General Humbert je u maju i junu 1919. godine bio u misiji na Jadranu s ciljem prikupljanja obavještenja o političkim i vojnim aktivnostima Italijana u najosjetljivijoj fazi mirovnih pregovora u Parizu i međusavezničkoj krizi. Tim se zbivanjima posebno bave italijanska i francuska istoriografija.

Prethodilo im je oslobođenje od okupatora oktobra 1918. g, proglašenje ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom na Velikoj narodnoj skupštini u Podgorici i Prvodecembarsko ujedinjenje u Kraljevinu SHS. Po odluci Međusavezničke komisije u Versaillesu, dolazak trupa engleske, francuske i italijanske vojske i njihovo posjedanje u Baru trebalo je da pomogne pri uspostavi nove vlasti. Međutim, komandant italijanske posade u Baru, čije je ljudstvo znatno nadmašivalo ostale garnizone, smatrao se najstarijim savezničkim komandantom i nije pokazivao previše spremnosti za saradnju sa vojnim i civilnim vlastima.  Uslijedio je Božićni ustanak 3. januara 1919. pod vođstvom Jovana Plamenca i tokom cijele 1919. godine Bar je bio glavno poprište događaja, gdje je već 4. februara pokušaj dolaska patrole i žandara iz lokalne stanice kao dio operacije sprječavanja iskrcavanja crnogorskih pobunjenika završio pucnjavom na italijanske stražare koji su čuvali gat. Sukobi između Italijana i žandara Kraljevine SHS na Sutormanu i brdima oko grada nastavili su se u junu i julu,  a bilo je i incidenata u kojima su se italijanski vojnici sukobili s crnogorskim komitima i njihovim lokalnim protivnicima.

General Georges Humbert, rođen 1862. godine, diplomirao je kao najbolji u klasi na Saint-Cyru i započeo karijeru u kolonijalnim pukovnijama u Tonkinu i na Madagaskaru. Nakon što je 1891. g. stekao diplomu štabnog oficira, služio je kao ađutant predsjednika Félixa Faurea od 1896. do 1899, da bi 1904. bio imenovan za zamjenika načelnika u jednoj od kancelarija Glavnog štaba. General-major od 1914., preuzeo je zapovjedništvo nad 3. armijom 1915, zapovijedao 7. armijom 1918, a zatim 2. vojnom regijom od januara do marta 1919. General Mordacq, načelnik kabineta Georgesa Clemenceaua, stavio ga je 8. aprila 1919. na raspolaganje s ciljem dobijanja vojnog zapovjedništva na Istoku, ali se situacija među saveznicima promijenila pogoršanjem francusko-italijanskih odnosa. Kad je Humbert napustio Pariz 11. maja 1919, kriza je dosegla vrhunac.

General Humbert je krenuo na Balkan pod krinkom inspekcije francuskih trupa stacioniranih u jadranskim zemljama, ali je njegova misija bila proučavanje italijanskih akcija. Stigavši u Veneciju 13. maja 1919., krenuo je za Rijeku, gdje je boravio do 19. maja. Putovanje obalom do Kotora započeo je 20. maja. U Rijeci, Dalmaciji, Crnoj Gori i Albaniji suparništva i napetosti su se kristalizovali u najoštrijim oblicima, ponekad se manifestujući između francuskih vojnih predstavnika koji su podržavali jugoslovenski uticaj, i italijanskih oficira, koji su mu se opirali.

Bar se od jeseni 1918. nalazio na međusavezničkoj okupacijskoj teritoriji, a od Obota i Bojane počinjalo je središnje, vojno-garnizonsko područje Skadra, kojim je upravljala Međunarodna komisija na osnovu ranijeg sporazuma između velikih sila. Zapovjednik tog sektora bio je Francuz, pukovnik Joseph Marie François Albert Bardy de Fourtou, koji nije bio naklonjen Italijanima, kao što nije bila ni francuska diplomatija u pogledu italijanske vanjske politike na zapadnom Balkanu. Zbog toga je italijansko Ministarstvo mornarice odlučilo da se za čelnika Lučke uprave Bara imenuje lučki oficir s činom potpukovnika. Glavni inspektor Barskog društva, Pietro Lanino, vjerovao je da Francuzi žele da učine Bar svojom pomorskom bazom, namjeravajući da koriste luku, željeznički i jezerski prijevoz u svrhu snabdijevanja.

Stigavši u Crnu Goru, Humbert je prošao kroz Cetinje, Virpazar, Bar i Skadar. Na Krf se iskrcao 24. maja. Obavijestio je odatle Pariz da su italijanske akcije u Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji vrlo intenzivne, pri čemu su “u malom kraljevstvu, zahvaćenom tinjajućim građanskim ratom između pristalica ujedinjenja sa Srbijom i branilaca Nikole I, kralja Crne Gore, Italijani favorizovali potonje; odbili su da intervenišu kad su separatisti podsticali nemire na području pod njihovim zapovjedništvom, pa čak su išli toliko daleko da su primili vođe pobunjenika.“

Italijani su bili uznemireni pojavom francuskog generala na jadranskom području, tumačeći to kao indiciju francuskog neprijateljstva prema njima. Humbert je 6. juna 1919. sastavio pravu optužnicu protiv Italije, osvrnuvši se na pitanja obrađena u njegovim prethodnim komunikacijama i zaključujući da je Italija nastojala „da osigura hegemoniju nad Jadranom i izvuče iz toga sve ekonomske i političke prednosti, [kako bi] zagarantovala budućnost ovog postignuća neumoljivom borbom protiv svakog razvoja podunavske sile sposobne da postane zastrašujući suparnik, posebno iskorištavanjem povoljnog pristupa moru“. Prosrpske simpatije, iako suptilne i oprezne, isticale su uvjerenje o teškoj izgradnji Jugoslavije koja je polagala sve svoje nade u Francusku, koja ju je već jednom spasila i bez koje bi njen nacionalni projekt ostao neostvariv. Kontakti s italijanskim kolegama, gorko razočaranim prema nezahvalnoj Francuskoj, brzo su Humberta uvjerili da oni ukazuju na Francusku kao glavnog krivca za jadransku blokadu: misiju je završio ne skrivajući pesimizam u pogledu budućnosti francusko-italijanskog saveza. Nakon podnošenja izvještaja imenovan je za glavnog inspektora u Parizu.

Sukobi na barskom području su se nastavili, pa je i u novembru i decembru 1919. italijansko zapovjedništvo u Baru izvještavalo o napadima Raspopovićevih ljudi na „srpsko-jugoslovenske“ garnizone, a 7. januara 1920. Raspopović je prijavljen u Mikulićima pa su to područje okružili ljudi iz vojne komande u Baru i kontrakomiti; napad je pokrenut ujutro 9. januara i u Baru se gotovo četiri sata čula jeka rafala iz pušaka, bombi, mitraljeske i topovske vatre, ali je Raspopović ponovo uspio da izbjegne zarobljavanje.

Krajem februara i početkom marta 1920. francuske jedinice (3 voda iz Bara i oficir s 25 vojnika iz Virpazara) su se evakuisale. Britanci su takođe napustili Virpazar i Bar krenuvši prema Skadru između 27. i 30. aprila, dok je italijanska vojska (koja je čuvala željeznicu i luku), s obnovljenom kategoričnom naredbom da ignoriše sukobe koji su se događali na tom području, Bar napustila u junu 1920. godine. 

Listajući fotografski album iz tog vremena, zanimljivo je da to važno vizuelno svjedočanstvo, osvrtima na grad i lokalno žiteljstvo očima stranaca, potcrtava odnose među nekadašnjim saveznicima.

Fotografija Baranki s djecom na izlasku iz crkve čini uočljivim tradicionalnu gradsku žensku katoličku nošnju, posebno njen element poznat kao džuba – haljetak bez rukava zvonolike forme, dužine do koljena.  Upoređujući ovu fotografiju s razglednicom grupe žitelja i žiteljki Gretve iz 1916. g (takođe u zbirci Nikole Ratkovića) primjećuje se da su na njima prikazane po svoj prilici i neke iste ženske osobe, u kontekstu koji odražava različit društveni status i mogućnosti.  Ovjekovječivši svakodnevicu, onime što prikazuju, fotografije predočavaju tako i porodičnu istoriju i mikroistoriju, predstavljajući pozadinu kao istoriju dugog trajanja.

The post S.Marković, N.Ratković: Manje poznata istorija Bara zabilježena fotografskim objektivom   first appeared on BARinfo.

Prvo mjesto i titulu ekipnog državnog prvaka za 2024. godinu osvojila je ekipa „Rumija“ u sastavu Uroš Vukčević, Luka Pekić, Lucija Baković sa 12 plasmanskih bodova. Drugo mjesto pripalo je ekipi „Pagar“ Tivat (Marjan Hajtnik, Vanja Bojić, Vladimir Maslovar) sa 29 bodova, a treće sa isto toliko bodova „Igalo“ (Slobodan  Vučurović,  Andrija  Šekularac,  Marko Gajić).

Na takmičenju je učestvovala i ekipa KSR “Pristan”, koja je osvojila peto mjesto. Oni su nastupili u sastavu: Dušan Milićević, Mileta Kukalj i  Andrej Peruničić.

The post Državno prvenstvo štapom iz barke za juniore: Rumija najbolja, Pristan peti first appeared on BARinfo.

“U martu 1911. godine bio sam u toj mjeri premoren, da mi je bio neophodan potpuni duševni odmor. Htio sam da odem bilo gdje, gdje bih se odmorio od poštara, nestrpljivih izdavača i zvuka pisaćih mašina (…)

Pošto sam Dalmaciju već od ranije poznavao prilično dobro, ovaj put sam imao namjeru da posjetim krajnju tačku zemlje, oblast južno od Kotora, pošto ću ovdje biti pošteđen od suvišne korespondencije, pa ću tako moći da obiđem prostore koji su malo poznati turistima. Dok sam sjedio na palubi “Lojdovog” broda i gledao predivnu obalu, pored koje smo prolazili, posegnuo sam za promjenu, za knjigom koju sam kupio usput i udubio sam se u njen sadržaj. Bilo je to “Putovanje po Dalmaciji” Hermana Bara. Zabavljao sam se dogodovštinama velikog pisca, koji je imao neprijatnosti zbog nepovjerenja austrijskih vlasti, jer se usudio da sa broda fotografiše galeba. Nisam ni slutio da ću se naći u skoro istoj situaciji. Avanture koje sam doživio su u tolikoj mjeri značajne za dalmatinske prilike, da se moram ovdje zadržati. Već plakati na kojima su bila upozorenja, a koji su bili svuda na brodu, u kojim se prijeti velikom kaznom u slučaju fotografisanja obale, ostavljali su čudan utisak za zemlju koja je očekivala bolju budućnost zahvaljujući protoku stranaca.

Pošto je Bar bio jedino mjesto u Crnoj Gori koje još nisam poznavao, bio sam jedini putnik koji je ovdje sišao sa broda i prvo što sam primijetio je, da je u u ovoj zemlji crnih planina, koja je preko noći postala kraljevina, učinjeno sve da se uništi kulturni život.

Ranije sam uvijek prelazio crnogorsku granicu bez bilo kakvih formalnosti, ovaj put je detaljno pregledao moj prtljag i pasoš jedan visoki oficir u ruskoj kaki uniformi, koji je sve to zagledao ratnički i nadmeno, što je svojstveno južnoslovenskoj rasi.

Konačno su me pustili i krenuo sam u Novi Bar, u hotel koji je još bio u izgradnji. Po njegovoj začuđujućoj velični bilo je jasno kakve se nade polažu u razvoj ovog lučnog grada. Za sada grad se sastoji samo od gomile kućica i isto toliko šupa, zgrade carine, željezničke stanice (odavde vodi uska pruga do Skadarskog jezera) i knjaževske vile u pozadini zaliva. Ovaj zaliv predstavlja zaista predivnu prirodnu luku, iako ona kao i postavljeni mol za crnogorske prilike, mora da izgledaju veličanstveno. Iznenada dolazite na pomisao da je ova luka u Baru bitnija Italiji nego Crnoj Gori, čija kraljica njeguje izuzetno dobre veze sa svojim starim zavičajem.

Moj prvi izlet je bio posjeta ruševinama u starom Baru, koji su Crnogorci zauzeli 1878. u jurišima i strašno razorili. Put vodi kroz predivne maslinjake, dok se odjednom na jednoj iznenadnoj krivini na putu pokazuje panorama, koja je po ljepoti nadmašila sve dosadašnje koje sam vidio u životu. Ne možete zamisliti ništa slikovitije i romantičnije od ovoga grada u ruševinama, koji stoji kao zalijepljen na strmim uzvišenjima sa porušenim krovovima, zidovima i kulama, između kojih ponegdje proviruju stabla maslina ili smokava, dok su ostali dijelovi obrasli u bajkovite trnovite ruže.

Ispod ovih ruševina nastao je novi crnogorski grad sa mnogim dućanima, u kome nema ništa zanimljivo osim šarolikog naroda, među kojim se nalaze Albanci, turski bjegunci, izbjeglice i strani avanturisti. U jednoj tihoj krčmi čuo sam za nemire koji su izbili u Albaniji, i pošto sam imao mogućnost da dobijem dobre i pouzdane albanske vodiče, nisam htio da propustim tu priliku da obiđem i jedan dio Albanije, čijim sam ogromnim krševitim planinama mogao da se divim samo iz daljine, sa crnogorske teritorije.

Kada sam nakon dva dana u pratnji dva vodiča, Albanca i jednog prevodioca, Crnogorca, užasno strmim i krševitim stazama opet stigao do obale, odlučio sam se da se ne vraćam opet u Bar, jer je vrijeme prolazilo, nego da idemo poprijeko kroz brda preko Spiča, koji se tek od 1878. nalazi u sastavu Austrije i da odatle krenemo kopnenim putem ka Kotoru. Nisam se u suštini kajao zbog ovog plana, jer sam zahvaljujući tome putu vidio neobično romantične ruševine utvrđenja i predivan dio zemlje, koji je do sada bio potpuno nepoznat turistima. A kakvo sam šikaniranje doživio u ovom uglu, za koji vam se čini da je izvan svakog prometa.

Kad me je na crnogorskoj teritoriji odjednom presrela grupa crnogorskih žandarma, smatrao sam to razumljivim zbog ratnih prilika u pograničnoj oblasti na teritoriji Albanije, kao i to što su me ispitivali i tražili pasoš, pošto je i Crna Gora prisvojila ovu tekovinu kulture. Ništa od svega, bilo je dovoljno nekoliko rečenica sa mojim prevodiocem i dat mi je pasoš. Viteški pozdrav i stvar je bila završena, iako su me ova gospoda zbog moje plave brade mogli smatrati austrijskim špijunom. Stvari su tekle potpuno drugačijim tokom kada sam stupio na tlo Austrije, gdje sam mislio da vlada civilizacija. Toga i sljedećeg dana moj prtljag je kontrolisan ne manje od deset puta, i pročitano je svako pismo koje se nalazilo u mojoj fascikli. To je počelo u Spiču, gdje sam se odmarao popodne, a ja sam mislio da se radi samo o uobičajenim carinskim formalnostima na granici. Ali uskoro mi je postalo jasno.

U ovom naoružanom dijelu Dalmacije, gdje stičete utisak da postoje samo žandarmi i vojnici, uhođenje špijuna je dostiglo tako bolestan nivo da se običnom turisti ogadi posjeta ovoj zemlji. Spič nije zapravo mjesto, nego predstavlja promenadu od Bara do Lastve, dok se mala tračica smještena u unutrašnjosti zaliva sa dobrim sidrištem naziva Sutomore. Bio je to izuzetno lijep, ali i vrlo naporan marš, koji sam proveo sa mojim čestitim Albancima, koji su neumorno nosili prtljag. Bili smo zbog toga radosni od sveg srca, kada smo konačno u kasno popodne ugledali kuće Lastve, gdje smo se na jednom mjestu okrijepili vinom, pošto smo do večeri htjeli da stignemo u Budvu. Ali napravio sam račun bez krčmara, ili bolje reći, bez austrijskih uhoda koje proganjaju špijune.

Tek što smo se smjestili u jednoj kantini pojavio se žandarm, koji me je puni sat vremena ispitivao odakle sam i kuda namjeravam da idem i tražio je na uvid moj pasoš. Uostalom, za četvoronedjeljni boravak u Austriji nije potreban pasoš, makar je tako navedeno u svim vodičima za Dalmaciju.

Pasoš je, navodno, potreban samo za podizanje preporučene pošte. Ja sam imao stari pasoš čije je važenje isteklo, sa kojim sam bio i u azijskom dijelu Rusije i u Maroku, tako da je u njemu bilo mnogo ruskih i španskih viza. Izgleda da su ćirilična ruska slova izazvala kod mog inkvizitora veliko nepovjerenje i uporno je tvrdio da nisam Njemac nego Rus, koji u Crnoj Gori u ovim kritičnim vremenima ne može boraviti bez određene namjere. Ništa nije pomagalo ni to što sam stalno ukazivao na njemački grb sa orlom, koji se nalazio na pasošu.

On je u pasošu vidio samo ruskog orla. Ja sam do tada bio naivnog mišljenja da će jedan austrijski stražar prepoznati grb savezničkog njemačkog carstva. I moji ljudi su podvrgnuti dugom saslušavanju. Gospodinu žandarmu nikako nije išlo u glavu da jedan turista, umjesto da putuje parabrodom duž obale i razgleda lučke gradove, silazi niz crnogorsko-albanske planine, dok bi svaki normalan čovjek, koji uz to ima i novac, iznajmio konja. Predstavljalo mi je zadovoljstvo da posmatram neodlučnost i unutrašnju borbu, koja se odigravala na njegovom otvorenom hrvatskom licu. Moj sigurni nastup mu je očigledno imponovao, i kao da ga je potresla moja prijetnja da ću se žaliti namjesništvu, ali sve to nije bilo dovoljno da bi on promijenio unaprijed stečeno mišljenje.

Morao sam ponovo da pišem svoje ime, koje je on upoređivao sa potpisom na pasošu, i morao sam stotinu puta da mu ponovim da ne razumijem uopšte slovenski jezik. Titula doktora, koja je pisala u mom pasošu, prilično mu je imponovala. Na kraju je tražio od mene da ga pratim do žandarmerijske kasarne, što sam morao da učinim, da bih izbjegao dalje neprijatnosti. Tako su me uz oružanu pratnju sproveli do žandarmerijske kasarne u pratnji gomile naroda, koja se odmah okupila kličući iz sveg glasa. A ja tako dobro poznajem sve ove zgrade, sagrađene po istom šablonu, jer sam tamo često bio gost kod žandarma. Ovaj put sam ušao u kasarnu pod potpuno drugim okolnostima.

Opet je počelo ispitivanje, opet sam morao da pokušam da obrazložim da su sve sumnje i prigovori neopravdani, ali mi to niko nije vjerovao. Posebno ih je interesovalo, da li lično poznajem vladara Crne Gore, što sam morao da priznam, uz obrazloženje da ovo poznanstvo traje već godinama. Opet su isprevrtali moj prtljag i pregledali svaki list papira, a da pri tome nisu našli ama baš ništa sumnjivo.

Bila je čista sreća da nisam imao fotografski aparat, inače se ne bih lako iščupao iz svega toga. Kasnije sam saznao da je jedan putnik, koji je posjedovao fotografije, bio osuđen na tri mjeseca zatvora koja je proveo u tvrđavi Lastva. Slučajno sam pomenuo da je brat moje žene austrijski oficir, i to je preokrenulo stvar nabolje. Vjerovatno su preko noći telegrafski provjerili tu činjenicu i od sljedećeg jutra nisu me više maltretirali, dok sam se sve do tog trenutka osjećao vrlo neprijatno, pošto su me nadgledali na svakom koraku. Situacija je, dakle, postala prijatnija i na kraju sam dobio važeću dozvolu da idem, ali sam prethodno ovoj gospodi održao pridiku o protoku stranaca kroz Dalmaciju i ponašanju prema nedužnim turistima.

U međuvremenu se smračilo i više se nije moglo ni pomisliti da se ide dalje prema Budvi, do koje su vodili putevi po kojima se mogao slomiti vrat, a koja je bila udaljena još četiri sata hoda. Tako da sam bio primoran da u jednoj jedinoj pećinici potražim prenoćište. Ali još dok smo u kantini jeli oskudnu hranu i u strahu ispijali po čašu vina, opet je počelo šikaniranje i opet je neka druga patrola pretresla moj prtljag. Moji Albanci i Crnogorac su se osvjedočili kakve su prilike u Austriji, kako su mi sami rekli. Na kraju sam se i sam smijao neobičnim smicalicama, koje koristi žandarmerija Austrougarske monarhije, da bi dokazala da sam špijun i da bi me uhvatili u nekoj laži.

Zatim su se opet otvorila vrata i kao iz topa na mene je krenuo jedan podoficir i upitao me je na slovenskom koliko je sati. Srećom, ja ovo pitanje nisam razumio i obratio sam se na italijanskom jeziku mome prevodiocu, da bih saznao šta ovaj čovjek želi od mene. Da sam dozvolio da me iznenadi, i da sam u svojoj zbunjenosti izvukao sat, bio bih sproveden i ne bih skoro izašao iz zatvora iz Lastve, jer bi tada imali dokaz da ja razumijem crnogorski, bez obzira što sam tvrdio suprotno. Ali i ovo neprijatno veče je prošlo i sledećeg jutra krenuo sam iz sve snage prema Budvi i odatle prema Kotoru”.

The post Dolazak u Bar, marta 1911. godine first appeared on BARinfo.

Jedno od njih je i knjiga “The Land Of Black Mountain – The Adventures of Two Englishmen in Montenegro” (“Zemlja Crnih planina – Avanture dva Engleza u Crnoj Gori)”, autora Reginalda Wyona i Geralda Prancea iz 1903. godine, izdavač “Methuen and co”, London. Ovdje objavljujemo odlomak vezan za njihovo proputovanje kroz Bar. Sve je počelo dolaskom brodom na Vir.

“Virpazar je najbogatije naselje u svojem distriktu. Lijepo smješten na dugom estuaru jezera, ovo mjesto čini tek više do dvadesetak nabacanih malih kuća, koje su imale donji sprat sa lukom (volat – prim. aut.), dok su na gornjem spratu živjeli ljudi. Ovo selo je često plavilo zimi.

Važnost ovog naselja leži u činjenici da se radi o spojnici, i to vrlo lošoj, između ostatka Crne Gore i njenog morskog dijela. Pošto nijedan put ne dolazi iz unutrašnjosti, putnici iz Cetinja ili Podgorice moraju ploviti parnim brodom od Rijeke ili Plavnice do Virpazara, od koga je jedini pravi put vodio preko sutormanskog prevoja do Bara. Put koji se gradi između Virpazara i Rijeke će donijeti dugoočekivano olakšanje. Trenutno, kada knjaz ili knjažević žele da posjete omiljenu rezidenciju na Topolici, kod Bara, konje moraju da šalju na dug put preko planinske staze od Rijeke, dok oni idu brodom i čekaju ih u gostioni na Virpazaru.

U toj smo gostioni i mi bili smješteni, jer nije bilo drugog izbora. Postoji samo jedna jedina soba za goste, koja je ujedno i spavaća i dnevna. Iako smo stigli na podne, morali smo čekati do narednog dana dolazak poštanske kočije. Bili smo primorani provesti 24 sata u ovoj potpuno nezanimljivoj rupi.

Sljedeće jutro smo se ukrcali u kočiju, mudro zakupivši sva četiri sjedišta, i započeli našu šestočasovnu vožnju. Što bi se desilo da se pojavilo još putnika, teško je zamisliti. Iščekivanje od 48 sati na sljedeći polazak bi vjerovatno iznerviralo nekog, jer je ova kočija jedino udobno prevozno sredstvo u ovom dijelu Crne Gore. Na našu sreću, putnici su vrlo rijetki.

Vožnja je bila vrlo interesantna. Put se uvijao u seriji krivina, između veličanstvenih brda. Planinski greben sa naše lijeve strane je bio poprište velike bitke u prošlom ratu, kada su male snage crnogorske vojske protjerale mnogo veću tursku silu i osvojile Bar, kao i dugo željeno more. Opasnost i smjelost tog podviga se vidi sa puta, jer to nije bilo očekivano od strane Turaka. Svaki pogrešan korak na ovom strmom stijenju je značio pad u smrt.

Do vrha sutormanskog prevoja, visokog 2700 stopa, stigli smo za četiri sata i sada se duboki plavi Jadran širio ispod nas. Tada je otpočelo naše krivudavo spuštanje. Dominirajući prevojem i dalje je stojala moćna, ali dosta oštećena tvrđava, zauzeta od strane viteških Crnogoraca u toj slavnoj bici. Ali, nigdje nijesmo mogli vidjeti barski stari grad i tvrđavu. I zaista, nijedna se kuća nije mogli vidjeti, sve dok nijesmo došli na nekoliko stotina metara od grada. On je sakriven od pogleda u udolini između planina, okružen šumom maslina.

Kočija se odjednom dovezla do novije kamene kuće, koja je bila ukrašena ratnim trofejima. Pored nje su stojale hrpe topovskih đuladi, topovske cijevi, dok su komadi gelera bili ukusno poređani na zidovima. Čim smo prošli tu kuću, pred nama se pojavila nekad slavna barska tvrđava, koja je sada bila izbušena masa kamenja. Bila je to samo ljuštura koja je pokazivala nekadašnju snagu.

Iako se grad jedva pojavio pred našim očima, samo u nekoliko sekundi smo ušli kroz klizave puteljke izlizanog kamenja. Na obje strane puta su turski bazari. Vrlo malo crnogorskog je bilo prisutno. Prošli smo samo jednom kroz grad, jer naša destinacija je bila Pristan – barska luka.

Bili smo dosta grubo razočarani. Poslije sat vremena vožnje, ravnim, ali ružnim putem, primjetili smo pola tuceta kuća. Dvije ili tri su bili veće i modernog izgleda, ali to je bilo sve. Da li je to bio Bar, važna crnogorska luka, i jabuka razdora sa Austrijom?

Austrija je ipak zadržala kontrolu nad lukom. Jedna od većih kuća je austrijskog vicekonzula, koji tu živi usamljen, prateći sve što prolazi kroz luku. Na suprotnom vrhu zaliva je Spič, austrijska vojna stanica. Bar je, uistinu, crnogorski samo na papiru.

Desno na obali, u centralnom dijelu velikog zaliva, stoji bijela kuća, nedaleko od austrijske granice. To je Topolica, omiljena rezidencija knjaza. Kockasto, neukrašeno i nezanimljivo zdanje, potpuna je suprotnost od drugih rezidencija knjaževske porodice. Ipak, njegova pozicija je nevjerovatno dobra.

Između dvije strane zaliva, gdje planine dodiruju more, pruža se neprekidni niz nejednakih, negostoljubljivih, ali vrlo slikovitih planinskih vrhova. I sami svjedoci zalaska sunca, kada svjetlo omekšava oštre linije i tamu planina boji u crveno, postaje nam jasna fascinacija ovim mjestom koje iskazuje veliki ljubitelj prirode, princ Danilo.

Proveli smo dva dana u ovoj divljoj osami. Naš hotel je bio staromodan, ali vrlo udoban. Opet smo imali samo jednu sobu, ali je sve bilo čisto, a austrijska hostesa je bila odličan kuvar.

Nadali smo se da ćemo putovanje nastaviti narednog dana, i već smo bili pronašli mali jedrenjak usidren u zalivu, čiji je kapetan bio raspoložan da nas preveze do Ulcinja. To je bio albanski čamac, čija je posada brojala šest gusara. Uprkos upozorenjima, mi smo dogovorili prevoz za naredni dan. Sve je bilo bolje, nego jahati na mazgama osam sati preko planinskih staza do Ulcinja, a i bili smo dobro naoružani.

Ali, sljedeći dan je donio kontra vjetrove, te smo bili primorani da ostanemo još jedan dan na Pristanu. Tog dana je veliki italijanski parobrod stigao i usidrio se u zalivu. Došao je da povede knjaza Nikolu na krštenje unuke u Italiju. Malo prije mraka, i on je stigao, praćen dvojicom ađutanata. Pošto je progovorio nekoliko riječi sa komandantom luke, koji mu je s poštovanjem poljubio ruku, ukrcao se u čamac koji ga je odvezao do parobroda. Ponovo smo bili pogođeni ogromnom širinom njegove figure, obučene u dugi vojni mantil, koji ga je činio nižim od onoga što je stvarno bio. On je je zaista bio tipični vladar rase slobodnih gorštaka. Kako se udaljavao od obale, izvukli smo naše revolvere i pridružili se veselom pucanju, vičući “Živio!”, ne sa manjim oduševljenjem od bilo koga u maloj grupi ljudi koji su ga pratili.

Agent austrijske “Lojd” parobrodske kompanije nam je priskočio u pomoć narednog jutra i ponudio se da nas prebaci svojim čamcem do Ulcinja, pošto se naš albanski jedrenjak nije pripremao za put. Rado smo prihvatili njegovu ponudu, i oko podna se ukrcali na njegov veliki i prostran čamac, koji je bio predviđen za jedrenje i za veslanje. Posadu su sačinjavala četiri crnogorska mornara. Vjetar nas je izdao većim djelom puta, pa su četiri čovjeka tjerala naš čamac dugačkim zaveslajima stojeći jedni naspram drugih, što je dosta čest način veslanja koji je na Jadranu. To je zdrava vježba, ali kao i sve ostalo zahtijeva uigranost, što smo i mi brzo otkrili kada je došao naš red da veslamo.  

Kafa, bez koje Crnogorci ne mogu, spremljena je uz put i bila je više nego dobra. Srećom, uzeli smo dobre zalihe hrane, iako nam je bilo rečeno da ćemo u Ulcinj stići do večere. Kako su sati prolazili, apetit nam je bio sve veći, pa smo jeli sa apetitom gavrana. Obala je bila monotona, sa istim brdima koja su se blago spuštala u more. Tu i tamo bi se vidjelo malo selo, drugog života nije bilo, pa ni vegetacije. U Ulcinj smo stigli oko devet sati naveče…“

(Sve fotografije su originalne i preuzete iz knjige “The Land Of Black Mountain – The Adventures of Two Englishmen in Montenegro”)

The post Avanture dva džentlmena u Baru, 1903. godine first appeared on BARinfo.

“Događaj je izazvao veliko interesovanje” – govorio je dr Žarko Ivanović, čija je kuća bila najbliža novootkrivenoj špilji.

I crnogorska sredstva informisanja obratila su pažnju na nesvakidašnje otkriće. Državni list “Pobjeda”, koji je tada izlazio dvaput sedmično, 31. maja 1953. donosi reportažu pod nazivom “Barska pećina”, uz veoma upečatljive fotografije unutrašnjosti. U tekstu, koji je danas osnovni izvor informacija o ovom zaboravljenom lokalitetu, pored ostalog stoji: “Trajnim dejstvom infiltriranih voda i rastvaranjem krečnjačkih i drugih slojeva, te njihovim zgrušnjavanjem i kristalizovanjem, stvorilo se od kapljica zasićene vode čudno djelo prirode, koje zadivljuje svojom ljepotom i raznolikošću oblika”.

“Pećina je bila na nekih 150-200 metara od naše kuće i to putem kojim se išlo do one prve, male luke. Postojao je jedan otvor na nekih 5-6 metara od zemlje, praktično samo jedna rupa, 1,10 x 1,10, tako da se moralo popeti, a onda dobro saviti. Mogu reći da sam bio jedan od prvih koji je tamo ušao. Bilo nas je trojica drugova, čitavu smo pećinu obišli. Ona glavna prostorija imala je, barem se meni kao momčiću tako učinilo, barem 200 kvadratnih metara, bilo je divno. Sjećam se jednog centralnog stalagmita sve do vrha, a okolo je bilo mnogo onih manjih. Jezero je bilo strmo, nije bilo pravog puta do njega, išlo se preko kamenja. Ljeti smo vodili društva iz Beograda u pećinu da ih fasciniramo, svi su bili zaprepašteni ljepotom”, govorio je za medije svojevremeno dr Ivanović.

“Pobjedina” reportaža je puna preciznih detalja o Volujičkoj pećini.

“Kroz niski spoljni otvor”, ističe se, “prodire se u nekoliko odjeljenja prema zapadu i jugu gdje se nalazi malo slatkovodno jezero sa oko 6 metara u prečniku i 6-7 metara dubine, a približno na morskom nivou. Prelaženje iz jednog odjeljenja u drugo znatno je otežano uzanim prolazima i mjestimično oštrom strminom terena. Svako od ovih odjeljenja je raznoliko po svom arhitektonsko-ornamentskom izgledu i sklopu, kao i po stadijumu i dejstvu prirodnog procesa u pogledu morfologije pojedinih objekata ili njihovih detalja”.

U pećinu su ulazili uglavnom mladi ljudi, generacija onih koji su tek stasavali, vidajući tek zaliječene ratne rane. Organizovane su ekspedicije, takmičilo se koja će grupa prodrijeti dublje u planinu, koja će otkriti više.

Pristanjanka Rada Krcunović, beogradska novinarka, isticala je da su joj najupečatljivije uspomene djevojaštva vezane upravo za pećinu u Volujici, te da je dugo čuvala primjerke krečnjačkog nakita iz nje.

 “Grupa nas mlađih uputila je pisma na sve moguće adrese, svim zavodima u Beogradu, Titogradu, pisalo smo i Blažu Jovanoviću, molili da se pećina očuva i ne sruši. U tim prvim ekspedicijama koje su ulazile bili smo moja mama i ja, pa inžinjer Drago Lovrić, Steva Radinović, pa braća Markoč – Poli, Toni i Mitar, koji su obezbijedili dugačke kablove da se osvijetli. Bilo je predivnih sala sa pećinskim ukrasima, a poslije 30 m od prve velike dvorane račvala se pećina u dva hodnika. U onaj desni smo samo privirili, ali oni koji su išli rekli su da je predivno. Lijevi je izgleda išao duž Volujice, i nakon predivnih ukrasa i hodnika do predivne dvorane s jezerom. Tu su bila dva prekrasna stuba. Pošto sam već bila vidjela Postojnsku jamu, bila sam sigurna da je naša pećina bila ljepša. Kažu da je lično Tempo naredio da se velikim minama raznese, jer su se bojali da bi njeno postojanje ugrozilo dinamiku izgradnje luke”, isticala je medijima Rada Krcunović.

Tekst iz “Pobjede” potpisan inicalima M.P.P. bjelodano govori o bogatim pećinskim ukrasima: “Pored velikog broja stalaktita i stalagmita uzdižu se kolone raznih dimenzija i ukrasa, kao i okamenjene dekorativne draperije na svodovima i mnogi drugi oblici koji liče na biljni i životinjski svijet. Tu ima djelova koji podsjećaju na koralske sprudove, okamenjeni cvijet, aglomeraciju sitnih školjki i oblutaka i najtananija kamena vlakna poput konca ili inja. Neki objekti podsjećaju na kompozicije raznih vajarskih radova, na bogate bareljefe i arhitektonske motive. Stoga barska pećina predstavlja vrlo privlačan objekat za naše naučnike i umjetnike raznih stručnosti, dok na fantaziju laika djeluje slično bajkama o čarobnim vilinskim pećinama”.

Sudbina pećine je, paradoksalno, bila određena samim činom otkrivanja. Luka je morala da se gradi, a “Pomgradove” mine koje su na svjetlost dana iznijele ovu prirodnu ljepotu, stavile su tačku na njeno postojanje. Iako su mišljenja Pristanjana prekrivena romantičarskom koprenom sjete, izvjesno je da je ubrzan razvoj regiona ovdje morao uzeti svoj danak.

U barskom Muzeju postoje antikvarne fotografije iz vremena prije Prvog i Drugog svjetskog rata na kojima se vidi Volujica u punom sjaju, sa grebenom koji uranja u more, čista i netaknuta. Pri poređenju sa danas devastiranim pejzažom i brdom koje izgleda kao da mu je neko odgrizao centralni dio – svaki komentar je suvišan.

The post Zaboravljena pristanska pećina first appeared on BARinfo.

Iako se nauka bavi ovim problemom desetinama godina, nije istorijski utvrđeno kada je grad Bar nastao. Da je života na ovome mjestu bilo još u praistoriji, potvrđuju arheološki nalazi iz faze starijeg neolita u naselju Čeluga, kao i sjekira iz bronzanog doba u Krajini i Spiču. Materijalnih ostataka iz ilirskog doba ima svuda u barskoj opštini, od Čanja do Krajine, od Crmnice do mora, a očigledno je da su se oni ukrštali sa Grcima, Rimljanima i Slovenima.

Prva naseobina drevnih stanovnika bila je u Barskom polju, raštrkana od podnožja brda Volujica do rijeke Željeznice. Rimljani su, nešto poslije zauzimanja ovih krajeva, djelimično već u drugoj polovini III, a potpuno u toku II vijeka stare ere, uspostavili pored mora vojnu posadu. Nije jasno gdje se tačno nalazio njihov kastrum, ali arheološki nalazi kod negdašnje pristanske željezničke ložionice (1958. god. otkriveni ostaci mozaičnog poda) ili na Topolici (2008. pronađena mermerna arhitravna greda antičkog hrama iz II-III vijeka), pokazuje da je u doba rimske dominacije život u ovome kraju bio u punom toku. Prvo obitavalište drevnih Barana bilo je, dakle, uz samo more, a centralni vjerski objekat je, pretpostavlja se, bio trikonhos (VI vij.), čijim je sveštenicima zapalo uvođenje Slovena u hrišćanstvo.

Nedaleko od obale, relativno lako osvojiv s mora, uz to pritisnut stalnim plavljenjima rijeke Rikavac koja je rušila sve pred sobom, Bar se, vjerovatno u VII-VIII vijeku nove ere, seli u svojevrsno planinsko sedlo ispod Buala, gdje se vremenom stvara monumentalna tvrđava. Bila je to njegova prva selidba.

Nije jasno kada je grad prvi put došao u ruke dukljanskih vladara, mada se može pretpostaviti da je to bilo već u IX vijeku. Mnogi od tadašnjih suverena morali su boraviti tu – Mihailo, recimo, prvi dukljanski kralj koji je u Baru dobio priznanje kraljevske titule; Bodin, koji je ustoličio Barsku nadbiskupiju; Gradihna je vodio bitke ispod tvrđave, a Grubeša je u Baru i sahranjen, u katedrali Svetog Đorđa.

U administrativnom i vojnom pogledu, Bar je pripadao Vizantiji, u sklopu provincije Prevalitane. Do potpunog oslobođenja Duklje od Vizantije došlo je u drugoj četvrtini XI vijeka, pri čemu je presudan momenat bila Barska bitka, 1042, u kojoj je vizantska vojska bila potučena od strane kneza Vojislava. Njegov sin, Mihailo, tražio je i dobio kraljevsku krunu iz Rima, 1077. godine, a nešto kasnije, na molbu Mihailovog sina, Bodina, 1089. Papa je ustoličio Barsku nadbiskupiju (danas najstariju “živu” instituciju u Crnoj Gori). Vizantija je uspjela 1166. da ponovo preuzme Bar, i držala ga sve do 1183, kada je uslijedio prodor vojske Stefana Nemanje, koja je silinom naleta razorila primorske gradove, uključujući i “slavni grad Bar”, kako ga naziva Stefan Prvovjenčani.

Pod vlašću Nemanjića bio je Bar do 1360. godine, kada ga uzimaju Balšići, a kraljica Jelena i Balša III tu smiještaju prijestonicu. Od 1405. do 1412. vladaju Mlečani, zatim ponovo Balšići, a osim njih i Stefan Lazarević i Đurađ Branković u prvoj polovini XV vijeka drže Bar u svojim rukama. U periodu 1442-43. god, Barom gospodari bosanski vojvoda Stjepan Vukčić Kosača, da bi potom uslijedilo više od sto ljeta dominacije Venecije, sve do 1571. godine.

Godine 1406. Mlečani, u cilju da zadovolje i pridobiju Barane, daju im privilegije, po kojima Bar postaje svojevrsni grad-država. Barani su imali svoj Statut komune, sami branili grad, imali sudsku vlast, kovali svoj novac, i u slučaju rata nisu bili obavezni ići u vojsku.

Turci su Bar zauzeli 1571. godine i njime vladali više od 300 godina, sve do 1878. Kada su Crnogorci ponovo osvojili tvrđavu, u njoj se zbog ratnih razaranja nije mogao više organizovati život. Stanovništvo je nakon oko 1300 godina življenja unutar slavnih zidina, prvo prešlo u Podgrađe (budući Podgrad) i okolna naselja, da bi se urbano jezgro početkom XX vijeka oformilo ispod brda Volujica, tik uz more. Naselje je nazvano Pristan (Novi Bar). Bila je to druga velika selidba Bara, ovoga puta u državi Crnoj Gori.

Pristan je bio prva crnogorska luka, početna stanica prve crnogorske pruge Bar – Vir (i jedno i drugo se odnosi na teritoriju tadašnje Crne Gore, na ne području koje danas obuhvata Crna Gora), dok je iznad grada podignuta prva radio-telegrafska stanica u ovom dijelu Evrope. Na Pristanu je radila električna centrala, druga u Crnoj Gori, otvoren hotel i aerodrom, bioskop… Stari Bar je ostao administrativno, obrazovno i trgovačko središte Sreza, ali je centar dešavanja pomjeren ka moru.

Nakon kratkotrajne vladavine Austro-Ugarske, Bar je 1918. postao dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevine Jugoslavije), a u periodu od 1945. do 1990, bio je jedna od krucijalnih luka SFR Jugoslavije. U grad se ulagalo i postao je politički, industrijski, turistički, kulturni, sportski centar regiona. Ovome je naročito doprinijelo otvaranje željezničkih saobraćajnica Bar -Titograd 1959, Bar – Nikšić 1965. i Bar – Beograd 1976. godine, te dijela Jadranske magistrale Herceg Novi – Bar 1965. i magistralnog puta Bar – Ulcinj 1973. godine.

Sredinom sedamdesetih, uslijedila je treća selidba čitavog grada. Pristan (Novi Bar) je konačno srušen 1976. godine, što je bio jedinstveni slučaj na ovim prostorima – čitav grad je sravnjen sa zemljom da bi se na njegovom mjestu širila Luka. Stanovništvo je uglavnom preseljeno u Šušanj (naselje Novi Pristan) i na Topolicu (Pristanske lamele), na kojoj je do urbanizacije postojao samo kompleks Dvorca kralja Nikole.

Nakon katastrofalnog zemljotresa 1979. godine, naročito uslovljen uspješnim radom privrednih giganta “Luke Bar”, “Prekookeanske plovidbe”, “Primorke”… opštini Bar se desio demografski bum. Razuđenost naselja je bila sve očitija, te je tako Sutomore postalo turistički i hotelijerski centar, Stari Bar egzotično mjesto “za obavezno posjetiti”, Virpazar na žalost gotovo zaboravljen, no, Topolica se punom silinom pretvarala u urbano središte južnog Jadrana.

U novom milenijumu, Bar se rapidno širi iz Barskog polja ka okolini, tako da na teritoriji opštine sada funkcioniše nekoliko naselja (mini gradova) koja, po svojoj veličini, uveliko prevazilaze onu koju je bedemima opasani Bar imao više od hiljadu godina.

The post Selidba kao usud first appeared on BARinfo.

Iako je naselje 1908. godine dobilo ime Novi Bar, njegovi stanovnici sve vrijeme su ga zvali Pristan, a sebe Pristanjanima, jer se prije preimenovanja zvalo Pristan, po nevelikom pristaništu koje je tu odavno postojalo.

Preko tog pristaništa, nekadašnji Bar, današnji Stari Bar, podignut četiri kilometra od morske obale, dobijao je proizvode koji su mu bili potrebni za život i izvozio viškove svoje privrede.

U decenijama koje su uslijedile, naselje je postalo  administativno, političko, saobraćajno, privredno, sportsko i kulturno središte regiona. Pristan je bio prva crnogorska luka, početna stanica prve crnogorske željezničke pruge, a sa brda Volujica emitovani su prvi radio-telegrafski signali sa ove strane Jadrana. Na Pristanu je bila električna centrala, ambulanta, bolnica, carinarnica, hoteli, duvanska stanica, bioskop, fudbalsko igralište… Uz porat su pristajali i brodovi na kojima su bili državnici i vojskovođe.

Zbog potrebe širenja Luke Bar, Pristan, odnosno, Novi Bar, potpuno je iseljen prije skoro pola vijeka, a ubrzo je i srušen. Mjesto gdje je nekada bio grad sravnjeno je sa zemljom. Sada se tu uzdižu lučka postrojenja. Pristan se dostojanstveno prepustio Luci i gotovo sav stao u “Lamele”, nove zgrade izgrađene sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, na Topolici, u centru Bara. Poslednji žitelj ovog gradića uz samu obalu i podno Volujice, napustio je svoj dom u februaru 1976. godine.

“Imao je dva imena i jedan vijek. Nevjerovatno kratak za jedan grad. Umro je mlad, tek što je počeo da živi, s nepunih sedamdeset. Uzalud su 1908. godine, kada su počeli da ga grade, u temelje uzidali pegament s potpisom prisutnih visokih zvaničnika i odličnika za njegovu dugovječnost. Uzalud su mu promijenili i ime. Zbog toga što je umro mlad, jer gradovi nijesu ljudi, i rastanak od njega bio je težak. Zbog toga on i danas jednako živi u sjećanju njegovih nekadašnjih žitelja“, zapisao je hroničar grada pod Rumijom Momčilo Popović.

Pristanjani i danas svaki razgovor o Pristanu završavaju riječima: “Pristan je imao dušu“. Ne objašnjavaju tu svoju tvrdnju, jer je teško kazati bilo šta i o čovjekovoj duši, a kamoli jednog gradića, ali se iz razgovora može zaključiti da pod tim podrazumijevaju da se na Pristanu nisu zaključavala vrata, da su se Pristanjani družili i pomagali – bili su zajedno i u dobru i u zlu. I vjerovali su u ljudsku dobortu i čestitost. I voljeli su, iznad svega, Pristan.

Biće, ipak, da je duša Pristana bila u dušama njegovih žitelja.

Jedan drugi barski hroničar nedavno je, pomalo cinično, kazao: „Na svom vrhuncu, šezdesetih godina dvadestog vijeka, na Pristanu nije bilo više od 2.000 stanovnika, a sada kada ga nema, ima ih više od 10.000 – svi žele da budu porijeklom sa Pristana!“

I to je razumljivo – Pristan je u ono doba bio varoš, preteča modernog Bara. 

Na otvaranju manifestacije koju je organizovalo NU „Pristan“, radove je izložilo 25 zavičajnih stvaralaca, od Veliše Lekovića, Ilije Šoškića i Nikole Gvozdenovića, do Naoda Zorića. Neki su živjeli na Pristanu, neki nisu, ali su lako našli inspiraciju da ovjekovječe gradić uz obalu kojeg više nema.

* * *

U međuvremenu se odustalo od manifestacije „Pristanu s ljubavlju“. Srećom, iz tog perioda ostala je veoma dobra monografija „Pristan, grad kojeg nema“.

The post Svi žele da budu porijeklom sa Pristana first appeared on BARinfo.

Ovo je najstariji i jedini privredni objekat koji je proglašen za nepokretno kulturno dobro. Zgrada je podignuta u venecijanskom stilu, kao dvospratni objekat većeg gabarita.

Ima podužno pravougaonu osnovu i masivne je konstrukcije. Zidana je lomljenim kamenom u krečnom malteru. Glavna fasada je riješena simetrično sa nizom ravnomjerno raspoređenih pravougaonih prozorskih okvira oivičenih plitkom profilacijom, sa segmentnim lukovima koji se nalaze na svakoj etaži.

The post Zgrada Monopola duvana, 1903. god, Bar – III kat. first appeared on BARinfo.

Bio je 15. oktobar 1945. godine, kada se Vanini vratio iz ropstva, iz Esena u Njemačkoj. Dok je još bio u putu, mislio je na elektranu. Šta je bilo s njom? Možda su je digli okupatori, možda su je i uništili. Mislio je o novim mašinama, elektrifikaciji sela – o svemu što se sada već zbiva ovdje, o onome što je postalo stvarnost.

– Teško je to bilo. Po povratku iz Njemačke zatekao sam sve oštećeno. Mašine su bile 80% neupotrebljive, zgrade isto tako, a elektromašinskog kadra sasvim malo. Morao sam skoro sam sve da radim. Preuzeo sam obavezu da popravim elektranu, a nedostajalo je mnogo. Poslije dva i po mjeseca napornog rada, mašina je stavljena u pogon.

Prvi januar 1946. bio je svečani dan u Baru: sinula je nova svjetlost. No, električna mreža bila je ograničena na mali broj zgrada, na one gdje su ranije stanovali sreski načelnici i bogatiji ljudi.

– Onda nije svako mogao da dobije svjetlost, samo bogatiji su je mogli imati, čak i u sporednim prostorijama. Danas se, međutim, u Baru broj potrošača povećao za 500 procenata. Kolektiv električne centrale trudio se da svaku kuću osvijetli. Prošle godine instalirano je osvjetljenje u Starom Baru, a jedna ekipa stalno radi na proširenju električne mreže i električnoj instalaciji unutar zgrada. Sve zgrade koje podiže ili opravlja Sresko građevinsko preduzeće, pa monopol bolnice, pristaništa – sve je to dobilo svijetlo.

Stavili smo sebi u zadatak da do kraja decembra instaliramo svijetlo, u čitavoj periferiji instaliramo rentgen, idemo u Polje. Poslije toga idemo da ovaj posao obavimo i u Bjelišima i Burtaišima. Tada će cijela periferija Bara biti elektrificirana. Narod jedva čeka, ali imamo prečih poslova. Prvo ćemo da instaliramo rentgen, jer naši bolesnici čekaju na to. Hitnih poslova imamo dosta. Mjesni odbori Fronta ovih sela i frontovske brigade užurbano rade na pripremama za instalaciju. Frontovci Bjeliša su već postavili i usjekli stubove. Na tome rade i frontovci Burtaiša. Oni su uložili mnogo napora da bi u svom domu uz električno svijetlo mogli da se odmaraju poslije dnevnih poslova.

Posao u centrali tek je otpočeo da se razvija. Počelo se od neznatnog broja kilovata, a sada se došlo do krupne cifre.

– Ipak, malo će nam biti 5.500 kilovata koliko sada proizvodimo, kad budemo uveli svijetlo i u periferiji. Od prošle godine uvećali smo proizvodnju za 100%, pa ćemo morati još i više. Očekujemo da stavimo u pogon i drugu mašinu, čim proširimo električnu mrežu na obližnja sela i periferiju varoši. Tada će biti još više posla i trebaće više prostora.

Od početka 1946. mašina Vaninijeva i njegovog pomoćnika Vasa Martinića nije ni za sekund stala. Oni znaju da je besprekorno čuvaju i paze. Takvim svojim radom trudbenici električne centrale u Baru uštedjeli su mnogo svojoj socijalističkoj zemlji.

Na zidnom časovniku centrale izbijalo je sedam uveče, a Vanini koji je došao na posao u 6 sati izjutra, ostao je i dalje da nastavi posao. On zna da vrijeme prolazi i da naša stvarnost treba da jača snagom novih napora.  

The post Vjekoslav Vanini – Gradu je vratio struju first appeared on BARinfo.