Mediteran je stanište nekoliko vrsta otrovnih riba i meduza čiji ubodi izazivaju intenzivan bol, a rijetko i ozbiljne zdravstvene prijetnje. Poznavanje karakteristika ovih vrsta, simptoma uboda, te prve pomoći i prevencije, ključno je za sigurnost kupača, ronilaca i ribolovaca.

Kad su u pitanju ubodi otrovnih riba, najčešći princip liječenja uboda mnogih od ovih morskih organizama je primjena toplote. Otrovi riba su termolabilni, što znači da se njihove proteinske komponente razgrađuju na temperaturama iznad 40°C. Uranjanjem zahvaćenog dijela tijela u vruću vodu postiže se rastvaranje (denaturacija) toksina, što brzo i značajno ublažava bol. Vodu treba koristiti s oprezom, između 40 i 45°C, kako bi se izbjegle opekotine, uz prethodno testiranje temperature na zdravom dijelu tijela. Postoje dokumentovani slučajevi opekotina zbog nepravilne primjene.

Riba pauk je otrovna pridnena riba, naraste do 35 cm. U Jadranu obitava nekoliko vrsta ove ribe i sa svakom morate biti oprezni. Živi na muljevitim ili pješčanim dnima do 150 metara dubine. Danju se zakopava u pijesak, čekajući plijen. Otrovne žlijezde nalaze se na bodljama prve leđne peraje i škržnih poklopaca. Ubodi se najčešće dešavaju slučajnim gaženjem ribe u pijesku, ili u šaku, kad su u pitanju ribolovci.

Simptomi uboda: Izuzetno jaka, žareća bol (najintenzivnija u prva dva sata, traje do dvije sedmice), crvenilo, oticanje (stopala ili šake), blago krvarenje. Rijetki sistemski simptomi: nizak krvni pritisak, otežano disanje, vrtoglavica, paraliza, drhtavica i znojenje.

Moguće komplikacije: Bodlja se može slomiti i ostati u koži, infekcija, granulomi, rijetko anafilaktičke reakcije, vrlo rijetko zatajenje disanja ili srčani kolaps, pa čak i smrt.

Škrpina naraste do 50 cm. Živi na stjenovitim dnu, koralnim grebenima i obalnim vodama Mediterana, obično do 50 metara dubine. Otrovne žlijezde nalaze se u bodljama leđne, trbušne i analne peraje. Najčešći ubodi dešavaju se ribolovcima prilikom rukovanja ulovom.

Simptomi uboda: Intenzivan bol i oticanje na mjestu uboda, koje se može proširiti na cijeli ud. Krvarenje i promjena boje kože. Otrov je neurotoksičan. Sistemski simptomi: poteškoće s disanjem, šok, nizak krvni pritisak, slabost, nepravilan rad srca, bol u trbuhu, proliv, mučnina i povraćanje. Neurološki simptomi: anksioznost, delirijum, nesvjestica, glavobolja, trzanje mišića, utrnulost i paraliza.

Moguće komplikacije: Oporavak traje 24-48 sati (utrnulost može trajati sedmicama), moguća nekroza kože, rizik od infekcije. Otrov može ostati aktivan do dva dana nakon smrti ribe.

Riba lav je invazivna vrsta u Mediteranu, dostiže dužinu do 45 cm. Porijeklom je iz Indijskog okeana i Crvenog mora. Brzo se širi, posebno u istočnom Mediteranu. Živi do 80 metara dubine. Posjeduje otrovne bodlje. Kao i sve pomenute ribe, čak i uginula posjeduju otrov.

Simptomi uboda: Početni oštri bol praćena intenzivnom, dugotrajnom pulsirajućom boli (vrhunac 90 minuta, traje 6-12 sati do dana). Lokalni simptomi: oticanje, osjetljivost, crvenilo, znojenje i trnce, mjehurići, krvarenje. Sistemski simptomi: promjene srčanog ritma, bolovi u trbuhu, znojenje, slabost mišića, pa čak i nesvjestica.

Moguće komplikacije: Povećan rizik od infekcije, rijetko nekroza tkiva, granulomi, ozbiljne sistemske reakcije.

Za sve gore pomenute ribe skoro su isti koraci prve pomoći: Ako ste ubodeni tokom ronjenja, ostanite mirni i izađite iz vode, poštujući dekompresijska zaustavljanja. Pažljivo uklonite vidljive bodlje pincetom, pazeći da ne stisnete otrovne žlijezde. Najvažniji korak je primjena toplote: uronite zahvaćeno područje u vodu (do 45°C) 30-90 minuta. Koristite ljekove protiv bolova i provjerite status vakcinacije protiv tetanusa.

Što izbjegavati: Urin je neučinkovit, izbjegavajte led, hladne obloge, podveze ili kompresijske zavoje.

***

Morski ježevi su česti uobičajeni morski organizmi, a najbrojniji je ljubičasti morski jež (Paracentrotus lividus). Bodlje su duge, oštre i tamnoljubičaste boje. Ubodi se najčešće dešavaju u plitkim vodama, na kamenitim podlogama ili u livadama morske trave. Bodlje se zabijaju u kožu i mogu sadržati otrov.

Simptomi uboda: Intenzivan, žareći bol, crvenilo, oticanje, krvarenje, tamnoplava diskoloracija („tetovaža“). Sistemski simptomi (mučnina, povraćanje, trnci, slabost, bolovi u mišićima, nesvjestica, nizak krvni pritisak, poteškoće s disanjem, šok, paraliza) ukazuju na težu reakciju.

Prva pomoć: Ostanite mirni da ne bi nagazili još kojeg ježa. Isperite zahvaćeno područje morskom vodom (ne slatkom!). Uranjajte područje u vruću vodu (40-45°C) 20-40 minuta, do 3 puta dnevno; dodavanje bijelog sirćeta ili Epsom soli može pomoći. Pažljivo uklonite veće bodlje pincetom. Za uklanjanje pedicelarija (malih hvatajućih organa), nanesite pjenu za brijanje i nježno ostružite brijačem. Nanesite antibakterijsku mast. Bol se može ublažiti ljekovima bez recepta.

Što izbjegavati: Ne pokušavajte sondirati ranu iglom. Ne zatvarajte ranu zavojima, flasterom ili ljepilom. Ne preporučuje se korišćenje urina.

Moguće komplikacije: Infekcija (celulitis), granulomi, problemi sa zglobovima, reaktivna neuropatija. Rizik od tetanusa.

***

Susreti s meduzama i njihovi ubodi su relativno česti. Iako se često posljedice susreta sa meduzom nazivaju opekotine, radi se ipak o ubodima njihovih žarnih ćelija. Prepoznavanje vrste meduza može biti presudno za prvu pomoć. Najčešće vrste u Jadranu na koje treba da obratite pažnju su:

* Ljubičasta meduza (Pelagia noctiluca): Do 20 cm, ružičasto-crvena, osam dugih pipaka do 2 metra. Ubodi su vrlo otrovni.

* Morska pluća (Rhizostoma pulmo): Do 40 cm, bijelo-plavičasta, zvonastog oblika, bez rubnih pipaka, osam debelih „ruku“. Ubodi su srednje jačine, uzrokuju crvenilo, male mjehuriće i bol.

* Meduza kompas (Chrysaora hysoscella): Do 30 cm, bijelo-žućkasta s 16 smeđih pruga. Smatra se srednje otrovnom, ubod je bolan, ali obično nije opasan po život.

* Meduza kutija (Carybdea marsupialis): Klobuk u obliku kocke sa četiri duga tanka pipka. Preferira pješčano dno.

Simptomi uboda: Oštra, pekuća i žareća bol, crvenilo, oteklina, uzdignute crvene lezije/pruge, mjehurići, krvarenje, svrab, diskoloracija kože. Odgođene reakcije (osip, kožne promjene) moguće su sedmicama ili mjesecima kasnije.

Sistemske i alergijske reakcije (rijetko): Raširen svrab, glavobolja, vrtoglavica, mučnina, povraćanje, proliv, grčevi, bolovi u mišićima i zglobovima, opšta slabost, groznica, otežano disanje, kašalj, promjene pulsa, pad krvnog tlaka. Najozbiljnija je anafilaktički šok (oticanje tkiva, suženje disajnih puteva, kolaps cirkulacije). Angioedem (oticanje lica/grla) je opasan ako zahvati disajne puteve. Neurološki simptomi: zbunjenost, uznemirenost, utrnulost. Sekundarne bakterijske infekcije.

Prva pomoć: Ostanite mirni, odmah izađite iz vode. Isperite zahvaćeno područje obilnom morskom vodom (ne slatkom!). Pažljivo uklonite sve vidljive dijelove pipaka pincetom, plastičnom karticom ili rukavicama.

Za ljubičastu meduzu, morska pluća i meduzu kompas: Nanesite pastu od 50% sode bikarbone i 50% morske vode (5 minuta). Hladni oblozi (led umotan u krpu, 5-15 minuta). Strogo izbjegavajte sirće.

Za meduzu kutiju: Možete isprati sirćetom. Koristite vruće obloge ili uranjanje u toplu vodu (40-45°C) 5-15 minuta.

Opšti uputi: Hidrokortizonska krema, kalamin losion ili lidokain za svrab i nelagodu. Ljekovi protiv bolova bez recepta (paracetamol, ibuprofen).

Što izbjegavati: Trljanje zahvaćenog područja, ispiranje slatkom vodom, primjena alkohola, etanola ili amonijaka, urin, elastični zavoji, struganje žarnih ćelija.

Posebne situacije: Ubodi u usta/grlo kod male djece (opasno oticanje), ubodi u oči (hitna pomoć), ubodi u lice (opstrukcija disajnih puteva).

***

Prevencija je najbolja zaštita protiv uboda morskih organizama. Nosite zaštitnu obuću (vodene cipele, sandale s debelim potplatom) prilikom plivanja, ronjenja ili hodanja po plitkim, pješčanim ili stjenovitim područjima. Budite oprezni na pijesku gdje se otrovne ribe skrivaju, te u područjima sa stijenama ili morskom travom, gdje je stanište ježeva. Plivajte i ronite polako i pažljivo. Ribolovci i oni koji pripremaju ribu trebaju koristiti rukavice i kliješta, jer mrtve ribe takođe mogu ubosti. Za meduze, jedina poznata proaktivna mjera je nanošenje sloja vazelina na izloženu kožu. Ako ste skloni alergijskim reakcijama, konsultujte spasioce i pratite lokalne informacije o najezdama meduza.

Kada potražiti medicinsku pomoć:

Iako se mnogi ubodi mogu zbrinuti kod kuće, uvijek se preporučuje konsultovati ljekara. Hitnu medicinsku pomoć potražite odmah ako primijetite sljedeće:

Sistemski simptomi: Otežano disanje, bol u prsima, kolaps/nesvjestica/šok, nizak krvni pritisak, nepravilan rad srca, jaka mučnina/povraćanje/proliv/bol u trbuhu, opšta slabost/umor/bolovi u mišićima, neurološki simptomi (trnci, utrnulost koja se širi, trzanje mišića, paraliza, delirijum, jaka glavobolja), znakovi anafilaksije (oticanje lica/grla, osip, svrab, vrtoglavica).

Lokalni simptomi koji se pogoršavaju ili ne prolaze: Bol koja ne prolazi nakon 5-7 dana, znakovi infekcije (pojačano crvenilo, oticanje, gnoj, vrućina na mjestu uboda, crvene pruge, groznica), bodlje su prodrle u zglob/tetivu/blizu živaca/krvnih žila, nijeste uspjeli ukloniti sve bodlje, ili se razvije nekroza tkiva.

Posebne situacije: Ubodi u usta ili grlo kod male djece, ubodi u oči ili lice.

Brza medicinska konsultacija (nije hitno, ali je potrebno) je potrebna ako nijeste u mogućnosti ukloniti sve bodlje, pogotovo dublje, ako se bol ne smanjuje, ili ako se pojave odložene komplikacije poput granuloma, upale zglobova ili reaktivne neuropatije.

The post Priče talasa: Bolje da paziš, nego da nagaziš first appeared on BARinfo.

PT: Danas ćemo se fokusirati na to posljednje. Ljudi iz vašeg podneblja, iz Mrkojevića i Dobre Vode, su na poseban način vezani za more. Koji je vam usadio tu ljubav?

ĆA: Kada je bio zemljotres 79. godine, moja familija, kao i sve druge, dobila je šator za smještaj. On je bio u funkciji kratko vrijeme, jer smo poslije toga napravili neku baraku. Moj brat je uzeo taj šator i odnio ga na Veliki Pijesak i tog ljeta krenuo da kampuje. Imao sam sreću da je imao razumijevanja, pa je poveo i mene, iako sam imao samo deset godina. Mislim da sam jedini u društvu od moje generacije imao tu sreću da mogu da spavam svake večeri na plaži. Živjeli smo uz more, budili se na plaži. U to vrijeme tamo nije bilo struje, ni vode, nije bilo objekata – jednostavno more je bilo naše. I možete zamisliti, svako jutro se probudim, umjesto umivanja prvo jutarnje kupanje je u moru. A buđenje je bilo rano, jer čim sunce ugrije, u šatoru bi bilo previše vruće. I tako je ta ljubav krenula najviše zahvaljujući mom bratu.

Od tada mnogo više volim izlaske sunca nego zalaske sunca. Mislim da je to vrijeme dana romantičnije, ljepše. Naravno, znam da mnogi nemaju volju da se probude, da uživaju u tome. Tako je to krenulo, a sad bez mora ne mogu zamisliti život.

PT: Pošto su masline jedan od stubova mediteranske kulture, a vi ste predsjednik Društva maslinara Bar, ispričajte nam nešto više o maslinarskoj tradiciji vaše porodice.

ĆA: U našoj familiji se živi sa maslinom. U Dubrovniku, u porodičnoj kući, kod očevog brata od strica, pronašao sam jedan stari dokument koji je neka vrsta rodoslova naše familije. U tom dokumentu, iz 1718. godine, su nabrojani svi članovi naše familije, uz njihov lični opis, a i to čime su se bavili. U njima piše da je Alko Jusufov, tada nije bilo prezimena, vjerojatno smo od njega Alkovići, još 1718. godine imao masline i da se bavio maslinarstvom.

Iz generaciju u generaciju to je išlo naprijed, proširivali su maslinarske posjede, da bi prije Drugog svjetskog rata moj đed u Dobroj Vodi napravi uljaru. Tada se to zvala makina, a pošto je moja familija već imala mlinove za brašno, ovo je bila samo dopuna, ali značajni projekat.

Kada sam postao osnovac, moje prvo biciklo sam kupio radeći u našoj porodičnoj uljari. Proizvodili smo ulje do prije 15 godina. Nažalost, to je bio stari sistem proizvodnje. Naša familija se raširila, bilo nas je puno vlasnika, iako smo odličnim odnosima, nije više bilo lako povezati sve nas da se bavimo zajedničkim poslom.

Odrastao sa našom uljarom. Kasnije sam pohađao razne kurseve za degustaciju maslinovog ulja. Tamo bi nam dali da probamo neke karakteristike maslinovog ulja. Pomirišem i pomislim – Pa ovo miriše kao naša uljara. A to se osjeća jedna negativna osobina – upaljenost maslinovog ulja. U tim starim uljarama je bilo puno upaljenog maslinovog ulja i tu karakteristiku prepoznajem po našoj uljari. Kakvog god kvaliteta da je bilo, nije se moglo uporediti sa današnjim kvalitetom, ali za to vrijeme je bilo najbolje što je moglo biti.

PT: Jedno vrijeme je, kao izdanje Društva maslinara, izlazio časopis „Maslinada“, koji je pored nezaobilaznih specijalizovanih tekstova o maslina i maslinarstvu, obrađivao neke druge teme koje su bile zanimljive i širem auditorijumu. To je bio zanimljiv koncept, nešto što je dalo pravi mediteranski duh ovome gradu, što nam je možda i nedostajalo. Ispričajte malo više o tom vašem izdavačkom poduhvatu.

ĆA: Vaš kolega Željko Milović i ja smo se često družili, razmatrali smo razne opcije i mogućnosti, te došli na ideju da bi lijepo bilo da naše društvo izdaje časopis „Maslinada“. Naravno, mi nismo imali iskustva u tome, dok je Željko tu bio odličan. Njegovo iskustvo i znanje nam je bilo je presudno, a imali smo želju da radimo. I imali smo prijatelje kao što ste Vi, kao što je Rašo Petrić, i mnogi drugi iz grada koji su bili spremni da volonterski doprinesu da Bar dobije takvu vrstu časopisa.

Bili smo svjesni toga da ako se samo fokusiramo na maslinarstvo, nećemo imati veliki odjek, jer nemamo toliko tema iz te oblasti. Šteta bi bila da ne obuhvatimo ljekovito bilje, nešto iz mora… Da jednostavno taj mediteranski duh uključimo u naš časopis. I mislim da je to bio izvanredni posao koji smo radili. Željko je to super radio, svi koji su doprinosili tome volonterski, naravno i mi iz Društva maslinara. Šteta je što smo morali da prekinemo. Nažalost, pokušali smo da taj časopis finansiramo iz prodaje, ali njegova izrada je bila mnogo skuplja od tih sredstava, a nismo imali ni podršku. Nažalost, šteta je da nas Ministarstvo nije podržalo, mogla je i opština da nas podrži. Nakon šest brojeva morali da prestanemo sa izdavanjem. Nadam se da i sad nije kasno da možda neko prepozna taj značaj, da postoji neko mjesto gdje će se čitati o maslinama, ali i o našem dijelu Mediterana, o svemu tome što nas okružuje.

PT: Jeste li razmišljali o nekom online konceptu, što je u ovim vremenima vjerojatno jedina opcija da se radi?

ĆA: Pa i nismo. Kako smo stali, bili smo prilično razočarani i nismo dalje razmišljali. Ali ste sigurno u pravu da bi to možda bila prilika da nastavimo – u nekom online formatu. Na kraju krajeva, znamo da je ovo vrijeme u kome nestaju štampani mediji, tako da nije strašno ni to, moglo bi da se radi ta online verzija, bilo bi super i to.

PT: Vratimo se na vašu ljubav prema moru, prije svega na jedrenje i plovidbu. Ne odustajete od jedrilice. Kako to da se, pored toliko pasari i brodića sa motorima, baš odlučite na jedra?

ĆA: Još u djetinjstvu su počele da me fasciniraju jedrilice i jedrenje. Taj spoj prirode i čovjeka, pogon vjetra za pokretanje jedrilice, me zainteresovao. Negdje tu u Šušanju, zaboravio sam od koga, kupio sam dasku za jedrenje. I mislim da sam bio prvi koji je donio dasku za jedrenje na Veliki Pijesak. Tu nisu neki posebni dobri uslovi za jedrenje, po maestralu uglavnom se moglo, ali sam svakodnevno jedrio.

Mislim da poslije toga mog perioda više niko nije bio zainteresovan da jedri na Velikom Pijesku. A ja sam uživao u tome, znao sam da spakujem hitro dasku i da toliko brzo vozim iz Bara, da stignem, da mi ne promakne vjetar.

Jedan događaj mi je posebno ostao u sjećanju. Mislim da je to bilo 1999. godine, kad je bilo pomračenje sunca. Ne znam sjećate li se toga, ali svi su se uplašili od pomračenja sunca, grad je opustio.

Mi smo bili na Velikom Pijesku, august je bio, i plaža je postala pusta. Na plaži smo ostali nas petorica – Slavko Petrović u njegovom restoranu, Maćo Vojvodić u „Šansi“ i jedan Rumun koji je radio kod njega, moj brat Ismet i ja. Mislim da se to nikada neće ponoviti u istoriji – da na Velikom Pijesku u augustu, u sred dana bude petoro ljudi.

Bio sam pripremio dasku, jer su svi rekli da će tog trenutka kad bude pomračenje sunca, biti neki olujni vjetar. Nažalost, nije bilo olujnog vjetra i ja sam malo projedrio po tom laganom vjetru koji je bio tokom pomračenja.

Poslije toga sam imao sreću da sam dobio malu jedrilicu Microtoner. Sa njom smo nastavili da jedrimo. Najviše moja supruga i ja, a poslije, kad su djeca porasla i oni sa nama.

To je mala jedrilica, pet i po metara dužine. Nema unutrašnji motor, već vanbrodski od šest konja, a u početku smo imali 3,8 ks Tomos. Ali, mi smo takvim motorom i jedrima često išli u Boku, u Herceg Novi, na regate. Dugo smo bili jedini iz Bara, pored Dragana Lekića koji je dolazio sa prijateljima iz Herceg Novog i jedrio.

Nismo nikad postigli neke rezultate, a nije nam bio ni cilj da postignemo rezultate. Cilj je bio da jedrimo, da se družimo, da budemo u toj ekipi. I to je sad nekako postalo sastavni dio naše porodice. Uvijek se jedra pominju kod nas, uvijek se premještaju negdje… Dosta su bila stara, pa nam je Anto Baković poklonio neka malo bolja. Uglavnom, nama nije cilj brzina, ni da osvojimo neke regate, nego da uživamo u moru, čitava familija. Supruga mi je sa sjevera, ali i se ona prilagodila tome. To je baš mala jedrilica, ali nas troje, ćerka rjeđe, spavamo i živimo tu po četiri – pet dana. Naravno, tu su oskudni uslovi, ali kad se voli more, kad se živi sa morem, onda to uopšte nije problem.

PT: To dođe kao neko kampovanje na moru.

ĆA: Taman kao kampovanje na moru. Sada, u novije vrijeme smo nabavili kajak, odnosno, Peko Pukić nam ga je poklonio i za njega postoji neka vrsta jedra. Pa smo kupili to jedro, nadam se da ćemo ga isprobati ove godine. Mislim da je to više onako iz neke atrakcije i zabave, nego što će biti funkcionalno. Ono se uglavnom koristi kad je vjetar u leđa, da pokreće kajak.

PT: Znači ako gdje vidimo biciklo sa jedrima, znamo da ste vi…

ĆA: (Smijeh) Ako bude neko biciklo sa jedrima, mi smo sigurno!

PT: Vašeg brata Ismeta mnogi smatraju za jednog od boljih ribolovaca u Baru. Kako se vi snalazite u tom sportu?

ĆA: Pa, nažalost, loš sam u tom sportu. Moj brat Ismet je poznat, evo i Vama. Svi vole sa njim da pričaju o ribolovu. On zna puno o tome i ja ga često nerviram. Kad jedrimo od Bara do Herceg Novog, do Kotora ne spustimo udicu u more – „To je nenormalno, ne mogu da vjerujem da jedrite do Mamule, do Herceg Novog, a da ne pendulate“.

I onda mi je na silu pripremio štap i varalice i sve. Sad često kad tako idemo dalje, pendulamo, ponekad uhvatimo nešto, ali nismo baš posebno uspješni.

Takođe, imam i pušku za podvodni ribolov, s tim što i tu ne mogu reći da sam neki ribolovac, ali strašno volim more. Volim da ronim, da gledam dolje i onu pušku nosim kao neki razlog da ne idem praznih ruku, ali malo toga sam ulovio sa njom. Ja ne umijem da se kupam, kako ja kažem. Nosim masku, peraja, sve! Umjesto kupanja ja ronim, gledam salpice kako plivaju i pasu, meni je to uživanje i uopšte mi nije stalo da nešto moram da ulovim.

PT: Pošto je očigledno da vam je ljubav prema moru porodična, to ste uspješno prenijeli na sina. Je li to odmah prihvatio, je li to bio neki proces?

ĆA: To nije kao neka odluka – e sad ćeš da ti zavoliš more, nego kod nas se živi sa morem. Ćerka je imala osam mjeseci kada je spavala na jedrilici. Tako i sin, bukvalno su bili bebe kad su počeli da žive sa nama na jedrilici.

Ne znam kada su naučili da plivaju, jer od rođenja su na moru i na jedrilici. On je nije imao više od pet godina kada je ulovio ribu vuka. Ja sam mu nategao pušku i siguran sam da nije nišanio, nego da je imao sreće.

Vjerojatno ste negdje vidjeli da smo, prije nekog vremena, kada je imao 14 godina, kajakom veslali od Mamule do Ulcinja. Četiri dana smo veslali, bili smo samo nas dvojica i more. Imali smo u kajaku šator. Spavali smo u šatoru na obali gdje bi stali, ulovili neku ribu i pojeli je.

Veslanje kajakom je bilo posebno uživanje. Jedrilicom, koja ima kobilicu, morate paziti da se ne nasučete na stijenu ili hrid, da ne napravimo problem. A kajak je nešto čime možete osjetiti more potpuno. Uđemo u svaku uvalu, u svaku pećinu, izađemo gdje želimo. To je poslije plivanja najbliži spoj sa morem i sa prirodom. I ne bih ga dao sad za ne znam što.

PT: U razgovoru prije emisije ste pomenuli da narednih dana ponovo krećete u biciklistički pohod prema Italiji. Odnosno, kad se ovo bude čitalo na portalu, to će biti prošlo vrijeme.

ĆA: To je bila moja ideja, prije četiri godina, a i sin me podržao u tome. Htio sam da podsjetimo na to da je nekada iz Bara za Bari išao naš „Sveti Stefan“, stari „Svetac“. Htjeli smo da pokrenemo, da damo neki naš lični doprinos da se nešto promjeni. Znali smo da smo nemoćni da sami nešto ozbiljno uradimo, ali nam je želja bila da podsjetimo javnost, da možda neko razmisli o tome da ponovo treba vratiti trajekt Bar – Bari. Moj otac je 1965. godine prvom promotivnom linijom otišao u Italiju, a mi 2020. godine nismo mogli. Mislili smo da to nije prirodno, da treba nešto tu da se promijeni. Tako smo krenuli na put preko Albanije i Drača, stigli u Bari, vozili smo se mnogo kilometara kroz Pulju, i vratili se do Dubrovnika hrvatskim brodom. Od tamo smo opet vozeći bicikl stigli kući, u Bar. Napravili smo krug sa stranim trajektima, jer nije bilo našeg. I onda tako iz godine u godinu…

Možda me Bog kaznio, možda je to ona karma, kako sad moderno kažu, da sam postao predsjednik Odbora direktora u Barskoj Plovidbi, i sve ono što sam ja kritikovao došlo je na moja leđa. Sad sam ja bio u poziciji da nešto uradim po tom pitanju. Imao sam sreću da se potrefilo da su italijanska Ambasada i Vlada Crne Gore bile zainteresovane da pokrenemo liniju Ankona – Bar, Ankona – Bar – Drač. Makar malo da se oživi ta veza sa Italijom, i mi smo te godine, u čast toga, opet otišli preko Albanije u Bari, i vozili smo bicikla od Barija do Ankone.

To je bio ozbiljan poduhvat, pogotovo za mene u šestoj deceniji, ali smo uspjeli. Došli smo do Ankone i prvim vijađom smo se vratili brodom u Bar. To je bila neka simbolika, i sad će biti slično jer ovog puta idemo u Pulju. S obzirom da smo prošli ovaj dio oko Barija do Brindizija, ovog puta idemo južno dolje – do Lećea i Otranta. Napravićemo krug i vratićemo se u Bari prvog jula, kad kreće brod „Dalmacija“, hrvatske „Jadrolinije“ za Bar. Svjesni smo toga da nije to ono pravo, što je nekad bilo, kad je Sveti Stefan ode uveče, pa sljedeću noć se vrati za Bar. Ovo je obrnuto, nije baš prikladno za nas, ali to je jedino što je bilo moguće u ovom trenutku.

Ja imam želju makar da pokrenem saradnike iz „Barske plovidbe“ da napravimo što bolju promociju, da se potrudimo, da ta linija bude što bolja da bi pokazali da nam treba brod. Ipak nam treba ta veza, to nije običan prevoz od Bara do Barija, nego da je to mnogo više i za naš grad i za Crnu Goru, za opšti razvoj.

PT: Imam jedno pitanje u vezi tih bicikla – Što ako pukne guma ili imate kvar? Kako se snalazite?

ĆA: Mi smo tu mirni. Prvi put kad smo krenuli, samo što smo prešli granicu Albanije, pukla nam je guma. I što je najinteresantnije, spremili smo se, ponijeli smo rezervnu gumu, a nismo ponijeli pumpu. Gurali smo bicikla do prve benzinske pumpe, tih 7-8 kilometara do Skadra. Kad idete na tako dug put onda se spremite na sve i i to se smireno prihvati.

To nam se desilo samo tada i nikad više, za sad. Prešli smo 500 kilometara od Barija do Ankone bez pucanja gume, a samo što smo granicu Albanije prvi put, to se desilo. Dese se uvijek neke sitnice, ali nas ne opterećuju uopšte. Nađe se rješenje za sve, mi ponesemo malo alata i imamo sposobnosti da popravimo sitnije kvarove. Nemamo straha. Moj kum koji živi u Italiji, Perica Karanikić, kaže – „Pa ti nisi normalan, vodiš dijete kroz Pulju. Pa znaš tamo, južna Italija…“. Mi se vozimo nekim makadamima i sporednim putevima, nikad nismo imali problema, stvarno potpuno se slobodno osjećamo. Kao da vozimo do Sutomora.

Recimo, prvi put smo došli u Bari i trebalo je da krenemo brodom, ali moramo da odštampamo negdje kartu. I moj sin, koji je toga dana punio 15 godina, nađe na internetu neku kopirnicu, i kaže – „Hoću li ja poći da štampam kartu?“ Rekoh mu da pođe, a ja sam ostao da sjedim i tipkao telefon. Prođe pola sata – 45 minuta i počinjem da razmišljam – „Jesam li ja normalan? Pustio sam samo dijete od 14-15 godina da se snalazi po Bariju…“. Nije mi bilo svejedno, ali je došao ubrzo biciklom i sve je bilo okej.

PT: Na kraju svake emisije imamo jedan kulinarski segment. Znamo da imate jedan divni, kod nas potpuno zapostavljen običaj da sakupljate biljku motar. Objasnite našim slušaocima o kakvoj se biljci radi i kako se koristi u ishrani?

ĆA: To je izuzetno zdrava biljka, raste po stijenama tamo gdje je, kako mi ono kažemo, more pere stijene, gdje je talasi prskaju. Ona je zeljasta biljka, raste baš iz kamena. Mi je beremo početkom ljeta. Jako se aromatična i pokušavali smo da je jedemo i kao prilog, poput blitve, ali je dosta jaka. Najviše je koristimo tako što je ukiselimo i ona dugo traje. Postoji priča da su i gusari u prošlim vremenima na brodovima nosili motar, jer je mogao dugo da traje, a bio je izuzetno koristan za zdravlje. Volimo da je stavimo na bruskete, na bilo što. Daje neki poseban ukus, morski ukus. Šteta je da je više ljudi ne bere. Dobra je za zdravlje i besplatna.

PT: Pomenuli ste morski ukus, imali li išta jači morski ukusa jaja morskog ježa? Tu dijelimo jednu zajedničku strast prema prikupljanju morskih ježeva. Imate li neki specijalni način kako ih spremate?

ĆA: Nažalost, ja nemam neki poseban recept, jer niko osim mene u familiji ne želi da jede ježa. Samo ja jedem ježeve i to uvijek! Kad god otplovimo negdje gdje more čisto, gdje je divljina, ja izvadim ježeve, one koji su okićeni, koji po njima imaju kamenčiće, školjke… Imam kašičicu na jedrilici, operem ga u čistom moru i jedem ga živog tako. Najviše mi prija da ga pojedem odmah tu, dok sjedim na obali ili jedrilici. To mi bude nešto posebno. Najukusnije moguće.

Ima još jedna stvar gdje ja more osjećam, to su kamenice. Isto volim da ih jedem žive i kad uzmem kamenice u usta, osjećam se kao da sam u moru. Neki ljudi na kamenice stavljaju dosta limuna, ali meni nije to – to. Stavim samo kap limuna, jer u suprotnom se izgubi svaki ukus mora.

The post Priče talasa: Ćazim Alković – More i jedrenje su sastavni dio života naše porodice first appeared on BARinfo.

PT: Zanimljivo je da su te skoro svi moji prethodni sagovornici spomenuli. Svi su pohvalili tvoj rad sa mladim ribolovcima u klubu „Pristan“. Pitanje se samo nameće – Kako si došao na tu ideju da pokreneš to?

NT: Škola ribolova je počela prije nekih 13 godina i to samoinicijativno. Znaš da sam se dugi niz godina borio protiv krivolova, međutim ta borba je sve manje i manje dobijala na značaju i odlučio sam da se posvetim budućnosti, to jest mladim generacijama. Da ih naučim sportskom ribolovu i zdravom načinu razmišljanja u ribolovu.

PT: Koliko si uspio u tome, što misliš?

NT: Već prve godine škola je imala oko dvadesetak učesnika, to je bio rezultat koji nisam očekivao. Svake godine je broj djece bio sve veći. Ovogodišnja škola počinje već sljedeće nedjelje, i ima preko tridesetoro prijavljene djece. Do sad prošlo oko 400 mališana kroz tu obuku, što je za Bar impozantan broj.

PT: Dakle, ti si odustao od edukacije starijih i posvetio se novim generacijama, u nadi da će oni nešto raditi bolje od nas, je li tako?

NT: Pa jeste, ubijeđen da će oni biti bolji od nas. Moraju biti bolji od nas, jer ako ne bude tako neće biti više ni Jadrana, ni ribolova. Uspjećemo da uništimo sve.

PT: Rezultate škole vidimo po rezultatima vaših reprezentativaca iz kluba. Dosta ih se iznjedrilo iz te škole ribolova.

NT: Prije svega, ja mislim da su djeca u svim barskim klubovima nekako povezana. Ja volim da kažu da su to sve moja djeca, ja ih ne razdvajam po klubovima. Tu ima izvanrednih ribolovaca. Od starije garde tu je Petar Kapetanov, Mitar Berilažić, od mlađih – Filip Junković, Luka Pekić, Marko Pekić, Miljan Maksimović, Teo Tomašević… Zbilja ih ima mnogo, ako sam koga preskočio, neka se ne ljute. Sve su to moja djeca i sve ih jednako tretiram.

PT: Koliko sam pratio rezultate, barski klubovi čine osovinu mlade crnogorske reprezentacije u ribolovu.

NT: Od četvorice koji su redovni reprezentativci, juniori do 21. godine, trojica su Barani. A od šestorice, koji je čine ukupan broj juniora koji predstavljaju Crnu Goru, čak su četvorica Barani.

Tu moram da pomenem Marka Pekića koji je jedno izuzetno dijete. Sa samo 14 godina, on je ušao da se bori za mjesto u reprezentaciji do 21. godine. On je previše mlad da bi bio u toj reprezentaciji, ali rezultate su mu toliko dobri da je Savez jednostavno morao da ga prihvati kao ozbiljnog ribolovca i takmičara.

PT: Kako motivišeš djecu?

NT: Igrom, osmijehom, međusobnom komunikacijom, nesebičnim davanjem znanja, stalnom podrškom, komplimentima…

PT: Ti si uvijek bio ekološki osvješćen. Uvijek si bio u nekim akcijama i prvi si dizao glas protiv dinamitašenja i krivolova. Jesmo li to stvarno ostavili iza nas, ili nas čeka još mnogo posla. Koji su ti novi problemi sa kojima se suočavamo?

NT: Od kako se promjenila vlast u Crnoj Gori svi smo bili pod lažnim utiskom da će krenuti sve na bolje.

Kao što vidimo, nije krenulo na bolje, dosta je stvari zakočeno i dosta stvari čeka na red da se riješi. Moram da napomenem da smo prije deset godina imali izuzetnu komunikaciju sa tadašnjom vladom Dušana Markovića, kao neformalna grupa „Stop Krivolovu“. Tom prilikom smo odradili par memoranduma saradnje sa granično-pomorskom policijom.

To je bila izuzetna saradnja. U tri-četiri godine, policija je imala preko 300 izlazaka na teren, po pitanju krivolova, dinamitašenja i noćnog rođenja. Učinak im je bio 95 odsto. To su bili rezultati sa kojima su oni mogli da se hvale, a nama je bilo bitno da nas shvate ozbiljno, da kad god ih pozovemo da to bude 100% sigurna stvar.

PT: Dinamitašenje se smanjilo, to je vidljivo.

NT: Jeste se smanjilo, međutim, u posljednjih par godina opet se ta vrsta krivolova povećala, naročito ovoga proljeća. Moram da napomenem, mi danas u Crnoj Gori imamo tri zakonom zaštićene morske oblasti. Posljednjih mjesec dana imamo sedam ili osam registrovanih bacanja dinamita u tim oblastima, na gofove. Znači, nije se riješila situacija, ne trebamo da zatvaramo oči pred problemima.

Mislim da jedna profesionalna služba u šest primorskih gradova može da odradi ribočuvarski posao na zavidnom nivou. Ako je milion eura neka godišnja cifra da zaštitimo u potpunosti Jadran, da se zaposli 60 ljudi u šest opština, da rade svoj posao 24 sata dnevno, mislim da to nije velika cijena.

PT: Da se malo okrenemo na nas, sportsko-rekreativne ribolovce. Imamo li mi neku odgovornost u tome, da li mi pravimo greške?

NT: Naravno da imamo, međutim ne postoji doktorska disertacija ili bilo kakva teza da se sportskim ribolovom uništio riblji fond. Udicom je nemoguće uništiti riblji fond. Naravno, postoje minimalne mjere riba, postoji ograničen broj dnevnoga ulova, to su te neke stvari koje treba da se poštuju.

Postoji i etika u ribolovu. Ne možete i ne smijete da ćutite ako vidite krivolov pored sebe. Decenijama pokušavam to da objasnim, svima članovima našeg kluba – Ne morate vi da zovete policiju, zovite mene, a ja ću obavijestiti nadležne!

Obavijestite me gdje je ta lokacija, ja ću da dođem, sačekaću policiju. Jednostavno trebamo stati nogom na tu pošast, jer to je zbilja pošast. Evo, u posljednjih pet-šest godina, od kad „Stop krivolovu“ funkcioniše, u saradnji sa Ministarstvom unutrašnjih poslova i sa Sportskim savezom za ribolov na moru, krivolov dinamitom je sveden na nekih 10 odsto u odnosu na prije. Ali i tih 10 odsto je ogroman broj!.

PT: Naša generacija bila možda i posljednja privilegovana koja je mogla da lovi praktično svugdje. Vidimo da se sve više sužava prostor za sportske ribolovce, čini se da nove generacije uskoro neće imati gdje da love. Kako gledaš na to, što se može tu promjeniti?

NT: To jeste generalni problem. Mislim da je u pitanju sužena svijest građana Crne Gore, naročito primoraca. U susjednoj Hrvatskoj, država radi sve da pospješi sportski ribolov. Da vrati ljude na more, da se ljudi bave sportom, da budu fizički i aktivni. Međutim, kod nas ta svijest je na veoma niskom nivou.

Ljudi gledaju profit i interes na prvom mjestu, pa onda sport. Ovaj sport nema nikakav profit. Ovdje se radi srcem i dušom, nema nikakvih miliona, milijardi…

Jednostavno za ovaj sport se treba roditi i izuzetno je dobar kako za fizičko razvijanje djece, tako i za mentalno zdravlje, strpljenje i staloženost. Pronaći pravi način da se u pravo vrijeme izvadi kapitalna riba je promišljen posao.

PT: Nebojša, zapošljen si kao vatrogasac. Radiš jedan vrlo odgovoran i bitan posao. Kako uspjevaš da uskladiš posao sa svojom željom da si stalno na moru?

NT: Jeste, ja sam vatrogasac – spasilac, vođa operativne grupe. Zapošljen sam u Vatrogasnoj jedinici Bar od 2011. godine. Svoj posao obavljam izuzetno odgovorno i smatram da je to najljepše zanimanje na planeti Zemlji. Pomoći ljudima koji su u nekoj nesreći je neprocjenjivo. Međutim, taj posao nosi sa sobom dosta stresa. Meni taj rad sa djecom u školi dođe kao terapija. Kanališem pozitivnu energiju i gledam svaki svoj slobodan moment da provodim sa njima.

PT: Nebojša, mi se poznajemo baš odavno. Kao djeca smo se stalno sretali noseći štapove po marini, kršima i lukobranu. Kako je počela tvoja strast prema ribolovu, ko te uvukao u to?

NT: To je počelo davne 1986. godine. Moj đed Zarija Tomašević je bio izuzetan ribolovac. Volio je da peca skakavicu na teleskopski štap. Sigurno se sjećaš kakvi su to štapovi bili. Plastične bazuke po 600-700 grama, dužine šest metara. On je bio izuzetno smiren čovjek i sa svojom ekipom, pokojnim Smajom, Nikolom Jovićevićem i ostalima, svaki dan su išli da pecaju ribu u takozvanoj „govnari“ (dio luke gdje su sad vojni brodovi – prim. aut.). Ja bih svako veče išao tamo sa đedom, sjedio na bitvi i posmatrao bi ih kako satima pecaju.

Najviše bi volio kad bi Nikola Jovićević preporučio mome đedu da pođu da popiju crno vino, u restoranu gore, u Marini. E, to su bili mojih pola sata. Oni bi meni dali štap, ja bi tu pecao i bio sam mnogo dobar.

Nerijetko bih ja za pola sata izvadio više nego oni za prethodna dva-tri sata. Uvijek kad ja dođem, oni bi gledali da uzmu pauzu. Sam znaš, da krajem 80-ih, početkom 90-ih godina, udica i najlon su bili luksuz, štap je bio pojam.

Pored tako dobrih Barana koji su tada lovili ribu, svi mi mladi smo učili uz njih. Uvijek je tu bilo vremena da nam daju malo štap da probamo, da vežemo itd…

PT: Koji je tvoj omiljeni način ribolova i koji je tvoj najveći trofej? Ne mora da bude najveća riba, već najveći trofej.

NT: Moj omiljeni način ribolova je varaličarenje. E sad, ima raznih vrsta varaličarenja, za mene je jigging jedna od najboljih igara i to „slow pitch“, koji u posljednje vrijeme baš koristim. Sve vrste metalnih varalica, sve vrste guma… Sve je to za mene jedna igra na koji način da prevarim ribu koju vidim ispod sebe, jer koristim sonar i sva elektronska pomagala, kao i svaki ozbiljni ribolovac.

Najveća riba mi je tuna od 168 kilograma. Izvadio sam ih tri toga dan, ali mi ona nije najveći trofej. Najveći trofej mi je škarpina 3,900 kilograma. Ja ne znam je li kada izvađena takva riba. Zbilja je bila impozantna. Inače kod riba volim taj sklad boja, kao recimo kod zubaca. Zimi on ima izrazitu ljubičastu boju koja se prelama u žutu i narandžastu. Kad ulovim ribu, mene očaravaju te njene boje, njena pojava, a sama veličina mi nije primarna.

PT: I manja riba može da dâ bolju borbu, ako je lagani pribor.

NT: Naravno, djecu u školi ribolova učimo da koriste „micro jigging“. Oni koriste najlone 0,12, 0,14, 0,16 mm, a džigove veličine od 5 do 7 grama. Ukljat od pola kila je tu kapitalac, ili lica od kilogram i po – dva. To je riba s kojom se treba boriti pola sata da bi je izvukli. Ali, tu se stiče to iskustvo bitno.

PT: Kao i svi ribolovci, siguran sam da imaš neku dobru ribolovačku priču, hoćeš li podijeliti sa nama?

NT: Ja sam ubijeđen da svaki ribolovac ima svoju ribu koja ga čeka u moru. Često puta mi se dešava da sa svojim dugogodišnjim prijateljem Zoranom Mihajlovićem pođemo u ribolov, pecamo na metar jednog drugoga, ja izvadim recimo deset izuzetnih riba, a on izvadi samo jednu. A koristimo isti pribor, lovimo na istom mjestu… Ja mu onda kroz šalu kažem – „Mora da si nešto loše radio ili si nešto loše mislio, ovaj odozgo ti nije predodredio za danas ništa“. To je po meni uvijek bilo fascinantno, jer i izuzetni ribolovac.

A onda, jedna priča iz djetinjstva. Porasli smo puštajući žive iglice na „crvenom svjetioniku“ da bi lovili predatore – lice, gofove, tad su bile i lampuge krupne od pet do deset kila. Međutim, galeb nam je tada bio najveći neprijatelj. Ulovi se na iglicu i onda sto muka kako mu izvaditi udice iz usta. On je bio opasna životinja za nas djecu.

PT: Za kraj emisije imamo jednu rubriku gdje gost ispriča neki svoj omiljeni recept za spremanje ribe.

NT: Imam dosta recepata i bavim kulinarstvom od najranijih dana. Već sa deset godina sam počeo da spremam ribu i obožavam da jedem ribu. Preporučio bi svima da što više ribe jedu, više od onih preporučenih dva puta nedjeljno.

Najbitnija stvar je da se riba termički što manje obrađuje. Ja bih preporučio tvojim slušaocima da ribu kuvaju, na lešo da je spremaju. Eventualno da je zapeku, a ako moraju da je prže, da je isfiletiraju i bukvalno tri minuta po jednu stranu okrenu na maslinovom ulju ili maslacu. Tako riba zadržava što više makro i mikronutrijenata u sebi.

Moje djeca su sa dva – tri mjeseca počela da jedu ribu. Moj sin sa tri mjeseca nije mogao da stane da jede tabinju. Ona je dosta meka i rastresita, a ja je lovim otprilike nekim dubinama između 80 i 100 metara. Kažu da djeca treba meso da jednu tek sa 6-7 mjeseci, a ja sam ubijeđen da je ta tabinja mnogo zdravija od one vještačke hrane što daju djecu od rođenja.

Lešo riba je obrok koji se spremi za nekih četrdesetak minuta. Uz to se trudite da koristite što manje začina koji su hemijski – vegete, razni sosevi kupovni… Koristite začinsko bilje, živimo na Mediteranu, imamo bilja kakvog hoćete.

Marinada i savura za ribu ima nebrojeno. Jedna od omiljenih mojih savura, za bijelu ribu prve kategorije je đumbir, ojster sos, bijeli luk i maslinovo ulje. Ako je nekome prejak ukus, može i pomorandža da se iscijedi. Onda to dobija slatko-kisjelkasti ukus, koji uz lešo ribu je izuzetno prijatan i otvori sve receptore.

The post Priče talasa: Nebojša Tomašević – Udicom je nemoguće uništiti riblji fond first appeared on BARinfo.

PT: Branko, u biografiji piše da si rođen u Tuzli, a u tvojim venama teče more! Kako si se obreo u Baru?

BI: Pa to je pola-pola, ne teče samo more, nego ima i pola smoga (smijeh)! Iz Tuzle smo došli u tim ratnim dešavanja devedesetih godina. Imao sam tu sreću da mi je majčina svojta iz ovih krajeva, tačnije sa Dubova, sa Cetinja. A moj đed je, goneći četnike i ustaše kao mlad partizan, nakon Travnika, gdje je upoznao moju babu, na kraju završio u Baru. Đed imao tu perspektivu i računao je na to da ćemo mi sa ljubavlju dolaziti na more. I upravo je, zbog nas i zbog naše porodice, zasnovao svoj samački život u Baru, jer je baba već bila uveliko pokojna, računajući da ćemo mi biti ljeti biti njegovo najvjernije i najbolje društvo. I tako je bilo. Svaki odlazak na more je bio doživljaj za sebe. Mi nismo spavali noć prije polaska ovamo. To je bilo nešto nevjerovatno za nas i tome smo se stvarno neizmjerno radovali i iščekivali to. Išlo je do toga da je otac često zbijao šale sa nama i govorio – „Šta ako ako nam neko sjutra ukrade točkove, pa ne možemo da krenemo?“. U to vrijeme je bilo popularno da skidaju i kradu točkove sa automobila. Onda bi mi smo se kao djeca „ložili“ da dežuramo. Naravno, majka je bila balans.

Mi smo cijela ljeta provodili ovdje, tako da ja Bar zaista smatram svojim drugim gradom, mog drugog djetinjstva. Koliko god da je bio dug taj ljetnji raspust, on bi se provodio ovdje!

Imam dosta rodbine u Baru i ponosan sam na to što sam sestrić mojih ujaka Budimira Jovetića, koji je bio i direktor „Radio Bara“, i Aleksandra Jovetića, kao i njihovoga oca Špira i majke Dese. Jako sam ponosan na taj dio Jovetića koji žive u Baru. Oni su nas tada primili i dočekali i učinili su da Bar smatramo da je naš i da smo došli na svoje.

PT: Koje su plaže bile popularne, gdje ste kupali?

BI: Išli smo na Gradsku plažu. A najviše u Dobru Vodu, odnosno na Veliki Pijesak, gdje je moj đed kupio malo zemlje i započeo vikendicu koju smo mi kasnije dovršili i u kojoj sada najčešće i obitavam. To je neko moje skrovito mjesto gdje odlazim, i zimi i ljeti. Tamo stalno bježim iz Podgorice.

PT: Reci mi kako je taj prelazak sa kontinenta na obalu, i na ovu širinu mora, uticao na tvoje životne poglede? Da li si bio već adaptiran?

BI: Pa prelazak je desio dosta naglo. Ja jesam dolazio na more, ali sam to posmatrao kao turista. Pravi život na moru je nešto sasvim drugo. More nosi neku nevjerovatnu energiju, voda generalno, ali more ima nešto posebno što utiče na blagostanje uma. Mislim da su ljudi koji žive na moru opušteniji, nekako rasterećeniji. Klima je blaga, a more je sastavni dio naših molekula, naših organizama i mislim da to djeluje ljekovito na srce i dušu. To je na mene uticalo fantastično. Srećan sam što se mogu zvati Mediterancem i primorcem. I zaista želim sebe da doživljavam tako – „Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin“. A na dobro se lako navići. Ja sam se zbilja navikao. Prije dolaska na more, nisam jeo ribu, jer je moja majka bila stravljena od kostiju. Da se ko ne zadavi, da se nešto ne desi. I onda smo je vrlo rijetko imali na meniju. A sad bih potpisao, da mogu da biram, i da imam malo veći izbor ribe, ne samo ove tovljene orade i brancina, da jedem samo ribu.

PT: Djelimično si mi odgovorio, ali malo mi produbi, šta ti znači more lično? Da li je to neki izvor inspiracije, da li je to mir, da li je to neki poziv za avanturu? Šta je to?

BI: Sve to! I sve zavisi od onoga šta se u čovjeku trenutno dešava. Kad mi treba inspiracija, dođem i osamim se. Recimo zimi, naložim, imam tamo neki mali kamin, pustim ploče i samo dišem na terasi, razmišljam, kujem planove… A opet, kad je vrijeme odmora, onda ne razmišljam ni o čemu, gledam da sam što više na barci i da ne radim ništa. U današnjem vremenu, kad te pitaju – „Kako si?“, odmah krene čovjek da nabraja šta sve radi. A nisam te pitao „šta radiš?“, nego „kako si?“. I onda ja ljeti tako samo odmaram. Ništa posebno ne radim, trudim se da uživam u moru.

PT: Poznat si da okupljaš i umiješ da povučeš ljude. Veliki si inspirator. Umoriš li se od svega toga?

BI: Milo mi je ako je tako. Ne umorim se, nešto čovjeka povuče u neku vrstu akcije, avanture. Meni je strašno dosadno kad ne radim ništa i onda stalno sebi tražim neke poslove… Evo i sad planiram. Uplatio sam aranžman u Grčkoj za jedrenje. Od skoro sam položio za skipera, tj. upravitelja broda do 100 BRT. Išao sam na nekoliko tura u Hrvatsku i Grčku da steknem neko iskustvo. I sad idem prvi put kao, što bi se reklo, kapetan broda. Dosta teško ide da okupim ekipu, jer niko ne vjeruje da će to moći (smijeh), ali ja mislim da će uz staloženost i pribranost, uz neke male korake, to ići glatko.

PT: Svi koji su se oprobali u jedrenju kažu da je to nevjerovatan osjećaj…

BI: Ma to ne može da se opiše, to je stvarno nešto nevjerovatno. Ja sam prvi put imao tu privilegiju da to osjetim kad sam bio u vojsci na „Jadranu“. Nisam htio da idem na turu po Francuskoj, jer sam imao mogućnost da iz vojske odsustvujem i da igram predstave. To su mi dozvolili. Onda sam bio prebačen na jednu barkasu. I tu je došao neki vodnik i kaže: “Biće regata u Tivtu, mi smo prijavljeni sa Elan 43, treba nam posada da se takmičimo”. Prvi put sam došao na brod te veličine, od nekih 12 metara. Kad se na njemu podignu jedra i kad ga pokrenu, kad se sajle one nategnu…. Čuje samo njihov zvuk, brod koji pucketa i vjetar koji huči kroz ta jedra. To je nešto stvarno što prosto ne može riječima da se objasni. Mogu samo da kažem da je nestvaran osjećaj, nešto što neizostavno treba probati. A kad jednom to jednom probate, onda postanete zaluđenik za tim.

PI: Tim prije što nema motora, a ti si poznat kao veliki uništivač motora.

BI: (Smijeh) Nisam! Ja sam popravljač motora i poznati kupac loših motora, ali sam dosta i naučio zahvaljujući tome. Nisam imućan čovjek, sve te svoje snove zadovoljavam tako što gledam da što više stvari sam uradim. Eto, recimo, imam barku, to jeste privilegija i skupo je dosta – vez i održavanje i sve, ali nekako sam uradim što mogu: ofarbam, uradim servis motora… Sve sam to naučio. Zato što volim da to znam, a i zato da bih mogao da da uštedim. Tako da kad god se pokvari, ja popravljam.

PT: Imaš dosta anegdota vezanih za more, a umiješ lijepo da ih ispričaš.

BI: Mogao bih jednu ribolovačku zgodu. Radi se o najvećoj riba koju sam ulovio. Nisam nešto preponosan na nju, jer je gruj bio u pitanju, ali je zanimljivo jer sam ga ulovio na dah, puškom. Zaronio sam tamo kod Starog Ulcinja, na lijevoj strani, gdje je dubina otprilike desetak metara. Vidio sam u rupi nešto bijelo i pomislio sam da je tabinja. Opalio sam iz puške i krenuo da izvučem ribu, nije moglo. Onda sam povukao malo jače, opet nije moglo. U narednom zaronu sam se opirao nogama o kamen, koliko sam mogao, i iščupa mi se harpun jer je imao one uske leptiriće.  Zaronim ponovo, zavirim u tu istu rupu, a sa druge strane izlazi ogroman gruj! Ogroman, ogroman! Ne znam jesam li se uplašio, nisam bio siguran da li uopšte smijem da ga gađam, jer je velika riba. On je krenuo lagano, kao da nije ranjen, da traži drugo skrovište. Doplivao sam iznad njega, pogodio ga direktno u glavu i to je bio moj najveći ulov koji sam ikada ulovio. Sedam kila je imao! Odrao sam ga i samljeo, jer sam znao da ima puno kostiju, i pravio polpete.

A druga priča je vezana za ono tvoje „uništivač motora“. Tek sam kupio bio gliser koji sad vozim – Elan 17, koji je tu u marini. I onako sav srećan i entuzijastičan, zbog novog čamca, krenuo sam sa familijom na kupanje na plažu i bio sam vrlo oprezan. Dođem na jednu od onih plaža koje su prema Čanju, poslije Maljevika. Mislim da nema tog pomorca i vlasnika barke koji ne zna da onamo ima nekoliko stijena koje su baš blizu površini vode. E, sad znam i ja. Bio sam dao gas, da izglisiram. Uhvatio sam taman toliko brzine da sam u zadnjem trenutku vidio ispod sebe tu stijenu, ploču, i skršio propelu potpuno. Sreća pa nisam napravio neku veću štetu. Zamijenio sam je i guramo dalje.

PT: Da li ima neko skriveno mjesto na koje najviše voliš da pođeš čamcem, da se kupaš?

BI: Volim taj potez od Krša od Đerana i poslije Starog Ulcinja na lijevu stranu. Ima nekoliko plaža fantastičnih. Ima jedna, mislim da se zove Bijela plaža. E, malo dalje od nje, imaju dvije jako male plaže ispod smetlišta. Ponekad se usidrim tamo i uživam, jer nema gužve. S obale može da se priđe samo preko smetlišta i to kozjom stazom. Tamo ima nekih vikendica, ali su sve baš improvizovane  – na divlje.

PT: Pomenuo si da uspijevaš da se baviš ribolovom…

BI: Pa, ja sam dosta neuspješan ribolovac na dah, to moram priznati, jer nisam imao nikad dovoljno snage, ni dovoljno daha da ostanem da lovim ribu na čeku. Uvijek sam lovio tako po rupama. E vidiš, sad sam se sjetio, još jedne, za mene stvarno velike ribe. To je bila krnja od kilo i po koju sam spremio na roštilju. Ništa bolje u životu pojeo nisam! Ne postoji bolje. Od tad mi je krnja nešto najljepše na svijetu.

Sad ronim sa sinom, ovo rekreativno ronjenje – scuba diving, ali sve više volim pecanje. Pecanje iz barke.

PT: Da li uspio na sina da preneseš makar neku od tih strasti?

BI: Vidim da je baš zavolio ronjenje. Pecanje ne baš. To mi je bilo veliko razočarenje. Rekoh – „Lule, hoćemo da idemo na pecanje?” „A, znaš“ – ali, onako tužan da mene ne povrijedi – „Ne, ne sviđa mi se baš pecanje.“. „Šta ne valja?”. Pa kaže: „Znaš, tamo, tamo sjedimo i onda dosadno mi.“. „Pa, dobro, majku mu, ti tamo čekaš ribu, ali tamo imamo vrijeme koje provodimo zajedno…“ Džabe, ništa.

PT: Smatraš li da mediteranski duh i mentalitet imaju uticaj na glumačku ekspresiju i stvaralaštvo, ili je i to samo maska i gluma?

BI: Pa, nije. Prvo, ne sviđa mi se što si „fasada“ i „gluma“ upotrijebio u tom terminu. Gluma nije fasada. To je uvriježeno mišljenje. Ljudi misle da kad neko glumi da se on pretvara i da na sebe stavlja nekakvu masku i da laže. To nije tako! Gluma je, u stvari, duboko razumijevanje drugih ljudi. I ti kad razumiješ druge ljude, ti se onda staviš u njegovu poziciju i na taj način ga odlično razumiješ. I ništa ne glumiš, nego jednim dijelom postaneš njegova ličnost. Mi to imamo u sebi, samo budimo u sebi ono što nam je tog trenutka potrebno.

Mislim da svaki grad koji ima more jeste mediteranski. To vjerovatno misliš na ekspanziju divlje gradnje i sve to što kvari Mediteran i mediteranski duh, ali mislim da u Baru to još uvijek nije nepopravljivo. Recimo, kao što je Budva pošla po zlu, kao što je Petrovac pošao po zlu, mislim da u Baru još može da se to zaustavi, ako bude neke pameti.

PT: Za kraj, imamo jednu stalnu rubriku gdje gost emisije predstavlja svoj omiljeni recept. Da li spremaš ribu sam i da li bi taj recept podijelio sa nama?

BI: Ne da bih ga podijelio, nego ću vas zvati da probate. Davno sam naučio da je jedini recept za ribu: so i gradele. I najbolja je riba, po mome mišljenju, kad se samo tako sprema. Bilo koja riba što se recepta tiče – koju god hoćete ribu, samo da je svježa. Posolite krupnom solju, prethodno namažete rešetku uljem i isto posolite. Nema lepljenja, riba bude fantastična i svi uživaju.

A uskoro ću da probam nešto novo. Kupio sam jedan baš veliki sač glineni u Zlakusi, kod Zlatibora. Oni ih proizvode. I hoću da ga probam, a nisam nikad pravio hobotnicu ispod peke. Raspitao sam se i kažu da hobotnica mora da se zaledi prije spremanja i da se dobro istuče, da bi bila mekša. I da se kuva bez vode, jer ona pusti veliku tečnost. Kad ta voda potpuno uvri, kad pusti onu ljubičastu boju, e onda se takva hobotnica stavlja u peku, jedno dvadesetak minuta dok ne bude maltene skoro gotova. Zatim se doda krtola, još jedno 40 minuta i bijelo vino i marinada. I ja sam siguran da će biti top!

The post Priče talasa: Branko Ilić – More je sastavni dio naših molekula i djeluje ljekovito na srce i dušu first appeared on BARinfo.

PT: Šiško, danas ćemo malo po strani ostaviti rukomet, ono po čemu te skoro svi poznaju, već ćemo razgovarati o tvojoj drugoj strasti – ribolovu i moru. Kako je to počelo?

SŠN: Odavno je to bilo, još smo živjeli u Dobroj Vodi. Imali smo imanje dolje na Velikom Pijesku, gdje su sad apartmani Śara babinog (Markovića). To je nekad bilo naše. Imao sam šest-sedam godina. Tada je bilo teško kupiti štap za pecanje i mašinicu, pa je tata ubrao bambus koji je rastao negdje pored potoka. Osušio ga, našli smo neki najlon i udice, od plutanog čepa napravili plovak, sa sve čačkalicama kroz njega. Prvi mamac je bio skakavac sa livade! I sjećam se, prvi dan smo pošli i ulovili sarga, onoga finog „pločana“. Doduše, tada je bilo mnogo više ribe nego sad.

PT: Što te najviše privlači i drži u tom hobiju?

SŠN: Nijesam toliko zagrižen za pecanje, koliko za podvodni ribolov, jer još uvijek mogu da ronim. To me nevjerovatno opušta. Fizički je jako naporno, međutim, to nadmetanje i nadmudrivanje sa ribom, ta koncentracija prilikom lova, je najbolji doživljaj. Nemaš vremena da razmišljaš o bilo čemu drugome osim o tom trenutku. To me strahovito opušta.

PT: Rekao si mi da nijesi više u formi, kao što si bio nekad…

SŠN: Pa nijesam, godine su tu. Imam 58 godina, ne može se više reći da je isto kao kad sam ronio prije 15 godina. Da se ne lažemo (smijeh).

PT: Koje ti je omiljeno sjećanje iz ribolova, siguran sam da ih imaš prilično? Neki posebni ulov?

SŠN: Ja sam nekad bacao mreže, parangale, pendulao, pecao itd. Međutim, najdraži ulov mi je gof od 12 kilograma kojeg sam ustrijelio u podvodnom ribolovu. To mi je i najveća riba. Lovio sam i dosta druge ribe, ali to mi je ostalo u najljepšem sjećanju. Ronio sam iza Volujice, a gof vam dođe na pušku, kako mi to kažemo, kao „ćurka“. Jednostavno se tako namjestilo, to mi je najveća i najdraža riba koju sam ulovio.

PT: A što se tiče anegdota iz ribolova?

SŠN: Davno je to bilo, ima i 30 godina. Bacali smo parangale kod Starog Ulcinja. Krenuli da vadimo, i maltene svaka udica – gruj. Petoro nas je bilo u barci, u mojoj tadašnjoj pasari. Odjednom, kako vadimo parangal, vidim nailazi nešto ogromno iz dubine. Gruj oko 12-13 kilograma! Kad sam ga ja zakačio rampinom i ubacio u barku, počeo da udara onim repom tamo – ovamo. Svi smo u barci skočili na kraj i tu stali, kao fendaci na jezeru kad na čun stanu (smijeh). I tako smo stojali, dok se nije smirio potpuno i tek smo onda nastavili da vadimo ostatak parangala. 

Što se tiče ronjenja, bilo je raznih situacija. Ali, mogu da ispričam jedan događaj, gdje sam se bio mnogo prepao. Zaronio sam, malo se duže zadržao i krenuo da se vraćam na površinu. Odjednom osjećam jak udar mora. Topla, vruća, struja me gura u stranu. I umjesto da sam izašao vertikalno, ja sam nekako uspio da izađem na površinu, ali 25 metara dalje! Jedva sam se popeo na barku, prepao sam se kao nikad u životu.

PT: Malo se ljudi sjeća, ali si ti jedno vrijeme, dok si aktivno igrao rukomet, držao štand sa ribolovnim priborom na tadašnjem barskom buvljaku. Na tom štandu je radio jedan divni gospodin. U tim vremenima je ovdje bilo teško naći i udicu, pa je nama ribolovcima, taj štand bio veliko blago. Kako je došlo do toga da počneš da se baviš time?

SŠN: Upoznao sam se sa jednim čovjekom koji je imao radnju u Bečeju. On me je stalno nagovarao da otvorim štand. A druže, nemam vremena, trening ujutru, trening uveče, kad ću ja ići po robu, isporučivati? Ali, bio je uporan – Sve ću ti ja organizovati, samo ti otvori štand! I tako je krenulo. To je trajalo nekih godinu. Bio sam najjeftiniji i bilo je svega, udica i štapova u izobilju. Međutim, da ne bih sad pričao neke stvari, bio sam prinuđen da to zatvorim. Tačnije, prepustio sam posao Mišku Miroviću, koji i sad drži štand na buvljaku. I dan-danas, kad me vidi, kad pođem kod njega da kupim dvije udice, on se zahvaljuje i kaže – Hvala ti, ti si me naučio puno u životu i pomogao si mi da othranim familiju.

PT: Roniš dugo godina, koliko i kako se promijenio taj morski svijet u odnosu na prije?

SŠN: Ogromne su razlike. More je devastirano. Nekad sam mogao da kažem – Idem da ulovim dvije hobotnice, da napravim paštu. Sad mogu tri dana da ronim da ne vidim nijedne. Zato što je potamaniše u toku zime, skladište je u zamrzivačima da bi je poslije prodali u sezoni. Druga stvar je bilo dinamitašenje, mogao sam da u jednom zaronu ne vidim ni salpu. U posljednje vrijeme, kako su te mjere pooštrene, sad ih ima. Od kako se digla frka, pogotovo od kad su mom sinu Božu bacili dinamit na vrh glave, pokrenuta je akcija i smanjio se broj dinamitaša. Sada u jednom ronjenju vidim po 10 – 15 jata salpi, što znači da se riblji fond obnovio, ali govorim samo o ribama. Hobotnica nema. Recimo, sargova ima isto dosta. Moramo nekako sačuvati ribu, i to baš mi koji uživamo pecajući i roneći. Mi smo najodgovorniji. Na primjer, imate te gofiće nedorasle. Uhvate jednog na pendulu, i ostave ga udici, puste ga deset metara za barkom. Ono jato ga prati i polove ih sve do jednoga. Oni jesu slatki za pojesti, ali će taj isti gof od 200 grama porasti na 25 kila, pa ga onda ulovi.

PT: Ima li neke poveznice između strategije i discipline u rukometu i strpljenja i vještine potrebne za uspješan podvodni ribolov?

SŠN: Upornost ih povezuje. Ne smiješ da odustaneš – nema ribe i idem kuću. Saznao sam prije nekog vremena, čovjek se uči dok je živ, da riba radi, da je aktivna, u određeno vrijeme – ujutro, popodne, uveče… Od čega to zavisi, ne znam, ali mi se dešavalo da ronim dva sata i da ne opalim. Onda odjednom, za deset minuta ulovim pet riba. Ili se desi da ronim, pola sata krene riba odlično, ja oduševljen – razbiću je danas, odjednom stanka, nema repa da vidiš.

U rukometu isto moraš biti uporan, da dobro treniraš da bi bio spreman za svaku utakmicu.

PT: A ti si u rukometu igrao, možemo slobodno reći, na najtežoj poziciji – pivot.

SŠN: Tada, u to vrijeme, je zbilja bilo teško igrati pivota. Danas ne. U ovom modernom rukometu, pogotovo od kako je televizija počela da radi prenose, pa se sve snima, vidi se svaki detalj. Pogotovo na ovim većim utakmica, gdje se vrati akcija i vidi se da li je neko dobio udarac laktom, ili je počupan sa leđa za dres. Sad je rukomet doveden do nivoa gdje moraš čisto da igraš, inače ćeš biti sankcionisan.

PT: Je li to bila prednost ili mana, iz tvog ugla gledano?

SŠN: Za onog ko igra odbranu, nekad je to bila ogromna prednost. Sad više toga nema.

PT: I tvoj sin Božidar je krenuo tvojim rukometnim, ali i ronilačkim stopama. Kakav je osjećaj roniti sa njim?

SŠN: Nema mi ljepšeg trenutka u životu nego kad zaronimo zajedno! I obično se vazda takmičimo, doduše, u posljednje vrijeme, mogao bih da ronim šest dana i ne bih mogao uloviti koliko on u jednom. On je u mnogo boljoj kondiciji, može da zaroni na mnogo veću dubinu. Ima i veliko znanje kad je u pitanju ronjenje, te za njega više tajni nema. Ali jedno vrijeme, to je bilo do prije nekih par godina, imali smo stalno takmičenje ko će više da ulovi. Ako ja ulovim više, on vezuje barku kad se vratimo u marinu, i suprotno – ja se vezujem, ako on ulovi više. Jednom prilikom, vraćamo se na marinu, evo ga Kostić, Kole što baca mreže –  Ima li što? A ima, ima, rekoh – On vezuje barku danas! A što on vezuje barku? A mi tako imamo takmičenje, ko ulovi manje vezuje barku. Elem, nije prošlo tri dana, evo ga Kole, slučajno se srećemo na marini i viče iz daljine – Ko vezuje barku danas? (smijeh).

PT: Koji bi savjet dao podvodnim ribolovcima i onim koji imaju želju da se bave tim sportom?

SNŠ: U posljednje vrijeme ima mnogo divljanja plovilima po moru. Mladi ronioci bi trebalo od početka da se privikavaju da nose bovu sa sobom, iako polovinu ljudi, koji imaju čamce i glisere, ne interesuje daljina od bove. Bukvalno pravo idu na nju. Sjećam se jedne situacije, ronim ispod bove, koja je bila udaljena tri metra od barke i čujem gliser kako se približava iz daljine. Izronio sam između barke i bove i on prolazi na dva metra od bove u punoj brzini. Ja mu vičem – Što radiš, čovječe? Jesi li normalan? Samo je rekao  – Izvini. I što sam trebao da uradim kad bi ga vidio kasnije na marini? Da napravim neki kastig? Zbog tog divljanja gliserima i skuterima mogu samo da kažem mladim roniocima – Nosite bovu sa sobom, spasiće vam glavu!

Druga stvar je da danas na internetu možete da nađete mnogo video zapisa gdje ronioci love na 30 – 40 metara dubine. Tamo se spuštaju na takozvani „braziliana“ način, uz pomoć utega koji vas vuče brzo dolje. Uopšte ne razmišljaju koliko ti treba vremena da se vratite nazad na površinu. Dolje, kad se ode na tu dubinu, riba je mnogo pitomija i mirnija, pa se pažnja lako odvuče i može doći do nekog kobnog završetka. Uvijek imajte na umu da vrijeba opasnost, budite svjesni svojih mogućnosti.

PT: Za kraj imamo stalnu rubriku, gdje gost emisije predstavlja svoj omiljeni recept…

SNŠ: Tri – četiri godine sam pokušavao da naučim kao pravi riblja čorba, pitao preko deset kuvara i svi su govorili kako treba, ali nije rekao kako stvarno treba. Neke detalje i sitnice, kako da bude gusta, začinjena kako treba, sam sve naučio sam i moram da kažem da spremam baš lijepu riblju čorbu. Što kaže, svaki put bez promašaja! Kad pričaju od koje je ribe najbolja čorba, treba da znate da svaka riba ima svoj miris i ukus. Čorba će biti dobra i od murine, i od bijele i od plave ribe…  Samo će imati drugačiji ukus, ali biće isto super za jelo.

Nema tajne kako je spremiti. Najbitnije je da se riba u jelu mora osjetiti, ne treba pretjerivati sa začinima i povrćem, jer onda ti drugi mirisi preovladavaju. Po meni, u čorbi je dovoljna jedna mala sitno isječena šargarepa, malo soli i bibera i ništa više. Ako voliš da je malo crvenija, možeš staviti baš malo paradajza ili paprike crvene. Gustinu čorbe nemojte da pravite sa brašnom, već sa mesom ribe koje ćete izblendati u kašu koju ćete dodati prilikom spremanja jela. Tu se dobija gustina prava. Sve ostalo je stvar ličnog ukusa – da li neko voli peršun, da li voli da je kiselija čorba… To su sve sitni detalji.

Prvo napravim riblji fond, tako što u šerpi prokuvam svu ribu. Pustim da se ohladi, očistim sve meso od kostiju. Dio tog mesa izblendam, a dio onako ostavim da se ima osjetiti „pod zub“. Zapržim malo luka, malo tih začina, koje odmah u startu stavljam, da bi se raskuvali kasnije i nestali. Nemojte na kraju stavljati začine. Ako treba, tada se samo dosoli i ili doda bibera. U to sipam onaj riblji fond, pustim da se kuva. Neko tu stavi odmah bijeli luk, a neko tek kad proključa. U to se stavi meso ribe, ono blendano i oni komadići, i to je praktično to.

PT: Oko ovog spremanja čorbe smo ostali najduže, vidi se što voliš!

SŠN: (Smijeh) Dolazi vrijeme kad više volim da jedem, nego da lovim ribu!

The post Priče talasa: Stevo Šiško Nikočević – Nema mi ljepšeg trenutka nego kad ronim sa sinom first appeared on BARinfo.

Gof, latinski Seriola dumerili, pripada porodici Carangidae, grupi riba poznatih po svojoj snazi i brzini. Njegovo tijelo je izduženo, vretenastog oblika, blago bočno spljošteno, prekriveno sitnim kršljuštima. Izgled gofa se značajno mijenja od mladunca do odrasle jedinke. Mladi gofovi su žuto-zelene boje, dok odrasli postaju plavo-maslinasti bočno i srebrnkasti ventralno, sa karakterističnom crnom bočnom prugom koja se proteže od oka do prednje osnove leđnog peraja. Ova pruga postaje izraženija tokom hranjenja, pa gof dobija tamnu “masku” koja se proteže od gornje vilice preko očiju do prvog leđnog peraja. Usta su velika, sa sitnim zubima raspoređenim u širokom pojasu u gornjoj i donjoj vilici.

Gof naseljava široko područje tropskih i suptropskih regiona Atlantskog i Indo-Pacifičkog okeana, a čest je stanovnik i Sredozemnog mora, uključujući Jadran. Tipično stanište gofa su priobalni grebeni i otvoreno more, na dubinama od 18 do 72 metra, ali može se naći i mnogo dublje. Često se povezuje sa stjenovitim grebenima, olupinama i drugim podvodnim strukturama. Mladi gofovi pokazuju snažno agregaciono ponašanje oko plutajućih objekata. Manje jedinke, teže od 3 kg, mogu se naći u plitkim vodama, ispod 10 metara dubine.

Gof je oportunistički predator čija se ishrana mijenja tokom života. Mlađ se uglavnom hrani zooplanktonom, zatim prelazi na bentoske organizme, a odrasli primjerci postaju isključivo ribojedi, hraneći se pelagičkim ribama i glavonošcima. Gofa karakteriše brz rast, koji dostiže maksimalnu dužinu od 180–190 cm i težinu do 80 kg. U Jadranu mogu narasti preko 50 kg. U Sredozemlju, gofovi rođeni u proljeće mogu dostići oko 800 g i 40 cm dužine za godinu dana, a do četvrte godine trostruko povećavaju svoju dužinu.

Životni vijek im je dug, a ženke rastu veće i žive duže od mužjaka, potencijalno i do 17 godina. Maksimalna zabilježena starost je 15 godina.

Što se tiče migracijskog ponašanja, neke populacije mogu biti stalno prisutne na određenim lokacijama, dok druge migriraju, vjerovatno koristeći različita staništa tokom godine.

Period mriješćenja u Sredozemlju traje od maja do jula, a ženke polažu jaja iz nekoliko navrata (otprilike jednom nedjeljno) tokom sezone. Mriješćenje se odvija iznad grebena i olupina.

Značajna promjena u izgledu i ishrani tokom života gofa ukazuje na njegovu prilagodljivost različitim ekološkim nišama unutar Jadrana. Ponašanje mladih jedinki koje se okupljaju oko plutajućih objekata vjerovatno im pruža zaštitu i izvor hrane. Kako rastu, njihove predatorske potrebe se mijenjaju, što dovodi do promjene u ishrani i prelaska na staništa grebena i otvorenog mora gdje je dostupan veći plijen. Širok raspon dubina koje naseljava gof ukazuje na njegovu toleranciju na različite uslove okoline u Jadranu, od plićih priobalnih voda do dubljih otvorenih područja. Ova prilagodljivost vjerovatno doprinosi njegovoj širokoj prisutnosti i omogućava mu da koristi različite izvore hrane i izbjegava predatore u različitim fazama života.

Gof je oduvijek bio važna komercijalna i sportska riba u Evropi i Sjevernoj Americi, i ima veliki potencijal za akvakulturu. Akvakultura gofa počela je u Sredozemlju 1980-ih godina, inicijalno uključujući tov divljih mladunaca, težine oko 100 grama, u Italiji i Španiji.

Gof je popularna lovna vrsta za sportski ribolov zbog svoje veličine i borbenosti. Čak je dobio nadimak “magarac sa morskog grebena” zbog svoje tvrdoglave borbe na udici. Uobičajene tehnike sportskog ribolova koje se koriste u Jadranu:

Tradicionalni Trolling je sporo povlačenje živih mamaca oko podvodnih stijena, često ciljajući zubace i gofove.

Vertical Jigging je popularna metoda za lov gofa u Jadranu, zajedno sa zubacima, krunašima i pagrovima. Može se loviti metalnim džigovima, a posljednih godina je trend da se koriste silikonske imitacije lignji i riba.

Gofa uspješno love i podvodni ribolovci.

Sportski ribolovci ipak snose i veliku odgovornost za pad brojnosti ove vrste kod nas. Naime, svake jeseni se na našem primorju odvija svojevrsni masakr nedoraslih primjeraka gofova. Radi se o komadima veličine šake koju su toliko halapljivi da se vrlo lako love. I umjesto da ih ribari ostave na miru, nemilice ih tamane. To su vrlo kratkovidi potezi, jer će te ribe već naredne godine biti teške oko kilograma. Kad vidite takvu ribu na pijaci, nemojte je kupovati iako će vas ubjeđivati da su „slatki kao cukar“. Ne učestvujte u tom bezumnom činu.

Kombinacija brzog rasta do velike veličine i relativno dugog životnog vijeka čini gofa značajnim predatorom u jadranskom ekosistemu. Njegova prilagodljivost u ishrani i staništu dodatno naglašava njegovu ekološku ulogu. Međutim, ove karakteristike takođe impliciraju potencijalnu ranjivost na prekomjerni izlov, posebno imajući u vidu vrijeme potrebno za dostizanje polne zrelosti. Brza stopa rasta omogućava bržu akumulaciju biomase, ali dug životni vijek znači da su jedinke izložene ribolovnom pritisku tokom mnogih godina. Dostizanje zrelosti sa 4-5 godina znači da uklanjanje mlađih jedinki prije nego što se razmnože može značajno uticati na buduće populacije.

Nutritivne Vrijednosti: Zašto je Gof zdrav izbor?

Gof je visoko cijenjena riba za ishranu sa visokim procentom proteina i niskim procentom masti. Njegovo meso se smatra visokokvalitetnim i poznato je po svojoj čvrstoj teksturi i bogatom ukusu, što ga čini pogodnim za različite kulinarske upotrebe, uključujući suši i sašimi.

Gof u rerni sa krompirima

Sastojci:

Gof kilogram do dva težine, krompir, limun, bijeli luk, ruzmarin, majčina dušica, maslinovo ulje, so i biber

Priprema:

Očistite ribu i uklonite peraja. Unutar ribe stavite kriške limuna, cijeli čen bijelog luka, majčinu dušicu, ruzmarin i so. Stavite ribu u pleh za pečenje.

Oljuštite krompir i isjecite ga na tanje kriške. Pomiješajte krompir sa izgnječenim bijelim lukom, timijanom, ruzmarinom, maslinovim uljem, solju i biberom. Poređajte začinjeni krompir oko ribe na plehu.

Pecite u prethodno zagrijanoj rerni na 200°C oko 30 minuta. Riba je gotova kada se meso lako odvaja viljuškom. Prije serviranja, pažljivo uklonite kožu i odvojite meso od kostiju. Servirajte filete ribe preko pečenog krompira.

Ukrasite svježom majčinom dušicom, pospite sa malo crnog bibera i prelijte sa maslinovim uljem.

The post Priče talasa: Gof, riba koja dolazi sa murvama first appeared on BARinfo.

PT: Slobo, dobrodošao, nećemo se persirati jer smo prijatelji godinama. Ono što me uvijek zanima kad imamo goste je da nam objasne kako je počela njihova strast prema ribolovu? Da li je to porodična tradicija ili si je otkrio sam?

SK: Moram prvo da pohvalim ovaj koncept emisije, koji je nedostajao Baru, a u kojoj se promoviše primorski način života i sve što ide uz to. Sa morem sam se sreo kao klinac od deset – dvanaest godina kada sam ovdje dolazio, baš u blizini Radio Bara, u zgradi Pivnice kod đeda. On je bio iz Virpazara. Bio je veliki ribolovac i poznavalac jezerske i morske ribe. Spremao bi mi neke karolice, koje bih nosio na gatove i pecao tamo. Toliko je ta moja ljubav bila prema ribolovu da kad se vratio u Priboj, gdje sam tada živio, ja bih ponio taj pribor na Lim, ali je bilo gotovo nemoguće pecati iz ruke. Onda sam napravio, u tom trenutku za moje roditelje, jako neobičnu stvar – prodao sam svoje biciklo i kupio prvi štap za pecanje, koji nije imao pravu mašinicu već je to bio čekrk za mušičarenje. Kad su oni vidjeli da je đavo odnio šalu, da je ribolov ušao u mene, krenula i njihova podrška. I od đeda sam tad dobio na poklon i prvi štap, koji i dan danas čuvam kao kolekcionarski primjerak. To je neki Daiwin štap, stigao iz Japana, sa Ryobi mašinicom. Tako je počela ta moja priča o ribolovu i svemu ostalom što me veže za taj sport i hobi.

PT: Što more predstavlja za tebe, da li bi mogao sebe da zamisliš da živiš negdje drugdje?

SK: Bar smatram jednim od najljepših gradova za život, jer ima neku širinu i izbor aktivnosti koje se mogu praktikovati. Ali, kad bih živio na nekom drugom mjestu, morao bih da živim negdje pored vode. Kad sam otišao na studije, mislio sam da će tu da se prekine ta „ribolovna“ nit. Međutim, takva je sudbina, ribolovac se i rađa i postaje. Desi se da moj cimer bude Kotoranin, strastveni ribolovac, i tada i dan-danas. I mi se riječ po riječ, naravno uvijek se nađu neke zajedničke teme za razgovor, dogovorimo da, u sred ispitnog roka, idemo na Slano jezero da tamo pecamo. Kupim tada još jedan teleskopski štap. Zamalo sam cio jedan ispitni rok propustio jer sam sedam dana otišao da ugrabim sezonu ribolova na jezeru.

PT: Koje su ti omiljene tehnike sportskog ribolova i koja su ti najdraža mjesta za ribolov u okolini Bara?

SK: Što se tiče tehnika, meni je bila najdraža, jer sam je i prvo i naučio, spinning varalicom. Međutim, kako sam stariji počinjem da sve više volim nadmudrivanje sa ribom, pecanjem na dnu. Nekako mi je zanimljivo da tražim određene pozicije, da pokušam da prevarim ribu u dubini. Sve ove ostale tehnike, po meni, imaju mnogo veću dozu sreće. Čini mi se da se u ovom ribolovu po dnu moraš imati neko znanje i da tu ishod najviše zavisi od nas samih. Isto tako jako volim da lovim lampuge, u avgustu kad se pojave. Ona je baš borbena i atraktivna riba za lov.

PT: Znamo da svako ima mnogo zanimljivih događaja iz ribolova, onih za koje ti niko ne vjeruje da su se desili, koji se godinama prepričavaju. Imaš li neki da podijeliš sa nama?

SK: Bilo je tu i lijepih i manje lijepih stvari, ali ja stalno prepričavam i ponavljam jednu dogodovštinu. Svaki put kad je ponavljam, meni se čini sve nevjerovatnija. Bio sam sa svojim prijateljem Zvonkom (Radevićem, prim. aut.) na pecanju. Išli smo na arbune, a kad se oni love ide se na malo veću dubinu. Taj dan riba nije nešto posebno radila, ali su se galebovi oko nas skupljali, pa im je Zvonko bacao neke ostatke mamaca – kozice. Pecao na samom dnu, a on kako je bacio hranu galebovima tako i ispustio štap u vodu. Štap je počeo brzo da tone. Kako ćemo, šta ćemo? Ja sam brzo namotao moj sistem sa dna i više onako u šali, možda i u nekoj maloj nadi da ću ga nekako zakačiti, zabacio u pravcu mjesta gdje je potonuo njegov štap. Sigurno je imao prednost 20-30 sekundi, a još smo bili nošeni strujom. Moje olovo je jednom ili dva puta udarilo u dno i osjetio sam da imam neki teret na štapu. Ja govorim njemu – Ej, imam nešto na štapu! Ma, nema šanse, rekao je. Polako sam izvlačio, misleći da je neka krpa ili grana. Međutim, desilo se da je moja udica zakačila jednu kariku, ne onu gornju, već drugu odozgo, na njegovom štapu. I ja sam izvukao štap sa nekih 40-50 metara dubine! Prosto nevjerovatno. Kad pričam tu dogodovštinu, svaki put se preispitujem da li je to stvarno bilo tako. Ali je zaista bilo tako. Sad da pokušavam milionima puta isto to da izvedemo ne bi se desilo!

PT: A imaš i svjedoka, što je najbitnije kad su te ribolovačke priče u pitanju…

SK: Imam i svjedoka, koji kaže da je tako bilo!

PT: Sad ćemo se dotaći i ovog „zvaničnog“ aspekta tvog života. Ti si prosvjetni radnik, učitelj. Kako usklađuješ strast prema ribolovu sa svojim pozivom. Da li te dvije sfere tvoga života imaju dodirnih tačaka?

SK: Nas prosvjetne radnike bije glas – E vi svaki vikend slobodni, pa zimski, pa ljetnji raspust… Nije baš tako. Zbilja, imamo jednu privilegiju da nam je organizacija dana ili vikenda malo olakšana, ali meni se i dan i nedjelja i mjesec upravljaju prema moru. Prvo pogledam vremensku prognozu, pa onda organizujem rad u školi. Kad već pomenusmo Zvonka, ima jedna zanimljiva anegdota. Od kad sam se vratio sa studija u Bar, nijesam imao svoj čamac. Nijesam mogao da lovim kako sam htio. I desi da Zvonko upisuje sina u prvi razred. Mi se sretnemo, znali smo se iz srednje škole, i on kaže – Volio bih, ako može, da ti budeš učitelj mom sinu. Dobro Zvonko, rekoh, ali pod jednim uslovom – da me vodiš sa sobom na pecanje! I tako je počelo naše druženje, na čamcu i pecanju. Imao sam sreće što je njegov sin Viktor bio đak generacije, tako da nije bilo nikakvog konflikta interesa. On je svoje obaveze u školi ispunjavao, a ja sam mogao da sa Zvonkom idem opušteno u ribolov da se to ne pretvara u neki roditeljski sastanak.

Obaveze u školi postoje, ali ja kao strastveni, ne bih rekao uspješni ribolovac, više amater i zaljubljenik u mora, nekako uspijevam da organizujem sve to. Dotle je to išlo da sam jednom imao hiruršku intervenciju i trebao sam jedno dvije nedjelje da mirujem i budem van škole. Sedam dana sam bio na liječenju, a drugih sedam, na svoj rizik, na orade. Bio je decembar, sjećam se. Zvonko se ljutio na mene jer sam sa freškom ranom i koncima išao da pecam. Tolika je to strast i ljubav.

PT: S obzirom na to da, sa Mićom Baltićem, vodiš izviđački odred „Jadran“, da li prenosite ljubav prema moru i ekologiji na mlade generacije?

SK: Izviđači su moja druga velika ljubav, iako smo u zadnje dvije godine napravili malu pauzu zbog nekih organizacionih okolnosti. Volim izviđače jer me, pored moje ljubavi prema ribolovu, vode u planinu, na jezero i uopšte u prirodu. I tu moju ljubav prema prirodi, pokušavam da prenesem i djeci. Imali smo jednu zajedničku kariku sa ribolovom. Postoji škola ribolova u organizaciji kluba „Pristan“. Sa njima smo bili napravili sjajnu saradnju tako što smo par puta organizovali da se naša djeca, odnosno izviđači, oprobaju u ribolovu – da nauče neke tehnike, da se druže i najbitnije da šire ekološku svijest. Ta škola, osim te primarne svrhe, uči djecu očuvanju priobalja, o zagađenju mora… Dobru saradnju smo napravili i sa NVO „Bubulj“, odnosno sa Dejom Senićem. On je, prije dvije godine, imao ideju da se napravi emisija „Eko generacija“. To je bio kratki obrazovni film u kome su učestvovali i naši izviđači i neki volonteri, gdje smo prikazali naše tradicionalne akcije čišćenja plaža od otpada, od Maljevika, Sutomora do Bigovice. Taj film je imao izuzetan odjek, imali smo i prezentacije u školama.

Kada vodimo djecu, nama je glavno da im prenesemo da smo svi pomalo odgovorni. Ako smeće nastaje od pojedinca, tako može i da nestane, kad svako da svoj doprinos. Da obala i more ostanu za neke buduće generacije. Ti se sigurno sjećaš da smo se u marini kupali, da su bili tobogani sa kojih smo skakali u vodu. Bilo je baš čisto more, sad se sve to promjenilo.

PT: Koliko djeca danas uče o moru, o ekologiji i da li se to adekvatno prenosi?

SK: Što se tiče plana i programa, on je jedinstven za cijelu Crnu Goru. Mi imamo priliku da kroz neke vannastavne aktivnosti, izlete recimo, pođemo do obale, upoznamo se sa biljnim i životinjskim svijetom. Ali, ono što sam primjetio, što mi je bilo zabrinjavajuće, da naša djeca nemaju znanje o moru. Prije mjesec dana, radile su se neke ribe, shvatio sam se da oni ne znaju da nabroje, sem dvije-tri ribe – orada, brancin i tu već kreću da ubacuju krapa i pastrmku. Onda sam im zadao da moraju da nauče deset riba, i tu su uvidjeli da ih ima mnogo više od deset… Negdje bi trebalo da znanje djece primorja bude veće, da im se to prenese na neki organizovaniji način. Na nama nastavnicima je, ali i na roditeljima, da ih bolje upoznaju sa tim.

PT: Kako vidiš ulogu mora u odrastanju omladine? Koliko je zapravo Bar uopšte primorski grad, pa da oni mogu biti usmjereni u tom pravcu?

SK: Imam jednog prijatelja, koji na sarkastičan način kaže – E kako ne živimo negdje na moru, gdje su masline, gdje su plaže, riba i vino…. A, da, da, živimo!

Biću sad malo kritičan, ali Bar od svih naših primorskih gradova ima najmanje tog mediteranskog duha. Mora se nešto raditi po tom pitanju. Evo tvoja emisija je odlična stvar da se ljudi malo više informišu o tome. Po meni, potrebno je samo par koraka koje treba uraditi da bi to malo više zaživjelo. Nedopustivo je da jedan primorski grad nema razvijene sportove na vodi. Bazen, skakaonica, plivački sportovi uopšte i jedrenje. Imate ribolov koji je u tom segmentu nekako i najrazvijeni, sa čak pet klubova u Baru. Ali, eto ni oni nemaju svoje prostorije gdje bi se okupljali, kao što sam vidio u nekim drugim primorskim gradovima. Dovoljno bi bilo da se postavi jedan kontejner negdje na marini, gdje bi mogla da se kupi dozvola, da posjede poslije ribolova, da su čuva oprema, Da ljudi koji šetaju vide da tu nešto postoji.

Drugi aspekt koji je nedostaje Baru je mediteranska kuhinja. U barskim restoranima se sve svelo na oradu, brancina i lignje. Svako ko dođe sa strane će jesti bolju ribu u Skadru, Ulcinju, Reževićima ili prema Kotoru. Da ne budem baš tako kritičan, u Baru ima par restorana koji imaju dobar riblji meni. Ipak, kad dođu gosti i kad me pitaju gdje da idu da jedu ribu, ja im najčešće kažem da idu na Adu Bojanu, jer mi se čini da je ponuda tamo bolja. Čak i riba koja se ulovi u Baru najčešće ide van Bara! Treći segment bi bio neka kulturna promocija, imamo Maslinijadu, imamo Dane vina i ukljeve, eto, od skoro, imamo i Ribar fest. Ali recimo nemamo nekog karnevala ili slično.

Evo, sad u maju kreće da se lovi plava riba u velikim količinama i mogla bi se napraviti jedna predsezonska promocija grada i uopšte gastronomske ponude. Treba uraditi nešto da se ljudi više vežu za more, da im more ne bude samo kupanje plivanje i sunčanje u ljetnjim mjesecima, već da to bude cjelogodišnji doživljaj. Možda postoji i četvrta stvar koja i nije u direktnoj vezi sa ovima prije. Prije nekog vremena sam imao neki problem sa motorom na čamcu, i baš gledam, na svakom uglu imate neke automehaničare, ali imate vrlo malo ljudi koji popravljaju brodske i vanbrodske motore. To se sve svelo na neka poznanstva. Kad sam bio u Ohridu, da ne pričam o Zadru, nailazio sam po ulicama na radnje ljudi koji popravljaju motore i prodaju polovne djelove. Kod nas ako želiš da nabaviš neki dio, to se najčešće naručuje iz Hrvatske, čak i iz Srbije. Moramo motore na Vranjinu da vozimo. Zaista fali majstora i stručnjaka.

PT: Sad ćeš i ti daš jedan doprinos ovome o čemu si pričao, pa ćeš nam kazati jedan recept za ribu. Koji ti je omiljeni način spremanja ribe?

SK: Najbolja riba je svježa riba i volim da spremam na mnogo načina, u zavisnosti od sezone. Ipak najviše uživam u spremanju brodeta. Ili kako ga ja zovem – bijeli brodet. Nije tajna kako ga spremam, volim da u tom jelu bude više različitih vrsta riba. Meni su se kao najbolji pokazali škarpina, pauk, gruj i bijela riba. Obavezno dodam sipu i gambore. Gambori su mi dobri, jer ih, prije nego li počnem da spremam jelo, očistim, pa od glava i ostataka, uz dodatak maslinovog ulja i bijelog vina, napravim temeljac sa kojim ću zalivati brodet kad počnem da spremam.

Za početak se izdinsta dosta bijelog i crnog luka i preko toga se složi riba. Mora biti veća posuda, uz napomenu da se brodet ne miješa, već se šerpa samo protrese. Nekad sam sipao bijelo vino, a sad volim da stavim čašicu rozea, jer da jednu lijepu notu jelu. Ulijem temeljac preko ribe i na tihoj vatri stavljam da se krčka. Ne mogu ovo jelo baš nazvati ribljim gulašem, ali je najbliže toj definiciji. I kad jelo bude skoro gotovo, dodam malo kriški paradajza, jer mi se čini da je potrebna neka kisjelost da se ujednače ukusi. To može da bude i sok pola limuna. Može da se jede i hladno i toplo… Baš su me pohvalili za taj recept. E sad, jedino što je tu potrebno dosta različite ribe, pa to malo po malo skupljam u zamrzivaču i spremim ga dva puta godišnje.  

PT: Daj slušaocima emisije Priče talasa neku poruku.

SK: Ljudi trebaju da nađu vremena, jer život baš brzo ide, da uživaju u moru. Ko ima privilegiju, kao mi, da živi na moru, još ako ima čamac, mora naći vrijeme za to. To je jedan poseban svijet, more je zbilja život i treba ga živjeti punim plućima. Nijesmo ni svjesni kakve blagodeti imamo. Tek vidimo po reakcijama gostiju koji dođu u Bar. Oni se oduševljavaju stvarima koje su nama postale uobičajene –  pogledima, zalascima sunca… I onda se tek zapitam da li umijemo to da cijenimo.

The post Priče talasa: Slobodan Knežević – Život brzo ide, nađite vremena da uživate u moru first appeared on BARinfo.

Skuša ima izduženo, vretenasto tijelo, hidrodinamičnog oblika koji podsjeća na torpedo, što joj omogućava izuzetnu brzinu i okretnost u vodi. Njenu prepoznatljivu boju čini metalik plava do zelenkasto-plava nijansa leđa, ukrašena sa 20 do 30 tamnih, valovitih, vertikalnih pruga koje se protežu niz bokove, postepeno prelazeći u sjajnu srebrnu boju na donjem dijelu tijela i trbuhu. Ova živopisna obojenost brzo blijedi nakon što riba ugine.

U Jadranskom moru, prosječna dužina skuše varira između 15 i 50 centimetara. Dostiže težinu do jednog kilograma, dok u Atlantiku može narasti znatno veća, do 60 centimetara dužine i 3,4 kilograma težine. Njena koža ima vrlo sitne krljušti, koje su vidljive tek pri pažljivom pregledu. Jedna od ključnih karakteristika skuše je odsustvo vazdušnog mjehura, što znači da mora neprestano plivati kako bi održala položaj u vodi i disala pasivnom ventilacijom škrga.

Ova riba je rasprostranjena i u umjerenim vodama sjevernog Atlantskog okeana, kao i u Sredozemnom, Crnom i Baltičkom moru. U zapadnom Atlantiku, njen areal se proteže od Labradora u Kanadi do rta Hateras u Sjevernoj Karolini, dok se u istočnom Atlantiku može naći od Islanda i Norveške, na sjeveru, do Mauritanije na jugu.

U Atlantiku skuša preferira hladne do umjerene vode, obično u gornjih 200 metara vodenog stuba, iako se ponekad može naći i na većim dubinama, do 1000 metara. Tamo bira vodu koja je iznad 8°C, ali je česta i u hladnijim vodama, ponekad čak i do 4.5°C.  Ona je migratorna vrsta, koja provodi proljeće i ljeto bliže obali radi mriješćenja i hranjenja, a u jesen i zimu se povlači u dublje, toplije vode dalje od obale.

Skuša je izuzetno brza riba. Poznata je po tome što formira velika jata koja broje hiljade jedinki. Ovo ponašanje im pruža zaštitu od predatora i olakšava pronalaženje hrane. U Atlantiku ova jata ponekad mogu biti dugačka i do 20 milja.

Životni ciklus skuše počinje mriješćenjem u proljeće i ljeto, uglavnom u priobalnim vodama. Ženke su izuzetno plodne, sposobne da polože stotine hiljada, pa čak i do dva miliona jaja po sezoni. Jaja i larve su pelagični, što znači da plutaju, nošeni strujama, u gornjim slojevima vode (obično do 15-25 metara dubine).

Mladi primjerci skuše rastu relativno brzo i dostižu polnu zrelost u dobi od 2 do 4 godine. Atlantska skuša može doživjeti značajnu starost, sa životnim vijekom od 17 do 20 godina. Njena ishrana se uglavnom sastoji od zooplanktona (kopepoda, krila, škampa) i ribe, ali može uključivati rakove i lignje. Prirodni neprijatelji skuše uključuju veće predatorske ribe poput tune, gofa, igluna, kao i morske sisare delfine, kitove i foke, zatim ajkule i morske ptice. Visoka stopa reprodukcije i relativno kratko vrijeme do zrelosti ukazuju na potencijalno otpornu vrstu, ali visoka smrtnost jaja i larvi, zajedno s pritiskom grabljivica i ribolovom, vjerovatno utiču na dinamiku populacije u Jadranu.

Prisustvo skuše i srodnih vrsta iz porodice Scombridae u jadranskom regionu zabilježeno je još u antici. Ova riba je bila uobičajeni sastojak u receptima za garum, fermentisani riblji umak, koji je bio široko rasprostranjen kao začin. To ukazuje na njenu dostupnost i ekonomski značaj u Sredozemlju, uključujući i Jadransko more, još u doba Rimskog carstva.

Populacija skuše u Jadranskom moru je varirala tokom istorije. Posebno je zabilježen značajan pad brojnosti tokom 1970-ih u različitim dijelovima Jadrana, nakon čega je uslijedio period sa malo ili nimalo znakova oporavka, sve do nedavno. Ovaj dramatični pad i produženi period niske brojnosti ukazuju na potencijalnu ranjivost jadranske populacije skuše na faktore kao što su intenzivan ribolovni pritisak ili značajne promjene u okruženju. Takođe je primijećen pad maksimalne starosti i ukupne dužine atlantske skuše u sjevernom i srednjem Jadranu od 1990-ih godina do danas, što bi moglo biti povezano s prekomjernim izlovom. Ovaj trend sugeriše da ribolovni pritisak možda uklanja veće, starije jedinke iz populacije prije nego što one u potpunosti doprinesu reprodukciji, što ima ozbiljne implikacije na dugoročno zdravlje ribljeg fonda.

Gdje i kako uloviti skušu?

Sportski ribolov skuše u Jadranu je popularna aktivnost, a koriste se različite tehnike, uključujući spinning varalicama (kao što su mali metalni jigovi, vobleri i stickbait-ovi) i trolling. Najefikasniji način lova je sigurno na sabiki, niz od više udica koje su ukrašene peruškama i svjetlucavim nitima. Tipična sezona ribolova skuše u Jadranu traje od maja do oktobra, kada je skuša brojnija bliže obali.

Komercijalni ribolov skuše u Jadranskom moru prvenstveno se obavlja noću uz pomoć svijetla, plivaricama i  kao i povlačenjem pelagičnih mreža. Ove metode često ciljaju druge male vrste poput sardina i inćuna, a skuša se ponekad ulovi kao usputni ulov u ovim operacijama.

Skuša ili lokarda, kako ih razlikovati?

Lokarda (Scomber japonicus) je vrsta ribe koja se često miješa sa skušom (Scomber scombrus), iako se radi o dvije različite vrste. Postoje ključne vizuelne razlike koje pomažu u njihovom raspoznavanju. Skuša ima karakteristične valovite, tamne vertikalne pruge duž leđa, dok lokarda ima nepravilnije, cik-cak pruge ili mrlje. Trbuh skuše je neobilježen i srebrnast, dok lokarda može imati tamne mrlje ili tačke ispod bočne linije. Obje vrste imaju perajice iza leđnih i analnih peraja, ali tačan broj i razmak mogu se neznatno razlikovati. Značajna unutrašnja razlika je prisustvo dobro razvijenog mjehura kod lokarde, koji skuša nema. Leđna peraja su bliže postavljena kod lokarde, a prvi leđno peraje ima manji broj bodlji (9-10) u poređenju sa atlantskom skušom (11 ili više). Takođe, lokarda ima nešto veće oči, u odnosu na veličinu tijela, u poređenju sa atlantskom skušom.

Što se tiče staništa i rasprostranjenosti, lokarda se može naći i u Atlantskom i u Tihom okeanu, često u toplijim vodama, dok atlantska skuša ima sjeverniju distribuciju u Atlantiku. U pogledu ukusa i teksture, meso lokarde je nešto mekše od mesa skuše.

Nutritivne vrijednosti skuše

Ova riba je izuzetno bogata omega-3 masnim kiselinama, koje su poznate po svojim blagotvornim efektima na zdravlje srca, funkciju mozga i smanjenje upala u tijelu. Sadržaj omega-3 masnih kiselina u skušama često je veći nego u drugim popularnim ribama poput lososa. Takođe je odličan izvor visokokvalitetnih proteina, neophodnih za izgradnju i obnovu tkiva, kao i za opšte funkcionisanje organizma. Skuša je bogata vitaminom B12, koji je ključan za funkciju nervnog sistema, stvaranje crvenih krvnih zrnaca i sintezu DNK. Sadrži i druge važne vitamine i minerale, uključujući vitamin D (važan za zdravlje kostiju i imunološki sistem), selen (antioksidans), niacin (vitamin B3, uključen u metabolizam energije), gvožđe, magnezijum, fosfor i kalijum.

Važno je napomenuti da skuša ima nizak nivo žive u poređenju sa drugim masnim ribama poput tune i sabljarke, što je čini sigurnijom opcijom za redovnu konzumaciju.

Kad se sve sabere konzumacija skuše može donijeti brojne zdravstvene prednosti, uključujući poboljšano zdravlje srca, potencijalno smanjenje rizika od kognitivnog pada povezanog sa starenjem i prevenciju nutritivnih nedostataka poput anemije.

Recept: Skuše na žaru

Sastojci:

Skuše, očišćene i oprane, maslinovo ulje, jedan limun, nasjeckano svježe začinsko bilje (ruzmarin, majčina dušica ili peršun), so

Priprema:

Skuše dobro isperite pod hladnom vodom i osušite papirnim ubrusima. Napravite nekoliko plitkih dijagonalnih rezova sa obje strane ribe. Ribu iznutra i izvana premažite maslinovim uljem. Posolite. U stomaku svake skuše stavite nekoliko kolutova limuna i nasjeckano svježe začinsko bilje.

Zagrijte roštilj na srednje jaku vatru. Rešetke roštilja lagano nauljite kako se riba ne bi zalijepila. Skuše stavite na roštilj i pecite otprilike oko pet minuta po strani, ili dok meso ne postane neprozirno i lako se odvaja viljuškom. Vrijeme pečenja zavisi od veličine ribe.

Poslužite odmah, ukrašeno dodatnim svježim začinskim biljem i kriškama limuna.

Uz pečenu skušu možete poslužiti pečeno povrće (paprike, tikvice, patlidžan), kuvani ili pečeni krompir, ili svježu salatu začinjenu maslinovim uljem i sirćetom.

The post Priče talasa: Skuša – naša, a zdravija od lososa first appeared on BARinfo.

PT: Zanimljivo je da, iako ste najmlađi barski klub kojem je sjedište u Sutomoru, imate članove iz cijele barske opštine?

IL: Pa jeste. Imamo članova sa svih strana opštine. I to ne samo iz Bara, već i iz Podgorice. Dođu ljudi i iz Budve, o strancima da ne pričam.

PT: Kako je došlo do toga da osnujete klub baš u Sutomoru, znamo da je tamo nije bilo kluba…

IL: Pa generalno je bilo uvijek nekih problema oko dobijanja dozvola. I onda smo dva moja prijatelja i ja smo rekli – “Ajde, nema što, nego da pravimo taj klub da imamo tih 10 -15 dozvola za nas i još nekome da izdamo”. I to je krenulo iz nekog entuzijazma najviše. Nismo ni znali u što ulazimo u tom momentu. I evo, već pet godina smo tu.

PT: To je, pretpostavljam za tebe kao predsjednika, prvo dosta papirologije i drugih obaveza…

IL: Opet se vraćam na to, nisam znao što me očekuje kad smo osnivali klub. Ali, onda sam vidio da to nije baš mala rabota, što bi se reklo. Kad se klub napravi, postoje obaveze koje ti savez nalaže – da moraš ideš na takmičenja, da imaš školu ribolova itd.

U suštini jednaki smo kao svi ostali sportovi – fudbal, košarka ili odbojka. To ljudi ne shvataju, misle da je to ribolov, pa ajde.  U suštini funkcionišemo kao svih klubovi regularni.

PT: Koliko članova imate?

IL: Oko 60-70 članova. To je koliko nam savez na godišnjem nivou propiše dozvola.

PT: Kroz razgovor sa predsjednicima drugih klubova, ukazali su da je poskupljenje dozvola malo usporilo njihovo izdavanje. Da li imate taj osjećaj ili se odvija otprilike kao prošle godine?

IL: S obzirom da nemamo toliko dozvola kao što imaju drugi klubovi koji su stariji, a normalno i treba da imaju, nisam osjetio nekakvu razliku. Od ove godine su i pravila malo drugačija, mogu i stranci da dobiju godišnju dozvolu regularno, do sad je to bila neka privremena.

Što se tiče tog poskupljenja, kad pogledamo cijene dozvola u regionu, mislim da smo dosta jeftiniji.

PT: Kada Barani idu da love sa obale, nekako su im više pri ruci tereni prema Volujici  i Velikom Pijesku. Prema Sutomoru se išlo tu do Ratca. Kakvi su tereni kojima vi gravitirate?

IL: Dosta se lovi sa sutomorske plaže, zatim tamo prema Ineksu i Ratcu. Onda, ovamo kod Maljevika, na pontu od Štrbine i iza Golog brda kroz tunel. Tako to su ti tereni na koje može da se ide sa obale.

A što se tiče ribolova iz barke, kada sam bio mali, nije bilo ponte. Nije bilo ništa. Barke su bile sve onamo na početku plaže. Vadile su se ručno, gurali smo ih i ređali po plaži. Kada bi bilo lijepo vrijeme, bile su u moru, na sidru. I baš tu sam, idući sa ocem na more, dobio ljubav prema ribanju.

U Sutomoru imamo veliku ribolovačku tradiciju. Još poslije rata postojala je ribarska zadruga. Ljudi su išli u ribolov, živjelo se od toga. Tu sam rođen, po prirodi stvari tako i bude da se to zavoli.

PT: Koji ti je omiljeni način ribolova?

IL: Volim da idem na pendulu i na dubinca, na arbune i bukve. Nijesam imao nekih velikih trofeja, ali je bilo finih ulova. Što je za mene zadovoljavajuće, jer to volim da radim.

PT: Kako se u porodici odnose prema toj strasti?

IL: Imam podršku porodice, za sve ti treba to. Mislim, to je prosto ljubav i kad se vidi da to ljudi vole, onda nema problema. Sve se uskladi, koliko je moguće sa ostalim obavezama. Ne može se baš to tako često ići, ali kad se nađe vrijeme, obavezno sam na vodi.

PT: Pošto si ugostitelj, pretpostavlja da je to ljeti teško uskladiti?

IL: Teško, teško. To je rijetko, ako nekad uhvatim vremena da pođem malo da se kupam barkom, pa onda ono čisto pustim pendulu za sobom, da ne idem džabe. Tamo do kraja septembra teško se može…

PT: Više nema one dječije nevinosti ljetnje da se uživa, kupa, roni…

IL: A nema, sad su obaveze druge, veće. Tako je i prirodno, pa vjerovatno, tamo negdje za jedno 20 godina, kad budemo penzioneri, onda će se imati i više vremena da se ide u ribu.

PT: Svi klubovi u Baru imaju neku vrstu škole ribolova, odnosno rada s mladim ribolovcima. Kakva je situacija kod vas?

IL: Trudimo se da animiramo djecu, da idu u ribolov. Ne mogu da kažem da je to na nekom nivou, kao što imaju “Pristan” i “Rumija”. Kad vidim koliko oni djece imaju, to je ozbiljan rad. Kod nas je to na manjem nivou, ali se trudimo da pokrenemo djecu. Oni sad imaju neka druga interesovanja, ali nađemo i djecu koju nešto zanima da im se pokaže. Ribolov je prost – ili ga voliš, ili ga ne voliš! Ako zavoliš ribolov, onda je to potpuno druga priča, ali sad da nekoga na silu držimo tamo, to ne ide.

PT: S obzirom da ste najmlađi barski klub, vi ste došli u okruženje gdje su već postojala četiri kluba u Baru. Kako ste primljeni sa njihove strane?

IL: Moram da kažem da su nas odmah prihvatili kao da postojimo 15 godina! Prije svega moram da naglasim da kada se osnivao naš klub, veliku pomoć nam je pružio predsjednik „Rumije“ Branko Pržica. On nas je uputio što i kako da radimo i dao nam smjernice. Pomogao mi je kao da sam mu dijete, eto.  

A da ne pričam za Zvonka Radevića, Marka Krivokapića i Slavka Petrovića. Ne znam kako je u drugim gradovima, kako funkcionišu, ali mi smo pravi drugovi.

To se najbolje vidi kad je Kup Bara u ribolovu, jer se to zajednički organizuje. Svako pomalo nešto odradi, zapne se i organizuje se.

PT: Učestvujete na takmičenjima. Imali ste par zapaženih u nastupa. Recite mi što je naredno, imate li nešto u planu?

IL: Jeste, sad je sezona takmičenja. Mi smo imali pretprošle nedjelje kvalifikaciono takmičenje za seniore. Zatim je juniorsko u Kostanjici. Uglavnom ispratimo sve što treba da se isprati, sva takmičenja, kupove itd…

PT: Koliko vas ograničava, ono da ne možete stalno na more, s obzirom da je to pristanište u Sutomoru, da kažemo, improvizovano?

IL: Mi smo prosto naučili, taj drugi dio, od Ratca, pa prema Crnom rtu i Čanju da idemo da ribamo sa obale. I kad spustimo barke u more ide se na tu desnu stranu, prema Petrovcu i Budvi. Nađe se vremena, za sve što se hoće, uvijek se nađe s vremena, to je vazda bilo.

PT: Sve smo naše goste pitali za neki recept. Kako spremaju ribu?

IL: Najviše volim ribu da jedem sa gradela, onako što se kaže, najprostije. U zavisnosti od perioda godine, kad se koja lovi, ali najčešće arbune, potrefi se poneki sarg ili orada.

PT: Ivane, hvala što si gostovao u našoj emisiji.

IL: Hvala vama što ste pozvali, i drago mi je što se ovako promoviše ribolov. Da ljudi malo čuju o tome, da shvate da u ribolovu postoji i taj važan takmičarski segment. Svi koji žele i hoće mogu da se priključe našim klubovima i da pomognu razvoju ovog sporta. Ovo je jedna vrsta promocije našeg grada, pogotovo kad idemo na takmičenja u druge gradove.

The post Priče talasa – Ivan Lukšić: Ribolov je prost – ili ga voliš, ili ga ne voliš first appeared on BARinfo.

Ukljat(a) (Oblada Melanura) je srebrnasta riba, tamnih leđa i spljoštenih bokova. Podsjeća na ostale pripadnike porodice Sparida, pogotovo na špara. Okuplja se u velikim jatima na pontama, uopšte na mjestima gdje je struja jaka. Ima ga i na ulazima u luke, kao i u blizini lukobrana. U toku zime se povlači na dublje seke. Na svim tim mjestima ima i najviše hrane, planktona, koji je pored sitnih riba, osnovna hrana ukljata. Gastronomske vrijednosti ove ribe su poznate, a jedina mana je što ne može narasti veliki, srednji lovni primjerci teški oko 100 grama, ali i oni stavljaju na velike muke vaš pribor. Pored bukve i palamide, ukljat je vjerovatno najborbenija riba u moru (srazmjerno veličini, naravno).

Radi se o prilično rasprostranjenoj vrsti. Može se naći u cijelom Mediteranu, a živi i u Crnom moru i istočnom Atlantiku. Ukljat ima više lokalnih imena – u upotrebi su i nazivi ušata, oćada i crnorep.

Ima duguljasto tijelo, blago spljošteno sa strane. Može narasti do 37 cm dužine, ali se češće viđaju primjerci oko 20 cm. Najveća zabilježena težina je nešto ispod jednog kilograma. Osnovna boja ove ribe je srebrnasto-plavkasto-siva, sa svjetlijim donjim dijelom tijela. Najprepoznatljivija je po crnoj mrlji u obliku sedla na repu, koja je okružena bijelom bojom.

Glava joj je kratka sa šiljastim vrhom, a usta su mala i blago okrenuta prema gore. Ima relativno velike oči. Peraja su uglavnom blijedo žućkaste ili ružičaste boje, osim tamnijih prsnih peraja. U gornjoj i donjoj vilici ima 8-10 sjekutića sa nazubljenim ivicama, što govori dosta prehrambenim navikama. Ukljat je svaštojed, ali je primarno predator. Glavna hrana su mu sitni beskičmenjaci, posebno plankotonski račići iz grupe kopepoda. Ishrana ukljata se mijenja kako raste. Mlađe ribe više jedu planktone, dok starije jedinke radije konzumiraju kozice, crviće i sitne ribe.

Ukljati se uglavnom mrijeste od kasnog proljeća do ljeta, najčešće od maja do jula, sa vrhuncem u junu.

Interesantno je da, iako je većina ukljata ili muškog ili ženskog pola tokom cijelog života, neke studije pokazuju da mogu biti i protogini hermafroditi. To znači da se rađaju kao ženke, a kasnije se mogu pretvoriti u mužjake, obično kada dostignu određenu veličinu.

Ukljat se može loviti sa obale i iz barke. Lov iz plovila je mnogo uspješniji jer možete doći do najboljih pozicija za lov. Velika pogodnost je što barke ne trebaju biti velike, može se loviti čak i iz gumenjaka.

Dva su najčešća načina lova na ukljate. Najosnovniji i najjednostavniji je lov na prst. I malo dijete zna kako se lovi na “karolu”, ali samo majstori umiju da ih ovako dosta nalove. Najefikasniji metod je ipak lov štapom, a njegova praktičnost u odnosu na lov na prst je neuporediva. Debljinu strune regulišite po veličini ribe koju očekujete, kao i po vremenskim uslovima. Bistra voda i lov po danu diktiraju vrlo tanke strune, dok se po noći mogu koristiti i nešto deblji najloni.

Osim ovog načina ribolova, posljednjih godina kod nas je zaživio lov vaser-kuglom (plastičnim providnim plovkom koji se puni vodom). Takođe se lovi štapom, čak se koriste i iste mašinice. Ali postoji jedna bitna razlika, lov vaser-kuglom je mnogo pogodniji za ribolovce koji ukljata traže sa obale, jer su zabačaji neuporedivo duži. Ovakvom tehnikom se često love dosta krupni ukljati, pa je upotreba meredova skoro obavezna, pogotovo kada lovimo sa nešto visočije obale. Da bi se povećala efikasnost, na jednu od udica stavite koricu hljeba, koja će “glumiti” brum, a uz to će držati mamce blizu površine. U toku cijelog ribolova morate paziti na to gdje vam struja nosi najlon, da vam se ne bi desilo da umjesto ukljata na udicu ulovite trofejnu stijenu.

Ukljat je dosta probirljiv kada je u pitanju mamac. Osnovni mamac je hljebna pahulja, zatim kozica, pastela, kao i školjka. Pahulja hljeba je posebno efikasna kada se lovi pri punom mjesecu, jer njenu bjelinu ribe lako primjete. Najbolja pastela se pravi od tijesta i sira, ali tako da se umijesi vrlo mekano, jer ukljat dosta nevoljno uzima žilavije mamce.

Ono po čemu se ukljat razlikuje od ostalih riba iz porodice Sparida je to što ga je skoro nemoguće uloviti na lignju (opet priča o žilavosti mamca), a o sipi da ne i govorimo. Kao jedan od najefikasnijih i najpraktičnijih mamaca se može koristiti larva od muve.

Brumanje u toku ribolova je skoro obavezno. Dobar brum se vrlo lako pravi od skvašenog starog hljeba. Ako se lovi iz barke, dovoljno je baciti nekoliko šaka primame ispod sebe, jer će je tako struja odnijeti na pravo mjesto. Postoji i nešto drugačiji način brumanja – stari hljeb se stavi u jutanu vreću, koju ćemo spustiti u vodu pored barke. S vremena na vrijeme, protrešćemo je tako da će iz nje izaći samo sitni komadići hrane, od koje ribi samo poraste apetit.

Najbolje vrijeme za lov ukljata je noć, sa posebnim naglaskom na prvi mrak i sat – dva pred svitanje. U dnevnim uslovima se može prevariti samo na vrlo tanak najlon (0,12 – 0,14mm), a tada ribolov na ukljata postaje majstorstvo.

Najinteresantnija tehnika za lov ukljata je pendulanje. Ovakav način ribolova je kod nas vrlo popularan, moguće i zbog svoje efikasnosti. Od varalica se koriste bijele cjevčice, sitni vobleri, kao i razna pera bijele boje. Ubjedljivo najefikasniji mamac je silikonac Raglou. Obično udara blizu obale, pogotovo ako ima pjene i talasa, a kad ga jednom nađete – budite uvjereni da će lov biti bogat.

Svi se kunu da je ukljat najukusniji na gradelama (što je živa istina), ali mi vam za promjenu dajemo jedan jednostavni recept, pomoću kojeg možete spremiti bilo koji morsku ribu.

Marinirani ukljat

Potrebno:

kilogram ukljata, 300 grama luka, 200 grama paradajz sosa, ruzmarin, biber, crne masline, četiri režnja bijelog luka, lovor, limun, 15 dl maslinovog ulja, 3 dl bijelog vina

Priprema:

Ribe očistiti, posoliti, i ispržiti na malo ulja, a zatim poslagati u vatrostalnu posudu. Na čistom ulju propržite luk, paradajz, te onda dodajte sve začine. Onda ulijte bijelo vino, kao i malo vode. Kada uvri, stavite peršun i kriške limune. Sa takvom marinadom prelijete ribu, i još je pet minuta ostavite na vatri. Kada se ohladi, stavite je u frižider najmanje 12 sati. Prijatno.

The post Priče talasa: Ukljati, vjesnici proljeća u Baru first appeared on BARinfo.