Poslije mise se znalo, pozdravljali smo se jedni s drugima i međusobno čestitali Uskrs. Prava draž praznika počinjala je kod kuće, za stolom. Nije bilo posebnih dekoracija, ali to je bilo mjesto gdje smo se uvijek okupljali svi zajedno – za mene sveto mjesto.

Uvijek smo se takmičili ko ima najjače jaje i, nekako, iz đedovog krila, ja sam najčešće pobjeđivala (dok nije stigla sestra od strica). Trpeza se nije mogla zamisliti bez kuvanih jaja, pršute, kobasica i mladog luka, koji smo, prije nego što bismo zagrizli, obavezno umakali u so posutu u tanjirić.

Nakon doručka pomagali smo babi i majci oko jaja – trebalo je srediti njih 150! Nauljenom krpicom bismo ih premazivali i slagali u korpe, a potom i kolače, kojih je uvijek bilo barem pet-šest vrsta: oblande, bajadere, orasnice, bombice…

Onda je dolazilo ono što smo najviše voljeli – “šetanje po Uskrsu”. Majka je ostajala kod kuće da dočekuje goste, a mi smo obilazili prijatelje i rodbinu. Najuzbudljiviji mi je bio odlazak u Zaljevo, kod Markoča – na sred puta bila je jedna izbočina, a tata bi tu ubrzao, pa bi fića poskočila kao da se spuštamo niz tobogan.

Sjećam se i jedne prilike kada smo se vraćali od ujaka i svratili kod Kineza koji su tada imali prodavnicu na Žukotrlici. Ugledala sam roze kasu u obliku srca – na vrhu dječak i djevojčica koji, kad ubaciš novčić, naprave krug i na kraju se poljube. Mojoj sreći nije bilo kraja!

Ali prava zabava je nastala kad sam došla kući. Bilo je dosta gostiju – đedovi prijatelji, među kojima i Vuko Milošević. Kad je vidio kako kasa funkcioniše, ubacio je popriličnu sumu novčića. Tako sam, usput, i lijepo zaradila.

Podne je bilo rezervisano za našu dječju šetnju “po Uskrsu”. Znalo nas se okupiti i po dvadesetak. Išli smo od kuće do kuće, čestitali Uskrs i sa otvorenim kesama čekali da nam neko otvori vrata – da pokupimo jaja. Znali smo ljudima isprazniti cijele korpe.

Obilazili smo Tombu, Mirovicu, Zaljevo… Brojali ko je skupio više jaja, usput se kucali da vidimo ko ima najjače, jeli ih dok nam ne bi pripala muka. Kući smo se vraćali bez ijednog cijelog jajeta – umorni od pješačenja, ali srećni jer smo tako slavili Uskrs.

Bila su to neka ljepša, bezbrižnija vremena.

The post Darija Jelić: Kako smo nekada slavili Uskrs first appeared on BARinfo.

Podstaknut dobrim djelima mještana sve tri vjeroispovjesti, don Keljmend je održao veoma nadahnutu propovijed. “U ime nadbiskupa, časnih sestara i župe zahvaljujem svim dobročiniteljima koji su dali bilo kakav doprinos za renoviranje ove crkve, posebno firmi ’Mondrian’. Molićemo Boga za mir i dobro u njihovim porodicama, za zdravlje i sva dobra koja od Boga dolaze“, poručio je, između ostalog, don Keljmend Spaći.

Jedan od organizatora obnove crkve Svetog križa, Tino Marđokić, podsjetio je da je crkva napravljena odmah nakon katastrofalnog zemljotresa 1979. godine, te da je bila dar njemačke vlade.

„Poslije više od 44 godine uvidjeli smo da je došlo vrijeme da se poradi na njenom obnavljanju jer je već bila dosta dotrajala. Danas tu stojite uglavnom svi koji ste pomogli finansijski da ona dobije novo ruho. Takođe se zahvaljujemo i svima onima koji su mišlju, riječima ili djelom doprinijeli da se sve završi. Posebno se zahvaljujem našim prijateljima pravoslavne i islamske vjeroispovjesti koji su takođe dobrovoljno dali doprinos za obnovu crkve, te komšijama Nikočevićima, Popovićima i drugima koji su za vrijeme obnove često posluživali majstore“, istakao je Marđokić.

Janko Janković se zahvalio Nadbiskupiji barskoj što je dozvolila da se crkva ponovo otvori, pa podsjetio na sve što je na njoj odrađeno.

„Došao sam na ideju sa Tinom Marđokićem da prvo odradimo krov crkve jer je prokišnjavala, a radove su izveli Marko Maljević i Vinko Janković, dok smo zvonik crkve obnovili Dejan Ćetković, ja i Albert Šabović, koji je i donirao zvono od mesinga. Hvala braći pravoslavcima i muslimanima koji su bili donatori i koji su radili na crkvi i minimalno naplaćivali svoj rad. U planu imamo da postavimo još tri klupe na Biskupadi, uz pomoć doo Komunalnih djelatnosti i Opštine Bar”, podvukao je Janković.

Posebnu zahvalnost iskazao je prema firmi “Mondrian” koja je obezbijedila materijal za unutrašnje i spoljašnje radove, Ivu Vučetiću iz Šušanja za farbu za ogradu, porodici Ljuba Pepđonovića koji je učestvovao u sređivanju spoljašnje fasade, kao i Marku Maljeviću koji je donirao ogradu za dvorište crkve. Osim njih, zahvalio je direktoru Komunalnih djelatnosti Stevu Pejoviću na ustupanju dvije klupe za crkvu na Mirovici i jednu za groblje na Lovrijencu, te Dimu Davidoviću za žardinjere za cvijeće i korpu za otpatke.

The post Katoličku crkvu Svetog križa na Mirovici obnovili vjernici, uz pomoć dobrih ljudi drugih vjera first appeared on BARinfo.

„Stanovnici ovih djelova opštine Bar mogu se informisati o stanju duga, obavijestiti inkasanta o promjeni vlasništva nepokretnosti, ugovoriti odvoz otpada po sistemu ‘od vrata do vrata’, kao i plaćanje duga u više mjesečnih rata, informisati se o proceduri za prijem računa putem e-maila“, navode iz Komunalnog.

Za sve dodatne informacije, korisnici se mogu obratiti na brojeve telefona 067/102-513 i 067/102-481.

The post Komunalno popisuje neprijavljene objekte u Mirovici, Bartuli i Gornjem Zaljevu first appeared on BARinfo.

Stara maslina na Mirovici – Sveto drvo, kako mu tituliraju Barani – nedaleko od magistrale koja vodi od Bara ka Ulcinju, nezamjenljivi je dio našeg vizuelnog i duhovnog identiteta. Ostaci vjerskih i građevinskih objekata, dosad otkrivenih u barskoj opštini, “ne sežu” dalje od VI vijeka nove ere.

Najstarije drvo u zemlji, i u ovom dijelu Evrope, nezamjenljivi je dio vizuelnog, ali i duhovnog identiteta Bara. Auru svetosti daje joj predanje da je kraj u kome se nalazi – Mirovica, dobio ime upravo po tome što su se pod njenom krošnjom mirili zavađeni. Stara maslina je od sorte žutice, rađa redovno, i daje ulje jako visokog kvaliteta.

Zavjet čuvanja Stare masline prenošen je s koljena koljeno, a starijim žiteljima još uvijek je živo sjećanje na najstrožu zabranu kidanja grana ili listova sa nje. Predanja bilježe i prokletstvo koje bi zadesilo svakog ko je pokušao da uništi ili posječe ovu svetu biljku.

Opština Bar je 2007. godine odredila namjenska sredstva za kultivisanje prostora oko drveta. Betonirao se prostor oko masline radi lakšeg pristupa, uređena je saobraćajnica, napravljen punkt za prodaju ulaznica i razglednica… Od 2008. godine Opština Bar je ustupila Staru maslinu na Mirovici na upravljanje preduzeću Kulturni centar. I danas oni brinu o njoj.

Stara maslina je vjekovna inspiracija zavičajnih umjetnika, pod njom su snimljeni mnogobrojni TV spotovi, dala je ime glavnoj nagradi “Internacionalnog TV festivala”, na dresovima su je nosili košarkaši ekipe “Primorka”, pod njom se dvadesetak godina održava Festival dječijeg i stvaralaštva za djecu. Nalazi se i na plaketama barskog Društva dobrovoljnih davalaca krvi.

The post Spomenik prirode: Stara maslina, Mirovica (2244 godine) first appeared on BARinfo.