“Bubrezi su organ od životne važnosti, koje šećerna bolest može ozbiljno ugroziti. Zato je neophodno na vrijeme otkriti dijabetes, koji često ne daje nikakve simptome, a kada se već pojave, može biti kasno”, čulo se na Kampu, na kojem su prezentirana dostignuća u liječenju bubrežne insuficijencije, kao i u postupku transplantacije organa.

Na otvaranju Kampa govorila je poznata crnogorska ljekarka, koja je doajen u oblasti nefrologije, profesorka doktorka Marina Mugoša Ratković. Ona više od pola vijeka, prema riječima pacijenata, sa velikom posvećenošću i požrtvovanošću liječi oboljele, ulažući ogromno znanje, pozitivnu energiju i empatiju. Doktorka Marina je najzaslužnija što je u Crnoj Gori započet složen medicinski zahvat kakav je transplantacija bubrega.

“Petnaest godina zajedničkog učenja ovdje na Kampu, je dokaz da zajedno možemo da savladamo svaki izazov koji šećerna bolest postavi. Međutim, sve to zahtijeva ogromno zalaganje i posvećenost. Zato nam je dr Vanja Kalinić dragocjenost i nadamo se da će još dugo biti aktivna. Zdravlje bubrega je od životne važnosti, a naša misija na ovom Kampu jeste da ukažemo kako da ga sačuvamo”, kazala je dr Mugoša Ratković, koja se osvrnula na dijalizu, kao postupak zamjenske funkcije bubrega, ističući da najbolji efekat na zdravlje ima transplantacija bubrega, koju treba sprovoditi, naglasila je, kroz institucije sistema, sa stručnim i odgovornim kadrom.

“Prvi Zakon o transplantaciji u Crnoj Gori donijet je 2012. godine, modifikovan je 2016, a konačno 2019. godine dobijamo hibridnu zakonsku regulativu, koja precizno definiše, kao najbolji model, da porodica pacijenta odlučuje o donorskoj kartici. Kada je donesen prvi Zakon, 2012. godine odrađena je i prva transplantacija bubrega u našoj državi, majka je dala bubreg sinu. To je izazvalo ogromnu sreću kod nas, ljekara i sestara koji smo učestvovali u tom medicinskom zahvatu, a posebnu radost izaziva činjenica da su oni oboje danas živi i zdravi sa svojim porodicama”, podsjetila je dr Marina Mugoša Ratković.

Na Kampu su bile njene pacijentkinje Ana Peruđini i Antonia Drmić, koje je doktorka nazvala ‘heroinama’, a putem video bima obratila se i Valentina Belan, koja danas, takođe, normalno živi sa transplantiranim bubregom. One su učesnicima i gostima na Kampu prenjele zadivljujuća lična iskustva.

“Bila sam dijabetičar od 14-te godine i, nažalost, šećerna bolest mi je uništila oči i bubrege. To su bile devedesete godine kada je teže bilo doći do insulina, nedostajalo je pumpica i senzora. U međuvremenu, u 24-oj godini sam rodila kćerku, zdravu, bez ikakvih problema, čak mi je šećer u trudnoći bio bolje regulisan nego ranije. Nakon dvadesetak godina od dobijanja dijabetesa, počeli su da mi obolijevaju bubrezi i završila sam na dijalizi u Podgorici. Tada je počela saradnja sa doktorima iz Hrvatske na transplantaciji, međutim ispostavilo se da majka nije kompatibilna i da ne može da mi donira bubreg. Naravno, to je izazvalo neraspoloženje i pad entuzijazma za dalju borbu, ali doktorka je bila moj oslonac i vodilja, obećavajući da će sigurno nešto uraditi i da ne gubim nadu. Povezali smo se sa ljekarima u Zagrebu, gdje sam, takođe, jedno vrijeme provela na dijalizi, a zatim mi je urađena i transplantacija. Doktorka Marina mi je preporučila i transplantaciju pankreasa, što smo i uradili, i to je doprinjelo da više nemam šećer. Budila sam se nakon operacije sa paničnim strahom da sam zaboravila sebi da dam insulin, da bih shvatila da to više ne moram da radim. Dugo mi je trebalo da se naviknem na tu činjenicu. Idućeg mjeseca će biti trinaest godina od transplantacije, idem redovno na kontrole, sve je dobro, živim jedan normalan i kvalitetan život – radim, putujem, družim se, bez ikakvih problema. Ono što mogu poručiti jeste da svi budemo glasni, da tražimo da se i kod nas rade transplantacije svih organa. Pacijentima poručujem da budu jaki, da je moguć bolji život, da slušaju ljekare, jer ja mogu biti najbolji primjer, sa svim ovim što sam prošla, da možemo uspjeti. Ja sam sretna”, kazala je hrabra, mlada žena Ana Peruđini, iz Kotora, a slična iskustva podijelila je i Antonia Drmić, iz Tivta.

“Moja priča je slična Aninoj. Doktorka Marina je bila sa mnom od početka i podstakla me da se podvrgnem transplantaciji u Hrvatskoj. Bila sam dijabetičar dvadeset i osam godina, četiri puta dnevno sam primala insulin, a dvije godine sam provela na dijalizi”, kazala je Antonia, koja se zahvalila dr Marini Mugoša Ratković, dr Elviru Mučiću, dr Danilu Radunoviću, kompletnom medicinskom osoblju na odjeljenju nefrologije, kao i ljekarima KBC “Merkur” u Hrvatskoj, na čelu sa dr Željkom Jureković i Stipislavom Jadrijevićem, i poručila pacijentima da se bore, jer, kako je istakla, uvijek postoji izlaz.

Profesorka doktorka Marina Mugoša Ratković kazala je da je Hrvatska daleko odmakla kada je riječ o transplantaciji bubrega i drugih organa, ali i da će Crna Gora ulaskom u EU, dobiti jednake šanse da uspješno sprovodi ove složene medicinske zahvate.

“Vrlo brzo ćemo početi sa transplantacijom jetre, i prije bi da nas nije omela epidemija koronavirusa, a nadam se i srca, kao i drugih organa”, istakla je dr Mugoša Ratković.

Jedna od tema na Kampu biće specifičnosti dijabetesne nefropatije u dječjem uzrastu dr Branko Lutovac, specijalista pedijatrije i subspecijalista nefrologije u Institutu za bolesti djece KCCG, takođe, je gost Kampa. On je posebno u svom radu usmjeren na na dječju nefrologiju i stanja koja zahtijevaju izuzetno pažljivu procjenu i praćenje. Javnosti je poznato da je prije dvije godine spasio život sedmogodišnjem dječaku, tako što je po prvi put u Crnoj Gori sproveo postupak dijalize bubrega kod djece.

“Ovaj Kamp šalje nam najvažniju poruku – da je najbolje liječenje ono koje započnemo prije nego što bolest ispolji svoje posljedice. Kao neko ko radi sa djecom, moram naglasiti da očuvanje zdravlje bubrega ne počinje u nefrološkoj ambulanti, već i prije rođenja. Zdravlje roditelja, posebno majke, utiče na dijete. Majka bi trebalo da trudnoću iznese u najboljim mogućim okolnostima, koje će omogućiti adekvatan razvoj ploda, odnosno svih organa. U slučaju da ima neko oboljenje – hipertenziju, dijabetes ili druge pridružene faktore, ukoliko je gojazna, to će ugroziti pravilan razvoj bubrega, i uopšte ploda, uticati na prijevremeno rođenje, što dalje implicira da se dijete rađa sa malom funkcionalnom bubrežnom masom. Tu se problem ne zaustavlja, slijedi djetinjstvo, pa adolescencija, kada moramo voditi računa da se pravilnom ishranom, zdravim stilovima života, održavanjem odgovarajuće tjelesne mase, ojača bubrežna funkcija sa kojom je dijete rođeno. Kasnije je odgovornost na svima nama da preveniramo moguće oštećenje bubrega. To je organ koji ne boli, nažalost, što znači da kada se jave prvi simptomi, tada je već kasno. Zato je naš cilj da redovnom kontrolom šećera, pravilnom ishranom, fizičkom aktivnosti, pokušamo da to spriječimo na vrijeme, jer nekim sitnim intervencijama možemo postići mnogo – da pacijent ne dođe do dijalize i transplantacije. To je neophodan ciklus, na koji ukazuje i ‘Plavi krug’ koji nas okuplja na Kampu”, istakao je dr Lutovac.

Kao što to uobičajeno biva, mnoge inicijative, važne, progresivne ideje, ostale bi ‘mrtvo slovo’ na papiru, da nije pojedinaca koji su spremni da ogroman dio sebe, svog dragocjenog slobodnog vremena, napora i truda ulože za njihovu realizaciju. Suvišno je govoriti koliko je to teško, nesebično i koliko je važno. Kampa u Baru, sasvim sigurno, ne bilo bez ličnosti koja je bila spremna na tu veliku žrtvu rukovođena višim ciljem – dobrobiti pacijenata i cijelog društva. To je dr Valentina Kalinić, specijalista interne medicine i endokrinolog, predsjednica NVO “Plavi Krug”, koja je na otvaranju ponovo uputila važne poruke.

“Sve koji ste večeras ovdje smatram prijateljima, jer bez prijatelja Kamp ne bi opstao. On nam je, prije svega, potvrdio koliko je prijateljstvo važno. Prijatelji Kampa su sve moje kolege, ljekari koji svake godine volonterski dolaze da drže predavanja, uprkos brojnim obavezama koje nosi naš posao, naši sponzori, a posebno se zahvaljujem pacijentima koji su imali snage i volje da javno progovore o svojim tegobama, a to nije nimalo lako u sredini u kojoj živimo”.

“Mene je za Kamp inspirisala moja nekadašnja pacijentkinja Edina, a za tematiku ovogodišnjeg – ‘Dijabetes i nefropatija’, ponovo me je podstaknula moja pacijentkinja, koja je svih prethodnih četrnaest godina bila na Kampu, a po prvi put nije. Znam da smo postigli puno, ali u tom slučaju se osjećam kao gubitnik, jer nisam uspjela da onu koja je podržavala ideju o Kampu od samog početka, i tokom cijelog trajanja, natjeram da vodi računa o sebi. Danas je njoj teško, a posebno njenim roditeljima. Bolest bubrega je ‘tihi ubica’ koji ne daje znake, zato je moramo prevenirati i učiniti da kod svih onih koji su gotovo došli do dijalize, odgodimo je makar na pet do deset godina. Ne treba da vas ‘vodi’ dijabetes, već moramo naučiti da mi ‘vodimo’ i upravljamo tim stanjem. Neka nam u tome putokaz i dalje ovaj Kamp”, poručila je dr Kalinić.

Svakodnevno se sa problematikom o kojoj se govori na XV Edukativnom kampu za dijabetes, susreće dr Elvir Mučić, specijalista interne medicine i subspecijalista nefrologije – direktor Klinike za nefrologiju u Kliničkom centru CG.

“Dijabetesna nefropatija je jedan od najvćih izazova u savremenoj medicini. Koliko god pričali, sprovodili mjere prevencije, šećerna bolest je, nažalost, i dalje vodeći uzrok hronične bubrežne insuficijencije, što je posebno zabrinjavajuće. Broj oboljelih vrtoglavo raste kod nas i na globalnom nivou. Trenutno je u Crnoj Gori 265 pacijenata na dijalizi, a u našem Dijaliznom centru u Podgorici 98. To je velika cifra, sa tendencijom rasta, dok se broj pacijenata sa transplantiranim bubregom povećao na dramatičnih 230. Ono što zabrinjava još više jeste to što svakodnevno moje kolege i ja identifikujemo nove pacijente sa bolešću bubrega u poodmakloj fazi, čiji je uzrok šećerna bolest. Zato moramo akcentovati kao nužno preventivne mjere i ranu detekciju dijabetesa, koji ne pokazuje u tom stadijumu simptomatologiju, nego kada bude prekasno. Hemodijaliza ozbiljno narušava kvalitet i komfor života, zato moramo sve učiniti na ponovni povratak ‘zlatnog standarda’ u liječenju, a to je transplantacija bubrega, na čemu je predano radila dr Marina Mugoša Ratković”, istakao je dr Mučić.

Docent dr Aleksandar Đogo, specijalista interne medicine i endokrinolog, stalno upozorava da endokrinološki pacijenti mogu lako sačuvati svoje zdravlje i vitalne organe ukoliko se pridržavaju zdravih stilova života i tretiraju bolest na ispravan način, u skladu sa preporukama ljekara.

“Ono što je važno naglasiti jeste činjenica da dijabetes više ne raste aritmetičkom, već geometrijskom progresijom i postepeno izlazi iz zone endokrinologije, dijabetologije i iziskuje širi, multidisciplinarni pristup. Nažalost, dijabetes se širi na gotovo trećinu stanovništva, i ne možemo toliko ljudi, involviranih u sve segmente života i rada, proglasiti invalidima. Zato mi je posebno drago što nas je dr Valentina Kalinić okupila i što svi radimo sa jednim ciljem, a to je upravljanje kvalitetom života pacijenata. Dijabetologija, na sreću, danas ima mnogo veći uspjeh nego ranije, kriterijumi su strožiji, pacijenti disciplinovaniji, i mislim da je zdravstvenih komplikacija manje nego što je to bilo prethodnih godina”, kazao je dr Đogo.

Uravnotežena i pravilna ishrana, kao i fizička aktivnost, akcentuje se to od prvog Kampa, su prva linija prevencije i odbrane u slučaju dijabetesa. Tome je posebno posvećena u radu dr Enisa Kujundžić, specijalista higijene u Institutu za javno zdravlje CG, koja se, takođe, obratila učesnicima na otvaranju XV Edukativnog kampa za dijabetes.

“Kada pomenemo dijabetes, prva asocijacija su ograničenja koja nam nameće to patološko stanje. Međutim, ja bih rekla da je to više mogućnost nego ograničenje, imajući u vidu što dobijamo pravilnom i uravnoteženom ishranom. Druga poruka, koja je i moto ovog Kampa ‘Povežimo se, mijnjajmo dijabetes”, znači da je veoma važan multidisclipinarni pristup, da jedan ljekar ne mijenja dijabetes, da ga mijenjamo svi zajedno – ljekari, pacijenti, udruženja, cijelo društvo”, istakla je dr Kujundžić.

Edukativni kamp za dijabetes podržavaju farmaceutske kuće, pojedinci, privrednici, institucije, opština Bar i Opšta bolnica Bar. Učesnike je na sinoćnjem otvaranju pozdravio direktor barske bolnice, dr Miroslav Knežević, koji je naglasio izuzetnu posvećenost i želju dr Valentine Kalinić da se bori protiv šećerne bolesti i spasi brojne pacijente.

“Uz sve one koji joj pomažu, zajedno sa kolegama i pacijentima, ja bih skrenuo pažnju i na veliku pomoć njene porodice, bez koje dr Kalinić, ne bi imala toliko snage i energije da se svakodnevno bori sa ovim teškim, patološkim stanjem. Povratkom dr Kalinić u barsku bolnicu započeli smo neke projekte, kojima ćemo pokušati da ranjivim kategorijama pomognemo u daljem liječenju i svakodnevnom životu. Naš zadatak je i da proširimo kapacitete Dijaliznog centra u Baru, za, nažalost, one pacijente koji dođu do terminalne faze. Već smo završili građevinske radove na adaptaciji dvije prostorije, očekujemo četiri nova aparata, što bi značilo da bi mogli da sprovedemo osam dijaliza dnevno. To je značajan iskorak u odnosu na dosadašnju situaciju. Rad je mukotrpan, težak, znam da je i na prošlogodišnjem Kampu dr Vanja izrazila bojazan hoće li uspjeti da nastavi sa ovim aktivnostima. Zadovoljstvo je što jeste, nadam se da će tako biti i u budućnosti, jer je ovaj Kamp nešto što obilježava Bar, njegov reprezent u zdravstvenom i medicinskom smislu”, istakao je dr Knežević.

Dr Miodrag Stanković, koji rukovi Dijaliznim centrom u barskoj bolnici, kazao je da su zahvaljujući dr Marini Mugoša Ratković, svi zdravstveni centri u Crnoj Gori dobili odjeljenja za dijalizu. On je podsjetio da je Centar za hemodijalizu u Baru otvoren 1993. godine, sa četiri aparata i sedam bolesnika, i da je funkcionisao kao Regionalni za primorje.

XV Edukativni kamp “Dijabetes i nefropatija” zvanično je otvorila direktorica Direktorata za zdravstvenu zaštitu i regulisane profesije u Ministarstvu zdravlja, Ljiljana Vujisić. Ona je istakla da je slogan Kampa “Povežimo se, mijenjajmo dijabetes”, koji znači zajedničku strategiju u borbi protiv bolesti, jedan od temeljnih pristupa na kojima i Ministarstvo zdravlja bazira savremen zdravstveni sistem.

“Prevencija prije komplikacija, pravovremena reakcija, dostupna zdravstvena zaštita i kontinuirana edukacija, kako bi zdravstveni sistem bio što bliži čovjeku i njegovim stvarnim potrebama”, kazala je Vujisić.

Mnoge poznate ličnosti iz svijeta umjetnosti i sporta podržavale su Kamp tokom cijelog njegovog petnaestogodišnjeg trajanja. Glumci, muzičari, književnici, pjesnici, vrhunski sportisti, od kojih neki imaju dijabetes, na barskom Kampu su bili motivatori učesnicima i ljekarima. Mnogi su pokazali kako se može voditi kvalitetan život i ostvariti sjajni profesionalni rezultati, uprkos dijabetesu. To je neprocjenjiv doprinos i poruka, a sličnu podršku uputio je nedavno, na svjetskom nivou, na US Openu, osvajač kupa Saša Zverev. On je u najemotivnijem trenutku na prestižnom teniskom takmičenju objeladanio da je sa samo četiri godine dobio dijabetes i da su ljekari objasnili njegovoj majci da će morati da se prilagodi tome, i navikne na izvjesna ograničenja koja bolest nosi. Njegova majka je tada kazala ‘Moj sin će biti što god poželi, teniser ili nešto drugo …ova bolest nas neće definisati. ‘ “I, uspjeli smo”, kazao je te noći Zverev, zahvalivši se svojoj hrabroj, jakoj majci, i izazvao ovacije publike. On je danas ta svjetlost koja može voditi sve koji imaju šećernu bolest i one koji će se tek suočiti sa njom, čulo se još na kampu, koji iznova, iz godine u godinu oplemenjuje i pokazuje da možemo biti humani, empatični, zdravi, uspješni – da je sve stvar naše odluke i podrške najbližih, ali i svih takvih, dragih ljudi, ljekara, medicinskog osoblja, prijatelja koje srećemo na izazovnom životnom putu i koji ga trajno obilježe. To jeste i najvažniji utisak nakon petnaestogodišnjeg trajanja Kampa – on je više od osvješćivanja u medicinskom smislu, jer je naporedo, važna lekcija o životu, prijateljstvu, humanosti, druženju i etici, prijeko potrebnoj u svim zdravstvenim ustanovama i našem društvu.

Nakon zvaničnog otvaranja učesnici Kampa nastavili su druženje uz brižljivo birani repertoar i sjajan vokalni nastup Andree Demirović.

Naredna tri dana eminentni ljekari će cjelodnevno držati predavanja, koja su otvorena za sve zainteresovane.

The post XV Edukativni kamp za dijabetes okupio vodeće stručnjake iz nefrologije i drugih grana medicine first appeared on BARinfo.

Biće obuhvaćeni svi ključni aspekti života sa dijabetesom: terapija, fizička aktivnost, ishrana i samokontrola. Ove godine fokus će biti stavljen na novine u dijabetologiji, odnosno CGM uređaje za kontinuirano praćenje nivoa glukoze u krvi.

“Tokom kampa otvorićemo vrata novim saznanjima o CGM sistemima i njihovom značaju u svakodnevnom životu osoba oboljelih od dijabetesa” najavljuju organizatori.

The post Najava XIII kampa za osobe sa dijabetesom first appeared on BARinfo.

U razgovoru za Radio Bar i Bar Info, profesorica Nikoleta Strugar ispričala je kako je došlo do saradnje.

„Video je posvećen borbi za normalan život sa dijabetesom. Cover popularne numere Survivor – ‘Eye of the Tiger’, Slađana i ja smo snimile još u martu u Podgorici, u studiju Mihaila Radonjića. Želja nam je bila da to i ekranizujemo. Odmah smo se jednoglasno dogovorile da ekranizacija bude povjerena ‘Bubulj produkciji’ i Dejanu Seniću, ali dugo nismo mogli da nađemo sponzore. Obratila sam se mojoj prijateljici Branki Ćalasan predsjednici NVO ‘Portret’, koja me spojila sa dr Valentinom Kalinić iz „Plavog kruga“, i onda je sve nekako išlo glatko. Na treningu kod Nađe Milošević uočila sam Nenada Dulovića, koji je uprkos tome što mu je sa 11 godina diagnostikovan diabetes, već sa 18 godina postao vicešampion Evrope. To sam rekla dr Valentini, ne znajući da je on ustvari njen pacijent. I tako su se nekako sklopile sve kockice“, priča profesorica Strugar.

„Pjesma ‘Eye of the tiger’ vezana je za životne borbe, istrajnost i dostojanstvenost. Mislim da je to jedna od najboljih numera koju smo mogle obraditi – simbol borbe i pobjede“, ističe prof. Slađana Božović.

„Veliku zahvalnost dugujemo kao prvo režiseru Dejanu Seniću, koji je, takođe, bio zadužen i za kameru, kao i Branku Maljeviću. Sjajnu montažu odradili su Zorica Vučeljić i Filip Despotović. Za frizure je bila zadužena Indira Jevremović, a za šminku Marijana Knežević. Kadrovi su snimani u parku Dvorca Kralja Nikole. Posebno zahvaljujemo Luki Bogdanoviću vlasniku restorana ,Knjaževa bašta’ koji nam je izašao u susret i za potrebe snimanja spota pozajmio klavir, kao i Srđanu Vukićeviću, vlasniku teretane ‘Maximus’, u kojoj je sniman dio spota“, dodale su profesorice.

Kadrovi su snimljeni krajem jula.

„Bila je ‘paklena’ atmosfera, što zbog vrućine, što zbog režisera Deja i Branka, koji su bili jako zahtjevni. Snimali smo od deset do dva, po najvećoj vrućini i sa dronom ponavljali neke kadrove puno puta, ali smo zadovoljni što je na kraju sve to tako divno ispalo. Nenad je snimao četiri dana kasnije. A to je tek bilo zahtjevno. Ipak, na kraju se sve lijepo uklopilo. On je to profesionalno odradio i baš ozbiljno shvatio svoj zadatak“, naglašava prof. Strugar.

„Ja sam inače takav da što god radim želim da se tome maksimalno posvetim, tako sam se posvetio i snimanju spota. Prezadovoljan sam kako je spot na kraju ispao. Smatram da bi trebalo što više da se promoviše taj video, kako bi što više ljudi vidjelo. Volio bih, to je još jedna od lijepih stvari, da se i dalje bavim time. Sigurno bih prihvatio još ponuda, jer mi je to nekako bio izazov. Osjećao sam se prijatno dok smo snimli kadrove i baš sam zadovoljan. Nikoleta, Slađana, dr Valentina i ‘Bubulj produkcija’ su realizovali predobar projekt, ponosan sam i čast mi je što sam bio dio toga“, zadovoljan je Nenad Dulović.

Za Radio Bar i Bar Info ispričao je da karate trenira od svoje desete godine, kako se kao dječak suočio sa dijagnozom u jedanaestoj godini ali i koji su danas njegovi izazovi i želje.

„Tokom ovih 14 godina koliko treniram, napravio sam velike rezultate, stekao sam nacionalnu penziju, osvojio sam puno medalja sa evropskih i balkanskih takmičenja… Prvak države sam bio 13 puta za redom. Manje-više zadovoljan sam, ali ne planiram da se tu zaustavim. Volio bih da treniram još koliko je moguće i da postižem dobre rezultate“, priča Dulović.

Kao jedanaestogodišnjaku prisjeća se, nije mu bilo teško da se prilagodi novom načinu života. Njegova rođena sestra ima dijabetes od svoje treće godine, pa su, kako kaže, i roditelji bili upućeni, te mogli lakše da mu objasne to stanje.

„Nisam imao nikakvih problema da to shvatim, kao što danas puno djece to ima u početku, jer često budu tvrdoglavi… Ne žele da shvate da moraju nešto drugačije od svojih vršnjaka. To je mislim, jedan od najučestalijih problema djece sa dijabetesom“, smatra Dulović i ističe da je u svemu tome izuzetno važna uloga i podrška roditelja.

„Na njima je da obrate pažnju na svoje djete i nađu način da im objasne kako da pristupe tom problemu. Ne da im pričaju da nešto moraju drugačije nego druga djeca, već da apsolutno mogu sve isto, samo što nešto moraju da rade u ograničenim količinama. Naročito što se tiče ishrane i brige o svom zdravlju“, objašnjava Dulović.

A kako bi saznali odgovore na brojna pitanja Dulović potencira i veliki značaj Edukativnog kampa za osobe sa dijabetesom koji u Baru organiuzje NVO „Plavi krug“.

„I ranije sam dolazio i svakog puta dobio koriste savjete. Uvijek sam nešto novo naučio. Koristio sam priliku da pitam da mi objasne što mi nije jasno. Savjetovao bih onima koji imaju dijabetes da iskoriste mogućnost da od vrhunskih ljekara koji drže predavanja na kampu, riješe nedoumice, razmijene iskustva i čuju priče i drugih učesnika. Ja imam obavezu da četiri puta toku dana primim insulin i to je jedino što me podsjeti u toku dana da imam dijabetes“, priča ovaj istaknuti sportista i poručuje mladima sa dijabetesom da „ukoliko brže prihvate tu činjenicu bolje će živjeti sa njom i prihvatit će kao dio sebe“.

Fizička aktivnost, ali i koliko god je moguće, izbjegavanje stresnih situacija i nalaženje pravog načina da reaguju na njih, nešto je što takođe smatra veoma bitnim za osobe sa dijabetesom.

“Primijetio sam i tvrdim da je to jedna od najbitnijih stavki – dobro raspoloženje vodi sigurno i do dobrog načina razmišljanja, a i to je ono što drži nivo šećera u krvi regulisanim. Vjerujte mi, koliko god da pratimo dobru ishranu, terapije i savjete doktora, ukoliko nismo dobro raspoloženi, ako se dobro ne osjećamo, sve može da ‘padne u vodu’”, naglašava Dulović.

On trenira dva puta dnevno. Tokom procesa priprema za velika takmičenja nekad odradi i tri treninga.

“Ali, to je profesionalni sport. Bude nekad mnogo teško u smislu, ako je previše fizičke aktivnosti, a šećer u krvi treba da bude ni prenizak ni previsok. To su neke stvari koje se uče vremenom. Kada osluškujete i upoznajete svoje tijelo, kada i kako reaguje, bude sve lakše i lakše. Dijabetičarima je od izuzetnog značaja fizička aktivnost. To je nam daje prostora da možemo da napravimo neki ‘luft’ u ishrani da se nekad i malo opustimo”, dodaje Nenad.

A uz to preporučuje i “što više smijeha, druženja i pozitive”.

“Dijabetičari ne treba sebe da smatraju drugačijima od ostalih ili da se stide toga, da misle da imaju problem, već da slobodno pred bilo kim, mogu da kažu da imaju dijabetes. Poznajem ljude koji su imali te probleme. Možda sam ih i ja kao mlađi nekad imao, ali sam shvatio da je to danas sasvim normalna stvar. Od toga ne možemo pobjeći. Uvijek će biti tu i čekati nas da prihvatimo, da prigrlimo tu činjenicu i da nastavimo da živimo sa tim, onako kako treba da se živi. Što prije shvatimo da je dijabetes dio nas, to će nam biti lakše. Dobra fizička aktivnost, smijeh, osmijeh uvijek, ishrana i, naravno, što prije prihvatiti da moramo da živimo s tim, to će će biti lakše po nas, naše vrijeme i sve ljude oko nas”, zaključuje Nenad.

The post VIDEO: Snažna umjetnička i ljudska poruka mladima sa dijabetesom first appeared on BARinfo.

RB/BI: Vaš prošli kamp pokazao je da dijabetes nije prepreka za trudnoću, ukoliko se pacijentkinje pridržavaju savjeta ljekara. Na šta ćete sada staviti akcenat?

Kalinić: Jedan od ključnih momenata da biste imali dobro i uspješno vođen dijabetes je da se edukujete – kako da se hranite, koju fizičku aktivnost da primjenjujete, kako da uzimate terapiju, kako da vršite samokontrolu i kako da učestvujete u organizaciji  života, kad dobijete jedno stanje hronično, nezarazno, koje prijeti vašem zdravlju. Obično dijabetes počne neprimijetno u velikom broju slučajeva (to je 90- 95% tip dva, a onih pet do deset posto je tip jedan, koji ne mogu proći nezapaženo). Upravo zbog toga što ne nosi znake, on nosi opasnost. Nosi opasnost za komplikacije, a nosi opasnost i od otežavanja života samom pacijentu i kad on izgubi kvalitet života – bilo da je u pitanju vid, problemi sa nogama ili doživi moždani ili srčani udar, onda već bude otežano da se povede računa o stanju koje ga dotle nije opominjalo. Iz tog razloga se rade edukacije. Jedna od edukacija, i podrška i motivacija pacijenta, je da uzme život u svoje ruke, što nimalo nije lako, iz razloga što smo svi ophrvani i svakodnevno suočeni sa egzistencijalnim problemima. Uz to, atmosfera u društvu se mijenja preko novih izazova, a to su društvene mreže koje nameću neke nove stilove života, bolje kvalitetnije živote od onih koje mi vodimo, do toga da čovjek prolazi razne faze u periodu životnom, a kroz sve to nosi sa sobom recimo dijabetes. Osam do deset posto stanovništva u Crnoj Gori ima dijabetes, prema IDFu, mi se uklapamo u veliki broj zemalja na Balkanu koji imaju taj procent. Upravo zato su edukativni kampovi smišljeni iz ambulanti, kad se sagledalo da se malo i nedovoljno o ovome priča. Zahvalna sam medijima što je to svih ovih godina podržano i što je dalo doprinos da i mediji budu edukatori, uz naše edukacije i izdavanje tih brošurica koje služe kao putokazi. Niko ne voli da dođe kod ljekara pa da dobije biblioteku, ali bez toga ne može otići. Moj cilj je i ove godine da tako nešto napravimo zajedničkim snagama, zato sam namijenila da kamp ove godine bude vezan za ishranu i fizičku aktivnost i kako savladati prepreke koje se odnose na ishranu. To nimalo opet nije lako jer svi smo slabi, to je jedna vrsta zavisnosti, neko može da iskontroliše sebe u uzimanju umjerene količine hrane koja mu je dozvoljena, ili koja mu, recimo, nije dovoljena, pa da uzme jednu do dvije neke porcije, a neko ne može. Kako to savladati? To je vještina. A kako to uklopiti s dijagnozom i sa terapijom je takođe vještina. Pritom, ti ljudi su stvarno heroji. Jedan od zadataka je kako se nositi sa ishranom, tako da ćemo se tih dana kampa otvorenog  za sve, potruditi da pomognemo u zajedničkom cilju. Nezarazne bolesti preuzimaju primat u odnosu na ostale a komplikacije koje izazivaju uzimaju danak.

RB/BI: Upravo ste rekli, edukacija, zdravi stilovi života i aktivno učešće pacijenata su neophodni za prevenciju od komplikacije dijabetesa. O dijabetesu treba razgovarati, razmjenjivati iskustva ali i razbijati stigmu, ideja „Plavog kruga“ je da se u tu priču uključi što više ljudi, uz rad na motivaciji onih koji nemaju dijabetes, da razumiju, pruže pomoć i podrže. Kazali ste da su vam velika podrška mediji. Od koga još dobijate podršku?

Kalinić: Da bi se ovako nešto održalo 12 godina, neophodna je bila podrška. Finansijska podrška, pored Opštine Bar, velikih firmi  (svojevremeno je to radila i Luka Bar, TO Bar i sada, privrednici). Tu su i farmaceutske kuće. Lijek u dijabetu je inzulin. Recimo za tip jedan, te osobe ne mogu da žive bez njega. Nisam za sve ove godine održavanja kampa i prikupljanje sredstava nikad stekla neprijatelje, naprotiv, širio se samo krug ljudi koji je prepoznao da je ovo svih nas problem. Jedna od tema takođe će biti ponovni osvrt na trudnoću, jer mnogo je bitna podrška pacijentkinji ili pacijentu koji dobije dijabetes u ranom djetinjstvu ili u kasnoj životnoj dobi, a osvrnućemo se i na gojaznost. Gojaznost je veliki problem, prevenirati gojaznost vezano za ishranu, ali gojazni ljudi su i sa dijabetom. Postoje nove smjernice u liječenju dijabetesa i nove neke preporuke, nova liječenja gojaznosti putem injektibilne terapije koja dosta stvara u medijima polemiku kome je dati i kada. To su i neki ljekovi koji se sada daju u prevenciji i komplikaciji, znači u startu dajemo lijek koji naša država omogućava pacijentima. Moram pomenuti inzulinske pumpe i senzore, kao najsavremeniji put liječenja dijabetesa. Gost „Plavog kruga“ biće doktorka iz Beograda koja će održati edukaciju u vezi sa insulinskim pumpama.

RB/BI: Kad već pominjemo inzulinske pumpe, možete li objasniti koliko mogu da olakšaju život pacijentima i u kom uzrastu najčešće se primjenjuju?

Kalinić: Mi imamo negdje oko 80 pacijenata na inzulinskim pumpama u Crnoj Gori, od toga je velika većina dječjeg uzrasta do 18-e godine. Pumpu treba da dobije onaj koji želi to da nosi, jer to je jedan portabilni aparat, koji nosite i koji dnevno izlučuje inzulin, imate mnogo manji broj uboda. Primjera radi, ako ste ovamo imali 1700, ovdje na treći dan plasirate kateter putem kojeg se daje inzulin, to se nalijepi, lako se rukuje time, mora se ovladati i jednom metodom brojanja ugljeno hidratnih jedinica da biste mogli sebi na zadate vrijednosti korigovati dnevne inzuline. Međutim, nisu ni svi pacijenti za pumpu, treba da se edukuju, mogu lako da upadnu u ketocitozu ukoliko ne vode računa, moraju da rade samokontrolu. Znači nema toliki broj uboda, ali vi ako ne radite samokontrolu bilo kom tipu dijabetesa, ne možete da vodite uspješnu kontrolu. Iz tog razloga će biti riječi o senzorima, pumpama, komplikacijama dijabetesa, prevenciji, gojaznosti… Moram pomenuti, kao sastavni dio tima, pored specijalista ishrane, smatram da su psiholozi jako bitni, kao i medicinske sestre. Timski rad u dijabetesu je nešto što je poruka i ovog kampa.

RB/BI: Kad ste se već dotakli priče o senzorima, oni nisu dostupni u Crnoj Gori. Da li možda postoje pregovori da budu i možete li ukratko da mi kažete nešto više o njima?

Kalinić: Mi na tržištu nemamo registrovane senzore, nego se sredstva refundiraju pacijentima do punoljetstva. Jedan senzor koji se zove FreeStyle Libre, i transmiteri i 52 senzora se refunduju, što je mnogo otežavajuće po pacijente pa nisu svi ni došli. Znači, do 18-e godine pacijenti koji su nabavili u inostranstvu dobili su refundaciju sredstava utrošenih za to. Sada se radi na tome da se registruje, da se prihvati i da je kompatibilan sa pumpom. U februaru je pisana peticija da se granica pomjeri do 27. godine. Očekujemo, Fond je obećao da bi to moglo zaživjeti.

RB/BI: Kao jedna od komplikacija pominje se dijabetično stopalo. Šta je to i zašto se javlja?

Kalinić: Dijabetično stopalo kad god se pojavi i kad se pokažu slike kako izgleda noga sa dijabetičnim stopalom, svi ostanu bez teksta. Jedna grupa mladih ljudi koja se tek suočava sa dijagnozom, kad to vidi, odmah vidi zloslutnost, nekakvu težinu. Da do toga ne bi došlo, pacijent mora da bude dobro regulisan. Samoregulacija,  odnosno samokontrola dijabetesa je neophodna da bi se izbjegla jedna komplikacija koja i vizuelno i zdravstveno narušava kvalitet života i pacijenta, porodice i društva u cjelini, a nastaje kao splet i vaskularnih i neuropatskih, odnosno neuroloških komplikacija dijabeta. Sve je to posljedica loše glikoregulacije i apel je upravo na tome, da se broj amputacija smanjuje.

RB/BI: Podsjetiću da su druženje i edukacija u sklopu kampa zakazani za period od 31. avgusta do 3. septembra, u hotelu „Princess“.

Kalinić: Jeste. Moram da najavim i video spot. U njemu je naš istaknuti vicešampion u karateu, Nenad Dulović, koji sada ima 24 godine, pet svjetskih medalja, i dijabetes od svoje jedanaeste godine. Uz podršku Bubulj produkcije napravićemo video spot kojim ćemo se potruditi da pošaljemo poruku svim građanima da dijabetes nije prepreka za uspjeh. On je sa 11 godina dobio dijabetes, nisu mu se snovi srušili, nego je tek onda počeo još aktivnije da trenira i ostvari želje.

The post Dr Valentina Kalinić: I sa dijabetesom možete ostvariti svoje snove first appeared on BARinfo.

Radionica “Biti medicinska sestra-najteži posao koji ćeš ikad voljeti“ biće emitovana na Youtube kanalu Kampa danas od 18 do 19 sati.

Gošće su Sanja Minić, glavna sestra interne klinike Kliničkog centra Crne Gore i Biljana Kraljević, medicinska sestra u Institutu za bolesti djece Kliničkog centra. Moderator je dr Valentina Kalinić,

internista endokrinolog iz NVO „Plavi krug“, osnivač Kampa za dijabetes. Radionica je interaktivna, a gledaoci imaju mogućnost da postavljaju pitanja i komentare.

The post Danas u 18 h online radionica Kampa za dijabetes first appeared on BARinfo.

“Da bismo održali ovogodišnji kamp, morali smo osmisliti način da se u uslovima epidemije povežemo sa pacijentima”, ističe dr Kalinić.

Radionice se u okviru ovogodišnjeg kampa organizuju mogu pratiti putem Youtube kanala i društvenih mreža, a da je ideja naišla na dobar odaziv, potvrđuje i činjenica da svaku prati 300-500 ljudi.

“Danas, od 18 do 19 sati na programu je radionica u kojoj će svoja iskustva i ličnu priču ispričati učesnica prošlogodišnjeg kampa Bojana Đukić. Od dr Đorđa Krnjevića, endokrinologa, zainteresovani mogu saznati koji su načini da savremena tehnologija i načini liječenja uljepšaju život sa dijabetesom, kao i što se to promijenilo u terapijskom pristupu za liječenje dijabeta, da li smo napredovali, šta nam omogućava sistem i zdravstveni fond, ko su sve kandidati za insulinske pumpe i senzore i na koji način se sa tim nosimo, kao i da li je za sve to potrebna edukacija i kakva”, ističe dr Kalinić.

Svi koji prate radionicu mogu da postave pitanja dok traje emisija, a ta mogućnost ostavljena je i onima koji emisiju pogledaju nakon emitovanja.

“Sve radionice”, ističe dr Kalinić, “odnose se i na jedan i drugi tip dijabetesa, kao i na dijabetes u trudnoći i nude niz praktičnih savjeta kako se izboriti sa ovim stanjem i uljepšati život sa dijabetesom”.

U prvoj radionici, organizovanoj prije nedjelje, gostovali su pacijenti sa tipom I dijabetesa, koji su godinama učesnici kampa. “Pokušali smo da kroz njihove životne priče približimo ovo stanje, sa kojim se može doekati duboka starost i ostvariti svi životni ciljevi. Od odrastanja, adolescencije, do odraslog doba i svega što život nameće, do materinstva i očinstva”, kazala je dr Kalinić.

Prošle nedjelje gosti kampa bile su dugogodišnje učesnice – prof. Snežana Vujošević, endokrinolog i dr Nataša Šljivić, psiholog.  “Prof. Vujošević je edukovala zainteresovane za situacije koje mogu sami kući da izvedu, a dala je i savjete vezane za suplementaciju i pojačanje imunološkog stanja ovih pacijenata”, navela je dr Kalinić, istakavši da je neophodna adaptacija na saznanje da neko ima dijabetes, da preba da preuzme samokontrolu, da prihvati tu činjenicu i sa njom nastavi da živi. U tom segmentu, ističe ona, važna je uloga psihologa.

Dr Kalinić najavila je da će se radionicama nastaviti do kraja godine, svakog četvrtka od 18 do 19 sati.

The post Radionice edukativnog kampa za osobe sa dijabetesom on-line svakog četvrtka first appeared on BARinfo.

Iskrenu priču koju plasira NVO “Plavi krug” podržavaju brojne regionalne i domaće muzičke zvijezde, dramski umjetnici, sportisti… Ovoga puta to su učinili barski umjetnici. Podršku u obilježavanju Svjetskog Dana dijabetesa dali su slikari Muharem Muratović, Goran Ćetković i Milun Lutovac, Filip Jovović koji izrađuje umjetničke predmete od maslinovog drveta, profesor harmonike Safet Drljan i glumac Branko Ilić.

Bar je tokom proteklih osam godina, najviše zahvaljujući Edukativnom kampu za dijabetičare, prvom i jedinom te vrste u Crnoj Gori, postao regionalni centar u kojem se krajem ljeta okupljaju osobe sa dijabetesom, uče, druže se, planiraju… Do sada je kroz kamp prošlo preko 250 učesnika. Organizator kampa je upravo NVO “Plavi krug” na čijem je čelu posvećena, vrijedna i uvijek puna inovativnih ideja, doktorka Valentina Kalinić, internista, endokrinolog. Ona je bila organizator i domaćin i manifestacije povodom obilježavanja Dana dijabetesa.

“Drago mi je što smo pronašli način da vam otvorimo srce i što ste se pridružili našoj borbi. Dijabetes, prema zvaničnim podacima u Crnoj Gori ima između 35.000 i 40.000 registrovanih pacijenata, a taj je broj iz dana u dan sve veći. Svi imamo nekog u porodici ili prijatelja, poznanika koji ima dijabetes… Djecu sa dijabetesom od ostale djece razlikuje samo stanje, pa ti mališani mogu da postignu sve. Svih ovih godina jako sam motivisana njihovom snagom i odlučnošću. Dijabetes umori onoga ko ga ima, umori nas koji liječimo. Upravo stoga je jako bitno da u okruženju postoje ljudi koji vas opominju i motivišu”, istakla je na otvaranju manifestacije doktorka Kalinić.

Ona upozorava da dijabetes ni u kom slučaju nije bezalen i upozorava:

“Sve je veći broj umrlih osoba sa dijabetesom. Ako uzmete da svakodnevno svakih osam sekundi po jedna osoba umre od komlikacija izazvanih dijabetesom, složićete se da ovo stanje zaslužuje pažnju. U Crnoj Gori ima 232 djece uzrasta do 18 godina. Svi im želimo lijepu i svijetlu budućnost. Da bi to ostvarili nije potrebna samo terapija. Neophodna je i svakodnevna fizička aktivnost, poseban režim ishrane i samokontrola”, upozorava doktorka.

Snažna motivacija za predan rad su joj, kako ističe, majke koje imaju dijete oboljelo od dijabetesa, jer “nije lako ni kada je dijete pet dana bolesno, a tek kada ima stanje koje nije bolest i treba svakodnevni nadzor- to je velika bitka tih majki”.

Od Slađane Popović, koja već dvije decenije živi sa dijabetesom, posjetioci su imali priliku da čuju emotivnu, a snažnu i motivišuću životnu priču.

“Meni se čak i ime slaže sa ovim stanjem”, kroz osmjeh je otpočela obraćanje 41-ogodišnja Slađana, majka dvoje djece, koja zrači vedrinom i optimizmom.

“Dijabetes nije prepreka za normalan život. Pojavio mi se kada sam imala 21 godinu. Vrijednost šećera u krvi mi je u tom trenutku bila 30. Hitno su me prebacili u Podgoricu i sa vrata sam primila prvu injekciju. Bila sam u stanju šoka. Prva reakcija je bila neprihvatanje i odbijanje da se pomirim sa tim da imam dijabetes. Nijesam htjela da naučim kako se daje insulin, nijesam bila spremna ni da pomislim da mogu da živim bez bijele čokolade, eurokrema… Čak nijesam htjela ni da uđem u sobu gdje su bili smješteni pacijenti sa dijabetesom… To je kratko trajalo, brzo sam se navikla, jer u ovoj priči nema mjesta patetici. Vodim sadržajan, bogat život, pun smijeha i radosti. Možda ga živim ispunjenije nego najzdraviji čovjek. Rodila sam i dva zdrava dječaka – moju slovensku dušu Jovana i mog renesansnog mladića Đorđa. Dijabetes nije prepreka za trudnoću ukoliko imamo dobru regulaciju šećera, dobre endokrinologa i ginekologa trudnoća prođe bez problema”, priča Slađana.

Edukacija, zdravi stilovi života i aktivno učešće pacijenta su neophodni za prevenciju komplikacija od dijabetesa. O dijabetesu treba razgovarati, razmjenjivati iskustva, ali i razbijati stigmu. Ideja “Plavog kruga” je da se u tu priču uključi što više ljudi, uz rad na motivaciji onih koji nemaju dijabetes da razumiju, pruže pomoć i podrže. Valja obučiti i nezdravstveno osoblje u institucijama. Najmlađi sa dijabetesom, od vrtića preko osnovnih i srednjih škola, pa sve do fakulteta, nerijetko su žrtve upravo stigme i nedovoljne informisanosti kako vaspitača, učitelja, profesora, tako i vannastavnog osoblja.

Direktorica Gimnazije “Niko Rolović” Marija Đonović objasnila je kako u toj obrazovnoj ustanovi jačaju ličnosti i utiču na izgradnju pozitivnih stavova o životu kod učenika.

“Pored aktivnosti koje su usmjerene na formiranje pozitivnog stava prema zdravim životnim stilovima i osnaživanje ličnosti učenika, važan aspekt, kada govorimo o sveukupnom zdravlju mladih ljudi, jeste značaj klime i kulture u školi, sveukupnog ambijenta koji se kreira kroz komunikaciju svih aktera vaspitno- obrazovnog procesa- učenika, nastavnika, roditelja. Inkluzivna kultura podrazumijeva takav ambijent u školi u kome će učenici koji imaju dijabetes ili bilo koji drugi zdravstveni problem, ili su jednostavno drugačiji po bilo kom osnovu, biti prihvaćeni, ambijent u kome su ključne vrijednosti empatija i tolerancija”, poručila je Đonović i podvukla da jednu od glavnih uloga u kreiranju takvog ambijenta imaju upravo zaposleni u školi što je, kako je kazala “krupan izazov, ali i ljepota tog poziva”.

Baranima dobro poznata, redovna učesnica dešavanja koja organizuje NVO “Plavi krug”, profesorica Snežana Vujošević, internista endokrinolog sa Medicinskog fakulteta u Podgorici, govorila je o značaju zdravih stilova života, prevenciji komplikacija, adekvatnom higijensko- dijetetskom režimu kod osoba sa dijabetesom. Poseban fokus doktorka je stavila na značaj i podršku porodičnog okruženja za osobe sa dijabetesom.

“Morate biti jaki, sami tražiti svoj put, a sve što vam nije jasno treba da pokušate da saznate, jer što više znate više ćete moći da pomognete sebi. Svi članovi društva treba da se uključe i podrže ostvarenje ciljeva koji su u interesu osoba sa dijabetesom- počevši od ministra zdravlja, direktora Fonda zdravstva, direktora bolnica, farmaceutskih kuća…”, istakla je Vujošević.

Podršku “Plavom krugu” i osobama sa dijabetesom dao je i glumac Branko Ilić.

“Kažu da je dobar glumac onaj koji ima izraženiju empatiju, da saosjeća sa ljudima koji imaju problem. Danas je, pored ovolikih stega, očekivanja, jurnjave za novcem… teško gajiti tu crtu ličnosti”, kazao je Ilić koji je publici pročitao četiri pjesme za koje je pojasnio da “možda nijesu sadržajno prikladne”, ali je publici nakon objašnjenja bilo jasno i drago zašto je baš njih odabrao. Naime, napisao ih je anonimni pjesnik i Ilićevo čitanje bilo je prvo pred auditorijumom širem od njegove porodice.

“Njegovo ime je Branko Slavić, otac je mog dobrog prijatelja i kolege Gorana Slavića i čovjek je koji već 40 godina uspješno, zdravo živi sa dijabetesom. Predstavlja se kao matematičar- Hercegovac- dijabetičar. Dobar čovjek, stvarno. Bori se, pouzdano znam mu nije lako, ali tu svoju brigu nosi tako da je drugi ljudi ne osjete. Znam da će mu biti drago kada mu prenesem koliki aplauz je večeras dobio za svoje pjesme”, kazao je Ilić.

Obilježavanju Svjetskog dana dijabetesa priključio se i slikar Goran Ćetković. U holu Doma kulture izloženi su radovi iz njegovog novog ciklusa- pejzaži.

“Uloga umjetnika je da podržimo aktivnosti koje se tiču opšteg dobra ljudi. Novi ciklus nastao je poslije ciklusa ‘Zub vremena’ u kojem sam se prvenstveno bavio problematikom čovjeka. Sad sam se upustio u novu avanturu. Za umjetnika je bitno da u radu istražuje, dolazi do novih formi, tematike, korišćenja novih likovnih tehnika… Najčešći motivi mojih pejzaža su zavičaj, ostaci starih gradova, djelovi ruinirane arhitekture… Ipak, kada ih postavim pored mojih ‘glava’ (kako volim da nazivam moje portrete) nevjerovatno je kako korespondiraju jedni sa drugima. Pejzaž djeluje kao da je detalj sa slike na kojoj je predstavljen portret”, objašnjava slikar.

Manifestaciji je prisustvovao i direktor Fonda zdravstva Sead Čirgić, članovi Lions kluba LC Bar Antibaris, za logistiku je bio zadužen Foto studio Petović, a tokom večeri publika u Domu kulture uživala je u bravuroznom muziciranju profesora harmonike Safeta Drljana.

The post VIDEO: NVO Plavi krug obilježila Svjetski dan dijabetesa first appeared on BARinfo.