Povodom deset godina postojanja udruženja „Umjetnost bez granica” i desete, jubilarne knjige, gosti Radio Bara bili su autor Šeki Musić i Jovanka Ljubenko Matunović, predsjednica Umjetničkog savjeta udruženja, nekadašnja novinarka, profesorica književnosti i dugogodišnja rukovoditeljka umjetničke galerije u centru Bara „Vega”.

Razgovarali smo o dosadašnjim aktivnostima i misiji Udruženja, životnom putu i brojnim interesovanjima Šekija Musića, koja su ga iz rodnog sela Godijevo, kod Bijelog Polja, odvela najprije u Beograd, gdje je završio Ekonomski fakultet, zatim svijet, a u Baru su njegov kosmopolitski karakter, širina i toplina duha, pronašli svoje prirodno stanište.

Gradu Baru, kojem je posvetio brojne stihove, boemskom Beogradu, zavičaju, ujaku Ćamilu Sijariću i putovanjima, po sopstvenom kazivanju, duguje za najljepši dio života, koji kroz lijepu pisanu riječ i njegovanje interkulturalizma, daruje i drugima.

NVO „Umjetnost bez granica” do sada je izdala dvadesetak knjiga, nekoliko zbornika i jednu monografiju.

„Često znamo da budemo skeptični prema raznim udruženjima i nevladinim organizacijama. Međutim, trudila sam se da u našem okupljamo ljude od zaista umjetničkog kredibiliteta, i da se takvi nađu u zbornicima, koji su ukalkulisali veoma značajna imena iz svijeta kulture i umjetnosti. Sa više aspekata smo pokušali da osvjetlimo njihove sudbine, ali i veliko djelo. Tako su se u zbornicima našli tekstovi, između ostalih, posvećeni slikaru Nikoli Gvozdenoviću, Miju Mijuškoviću, Urošu Toškoviću, Batriću Mijoviću i mnogim drugim. Svaki grad bi poželio takvu vrstu biografija i aktuelizovanja onoga što su njihovi nosioci uradili. Na primjer, kada pogledamo Robnu kuću, centralni objekat u našem gradu, moja asocijacija je uvijek na Batrića Mijovića, i stalno mislim da, sasvim sigurno, ne bi bio zadovoljan kako danas izgleda. U arhitektonskoj i umjetničkoj perspektivi, on je na najbolji mogući način ovjekovječio jednu veliku građevinu, koja je osamdesetih godina prošlog vijeka bila jedna od najdominantnijih i najautentičnijih arhitektonskih cjelina u bivšoj Jugoslaviji. Isprojektovana je za potrebe grada od 100.000 stanovnika, a njen krov, koji je uvijek izazivao posebno interesovanje, liči na tri balerine. Međutim, njena završnica je omaž arhitekte Mijovića Egiptu, u kojem je boravio za života. Mislim da je autor savršeno uklopio objekat u prostor i sjajno realizovao tu svoju ideju, ali mi smo skloni da zaboravljamo, što mi je veoma žao. Jedna od funkcija našeg udruženja jeste upravo to – da se prisjetimo ljudi koji nam ostavljaju trajna, velika djela, i da podstaknemo odgovorne da se uredi, osvjetli dvorište Robne kuće i objekat”, kazala je predsjednica Umjetničkog savjeta NVO „Umjetnost bez granica”, čiji članovi su još: prof. dr Maja Vojinović, vajar Čedo Mrkajić, profesor Univerziteta, i akademik Džeko Hodžić iz Sarajeva.

U zbornicima su zastupljeni i tekstovi posvećeni rano preminulim i jedinstvenim ličnostima, koje su, takođe, svojim životom i djelom, ostavili trajan trag, poput, kazala je Matunović, divne Milene Lukšić ili kćerke profesora Mrkajića.

„Kada je riječ o knjigama koje je naše Udruženje publikovalo, moram naglasiti, da je to isključiva zasluga Šekija Musića individualno, koji je uložio, ne samo veliki intelektualni napor, već i svoja lična materijalna sredstva”, kazala je Ljubenko Matunović.

Zahvaljujući njemu ponovo će da oživi i prvo Crnogorsko društvo za kulturu u Švedskoj, koje je osnovano prije više godina, na inicijativu nekadašnjeg direktora Radija Bijelo Polje dr Dragića Rabrenovića.

„U tome nam mnogo pomaže naš iseljenik Nikola Nenezić i njegova supruga, koji će se potruditi da obezbijede prostor za rad udruženja, kao ogranka naše NVO ‘Umjetnost bez granica’“, najavio je Šeki Musić, koji je jedan od osnivača i festivala Refestikon u Bijelom Polju, autor više knjiga pripovjetki, romana, drama, putopisa.

Njegova deseta, jubilarna knjiga poezije biće na neki način sublimacija dosadašnjeg stvaralaštva i preokupacija autora, kojeg su, kako ističe, oblikovali, Bar, Beograd, Bijelo Polje, ali i svijet, čiji je gotovo svaki kutak obišao.

„Kada sam pitala Šekija gdje je bio, koje zemlje je posjetio, da li je boravio u Parizu, Beču, Londonu, rekao mi je da ga za Evropu ne pitam, da je to njegovo dvorište. Govoreći o zemljama i mjestima koje je obišao, shvatila sam da moje pitanje moram da preformulišem i da ga pitam ’gdje nije bio’. Sjajni su njegovi utisci i priče sa tih putovanja, na primjer Indije, gdje je ostao šest mjeseci, živio životom urođenika i jedva se vratio. Zatim njegovo putovanje brodom odavde do obala Francuske ili u Španiju, gdje je dobio počasni pasoš i brojna druga. To je jedan čitav paralelni život koji obogaćuje i nas, njegove prijatelje, slušajući Šekijeve nevjerovatne priče sa raznih putešestvija”, istakla je Jovanka Ljubenko Matunović, koja je recenzentkinja svih njegovih dosadašnjih knjiga.

U novoj zbirci poezije, koju je profesorica dr Maja Vojinović naslovila „Dodir duše”, Šeki piše o svojim prijateljima, ljudima koje je susretao u životu, koji liči na veliku avanturu, i koji je Matunović opisala kao „Život u slikama” ili „Hodoljublje Šekija Musića”.

„Šeki se u Beogradu družio sa boemskim krugom tog velikog grada, počev od Milića od Mačve, Jaše Grobareva, Sava Jokića, Viktora Šećerovskog, Vita Markovića i drugih. Pogađale su ga mnogo sudbine i odlasci, biološki, prijatelja. Ova njegova knjiga je na neki način posveta, dvostrana, brojnim ljudima koje je sretao na svom nadasve zanimljivom životnom putu – od njega njima i od njih njemu. Nisam srela čovjeka koji zna toliko imena svojih prijatelja, poznanika, ličnosti koje je sretao u svom vječitom traganju i lutanju. Piše i o stotinu Bjelopoljaca u Beogradu- ljekarima, piscima, akademicima, ali i običnim, malim ljudima, nadničarima i radnicima. Svi su oni pronašli mjesto u srcu i sjećanjima Šekija Musića”, istakla je Ljubenko Matunović.

Šeki dodaje da su se Bijelopoljci u Beogradu sastajali svakog prvog petka u mjesecu, družili, čuvali prijateljstvo i sjećanja na zavičaj.

„Pisao sam o svemu tome, ali i zanimljivostima sa Zlatibora (koji je moja, takođe, uporišna tačka između Bara i Beograda) o, na primjer, zvijezdi – petokraki u Bijelom Polju koju Kljajevići čuvaju puškama da je neko ne bi skinuo, o grbu Jugoslavije koji još uvijek postoji na zgradi Pošte u tom gradu i raznim drugim crticama iz života kojima se ne bavimo, koje nekako ostaju izvan i pored nas”, objašnjava Musić, koji je od brojnih svojih putovanja izdvojio i hodočašća u sveta mjesta sve tri religije – Jerusalim, Meku, ali i put u katoličko svetilište u Španiji, od čijeg reda je dobio počasni pasoš, koji čuva u barskoj galeriji „Vega”, a koji je morao posebno da zasluži.

„Radi se o mjestu Santjago de Compostela, a da biste dobili njihov pasoš, koji uobičajeno dobijaju samo katolici, a ja sam musliman, morate proći stazama njihovih brojnih svetilišta, često neprohodnim, ne samo u tom mjestu nego širom svijeta. U sjećanju mi je posebno ostao i Sankt Peterburg, Ermitaž, i brojna druga mjesta, koja su mi donijela nezaboravna iskustva i oplemenila za cijeli život”, naglašava ovaj svjetski putnik, koji na pitanje, da li u njegovim brojnim životnim interesovanjima, u čijem središtu su riječ i knjiga, početke treba tražiti i u genetskom kodu, jer je njegov ujak veliki bihorski književnik Ćamil Sijarić, kaže :

„Sve čovjeka stvara i oblikuje – zavičaj, djetinjstvo, roditelji, rodbina, prijatelji, svijet. Kada govorimo o mom ujaku, ja najviše pamtim neke lične stvari i emocije vezane za njega, posebno stihove koje je posvetio svojoj sestri, mojoj majci Đulki, koju je on zvao ‘moja Đule’ i njenoj ljubavi prema njemu kao jedinom bratu. Sve mi nosimo u sebi, svaki susret, svakog čovjeka kojeg sretnemo na životnom putu, pa čak i onda kada toga nismo svjesni”, kazao je Musić, koji je naglasio da prvi put govori o sebi, i da to ne umije.

Jovanka Ljubenko Matunović je istakla koliko su ljudi poput Šekija Musića dragocjenost za grad i sredinu u kojoj žive i stvaraju.

„Ovakvi ljudi poput Šekija čine dušu jednog grada. Bar upravo kroz takve alternativne biografije jeste čudan megalopolis, najprije naravi, događaja, sudbina. Ovakvi ljudi, koji dođu iz drugih sredina, pa i ja nisam domicilna Baranka, već Trebinjka, sa jedne distance posmatramo grad, vidimo ga na drugačiji način i osjećamo. Šeki je jedan od takvih alternativaca koji daje nama i ovom gradu posebnu, uzvišenu dimenziju. Ja sam i lično, zbog angažmana u Udruženju i stalnom druženju, dodatno obogaćena i stalno se iznenađujem, uprkos decenijskom druženju, detaljima iz njegove biografije. Kroz svoje knjige skrenuo nam je pažnju i na riječi, lokalizme, arhaizme, koje bi ostale zaboravljene, ali i na suštinske, životne vrijednosti”, zaključuje Jovanka Ljubenko Matunović.

Šeki Musić se u emisiji, uglavnom, slušaocima obraćao stihovima, kojima se zahvalio Baru, Radio Baru, koji je, kako je istakao, ‘ dom kulture”, Jovanki, prof. dr Maji Vojinović ( koja je upravo kroz udruženje „Umjetnost bez granica”, u koje je došla kao mlada žena, stasala u profesora doktora), snimateljima i svim stvaraocima, koji prepoznaju duhovnost, kulturu, umjetnost.

 „Nisam štedio pera.

 nisam štedio glasa,

 Baru sam dao srce, gdje se more talasa..

 Svodim račune pod ovom Maslinom Starom,

 ponosan na svaku mrvu proživljenu žarom..

 Ostavljam vječni dar, da se zna da sam postojao,

 da sam ovom gradu i riječ i pjesmu dao,

 jer Bar meni dade luku, miris mora i slobodu,

 a ja njemu čistu dušu i ljepotu.

 Nek se ‘vrti’ Radio Bar, i moji stihovi u njemu,

 ostavljam ovdje svoje sidro i istinu neku”.

The post Deset godina Umjetnosti bez granica first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kao čovjek od nauke, kako posmatrate školstvo na prostoru bivše Jugoslavije i smatrate li da je potrebno veće ulaganje u nauku?

Dašić: Mislim da bi trenutni koncept školstva trebalo izmijeniti. Nauka i industrijski razvoj su toliko napredovali da je u zadnjih deset godina stvoreno više novih proizvoda nego u cijeloj istoriji čovječanstva. Ako je takvo trenutno stanje, to znači da planove i programe moramo mijenjati svake godine, što nije slučaj. Koncept se mora prilagoditi ovoj trenutnoj brzini. Svi smo svjesni da kad pošaljemo dijete u prodavnicu da kupi telefon, možemo da mu damo pare da kupi najnoviji model, ali vrlo brzo izlazi novi model. To treba pratiti. Ja, na primjer, predajem programiranje CNC mašina, koje se koriste u digitalizovanim, robotizovanim fabrikama. I ove mašine i roboti pronađeni su, jedni početkom, drugi krajem šezdesetih. Velika je evolucija od tada do danas napravljena. To znači da čovjek koji predaje taj predmet svake godine mora obnavljati.

RB/BI: Vjerovatno imate savjet što bi bilo korisno, kako formirati nastavni program, da se stvori osnov, koji bi bio koristan za dalji rad?

Dašić: Po meni, svaki tehnički fakultet, a i mnogi drugi fakulteti, u prvoj godini moraju imati matematičku logiku. To je osnov svega. Kad vi imate matematičku logiku, možda čak i životnu logiku, onda vi razvijate dodatni intelekt da u novonastaloj situaciji možete vrlo brzo da se snađete. Na primjer, ako radite u firmi i ona kompletno, u nekom periodu, sve mašine zamijeni novim, da vi možete vrlo brzo da se snađete, da i te nove prihvatite i programirate.

RB/BI: Kao međunarodno priznato ime, mogli ste da odete u inostranstvo. Zašto niste?

Dašić: Ja sam 1985. godine, sa 27. godina, magistrirao na Mašinskom fakultetu u Beogradu i poslije toga sam dobio dosta ponuda da odem vani, jedna je bila da budem saradnik Tehničkog univerziteta u Beču. Ipak, odlučio sam se za Srbiju, za Balkan. Ja sam još nostalgičan za onim starim vremenima i ja Balkan posmatram kao jednu cjelinu i mislim da ovaj prostor ima dušu. To je jedan od razloga što sam ostao. Novac nije veliki problem, jer mi na Balkanu smo priviknuti da stvaramo sa malim sredstvima. Prije četrdeset godina Bijelo dugme otpjeva jednu pjesmu „sve ovdje mogu kupit’, prijatelje, slavu, sjajne snove za dolar, prodaje se sve“. Ja volim prijatelje sa dušom.

RB/BI: Sa stanovišta laika, najprijemčivije zvuči naslov treće knjige – „Naučno tehnološki trendovi i predviđanja“. O čemu se u njoj radi?

Dašić: Sve tri knjige su, u stvari, retrospektiva mog rada. Prva i druga knjiga imaju po četrdeset radova iz oblasti pouzdanosti tehničkih sistema, a druga iz matematičkog modeliranja tehničkih sistema. Prvu knjigu bi dosta ljudi trebalo makar da pogleda, da pročita uvod i predgovor, da se upozna sa pojmom pouzdanosti. Jer, pouzdanost svih sistema je vrijeme u kom određeni sistem radi bez kvara. Izražava se u procentima. 100 posto, totalno pouzdan sistem je samo sistem koji je nov, čim počne da radi, on već nema pouzdanost 100 posto. Ja svojim studentima odmah objasnim da pouzdanost nije ista kod svih sistema – pouzdanost nuklearne centrale mora da bude 99,99 posto, a pouzdanost traktora može da bude i 99 posto. Knjiga „Naučno tehnološki trendovi i predviđanja“ sadrži 16 mojih radova. To je neka retrospektiva kako sam ja, na primjer, predviđao primjenu CNC mašina prije 35 godina. A one su sad hit. Nema srpskog dnevnika gdje se ne pominje Industrija 4-0, digitalizovane, pametne fabrike, CNC mašine i programiranje tih mašina. A ja sam ih programirao prije 38-40 godina. Tu su i vrlo interesantna dva rada iz nano tehnologije, to je već sada ogromno, a što nas očekuje još interesantnije. Zahvaljujući bumu u informatičkim naukama, stigli smo do društva znanja. Tu nam ne treba računanje. Evo, na primjer, kolega kaže da ga studenti ne slušaju. Pa naravno da ga ne slušaju, kad još uvijek koristi kredu i tablu, a oni samo kliknu „diferencijalna jednačina“ i dobiju rezultat. Njegov posao je sada da ih nauči što je vrijednost koju dobiju.

RB/BI: I profesor mora da se prilagođava vremenu?

Dašić: Pa sjećate li se prije, na Balkanu, diplomirao, magistrirao, doktorirao – gotovo više. Ne, tek tad počinje.

RB/BI: Sada ćemo čuti pjesnika Šekija Musića, koji je organizator ove promocije. On će nam reći nešto više kako je došlo do saradnje sa dr Dašićem i ko će sve govoriti na promociji.

Musić: Udruženje „Umjetnost bez granica“ iz Bara, „Zenit“ iz Podgorice sa odjeljkom u Baru, čiji je predsjednik pjesnik Miladin Trifović, izdavačka kuća „Jerusalim“ iz Bara, glavni i odgovorni urednik Dragiša P. Šoć, hadžija, zajedno smo organizovali promociju uvaženog akademika, koji je naš prijatelj, član našeg udruženja, naš zemljak iz Berana.

Na promociji će govoriti Vesna Leković, predsjednica udruženja književnika „Umjetnost bez granica“, prof. dr Domeniko Guida, sa Univerziteta u Salernu, prof. dr Branislav Dragović sa Univerziteta CG, prof. dr Milun Lutovac, ispred Balkanskog naučnog centra i Ruske akademije prirodnih nauka, prof. dr Dušan Jelić sa Međunarodne tehnološko-menadžerske akademije u Novom Sadu, profesor Slavko Dašić, Milan Rajović, predsjednik udruženja književnika „Zenit“ iz Podgorice i moja malenkost, kao predsjednik Skupštine udruženja književnika „Umjetnost bez granica“. Tu će, u ulozi moderatora biti i književnik Miladin Trifović i voditeljka Vesna Pločić.

Htio bih ovom prilikom da se zahvalim direktoru Kulturnog centra, Erolu Marunoviću, direktorici Muzeja Anastaziji Miranović, Blažu, Nenu i ljudima zaduženim za tehniku, i naravno, vama iz  Radio Bara koji nam uvijek izlazite u susret kad imamo ovako značajne i važne goste.

RB/BI: Nema na čemu, mi smo javni servis i nastojimo da sugrađane obavijestimo o svim događajima koji se dešavaju u gradu, pogotovo kada su u pitanju nauka i kultura.

Dašić: Za sve slušaoce Radio Bara, pročitao bih šta sam prije 15 godina napisao i stavio u predgovor treće knjige. Imao sam ideju da nađem sponzore i sto knjiga odštampam i dam velikoj većini novinara, sa osnovnim ciljem, da ovu stranu moraju da pročitaju. Ovo je za sve slušaoce, novinare i sve ljude koji nešto odlučuju: Živimo u vremenu kada je teško procijeniti da li čovjeka pogađa zagađenost njegovog prirodnog, životnog okruženja u kome egzistira ili zagađenost društvene sredine i zagađenost duha svakog pojedinca. Zbog toga riječ, kao božiji dar, ima značajnu ulogu u oplemenjavanju ljudskog bića i njegovom prosvećenju. Ili suprotno-njegovom sunovratu. Od skupa riječi stvaraju se rečenice koje imaju značenje i koje mogu predstavljati pozitivnu ili negativnu informaciju. Postoje dvije vrste riječi i rečenica-napisana riječ i izgovorena riječ. Izgovorena riječ momentalno zapljusne one do kojih dopre i odleti u etar. Izgubi se i nestane u vazduhu u koji smo uronjeni. Naša čula nisu u stanju da je ponovo prime, da je zadrže i zaustave. Ona trenutno dejstvuje, kao prasak groma, iza koga ostaje još samo eho i to vrlo kratko, a zatim sve prekrije tišina. Izgovorena riječ, lijepa ili ružna, laka ili teška, uvijek je lepršava i traje koliko jedan tren. Napisana riječ je stamena, trajnija i čvršća od granita. Ne može se uništiti, pokušavali su svi, ali nisu uspjeli. Traje i ne mogu joj nauditi ni vrijeme, ni ljudi-neljudi, koji su je uništavali na razne načine, sve do spaljivanja na lomačama. Izgovorena i napisana riječ sa pozitivnim predznakom je svjetlost, sunčani zrak u najdubljem mraku. Ona je putokaz u beznađu i bespuću, dok je riječ, izgovorena ili napisana, sa negativnim predznakom totalni mrak u najsvjetlijem danu.

The post U subotu promocija trilogije naučnih knjiga Predraga Dašića first appeared on BARinfo.

Po njegovim riječima, “ideja o osnivanju izdavačke kuće rodila se dosta davno, a nastala je kao prosvjećenost koja se rodila na brojnim putovanjima, i u susretima sa različitim kulturama”.

“Sada je teško vrijeme za književnost i književnike. A talenta uvijek ima. Interesantno je da sam se nakon radijske i profesorske karijere upustio u ovu priču. Ideju za brojna djela dobio sam na proputovanjima, a zaista ima u našoj zemlji pisaca koji svojim britkim perom znaju da prenesu emociju kod čitalaca. Prilikom osnivanja izdavačke kuće uslov je bio da se knjige objavljuju na srpskom jeziku. Međutim, moram istaći da smo otvoreni za sve ideje, i pisce svih uzrasta i generacija. Za svega nekoliko godina izdali smo dosta kapitalnih djela koje se rado čitaju.Važno je istaći da nikakvog profita nema. Knjige se daju autorima, poklanjaju školama, bibliotekama”, kaže Draško Hadži Šoć.

U studiju Radio Bara, kao gost, uz Šoća, bio je i naš poznati književnik Šeki Musić, koji usko sarađuje sa ovom izdavačkom kućom. Za iskusnog pisca, poezija i proza predstavljaju ljubav za sva vremena.

“Književnost vam uđe u krv, u svaku sporu života. I od nje ne možete pobjeći. Često, i to ne samo na kniževnim večerima, citiram stihove nekih od velikana. I pritom ne mislim samo na velikane svjetske poezije i proze. Zateknem sebe, takođe dosta često, da mi u običnom razgovoru, kada se okupi naše društvo, onako iz glave izleti i poneki stih. I to baš pisaca koji su svoje povjerenje ukazali ovoj izdavačkoj kući. To i jeste pokazatelj, da i u našoj zemlji, ali i okruženju ima talentovanih pisaca. Velika mi je čast da sarađujem sa Draškom i svim tim ljudima”, naglašava Musić.

Veliki problem današnje kulture, po ocjeni naših sagovornika, jeste i to što se svi vežu za određene “esnafe”, ma kakvi oni bili. Izgubila se kolegijalnost i strast da se ponekada učini i nešto dobro nekome drugom.

„Na ovim našim prostorima jednak je broj pisaca i čitalaca, mnogi čitaju sami sebe. Zbog članova porodice koji ne čitaju, oni su ponekad i ljuti, pa čitaju svoja dijela i po nekoliko puta. Naš pisac jedva čeka da se negdje ‘utrpa’, najbolje u svoju etničku grupu, neku vrstu nacionalnih kanona. Najjednostavnije je da se osnuje društvo pisaca, ili se ‘prišlepaju’ nekoj političkoj stranci. Na žalost, nisu mnogi političari upoznati sa kulturnim zbivanjima, tako da su mnoga dešavanja na kulturnom nebu prepuštena amaterima i tako je u mnogim centrima za kulturu“, ogorčen je Musić.

Draško Hadži Šoć je dao odgovor i na pitanje koje mu mnogi u neformalnom razgovoru postavlju – odakle ideja da se izdavačka kuća baš nazove „Jerusalim“.

„Znate, na mojim proputovanjima sam četiri puta obišao Jerusalim, posjetio sam na desetine tih najvećih svetilišta koje postoje na planeti. I onda vam kažu, između ostalog, da je jedan belefitni manastir na Galilejskom jezeru posjetio Karl Majl. Bio je tu i Mark Tven, obilazio Svetu zemlju. U nekim intelektualnim krugovima u Americi pitali su ga zašto, kao izvanredan pisac, nije napisao neki putopis, a on im je odgovorio kako smatra da u ljudskoj terminologiji i značenju poimanja ljudske svijesti na svim jezicima ne postoji adekvatni termin kojim se može opisati što se tamo doživi. Ista je situacija bila i sa mnom. I zato baš ‘Jerusalim’. Dok god budem imao snage i mogućnosti, baviću se ovim poslom. Ne zbog sebe. Nagrade i priznanja me ne interesuju. Niko od naših autora nije predao nijedno svoje djelo na neki konkurs. Ne živimo od pohvala i tapšanja po ramenu, stvaramo za generacije koje dolaze“, zaključio je razgovor za Radio Bar i Bar Info Draško Hadži Šoć.

The post Draško Hadži Šoć: Stvaramo za generacije koje dolaze first appeared on BARinfo.