Sve vrijeme njenog sindikalnog angažmana, ime Senke Rastoder bilo je sinonim za iskrenog i posvećenog borca za ljudska i radnička prava.

U zaštiti i zastupanju brojnih radnika-žrtava tranzicije, ne samo u Baru, bila je neumorna, bez ikakvog ustručavanja pred autoritetima.

Rastoder je poznata široj javnosti po brojnim, čak i radikalnim načinima sindikalne borbe poput štrajka glađu, kojima je isticala i skretala pažnju na probleme i korupciju sa kojima su se suočavali zaposleni u tadašnjoj krovnoj republičkoj radničkoj asocijaciji.

Javnost je dugo pratila njene štrajkove u prostorijama SSCG u Podgorici i Baru zbog višemjesečnog kašnjenja plata i nagomilanog duga za doprinose.

Senka je bila učesnica i podržavalac svih sindikalnih protesta i borbi, a pamtiće se i njen humanitarni rad kroz brojne akcije čiji je bila neizostavna učesnica.

Rođena 31. avgusta 1963. godine u Petnjici, osnovno i srednje obrazovanje završila je u Baru, a diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Najveći dio svog profesionalnog i društvenog angažmana provela je u SSCG, gdje je decenijama bila prepoznata kao glas zaposlenih.

Njeno sindikalno djelovanje obilježili su dosljednost, hrabrost i spremnost da javno ukazuje na probleme, čak i onda kada je takvo djelovanje nosilo ličnu i profesionalnu cijenu.

U vremenu nebrojenih društvenih izazova, Senka Rastoder nije odstupala od uvjerenju da dostojanstvo rada i zaštita zaposlenih predstavljaju temelj pravednog društva, zbog čega je u široj društvenoj zajednici stekla ugled osobe koja sindikalni rad nije doživljavala kao funkciju, već kao odgovornost upravo prema ljudima i zajednici.

Sem sindikalnog djelovanja, Senka Rastoder bila je prepoznata i kao građanska aktivistkinja, učestvujući u inicijativama od društvenog značaja.

Bila je članica nekadašnje NVO „SOS za žene i djecu žrtve nasilja“, a njena prva i najveća ljubav bile su knjige i pisanje. Objavila je zbirku poezije “S druge strane sjenke” 2008. godine, i roman “Tajni pečat duše” 2010. godine, te bila aktivna članica književnih klubova u Baru-u jednom mandatu i predsjednica Kluba književnih stvaralaca Bara. Posljednjih godina bila je veoma aktivna u još jednoj plemenitoj misiji – brizi o napuštenim životinjama.

Svojim radom ostavila je snažan trag u javnom životu Crne Gore, obilježen empatijom, osjećajem za pravdu i neodustajanjem od principa ni onda kada je bilo najteže.

Odlaskom Senke Rastoder, Bar i Crna Gora su izgubili prepoznatljiv glas sindikalnog aktivizma koji je pozivao na pravdu i solidarnost. 

Porodica Rastoder danas prima saučešće u Islamskom centru u Baru, a sahrana će biti na groblju u Radmancima u Petnjici u ponedjeljak, 25. maja.

The post In memoriam: Senka Rastoder first appeared on BARinfo.

Za Radio Bar i Bar Info, razgovarali smo o sve izraženijoj potrebi za kućnim ljubimcima, ljubavi koju pružaju i pozitivnim efektima druženja i brige o životinjama na emocionalni i karakterni razvoj, naročito kod djece. Govorila je i o tome kada se kod nje probudila ljubav, ne samo prema mačkama i psima, već i koliko je važno vratiti se kontaktu i adekvatnom odnosu prema životinjama, prirodi, ali i ljudima, u vremenima kada društvo pokazuje drugačije navike i novo, ne baš tako lijepo lice. Takođe, čuli smo i što je njena preokupacija kada je riječ o knjizi i pisanju, kojima je u kontinuitetu posvećena još od rane mladosti.

RB/BI: Gdje su korjeni tvoje ljubavi prema životinjama?

Rastoder: Moram, prije svega, reći da mi je ova tema izuzetno zanimljiva i nisam čula da je neko obrađivao na ovakav način. Na tome sam zahvalna u ime dobrobiti životinja. Ljubav prema njima, ali i prema čovjeku, ljubav prema planeti uopšte, obaveza je svih nas, jer ljudsko biće je tu i kao čuvar prirode, ali i svih drugih bića, posebno onih koji zavise od nas i kojima je potrebna naša pomoć. Ljubav prema životinjama potiče iz djetinjstva. Živjeli smo u Polju, gdje su moja porodica, ali i komšije, imali mnogo mačaka, pasa, kokošaka, pilića, jagnjadi. Sjećam se kako sam tri dana preplakala, zatvorena u sobi, kada je voz udario u troje jarića. I danas ih vidim pred očima, gotovo pola vijeka kasnije. Nama, djeci u barskom Polju, bilo je potpuno prirodno da životinje žive u dvorištu i da brinemo o njima. Ustajali smo u ranu zoru kako bismo nahranili kravu ili kokoške, a sate i sate provodili u igri sa njima. Bilo je to neko drugo vrijeme.

RB/BI: Danas su djeca, u većini slučajeva, uskraćena za direktan kontakt sa prirodom i životinjama. Koliko su zbog toga hendikepirana, između ostalog, i kada je riječ o zdravom emocionalnom i karakternom razvoju?

Rastoder: To je izuzetno važno. Polje je bilo prelijepo naselje, nenarušeno urbanizacijom i betonizacijom. Rado se sjećam trčanja po livadama, valjanja po zemlji, gledanja u plavo nebo, sunce, more… Imali smo nešto čega su današnje generacije uskraćene, ili bar većina djece. U takvom okruženju i ambijentu bilo je prirodno voljeti životinje. Još u ranom djetinjstvu naučili smo da ljubav podrazumijeva brigu, posvećenost, obavezu… Veza s prirodom i životinjama je iskonska, pitanje je samo koliko je neko sklon da to otkrije, njeguje i nauči svoje dijete da ih voli. Često sam u prilici čuti roditelje koji djeci govore: „Bježi od psa“, „Pazi se mačke, može te ogrebati“ – to je veoma pogrešno. Strah je negativna emocija, a na taj način djeca gube empatiju prema životinjama i drugim živim bićima. Nismo mi jedina živa bića na ovoj planeti, i s pažnjom moramo se odnositi prema svima. Nedavno sam slušala na televiziji psihološkinju koja je, povodom ranjavanja jednog mladića, govorila o nedostatku empatije kod mladih generacija. Tehnologija i urbanizacija su uzeli danak, ali ne treba samo u njima tražiti krivca. Imam pet pasa i mačaka u kući, o kojima brinem. Sve sam ih pronašla na ulici, gdje su ostavljeni voljom čovjeka, što znači da su napušteni.

RB/BI: Ponekad je strah opravdan, jer se često dešavaju ujedi pasa lutalica, zar ne?

Rastoder: Sve te životinje su, ponavljam, na ulici voljom ljudi. Ne treba ispoljavati strah niti ih maltretirati, jer su one veoma osjetljive na naše emocije i prepoznaju ih. Ne možemo a da se ne rastužimo kada sjedimo u toploj kući ili kancelariji, a one su napolju, na hladnoći, gladne i žedne. Moj stav je da ne moramo brinuti o njima, ali ne smijemo ih maltretirati. Dešava se, imamo i takvih slučajeva, da neko namjerno isprovocira ujed kako bi dobio materijalnu odštetu od opštine. Raduje me što se dolaskom Rusa u Bar mijenja odnos prema životinjama. Oni imaju posebno blagonaklon odnos i mnogo pažnje i ljubavi posvećuju životinjama. Lijep je osjećaj kada šetate svog psa, naiđete na puno ljudi koji to isto čine, osmjehnu vam se toplo, razmijenite nekoliko riječi s nekim koga i ne poznajete, ali su vas te životinje približile. Lijepa je ta spona koja se stvori. U mom komšiluku, jedna Ruskinja brine o čak 50 mačaka, i ne nailazi uvijek na razumijevanje kod ljudi.

RB/BI: Jednog od tvojih pasa, kada je nestao, dugo si tražila i, napokon, našla. Kako?

Rastoder: Imala sam psa Deu koju su mi ukrali sa sedam mjeseci. Tražila sam je cijelu godinu i pronašla. Dea je u stanju satima da me čeka na kapiji. Redovno je trčala za mojim kolima kada idem na posao. Dešava se da stigne sama do moje kancelarije, ne mogu vam opisati koliko je srećna kada se vratim kući sa posla. Taj pogled, ta radost, oči i izraz lica – nemoguće je opisati i preslikati. Kada sam bila teško bolesna, nakon veoma komplikovanih operacija, moje mačke su mi olakšavale bol. Znale su tačno da legnu na mjesta koja me bole, gdje su ožiljci od hirurških zahvata. Za mačke je i naučno dokazano da imaju pozitivan uticaj na ljudsko zdravlje. Za pse je neoborivo tačno da su vjerni i posvećeni. Nažalost, skloni smo da životinjama pripisujemo razne osobine, a u suštini ih veoma malo poznajemo. Na primjer, mačku često opisuju kao lukavu, a ona je samo veoma inteligentna životinja koja pokušava da se snađe i opstane napolju.

RB/BI: O vjernosti i ljubavi psa svjedoči i najnoviji primjer sa Cetinja – pas koji na ogradi čeka ubijene dječake, dostojanstveno, sa neizmjernom tugom. Ta slika je obišla region i izazvala ogromne simpatije. Kako si je ti doživjela?

Rastoder: To je tragedija koja nas je sve užasnula, posebno zbog djece. Njihov pas je izazvao suze kod mene, uvjerena sam i kod mnogih drugih. Svaki put kada sam ga pogledala, osjećala sam isto. Podsjetio me na film “Hachiko”, koji sam gledala pet puta i pet puta plakala. To je ono što sam pokušala da vam objasnim na početku razgovora – koliko je velika ljubav životinja prema nama. Mislim da se jedino može uporediti sa ljubavlju roditelja prema djeci. Ima jedna istina koju stalno ističem – nijedan pas, nijedna mačka nisu izazvale nijedan sukob, rat, nisu ostavile dijete pored kontejnera, nisu učinile mnoge druge ružne stvari koje čini čovjek, što znači da je lako prevazići predrasude o životinjama, samo ako to hoćemo i želimo.

RB/BI: Napraviću i jednu digresiju – taj pas nam je očitao još jednu lekciju – on nije lajao, nije skakao, izražavao je bol mirno, dostojanstveno, i čekao, za razliku od nas, koji smo neposredno poslije tragedije, započeli pravi rat na društvenim mrežama, pisali neprimjerene komentare, tražili krivca, a svi smo krivi. Slažete li se sa time, i to ne od danas, juče, nego u jednom dugom periodu od kada smo počeli da gubimo ljudsko lice, živjeći u nestabilnom i nesigurnom društvu ?

Rastoder: Apsolutno. I, još nešto. On osjeća da dječaci više nikada neće doći, zato je toliko tužan, ali i dalje čeka. To je odanost, to je bol i tuga, nemjerljiva. Apelujem da svi malo više obratimo pažnju na svakog psa, i lutalice, na njihove oči, u njima ćemo sve vidjeti.

RB/BI: Nedavno ste objavili da tražite porodicu koja će udomiti tri psa. Očekujete li da će se neko javiti?

Rastoder: Nadam se. Kao što sam već rekla, brinem o pet mačaka i pasa. I o ovima koje poklanjam brinula sam, vodila ih kod veterinara jer su bili bolesni. Našla sam ih na ulici, i moram naglasiti da nikada ne kupujem pse, naravno, ni ne prodajem, već uzimam one napuštene i trudim se da im pružim svu potrebnu njegu. Sada, kada su izliječeni i odnjegovani, želim da pronađu dom, jer uz deset mojih ljubimaca, ni fizički ni materijalno ne mogu svima da se posvetim na pravi način, a želim da i dalje imaju njegu i da o njima neko brine. Biću neizmjerno srećna kada im nađem porodicu.

RB/BI: Danas mnogo porodica i djece odlučuje da ima kućne ljubimce. Je li to jedna vrsta kompenzacije za ono što smo izgubili?

Rastoder: Danas su ljudi postali mnogo usamljeni, i to je jedan vid okretanja prema prirodi i našem suštinskom biću. Ljudi imaju potrebu za ljubavlju i bliskošću, a tu emociju koju dobijamo od životinja, rijetko pružaju jedni drugima. Često nas ljudi povrijede. To nećemo doživjeti od naših kućnih ljubimaca. Oni nas ne osuđuju, ne kritikuju, prihvataju nas takvima kakvi jesmo. Ne napadaju nas, ne osjećamo potrebu da stalno nešto dokazujemo, da se pravdamo, da li nas je neko pogrešno razumio, nema tog grča i nelagode. Oni ne kriju ljubav, dok je sve više ljudi koji danas skrivaju svoje emocije. Ljudska bića su počela kriti svoja osjećanja, neki ljudi čak nisu ni u dodiru sa svojim emocijama i suštinskim potrebama. Profit je postao Bog.

RB/BI: Ljudi jesu usamljeni i otuđeni. Savremeno doba donijelo je drugačije navike, vraćamo se na to da su životinje postale ne samo kompenzacija za emocionalne praznine, već, čini se, nešto možemo i da naučimo od njih?

Rastoder: Čovjek je počeo da se otuđuje, ne samo od drugih ljudi, već i od samog sebe. Dok sam studirala u Beogradu, bilo mi je vrlo neobično da prvi komšija ne nazove “dobro jutro” ili “dobar dan” onom drugom, da ne govorim koliko sam bila zaprepaštena kada je u autobusu neko pao u nesvijest, a niko nije prišao da mu pomogne. Bila sam užasnuta, zgranuta, to mi je bilo nepojmljivo. Osjećala sam zadovoljstvo što potičem iz malog grada i što kod nas nije tako. Međutim, i mi sve više ličimo na surovi svijet, vrijeme i savremeno doba pokazuju neko drugo lice. Gradovi se šire, a ljudi se sve manje druže. Ljepša mije šetati pored mora sa mojim psima, nego ljudima u okolnim kafićima, koji sjede, bulje u telefon, bez ikakvih emocija, i niko ni sa kim ne razgovara.

RB/BI: Da rezimiramo, kako se odnositi prema životinjama?

Rastoder: Jednostavna je poruka. Mislim da je ljubav nešto što će spasiti planetu i čovječanstvo. Životinje su bića, kao i mi, samo mi mislimo da smo najvažniji. Tu je problem. Čovjek će jednog dana, sa evolucijom svijesti, shvatiti da ima odgovornost na ovoj planeti – prema planeti i svim živim bićima.

RB/BI: U ovom razgovoru stavili smo akcenat na životinje, ali ne mogu da ne pomenem kulturu, umjetnost, pisanje, knjige, kojima si, takođe, posvećena. Da li je nešto novo na pomolu?

Rastoder: Pripremam novu knjigu priča. Jednostavno, knjige su sastavni dio mene, ne samo kada je riječ o stvaralaštvu, već mnogo volim da čitam. Jedno je povezano sa drugim. Najljepši odnos sa sobom imam kada pišem, tada sam najbliža sebi. Umjetnost je imanentna čovjeku, a za mene je umjetnik i dobar keramičar, koji sjajno radi svoj posao. Umjetnost je i u predivnom drvetu, svugdje u našem okruženju. Volim riječ i pokušavam riječima da izrazim nešto što je unutar mene.

RB/BI: Čime se bavi tvoja nova knjiga priča?

Rastoder: Teme su neobične, jer volim da se bavim tabu tematikom. Recimo, jedan od radnih naslova je “Zaleđena zemlja”, o patrijarhatu u Crnoj Gori, kao dvoglavom maču. To je nešto što me intrigira od malih nogu. Mislim da je kod nas, u Crnoj Gori, patrijarhat još uvijek veoma živ i jak, bez obzira koliko su žene osvojile nekakav prostor. Ali patrijarhat nije samo odnos prema ženi, nego su njegovi korijeni mnogo dublji, pa imamo konstantnu matricu – čojstvo, junaštvo, veličanje majke. U stvarnosti, imamo potpuno drugačiji odnos prema ženi i ženskoj djeci. Pričam i pritom mislim na prostor Bihora, odakle potičem, ali ni Bar ni cijela Crna Gora nisu daleko odmakli od tog i takvog patrijarhata. To je izraženo, evo da zađem i u prostor sindikalizma, kod zaposlenja i tretmana žene u radnom odnosu. Lako je dokazati da su žene manje plaćene, da ih ima manje na rukovodećim mjestima, da lakše ostaju bez posla. Meni je uvredljiva i kvota za žene u politici. Na nivou svjetskih demokratija je odnos 50:50 posto, između muškaraca i žena, kada je riječ o političkom djelovanju. Oko ženske ljepote stvorila se ogromna industrija koja crpi veliki profit. Ako ćemo da budemo pošteni, moramo zaključiti da je to ogledalo suprotnog pola, a žene su to prihvatile. Ili neke nisu. Patrijarhat ima i drugu stranu, a to je tradicija, koja u biti ima pozitivne i negativne aspekte. Mi se u Crnoj Gori vraćamo unazad, kao da se inatimo jedni drugima. Sada su svi u vjeri, silno zainteresovani za svoje porijeklo i vjeroispovijest. Mi smo, kao djeca, i neke prethodne generacije, bili mnogo srećniji, bez obzira što nismo znali koje su vjere ili nacije naše prve komšije. Mislim da zbog toga, uopšte, nismo bili hendikepirani. Do fakulteta nisam, a vjerujem ni mnogi drugi, razmišljala o tome, sve dok nisu stigle burne devedesete. Ima puno zanimljivih tema kojima se bavim u novoj knjizi, patrijarhat je samo jedna od njih. To su priče koje su autentične. U jednoj se osvrćem na oboljele od kancera i na sve ono sa čime se suočavaju. Još u Crnoj Gori koristimo termin “razbolio se od onog najgoreg”, još nećemo da izgovorimo punim imenom što je to, da li ikada razmišljamo kako je tim ljudima, kako se nose sa teškom bolešću, i oni oko njih. Ta tema mi je veoma interesantna, kao i, u tom kontekstu, odnos javnog zdravstv

RB/BI: O kojima bi trebalo govoriti, pisati i mijenjati stvari, je li tako?

Rastoder: Naravno, guranjem stvari pod tepih, problem  se samo usložnjavaju i problematizuju još više.

RB/BI: Vidimo se kada izađe knjiga, puno uspjeha i hvala na razgovoru.

The post Senka Rastoder: Ljubav prema životinjama i borba za bolji svijet first appeared on BARinfo.

Nakon uvodne riječi predsjednika Udruženja Labuda Lončara, dugogodišnja prijateljica i komšinica Vujačića, Senka Rastoder, preuzela je vođenje programa. Govorila je o tridesetogodišnjem druženju i zajedničkom učešću u mirovnim pokretima i protestima devedesetih godina, kao i o Klubu literarnih stvaralaca u kojem su bili skupa, a koje mu je objavilo roman “Goranov put do tranzicije” 2013. godine. Posebno je istakla da je knjigu “Priče oko Rumije” objavila Matica muslimanska Crne Gore, 2005. godine, dok je drugo izdanje djela objavio sam autor 2022.

Vesna Šoškić, direktorica Radio Bara, osvrnula se knjigu koja se promovisala i pročitala priču “Kum”, koja govori o odlascima u pečalbu.

Jovanka Ljubenko, bivša novinarka i vlasnica galerije “Vega”, istakla je da je Ranko Vujačić izabrao ulogu hroničara: “Ona je istovremeno nezahvalna i omamljujuća. Te dvije gimnazije u svakoj od objavljenih priča mogle bi se zasebno analizirati pod uslovom da je autor prisutan i spreman da odgovori. Nažalost, u Rankovom slučaju, vjerujem da nam oprašta svaku opasku jer je dobronamjernima to dopuštao i tokom života. Življenje na Pristanu darivalo je privilegiju dodatnog umijeća: prepoznavanja kosmopolitskog u provincijalnom, urbanog u tek napuštenom seoskom, značajnog u naizgled sporadičnom i baš u tome i jeste vrijednost svakog dokumenta, traga, priče, zapisa. Zapisivanje života savremenika je trajna obaveza za svakog autora. Pogled sa strane, pa čak i s najboljom namjerom nije uvijek preporučljiva distanca za pominjanje ljudi, njihovih uloga, zapleta. Zapleten u tuđe, autor mora računati i na izgon iz dvorišta, kuća, kafana. Na sreću, Vujačićje s mjerom premjerio svoja barska raskršća, pa su na njima neuvređeni ostali njegovi prijatelji, komšije, drugari, poznanici ničim uznemireni a zapisani kao dio vremena koje su djelili sa autorom”.

Učešće u večeri uzeli su i prijatelji pokojnog Vujačića. Mr Miodrag Mijović govorio je o prijateljstvu i poslovnoj saradnji, susrećući se sa Vujačićem službeno na poslovima za vrijeme dugogodišnjeg prijateljstva. Barski pjesnik i humanista Rajko Joličić rekao je kako je najbolje govoriti pjesmom i odrecitovao onu koja govori o Crmničkim noćima, vinu i prijateljskoj odmjerenoj riječi.

Labud N. Lončar je istakao da su Ranka Vujačića u Udruženju Nekazano poštovali i uvažavali: “U cjelini, Ranko je napisao pet knjiga o Baru i Baranima. Večeras ovdje ne vidim nikog ko bi predstavljao grad Bar. Ne vidim nikoga od potomaka o kojima je pisao Ranko. A pisao je o svima bez obrzira na vjeru, pripadnost narodu ili imovnom stanju. Ipak, mi kao Udruženje održali smo svoju riječ kada smo ga ispraćali na put bez povratka, a to je da ćemo održati promociju njegove knjige. Mi ćemo mu se odužiti još jednom i to tako što ćemo jedan od narednih brojeva časopisa za književnost i umjetnost posvetiti njemu”.

Direktorica Gimnazije Jasna Šćekić zahvalila se Udruženju “Nekazano” što je baš Gimnaziju odabralo za promociju ove knjige i izrazila nadu da će se nastaviti korišćenje prostorija ove škole za promocije i književne susrete, jer “takvi susreti oplemenjuju dušu, a posebno kod mladih ljudi”.

U muzičkom dijelu programa nastupili su klapa “Jedinstvo” i Mia Drača, učenica muzičke škole “Petar II Petrović Njegoš”.

The post Upriličen omaž Ranku Vujačiću, uz promociju knjige Priče oko Rumije first appeared on BARinfo.

Ranko Vujačić je rođen je na Pristanu, osnovnu školu i gimnaziju završio je u Baru, višu ekonomsku u Beogradu, a Pomorski fakultet u Kotoru. Čitav radni vijek proveo je u rodnom gradu, gdje se i penzionisao. Objavio je sledeće knjige: „Priče oko Rumije“ 2005, „Saga Pristan i Pristanjani“ 2009, „Bona“ 2010, „Goranov put do tranzicije“ 2013, „Pasje godine“ 2017, „Zlatana – poslednji čuvar ognjišta“ 2020. i „Priče ispod Rumije“ 2022. godine. Bio je član Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“, koje mu je objavilo dva romana „Pasje godine“ i „Zlatana – poslednji čuvar ognjišta“. Roman „Zlatana – poslednji čuvar ognjišta“ promovisan je na „Barskom Ljetopisu“ 2021. godine. Ranko nije doživio da se knjiga „Priče oko Rumije“ promoviše za njegovog života, ali lijepo je kad čovjek ima prijatelje za života, pa se i posthumno brinu za njega.

RB/BI: Senka, šta to barska publika večeras u holu gimnazije može da očekuje?

Rastoder: Knjiga je nedavno izašla iz štampe i mi smo odlučili da je promovišemo. U publici biće njegovi drugari i prijatelji. Trudićemo se da veče ne bude stereotipno, da to ne bude klasična promocija, nego će priliku imati, čak su i tražili priliku da nešto kažu, mnogi njegovi prijatelji, o njegovom životu i stvaralaštvu. Njemu je četrdesnica u subotu, i mi smo izašli u susret porodici koja je željela da se promocija održi dan ranije. Evo i imena učesnika: na flauti će svirati Mia Drača, koja ima državnu stipendiju za talentovanu djecu iz oblasti flaute, a dobijala je i niz nagrada, zatim Vesna Šoškić, Jovanka Ljubenko, Sanja Vujačić, Labud Lončar u ime Udruženja „Nekazano“, klapa KUD „Jedinstvo“, i svi drugi koji budu željeli da se uključe. Ono što je zaista nama cilj jeste da to veče, kao što i hoće, bude veče posvećeno Ranku, ali ja sam isto ubijeđena da će te večeri Ranko biti sa nama.

RB/BI: Labude, kakva je bila saradnja Udruženja „Nekazano“ i Ranka Vujačića?

Lončar: Pa, ja bih volio da sa svim autorima imamo saradnju kao što smo imali sa Rankom. Ranko je bio izuzetan čovjek. Uvijek je dolazio na naše promocije i poštovao sve naše odluke. Jedna činjenica, naizgled banalna: on je uvijek u decembru plaćao članarinu za iduću godinu. A to me podsjetilo: kad smo pratili Ranka ispred kapele na sahranu, njegova ćerka Sanja je rekla: „Ranko nikom u životu nije ostao dužan. Rekao mi je: ako se neko pojavi i kaže da sam mu nešto dužan – laže.“ Ranko je bio precizan čovjek, pedantan do u detalje. Kad bi silazio na pregled u Bar, on bi nazvao na kafu, onda bi sjedjeli, ali umjesto da popijemo tu kafu, druženje bi se odužilo nekoliko sati, jer je bio interesantan sagovornik i prijatelj. I kao autor isto je bio pedantan. Osjećamo potrebu da o njemu održimo to slovo kako treba i kako dolikuje. Ovo je samo početak, jer ćemo kao i za sve preminule barske autore, jedan broj časopisa za književnost i umjetnost „Nekazano“, posvetiti isključivo Ranku i sjećanju na njega.

RB/BI: Ranko, nažalost, nije doživio još jednu promociju. U nedelju će biti promovisana knjiga „Bar u hodnicima sjećanja“, 52 autora iz Bara. Jedan od njih je bio i Ranko Vujačić. Da potvrdim ono o čemu si govorio: bio je skroman, nenametljiv. On je tekst napisao i bez riječi čekao da izađe. A dugo se čekalo na tekstove, jer je interesovanje onih koji su trebali da pišu prevazišlo moja očekivanja i uvijek smo na lageru imali desetak tekstova. Ja sam mu se izvinjavao a on je odgovarao „kad bude, bude“. I dočekao ga je, i milo mi je što je dočekao da vidi svoj tekst na Bar Infu, a žao mi je što neće biti sa nama u nedelju. Labude, zbog čega su vaš omaž i promocija u holu gimnazije?

Lončar: Mislili smo da se ovaj omaž održi u Dvorcu kralja Nikole, s obzirom da „Barski Ljetopis“ ima vakuum, da dva dana, odnosno dvije večeri nema nikakvih doživljaja i sala u Dvorcu je prazna. Pisali smo zahtjev Kulturnom centru, odgovoreno nam je da se tamo ne može održati. Ne želim da ulazim u razloge kako i zašto, da li je moglo ili nije, o tome će drugi i javnost da kažu. Mislim da je trebalo tamo da se održi. A što se održava u gimnaziji? Rankov roman „Zlatana“ je omaž školstvu u Crnoj Gori. Imao sam osjećaj kad on opisuje dovođenje bolesnog sina sa primorja na selo, išao je ispred njega na konja, da zajedno sa njima koračam. Da se osjeća ta tišina koju je on fino opisao. Tako da ta tišina koju on spominje, ostaće sad i naspram Kulturnog centra.

RB/BI: Senka, Ranko je osim za „Nekazano“, pisao i za Klub literarnih stvaralaca, u čijem izdanju su mu izašle dvije knjige?

Rastoder: Prvo da istaknem nešto što ću zaboraviti, a jako je bitno. Porodica je odlučila za sve one koji večeras dođu da besplatno podijeli njegove knjige, a vjerujte da imaju šta da pročitaju. Znači, sjutra će poslije večeri biti i dijeljenje knjiga. Što se tiče ovoga što je Kulturni Centar odbio, jer smo mi slali, i Labud i ja mejl, mislim da bilo čiji otpori prema bilo kome, nemaju nikakve veze sa Rankom. Dok je Ranko radio u Komunalnom, nije bilo tog pisca koji mu se obratio da on nije tražio donacije prvo u svojoj firmi, i pomagao sve što se moglo pomoći. Znači apsolutno je zaslužio ovaj omaž. On je mnogo volio gimnaziju, međutim, mi mislimo da je sam ambijent muzeja, ili smo valjda mi u predrasudi jer su se tamo uvijek održavale književne večeri, bolji. Objašnjenje je vrlo šturo, i ja sam stekla utisak da je tu previše toga vezano za „Barski Ljetopis“. Meni je, vjerujte, bilo neprijatno iznenađenje odbijanje, iz prostog razloga što sam kroz rad u nevladinom sektoru koji je bio dugogodišnji, imala sjajnu saradnju sa Kulturnim centrom. Nikad se nije desilo da se ne dobije termin i prostor.

RB/BI: Mislim da će Kulturni centar i dalje biti otvoren za sve književne stvaraoce bez obzira o kome se radi. Vjerovatno je neka njihova reorganizacija u pitanju, da će to da se prevaziđe i mora da se prevaziđe, naravno, ali i taj gimnazijski hol ima neki šmek, ima patinu nekih davnih vremena jer mnogi od nas su tuda defilovali, je li Senka?

Rastoder: Da, ja moram da naglasim da je Ranko, u svojim mlađim danima, uvijek pričao o događajima i dogodovštinama iz gimnazije, koja je tad bila u Starom Baru. Ja samu gimnaziju doživljavam, bez obzira na lokaciju, kao Gimnaziju. Znači i mi drugi, i njegova ćerka, i ja i on, koji smo prošli te gimnazijske dane, imamo dosta sjećanja. Ja i sad čujem tu graju kroz te hodnike, ja se i sada sjećam onih otkinutih stepenica iz ’79. kada je bio zemljotres, itd. Tako da sam prostor gimnazije za mene ima simboliku. A znam da bi imao i za njega.

RB/BI: Pa i u ovoj knjizi koja je na ovom stolu, „Bar u hodnicima sjećanja“, većina autora je, makar kroz nekoliko pasaža, provukla svoje gimnazijske dane.

Lončar: Ja bih samo dodao da smo mi već koristili taj prostor gimnazije, imali smo promociju jedne knjige, imali smo čak i koncert, tako da je taj prostor fin, prihvatljiv, ali ima problem sa prejakom akustikom.

RB/BI: Biće tu dosta ljudi, biće to lijepo veče, Ranko je to i zaslužio. Senka ti ga bolje znaš čini mi se nego i Labud i ja. Ranko je bio šmeker. Prvo, meni je bio izuzetno drag, jer je bio Sanjin otac, i zbog toga što je bio sin čuvene Olge Vujačić, i zbog toga što je bio, na kraju krajeva i duhovit i lijepo je pisao.

Rastoder: Pa vidite, ja i Ranko, ako mogu tako da kažem, a i zašto ne bih mogla, upoznali smo se negdje početkom onih ludih devedesetih godina, kad su svi nešto vrištali, drečali, navijali za ovu ili onu stranu… I od tog trenutka postali smo nerazdvojni drugovi, prijatelji a i bili smo komšije. On je bio pobornik mira, kao i ja, bili smo na svim tih skupovima, gdje smo otpatili razbijanje nam one bivše države. Bio je aktivan u svakom smislu. Eto, on je član Antifašista do dana današnjeg. Ranko je bio boem. To hoću da istaknem. Ranko je volio da se druži, volio je čašicu, a iznad svega, to uvijek ističem, on je izuzetno volio svoj Bar.

RB/BI: E, pa da tom rečenicom završimo i današnju priču, Ranko je volio svoj Bar. Večeras u holu gimnazije, od 20 i 30, omaž i promocija knjige „Priče oko Rumije“ Ranka Vujačića. Ko god dođe dobro je došao.

The post Večeras Omaž Ranku Vujačiću first appeared on BARinfo.

RB/BI: Šta za Vas predstavlja govor mržnje i odakle on, zapravo, počinje?

Rastoder: Govor mržnje je imanentan ljudskom rodu i možemo reći da on nije neka novina, niti element koji se pojavio u savremenom društvu. Otkad ljudski rod postoji, postoje i oblici govora mržnje. Međutim, pošto je danas, uz pomoć medija, svijet postao “globalno selo”, govor mržnje je mnogo dostupniji i prisutniji. Govor mržnje je, po mom mišljenu, sve ono što poništava ljudska prava nekog pojedinca. Govor mržnje možemo naći u svim poljima svakodnevnog života, u raznim oblicima, a da to često i ne primjećujemo. Na primjer, postoji društveni aspekt govora mržnje koji se njeguje sistemski – država-društvo-društvo-država. Tu imamo dalje primjere, kako grupnog, tako i pojedinačnog napada na etničko, nacionalno, etičko, ili bilo koje drugo svojstvo, po kojem se razlikuju pojedinci ili grupe. Ukratko, govor mržnje je svaki nasrtaj – mentalni, intelektualni, emotivni na ljudsko biće.

RB/BI: Koliko je govor mržnje realno prisutan u našem društvu danas?

Rastoder: Koliko god se trudili da to umanjimo, govor mržnje je, recimo, danas primjetan prema nacionalnoj grupaciji Roma. Možemo izdvojiti i druge ugrožene grupe, tj. ranjive kategorije društva – djecu i odrasle sa posebnim potrebama, odnosno invalide. Danas postoji i poseban, verbalni aspekt govora mržnje – koji pokazuje da je tanka linija između izražavanja ličnog mišljenja i trenutka kada to lično mišljenje prelazi u govor mržnje. Sve u svemu, govor mržnje nije prisutan u našem društvu samo danas, već godinama, čak i decenijama unazad. Obično se, kao argument za govor mržnje, u naučnim krugovima uzimaju bitni istorijski događaji koji su polarizovali (i još uvijek polarizuju) ovo društvo. On je, nažalost, sveprisutan u Crnoj Gori  i nije nešto što ćemo naći samo na “tamnoj strani interneta”. Usmjeren je na bilo koji aspekt društvenog bića, pa čak i na nečiji ekonomski ili socijalni status, a javlja se na raznim mjestima… Crnogorsko društvo, budući da je stvarano na mitu o junaštvu, samim tim je i nasilno. To se kulturološki prenosi i postaje normalni obrazac ponašanja o kome niko ne diskutuje previše. Tako, na primjer, kod nas je junaštvo da vi “mlatnete” nekoga na ulici  ili, ako vas je naljutio, ili vam se ne dopada njegovo mišljenje, da se izvičete na njega – u krajnjem slučaju, da upotrijebite najgore izražavanje kako bi se neko loše osjećao. U Crnoj Gori je preporučeni metod vaspitanja, u mnogim porodicama, da vi nestašno dijete istučete. Isto tako, imate situaciju gdje vam kažu – “A on se malo napio pa istukao ženu”… Na isti način, mnogi roditelji su krili svoju djecu sa hendikepom i zatvarali ih u kuće, jer društvo nije trpjelo ništa što je različito. I tako dalje…

RB/BI: Budući da ste politikolog po struci, koliko sama politika doprinosi širenju govora mržnje? Kako to utiče na javni diskurs i generalno, na stanje u društvu? Da li su, po Vašem mišljenju, političke partije mehanizam koji donosi dobrobit jednom društvu?

Rastoder: Politika je, u stvari, bavljenje javnim dobrom. Još su Platon i Aristotel, ali i drugi grčki mislioci, govorili da političari treba, prije svog ličnog dobra, da misle na javno dobro. Naglašavali su da politikom ne bi trebalo da se bavi čovjek mlađi od 60 godina. Smatrali su da njom treba da se bavi mudar čovjek, sa mnogo iskustva, čovjek koji će da zaboravi na adrenalin mladosti, na ishitrene odluke, na dokazivanje, i slično. Kod nas je, međutim, na sceni takozvano politikanstvo: u Crnoj Gori svi smatraju da mogu da se bave politikom – i bave se. Po mom mišljenju, u poslednjih 30-ak godina u Crnoj Gori nema ozbiljnog bavljenja politikom. To je naša realnost – ono što naučnici nazivaju “pretpolitičko društvo”. Mi jesmo pretpolitičko društvo, i mi tek treba da se učimo ozbiljnoj politici. Politika i djelovanje političkih stranaka bi zapravo trebalo da budu jedan od mehanizama da se smanji govor mržnje. Međutim, kod nas se dešava upravo suprotno – partije podgrijavaju podjele, jer to odgovara njihovim interesima, umjesto da se bave suštinskim životnim problemima građana Crne Gore. Kad na sceni imate višepartijski sistem, koji kod nas preovladava od devedesetih godina prošlog vijeka, svakako da bi takva “politička utakmica” trebalo da izrodi nekakav kvalitet – jer u igri su različita mišljenja, različiti interesi, različite pozicije… Negativna strana svega toga je što sve stranke, bez izuzetka, guraju u prvi plan svoje interese, zaboravljajući na društveni interes i na javno dobro. Ti partijski interesi postaju opšta percepcija i preokupacija društva, što stvara jednu negativnu klimu nepovjerenja prema političkim strankama. Kada biste sada razgovarali sa običnim građanima o kvalitetu života, vidjeli biste koliko su oni zapravo nezadovoljni. Međutim, većina građana, da bi egzistencijalno preživjela, prilagođava se situaciji, jer nema izbora i ponuđenih rješenja. Pored tog “političkog amaterizma”, tu je i neki diletantski odnos prema interesu građana – oni postaju osobe drugog reda. To pokazuju i istraživanja civilnog sektora. Danas će rijetko koja stranka prihvatiti zdravu kritiku, na osnovu nje se mijenjati i prilagoditi i, na kraju, riješiti problem. U politici je glavni problem što neki ljudi imaju moć da odlučuju, a ipak – pogrešno odlučuju. Mlade generacije su te koje će najviše nastradati zbog ovakvih dešavanja, jer nemaju perspektivu u ovoj državi. Iskreno se nadam da će se stvari vremenom mijenjati, ali trenutno je veliki problem odliv mladih ljudi koji ne vide perspektivu u ovoj zemlji – za život, za zaposlenje, za sve ono što čini život.

RB/BI: Kao NVO aktivistkinja, možete li nam ispričati neke primjere govora mržnje na koje ste nailazili u toku svoje karijere, a naročito u vezi sa radničkim i pravima žena?

Rastoder: Mogla bih da istaknem mnogo takvih primjera, ali zadržaću se na nekima koji su, naravno, bili najnaglašeniji devedesetih godina. Ne možemo reći da su takvi primjeri danas nestali, ali izgleda da smo se naročito navikli na govor mržnje, pa društvo manje na to reaguje. Devedesetih godina su se dešavale ekstremne situacije ratova u neposrednom okruženju, ratnog profiterstva i slično. Rat uvijek počinje od govora mržnje. Kako tada, tako i danas – sva istraživanja nevladinih organizacija pokazuju da se etnička distanca povećava iz godine u godinu, što dovodi do nepovjerenja između nacionalnih i etničkih grupa. Mislim da u Crnoj Gori, u suštini, i nema građanina koji nije imao iskustva sa govorom mržnje. Mi smo se svih ovih godina kroz građanski aktivizam trudili da država prizna i verifikuje zločine koje je počinila “u naše ime”, te da se mjesta zločina na tlu Crne Gore (poput Kaluđerskog Laza, Bukovice, zločina u Štrpcima, deportacije muslimana u Herceg Novom…) zvanično priznaju. Nema društvenog konsenzusa da do toga dođe, a dolazimo do zaključka da su i same institucije velika kočnica u tom pogledu. Polaritet društva odslikava se na sve sfere, pa i na medije. Što se tiče radničkih prava, mogu reći da su novinari najugroženija kategorija – čak i životno ugrožena – zbog svog profesionalnog rada. Tek krajem devedesetih godina, Crna Gora prepoznaje nešto što je svijet davno prepoznao. Tu spada i porodično nasilje – nasilje nad ženama i nad djecom. Svo to nasilje je negdje skopčano i sa govorom mržnje, odnosno – govor mržnje je osnova za sve oblike nasilja. Zakonski je u potpunosti regulisano da su žene ravnopravne sa muškarcima. Međutim, u praksi imamo slučajeve da se žene odriču prava na imovinu u ime svoje braće, da na poslu imaju manje plate i lošija radna mjesta, i na kraju, što je i danas jako izraženo – žene su u malom broju zastupljene na mjestima moći, u visokoj politici, gdje se odlučuje… Takođe, imate mali broj žena preduzetnica, ali se sa njih desetak ili stotinjak država hvali kako je mnogo napredovala… Postoji, dakle, cijeli konglomerat problema, koji pokazuje da iza svake opstrukcije, iza svakog rušiteljskog pokreta, u suštini postoji i govor mržnje. On ne mora uvijek biti svjesno izgovoren, ali se uvijek ispoljava.

RB/BI: Kad su u pitanju mediji, da li smatrate da su oni pogodno tlo za širenje govora mržnje, ili se, ipak, drže svojih etičkih načela? Kako se oni bore protiv govora mržnje, i mogu li ga u potpunosti izbjeći?

Rastoder: Mediji su ozbiljan takmac u društvenom životu, a opet, od uređivačke politike zavisi koliko će neki medij širiti ili neće širiti govor mržnje. U Crnoj Gori, na primjer, postoji fenomen medija koji su se bukvalno određivali prema političkim stranama, sa malo objektivnosti, iako je to jedan od zahtjeva novinarskog posla. S druge strane, imamo medije koji su se u ove tri decenije zaista isprofilisali kao ozbiljni mediji, koji nastoje da izbjegnu govor mržnje, ali ih sam društveni ambijent ne podržava uvijek u tome. Veliki problem predstavlja i to što su sami novinari često nebezbjedni na svojim poslovima, suženi na određeni prostor iz različitih razloga. Stoga oni i ne mogu u potpunosti profesionalno obavljati svoje zadatke, jer je nemoguće izbjeći govor mržnje. Ipak, ne mogu reći ni da nije bilo pomaka na bolje u tom pogledu, u odnosu na neki prethodni period. Jedan dio medija namjerno širi paniku i dezinformacije, a to je slučaj i na regionalnom nivou. Naime, mediji iz okruženja prate regionalnu scenu, ali miješajući se u nju, takođe sprovode neku vrstu nasilja. U suštini, ima se osjećaj da se sve zemlje regiona miješaju u rješavanje nekog problema druge zemlje. U tom smislu, balkanske zemlje bi na neki način da igraju ulogu velikih sila. Međutim, Balkan je prostor koji ima mnogo strasti, a te strasti ponekad dovode i do pogrešnih odluka. Naročit primjer imali smo dok je trajala korona – otkrivana su imena i adrese ljudi, a oni su satanizovani, od njih se bježalo. Tu je grubo prekršeno načelo tajnosti ličnih podataka, a nad pojedincima se tako vršila stigmatizacija. Tu se, takođe, najočiglednije ispostavilo da su predrasude, nesigurnost i strah nešto što stvara mržnju. Govor mržnje negdje i ima za cilj da stvori podjele, neprijateljstvo, osjećaj ugroženosti, nebezbjednosti…

RB/BI: Da li pratite društvene mreže i koliko često tamo nailazite na govor mržnje? Koja društvena mreža ili portal u tome prednjači?

Rastoder: Na internetu ima jako puno govora mržnje. Lično sam naišla, na primjer, na portal INFO.RS, koji je baš ekstreman u tom pogledu. Naići ćete često na naslove koji ljudima brane da imaju svoj put, svoje mišljenje, svoje izbore i svoje odluke. Nekad sam imala i nalog na Tviteru, a sad ga rijetko i uključujem. Shvatila sam da se jedno ozbiljno polje informacija – čak i bitne državne odluke – preselilo na društvene mreže, gdje se ljudi pljuju, pričaju kontroverze, iskazuju stavove – i to bez ikakvih posledica. Instagram je postao, takoreći, najveći izvor ozbiljnih informacija za medijske kuće. Zatim, svjetske vođe raspravljaju o ozbiljnim globalnim temama putem Instagrama. Koliko je to dobro, a koliko loše – pitanje je, jer običan građanin nema vremena da se bavi istinitošću informacije. Mediji, tako, prenose neprovjerene informacije, kao da za njih više ne postoje pouzdani izvori. Imate i nacističkih i neonacističkih portala, sa agresivnim porukama. Na sceni je sve – i dobro, i loše.

RB/BI: Kojim medijima u ovom pogledu najviše, a kojima najmanje vjerujete, i zašto?

Rastoder: Pozdravljam i pratim rad Centra za istraživačko novinarstvo, kao i MANS-a. Tu pronalazim dosta relevantnih informacija, i mislim da je CIN dosta doprinio da se medijska scena u Crnoj Gori koliko-toliko uravnoteži. Mislim da su, ipak, mediji dosta napredovali u pogledu smanjenja govora mržnje i da je svaki napor i nastojanje u tom pravcu za pohvalu. Od medija kojima ne vjerujem, izdvojila bih Kurir i Informer. To su listovi koje ozbiljni građani ni ne pomišljaju da čitaju, a ja ipak mislim da ih ponekad valja čitati, samo da bi se uporedilo šta je dobro, a šta loše. Tu je takođe i TV Pink.

RB/BI: Iz Vašeg iskustva, kako i koliko je moguće stati na put govoru mržnje na društvenim mrežama? Postoje li mehanizmi koji to kontrolišu i sankcionišu na pravi način – da li oni rade svoj posao?

Rastoder: U principu, mi nemamo zrelo društvo koje bi sankcionisalo i pokazivalo javni otpor prema nekim negativnostima. Anonimnost mreža, mogućnost da se vi tu sakrijete – kao da oslobađa pojedine od odgovornosti za ono što rade i pišu. Ja mislim da svaki pojedinac treba da ima elementarnu ljudsku odgovornost i da na internetu ne upotrebljava “verbalni rat” prema drugima. Postoje cijeli spiskovi pravila na društvenim mrežama, gdje vas one bukvalno isključuju ukoliko upotrebite neadekvatne izraze, vrijeđate nekog, ili koristite govor mržnje. Kao što sam već rekla, tanka je linija između izražavanja svog mišljenja i govora mržnje. On se može izbjeći tako što nećete ulaziti u nepotrebne i besmislene rasprave, i tako gubiti prijatelje i poznanike na društvenim mrežama, iako među njima sigurno imate i manje tolerantnih ljudi.

RB/BI: Koji su to mehanizmi za borbu protiv govora mržnje u generalnom smislu? Šta činiti kako bi se on suzbio ili pak smanjio na pristojnu mjeru?

Rastoder: U našem narodu je mnogo prisutna ona priča “nama ne valjaju zakoni”. Naprotiv. I najgori zakoni bolji su ako se primjenjuju, nego nikakvi zakoni. Problem je što se kod nas zakoni često ne primjenjuju. Mi imamo zakonski regulisanu zabranu govora mržnje, ali to u praksi ne doprinosi njegovom bitnom smanjenju. Jednostavno, neki atavistički nagoni ovih prostora su van kontrole. Ja se od govora mržnje branim na jedan vrlo jednostavan način – ponekad apsolutno ne želim da otvorim pojedine portale ili dnevne novine, jer unaprijed znam kako informišu javnost. Mislim da jedan dio građana to takođe radi. U ozbiljnim društvima se odgovara za riječ – javno napisanu ili izgovorenu – i nije nimalo bezazleno šta ste vi na javnoj sceni izgovorili. Dakle, riječ ima svoju moć. Što je društvo siromašnije (ako je narod nesiguran, ekonomski nesituiran, ako ne može da ostvari egzistencijalne potrebe – porodicu, radno mjesto, ličnu afirmaciju), njime je lakše manipulisati, i podložniji je govoru mržnje. Sve ove situacije utiču na mišljenje, a govor mržnje je usko vezan sa procesom mišljenja. Pitanje je i koliko naš obrazovni sistem edukuje djecu, od vrtića pa nadalje, o ovoj stvari. Mislim da su obuke nenasilne komunikacije jedan od vidova izlaza iz govora mržnje, i da je edukacija svakako potrebna. Ovdje je riječ o društvu koje sve ovo još uvijek prihvata u formi deklarativnog, više nego suštinski. Crnogorsko društvo je društvo u tranziciji. Ono je tek “progledalo” za ozbiljna pitanja koja se tiču društvene zajednice i napretka društva. Pozitivno je, ipak, što je počelo sve više da se govori o tim potrebama  i to predstavlja napredak.

Rastoder je, na kraju ovog intervjua, istakla  izuzetnu dugogodišnju saradnju sa Radio Barom, naglašavajući da je uvijek spremna da razgovara o ovako važnim društvenim temama. 

„Moja poruka bi bila, na kraju, da od borbe za bolje, humanije i pravednije društvo nikad ne treba odustajati, jer govor mržnje je čisti nehumanizam“, zaključila je Senka Rastoder.

The post Rastoder: Od borbe za bolje, humanije i pravednije društvo nikad ne treba odustajati first appeared on BARinfo.

Izdavači panorame su Crnogorski kulturni forum sa Cetinja i Centar za kulturu Petnica.

“Neophodnost nastajanja jedne ovakve knjige ogleda se u tome što je žensko pismo i stvaralaštvo Bošnjakinja Crne Gore bilo decenijama marginalizovano i neopravdano zapostavljeno u domenu kulture (…) Iako ga čini nevelik broj autorki različitih generacija, poetičkih načela i stilova, ovaj izbor poezije Bošnjakinja motivisan je potrebom za povratkom značaja ženske poezije u okviru naše savremene kulturne scene i književnosti, ali i da se na sasvim nov i moderan način promovišu autorke sa područja Crne Gore, Srbije, Luksemburga, Njemačke koje svojim identitetskim postulatima i okvirima pripadaju savremenoj današnjici i matici Crnoj Gori. Mišljenja smo da su ženska iskustva i ženski svijet toliko autentični da u svojoj poeziji sadrže onaj kosmopolitski duh vječitog traganja. Ovom panoramom poezije želimo obogatiti književnu i kulturnu scenu Crne Gore stvaralaštvom koje izlazi izvan dominantnih literarnih okvira Crne Gore razbijajući sve stereotipe tradicionalističkog ‘dogmatizma’ o ženskoj poeziji. (…) Ovom panoramom poezije Bošnjakinja željeli smo osnažiti pravo na različitost, individualnost i specifičnost. Orfejevski put pjesnikinja od patrijarhalnog i tradicionalnog do modernog, urbanog, racionalističkog uspostavljanja ličnog u odnosu prema ‘sjenkama’ prošlosti sublimiran je u ovoj panorami”, kaže se, pored ostalog, u predgovoru ove knjige.

Djelo “Lirski zinet” je podijeljeno u tri ciklusa, a starosna dob autorki bila je kriterijum za ovakvu podjelu. Prvi ciklus obuhvata radove osam pjesnikinja rođenih od 1949. do 1970. godine, drugi poeziju sedam pjesnikinja rođenih od 1970. do 1990, a treći predstavlja mlađu generaciju rođenu od 1990. godine naovamo.

The post Pjesme Senke Rastoder u panorami savremenog pjesništva Bošnjakinja Crne Gore first appeared on BARinfo.