Publika je sa pažnjom pratila razgovor o knjizi koja, uključujući uvod, sadrži jedanaest priča. Iako su publiku, prema očekivanju, činile uglavnom žene, promociji su prisustvovala i dva sugrađanina.

Moderatorka, književnica Sonja Živaljević je podsjetila da je Kalezić Radonjić do sada objavila sedam pjesničkih zbirki, pa je autorku zamolila za pojašnjenje zbog čega se odlučila na iskorak u drugačiju književnu formu.

Autorka je objasnila da taj prelazak nije bio iznenadan, već da je „proces naratizacije poezije započeo u posljednjoj zbirci“. Kako je kazala, njena poezija se vremenom mijenjala, od izrazito lirske ka lirici koja pokušava da svoju izražajnost ostvari i kroz druga sredstva, pa i kroz prozne elemente.

„Sada, kada pogledam način na koji se ta poezija mijenjala, od izrazito lirske do liričnosti koju sam pokušavala da proizvedem nekim drugim sredstvima, čak i proznim, pa i nekom vrstom narativizacije poezije, ova knjiga mi se čini kao logičan potez“, kazala je Kalezić Radonjić.

Dodala je i da je djelo nastajalo dugo.

„Ne bih mogla reći, poslije petnaestogodišnje pauze, da je to bila samo ideja, apsolutno nije. Ova knjiga je zaista nastala iz nasušne potrebe. Nekako mi se čini da nešto što se rađa iz takve potrebe, zaista jeste autentično“, istakla je autorka, dodajući da su se tragovi ovih priča mogli naslutiti još u njenoj sedmoj zbirci poezije, zbog čega  prelaz doživljava kao prirodan i, dugim sazrijevanjem oblikovan, korak.

Govoreći o tematskom okviru zbirke, Kalezić Radonjić je naglasila da je riječ, prije svega, o knjizi koja se bavi odnosom majki i kćeri.

„Iako o majkama i ćerkama, ova knjiga nije toliko o majčinstvu kao majčinstvu, nego baš o odnosu majki i ćerki“, kazala je ona.

Prema njenim riječima, taj odnos se u književnosti i društvu često idealizuje, naročito u patrijarhalnim sistemima, u kojima se figura majke uzdiže na pijedestal nedodirljivosti.

„A, svi znamo da u toj vrlo kompleksnoj ulozi možemo pokazati različita lica. Dobra majka može biti i zlobna majka, predana majka može biti i gruba majka, a majka koja obožava svoju djecu, može biti i majka koja ih, svjesno ili nesvjesno, povređuje“, navela je autorka. Naglasila je da je upravo zanimalo da dotakne tu, često nedodirljivu temu i da majčinstvo prikaže iz jedne životne, realne perspektive.

Posebnu pažnju tokom večeri izazvala je i priča o samom naslovu knjige. Autorka je kazala da je “Jevanđelje po Uterusu” probudilo različite reakcije, naročito među onima koji knjigu nijesu pročitali. „Zanimljivo je da kažu da je naslov ‘prejak’ upravo oni koji knjigu nijesu pročitali. Često se dešava da neko već na osnovu nagovještaja ima formirano mišljenje o knjizi, a to sebi ne možete dopustiti ako ste ozbiljan čitalac i ako pretendujete da se razumijete u literaturu“, podrctala je.

Istakla je i da joj je za nju naslov bio od suštinskog značaja, zbog čega nije pristala da ga promijeni.

„Bila sam zamoljena da promijenim naslov, ali sam to odbila, čak i po cijenu da se knjiga ne objavi. Bila sam spremna i da povučem rukopis, jer mi je taj naslov suštinski važan. Da se naslov zamijenio drgačijim, čitava struktura knjige bi se raspala. Sve je toliko pažljivo uvezano, da bi se to tkanje jednostavno pocijepalo“, poručila je Kalezić Radonjić.

Promocija je protekla uz diskusiju na teme u vezi sa feminizmom.

The post Promovisana zbirka priča Jevanđelje po Uterusu first appeared on BARinfo.

RB/BI: “Komske priče II” ili “Čuvari Blaga” su nastavak Vaše prve knjige za djecu, koju ste radili u koautorstvu sa poznatim dječjim piscima Velimirom Ralevićem i Žarkom Vučinićem. Ponovo ste zajedno, i kao što ste obećali, pred nama je drugo izdanje. Da li su likovi isti, koncepcija, poruke?

Živaljević: Na moju veliku radost, ali i Velimirovu i Žarkovu, uspjeli smo krajem prošle godine da objavimo “Komske priče II “. Čitav ovaj projekat, da ga tako nazovem, zasnovan je tako da je nastavak prirodan. Mi smo započeli rad i na trećoj knjizi, jer to je neki minimum – odraditi trilogiju. Prije svega, jer je mjesto radnje planina koja ima tri vrha, knjigu pišu tri pisca, a na Komu postoje tri carstva. Likovi su, uglavnom, već poznati – vile, divovi, zmajevi, plemena komska, Ungrevi (staro pleme koje je živjelo na Komovima nekada, a možda je još uvijek tamo na neki način), ali tu si i ptice, brojne životinje koje, takođe, imaju svoju ulogu. U prvoj knjizi fokusirali smo se na narodne legende, koje obuhvataju, između ostalog, i aždaju koja spava u korijenu planine (koja će da se probudi i uzdrma Komove, jer je najavljena gradnja tunela kroz planinu, dakle, poslali smo ekološku poruku o potrebi zaštite prirode i ove planine), a u drugoj knjizi smo se bavili legendama o zakopanom blagu. To je bila podloga, jer zaista postoji legenda da su razni ljudi nekada na Komovima skrivali blago, što ima i istorijsku pozadinu. Preko Komova ide Rimska stara cesta, kasnije, u srednjem vijeku, tuda je transportovano blago, srebro iz rudnika Brskovo sa Bjelasice, u dolini Lima su bili brojni manastiri, crkve u kojima je sakrivano to blago od napadača. Kom je uvijek bio pristupačan za to, kako zbog gustih šuma, tako i pećina koje su pružale mogućnost da se razne dragocjenosti i blago sačuvaju. Narod je, naravno, o tome pričao, malo i izmišljao, ali u svemu ima istine. Ključna poruka jeste “šta je blago”, “šta su vrijednosti”? Na to smo, kroz priče i pjesme, htjeli da ukažemo djeci.

RB/BI: Podsjetiću, odnosno nadovezaću se na Vašu priču o prvoj knjizi, u kojoj ste, kao šte ste kazali, željeli da skrenete pažnju na očuvanje prirode, kako se ne bi gradio tunel kroz Komove. Kada je knjiga bila pri kraju, zaista je došlo do pomjeranje trase auto puta. Da li je to bila koincidencija?

Živaljević: Potpuno slučajno. Kada smo mi već završili knjigu, objavljena je vijest da je EU tražila da se što manje interveniše u tom prostoru, da se pomjeri trasa, upravo da bi se sačuvala planina, iako nisu znali za aždaju.

RB/BI: Nova knjiga, dakle, govori o ozbiljnoj temi – životnim vrijednostima, ali pišete na lepršav, raspjevan, pa čak i humorističan način, zanimljiva je čak i za odrasle. Imate li povratnu informaciju od čitalaca?

Živaljević: Da, veoma je dobro prihvaćena i od odraslih.  Da li su bogatstvo – srebro, dukati, zlato, ili su to drugarstvo, prijateljstvo, ljubav? Mi o tome govorimo na veoma pristupačan način, ozbiljno, ali uz puno humora i radosti, zbog čega knjiga sigurno nailazi na dobar prijem. To je, zapravo, najveći kvalitet druge knjige.

RB/BI: Čini mi se da se malo razlikuje od tradicionalnih bajki, je li tako?

Živaljević: Razlikuje se mnogo. Ovo je ključna razlika – klasična bajka, iako ima srećan kraj, veoma je ozbiljna, na momente strašna, sa raznim čudesima i zlim likovima. Nijedan naš junak nije zloban, zato jer takvih likova nema u narodnoj književnosti nastaloj na tim prostorima. Tipično za Kom i legende vezane za njega, jeste izostanak zla. Na primjer, u komskim legendama uopšte nema đavola. Komske vile su sve dobre. Kod njih nema ljubomore, zavisti, ubijanja iz tih poriva. To je veoma zanimljivo. Kom jeste planina koja, zbilja, zrači pozitivnom energijom, privlačnošću i ljubavlju. Nevjerovatan je broj ljubavnih, čobanskih pjesama koje su nastale na Komu. Nije neophodno zlo da bi došlo do konflikta i drame. Ovo je vrijeme koje je prepuno nasilja i zla. Djeca se od najranijeg djetinjstva, putem igrica, suočavaju sa ogromnom količinom zla, i mi smo upravo htjeli da pokažemo da postoji drugačiji način bitisanja. To ne znači da nema akcije, avantura, konflikata, sve se to dešava, sve to je život, ali nasilje nije neophodno.

RB/BI: Već imamo u stvarnom životu dosta nasilja, i možda će taj način pričanja biti prijemčiviji i za djecu i za odrasle. Ali, uz sve te poruke, knjiga je edukativna i u drugom smislu – uveli ste u priču  umjetnost , modu, film, nauku, književnost… Da li je vaša tendencija bila i to – da ove oblasti približite djeci, da na drugačiji način doživljavaju umjetnost?

Živaljević: Upravo. Htjeli smo da im poručimo, prije svega, da na drugačiji način posmatraju svoju okolinu, svoju zemlju, prirodu kojom su okruženi. Da upoznaju planine, jer bez obzira na more, one su nešto što, takođe, čini Crnu Goru, na veoma prepoznatljiv i upečatljiv način. Kom je jedna od prekrasnih planina. Ako nešto nauče o njoj, to će ih podstaći da istražuju, posjete, edukuju se i o drugim prelijepim crnogorskim planinama. Mi smo pokušali na ovaj način da im približimo taj svijet i da ih vratimo prirodi, jer djeca su danas fokusirana na telefone, nemaju kontakt sa biljkama, ne druže se stvarno, ne druže se sa životinjama, ne slušaju ptice. A, onda smo se u pričama bavili i modom, umjetnošću…

RB/BI: Likovi su veoma živopisni, jezik je, takođe, zanimljiv, jer uz arhaične riječi koristite mnoge nove kovanice, u čijem je korijenu često riječ “kom”. Što ste time željeli da naglasite i postignete?

Živaljević: Da, knjiga je leksički veoma bogata, otvara je upravo pjesma o grofu Apostrofu sa riječima. Uz lokalizme, riječi sa tog prostora, kultne, epske pjesme, uveli smo nove izraze sa kojima smo se malo poigrali.

RB/BI: Ima i pjesama pisanih u epskom desetercu, je li tako?

Živaljević: Ima, to je pjesma koja predstavlja uvod u priču o skrivenom blagu, odnosno jednom od njegovih čuvara, a to je šišmiš, naravno u pećini, koji čuva i broji blago.

RB/BI: Da ne zapostavimo  Vaše kolege, autore, Velimira Ralevića i Žarka Vučinića, sa kojima ste pisali “Komske priče I i II”. Ko je bio zadužen za pjesme, ko za prozu, ili ste sve zajedno radili i dopunjavali se?

Živaljević: Komskih priča ne bi bilo bez Velimira i Žarka. Ovo je zajednički rad, u svakom smislu – od početničkih ideja, do posljednje verzije teksta. Neke priče, pjesme je započeo jedan autor, a onda bi se drugi uključivali, davali predloge, mijenjali. Prosto su se neki naši različiti talenti, a zajednička volja, želja i ljubav ujedinili. Recimo, Velimir je neprikosnoveni majstor rime, Žarko mag zapleta, a što se mene tiče, mislim da mi nekako “leži” da napravim koncept, uglavnom, to je zajednički rad. Dešavalo se da ja započnem priču, pa stanem, jer ne znam kako ću dalje. Onda oni uskaču sa idejama, ili napišu dio, ili neko drugi nešto napiše, pa se svi nadovezujemo, unosimo svoj dio kreativnosti, mašte, imaginacije. Često nastale priče ili pjesme proizvode nove, kao nastavak, ili budu inspiracija za nove ideje. Zaista, jedna divna, fantastična saradnja tri autora, što je rijetkost u književnom svijetu. Nosila nas je građa, i mi danas nismo sigurni čiji je koji lik, ideja, ko je dovršio neku pjesmu ili priču.

RB/BI: Kritičari su već kao odličnu ocijenili ovu knjigu, predlažu je da bude uvrštena u školsku lektiru, ali i navode da je veoma prilagodljiva za postavljanje na pozorišnu scenu, da mnoge priče iz knjige mogu i da se pjevaju. Što mislite o toj ideji, i da li ste već negdje promovisali knjigu?

Živaljević: Ove knjige, i prva i druga, mislim da su višestruko korisne, jer ne moramo samo da uživamo u njihovom čitanju, već možemo zaista da ih uključimo u obrazovni proces, jer djeca čitaju, ili su u obavezi da čitaju, mnoge stvari koje su njima strane ili su već prevaziđene, posebno lektire. Taj izbor je već definitivno, nešto što mora da se mijenja.

RB/BI: I mora da se prilagođava savremenom dobu. Kritičarka, Nataša Peković je, između ostalog, napisala da je ova knjiga “raspjevana bajkovita svevremenost” i da, u stvari, korespondira sa modernim potrebama i načinom življenja. Slažete se sa tim stavom – da ove priče i pjesme mogu da budu postavljene na scenu?

Živaljević: Apsolutno. Svaka pjesma, priča i “Komske priče I”, jer sve što je sadržano u ove dvije knjige, može se posmatrati kao jedna cjelina, mogu poslužiti kao odličan predložak za dramski tekst, pa i treća, koja je u procesu pisanja. Jer, imamo dramski zaplet, postoji mnogo različitih likova, ali i kostimi, kao i scenografija, mogu biti veoma inspirativni i živopisni. Te divne, prelijepe komske vile, zmajevi, divovi, čuvari blaga, djevojčica i drugi, mogu biti idealni glumci.

RB/BI: Da li ste bili u prilici da odradite promocije, kako bi knjige bile dostupnije djeci, da li imate saradnju sa školama kako bi ovo štivo, koje je izuzetno edukativno i ljekovito u vremenu nenaklonjenom djeci i obrazovanju, bilo dostupno što širem krugu mlade populacije?

Živaljević: Nove “Komske priče” izašle su krajem godine, još nismo stigli da ih promovišemo, ali već se dobro prodaju, posebno uoči Nove godine i Božića. Knjiga je kupovana za poklon djeci, a prva je u raznim gradovima naišla na odličan prijem. Djeca su, na primjer, u Kolašinu na trgu, radila ilustracije priča i pjesama kako su ih oni vidjeli i doživjeli. Sa školama tek treba da razgovaramo, na promociji prvih “Komskih priča” u biblioteci “ Ivo Vučković” u Baru bili su učenici OŠ “Anto Đedović” ali, svakako bi morali i trebalo bi da škole, odnosno menadžment, imaju sluha , prvenstveno zbog djece, za takvim vidom promocije. Izuzetnu podršku dobili smo od Ministarstva kulture, koje je finansijski podržalo štampanje prve, druge, a nadamo se i treće knjige, dok su, neuobičajeno, za to bili nezainteresovani u Ministarstvu prosvjete, Zavodu za školstvo i još nekim institucijama.  

RB/BI: Kada smo kod ilustracije, moram reći da su knjige u tom smislu izuzetno opremljene i da na veoma prijemčiv, upečatljiv način prate tekst. Ko je bio zadužen za taj dio?

Živaljević: Slažem se, ilustracije su predivne, a radila ih je, kao i za prvu knjigu, Nikoleta Ćorović koja je završila Grafički dizajn na Cetinju.

RB/BI: Da se osvrnemo i na drugu knjigu, čiji ste Vi autor, samostalno, “Prokletijske legende”. Prilikom prethodnog gostovanja konstatovali smo da ste fascinirani Crnom Gorom, njenom prirodom, planinama, morem, bogatim kulturno – istorijskim nasljeđem (zato i živite, kako ste nam kazali, u Baru). Radili ste mnoge projekte, prije svega, u saradnji sa turističkim organizacijama koji upravo promovišu te vrijednosti, istraživali, sakupljali predanja i legende. Već ste objavili  knjigu “Durmitorske legende”, a kako je nastala nova posvećena Prokletijama? Da li ona sadrži priče koje su utemeljene u narodu, narodnom sjećanju i predanju ili su plod Vaše imaginacije, mašte?

Živaljević: Kako naša sela odumiru, tako odumire i narodna književnost. Nažalost, mi imamo ono što je zapisano u XIX vijeku i prvoj polovini XX. Međutim, legendi ima još, i još o njima možemo slušati sve dok ima starih ljudi koji ih znaju i čuvaju u sjećanju. Zbog nestajanja mnogih divnih legendi osjećam duboku žal i tugu, a posebno sam ih zavoljela radeći upravo te projekte koje ste pomenuli. To me podstaklo da se tome posvetim, dam im novi život, sačuvam ih, i sa druge strane, dam doprinos turističkoj promociji, jer znam koliko su one značajne za marketing s obzirom na trendove i zahtjeve savremenih turista. Oni žele kompletan doživljaj kada posjećuju jednu destinaciju. Znaju šta je prirodna ljepota, cijene takve vrijednosti i žele priču. Na sreću, u Crnoj Gori imamo nevjerovatno blago kada je u pitanju narodna književnost, mislim da toga nismo svjesni. Imamo, ne samo prirodnu ljepotu, već jednu dugu istoriju, dužu od naseljavanja Slovena, i sve je to legenda na neki način zabilježila. Legenda je bila nepisana istorija. Zato je ona dragocjena, jer čuva priče iz daleke prošlosti, ali istovremeno, taj mitski svijet legendi i zrna istine, su važni za našu budućnost – za turizam, prvenstveneno. Otuda ta neka moja opsesija legendama.

RB/BI: Kako ste dolazili do njih, da li ste razgovarali sa starijim stanovnicima naših planina, i ono što sam Vas već pitala, da li su mnoge domaštane u Vašoj knjizi?

Živaljević: Nešto je zapisano, kao što sam kazala, u XIX i XX vijeku, nekih stvari se ljudi i danas sjećaju, ispričaju mi ono što su njima prenosili baba, đed, a prikupila sam i ono što je zapisano u literaturi. Stalno sam istraživala, zapitkivala, a u jednom dijelu imam samo fragmente pojedinih legendi koje su preživjeli vjekove. Trudim se da to rekonstruišem, jer u njima vidim potencijal. Legenda je takva, ona se “ne ljuti” ako je mi doradimo, domaštamo, jer ona tako živi. Ona se kroz usmeno prenošenje neprekidno mijenja, i to je ono što mene fascinira kod nje. Ona je mekana kao glina, u njoj imamo uvijek neke sjemenkice koje traju, ali ostalo možemo da oblikujemo po sopstvenoj volji. Nije nikakav grijeh dopisati, domaštati legendu kada je već imamo u nekom obliku. To su radili mnogi prije nas, i to osjećanje da i vi učestvujete u tom procesu, sa jedne strane relaksira autora, a sa druge pruža osjećaj ponosa, jer svi mi koji radimo na tome smo, u stvari, čuvari blaga i prenosimo ga budućim generacijama. I one mogu kasnije raditi na legendama, obrađivati ih, praviti strip, film, pozorišnu predstavu, seriju suvenira, štampati likove na majicama… One i na taj način žive. Zato je legenda kao književna vrsta fascinantna.

RB/BI: Kako izgledaju “Prokletijske legende”? U knjizi su razne zanimljive priče, pa i one vezane za to kako su nastajali pojedini toponimi, običaji, kako su razmišljali preci i čime su bili preokupirani, je li tako?

Živaljević: “Prokletijske legende” su veoma interesantne, prije svega one vezane za Plavsko i Hridsko jezero, posebno priča o plavoj aždaji za koju ni ja nisam znala. To je nevjerovatna priča koja može, zaista, da se prenese na film ili pozorišnu scenu, i koja je mnogo više od obične maštarije. To je jedna duboko psihološka priča o tome kako nastaje zlo u nama, o tome da zlo ima uzrok i nastaje iz bola. Upućuje nas da razmišljamo tako na tu temu, da tražimo načine kako nekoga osloboditi od tog zla, od bola, dati mu normalan i zdrav život. Dakle, ova priča je mnogo više od bajkovitih naracija i maštarija o dobru i zlu. Ono što jeste karakteristično za Kom – na njemu nema đavola, a Prokletije, s obzirom  na ime, koje je legendrano, imaju “Đavolji grad”, a postoji i nekoliko verzija kako je nastalo to krakteristično ime. Jedna je, najpoznatija, a vezuje se za majku koja je izgubila trojicu sinova zbog vile, jer su svi bili ljubomorni i svaki je želio vilu samo za sebe. Na kraju su ubili jedan drugog, a majka je zavikala “Vilo, Prokletijo”. Postoji i druga legenda koja je zanimljiva jer spaja Podgoricu i Prokletije. Radi se, zapravo, o caru Dukljaninu i njegovom bratu i sestri. Da se Dukljanin ne bi oženio rođenom sestrom, drugi brat je sa njom pobjegao na sjever. Došli su u te hladne planine i tamo se smrzli. Zbog surovosti klime, te planine su nazvane “prokletim”. Međutim, one uopšte nisu proklete i strašne. Ja sam odabrala da ove dvije legende smjestim u knjigu, jer uvijek imate izbor, a smatrala sam da su one reprezentativne, obuhvataju više likova i lokacija, što je, takođe, bilo opredjeljujuće za mene.

Izdanje “Prokletijske legende”, uz Ministarstvo kulture, podržala je i Turistička organizacija Gusinja, “Durmitorske legende” TO Žabljak, a “Komske priče I”  i “Komske priče II”, takođe, uz Ministarstvo kulture, Turističke organizacije Andrijevica i Kolašin, prepoznajući njihov značaj u tirističke svrhe i valorizaciju. Podrška će stići, kazala je autorka, i za  “Bjelasičke legende”, koje piše, i koje će zaokružiti trilogiju o našim najznačajnijin planinama i legendama vezanim za njih. Ono što nedostaje, smatra autorka, jeste pomoć za prevod knjiga na engleski jezik, kako bi bile dostupne inostranim turistima i u potpunosti opravdale svrhu.

Sonja Živaljević je književnica, književna kritičarka, lektorka, inicijatorka brojnih zanimljivih projekata koji promovišu Bar i Crnu Goru. Radila je u dnevnom listu “Pobjeda”, kao lektorka – redaktorka, urednica u Izdavačkoj kući “Nova knjiga”, osnovala je i bila urednica i IK “Gligorije Dijak”. Piše poeziju, prozu, reportaže, tekstove za nacionalni i druge turističke sajtove, brošure, vodiče, scenarije… Njena poezija zastupljena je u više antologija i prevođena na italijanski i engleski jezik. Monografije, čija je autorka ili koautorka, takođe, su prevedene na više jezika. Izdanja o Crnoj Gori, koja potpisuje kao urednik ili priređivač, dospjela su na sve kontinente – prvi ilustrovani crnogorski kuvar “Slađe od meda” na pet jezika, prva knjiga o Skadarskom jezeru na tri jezika, “Čudesne planine Crne Gore”, “Durmitorske legende” i druge. Pokrenula je i uređivala časopis za ljubitelje prirode “Jutro”, kao i “Dar”, list kompanije “Savana”.

Lektorka je brojnih književnih djela, školskih i univerzitetskih udžbenika, publikacija, stručnih radova i časopisa. Redovna je lektorka – saradnica Univerziteta Crne Gore.

Posljednjih godina živi u Baru, a za naš grad je, kako nam je kazala, vezuje poslovna saradnja koja datira mnogo davno, ali i fascinacija barskom opštinom, prvenstveno Crmnicom i Skadarskim jezerom, o kojima je objavila više knjiga.

The post Sonja Živaljević: Nastavak Komskih priča i legendi o našim planinama –  dragocjena štiva first appeared on BARinfo.

U sklopu promocije biće održana likovna radionica za djecu, inspirisana motivima iz knjige, gdje će najmlađi moći da se upoznaju sa procesom stvaranja ilustracija i da se kreativno izraze.

Ulaz je slobodan, a program je namijenjen djeci, roditeljima, nastavnicima i svim ljubiteljima umjetnosti i književnosti za djecu.

The post Promocija knjige i likovna radionica u Narodnoj biblioteci i čitaonici Ivo Vučković first appeared on BARinfo.

Od ove jeseni, po prvi put, organizuje se i Čitalački klub namijenjen osnovcima i srednjoškolcima. Časove za osnovce vodi književnica, književna kritičarka i lektorka Sonja Živaljević, dok će klub za srednjoškolce voditi mr Maja Simović.

Termini održavanja:

•             Kreativna pisaonica za osnovce – mr Maja Simović

Od 15. septembra, jednom sedmično, ponedjeljkom od 16.00 do 17.30

•             Čitalački klub za osnovce – Sonja Živaljević

Od 16. septembra, jednom sedmično, utorkom od 17.30 do 19.00

•             Čitalački klub za srednjoškolce – mr Maja Simović

Od 17. septembra, jednom mjesečno, srijedom od 16.00 do 17.30

Oni podsjećaju da je upis osnovaca u Biblioteku besplatan tokom cijele godine, a za sve srednjoškolce, članove Čitalačkog kluba, biće omogućen takođe besplatan upis. Svi zainteresovani učenici mogu se prijaviti dolaskom na prvi čas u datim terminima.

The post Narodna biblioteka i čitaonica Ivo Vučković otvara Čitalački klub first appeared on BARinfo.

“Kom, naš dom” pršti od vanvremenskih poruka mladim generacijama, važnim u današnjem otuđenom svijetu – značaju empatije i sloge, prihvatanju drugačijih i drugačijeg..

Knjiga je, povodom Međunarodne nedjelje djeteta, 1. oktobra, promovisana u Biblioteci “Ivo Vučković” u Baru i 4. oktobra na Internacionalnom sajmu knjiga u Podgorici, a zatim krenula u susret djeci i u drugim gradovima.

Gošća Radio Bara bila je jedna od autora, književnica Sonja Živaljević.

“Istražujući i pišući o crnogorskim planinama, prirodnoj i kulturnoj baštini, a posebno baveći se legendama, koje su moja opsesija, shvatila sam da se Komovi, planina sa tri vrha, izdvaja po mnogo čemu. Saznala sam puno podataka o komskoj vili i drugim mitskim bićima sa planine, koja žive u narodnom predanju. Od legende do bajke je jedan korak, ali moja ideja je čekala do nekih okolnosti koje su se desile ovog proljeća. Kada sam predstavila koncept Velimiru i Žarku, svi smo počeli da pišemo, i sve je u znaku tri – planina sa tri vrha, tri pisca i tri forme, priče, pjesme i romaneskna struktura koja sve to objedinjuje. Radila sam sa puno timova, na brojnim projektima i knjigama, ali nikada nisam osjetila toliku, nemjerljivu, stvaralačku sreću, kao u ovom prethodnom periodu, dok smo radili na knjizi, čemu su doprinjeli i sjajni dječji pisci Velimir Ralević i Žarko Vučinić”, kazala je Sonja Živaljević, koja naglašava da je imala osjećaj da su brojna mitska bića planine Kom – razna plemena, vile, zmajevi,  divovi (koje nisu izmislili, već postoje u narodnom predanju) htjeli da ispričaju priču o njima, jer su osjetili da su planina i njihova carstva u opasnosti.

“Prema narodnom predanju, u podnožju Komova živi džinovska aždaja, koju povremeno neki događaj probudi, uzdrma i tada vrhovi Komova počinju da se osipaju i smanjuju. Bića koja žive na Komu saznala su da će kroz srce planine da se buši tunel zbog izgradnje auto puta. Uplašili su se da će se aždaja probuditi i pozvali su nas, pisce, da nešto učinimo. Zajedno sa djevojčicom, jednom od likova u romanu, čiji je otac projektant tunela, uspijevamo da spasimo Komove. Pisci, autori ove nesvakidašnje hronike, veoma su važni likovi u priči – oni su glasnici komskih naroda i bića, i aktivno učestvuju u borbi za očuvanje planine. Imamo i tu poruku – da je uloga pisca nezamjenljiva u razvoju zdravog društva. Kasnije, kada smo već privodili knjigu kraju, saznali smo da je zaista trasa puta pomjerena, a planina spašena”, ispričala je Živaljević, koja je navela da je to samo jedna priča u knjizi sa brojnim likovima, koja tretira i mnoge druge probleme, i one sa kojima su susreću djeca u svom odrastanju, ali i načine kako ih rješavati. U biti, kroz karakterizaciju likova, ulogu vila i čarobnjaka, mogu mnogo da nauče o solidarnosti, empatiji, prijateljstvu slozi i ljubavi. Tako je nastala autentična konstrukcija pripovjedačkog tkiva, ukrašena humorom, pjesmama, nepredvidivim zapletima. Kroz sve se provlači i ekološki aspekt, potreba upoznavanja i  očuvanja naše prirode”, objasnila je Živaljević, koja je podvukla da je ideja bila da se čitaocima (djeci i starijima – i za odrasle ovo može biti korisno i zanimljivo štivo) pruži uživanje u dogodovštinama junaka koji žive zajedno na planini, iako su “različiti svjetovi”. Kroz priče, može se mnogo saznati o njenim prirodnim odlikama, vrhovima, vodama, pećinama, flori i fauni, načinu života u dugoj istoriji i vremenu, kroz koje su “krstarili” razni narodi, zavojevači, vladari, duhovnici, umjetnici, pismonoše, tragaoci za blagom…

“Zbog čega i mi ne bismo imali našeg Hari Potera ili Gospodara prstenova, jer, kao što sam kazala na promocijama, mislim da nema zemlje u svijetu koja više po glavi stanovnika ima mitskih bića, zmajeva, divova i vila. Reakcije djece su sjajne. Na promociji u Baru bili su pretežno učenici OŠ ‘Anto Đedović’. Oduševljena sam koliko su bili zainteresovani, postavljali pitanja, davali sugestije i ideje, tako da smo otvorili i mail na koji nam mogu pisati, jer slijedi nastavak knjige, ne samo ove, već i drugih u čijem fokusu će biti neke druge planine, ali i životne vrijednosti. Postavićemo pitanje što je blago, srebro i zlato ili nešto drugo, ali i otvoriti druge važne teme, neophodne za zdravo odrastanje djece, u okruženju koje je zatrovano, ne samo ekološki. Ovako nešto niko nije uradio na Balkanu, uprkos što naše planine kriju nemjerljivo blago, počev od Ilira i Rimljana. To moramo prikazati našoj i djeci iz inostranih zemalja koji su u velikom broju došli da žive ovdje sa  roditeljima, a zatim Evropi i svijetu. Planiramo da knjigu prevedemo na strane jezike, kako bi bila dostupna svima, jer mislim da zaista sa ponosom može da bude predstavljena svijetu”, smatra Živaljević.

Knjiga je kvalitetno urađena, sa atraktivnim i šarenolikim ilustracijama, čiji su autori Nikoleta Ćorović i Dimitrije Nedeljković, a štampala je “Art grafika”.

Finansijsku podršku kako bi ugledala svjetlost dana dali su Ministarstvo kulture i Sekretarijat za kulturu glavnog grada, na javnim konkursima, a doprinos je dala i Turistička organizacija Andrijevice.

The post Kom, naš dom – naš Hari Poter first appeared on BARinfo.

Živaljević, profesorica književnosti, lektorka – redaktorka, pjesnikinja, osnivač Izdavačke kuće “Gligorije Dijak”, porijeklom sa Kosova i Metohije, gotovo tri decenije živi u Crnoj Gori, a odnedavno u Baru, i za to vrijeme svoju fasciniranost našom zemljom i ljubav, pretočila je u više knjiga, monografija i publikacija, koje otkrivaju njene prirodne ljepote i identitetske karakteristike. Osjećala je potrebu da se, nakon toga, posveti svom zavičaju, Metohiji, i životu prije sukoba i netrpeljivosti.

„Veoma volim Crnu Goru, njenu prirodu i ljude, ali negdje duboko u sebi snažno sam osjećala dug prema zavičaju, jer on svakog čovjeka oblikuje na specifičan način, u stvari, on je osnova našeg identiteta i integriteta. Svi mi, izbjegli iz Metohije, nosimo veliku bol i žal za tim prostorom, za prošlim vremenima u kojima smo živjeli složno i bratski. Zato mi je dugo trebalo da napišem ovakvu knjigu, sve iznova preživim i prenesem snažne emocije. Jer, ovo nije istorijska priča, već autobiografska, većim dijelom, obojena emocijama, ljubavlju, čežnjom, pa i srećom što smo živjeli tamo i na takav način“, kazala je na početku promocije romana „Metohija, goblen bez okvira“, autorka Sonja Živaljević, koja se posebno obratila i pozdravila, u punoj sali hotela „Princess“ svoje zemljake iz Metohije, koji su utočište pronašli u Baru, Sutomoru, Petrovcu…

„Ova knjiga je nastala i zbog vas, jer sam htjela nešto da dam zavičaju i ljudima iz mog kraja. ‘Mene sve rane mog roda bole’, kaže pjesnik, i ja, i svi mi, osjećamo bol svog zavičaja i dvostruku patnju što smo daleko od njega. U vrijeme kada smo ga napustili, 1992. godine, tamo je živjelo 17.000 nealbanskog stanovništva, a danas srpskim jezikom, na tom prostoru, govore samo monahinje u Patrijaršiji. Ovom knjigom želim da ‘zagrlim ‘ sve moje zemljake i cijelu Metohiju“, kazala je autorka, koja je o složnom životu i prijateljstvu svih naroda na Metohiji, svjedočila kroz isprepletanu sudbinu stare Albanke Traše, lijepe Turkinje i sedamnaestogodišnje Crnogorke. 

„Knjiga je lirsko slovo o epskom vremenu. Riječ je o zavičaju i izbjeglištvu, o balkanskom usudu seoba, ali i o najdubljim i univerzalnim egistencijalnim pitanjima: strahu od smrti, suočavanju sa zlom, gubicima i bolom, o ljubavi, traganju za domom, smislu ljepote trenutka, prirode i života. Autorka gradi vezivno tkivo svog kolaža, metaforu o neophodnosti i ljepoti zajedničkog života“, zapisala je, između ostalog, o romanu naša poznata književna kritičarka i esejistkinja Jovanka Vukanović.

Autorka Sonja Živaljević je na večeri, koja nije bila stereotipna književna promocija, već više interaktivan dijalog sa publikom, objasnila i zašto naslov romana „Metohija, goblen bez okvira“.

„Goblen je zaboravljena tehnika, ali svi koji su ga radili znaju da je za ovaj vez potrebno mnogo vremena, strpljenja i ljubavi. Slika Metohije u mom romanu, takođe je građena na sličan način. Kada goblen završimo, uokvirimo ga i stavimo na zid, ali sa knjigom nije tako. Ona treba da stigne do čitaoca, ali i tada nije završena, jer svi mogu da grade i dograđuju svoju sliku o Metohiji. Nisam htjela da uokvirim priču i kažem ‘To je Metohija’, jer ovo je jedan mali isječak i jedno od tumačenja naslova, koji je svakako višedimenzionalan“, objasnila je autorka.

Doktor Milivoje Vujović kazao je u razgovoru sa autorkom da ga je upravo naslov privukao da što prije pročita roman, koji je , kako je naglasio,  duboko emotivan i nostalgičan.

„Metohija nije posebna samo zbog Patrijaršije, to je srce našeg naroda. Iščitavajući roman, iznova sam razmišljao i preživljavao bol što smo morali da je napustimo“, kazao je, uz konstataciju da je dobro što je jedna darovita žena, poput Sonje Živaljević u Baru, jer takve ličnosti daju pečat gradu.

Doktor Miodrag Bulatović koji je, takođe, pročitao roman, prenio je izuzetno pozitivne utiske, koje je, dodatno , pojačala i posebnom emocijom, obojila , činjenica da pojedine likove iz romana, poznaje i iz života.

Doktor Milan Vukanović je kazao da mu se dopada naslov romana, jer ukazuje na potiranje granica.

„Stavljanje rama, uokviravanje i omeđavanje, dovodi to teških stvari. Naslov je pozitivna asocijacija, a roman, između ostalog, i naše poimanje duhovne vertikale“ , istakao je dr Vukanović.

Velimir Ralević, jedan od najboljih crnogorskih pjesnika za djecu, napisao je da je „Sonjin vez o zavičaju topla, ali studenim vjetrovima nošena priča, zaklonjena od politike“.

Dobre reakcije na roman stižu, kazala je autorka, i od ljudi koji ne potiču sa balkanskih prostora i ne poznaju ovdašnje prilike.

„To mi je posebno drago“, istakla je, a svima onima koji su izloženi surovoj balkanskoj vjetrometini, Sonja Živaljević otkriva kako pobijediti bol i gubitak.

„Tome me je naučila baka, Albanka Traša, jedan od glavnih likova u romanu, koja mi je ukazala da uvijek postoji razlog za radost. Voljela bih da to i čitaoci otkriju“, zaključuje autorka.

The post Metohija, goblen bez okvira Sonje Živaljević – lirsko slovo o epskom vremenu first appeared on BARinfo.

Izdanja o Crnoj Gori , koja potpisuje kao urednik ili priređivač, dospjela su na sve kontinente: prvi ilustrovani crnogorski kuvar “Slađe od meda”, na pet jezika, prva knjiga o Skadarskom jezeru na tri jezika, “Čudesne planine Crne Gore”, “Durmitorske legende” i druge.Pokrenula je i uređivala časopis za ljubitelje prirode “Jutro”, kao i “Dar”, list kompanije Savana.

Lektorka je velikog broja književnih djela, školskih i univerzitetskih udžbenika, publikacija, stručnih radova i časopisa. Redovna je lektorka – saradnica Univerziteta Crne Gore.

Odnedavno je stanovnica Bara, a za naš grad je vezuje poslovna saradnja koja datira iz mnogo ranijeg perioda, kao i fascinacija barskom opštinom, prije svega Crmnicom i Skadarskim jezerom, o kojima je objavila i nekoliko knjiga.

RB/BI: Kakvi su Vaši prvi kontakti sa našim gradom i zašto ste odlučili da živite ovdje?

Živaljević: Ne mogu tačno da se sjetim. Mislim da je to bilo davno, još kada sam kao djevojčica sa porodicom dolazila na more. Za razliku od drugih gradova, Bar je bio pomalo divalj i ja volim tu divljinu. Nije to ona ,,divlja ljepota Crne Gore”, ne govorim u tom smislu, već je bio nekako zelen i prirodan, što mi se posebno dopalo.

RB/BI: Nije bio oštećen, ni tada, ni sada, neplanskom urbanizacijom, imate li takav utisak?

Živaljević: Naravno, i voljela bih da takav i ostane. Nije slučajno što sam sada u Baru, sa jedne strane jeste to bio profesionalni angažman koji ste pomenuli, radila sam za Turističku organizaciju Bara, pisala sam o Skadarskom jezeru i Crmnici, ali ima još nešto, a to je ljubav, osjećanje mira koje mi je Bar uvijek pružao. Često sam dolazila, sama ili sa prijateljicama, dešavalo mi se – kada izađem iz voza na željezničkoj stanici, kao da sam dio neke zen priče, odmah osjetim taj mir i spokojstvo. Posebno je to bilo izraženo u Crmnici i Virpazaru.

RB/BI: Zato ste, pretpostavljam, urednica prve monografije o Skadarskom jezeru, dvije knjige anegdota vezanih za Crmnicu i specifičan crmnički humor, sa TO Bar sarađivali ste na veoma popularnoj fotomonografiji ,,Bar na dvije čarobne obale”, kao i na izradi i oblikovanju i drugog promo materijala?

Živaljević: Tu neku izvrsnost ili čarobnost, ključna riječ je “čarobne” obale, davno sam prepoznala. Crna Gora je bogata i prebogata, i prirodnim ljepotama i kulturno-istorijskim znamenitostima odnosno nasljeđem. Crna Gora je jedan koncentrat prirodnih ljepota, jer toliko toga neobičnog i lijepog ima na malom prostoru, što je rijetkost i u svijetu. U tom koncentratu, ili sublimatu, imamo drugi, a to je opština Bar. Nijedan grad nema dvije obale, jezersku i morsku, taj tako lijepi urbani i seoski dio, i tako dugu istoriju i nasljeđe. Stari grad Bar je nevjerovatna riznica i posebna inspiracija.

RB/BI: I prožimanje kultura u Starom Baru, zar ne?

Živaljević: Upravo, mene je dugo fascinirala prirodna ljepota Crne Gore i bogato kulturno-istorijsko nasljeđe. Kako sam pisala o svemu tome, a materijala nije bilo, ili nije bilo dovoljno, počela sam da obilazim teren i istražujem. Tako je nastala monografija o Skadarskom jezeru, kao prvi pokušaj da se predstavi taj dragulj, kao cjelina, sa prirodnim ljepotama I kulturnom baštinom. Moja ideja je bila da u njoj ne bude puno teksta, da slika više govori, uz kratka obrazloženja i opise, kao i da gost takvu knjigu može da ponese kao suvenir, kao uspomenu. Dobio ju je, pored ostalih, i japanski ambasador, i on je bio oduševljen, kvalitetom fotografija i onim što one prikazuju, raznovrsnim bogatstvom flore I faune jezera. Puno turista dolazi na taj prostor, ali nisu imali šta da ponesu kao pisani trag o bogatstvu i ljepoti koju su doživjeli na Skadarskom jezeru.

RB/BI : Da li je slično koncipirana i monografija ,,Bar na dvije čarobne obale”, na kojoj ste, takođe radili?

Živaljević: Da, ta knjiga je rezultat saradnje sa Turističkom organizacijom i tadašnjom direktorkom Nedom Ivanović. Lazar Pejović je bio urednik fotografije, Ana Matić dizajnerka, zajedno smo oblikovali i tražili rješenje za ovu monografiju. Isti je princip bio – što manje teksta, više fotografija, ali sistematizacijom teksta trudili smo se da pomognemo čitaocu da se snađe u tom obilju divnog materijala.

RB/BI: Tako dolazimo do druge dvije Vaše knjige vezane za Crmnicu i crmnički prostor, za crmnički humor – Priče iz Badanja i Đe me čudo nađe – i jednu ličnost koja je bila živa emanacija i legenda tog prostora. Riječ je o Nenadu Petranoviću, ili Badanju, kako su ga svi prepoznavali. Kako su nastajele te knjige?

Živaljević: Riba, vino, strast i sve drugo crmničko, uticalo je da nastanu te knjige. Ideja se rodila na licu mjesta, na Virpazaru, ili Viru. Moji prijatelji i ja išli smo često u Virpazar i upoznali čuvenog Badanja. Provodili smo sa njim dosta vremena, uživali, radovali se i smijali, prije svega. Spontano smo zaključili da bi bila velika šteta da sve te anegdote, dosjetke i pošalice ne ostanu zabilježene. Tako je nastala knjiga “Priče iz Badanja”. To je, zapravo, njegova knjiga, Nenadova, jer je on pričao, a ja sam zapisivala.

RB/BI: On je bio specifična ličnost, kao što smo već kazali, istinski izdanak tog kraja, koji je, višestruko, čuvao njegov duh, ali i ambijent, zar ne?

Živaljević: Upravo tako. Nenad, Badanj ili gazda Nešo, bio je simbol Virpazara, na neki način, njegova centralna ličnost. Okupljao je umjetnike, ne samo iz Crne Gore, već i regiona. Bio je inicijator, stalni, mnogih aktivnosti. Pokretao je akcije sakupljanja smeća na Virpazaru i jezeru, podsticao da se napravi adekvatan pružni prelaz, put, sve ono što nedostaje na tom području. Bio je jedan kreativni, stvaralački duh, a to su svi poštovali i pružali mu podršku, ne samo umjetnici. U njegovu konobu dolazili su ljudi iz visoke politike, ministri, ali, naravno, i muzičari, glumci, režiseri. Sarađivao je sa popularnim sastavom The books of knjige, pojavljuje se u njihovim filmovima I čuvenom spotu. Bilo je to kultno mjesto i za Laneta Gutovića. Badanj je bio unikat, jedan naš ,,oriđinal”, prepun anegdota, pošalica, brze replike koja je bila fantastična. Badanj je i mene uvukao u svijet crmničkog humora, za koji nisam znala da je tako autentičan. Crmnički humor ima nešto pitomo, nešto potpuno nezlobivo, u njemu nema ni trunčice negativne misli, on je čist, djetinje čist. Zato mi je bilo stalo da mnogo toga zabilježim, da ostane kao trajno, nematerijalno blago Crmnice.

RB/BI: Na taj način se sjećamo, i kroz te priče živi i čuveni Badanj, koji je, nažalost, preminuo sa samo 58 godina.

Živaljević: Da, Badanj je otišao rano, ali je živio veoma intenzivno, vjerujem da i dalje u nekoj nebeskoj kafani zasmijava svoje društvo. Ispričaću vam jednu priču koja je mene dovodila do suza. Cijela njegova porodica učestvovala je u jednom velikom humorističkom romanu koji je nastajao u Virpazaru. Tako nam je pričao o svojoj majci i kćerki Jovani kojoj se baba stalno žalila da je bolesna, da jedva čeka da ode na onaj svijet, kod muža, ali je on ne zove. I tako je to trajalo, svaki put kada joj unuka dođe da pospremi i posluži, dok Jovani jednom nije dosadilo, pa joj je rekla: ,,Ada, baba, ako te đed ne zove, ajde ti ga iznenadi neđe”. To je takva vrsta humora gdje druga strana ne može da se naljuti. Oni su pravili pošalice i sa Lanetom, koji je bio majstor humora. Niko nije bio nedodirljiv, svi nekako uđu u tu priču i zadirkivanje. Jednom kada je Lane došao, svi su nagrnuli, djeca, mladi, stari, da im da autogram, a Badanj mu je lakonski dobacio: “Eto vidiš, Lane, koliko ti valja što si sa nama”.

RB/BI: Bar je grad, složile smo se, sa izvanrednim prirodnim i kultorološkim potencijalima, specifičnostima… Kao takav, može biti neiscrpno vrelo inspiracije i istraživanja. Da li imate nekih novih ideja, predloga, kako to valorizovati u turističke svrhe?

Živaljević: Već godinama sakupljam crnogorske legende, kojima sam fascinirana jednako kao i Skadarskim jezerom. Prošle godine sam priredila knjigu “Durmitorske legende” koja je prevedena na engleski jezik i “Prokletijske legende”, koja još nije objavljena. Trenutno radim na knjizi koja će sadržati izbor obrađenih crnogorskih legendi, a iz nje sam izdvojila one koje se odnose na barsku opštinu, koje su mi sada posebno važne, pošto živim ovdje. Pravim prve kontakte sa Turističkom organizacijom, a imam jednu legendu koja mi je posebno draga srcu i mislim da bi mogla da bude povod za neku novu promociju ovog grada, jer se u njoj pominje sirena koja se našla u mreži ribolovca, u barskom zalivu. Veoma mi se dopala ideja da barska sirena postane novi simbol Bara, jer turistima koji se stalno vraćaju ovom divnom mjestu treba ponuditi i novu priču, koja je predivna. Ona već postoji, ja bih je samo malo doradila. Već razgovaram sa jednim slikarem, koji će pokušati da dočara njen lik, a statua barske sirene mogla bi lijepo da ukrasi barsku luku, odnosno marinu.

RB/BI : Da se vratimo i drugim Vašim angažmanima. Završili ste Filološki fakultet u Beogradu, studije Opšte i jugoslovenske književnosti, smjer redaktorsko-lektorski. Za nas, zaposlene u medijima, to je izuzetno važan i potreban posao. Nekada se veoma vodilo računa o tome kako je nešto napisano i izgovoreno, pa je svaka, iole referentna medijska kuća, imala lektora. Kako je danas, koliko je to cijenjen posao i koliko su potrebni stručnjaci tog profila, ne samo za rad u medijima? Radili ste više od sedamnaest godina kao lektor u dnevnom listu ,,Pobjeda”, a zatim i kao stalni saradnik Univerziteta Crne Gore.

Živaljević: Mislim da će se Vaši slušaoci i čitaoci složiti da lektori nedostaju, jer većina danas čita portale, ako ne gleda televiziju ili ne čita novine. Portali, dakle, najbolje pokazuju da lektora nema dovoljno, a da su neophodni. Nisam ja uzalud dvije godine na fakultetu učila taj posao, vježbala, redigovala tekstove iz “Politike”. To je jedan ozbiljan zanat, za koji je potrebna škola, ali i iskustvo. Nije lako postati dobar redaktor-lektor, ali kada to već postanete, onda ne treba da sjedite kod kuće ili radite u prodavnici, već da budete tamo gdje ste neophodni, i to ne samo u medijima. Sve češće slušamo priču o medijskoj pismenosti, djeci je potrebna ta vrsta edukacije, čak se razmišlja i o uvođenju tog predmeta u škole. Mlade generacije se uče pismenosti i kroz medije. Zato je to dodatni motiv, razlog, da lektore ne otpuštamo sa posla, kako se to čini godinama, već naprotiv, da ih upošljavamo i školujemo.

RB/BI: Pišete poeziju i prozu. Mnoge Vaše pjesme inspirisane su prirodom, ljubavlju prema njoj i čovjeku. Kakve poruke nam prenosite kroz stihove?

Živaljević : To je za mene veoma važno – ljubav prema prirodi. Mislim da i mi klizimo, kao i čitav svijet, u denaturalizaciju, dakle, odvajamo se od prirode ili smo već gotovo potpuno udaljeni, nadam se ne bespovratno. Ja sam odrasla u harmoniji sa prirodom, kako u Metohiji, tako i u Crnoj Gori, odnosno na Prokletijama, u Velici, gdje sam provela dobar dio djetinjstva. Otišla sam iz Podgorice i došla u Bar upravo zato što mi je falio taj dodir sa prirodom. Osjetila sam veliku potrebu za prostranstvom i čistim vazduhom, za lijepim pogledom u daljinu…

RB/BI: Rođeni ste u Đakovici, osnovnu školu i gimnaziju završili ste u Peći, dakle, jedan, možemo reći, najvažniji period u životu čovjeka proveli ste na Kosovu. Pročitala sam Vašu divnu priču vezanu za taj prostor koja je dobila odlične kritike i na međunarodnom nivou. Zastupljena je u antologiji ,,Balkanska ženska proza” britanskog izdavača Dedalusa, koja je predstavljena u Londonu. Moram reći da je ta priča, naslovljena “Metohija, goblen bez okvira”, veoma dirljiva, emotivna i autobiografska. Pišete o jednom ljepšem životu, ljubavi i prijateljstvu naroda na Kosovu, različitih vjera i nacionalnosti, što danas izaziva sjetu i žal. Kakva su Vaša sjećanja na taj period života, koja, očigledno, nisu zaokružena tom pričom, jer je ona uvod u roman koji bi trebalo uskoro da bude završen?

Živaljević: Nikako da ga privedem kraju, taman kada pomislim da stavim tačku, sjetim se nečega, pa dodajem, iznova pišem… Razlog je upravo to što je riječ o autobiografskom romanu, trudim da nešto važno ne izostavim. A, kakva su sjećanja? Lijepa, divna. Iako će mnogi reći da je svako djetinjstvo lijepo, mislim da je bila privilegija odrastati u tom periodu, periodu Jugoslavije, i da je bila privilegija odrastati baš na prostoru Metohije. To je bilo vrijeme zajedništva, bratstva, istinskog uzajamnog poštovanja. Nacije nisu postojale, postojali su ljudi, i eventualno neljudi, ali ja se takvih ne sjećam, bar ne u Metohiji. Nesebično druženje, podrška, bez obzira na narodnost, religiju, političko uvjerenje. Imala sam školske drugove svih nacionalnosti i voljeli smo se kao braća i sestre. Kada to danas pričam mojoj djeci, oni ne vjeruju da je vladala takva sloga i ljubav. Mislim da je to bio odraz opšteg stanja u društvu, ondašnjih vrijednosti. Osjećam veliku ljubav prema tamošnjim ljudima i prema Metohiji koja je nevjerovatno područje, kako zbog darova prirode tako i zbog kulturno-istorijskih znamenitosti. Moram reći da mi mnogo nedostaje.

RB/BI: O tome ćemo čitati u Vašem romanu. Da li se osvrćete i na savremeno doba u kojem su, nažalost, mnoge vrijednosti poremećene?

Živaljević: Moje je da prikažem sliku i da svjedočim. Mislim da ta slika dovoljno govori, jer mi danas znamo kako je, ali moramo znati i kako je bilo, i, naravno, zapitati se što se desilo sa nama.

RB/BI: U Baru, gdje sada živite, osnovali ste Književni klub “Tri zrna”. Kako je zamišljen i zašto “Tri zrna”?

Živaljević : Klub okuplja ljubitelje pisane riječi i knjige. Okupljamo se, čitamo, komentarišemo djela, pišemo. Postoji veliko interesovanje, čak nam dolazi Brigita Antoni iz Ulcinja, mislim da će klub tek da zaživi na pravi način. Tri zrna su simbol, a došla su iz legende vezane za Jelenu Balšić. Bila je u svađi sa svojima iz Gluhog dola i sela Sotonići, pa ih je proklela da nemaju ribe. Oni su odlučili da idu kod nje u Elbasan i zamole je da im oprosti i skine prokletstvo. Gospodarica se smilovala, jer je bila ženskog, mekog srca, dala im je nešto zamotano u svileni rubac. Rekla im je da to nešto bace u Velje oko, pa će se riba nakon toga pojaviti. Ribari, radoznali, kod Bojane odmotaju maramicu i iz nje ispadoše u vodu dva zrna i od tada, kaže legenda, u Bojani ima dosta ribe. Krenuli su dalje i kada su stigli u Vir, odmotali su ponovo maramicu i razmišljali, kada su već izgubili dva, kako im ne znači ništa ni to jedno zrno, pa su ga bacilli u jezero. Od tada, na tom mjestu uvijek ima ribe i danas, što se može vidjeti sa starog, kamenog mosta, a Gluhodoljani i Sotonići, zbog radoznalosti i nepoštovanja kraljičinih preporuka, ostadoše bez svoje ribe.

RB/BI: Dakle, još jedna divna legenda vezana za naš prostor. Hvala na gostovanju i što Vašim angažmanom na raznim poljima dajete dragocjen doprinos kulturi Bara i Crne Gore, njihovoj turističkoj promociji i valorizaciji.

The post Živaljević: Barska sirena – nepoznata legenda o Baru first appeared on BARinfo.

“Taj koncept smo primijenili i ovoga puta, jer je sasvim dobar, ali kako su već počela razmišljanja o trećem festivalu, koji će biti naredne godine, zaključili smo da ima osnova da ubuduće traje ne jedan nego dva dana”, kazala je u razgovoru za Dnevne novine organizatorka Sonja Živaljević.

Kada je u pitanju humor, prisutni će uživati u prepoznatljivim skečevima popularnog humorističkog dvojca “Kumare”, ali i nastupu stand-up komičara Andrije Dabanovića.

Glumac i pjesnik Dejan Đonović, kao urednik programa za djecu, pripremio je duhovit kviz, ističe Živaljević, pa ćemo vidjeti koliko djeca iz OŠ “Jovan Tomašević” u Virpazaru poznaju Nacionalni park Skadarsko jezero, ali će uz to mališane zabaviti i svojim duhovitim pjesmama i gitarom. U dječjem programu, između ostalog, učestvovaće i podgorički hor Zvjezdice.

Likovni dio festivala čini izložba djela dvanaest karikaturista iz regiona na ekološke teme, sa fokusom na zaštiti vidre, kao i dodjela nagrada najboljim učesnicima.

I ljubitelji džeza i starogradske muzike će uživati u nastupima Šula Jovovića i ansambala Prijatelji i Piva džez bend, dok će u književnom dijelu biti promovisane dvije knjige: “Đe me čudo nađe”, zbirka anegdota iz Crmnice koju je priredila Živaljević, i “Trema” Dejana Đonovića. A kako se ispostavilo, drugo izdanje festivala je čekalo upravo objavljivanje zbirke anegdota iz Crmnice.

“‘Đe me čudo nađe’ je knjiga kojom sam željela da pokažem specifičnosti crmničkog humora i duha. U njoj su ‘svježe’ priče Crmničana, ali i one starije, zapisane, kao i odlomci iz djela više autora porijeklom iz Crmnice, kao dokaz za teoriju o ‘crmničkom genu’. Knjiga je u štampi, nadamo se da će dio tiraža stići na vrijeme kako bismo je promovisali na festivalu. Ako i ne stigne, biće za priču, još jedna anegdota na festivalu”, ističe autorka.

Humor je, prema njenom mišljenju, zapravo, vrlo ozbiljna stvar, a ovaj festival je prilika da se afirmiše u najboljem obliku.

“Željeli smo da afirmišemo zdrav, plemenit, ljekovit crmnički humor i zdrav, plemenit, ljekovit duh, neodvojiv od zdrave životne sredine.

Humor se često potcjenjuje. On je, danas, najvitalniji dio narodne, usmene književnosti. Epska i lirska pjesma se rijetko mogu čuti, poslovice još rjeđe, a šala, anegdota opstaju. Festival je prilika da ukažemo na to, kao i da najmlađe podstičemo da se izraze, nesputano, s radošću i smišljajući dosjetke i replike ‘dim u dim’vježbaju svoj um i maštu. Život čine lakšim i ljepšim”, pojašnjava ona.

Ideja o festivalu pojavila se tokom nastanka knjige “Priče iz Badanja”, koju je 2016. organizatorka i autorka Sonja Živaljević priredila zapisujući anegdote i kazivanja Nenada Petranovića Badanja, vlasnika čuvene konobe “Badanj” u Virpazaru, stjecišta umjetnika svih vrsta iz čitavog regiona.

Organizaciju festivala su pomogli Kulturni centar Bar i Turistička organizacija Bara, Nacionalni parkovi Crne Gore, a među prijateljima festivala su i crmnički ugostitelji i preduzetnici, kao i studio Radna soba i Izdavačka kuća “Gligorije Dijak” iz Podgorice.

“Svi su oni uvidjeli značaj ovog kulturnog festivala. Kao inicijatori, Nenad Petranović i ja smo srećni što je ideja prihvaćena i što će festival zaživjeti. Kulture, a posebno kvalitetnog humora i humora uopšte nikad dosta”, zaključuje Živaljević.

The post U subotu Virski festival humora first appeared on BARinfo.