PROFESIONALIZAM  (Posvećeno Petru Blaževiću)

U sezoni 80/81. iz Titograda u Bar se pre­selio Petar Blažević, tada ubjedljivo najbolji trener u Crnoj Gori. Njegovim dolaskom počeo je pravi razvoj i procvat košarke u gradu pod Rumijom.

Prije dolaska u Bar, osam godina je kao trener vodio KK “Budućnost”. Istovremeno je, sa bratom Jakovom, bio savezni košarkaški sudija. Veoma uspješno se bavio i atletikom. Bilo nam je nevjerovatno da tako kvalitetan trener dolazi u Bar i preuzima treniranje našeg kluba. Mnogo smo se obradovali tom potezu uprave, a Pero je, osjetivši potencijal, zasukao rukave.

U toj sezoni barski košarkaši su na kraju prvenstva imali isti broj bodova sa ekipom “MZT Skopje”. O prvaku Druge lige – grupa Jug odlučivala je majstorica. Utakmica se igrala u Beogradu i na tom prvom koraku “Mornar” nije uspio. Pobijedili su Makedonci 72:68. Ipak, za poče­tak Perovog rada u Baru to je bio odličan rezultat, koji je učvrstio temelje pravog organizovanog kluba.

Sljedeće sezone 81/82. ponovo je malo falilo da se košarkaši “Mornara” domognu Prve B lige. U viši rang je otišla “Iskra” iz Kumanova. Poslije te sezone, nekoli­ko igrača je napustilo klub. Mihailo Pavićević je otišao u “Budućnost”, a Rajko Čarapić, Mišo Nedić i Đorđi­je Pavićević u vojsku. U sljedeću sezonu ušla je sasvim mlada ekipa. Ipak…

U sezoni 82/83. postao sam pomoćnik Petru Blaže­viću. U našoj saradnji koja je trajala šest godina, od nje­ga sam naučio puno košarke. Za to sam mu zahvalan!

Pero je uvijek imao specifičan humor, koji je donio iz čuvene Hercegovačke ulice u Titogradu. Redovno smo na treninzima čekali neku njegovu provalu i kasni­je je prepričavali po barskim kafićima.

Jednostavno, bio je naš uzor.

U toj sezoni košarkaši “Mornara” zabilježili su nesvakidašnji kuriozitet. Bili su jedina ekipa u bivšoj Jugoslaviji koja je prvi dio prvenstva u saveznom ran­gu takmičenja završila bez poraza. Svih dvanaest uta­kmica! Svoje pratioce, “Prištinu” i “Slogu” iz Skoplja ostavili smo na osam bodova razlike. U drugom dijelu prvenstva, od 12 utakmica izgubili smo samo tri i to od “Primorja” u Herceg Novom, “Prištine” i od “Sloge” u Skoplju. Tri kola pred kraj prvenstva, košarkaši “Mor­nara” postali su prvaci Druge lige – grupa Jug. Prvi muš­ki klub iz Bara u saveznom rangu takmičenja!

U timu je bila fenomenalna atmosfera. Pravo dru­garstvo koje je pomoglo suverenom osvajanju prvog mjesta. Najbolji strijelac tog tima i čitave Druge lige bio je kapiten Dušan Pavlović sa 561 košem, 27 koševa po utakmici, za njim Miomir Dodo Peličić (478), Milan Rondović (464), Slavko Lekić (219), Bogdan Ljutica (149), Dragan Rondović (102), Milan Nikolić (28), Nenad Vujanović (10), Darko Knežević (8), Igor Ojdanić (4), Drago Krivokapić (4). Jedino se u listu strijelaca u toj sezoni nisu upisali mladi Goran Gašo Radonjić i Blažo Popović.

Bio bih nepravedan kad ne bih pomenuo i velikog sportskog entuzijastu, tadašnjeg i kasnijeg dugogodišnjeg predsjednika kluba, Velimira Velja Vlahovića. On je svojim radom i pronalaženjem sredstava omogućio da košarkaški klub “Mornar” postane jedan od vodećih klubova u našoj republici, a i izvan repu­bličkih granica.

Sve utakmice u tadašnjoj Drugoj ligi igrali smo u sali Poljoprivredne škole, koja je mogla primiti najviše 600 gledalaca i uvijek je bila puna do posljednjeg mje­sta. Poslije te sezone, izgrađena je dvorana OŠ “Jugosla­vija”, đe smo, 8. oktobra, započeli prvenstvo u Prvoj B jugoslovenskoj ligi. Igrali smo protiv bivšeg prvoligaša “Kvarnera” iz Rijeke.

Zahvaljujući Petru Blaževiću, poslije samo dese­tak godina postojanja, barska košarka se našla na karti tadašnje Jugoslavije i ostala do današnjih dana. Kad o košarci u Crnoj Gori razgovaram sa ljudima iz krajeva koji su nekad bili jugoslovenski, poslije “Budućnosti” svi se sjećaju jednog od najluđih i najvrelijih terena – u Baru.

Poslije mog odlaska u Kranj, 1989. godine, poslao sam mu pismo zahvalnosti. Te godine sam postao prvak Slovenačke lige i mislio sam kako je red da mu se zahvalim za sve što je učinio za mene i barsku košarku.

A učinio je mnogo.

The post Predrag Milović: Dolaskom Petra Blaževića počeo je razvoj i procvat košarke u Baru first appeared on BARinfo.

Prostor na kome je održano ovo književno veče nije slučajno odabran. U neposrednoj blizini, terenu kod Gimnazije, počeli su prvi košarkaški, pa i trenerski, koraci Predraga Peđe Milovića.

Ljubitelji košarke, ali i pisane riječi o njoj, koji su popunili sva mjesta na tribinama, su s pažnjom ispratili predstavljanje knjige kroz razgovor autora i moderatora programa Željka Milovića .

„Knjiga je priča o Peđi, kroz košarku i o košarci kroz Peđin život, jer je to neodvojivo i isprepletano“, kazao je u uvodu moderator i selektor bARS-a Željko Milović.

„Ona je podsjetnik na pionirske dane košarke u gradu pod Rumijom, zbirka anegdota, ali i preciznih informacija i zabilješki iz dnevnika koje je Milović decenijama vodio tokom igračke i trenerske karijere. Pored ostalog, čitalac stiče uvid o postojanju prvog neformalnog kluba ‘Gimnazijalac’, nastanku prvog registrovanog kluba ‘Mladost’, ulasku u Drugu, pa u Prvu B ligu Jugoslavije, zlatnim danima ženske košarke u Baru tokom osvajanja Lige i Kupa Crne Gore… kroz sentimentalnu prizmu nostalgije za rodnim krajem”, kazao je Željko Milović.

Autor je pozdravio prisutne, izrazivši zahvalnost što su došli na promociju. Ispričao je potom kako je počeo da piše dnevnike iz čijih rukopisa je i nastala knjiga.

“Nastavnica srpskohrvatskog jezika i književnosti Vasiljka Đurišić je 1972. godine, kada sam bio u petom razredu osnovne škole, predložila đacima da vode dnevnik o tome kako su proveli ljetnji raspust. Ja sam raspust provodio pod Komovima u selu Beđu, tako da su te prve zabilješke vezane za boravak tamo.Vremenom je ljubav prema knjigama i književnosti rasla i trajala godinama. Dnevnike sam nastavio da pišem i kada sam bio u vojsci, u Siriji kao trener, a najviše kada sam bio trener u Baru. Iz tih mojih priča nastale su kolumne, a potom i knjiga ‘Košarkaške i druge priče’”, objasnio je Milović.

Po dolasku iz Podgorice, u kojoj je pohađao prvih šest razreda škole, porodica se preselila u Bar.

U knjizi oživljava Trudbeničko naselje, u kome je najprije živio, koje se nalazilo između dva bunkera, gdje je sada kafe-poslastičarnica “Martina”.

“U tom naselju nije bilo nikakve razlike između djece, onih čiji su roditelji bili direktori i onih iz radničke klase”, prisjeća se Milović.

Peđino interesovanje za sport bilo je najprije za fudbal, kao uostalom i svih dječaka u tom uzrastu. Ljubav prema košarci vezuje za jednu izuzetnu ženu, Branku Korać profesoricu fizičkog vaspitanja u Gimnaziji “Niko Rolović”.

“Veoma sam srećan što sam u prilici da javno kažem nešto o toj divnoj ženi. Na prvom treningu nam je kazala da ako želimo da se bavimo sportom ne smijemo da pijemo i pušimo. Ali, što je još važnije da ćemo jedino ako budemo dobri ljudi, uspjeti u životu. Trudio sam se cijeli život da se tim rukovodim. Te njene riječi nikada nijesam zaboravio. Bila je ne samo trener, već naš roditelj. Ona se nije previše bavila košarkom, nakon nje smo imali i bolje trenere, ali nikada boljeg čovjeka. To je nezaboravno za cijelu generaciju gimnazijalaca, a posebno za nas košarkaše”,  sa sjetom je ispričao Milović. On se prisjetio i drugih profesora, a posebno veliki utisak na njega je ostavio Slobodan Topalović.

Zatim je govorio o počecima košarke u Baru.

“U februaru 1974. godine, u Zgradi distrubucije, sadašnjeg CB je bila osnivačka skupština košarkakog kluba, a na predlog kapitena Rajka Vujovića odlučeno je da se klub zove Mladost. Po ulasku u Drugu ligu klub je nazvan Mornar i to je početak barske košarke.

U Mornaru nisam bio u prvoj petorci. Bio sam uvijek direktan, a to mom treneru nije odgovaralo. Ali, glavni razlog zašto sam prekinuo košarkašku karijeru je to što smo nakon ulaska u Drugu ligu otišli na specijalističke preglede u Beograd gdje mi je ustanovljena aritmija srca, prilikom velikih napora”, objasnio je Milović.

Glavni “krivci” za početak trenerske karijere su njegove drugarice Vesna Jovanović Bokan i Vesna Aleksić Paladin. One su mu poslale pismo, dok je u Titogradu studirao pravo, da im je iz uprave košarkaškog kluba rečeno da ne želi niko da ih trenira i ukoliko ne nađu trenera da se klub gasi.

Nije se mnogo dvoumio i sa 19 godina je postao trener ženskog košarkaškog kluba. Postali su prvaci Crne Gore, osvojili Kup Crne Gore, prošli kvalifikacije za ulazak u Drugu ligu…

Prvi korak u nekoj ozbiljnoj košarci je kada je postao pomoćni trener Mornara Peru Blaževiću.

“Veoma sam mu zahvalan što je mene odabrao za pomoćnika, on je primijetio moju ambiciju i želju da napravimo nešto više u barskoj košarci.

Trenirao sam mlađe selekcije. Okupilo se tada oko 200 dječaka, od kojih su neki danas važan faktor košarke u Baru, ali i drugih privrednih grana,”, kazao je Milović, i izrazio nadu da je, makar malo, svojim radom doprinio tome.

Prisjetio se kako je upravo sa tom selekcijom učestvovao na turniru u Zagrebu. Tu su bile Cibona, Olimpija, Rabotnički.  Zahvaljujući trojkama talentovanog Peđe (Fura) Pavićevića pobijedili su ekipu Rabotničkog i to je, smatra Milović , bila njegova ulaznica u Sloveniju.

Prije toga je bio polufinalni turnir u Kranju, gdje su dobili prvoligaše Partizan i Zadar i ekipu Triglava.

Knjiga „Košarkaške i druge priče“ je, kaže Milović, nastala zahvaljući novinarki Gordani Vujović koja se čitajući njegove kolumne na Bar Infu zainteresovala za njegov rad i nagovorila ga da je napiše.

Ona je i bila specijalni gost na promociji Milovićeve knjige.

“Promovisala sam svoje i tuđe knjige na raznim mjestima, ali nikada na košarkaškom terenu. Za mene je ovo nevjerovatan doživljaj”, kazala je Vujović, obraćajući se publici.

Objasnila je potom kako je došlo do saradnje sa Peđom Milovićem. Sjećala ga se iz komšiluka kada je živjela u Malom dvorcu. Ubrzo se preselila i nije znala šta se sa njim dešava.

“Kada sam počela da čitam njegove kolumne na Bar Infu, to je bilo nevjerovatno otkriće za mene. Dopalo mi se kako piše. Shvatila sam da je uspio u životu, a bilo je toliko razloga da ne uspije. Svojim trudom i zalaganjem uspio je da napravi karijeru na kojoj mnogi mogu da mu pozavide”, kazala je Vujović.

Poseban utisak na nju su ostavile priče u kojima je vrlo emotivno pisao o Baru, ali i o Sloveniji u kojoj decenijama živi. Ističe da je veoma ganulo to što je kada su igrale reprezentacije Crne Gore i Slovenije, on pjevao i jednu i drugu himnu.

Tako je na moj, i nagovor Željka Milovića, Peđa odlučio da napiše knjigu, objasnila je Vujović.

“Ovo večeras je bio moj najteži trening u životu. Jako sam srećan da je na promociju došao veliki broj mojih prijatelja iz svih krajeva svijeta. Nadam se da je bilo lijepo druženje, stvarno sam presrećan i teško zadržavam svoje emocije”, kazao je vidno uzbuđen Milović, po završetku promocije za Radio Bar i Bar Info.

Rekao nam je da trenutno piše još dvije, tri knjige.

“Knjiga o mom životu u Sloveniji je pri kraju. Moj boravak tamo i nije tako sjajan, iako je to jedna divna zemlja. Klubavi su kao i naši u Crnoj Gori dosta neuređeni, tako da nekada čovjek ostane i bez novca koji je zaradio. Ali bez obzira na to, presrećan sam. To su jedine dvije zemlje u kojima bih mogao da živim, Slovenija i Crna Gora.

Mislim da će te dvije – tri knjige koje istovremeno pišem, za dvije godine koliko mi je ostalo do penzije, biti završene i da ćemo se sresti ponovo na ovom istom terenu”, rekao nam je Predrag Peđa Milović.

Promociji knjige je prisustvovao Goran Đurović, ministar ekonomskog razvoja i turizma.

Barska izdavačka kuća “Mediteran Multimedia“, publikovala je prije dvije godine prvo djelo Predraga Peđe Milovića pod nazivom “Košarkaške i druge priče“. Prihod od prodaje knjige tada je usmjeren Narodnoj kuhinji u Baru.

Prikupljeni novaca od dopunjeg izdanja, koje je sinoć promovisano, biće uplaćen za liječenje oboljelog Marka Nikića, bivšeg košarkaša iz Bara.

The post Košarkaške i druge priče – najteži trening Peđe Milovića first appeared on BARinfo.

Riječ je o zbirci priča poznatog košarkaškog trenera iz Bara, koji od 1989. živi u Sloveniji, vodi tamošnje ekipe u kontinuitetu 33 godine, i oglašava se kolumnama na web-sajtovima i u časopisima. Prvo izdanje ove knjige objavljeno je jula 2020, a u odnosu na prvijenac, nova verzija ima tridesetak strana više.

Knjiga “Košarkaške i druge priče“ je podsjetnik na pionirske dane košarke u gradu pod Rumijom, zbirka anegdota, ali i preciznih informacija i zabilješki iz dnevnika koje je Milović decenijama vodio tokom igračke i trenerske karijere. Pored ostalog, čitalac stiče uvid o postojanju prvog neformalnog kluba “Gimnazijalac“, nastanku prvog registrovanog kluba “Mladost“, ulasku u Drugu, pa u Prvu B ligu Jugoslavije, zlatnim danima ženske košarke u Baru tokom osvajanja Lige i Kupa Crne Gore… kroz sentimentalnu prizmu nostalgije za rodnim krajem.

Djelo oživljava Bar sedamdesetih i osamdesetih: u njemu su autorovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti, košarkaši koji su odavno posljednji put stupili na parket sale, betonski i tereni osnovnih škola, jeftini jugoslovenski hoteli, putovanja na utakmice taksijem, dječaci predugačkih ruku i nogu, djevojčice nježnih pokreta koje se razgoropade na terenu, barake Trudbeničkog naselja, hotel “Agava“, Bedžetijeva slastičara, parapet pored mora, diskoteka “Crveni talas“, “Tarini“ autobusi… i lepeza barskih oriđinala koji su ostavili pečat u životu grada, na području od drvenih gatova do Zgrada solidarnosti i Pivnice, od Madžarice do Stare raskrsnice…

Predrag Peđa Milović je rano djetinjstvo proveo na Komovima, a od sedme godine je živio u Baru, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao je na Fakultetu fizičke kulture u Ljubljani.

Bio je član seniorske ekipe prvog barskog košarkaškog kluba “Mladost“ od 1974. do 1978. Nakon toga je radio kao trener timova iz Crne Gore, Slovenije, Sirije i sa Kosova. Trenutno je trener i predsjednik kluba “PVC Nagode Postojna“, u ovom slovenačkom gradu gdje je i nastanjen, te trener ŽKK “Ježice” Ljubljana.

Novac od prodaje prvog izdanja knjige poklonjen je Narodnoj kuhinji u Baru, a od drugog ide za liječenje mladog Baranina Marka Nikića.

Promocija drugog, dopunjenog izdanja knjige „Košarkaške i druge priče“ biće upriličena na Barskom ljetopisu, krajem jula 2022.  

The post Publikovano dopunjeno izdanje knjige Košarkaške i druge priče Peđe Milovića first appeared on BARinfo.

Ko košarku ne prati taj strast i adrenalin koji košarka budi ne može niti osjetiti, niti razumjeti. A košarka, kao i mnogi drugi sportovi, pretežno timski – drugarski, sa sobom nose i posebne živote, priče, uspomene, anegdote… I Bar – grad koji gleda na pučinu, a čuva ga Rumija, grad slobode, prostranstva i širokog srca čuva sjećanja generacija i vremena, poput starih maslina koje svjedoče raznim prilikama. Sa najljepšim nijansama zalaska sunca čiji se zraci prelamaju o plavetnost mora i planina, te stabala i krošnji, Bar je grad snage, emocija i dobrih ljudi. Možda je tako sa svima i svime čega se sjećamo, možda je tako samo zato jer se sjećamo ili jer pamtimo “neka bolja vremena”, a možda jer odrastamo, sazrijevamo, staramo… No, Bar i košarka u tandemu dvije su posebne životne ljubavi Predraga Peđe Milovića.

Život sa loptom, avanture i sjećanja sa (ne)poznatih terena, pa i neizlječiva nostalgija za Barom, kao i za Komovima gdje je tokom djetinjstva kao čobanin provodio dane, nostalgija za selom Bezjovo, ali i za poznatim gradskim licima, barskim oriđinalima, sportom i košarkom “iz onih vremena”… Sve to je podstaklo poznatog košarkaškog trenera iz Bara Predraga Milovića, koji od 1989. godine živi i radi u Sloveniji, da se vrati svojim dnevnicima kojima je dugo godina povjeravao razne anegdote, dogodovštine, tajne, sjećanja i uspomene, taktike i postavke, “cake” i formule…

Pored dnevnika, Milović se redovno oglašava i kolumnama na web-sajtovima i u časopisima… Spoj različitih rukopisa i vremena iznjedrio je knjigu “Košarkaške i druge priče”, prvijenac Peđe Milovića koji je objavila barska izdavačka kuća “Mediteran Multimedia“, kao dio istoimene Nevladine organizacije koja se aktivno bavi promocijom Bara, njegovog kulturno-umjetničkog nasljeđa i djela lokalnih autora.

 “Knjiga ‘Košarkaške i druge priče’ je podsjetnik na pionirske dane košarke u gradu pod Rumijom, zbirka anegdota, ali i preciznih informacija i zabilješki iz dnevnika koje je Milović decenijama vodio tokom igračke i trenerske karijere. Pored ostalog, čitalac stiče uvid o postojanju prvog neformalnog kluba ‘Gimnazijalac’, nastanku prvog registrovanog kluba ‘Mladost’, ulasku u Drugu, pa u Prvu B ligu Jugoslavije, zlatnim danima ženske košarke u Baru tokom osvajanja Lige i Kupa Crne Gore… kroz sentimentalnu prizmu nostalgije za rodnim krajem”, zabilježio je izdavač Željko Milović.

Kompletan novac od prodaje knjige biće poklonjen Narodnoj kuhinji u Baru.

Milović je godinama, bez velikih pretenzija, pisao dnevnike, bilješke, skice, sjećanja, kolumne… Inspiraciju je premještao na papir, da bi nedavno svjetlost dana ugledala i njegova prva knjiga.

“Moram reći da su me na izdavanje knjige praktično natjerali moji prijatelji Gordana Vujović i Željko Milović. Godinama sam pisao kolumne za Bar info i Barske novine, pa za još nekoliko slovenačkih portala i materijala je bilo puno. Nije mi bilo niti na kraj pameti da to ima neku vrijednost, jer su to bili samo moji trenuci inspiracije i bilješke iz mojih dnevnika, ali kad takvi majstori pera, kao što su Goca i Željko, tvrde da tu ‘ima nešto’, morao sam im vjerovati”, priča Milović za “Vijesti” o putu nastanka knjige.

Materijala je bilo i ima mnogo, ali je izdavač “presudio” da to ipak bude jedna “barska priča”.

“Gordana je došla na ideju i hvala joj na tome, da sve moje kolumne selektuje i popravi tako da budu spremne za knjigu, jer su, koliko sam razumio, kolumne drugačije forme od književne. Kao urednik izdanja i izdavačke kuće, Željko je drugačije prelomio i nije uvrstio u ovu knjigu kolumne koje sam pisao za slovenačke portale, želeći da ovo ipak bude ‘barska priča’”, iskreno otkriva autor “Vijestima”.

Na pitanje kako je i kada zakoračio u te “košarkaške vode” kojima i danas profesionalno pliva, Milović se prisjeća da je prije košarke bilo lutanja kroz nekoliko sportova, i sa i bez lopte…

“Bilo je to davne 1974. godine. Poslije lutanja u nekoliko sportova, fudbal, atletika, te godine sam upisao Gimnaziju ‘Niko Rolović’ u Baru. U tadašnjem klubu ‘Gimnazijalac’ formirali su kadetsku ekipu u kojoj sam se našao i ja. Igračka karijera trajala je samo četiri godine i igrom slučaja sam ušao u trenerske vode, a evo već 42 godine plovim njima”.

A koliko je trenerski poziv važan i presudan za mlade sportiste ogleda se i u rečenici jednog od najvećih i najboljih košarkaša svih vremena, Majkla Džordana koji je rekao: “Izgradio sam svoj talenat na ramenima nečijeg drugog talenta”.

Milović svoje talente i vizije prenosi mlađima, a kada je počeo bilo je igrača starijih od njega, trenera. No, njegove savjete spominju mnogi, između ostalih i jedan od ranijih njegovih učenika, a danas kolega – trener Vasilije Vanja Budimić.

“Trener koji je ostavio najveći trag u mojim mlađim danima je Predrag Milović, koji se kasnije kao trener dokazivao u Sloveniji. Sve što sam naučio do 17/18. godine dugujem njemu”, istakao je Budimić ranije.

Milović je bio član seniorske ekipe prvog barskog košarkaškog kluba “Mladost“ od 1974. do 1978, a odmah nakon toga je postao trener. Kao prvi trener ženskog tima “Mladost“/“Mornar“ iz Bara, još kao dvadesetogodišnjak, postao je prvak i osvajač kupa Crne Gore. “Triglav“ iz Kranja je 1990. uveo u I-B ligu Jugoslavije, postavši prvak Slovenije, a “Idriju“ i “Novu Goricu“ uveo je u Prvu slovenačku ligu. Sa ženskim klubom “Ježice“ osvojio je 1998. duplu krunu – šampionat i kup Slovenije. Trenirao je timove iz Crne Gore, Slovenije, Sirije i sa Kosova. Od 1989. živi u Sloveniji i vodi tamošnje ekipe već 31 godinu. Trenirao je i košarkaše cetinjskog Lovćena 2003. godine, ali se nije zadržavao… Trenutno je trener i predsjednik kluba “PVC Nagode Postojna“, u ovom slovenačkom gradu gdje je i nastanjen.

S obzirom na bogato iskustvo, “Vijesti” je zanimalo da li se i kako košarka promijenila, odnosno mijenjala, tokom godina.

“Sadašnji sport, ne samo košarka, sasvim je drugačiji. Drugačiji su ljudi, metode treninga i naravno sam pristup vrhunskom sportu. Naravno, svi mi patimo za onim starim vremenima, tvrdeći da je bilo humanije, sa puno entuzijazma, ali ovaj sadašnji sport je proizvod novog, modernog društva. Ko se ne prilagodi, bolje da ga nema”, zaključuje Milović.

Ključ svega su, ističe, bili upornost i želja. Tokom razgovora za “Vijesti” on se prisjetio i jedne simpatične situacije iz svoje mladosti iz koje današnja omladina može mnogo toga zaključiti i naučiti.

“U Baru je radio jedan veoma dobar trener (Petar Blažević) od kojeg sam puno košarke naučio. Imao je puno literature, ali meni je bilo nekako muka da ga pitam bi li mi je dao. Želio sam da je svu pročitam i ponešto zapišem. Znam da bi mi je bez problema ustupio, ali jednostavno respekt prema starijem kolegi me je zaustavljao u toj namjeri. Dosjetio sam se drugog načina kako da dođem do literature… On je pratio sve seminare širom Jugoslavije. U hotelu je spavao sa jednim našim košarkašem, a petkom popodne je odlazio za Titograd. Samo što bi se on ukracao na voz, ja sam već bio u njegovoj sobi, naravno u prisustvu tog košarkaša i prepisivao literaturu (tada nije bilo štampača) od petka popodne do neđelje popodne. Dakle, petkom do ranih jutarnjih sati, kao i subotu cijeli dan i noć… Isplatilo se! Ipak, nikada nijesam prestao da učim. Možda poslije ove priče moje mlade kolege shvate koliko sam bio ambiciozan, koliko sam znao što želim i koliko oni moraju raditi kako bi došli do što više košarkaškog znanja”, poručuje Milović.

Mnoge slične trenutke Milović je oživio u svojoj knjizi. Zgodan naslov “Košarkaške i druge priče”, jer djelo oživljava i grad Bar tokom sedamdesetih i osamdesetih godina…

“U njemu su autorovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti, košarkaši koji su odavno posljednji put stupili na parket sale, betonski i tereni osnovnih škola, jeftini jugoslovenski hoteli, putovanja na utakmice taksijem, dječaci predugačkih ruku i nogu, djevojčice nježnih pokreta koje se razgoropade na terenu, barake Trudbeničkog naselja, hotel ‘Agava’, Bedžetijeva slastičara, parapet pored mora, diskoteka ‘Crveni talas’, ‘Tarini’ autobusi… i lepeza barskih oriđinala koji su ostavili pečat u životu grada, na području od drvenih gatova do Zgrada solidarnosti i Pivnice, od Madžarice do Stare raskrsnice…”, ističe Željko Milović opisujući knjigu.

Stiče se utisak da knjiga, na fonu košarke, terena, igre i sporta, predstavlja zapravo autorovu potrebu da ostavi pisani trag svojih sjećanja, saigrača na parketu i u životu.

“Za sve ovo najviše su krivi moji dnevnici i moje slonovsko pamćenje”, kaže on uz osmijeh i nastavlja:

“Nadam se da nijesam nikoga od mojih junaka pogrešno opisao ili anegdote o njima pogrešno napisao. Ako sam to uradio, bilo je to nehotice i iskreno se izvinjavam… Tih godina Bar je bio puno manji grad i svi smo se poznavali. Svako je znao svačije muke i prelijepe životne situacije. Kao da nije bilo tajni među nama. Jednostavno, i danas imam osjećaj da smo u Baru svi bili kao jedna porodica. Naročito gradsko jezgro Topolica… Nedostaju mi ta vremena… Preko noći sam sazreo, jer je životna situacija bila takva da sam jednostavno morao. Danas teško mogu zamisliti mladića od 19 godina da je košarkaški trener ženske seniorske ekipe u kojoj je i puno starijih košarkašica od njega”, priča Milović, a osjeća se nostalgija.

On je rano djetinjstvo proveo na Komovima, a od sedme godine je živio u Baru gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao je na Fakultetu fizičke kulture u Ljubljani. Životni putevi su nepredvidljivi, a nostalgija za rodnim krajem, ili pak nekim vremenom koje je prošlo, nijesu se smirili… Tako je, možda, i knjiga nastala, odnosno svi oni spisi koji su joj prethodili… “Odgovor je u vašem pitanju… ‘Kriva’ je neizlječiva nostalgija za Barom, za mojim Komovima i mojim prelijepim selom Bezjovom. Posljednjih nekoliko godina imam malo više vremena i nema mjeseca u godini da nijesam došao bar neđelju dana do Bara. Nema nijednog dolaska u Crnu Goru da nijesam stigao do Komova i mog katuna Zagon Milovića, gdje sam kao čobanin proveo veći dio svog djetinjstva. Ostanem tamo po nekoliko sati da napunim baterije, premotam uspomene i pravac Slovenija. Naravno, u Baru imam veliki broj divnih prijatelja, kumova i rođaka, tako da mi je svaki minut ispunjen srećom i ljubavlju”, ističe Milović.

U Sloveniju se zaljubio na prvi pogled. Organizacija i disciplina te države, reklo bi se, da su mnogo drugačije u odnosu na ostale države bivše Jugoslavije. Milović smatra da će se Slovenija među prvima izboriti sa pandemijom koja je još uvijek ne jenjava. Ipak, korona se ne odražava mnogo na njegove obaveze.

“Slovenija je zemlja koju obožavam, jednostavno sam zaljubljen u nju, naročito u njenu prirodu. Tu živim evo već 32. godinu. Njihova organizacija i disciplina su fascinantne, pa su tako pristupili i ovoj pandemiji. Sve je pod kontrolom i vjerujem da će Slovenija biti jedna od prvih evropskih zemalja koja će izaći iz ove borbe kao pobjednik. Za sada treniramo sasvim normalno kao prije par mjeseci, ali prije svakog treninga moramo predati spisak ljudi koji ulaze u dvorane. Prvenstvo i utakmice još uvijek nijesu počele, ali vjerujem da ćemo dobiti uputstva kako da organizujemo te javne priredbe”, objašnjava on.

Iako živi i trenira u Sloveniji, aktivno prati i crnogorsku košarku scenu, ili “našu košarku”, kako reče. Nezaobilazno je pitanje za koga navija (iako se odgovor dâ naslutiti unaprijed), pa i šta misli o crnogorskoj ligi.

“Naravno da pratim našu košarku. Nije teško pogoditi da navijam za ‘Mornar’, klub kojem sam poklonio svoju mladost, klub na čijoj sam osnivačkoj skupštini bio kao igrač davnog 24. februara 1974. godine. Crnogorsku ligu manje pratim, ali je evidentno da u Crnoj Gori ima puno potencijala i da djeca puno više vole košarku nego u mnogim evropskim zemljama”, kaže Milović.

Da ljudi koji istinski vole nešto budu i otvoreni kritičari dokazuje i njegova primjedba:

“Jedinu primjedbu imam na to što puno mladih igrača odlazi u Evropu gdje je selekcija ubitačna. No, vidim da se baš ove godine politika promijenila i da se puno naših igrača vratilo iz Evrope u podgoričke ABA 2 ligaše. Jako sam zadovoljan zbog toga. Najviše me raduje što je ‘Budućnost’ napravila veoma hrabar potez i produžila saradnju sa mladim i veoma perspektivnim trenerom Petrom Mijovićem, koji je bio moj pomoćnik u Baru 2002. godine. Dakle, moramo puno više cijeniti domaće trenere, jer ovi što dođu sa strane obično imaju bolji marketing, a ne pretrgnu se od nekog silnog rada”, poručuje Milović.

Upravo u periodu pošasti, ali i vremenu kada odavno već vladaju lakomost i proždrljivost, dobar i plemenit čovjek se pokaže, od sitnih do velikih gestova. Milović je jedan od onih koji tiho i humano pomažu kad god to mogu. On je i ovu priliku iskoristio u tu svrhu, pa će sav prihod od knjige “Košarkaške i druge priče” biće poklonjen Narodnoj kuhinji u Baru.

“Sâm sam radničko dijete koje život baš i nije mazio i bilo je puno teških trenutaka u njemu… Sve sam preživio i svako od tih, nesnađenih ljudi, moj je brat po mnogo čemu… Ali, ovo je moj svečani trenutak izdavanja prve knjige u kojoj ponešto piše i o tome, pa neću da kvarim taj doživljaj… Pomažem mnogim ljudima širom Crne Gore i svijeta, ali ne želim da se hvalim time! Mislim da bi ovaj svijet bio puno drugačiji, kad bi oni koji imaju – dijelili svoja dobra sa siromašnim ljudima. Tako su nam nekad davno govorili, da uzimamo samo koliko nam treba. E sad, što nekima treba baš puno i onda zaborave na one druge, to je druga priča, nažalost tužna”, smatra Milović.

Milović je želio iskoristiti priliku i istaći jednu posebnu zahvalnost na pismu koje je, možda, bilo i presudno za njegovu karijeru i život…

“Na kraju bih se želio zahvaliti dvjema divnim ženama, nekada djevojkama i mojim košarkašicama, Vesni Jovanović Bokan i Vesni Aleksić Paladin, što su mi poslale to ‘Pismo sudbine’ (tako je naslov u mojoj knjizi) u studentski dom u Titogradu davne 1979. godine, u kome je stajalo da uprava kluba želi rasformirati žensku ekipu, jer neće niko da ih trenira. Ako one dvije nađu trenera, život ženske ekipe biće produžen. Sjetile su se mene i hvala im. Da toga pisma nije bilo, ko zna kojim bi stazama danas plovio moj život”.

Kroz razgovor sa Predragom Peđom Milovićem moglo se mnogo naučiti, o svemu. Ipak, poseban je savjet ostavio za kraj, jer obično prođe dosta vremena dok se do te, životne, pouke dođe…

“Čitaocima ‘Vijesti’, naročito ovim mlađima, preporučio bih da njeguju svoje porodice, da zajedno ratuju u ovom teškom životu. Sve je to puno lakše, ako nađu ženu ili čovjeka svog života. Ako promaše, e onda su promašili život. To stalno ponavljam svojim košarkašima. Ja sam imao sreću, prije tačno 37 godina, da pronađem jednu Starobaranku Vesnu, a život me je nagradio neizmjernom porodičnom srećom. Sin Savo je košarkaški trener u njemačkom Bonu, ćerka Anđela trenutno živi u Sloveniji. Danas uživam u ludorijama dvojice unuka – Nikše i Fjodora i moj život je ispunjen. Pa ipak, najvažnije je da budemo skromni i da se trudimo, da budemo dobri ljudi”.

The post Košarkaške i druge priče grada pod Rumijom first appeared on BARinfo.

Riječ je o zbirci priča poznatog košarkaškog trenera iz Bara, koji od 1989. živi u Sloveniji, vodi tamošnje ekipe u kontinuitetu 31 godinu, i oglašava se kolumnama na web-sajtovima i u časopisima.

Knjiga “Košarkaške i druge priče“ je podsjetnik na pionirske dane košarke u gradu pod Rumijom, zbirka anegdota, ali i preciznih informacija i zabilješki iz dnevnika koje je Milović decenijama vodio tokom igračke i trenerske karijere. Pored ostalog, čitalac stiče uvid o postojanju prvog neformalnog kluba “Gimnazijalac“, nastanku prvog registrovanog kluba “Mladost“, ulasku u Drugu, pa u Prvu B ligu Jugoslavije, zlatnim danima ženske košarke u Baru tokom osvajanja Lige i Kupa Crne Gore… kroz sentimentalnu prizmu nostalgije za rodnim krajem.

Djelo oživljava Bar sedamdesetih i osamdesetih: u njemu su autorovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti, košarkaši koji su odavno posljednji put stupili na parket sale, betonski i tereni osnovnih škola, jeftini jugoslovenski hoteli, putovanja na utakmice taksijem, dječaci predugačkih ruku i nogu, djevojčice nježnih pokreta koje se razgoropade na terenu, barake Trudbeničkog naselja, hotel “Agava“, Bedžetijeva slastičara, parapet pored mora, diskoteka “Crveni talas“, “Tarini“ autobusi… i lepeza barskih oriđinala koji su ostavili pečat u životu grada, na području od drvenih gatova do Zgrada solidarnosti i Pivnice, od Madžarice do Stare raskrsnice…

Predrag Peđa Milović je rano djetinjstvo proveo na Komovima, a od sedme godine je živio u Baru, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao je na Fakultetu fizičke kulture u Ljubljani.

Bio je član seniorske ekipe prvog barskog košarkaškog kluba “Mladost“ od 1974. do 1978. Nakon toga

je radio kao trener. Kao prvi trener ženskog tima “Mladost“ / “Mornar“ iz Bara postao je još kao dvadesetogodišnjak prvak i osvajač kupa Crne Gore. “Triglav“ iz Kranja je 1990. uveo u I-B ligu Jugoslavije, postavši prvak Slovenije, a “Idriju“ i “Novu Goricu“ u Prvu slovenačku ligu. Sa ženskim klubom “Ježice“ osvojio je 1998. “duplu krunu“ – šampionat i kup Slovenije. Trenirao je timove iz Crne Gore, Slovenije, Sirije i sa Kosova. Trenutno je trener i predsjednik kluba “PVC Nagode Postojna“, u ovom slovenačkom gradu gdje je i nastanjen.

Novac od prodaje knjige biće poklonjen Narodnoj kuhinji u Baru.

The post Iz štampe izašla knjiga Predraga Peđe Milovića: Košarkaške i druge priče first appeared on BARinfo.