RB/BI: Nekada se bogatstvo porodice mjerilo brojem korijena maslina, jer je maslina bila hraniteljka u najtežim vremenima. Na gazdinstvu porodice Đurović, dok razgovaramo sa Jasminom, gledamo lijepe zasade maslina, ali i smokava, dunja, šipkova i ostalog voća. Kada ste odlučili da će maslinarstvo i poljoprivreda biti vaš životni poziv?

Đurović: Čitav život sam proveo na ovom imanju, od malih nogu sam počeo da radim i pomažem, to je bila moja svakodnevica i odluka je nekako prirodno došla.

RB/BI: Na prvi pogled se vidi da se u ovo imanje dosta ulagalo. Imate nove zasade šipkova.

Đurović: Ukupno imamo 200 korijena šipkova, od toga je pedeset starih, ostalo su novi. Takođe, imamo 230  korijena maslina. Maslina imamo na ovoj parceli, ali i na još nekoliko parcela u Dobroj Vodi. Stari zasadi su odvojeni, to je 40-50 maslina, a sve ostalo su novi zasadi, starosti od pet do 20 godina.

RB/BI: Imate li svu potrebnu opremu za održavanje ovolikog voćnjaka i maslinjaka?

Đurović: Imamo skoro sve. Skoro sam, kao mladi poljoprivrednik, dobio subvenciju od opštine, za projekat „Unapređivanje porodičnog domaćinstva kroz mehanizaciju i opremu“. Od te subvencije kupljeno je ono što je bilo potrebno za lakše održavanje imanja: motorna šega, trimer, električne makaze i šegicu na baterije, tresač maslina, koji nisam imao do sada i koji jako puno znači za proizvodnju ekstradjevičanskog maslinovog ulja. Kupljena je i čeona kosilica, jer je mnogo lakše sa njom održavati ovu površinu, nego sa trimerom.

RB/BI: Očigledno je, na prvi pogled, da se ovdje radi o dosta velikoj kvadraturi.

Đurović: Ovdje imamo preko 800 korijena raznovrsnih biljaka, zasađenih na površini od oko 20.000 kvadrata. To sve, kao što vidite, redovno kosimo i održavamo.

RB/BI: Da li se vaša porodica bavi poljoprivredom?

Đurović: Brat i ja prvenstveno radimo na imanju. Prije su to bili otac i majka, sad su se oni malo povukli i ustupili mjesto nama.

RB/BI: Je li bilo komplikovano da kao mladi poljoprivrednici aplicirate za subvenciju?

Đurović: Nije. Vidio sam da Opština nudi subvencije i odlučio sam da apliciram. Nakon što sam predao dokumentaciju i biznis plan, dobio sam sredstva od kojih sam kupio mašine. Moram da napomenem da Ministarstvo poljoprivrede, odnosno Agencija za plaćanja, svake godine uplaćuju subvencije, koje se obračunavaju po kvadraturi zasada.

RB/BI: Jeste li član nekog maslinarskog udruženja i jeste li išli na obuke koje su organizovali?

Đurović: Do sada nisam stizao, a volio bih da odem na obuku za krašćenje maslina. Po tom pitanju sam samouk, gledao sam  majstore na imanju kako to rade, editorijale na Youtubu, raspitivao se, ali već nekoliko godina želim da odem na obuku koju organizuju barski maslinari. Nadam se da ću ove ili sljedeće godine tu želju i ostvariti.

RB/BI: Što biste poručili mladim ljudima koji imaju uslove da se bave poljoprivredom?

Đurović: Poručio bih im da treba da se bave poljoprivredom. Kad smo u prirodi osjećamo mir, mnogo ljepše dišemo. Umor je tu, ne kažem da nije, ali i psihički odmor, kao i zadovoljstvo kad čovjek vidi rezultat svog rada.

RB/BI: U pripremi za ovaj razgovor pominjali ste ideju da se bavite agro turizmom. Kako vi to vidite?

Đurović: To vidim kao budućnost ovog gazdinstva, jer imamo sve preduslove: živimo između dvije obale, tu su Skadarsko jezero i Jadransko more, udaljeni smo nekih pet-šest minuta od plaže.

RB/BI: Gosti bi eventualno, mogli da provedu dan na plaži, a jutro i veče u ovom prelijepom ambijentu, u hladu drveća, uz žubor vode, domaće voće i povrće i mir.

Đurović: Htio bih da naglasim da je sve na ovom gazdinstvu ekološko – bez ikakve hemije, samo zalivanje i stajsko đubrivo.

RB/BI: Reklo bi se da ćete imati dobar rod šipkova. Iako je ljeto bilo vrelo, zalivali ste ih i uspjeli ste da očuvate dobar dio roda.

Đurović: Stari šipkovi se dobro drže, njihovo korijenje je dublje i imali su više vlage, dok mladi zasad je malo pretrpio štetu, ali se nadam da će sljedeće godine biti bolja situacija sa vodom i da će sve biti u redu, ako Bog da.

RB/BI: Bijela Glavica ima svoj izvor, sa koga zalivate voćnjak?

Đurović: Imamo seoski izvor, kaptažu odnosno vir, koja je na vrhu imanja. Od nje su sprovedene cijevi, tako da svaka kaskada ima česmu. Tako navodnjavamo.

RB/BI: Imate li problema sa plasmanom svojih proizvoda?

Đurović: Djelimično. Što se tiče ulja i maslina to prolazi, kupuju turisti. Šipkove prodajemo na barskoj pijaci, ali to ide sve na veliko. Tu su i kruške, grožđe, dunje, kojih imamo i stari i novi zasad i tek će u narednim godinama biti većeg roda. Najbolja reklama je zadovoljan kupac, kada ljudi čuju od drugih za vaše proizvode. Najveći dio šipkova prodajemo na veliko, jer se radi o rodu od dvije-tri tone.

RB/BI: Da li prerađujete nešto od toga?

Đurović: Od šipka pravimo domaći sok. Na imanju imamo i divlje šipkove i dividiše, od njih pravimo sirup. Pravimo maslinovo ulje, ekstradjevičansko. Plodove tresemo i nosimo u uljare. Po novome, maslina se trese. Prije su se masline sakupljale, jer nije bilo načina da ih beru. Sada se primjenjuju nove metode, koje čuvaju kvalitet ploda, a samim tim i ulja.

Intervju sa Jasminom Đurovićem biće emitovan u nedjelju, 20. septembra od 10 sati u okviru emisije “Selu u pohode” na programu Radio Bara.

The post Braća Đurović u Dobroj Vodi stvaraju ekološku oazu i oživljavaju seoski turizam first appeared on BARinfo.

Ovaj zaljubljenik u selo i porodičnu tradiciju, svoju ljubav prenio je i na sinove, tako da njihovi vinogradi i podrumi mogu da služe za primjer. Bave se i seoskim turizmom, a gosti koji borave u njihovim bungalovima uživaju u domaćoj hrani i, za njih nesvakidašnjoj, prilici da sami beru voće i povrće.

Đurišić ističe da je virus korona uticao na život u Crmnici, a kako kaže “učinio je i da se ljudi vrate iz grada na selo, da vide đe su njihove stare kuće, babe i đedovi, da ih posjete”.

“Do sada se nisu puno obrćali, niti se ovamo vraćali, a trebali su, pogotovo mladi naraštaj, treba što više da radi na selu. Da ne rade kod privatnika za 200-300 eura i plaćaju stanarine i muče se u gradu da se prehrane”, ispričao je.

Đurišić ističe da se u vinogradu ne smije zaboraviti ni jedna mjera zaštite, jer će se teško oporaviti od bolesti koje napadaju loze.

“Loza je dobro krenula, dobro smo je nađubrili, naprskali, trebalo bi da potraje lijepo vrijeme da se još jedan put do 1. maja naprska. Trebalo bi da bude dobro, ali do septembra, čovjek mora da je non-stop u vinogradu, da obnavlja, popravlja, prska, hrani… Jer vino se pravi u vinogradu, ako si grožđe dobro održao, takvo će ti biti i vino”, smatra ovaj domaćin.

Vino Marka Đurišića dobilo je brojne nagrade, medalje, pehare, ali on ističe da mu je najdraža zlatna medalja koju je na dvadeseti rođendan Festivala vina i ukljeve, pogotovu zbog toga što je, zajedno sa Dragom Lekovićem i drugima, bio među osnivačima ovog festivala.

Lozu treba održavati, rezati na manje od dva okca, kako bi prinos bio manji, a kvalitet veći. Tako raste i kvalitet vina. Ako se ne oreže kako treba, grožđa bude više, ali ono ne zrijeva kako treba, pa tako ni kvalitet vina ne može biti dobar-ističe ovaj crmnički domaćin.

“Dva-tri grozda na lozu, to je dovoljno, to je kvalitet koji treba da održe Crmničani, kao što je nekad bilo. Nije sve u tome da proizvedeš na hiljade litara, ako vino nije kvalitetno”, objašnjava Đurišić.

“Ja sam 40 godina radio u Podgorici i tamo živio, tamo sam đecu iškolovao, ali smo mi svake subote dolazili na selo, nismo imanje zapustili. Kad su đeca stasala, kad su se iškolovali, poženili, riješili smo da se vratimo. Napravili smo bungalove, da i moja unučad zavole selo. I sinovi i unučad su svake subote i nedjelje na selu, održavaju imanje, bungalove”, kaže Đurišić, ističući da je teško “sa asfalta vratiti nekoga na selo”.

Priobalni dio Skadarskog jezera je “dušu dao za ljude koji hoće nešto da rade, da nešto stvore”, pogotovu kada je seoski turizam u pitanju, za sat vožnje stiže se na Lovćen, ni Durmitor nije daleko, ni Budva, Kotor…

“Ponekad turisti bolje poznaju Crnu Goru nego mi koji smo tu rođeni-i pećine i staze…”, ističe Đurišić. On smatra da ljudi još nijesu shvatili potencijale ovog kraja, pogotovu mladi ljudi.

“Država ulaže, ali i ove generacije treba da obnove, da stvore, da imaju” smatra on.

“Razvoju pčelarstva, stočarstva i vinogradarstva u Crmnici veliki doprinos je dalo i Ministarstvo poljoprivrede, subvencijama i kreditima… Mnogo je to pomoglo poljoprivrednike koji hoće zaista čestito da to rade i obnove seoska imanja. Iako država svake godine ulaže sve više, malo ljudi se vraća. Ima nekih koji su krenuli, drže koze, ovce, vinograde, ali sve je to malo, koliko je toga bilo nekad u Crmnici”,  kaže Đurišić, koji podsjeća da je Crmnica nekad imala 12.000 stanovnika, a danas ih je manje od 3.000.

Sreća je kada je porodica složna, kaže domaćin koji je zagazio u devetu deceniju -“Kad poslušaju starog domaćina, pa vide da sam u pravu što sam im predložio. Ništa se ne može postići bez dogovora nas odraslih, a sad i unučadi”.

Tehnika je umnogome olakšala poslove u poljoprivredi, kaže Đurišić.

“Kad sam bio mlad, sve se ručno radilo, okopavalo, a sad se mnogo toga završava mašinama. Ni loze se ne prskaju pumpom koja se nosi na leđima, sada sa motornom prskalicom za sat-dva može da se naprska hiljadu loza. Trebalo bi da država donese zakon – ko neće da obrađuje zemlju, da mu je država oduzme, bez nadoknade. Jedino bi to natjeralo ljude da se vrate poljoprivredi. Mi smo mala zemlja, možemo sami sebe da prehranimo”, kaže Đurišić, dodajući da se mnogo toga uvozi – voda, iako imamo svoje fabrike vode i tako redom.

Smatra da je šteta uvoziti ono što sami možemo da proizvedemo.

“Pođem u samoposlugu na Vir- tamo krompir iz Francuske! Pa bar krompir može da rodi u Crnoj Gori! Ministarstvo ulaže, ali naš čovjek nije svjestan koliko je važno da imamo svoju proizvodnju, bez jakog seljaka nema ni jake države. Evo, ova pandemija je pokazala, ljudi u redovima čekaju u prodavnicama, niko ništa kući nema, niko ništa ne proizvodi. Nadam se da će nas ovo sve osvijestiti, državu i seljaka”, poručuje Đurišić.

Mladima preporučuje da se vrate na selo, ističući da u Crmnici mogu da imaju udoban život, asfalt do svake kuće, voda, struja, a nada se da će ih i država stimulisati na taj korak.

The post Selu u pohode: Marko Đurišić iz Zabesa first appeared on BARinfo.

“U Mrkojevićima su u punom jeku poljoprivredni radovi kojima se u ovim oklnostima posvetili i oni koji nikada nijesu ni voćku posadili”, kazao je Abazović.

Iako je strah od koronavirusa prisutan i među žiteljima Mrkojevića, on ipak, ne parališe život u tom pitomom kraju. Sagovornik Radio Bara podsjeća da je to zdrava sredina, gdje ljudi jedu organsku, domaću hranu. Do sada nijedan mještanin nije pozitivan na koronavirus. Nekoliko njih pristiglih iz dijaspore su u karantinu, dobro se osjećaju.

Abazović, koji na imanju ima maslinu drugu po starosti u Baru, nakon čuvene Stare masline na Mirovici, uzor je mnogim mladim maslinarima i proizvođačima maslinovog ulja. Zadovoljan je što se mnogo mladića okrenulo maslinarstvu i ne bježe od rada. Sa ponosom ističe i želi uspjeh Saidu Čantiću za kojeg kaže da je zasadio veliki broj stabala plemenitog drveta. Vjeruje da će Čantić biti uzor i ostalim maslinarima, apelujući da građane Bara da sade što više maslina i smokava.

Komentarišući odnos lokalne samouprave prema poljoprivredi i proizvođačima, Abazović kaže da zalaganje opštine u tom pravcu zaslužuje pohvalu, ali ističe da je neophodna još veća podrška na prevazilaženju barijera i stimulisanje te privredne grane.

“Uvijek sam se dičio što sam poljoprivredni proizvođač, čak i u vremenu kada je mnoge bilo sramota da istaknu da na taj način zarađuju za život. Zdrava hrana, posebno ona koja se proizvodi pod okriljem malih gazdinstava, je 90% organska. Kao otac petoro djece, imam pravo da tvrdim koliko je hrana bitna, jer nijedno od moje djece niti dan nije provelo u bolnici, ne znaju šta je gripa, prehlada…”, sa ponosom navodi Abazović, koji se prisjeća i da je svako od njih u maslinjacima i prohodalo.

Zagovornik je ideje da se donese zakon po kome se obradivo zemljište neće smjeti pretvarati u građevinsko.

“Krajnji je momenat da se to uradi. Nisam protiv gradnje novih objekata, ali imamo dosta krša kojeg možemo kultivisati. Crna Gora ima mnogo potencijala, premda je posljednjih decenija zemljište koje može biti obradivo, mnogo zapušteno i obraslo korovom”, ukazuje Abazović. Iako je, kako kaže, svjestan da dio prehrambenih proizvoda Crna Gora mora uvoziti, procjenjuje da to činimo mnogo više nego što je to realna potreba.

“Cijena našeg paradajza iz Zete ili Mrkojevića u jednom trenutku padne i na 20 centi po kilogramu, a čim se on rasproda, onaj iz uvoza plaćamo i euro i euro i po. Poljoprivredni proizvođač ne može opstati na taj način, jer su troškovi prevoza, tezgi veliki. Nije u redu ni što se ne vodi računa o tome da poljoprivredni proizvođači zaslužuju primat i da bi bilo fer da upravo oni dobiju najbolje pozicije prilikom zakupa tezgi na pijaci. Situacija sa pandemijom nam je pokazala koliko je važno imati domaće proizvode”, ukazuje Abazović.

Poziva da se okrenemo pravim vrijednostima, zaboravimo na materijalno, jer kako ističe “bogatstvo je u zdravlju, zdravoj familiji koja stvara i zdravo društvo“. Abazović ponavlja da bi se građani Crne Gore više okrenuli poljoprivrednoj proizvodnji kada bi im se ponudila neka sigurnost u vidu stimulativnih mjera i podrške razvoju te oblasti.

“Moramo obezbijediti kvalitetan život za zdravog seljaka i omogućiti mu da dobro živi od svog rada, jer svuda u svijetu farmeri su bogati jer ih pomaže država. Ja sam uspio da se održim, od prihoda od poljoprivrede finansirao sam fakultetsko obrazovanje svoje starije djece, a danas plaćam školovanje mlađih. Borim se… Nije lako”, priča Vehbija.

Pored 600 maslina koje ima, Abazović je raskrčio veliki kamenjar (Brinje u Mrkojevićima) gdje planira da na dva hektara zemlje zasadi još stabala.

Vehbija Abazović je preporučio poštovanje mjera i pozvao građane da ostanu doma, jer će jedino tako sačuvati sebe, svoju djecu…

“Možda će nas ovaj virus opomenuti da smo pretjerali u lošim međuljudskim odnosima, podmetanjima i uticati da se okrenemo dobroti, pomaganju, istinskim vrijednostima”, optimista je maslinar iz Mrkojevića.

Pripadnicima rimokatoličke vjeroispovijesti čestitao je Uskrs, uz želju da ga nikada više ne slave u ovakvim okolnostima. 

The post Vehbija Abazović: Pandemija pokazala koliko je važno imati domaće proizvode first appeared on BARinfo.