Njihova avantura pokazuje da za velike stvari nisu potrebne višemjesečne pripreme, niti profesionalni status, već ponajviše dobra volja i veliki entuzijazam. Imaju iskustva u planinarenju, a na ideju su došli sasvim slučajno.

„Prije svega sam student, a izviđač već dugi niz godina u Izviđačkom  odredu  24. novembar. Aktivan sam i u Savezu izviđača Crne Gore, tako da za mene nije čudno da smo došli na ovakvu ideju“, kaže Alković.

Sa njegovim srednjoškolskim drugom Aminom, situacija je malo drugačija.

„Iako volim prirodu, nisam bio specijalno zainteresovan za planinarenje. Od kada sam počeo da se družim sa Emirom, to se promijenilo. Tu ljubav sam nadograđivao i putem zanimljivih sadržaja na internetu. Krenulo je sa Volujicom, uslijedila je Vrsuta, a odmah zatim i Rumija. Planinarenje je vremenom za mene postalo vrlo važno“, dodaje Đokić.

Dvojica momaka su do sada osvojili većinu vrhova Crne Gore.

„Ne mogu reći da smo osvojili svaki, ali solidanu većinu jesmo. Neke i više puta. Ljubav prema planinarenju je unutrašnje osjećanje, za koje nemam neke drugačije riječi. Lijepi pejzaži, čist vazduh i adrenalin me ispunjavaju. Važno je i da se trud isplati. To ispunjava čovjeka“, ističe Emir.

Adrenalin je prisutan i kod njegovog druga.

„Planinarenje mi izvlači osmijeh svaki put kada osvojimo neki novi vrh. Taj osjećaj se ne može opisati riječima. Fantastično je. Volimo da budemo napolju, u prirodi, sa drugim ljudima. Ne želimo da nam focus bude na listanju Instagrama, već nastojimo da živimo život“, kaže Amin.

I na avanturu osvajanja vrha u Sjevernoj Africi odlučili su se vrlo brzo i sasvim slučajno. Iako vole da putuju i obišli su dosta zemalja, ovaj poduhvat je bio nešto sasvim novo. Put do Maroka, vodio ih je preko Skadra i Italije.

„Nismo bili upućeni u svaki detalj. Istražili smo Koliko smo mogli, ali nikada ne znate šta vas čeka. Planina Atlas u Maroku visoka je 4.200 metara. Vrh na koji smo se popeli je Tobukal. Nismo imali ideju koliko je to zahtjevno. Do sada smo se penjali na vrhove između 1.500 do 2.000 metara. Znali smo da će to biti izazov, i nešto mnogo ‘jače’,  dodaje Alković.

Ideju je, objašnjava Amin, izrodila čista ljubav prema planinarenju.

„Još u srednjoj školi smo planirali da turistički pođemo do Maroka. A onda je moj kolega pomenuo ideju za pohod na taj planinski vrh, najveći u Sjevernoj Africi. I ja sam odmah pristao. Maroko nije samo pustinja, i dosta smo se iznenadili. U Marakešu smo proveli najviše vremena, a bili smo i u Kazablanci, Rabatu… Zapravo, pustinje ima i najmanje. Svi misle da je tamo praznina svugdje okolo, samo pjesak, vjetrovi i pješčane dine. Međutim, on je pun brdovitih predjela, planina i prirodnih pejzaža. Oduševio me Maroko”, ushićeno priča Đokić.

„Putovali smo preko Skadra, pa avionom do Milana. Tamo smo proveli noć na aerodromu, i ujutro otputovali za Marakeš. Prvog dana smo istraživali grad, a sljedećeg jutra je, ulaskom u autobus otpočela prava avantura. Stigli smo u gradić Imil koji se nalazi na 1.700 metara nadmorske visine. Odatle je tura i zvanično počela. Iznajmili smo opremu potrebnu za planinarenje. Nismo mogli da dočekamo da osvojimo taj vrh, i da se, po prvi put u životu, popnemo na preko 4.000 metara“, prisjećaju se mladi planinari.

Prva pješačka tura, započeta iz planinarskog sela, bila je duga oko 20 kilometara.

„Ta tura je protekla lagano. Popeli smo se na 1.500 metara i stigli do „base campa“. Bila je tu planinarska kućica u kojoj smo boravili sa još stotinjak ljudi, pa smo morali da budemo „zbijeni“. Kada smo od vodiča čuli da treba da ustanemo u tri sata ujutro, da bi krenuli dalje, nije nam baš bilo svejedno. Nije nam lako pala ni sama pomisao da moramo kroz mrak pješačiti kroz neistraženi teren.Ali, to i jeste čar. U nekim trenucima nam je kroz glavu prolazilo ‘što nam je ovo trebalo’, ali su se takve misli brzo gubile pred ljepotama i izazovom. Volja i želja vodile su nas do vrha i nije bilo odustajanja“, kaže Alković.

Nakon ranog buđenja, oko četiri sata su pješačili do vrha.

„Bilo je dosta uspona, teškog terena, znoja i muke. Ali smo znali da je sve to za viši cilj. Negdje u zoru smo stigli na vrh i shvatili da se sav trud isplatio. Oko nas je bio fantastičan pogled, svjež i dosta rijedak vazduh. Prizor koji se viđa jednom u životu. Napravili smo odmah i nekoliko slika sa crnogorskom zastavom, a moram da naglasim da smo ovoga puta mi bili jedini iz Crne Gore. Obradovalo nas je što smo našli još jednu crnogorsku zastavu“, dodaje Amin.

Ono što ih izdvaja od iskusnih planinara su godine – Emir ima 20, a Amin svega 19. Stoga ne treba da čudi briga kada su roditeljima predočili hrabru ideju.

„Zivkali su nas stalno, da provjere da li smo dobro. Navikli su da putujemo po Evropi, ali na ovakav planinarski poduhvat nisu. Razumjeli smo ih. Ovo je bio drugi kontinent, nismo imali nikakvu unaprijed planiranu organizaciju, već smo se sami snalazili. Majke su najviše brunule, a društvo nam je govorilo da nećemo uspjeti. Drago nam je što smo ih razuvjerili“, dodaju, naglašavajući da je na kraju svima bilo izuzetno drago kada su vidjeli slike i kada su im pričali kako je bilo.

Nakon sedam dana u Maroku, spavanja u pustinji, obilaska gradova, jahanja kamila, odlučili su da nekoliko dana provedu i u Španiji.

„Put nas je odveo na Tenerife, dio Španije koji je malo nezavistan, tako da kažem. To su Kanarska ostrva. Ni tamo nismo odoljeli čarima planinarenja. Na Tenarifama smo se popeli na još jednu planinu, tačnije ugašeni vulkan Teide koji je na 3.715 metara. Od ovog ugašenog vulkana je i nastalo ostrvo Tenerife. Tu se nismo puno penjali, bila je žičara koja nas je skoro dovela do vrha. Željeli bi da poručimo mladim ljudima da se malo više okrenu prirodi. Dovoljno je pogledati našu zemlju – toliko je planina, nacionalnih parkova, sjajnih mjesta za planinarenje, rafting, šetnju…. Imamo prirodnih ljepota koje nema niko. Bili smo svuda, ali ovo što mi imamo nema nigdje“, kroz osmijeh su zaključili mladići.

Naredni cilj je, najavljuju, Tanzanija i najveći vrh Kilimandžaro.

The post Emir Alković i Amin Đokić: Ljubav prema planinarenju ispunjava čovjeka first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kažite nam kako je planinarenje postalo vaš životni izbor?

Perčobić: Imao sam sreću da odrastam u vremenu bez mobilnih telefona i računara i da sam rođen u Zaljevu pod Volujicom. Kao dijete, istraživao sam brdo Volujicu i poznajem svaki njegov kamen, što me je povezalo s prirodom od najranijeg doba.

RB/BI: Posljednjih godina sve više ljudi nakon ljetnje sezone u primorju “bježi” u planine. Zašto, po Vašem mišljenju, hajking postaje pravi jesenji i zimski trend u Baru i njegovom zaleđu?

Perčobić: Savremeni turizam ide ka aktivnom turizmu. Sve više stranih gostiju ne dolazi samo radi plaža, već obilazi planine, učestvuje u planinarskim i kanjoning turama, te vozi bicikl. Planine oko Bara, poput Rumije, Sutormana i Lisinja, nude izuzetne pejzaže. Mi u Baru imamo preko 160 kilometara markiranih planinarskih staza, među kojima su neke lake, a teških nema, jer područje nema ekstremne visine.

RB/BI: Planine iznad Bara – Rumija, Sutorman, Lisinj, nude fascinantne pejzaže. Koje biste staze preporučili onima koji tek otkrivaju ovaj svijet i žele da dožive “miris juga i dah planine”?

Perčobić: Za početnike preporučujem Volujicu, stazu od tunela Rikavac, preko repetitora, do Crvene stijene. Nakon toga, preporučio bih Vrsutu i Lisinj, panoramske ture s pogledom na more i zaleđe Bara. Vrhunac svake planinarske avanture je uspon na Rumiju, koji je fizički zahtjevan, ali pruža spektakularan pogled na more i Skadarsko jezero.

RB/BI: Kao planinarski i kanjoning vodič, kako vidite povezanost planinarenja i održivog razvoja turizma? Može li hajking postati važan dio turističke ponude Bara?

Perčobić: Naravno da planinarenje može biti njegov ključni dio, jer podrazumijeva planirane aktivnosti koje povezuju prirodu, kulturu i lokalnu zajednicu. Smatram da vodiči ne bi trebalo samo da vode grupe, već i da pričaju priče o istoriji i kulturnom nasljeđu područja – o crkvama, manastirima i džamijama, čime bi se gostima pružio potpuni, edukativni i održivi doživljaj.

RB/BI: Koliko je planinarenje u barskim planinama sigurna aktivnost, i koje su najčešće greške koje prave početnici?

Perčobić: Planinarenje u Baru je vrlo sigurno, jer su staze dobro obilježene i pristupačne. Ipak,  početnici ne bi trebalo da idu sami – čak i ako nemaju društvo, bolje je da pozovu nekoga da pođe s njima. Glavna greška je upravo solo planinarenje. Osim toga, preporučujem angažovanje vodiča za prvi izlazak u planinu. Druga najčešća greška je nedovoljna priprema – ljudi često ne prate vremenske uslove, ne informišu se o trasi, pa zaborave da ponesu dovoljnu količinu vode i adekvatnu opremu. Potrebna je i fizička i tehnička spremnost, jer planinarenje nije samo šetnja već zahtijeva kondiciju i planiranje.

RB/BI: Da prođemo i kroz osnovnu opremu – šta je apsolutni minimum koji svaki planinar treba da ima sa sobom, čak i na kraćim rutama?

Perčobić: Dobra obuća je najvažnija – planinarske cipele ili duboke patike koje štite članak. Potreban je i ranac s vodom i hranom, a današnji planinari mogu nositi energetske suplemente i proteinske čokoladice. Neizostavan je i mobilni telefon, koji može pomoći u orijentaciji ili, u slučaju potrebe, olakšati lociranje planinara. Slučajevi gubljenja u planini izuzetno su rijetki, posebno kada se poštuju osnovna pravila i ide u grupi ili s vodičem. Današnja tehnologija omogućava jednostavno dijeljenje lokacije, pa su službe za spašavanje uvijek u mogućnosti da brzo reaguju.

RB/BI: Koliko je planinarima važna svijest o zaštiti prirode? Postoje li pravila koja bi svako trebalo da poštuje da bi se sačuvala čistoća i ravnoteža naših planina?

Perčobić: Očuvanje prirode je ključni princip planinarenja. Pravilo broj jedan glasi – „što ponesete, to i vratite“. Planinari su savjesni i često pokupe i ono što su drugi zaboravili. Zahvaljujući tome, planinarske staze su čiste i uredne. Ipak, veći problem predstavljaju pristupni putevi do planina, naročito oni koji su dostupni automobilima – tu se može vidjeti više otpada. Planinari su ti koji često sami čiste ta mjesta, jer to smatraju dijelom svoje odgovornosti prema prirodi.

RB/BI: Kako biste opisali osjećaj koji planinari dožive kada stignu na vrh planine, posebno na Lisinj ili Rumiju?

Perčobić: Priznajem da je teško riječima opisati taj trenutak, ali, da  pokušam: uspon predstavlja unutrašnju borbu sa samim sobom. Napor nije samo fizički, već i mentalni izazov, potrebno je savladati unutrašnji glas koji govori da ne možete. Upravo taj trenutak kada pobijedite sebe i stignete na vrh, donosi snažan osjećaj zadovoljstva, slobode i sreće, posebno kada se uspjeh dijeli sa grupom. Dakle, planinarenje je više od fizičke aktivnosti, ono ima i snažnu emotivnu dimenziju. Kada se grupa popne na vrh, nastaje kolektivni osjećaj radosti, umor nestaje, a zamjenjuju ga osmjesi, ponos i osjećaj zajedništva. To su trenuci koji čine planinarenje posebnim iskustvom koje povezuje ljude.

RB/BI: Ko su najčešće planinari koji dolaze u barske planine? Jesu li to lokalci, turisti, stranci, ili možda ljudi koji žele “digitalni detoks” i povratak sebi?

Perčobić: Sve ih povezuje ljubav prema prirodi. Rijetko se u planinu penju oni koji to rade samo zbog fotografije, iako i takvih ima. Pravi planinari su ljubitelji prirode i zdravog života, ljudi koji cijene aktivan odmor i duhovno punjenje kroz kontakt sa prirodom. Što se tiče bijega od ekrana i svakodnevne „ekranizacije“, postoji određeni broj ljudi koji odlaze u prirodu upravo zbog toga. Kada se zasite gradske rutine, kafića i stalnog skrolovanja, ljudi počinju da traže autentične doživljaje. Planinarenje im tada postaje način da ponovo osjete prisustvo i povezanost sa svijetom izvan tehnologije.

RB/BI: Kad ste već pomenuli fotografisanje, imamo jedan crni fenomen da “selfi” trend i u planinama izaziva sve češće slučajeve nesreća. Da li je bilo sličnih incidenata i na barskim planinama?

Perčobić: Takvih slučajeva nije bilo, jer su naše staze bezbjedne i nemaju opasne litice ili visoke stijene s kojih bi neko mogao pasti. Ipak, fotografisanje jeste redovna pojava – ali bez posljedica.

RB/BI: U drugim primorskim gradovima poput Kotora i Herceg Novog postoje veoma aktivne planinarske zajednice. Zašto u poređenju s njima, Bar, iako okružen planinama, ima manji broj aktivnih planinara?

Perčobić: To nije zbog manjka interesovanja, već zbog nedostatka promocije i organizacije. Mnogi Barani jesu planinari, ali su uglavnom priključeni klubovima iz drugih gradova i odlaze na njihove ture. U Baru trenutno postoje dva planinarska kluba, ali je potrebno više rada na popularizaciji i animaciji građana. Upravo je entuzijazam ključni pokretač – pojedinci koji vole prirodu svojim primjerom motivišu druge da im se pridruže.

RB/BI: Vi ste, osim planinarstva, i zaljubljenik u more – bavite se kajt surfingom. Kako kombinujete ta dva svijeta – more i planinu, i ima li sličnosti između njih u smislu doživljaja slobode?

Perčobić: Sve se svodi na ljubav prema prirodi i prilagođavanje godišnjim dobima i vremenskim uslovima. Ljeti, zbog velikih vrućina, planinarske staze se rjeđe koriste, pa onda preusmjeravam energiju na kanjoning i kajt surfing, aktivnosti koje su prikladnije za to doba godine. S dolaskom jeseni ponovo počinje sezona planinarenja, koja se često kombinuje sa kanjoningom. Tokom zime, staze se formalno zatvaraju, pa tada prelazim na snowboarding. U proljeće se ciklus vraća na kanjoning i planinarenje. Na taj način, živim aktivnu, cjelogodišnju vezu sa prirodom, bez praznog hoda između sezona.

RB/BI: Mnogi planinari ipak nastavljaju aktivnosti i zimi, iako se staze zvanično zatvaraju?

Perčobić: U Baru nema ekstremnih zimskih uslova, pa su staze u principu bezbjedne. Ipak, iz predostrožnosti, planinarski klubovi preporučuju privremeno zatvaranje tokom hladnijih mjeseci.

RB/BI: Može li planinarenje, po tvom mišljenju, postati važan ekonomski i turistički resurs za Bar – ne samo hobi, već i ozbiljan segment održivog turizma?

Perčobić: Riječ je o jednom od najvažnijih turističkih resursa grada. Bar ima samo devet kilometara plaža, a zato ima čak 160 kilometara planinarskih staza, što otvara ogroman prostor za razvoj turizma izvan ljetnje sezone. Svi gosti ne mogu stati na plažu, moramo ih odvesti u planine. Time se naglašava značaj diversifikacije turističke ponude i promocije aktivnog, održivog turizma.

Tu su i gosti koji u Bar dolaze kruzerima, oni su potencijalno idealni turisti za planinarenje i kanjoning. Tokom ljeta organizuju se ture za manje grupe, ali zbog ograničenog vremena boravka u gradu (do povratka na brod), takve aktivnosti su kraće i ograničene na bliže lokacije. Kanjoning, za razliku od planinarenja, praktikuje se gotovo svakodnevno tokom ljetnje sezone, iako zahtijeva više pripreme i sigurnosnih mjera.

RB/BI:  Kakva su iskustva iz kanjoninga?

Perčobić: Kanjoning je tehnički zahtjevniji od hajkinga, jer podrazumijeva penjanje po stijenama, spuštanje kanapima i rad u grupama. Bezbijednost je na najvišem nivou, jer i najmanja greška može biti rizična. Uprkos izazovima, upravo te situacije čine ovaj posao dinamičnim i ispunjavajućim. Ipak, to je iskustvo koje donosi snažan osjećaj adrenalina i zadovoljstva. Ponekad učesnike kanjoninga uhvati strah ili panika, ali uz dobru podršku i smiren pristup uspijevaju da ga prevaziđu. Najljepši je trenutak upravo onaj kada vidim da je neko pobijedio sopstveni strah.

RB/BI:  Kako se postaje planinarski vodič?

Perčobić: Planinarski vodič se postaje polaganjem ispita organizovanih od strane Planinarskog saveza Crne Gore. Kurs traje nekoliko dana i obuhvata teorijsku i praktičnu obuku u prirodi. Osim tehničkog znanja, dobar vodič mora biti i dobar psiholog, komunikativan, sposoban da animira grupu i da prenese zanimljive informacije o istoriji i prirodi kraja kroz koji se prolazi.

RB/BI: Na kraju razgovora, šta biste poručili našim slušaocima koji se još nisu okušali u ovom svijetu , odnosno aktivnostima?

Perčobić: Pozivam ih da se prije svega  oslobode predrasuda da je planinarenje teško ili nedostižno. Predlažem im da za početak uzmu ranac, obuju udobne cipele, ponesu malo vode, barsku mandarinu i šipak i krenu na brdo Volujica. Ako im se svidi, a mora im se svidjeti – nastaviće dalje.

The post Perčobić: Očuvanje prirode je ključni princip planinarenja first appeared on BARinfo.