“Problem invazivnih vrsta može se, uz odgovarajući pristup, pretvoriti u razvojnu priliku“, navela je Marković.

Prema njenim riječima, u Mediteranu je zabilježeno 89 vrsta dekapoda, od čega 23 u Jadranu, a čak 15 ima invazivni karakter: “U crnogorskim vodama evidentirane su tri takve vrste, koje su predmet posebnih istraživanja”.

Prema njenim riječima, posebno mjesto zauzima plavi rak, jedna od najpoznatijih invazivnih vrsta u Jadranu.

„Plavi rak je izuzetno prilagodljiva vrsta jer podnosi različite uslove temperature i saliniteta, brzo se razmnožava i nema značajne prirodne neprijatelje“, kazala je Marković.

“Ipak, iskustva iz drugih zemalja pokazuju da invazivne vrste mogu postati i ekonomska prilika. Najbolji način da se smanji njegova populacija jeste intenzivniji izlov i uključivanje u ishranu. Plavi rak je u pojedinim regionima svijeta već prepoznat kao vrijedan gastronomski proizvod, bogat proteinima i omega-3 masnim kiselinama, a može se koristiti i u prerađivačkoj industriji.“, rekla je Marković.

Ključni izazov u Crnoj Gori ostaje niska potražnja i nedovoljna informisanost: “Od velikog broja registrovanih ribara, samo mali broj se ciljano bavi izlovom plavog raka, upravo zbog slabe potražnje na tržištu”.

The post Marković: Dekapodni rakovi utiču na ekološku ravnotežu first appeared on BARinfo.

Kako dolaze i zašto su opasne?

Invazivne vrste, ili alohtone vrste, kako ih još nazivamo, organizmi su koji se unose u nova područja izvan svog prirodnog staništa. Njihova sposobnost brzog razmnožavanja i prilagođavanja novim uslovima čini ih izuzetno opasnima za lokalne ekosisteme. Glavni putevi njihovog dolaska su:

Balastne vode brodova: Ogromni teretni brodovi, prevozeći robu širom svijeta, u svojim balastnim vodama prenose i brojne morske organizme. Kada se te vode ispuštaju, organizmi se oslobađaju i mogu započeti kolonizaciju.

Klimatske promjene: Globalno zagrijavanje mijenja temperaturu mora, čineći Jadran pogodnim za vrste koje su ranije preferirale toplije vode.

Suecki kanal: Otvaranjem Sueckog kanala, vrste iz Crvenog mora dobile su direktan pristup Mediteranu, a time i Jadranu. Te vrste se nazivaju i lesepsijanske vrste, nazvane po Ferdinandu de Lessepsu, francuskom diplomati koji je najzaslužniji za probijanje Sueckog kanala.

Predstavićemo nekoliko vrsta koje su već našle stanište u Jadranu:

Invazivne alge roda Caulerpa: Ove alge, poput Caulerpa taxifolia i Caulerpa racemosa, stvaraju guste naslage koje potiskuju autohtone biljne i životinjske vrste, smanjujući bioraznolikost.

Atlantski plavi rak (Callinectes sapidus): Ovaj agresivni rak, porijeklom iz Atlantskog okeana, brzo se širi Jadranom, ugrožavajući autohtone rakove i druga morska bića. Njegova adaptabilnost i sposobnost da se hrani raznim organizmima čine ga izuzetno opasnim.

Riba lav (Pterois miles): Prelijepa riba, porijeklom iz Indo-Pacifika, poznata je po svojim otrovnim bodljama. Njen brzi rast i razmnožavanje, kao i nedostatak prirodnih neprijatelja, omogućili su joj da se brzo proširi.

Srebrnoprugasta četverozupka (Lagocephalus sceleratus): Ova riba, koja sadrži snažan neurotoksin, predstavlja ozbiljnu opasnost za ljudsko zdravlje. Njena prisutnost u Jadranu predstavlja potencijalni rizik za ribolovce, kao i za gastronome.

***

Caulerpa racemosa i Caulerpa taxifolia su dvije vrste morskih alga koje pripadaju porodici Caulerpaceae, a koje su postale ozbiljan ekološki problem u Mediteranu. Ove vrste su u kratkom vremenskom periodu postale invazivne i izazvale značajne promene u lokalnim ekosistemima, potiskujući domaće vrste i ugrožavajući biološku raznovrsnost. Oba organizma imaju sposobnost brzog širenja i prilagođavanja različitim uslovima u vodi, što ih čini vrlo uspješnim invazivnim vrstama.

Caulerpa racemosa je alga koja se prepoznaje po svojim granama koje izgledaju poput zrna grožđa. Njena boja je svjetlo zelena, a raste u ogromnim kolonijama koje mogu prekriti velike površine morskog dna. Ova vrsta je posebno prisutna u tropskim i subtropskim morima. Racemosa brzo raste, širi se i može preuzeti staništa drugih biljnih i životinjskih vrsta.

Caulerpa taxifolia je poznata po svom specifičnom izgledu, jer njeni listovi podsjećaju na čemprese, dugi su i uspravni. Ona je karakteristična po svojoj otpornosti na varijacije u salinitetu, temperaturi i svjetlosti, što joj omogućava da se širi i u uslovima koji nisu idealni za mnoge druge vrste.

Obje vrste su postale invazivne u Mediteransku, a njihovo širenje izazvalo je velike promjene u ekosistemima. Racemosa je u region došla prije više decenija, a tek je u posljednjih dvadeset godina došlo je do njenog brzog širenja. Vjerovatno zbog zagrijavanja mora. Sa druge strane, Taxifolia je u Mediteran uvedena 1984. godine, kroz akvaristiku, i od tada je počela da se širi. Širenje oba tipa algi povezuje se s ljudskim aktivnostima, posebno s prenosom u akvarijumima i kontaminiranim sidrima brodova, a dodatno se ubrzava zbog klimatskih promjena koje utiču na temperaturu morskih voda.

Ove alge prekrivaju velike površine morskog dna, potiskujući domaće vrste biljaka i algi, pa i korala, a posredno i smanjujući broj i raznovrsnost riba i drugih morskih organizama. Oba tipa algi ometaju svjetlost koja dopire do morskih trava i drugih biljaka koje su ključne za ekosisteme.

Konkretno, Racemosa može dovesti do smanjenja livada murave – Posidonia oceanica, koje su vitalne za zdravlje morskih ekosistema, jer ove trave pružaju staništa i hranu za brojne vrste riba, rakova i drugih beskičmenjaka. Slično, Taxifolia stvara “tepih” koji smanjuje prirodnu raznovrsnost i šteti vrstama koje zavise od morskog dna. Takođe, ove alge mogu izazvati smanjenje nivoa kiseonika u vodi, što može imati negativne efekte na životne uslove za mnoge morske vrste.

Pored toga, Caulerpa taxifolia i racemosa posjeduju toksična svojstva koja su biti štetna za ribe i druge organizme koji konzumiraju ove alge. To može dovesti do smrti ili smanjenja broja riba, što još više destabilizuje ekosisteme.

Kontrola širenja ovih invazivnih vrsta predstavlja veliki izazov. Oba tipa algi imaju sposobnost brzog širenja i obnavljanja čak i nakon fizičkog uklanjanja. Razne metode uklanjanja, kao što su ručno branje, pokrivanje specijalizovanim tamnim materijalima, ili upotreba herbicida, preduzete su u nekim područjima kako bi se smanjila ekspanzija algi. Međutim, ove mjere nisu uvijek dugoročno efikasne, jer alge mogu brzo ponovo da se razviju iz preostalih djelova.

Zbog toga je preventivna kontrola ključna. Edukacija lokalnih zajednica, ribara i turističkih radnika o opasnostima koje ove vrste predstavljaju za ekosisteme, kao i spriječavanje daljnjeg širenja putem neodgovornog trgovanja i transporta, od velike su važnosti. Takođe, potrebna su dalja istraživanja i razvoj novih strategija za dugoročnu kontrolu širenja ovih vrsta.

Malo poznati efekat koji izaziva prisustvo ove alge je da potpuno izmjeni ukus mesa nekih ribljih vrsta. Alga je izazvala i promjene u ponašanju sargova, kao i u njihovom zdravstenom stanju, jer sadrži metabolike, među kojima je i caulerpin, koji ima toksične efekte na ribe. To uzrokuje smanjenje reproduktivnih sposobnosti – lošiju plodnost i neurološke smetnje kod ovih riba.

Riblje vrste koje se hrane ovom algom, poput sarga, već su pretrpjele značajne promjene u kvalitetu mesa. Meso ribe postaje lošijeg ukusa, tvrđe, a nutritivna vrijednost opada, što dovodi do pada tržišne vrijednosti.

Iako je ova alga postala problem, istraživači su otkrili da caulerpin može imati važnu primjenu u medicini. Prvo su istraživana njena svojstva koja mogu pomoći u liječenju bolesti poput ateroskleroze (nakupljanje holesterola u krvnim sudovima), a kasnije su otkrili da caulerpin može biti koristan i kao dodatak hemoterapiji, naročito u liječenju raka jajnika. Ovaj metabolik pokazuje potencijal i u borbi protiv virusa Herpes, ali su potrebna dodatna istraživanja kako bi se ustanovile njegove mogućnosti.

***

Plavi rak, Callinectes sapidus, je invazivna vrsta porijeklom sa zapadne obale Atlantskog okeana, koja je posljednjih decenija značajno proširila svoje prisustvo u Sredozemnom moru, uključujući i Jadran. Njegovo prisustvo u ovim vodama predstavlja ekološki i ekonomski izazov, ali i potencijalna prilika za lokalne zajednice.

Prisustvo plavog raka u Mediteranu prvi put je zabilježeno početkom 20. vijeka. Smatra se da je u ove vode dospio putem balastnih voda trgovačkih brodova ili kroz Suecki kanal. Kombinacija povoljnih ekoloških uslova, poput porasta temperature mora usljed klimatskih promena, i nedostatka prirodnih predatora omogućila je ovoj vrsti da se brzo razmnožava i širi. Danas je plavi rak prisutan duž čitave obale Sredozemnog mora, gdje utiče na lokalne ekosisteme i ribarstvo.

U crnogorskom dijelu Jadranskog mora, plavi rak je prvi put primjećen prije oko dvadeset godina. Institut za biologiju mora Univerziteta Crne Gore u Kotoru sprovodi redovni monitoring ove vrste kroz različite projekte, uključujući program Generalne komisije za ribarstvo na Mediteranu.

Plavi rak je posebno prisutan u područjima poput ušća rijeke Bojane, gdje zauzima staništa drugih vrsta, poput zelene krabe. Ribari iz ovih oblasti izvještavaju o štetama na ribolovnim alatima, posebno mrežama, koje plavi rak može da ošteti svojim snažnim klještima. Iako predstavlja izazov za lokalno ribarstvo, plavi rak je jestiva i cijenjena vrsta u svom prirodnom staništu, što otvara mogućnosti za njegovu komercijalnu eksploataciju i u Crnoj Gori.

Prisustvo plavog raka u Jadranskom moru ima višestruke posljedice. Ekološki, ova vrsta može da utiče na lokalne ekosisteme preuzimanjem staništa i hrane od autohtonih vrsta, što može dovesti do smanjenja njihovih populacija. Ekonomski, plavi rak može izazvati štete ribarima uništavanjem ulova i ribolovnih alata. Međutim, s obzirom na to da je u drugim djelovima svijeta ova vrsta cijenjena u gastronomiji, postoji potencijal za razvoj tržišta i uvođenje plavog raka u lokalnu kuhinju, što bi moglo doneti dodatne prihode ribarima i ugostiteljima.

Stručnjaci preporučuju nekoliko mjera za kontrolu i upravljanje populacijom plavog raka u Jadranskom moru:

Organizovani izlov: Podsticanje ribara na ciljani izlov plavog raka može pomoći u smanjenju njegove populacije i ublažavanju pritiska na autohtone vrste.

Edukacija i promocija: Informisanje lokalnog stanovništva o nutritivnim vrijednostima i kulinarskim mogućnostima plavog raka može povećati njegovu potrošnju i tržišnu vrijednost.

Praćenje i istraživanje: Nastavak monitoringa i istraživanja populacije plavog raka omogućava bolje razumijevanje njegovog uticaja na ekosistem i razvoj efikasnih strategija za upravljanje.

Implementacijom ovih mjera, Crna Gora može efikasnije odgovoriti na izazove koje donosi prisustvo plavog raka, istovremeno iskorišćavajući potencijalne ekonomske benefite koje ova vrsta može pružiti.

Nastaviće se…

The post Priče talasa: Tihi osvajači Jadrana, prvi dio first appeared on BARinfo.

Dr Ilija Ćetković, saradnik u istraživanju u Laboratoriji za ihtiologiju i morsko ribarstvo kotorskog Instituta, objašnjava da u našem dijelu Jadrana je primijećen veći broj invazivnih vrsta riba, rakova, algi i drugih organizama. Sve te vrste zabilježene su i u vodama drugih jadranskih zemalja.

On ističe da najveći broj invazivnih vrsta ulazi u Mediteran, pa zatim i u Jadransko more, kroz Suecki kanal.

“Ove vrste vode porijeklo iz Indijskog okeana i Crvenog mora, a ovaj fenomen se naziva Lesepsijska migracija i dobio je ime po francuskom diplomati koji je učestvovao u izgradnji ovog kanala. Neke vrste dospiju u Jadran i putem drugih izvora, kakve su recimo balastne vode brodova, koje bivaju prosute u Jadran, a potiču iz nekog drugog regiona svijeta”, objašnjava Ćetković.

Ćetković navodi da je od relativno skoro primijećena riba lav, koja ima otrovne bodlje kojima se brani od predatora.

“I sama je predatorska vrsta i predstavlja opasnost za veliki broj prirodnih stanovnika Jadrana. U slučaju ulova, prilikom rukovanja ovom vrstom, treba preduzeti mjere kako ne bi došlo do uboda. Takođe, tu su i vrste iz porodice napuhača čiji organi posjeduju otrov tetrodotoksin, neurotoksin opasan po čovjeka. Ove ribe se ne smiju koristiti u ishrani ljudi, a treba izbjeći i bilo kakav dodir ili obradu ribe, jer se tako može potencijalno doći u kontakt sa otrovom”, upozorava Ćetković.

Ako se dođe u kontakt sa ribom lav, onda mjesto uboda treba brzo istisnuti koliko se može i nikako ne stavljati led, nego nešto vrelo, uroniti mjesto uboda u vrelu vodu, jer je njen otrov termolabilan, što znači da se na oko 70 stepeni degradira i tako se smanjuje njegovo dejstvo, ističu stručnjaci.

Riba lav razmnožava se tokom cijele godine, a nema prirodnih neprijatelja, zbog čega se brzo i uspješno širi. Od februara 2023. godine do danas zabilježeno je šest nalaza ove vrste u crnogorskim vodama, a očekuje se da će se broj viđenja i ulova povećavati.

Uglavnom se zadržava na stjenovitom dnu, a njen ubod može uzrokovati višednevni bol, znojenje, smetnje u disanju, a u ekstremnim slučajevima i paralizu.

U Hrvatskoj je nedavno uhvaćena riba napuhača, ili fugu riba, na koju upozorava i Ćetković. Sasvim je moguće da je ova vrsta i u našem dijelu Jadrana, pa se preporučuje oprez, ukoliko se primijeti.

Napuhači (naduvači) umjesto da pobjegnu kada su u opasnosti, koriste svoja elastična tijela i sposobnost da brzo unesu ogromne količine vode (pa čak i vazduha kada je potrebno) da se pretvore u gotovo nejestivu loptu nekoliko puta veću od normalne veličine. Neke vrste takođe imaju bodlje na koži da bi bile još manje ukusne. Skoro svi sadrže tetrodotoksin, veoma jak neurotoksin koji može izazvati paralizu nervnog i respiratornog sistema i izazvati smrt.

Ćetković naglašava da većina tih vrsta se još uvijek srijeće relativno rijetko u ovom području, nalazi se sporadično i nema pravila, gdje se i kada mogu sresti.

Što se tiče njihove kontrole i razmnožavanja, kako kaže, postoji problem, jer dio ovih vrsta nema prirodnog neprijatelja u Jadranu, a i oni stanovnici Jadrana koji bi mogli da igraju tu ulogu imaju jako nisku brojnost, uslijed dugotrajne i intenzivne eksploatacije ovog basena.

To su različite vrste kernji i morskih pasa koji se prirodno nalaze u Jadranu, ali tih vrsta je sve manje, što govori o uništavanju bioraznolikosti autohtonih (domaćih) vrsta.

“Praćenje ovih invazivnih vrsta se vrši isključivo kroz prijave ulova ribara ili njihovog viđenja u ekosistemu. Zato apelujemo na građane da Institutu dostave slike svake njima nepoznate vrste ribe ili drugog morskog organizma, te ih ni u kojem slučaju ne konzumiraju prije nego dobiju odgovor o kojoj vrsti se radi. Zbog veoma niske brojnosti većine invazivnih vrsta, nije moguće sprovoditi detaljnija naučna istraživanja, jer se ne može doći do dovoljnog broja primjeraka. A zbog veličine i nedostupnosti morskih ekosistema, može se reći da ne postoji način na koji je moguće ukloniti neku invazivnu vrstu iz određenog regiona kada se ona pojavi. Njihovu brojnost je u određenoj mjeri moguće regulisati izlovom ili određenim akcijama ciljanog sakupljanja”, navodi Ćetković.

Ove vrste, kako kaže ovaj stručnjak kotorskog Instituta, nesmetano se razmnožavaju i mogu napraviti štetu domaćim vrstama, bilo kroz zauzimanje ili izmjenu njihovih staništa ili kroz kompeticiju za resurse hrane.

“Takođe, vrste predatorskih karakteristika, kao što je riba lav, direktno utiču na smanjenje brojnosti domaćih vrsta putem svoje ishrane. Još uvijek ne možemo procijeniti stvaran uticaj ovih vrsta na stanovnike Jadrana, međutim, postoje softveri koji se koriste za procjenu njihovog potencijalnog uticaja na određeni region, koristeći podatke o klimatskim karakteristikama ciljnog regiona i biologiji same invazivne vrste. Institut je već objavio naučne radove na ovu temu vezane za vode Crne Gore, ali i učestvovao na izradi radova sa takvom tematikom na nivou Jadranskog mora”, naglasio je Ćetković.

Ove vrste, kako objašnjavaju u Institutu, predstavljaju glavnu prijetnju autohtonim vrstama u Evropi, a svake godine nanose štetu vrijednu milijarde eura evropskoj ekonomiji. Budući da invazivne unesene vrste ne poštuju granice, akcija na evropskom nivou je djelotvornija od aktivnosti na nivou država članica i Institut je u tom smislu uključen u nekoliko programa.

Jedan od upečatljivih invazivnih organizama u Jadranu je i plavi rak (Callinectes sapidus) koji nanosi velike štete ribarima uništavajući im ulove i ribolovne alate. Pored rakova i riba u Jadran je dospjelo i mnoštvo drugih organizama, a značajnije su zelene alge iz roda Caulerpa, tzv. tumor Mediterana.

The post Dr Ćetković: Raste broj riba otrovnica u Jadranu, štetne za ekosistem, opasne za ljude first appeared on BARinfo.