnjem rasulu protagonista.

Majićeva proza nosi autentičan književni pečat: spoj pravničkog znanja, društvene kritike i uzbudljive pripovjedačke vizije, dopunjene hrabrošću da se dotakne naglašenih i često kontroverznih tema. Najnovija knjiga, “Pod tuđim suncem” dodatno je potvrdila njegovu reputaciju jednog od najčitanijih i najuticajnijih savremenih romana u regionu.

Uz moderiranje Maje Simović, očekuje nas razgovor o odnosu pravde i književnosti, procesu pisanja i mjestima gdje se fikcija i stvarnost prepliću, te o pitanjima koja odjekuju u njegovim djelima, od kriminalnih misterija do pitanja moralnosti u sudnici i u spisima savremenog društva.

***

U 21:30 na Ljetnjoj sceni Doma kulture „Vladimir Popović Španac“, u okviru muzičkog programa 38. „Barskog ljetopisa“, nastupiće 4 Tenora, sastav koji čine četvorica etabliranih vokalista: Đani Stipaničev, Marko Pecotić, Filip Hozjak i Vladimir Garić.

Poznati po originalnoj interpretacijama domaćih i stranih evergreen pjesama, kao i klasičnih kompozicija, Tenori uspješno povezuju različite muzičke stilove, od šansona, mjuzikla i popa, do rocka i opera i time osvajaju publiku svih generacija. Njihovi nastupi, osim upečatljivih glasova, prepoznati su i po atmosferi bliskoj publici.

Repertoar čine arije poput „Nessun Dorma“ i „O Sole Mio“, ali i popularne pjesme regionalne muzičke scene, među kojima su „Vilo moja“, „Cesarica“, „Golubovi“ i brojne druge. Posljednjih godina publiku su iznenađivali i novim autorskim numerama, među kojima je najnovija pjesma „Nespretan na riječima“ iz 2025. godine.

Nastup u Baru dio je njihove ljetnje turneje kojom obilježavaju deset godina zajedničkog rada, a koncert najavljuju kao veče raznovrsnih melodija i vokalnog sklada. Ulaz je besplatan.

The post Književnik Miodrag Majić i nastup Četiri tenora večeras na Ljetopisu first appeared on BARinfo.

“Uvažavajući Dan žalosti koji će biti obilježen u ponedjeljak, program se pomjera za naredni dan, uz nepromijenjeni sadržaj i goste. Razgovor koji vodi Maja Simović, donosi susret književnosti i prava, istine i fikcije, pojedinca i sistema, kroz izraz jednog od najčitanijih autora u regionu”, kažu u Kulturnom centru Bar.

The post Književno veče Miodraga Majića pomjereno za utorak zbog Dana žalosti first appeared on BARinfo.