Miodrag Majić jedan je od najistaknutijih savremenih pisaca i pravnika regiona. Sudija je Apelacionog suda u Beogradu, autor većeg broja knjiga i članaka iz oblasti krivičnog i međunarodnog krivičnog prava. Član je Upravnog odbora i jedan od osnivača Centra za pravosudna istraživanja, dobitnik brojnigh nagrada i priznanja – „Vitez poziva”, „Balkan Heroes”, „Verica Barać” „Doprinos godine Evropi”… Dosad je objavio romane “Deca zla”, “Ostrvo pelikana”, “Rudnik” i zbirku priča “U ime naroda”. Neposredno pred autorsko veče u Baru razgovarali smo o brojnim temama – njegovom stvaralaštvu, željama, idejama i osvajanju slobode.

RB/BI: Da počnemo od posljednjeg romana “Pod tuđim suncem”. Bavi se li se međugeneracijskim dijalogom ili je tu u pitanju prisjećanje, odnosno reminescencija prošlosti glavnih likova?

Majić: Od svega po malo, čini se. Ali ovo je, na prvom mjestu, ipak priča dvoje gubitnika, dvoje ljudi sa margine u savremenom srpskom društvu – to je penzionisani major Kosta Rašić i njegova slučajna partnerka, Marija, taksistkinja. Njih dvoje se sreću te noći kada Kosta, koji je primoran da proda porodičnu kuću zbog dugova, odlučuje da prvi put u životu ode u instranstvo i pokuša da tragovima sopstvenih predaka pronađe odgovor gdje je to pogriješio, iako je sve radio kako je trebalo. Marija, s druge strane, bježi od svojih progonitelja u Beogradu. Na početku djeluje da su oni dijametralno suprotni, međutim, kako njihova priča odmiče, shvata se da su zapravo oboje žrtve veoma, veoma slične bazične stvari.

RB/BI: U trileru „Deca zla“ otvorili ste na margini i krug ratnih zločina. Koliko je i zašto važno pričati o tome?

Majić: Uvijek je važno. Nažalost, tragedije na ovim prostorima, kao što vidimo, se ciklično ponavljaju. Kao da nikako ne uspijevamo da shvatimo, ili se ne bavimo time zašto se to permanentno dešava.

RB/BI: Skoro je gost Radio Bara bio glumac Admir Glamočak, koji je rekao da niko ništa nije naučio iz tragedije kroz koju je Sarajevo prošlo.

Majić: Ne samo iz te. Potrebno je stalno se podsjećati prećutanih istina ili drugačije interpretiranih istina kroz istoriju, koje su, po mom dubokom uvjerenju, često okidač novih nesreća. Zato je izuzetno, izuzetno važno otvoreno govoriti, na prvom mjestu, o zločinima “sopstvene strane”. Često me kritikuju zašto su moje priče te koje pominju, nerijetko, zločine “ove strane”. Ja duboko vjerujem da čovjek, upravo zato što je to najbliže i zato što prvo u svojoj kući treba da pregleda stvari i otvori, ako ima, i neprijatne teme, da je upravo put obrnut. Pritom, apsolutno ne vjerujem u tu priču da su zločinci bilo kakvih vjera i nacionalnosti neka moja braća, jednako kao što sam siguran da se manipulisanjemtime doprinosi zabludi i da se ta priča o tome kako mi treba da budemo bliski sa ljudima koji su, zbog toga što su nosili ovaj ili onaj barjak, a silovali ili ubijali druge, nama bliži od nekih drugih, koji su nosili neke druge barjake. To je strahovita obmana koja samo može doprinijeti da se te stvari ponovo dese.

RB/BI: Nasilništvo političke elite nad nemoćnim, neorganizovanim i neupućenim građanima i njihovu spregu sa kriminalom opisali ste u romanu “Rudnik”. Glavni junak je gotovo jednako neupućen i kao i većina, ali je otvorenog uma. Koliko je nama svima ispran mozak i koliko smo ušuškani u naše živote i nezainteresovani da dođemo do istine? Može li se to promijeniti?

Majić: Može, ali je preduslov, kao što ste i sami potcrtali taj da pojedinac odluči da ne bude objekt, nego da postane subjekt života koji mu je dodijeljen. Vlasti, sve, od kada je svijeta i vijeka, neke izraženije, neke manje izraženo, trude se da nas učine objektima života. Da nas, jednostavno, smjeste u fioke i da nas isključe iz društvenog procesa u što je moguće većoj mjeri. Samo takvi smo bezopasni. Pojedinac koji misli, koji je spreman na pobunu, opasan je za bilo kakvu vlast. Zato se vlasti trude da nam u potpunosti odrede živote, na prvom mjestu time što će biti sadržina naših misli kroz mas-medije, a onda i šta će biti naši problem kojima ćemo se baviti, a to su krediti, mogućnost ostanka bez posla. Sve to sprječava pojedinca da se na bilo koji efektivan način uključi u bavljenje društvenim problemom ili, da pojednostavimo, da sprječava vlast u pljački. Takav pojedinac je opasan, a to je upravo ono što bi trebalo proizvoditi da bi bilo koje društvo moglo da napreduje.

RB/BI: Što je, po vama, najveći nedostatak društava Balkana – to što nema lustracije, empatije ili su ipak kriminal i korupcija?

Majić: Sve zajedno, ali ako bi trebalo izdvojiti pojedinačno neki od uslova, ja bih prvo rekao nedostatak obrazovanja. Jer nedostatak obrazovanja ili nedovoljno I nekvalitetno obrazovanje je preduslov za svaku vrstu manipulacije. Jako je teško manipulisati obrazovanog informisanog čovjeka. Zato se vlasti na ovim prostorima trude da čovjek bude i neobrazovan i neinformisan, jer kao takav je podložan manipulaciji. Tako da bi borba na dugi rok za promjenu različitih stvari na ovim terenima trebalo zapravo da počne borbom za temeljno i kvalitetno obrazovanje.

RB/BI: Negdje je rečeno da i mafijaško udruženje ima organizaciju kao i država,  da često ima i oružane snage, svog vođu. Jedino ih od prave države razlikuje je to što ne poštuju zakone. Koliko je važno da se zakoni poštuju, vi ste, moramo naglasiti, sudija, da nema onih koji su iznad njih i koliko je bitno da možemo da vjerujemo pravosuđu? Zašto ono mora biti nezavisno?

Majić: Opet ste djelimično sami odgovorili – važno je da se poštuju zakoni da ne bismo bili društva koja samo imaju fasadu države, a zapravo su mafijaške organizacije. Poštovanje zakona je upravo to što državu razlikuje od najbolje organizovane mafijaške organizacije, iako i jedna i druga imaju zastrašujuće mnogo sličnih elemenata. Strašno je važno, ne može se pretjerati u potenciranju koliko je važno, pogotovu za ova društva koja, po svemu sudeći, ne pokazuju pretjeranu sklonost ka poštovanju zakona. Za to je vjerovatno mnogo razloga, neki su istorijski, neki kulturološki, neki sežu duboko u istoriju. Većina ovih društava, ako pogledate, su veći dio svoje istorije provela u borbama za oslobađanje od zavojevača. Pojam države je kod mnogih generacijski bio pojam agresora. Onda je pitanje koliko je uopšte ideja državnosti i zakonitosti mogla da se uspostavi u dužem roku. Mi često i danas imamo ljude koji, iako žive u sopstvenim državama, državu i dalje doživljavaju kao agresora i kao stranca koji traži harač i gdje se poštovanje zakona, logično, ispostavlja kao nešto čemu ne treba težiti, a trebalo bi biti obrnuto. Dakle, i obrazovanje i promjena navika, ali, na kraju krajeva i striktna primjena zakona jednako prema svima tome mogu doprinijeti. Mi, na žalost, imamo sve samo ne to: imamo države koje eklatantno zakone primjenjuju različito, u zavisnosti od toga s koje strane društva dolazite.

RB/BI: Od sudije do pisca prešli ste značajan put. Da li je vaše pisanje doprinos osvješćenju društva?

Majić: Nisam počeo da pišem sa tom idejom. Pisanje je meni bilo jedna vrsta eskapizma, vrsta novog glasa, s obzirom da ono što sam video i saznao u svojoj osnovnoj profesiji nisam mogao da izrazim u punoj mjeri kao sudija. Sudije se bave dokazima. Ono što mi je drago je što vidim da sada ta riječ dolazi do jednog zaista velikog broja ljudi koji reaguje na to, koji sa mnom na ovakvim promocijama širom regiona, pa i dalje, u inostranstvu, gdje god naši ljudi borave, a borave puno po različitim zemljama, pronalaze u tim pričama sebe, nekakve svoje putokaze. Dok god to bude tako trudiću se da ih ne iznevjerim, da pišem i dalje.

RB/BI: Osim što ste sudija, ali i pisac, glumac, autor fotografija. Jeste li ispunili sve svoje kreativne izraze, ili je na pomolu još nešto novo?

Majić: Ne bih mogao da kažem, i te stvari su dolazile spontano. Jedino što sam se oduvijek trudio da kod sebe ne sprečavam, to je životna ljubopitljivost. Mene su različite stvari interesovale, ja sam se trudio da i to bude nekakvo poštovanje moje slobode, da ne budem ukalupljen, da ne budem fah idiot, iako nas od rođenja guraju da postanemo fah idioti – da budemo i tu kontrolisani i ako odaberemo jedno zanimanje, onda je to taknuto-maknuto i ne smiješ se baviti ničim drugim.

RB/BI: Iako u svijetu preporučuju da je poslije dvadesetak godina pametno promijeniti karijeru.

Majić: I mnogo ranije. Ali ne morate mijenjati karijeru, dovoljno je da se čovjek oslobodi i da proba ono za šta smatra da mu je primjereno. Ne mora u tome biti najuspješniji na svijetu. Teror uspjeha je takođe jedna vrsta kontrole.

RB/BI: Šta je Vama najvažnije u životu-da ostanete svoji ili da idete naprijed?

Majić: Možda bi sloboda bila na prvom mjestu, ako je uopšte moguće rangirati vrijednosti. Pod tim ne mislim samo u ono najjednostavnijem smislu, slobode od drugih, već sloboda u spoznaji i u traganju za novim odgovorima i u stalnom pokušaju rasta, da tako kažem.

RB/BI: A kako vaši čitaoci da dobiju svoju slobodu?

Majić: Tako što će je prvo zaista poželjeti. Zabrinjavajuće je koliki broj ljudi, zapravo iako tvrdi suprotno, ne želi da bude slobodan.