U bašti hotela “Princess” sinoć je u organizaciji NVO “Plavi krug” i Saveza dijabetičkih društava otvoren XV Edukativni kamp za dijabetes, koji se tradicionalno održava u Baru. S obzirom na ovogodišnju tematiku “Dijabetes i nefropatija”, okupio je gotova sva najznačajnija imena iz oblasti nefrologije u Crnoj Gori, na čelu sa prof. dr Marinom Mugoša Ratković, ali i brojne druge ljekare, specijaliste interne medicine, endokrinologije, higijene i ishrane, psihologe i pacijente.

“Bubrezi su organ od životne važnosti, koje šećerna bolest može ozbiljno ugroziti. Zato je neophodno na vrijeme otkriti dijabetes, koji često ne daje nikakve simptome, a kada se već pojave, može biti kasno”, čulo se na Kampu, na kojem su prezentirana dostignuća u liječenju bubrežne insuficijencije, kao i u postupku transplantacije organa.

Na otvaranju Kampa govorila je poznata crnogorska ljekarka, koja je doajen u oblasti nefrologije, profesorka doktorka Marina Mugoša Ratković. Ona više od pola vijeka, prema riječima pacijenata, sa velikom posvećenošću i požrtvovanošću liječi oboljele, ulažući ogromno znanje, pozitivnu energiju i empatiju. Doktorka Marina je najzaslužnija što je u Crnoj Gori započet složen medicinski zahvat kakav je transplantacija bubrega.

“Petnaest godina zajedničkog učenja ovdje na Kampu, je dokaz da zajedno možemo da savladamo svaki izazov koji šećerna bolest postavi. Međutim, sve to zahtijeva ogromno zalaganje i posvećenost. Zato nam je dr Vanja Kalinić dragocjenost i nadamo se da će još dugo biti aktivna. Zdravlje bubrega je od životne važnosti, a naša misija na ovom Kampu jeste da ukažemo kako da ga sačuvamo”, kazala je dr Mugoša Ratković, koja se osvrnula na dijalizu, kao postupak zamjenske funkcije bubrega, ističući da najbolji efekat na zdravlje ima transplantacija bubrega, koju treba sprovoditi, naglasila je, kroz institucije sistema, sa stručnim i odgovornim kadrom.

“Prvi Zakon o transplantaciji u Crnoj Gori donijet je 2012. godine, modifikovan je 2016, a konačno 2019. godine dobijamo hibridnu zakonsku regulativu, koja precizno definiše, kao najbolji model, da porodica pacijenta odlučuje o donorskoj kartici. Kada je donesen prvi Zakon, 2012. godine odrađena je i prva transplantacija bubrega u našoj državi, majka je dala bubreg sinu. To je izazvalo ogromnu sreću kod nas, ljekara i sestara koji smo učestvovali u tom medicinskom zahvatu, a posebnu radost izaziva činjenica da su oni oboje danas živi i zdravi sa svojim porodicama”, podsjetila je dr Marina Mugoša Ratković.

Na Kampu su bile njene pacijentkinje Ana Peruđini i Antonia Drmić, koje je doktorka nazvala ‘heroinama’, a putem video bima obratila se i Valentina Belan, koja danas, takođe, normalno živi sa transplantiranim bubregom. One su učesnicima i gostima na Kampu prenjele zadivljujuća lična iskustva.

“Bila sam dijabetičar od 14-te godine i, nažalost, šećerna bolest mi je uništila oči i bubrege. To su bile devedesete godine kada je teže bilo doći do insulina, nedostajalo je pumpica i senzora. U međuvremenu, u 24-oj godini sam rodila kćerku, zdravu, bez ikakvih problema, čak mi je šećer u trudnoći bio bolje regulisan nego ranije. Nakon dvadesetak godina od dobijanja dijabetesa, počeli su da mi obolijevaju bubrezi i završila sam na dijalizi u Podgorici. Tada je počela saradnja sa doktorima iz Hrvatske na transplantaciji, međutim ispostavilo se da majka nije kompatibilna i da ne može da mi donira bubreg. Naravno, to je izazvalo neraspoloženje i pad entuzijazma za dalju borbu, ali doktorka je bila moj oslonac i vodilja, obećavajući da će sigurno nešto uraditi i da ne gubim nadu. Povezali smo se sa ljekarima u Zagrebu, gdje sam, takođe, jedno vrijeme provela na dijalizi, a zatim mi je urađena i transplantacija. Doktorka Marina mi je preporučila i transplantaciju pankreasa, što smo i uradili, i to je doprinjelo da više nemam šećer. Budila sam se nakon operacije sa paničnim strahom da sam zaboravila sebi da dam insulin, da bih shvatila da to više ne moram da radim. Dugo mi je trebalo da se naviknem na tu činjenicu. Idućeg mjeseca će biti trinaest godina od transplantacije, idem redovno na kontrole, sve je dobro, živim jedan normalan i kvalitetan život – radim, putujem, družim se, bez ikakvih problema. Ono što mogu poručiti jeste da svi budemo glasni, da tražimo da se i kod nas rade transplantacije svih organa. Pacijentima poručujem da budu jaki, da je moguć bolji život, da slušaju ljekare, jer ja mogu biti najbolji primjer, sa svim ovim što sam prošla, da možemo uspjeti. Ja sam sretna”, kazala je hrabra, mlada žena Ana Peruđini, iz Kotora, a slična iskustva podijelila je i Antonia Drmić, iz Tivta.

“Moja priča je slična Aninoj. Doktorka Marina je bila sa mnom od početka i podstakla me da se podvrgnem transplantaciji u Hrvatskoj. Bila sam dijabetičar dvadeset i osam godina, četiri puta dnevno sam primala insulin, a dvije godine sam provela na dijalizi”, kazala je Antonia, koja se zahvalila dr Marini Mugoša Ratković, dr Elviru Mučiću, dr Danilu Radunoviću, kompletnom medicinskom osoblju na odjeljenju nefrologije, kao i ljekarima KBC “Merkur” u Hrvatskoj, na čelu sa dr Željkom Jureković i Stipislavom Jadrijevićem, i poručila pacijentima da se bore, jer, kako je istakla, uvijek postoji izlaz.

Profesorka doktorka Marina Mugoša Ratković kazala je da je Hrvatska daleko odmakla kada je riječ o transplantaciji bubrega i drugih organa, ali i da će Crna Gora ulaskom u EU, dobiti jednake šanse da uspješno sprovodi ove složene medicinske zahvate.

“Vrlo brzo ćemo početi sa transplantacijom jetre, i prije bi da nas nije omela epidemija koronavirusa, a nadam se i srca, kao i drugih organa”, istakla je dr Mugoša Ratković.

Jedna od tema na Kampu biće specifičnosti dijabetesne nefropatije u dječjem uzrastu dr Branko Lutovac, specijalista pedijatrije i subspecijalista nefrologije u Institutu za bolesti djece KCCG, takođe, je gost Kampa. On je posebno u svom radu usmjeren na na dječju nefrologiju i stanja koja zahtijevaju izuzetno pažljivu procjenu i praćenje. Javnosti je poznato da je prije dvije godine spasio život sedmogodišnjem dječaku, tako što je po prvi put u Crnoj Gori sproveo postupak dijalize bubrega kod djece.

“Ovaj Kamp šalje nam najvažniju poruku – da je najbolje liječenje ono koje započnemo prije nego što bolest ispolji svoje posljedice. Kao neko ko radi sa djecom, moram naglasiti da očuvanje zdravlje bubrega ne počinje u nefrološkoj ambulanti, već i prije rođenja. Zdravlje roditelja, posebno majke, utiče na dijete. Majka bi trebalo da trudnoću iznese u najboljim mogućim okolnostima, koje će omogućiti adekvatan razvoj ploda, odnosno svih organa. U slučaju da ima neko oboljenje – hipertenziju, dijabetes ili druge pridružene faktore, ukoliko je gojazna, to će ugroziti pravilan razvoj bubrega, i uopšte ploda, uticati na prijevremeno rođenje, što dalje implicira da se dijete rađa sa malom funkcionalnom bubrežnom masom. Tu se problem ne zaustavlja, slijedi djetinjstvo, pa adolescencija, kada moramo voditi računa da se pravilnom ishranom, zdravim stilovima života, održavanjem odgovarajuće tjelesne mase, ojača bubrežna funkcija sa kojom je dijete rođeno. Kasnije je odgovornost na svima nama da preveniramo moguće oštećenje bubrega. To je organ koji ne boli, nažalost, što znači da kada se jave prvi simptomi, tada je već kasno. Zato je naš cilj da redovnom kontrolom šećera, pravilnom ishranom, fizičkom aktivnosti, pokušamo da to spriječimo na vrijeme, jer nekim sitnim intervencijama možemo postići mnogo – da pacijent ne dođe do dijalize i transplantacije. To je neophodan ciklus, na koji ukazuje i ‘Plavi krug’ koji nas okuplja na Kampu”, istakao je dr Lutovac.

Kao što to uobičajeno biva, mnoge inicijative, važne, progresivne ideje, ostale bi ‘mrtvo slovo’ na papiru, da nije pojedinaca koji su spremni da ogroman dio sebe, svog dragocjenog slobodnog vremena, napora i truda ulože za njihovu realizaciju. Suvišno je govoriti koliko je to teško, nesebično i koliko je važno. Kampa u Baru, sasvim sigurno, ne bilo bez ličnosti koja je bila spremna na tu veliku žrtvu rukovođena višim ciljem – dobrobiti pacijenata i cijelog društva. To je dr Valentina Kalinić, specijalista interne medicine i endokrinolog, predsjednica NVO “Plavi Krug”, koja je na otvaranju ponovo uputila važne poruke.

“Sve koji ste večeras ovdje smatram prijateljima, jer bez prijatelja Kamp ne bi opstao. On nam je, prije svega, potvrdio koliko je prijateljstvo važno. Prijatelji Kampa su sve moje kolege, ljekari koji svake godine volonterski dolaze da drže predavanja, uprkos brojnim obavezama koje nosi naš posao, naši sponzori, a posebno se zahvaljujem pacijentima koji su imali snage i volje da javno progovore o svojim tegobama, a to nije nimalo lako u sredini u kojoj živimo”.

“Mene je za Kamp inspirisala moja nekadašnja pacijentkinja Edina, a za tematiku ovogodišnjeg – ‘Dijabetes i nefropatija’, ponovo me je podstaknula moja pacijentkinja, koja je svih prethodnih četrnaest godina bila na Kampu, a po prvi put nije. Znam da smo postigli puno, ali u tom slučaju se osjećam kao gubitnik, jer nisam uspjela da onu koja je podržavala ideju o Kampu od samog početka, i tokom cijelog trajanja, natjeram da vodi računa o sebi. Danas je njoj teško, a posebno njenim roditeljima. Bolest bubrega je ‘tihi ubica’ koji ne daje znake, zato je moramo prevenirati i učiniti da kod svih onih koji su gotovo došli do dijalize, odgodimo je makar na pet do deset godina. Ne treba da vas ‘vodi’ dijabetes, već moramo naučiti da mi ‘vodimo’ i upravljamo tim stanjem. Neka nam u tome putokaz i dalje ovaj Kamp”, poručila je dr Kalinić.

Svakodnevno se sa problematikom o kojoj se govori na XV Edukativnom kampu za dijabetes, susreće dr Elvir Mučić, specijalista interne medicine i subspecijalista nefrologije – direktor Klinike za nefrologiju u Kliničkom centru CG.

“Dijabetesna nefropatija je jedan od najvćih izazova u savremenoj medicini. Koliko god pričali, sprovodili mjere prevencije, šećerna bolest je, nažalost, i dalje vodeći uzrok hronične bubrežne insuficijencije, što je posebno zabrinjavajuće. Broj oboljelih vrtoglavo raste kod nas i na globalnom nivou. Trenutno je u Crnoj Gori 265 pacijenata na dijalizi, a u našem Dijaliznom centru u Podgorici 98. To je velika cifra, sa tendencijom rasta, dok se broj pacijenata sa transplantiranim bubregom povećao na dramatičnih 230. Ono što zabrinjava još više jeste to što svakodnevno moje kolege i ja identifikujemo nove pacijente sa bolešću bubrega u poodmakloj fazi, čiji je uzrok šećerna bolest. Zato moramo akcentovati kao nužno preventivne mjere i ranu detekciju dijabetesa, koji ne pokazuje u tom stadijumu simptomatologiju, nego kada bude prekasno. Hemodijaliza ozbiljno narušava kvalitet i komfor života, zato moramo sve učiniti na ponovni povratak ‘zlatnog standarda’ u liječenju, a to je transplantacija bubrega, na čemu je predano radila dr Marina Mugoša Ratković”, istakao je dr Mučić.

Docent dr Aleksandar Đogo, specijalista interne medicine i endokrinolog, stalno upozorava da endokrinološki pacijenti mogu lako sačuvati svoje zdravlje i vitalne organe ukoliko se pridržavaju zdravih stilova života i tretiraju bolest na ispravan način, u skladu sa preporukama ljekara.

“Ono što je važno naglasiti jeste činjenica da dijabetes više ne raste aritmetičkom, već geometrijskom progresijom i postepeno izlazi iz zone endokrinologije, dijabetologije i iziskuje širi, multidisciplinarni pristup. Nažalost, dijabetes se širi na gotovo trećinu stanovništva, i ne možemo toliko ljudi, involviranih u sve segmente života i rada, proglasiti invalidima. Zato mi je posebno drago što nas je dr Valentina Kalinić okupila i što svi radimo sa jednim ciljem, a to je upravljanje kvalitetom života pacijenata. Dijabetologija, na sreću, danas ima mnogo veći uspjeh nego ranije, kriterijumi su strožiji, pacijenti disciplinovaniji, i mislim da je zdravstvenih komplikacija manje nego što je to bilo prethodnih godina”, kazao je dr Đogo.

Uravnotežena i pravilna ishrana, kao i fizička aktivnost, akcentuje se to od prvog Kampa, su prva linija prevencije i odbrane u slučaju dijabetesa. Tome je posebno posvećena u radu dr Enisa Kujundžić, specijalista higijene u Institutu za javno zdravlje CG, koja se, takođe, obratila učesnicima na otvaranju XV Edukativnog kampa za dijabetes.

“Kada pomenemo dijabetes, prva asocijacija su ograničenja koja nam nameće to patološko stanje. Međutim, ja bih rekla da je to više mogućnost nego ograničenje, imajući u vidu što dobijamo pravilnom i uravnoteženom ishranom. Druga poruka, koja je i moto ovog Kampa ‘Povežimo se, mijnjajmo dijabetes”, znači da je veoma važan multidisclipinarni pristup, da jedan ljekar ne mijenja dijabetes, da ga mijenjamo svi zajedno – ljekari, pacijenti, udruženja, cijelo društvo”, istakla je dr Kujundžić.

Edukativni kamp za dijabetes podržavaju farmaceutske kuće, pojedinci, privrednici, institucije, opština Bar i Opšta bolnica Bar. Učesnike je na sinoćnjem otvaranju pozdravio direktor barske bolnice, dr Miroslav Knežević, koji je naglasio izuzetnu posvećenost i želju dr Valentine Kalinić da se bori protiv šećerne bolesti i spasi brojne pacijente.

“Uz sve one koji joj pomažu, zajedno sa kolegama i pacijentima, ja bih skrenuo pažnju i na veliku pomoć njene porodice, bez koje dr Kalinić, ne bi imala toliko snage i energije da se svakodnevno bori sa ovim teškim, patološkim stanjem. Povratkom dr Kalinić u barsku bolnicu započeli smo neke projekte, kojima ćemo pokušati da ranjivim kategorijama pomognemo u daljem liječenju i svakodnevnom životu. Naš zadatak je i da proširimo kapacitete Dijaliznog centra u Baru, za, nažalost, one pacijente koji dođu do terminalne faze. Već smo završili građevinske radove na adaptaciji dvije prostorije, očekujemo četiri nova aparata, što bi značilo da bi mogli da sprovedemo osam dijaliza dnevno. To je značajan iskorak u odnosu na dosadašnju situaciju. Rad je mukotrpan, težak, znam da je i na prošlogodišnjem Kampu dr Vanja izrazila bojazan hoće li uspjeti da nastavi sa ovim aktivnostima. Zadovoljstvo je što jeste, nadam se da će tako biti i u budućnosti, jer je ovaj Kamp nešto što obilježava Bar, njegov reprezent u zdravstvenom i medicinskom smislu”, istakao je dr Knežević.

Dr Miodrag Stanković, koji rukovi Dijaliznim centrom u barskoj bolnici, kazao je da su zahvaljujući dr Marini Mugoša Ratković, svi zdravstveni centri u Crnoj Gori dobili odjeljenja za dijalizu. On je podsjetio da je Centar za hemodijalizu u Baru otvoren 1993. godine, sa četiri aparata i sedam bolesnika, i da je funkcionisao kao Regionalni za primorje.

XV Edukativni kamp “Dijabetes i nefropatija” zvanično je otvorila direktorica Direktorata za zdravstvenu zaštitu i regulisane profesije u Ministarstvu zdravlja, Ljiljana Vujisić. Ona je istakla da je slogan Kampa “Povežimo se, mijenjajmo dijabetes”, koji znači zajedničku strategiju u borbi protiv bolesti, jedan od temeljnih pristupa na kojima i Ministarstvo zdravlja bazira savremen zdravstveni sistem.

“Prevencija prije komplikacija, pravovremena reakcija, dostupna zdravstvena zaštita i kontinuirana edukacija, kako bi zdravstveni sistem bio što bliži čovjeku i njegovim stvarnim potrebama”, kazala je Vujisić.

Mnoge poznate ličnosti iz svijeta umjetnosti i sporta podržavale su Kamp tokom cijelog njegovog petnaestogodišnjeg trajanja. Glumci, muzičari, književnici, pjesnici, vrhunski sportisti, od kojih neki imaju dijabetes, na barskom Kampu su bili motivatori učesnicima i ljekarima. Mnogi su pokazali kako se može voditi kvalitetan život i ostvariti sjajni profesionalni rezultati, uprkos dijabetesu. To je neprocjenjiv doprinos i poruka, a sličnu podršku uputio je nedavno, na svjetskom nivou, na US Openu, osvajač kupa Saša Zverev. On je u najemotivnijem trenutku na prestižnom teniskom takmičenju objeladanio da je sa samo četiri godine dobio dijabetes i da su ljekari objasnili njegovoj majci da će morati da se prilagodi tome, i navikne na izvjesna ograničenja koja bolest nosi. Njegova majka je tada kazala ‘Moj sin će biti što god poželi, teniser ili nešto drugo …ova bolest nas neće definisati. ‘ “I, uspjeli smo”, kazao je te noći Zverev, zahvalivši se svojoj hrabroj, jakoj majci, i izazvao ovacije publike. On je danas ta svjetlost koja može voditi sve koji imaju šećernu bolest i one koji će se tek suočiti sa njom, čulo se još na kampu, koji iznova, iz godine u godinu oplemenjuje i pokazuje da možemo biti humani, empatični, zdravi, uspješni – da je sve stvar naše odluke i podrške najbližih, ali i svih takvih, dragih ljudi, ljekara, medicinskog osoblja, prijatelja koje srećemo na izazovnom životnom putu i koji ga trajno obilježe. To jeste i najvažniji utisak nakon petnaestogodišnjeg trajanja Kampa – on je više od osvješćivanja u medicinskom smislu, jer je naporedo, važna lekcija o životu, prijateljstvu, humanosti, druženju i etici, prijeko potrebnoj u svim zdravstvenim ustanovama i našem društvu.

Nakon zvaničnog otvaranja učesnici Kampa nastavili su druženje uz brižljivo birani repertoar i sjajan vokalni nastup Andree Demirović.

Naredna tri dana eminentni ljekari će cjelodnevno držati predavanja, koja su otvorena za sve zainteresovane.