Sonja Živaljević, naša sugrađanka, gostovala je u Radio Baru 2024. godine, povodom izlaska iz štampe knjige za djecu “Komske priče I” (koju je uradila zajedno sa poznatim dječjim piscima Velimirom Ralevićem i Žarkom Vučinićem i koju su kritičari nazvali našim “Hari Poterom”) i brojnih projekata vezanih za Bar i Crnu Goru. Govorili smo i o “Barskoj sireni”, ali i najavili drugo izdanje “Komskih priča”, kao i legende o našim najpoznatijim planinama. Krajem 2025. godine ugledale su svjetlost dana dvije knjige “Komske priče II” i “Prokletijske legende”. Ovoga puta razgovarali smo o tome što nam one donose, koliko su značajne za obrazovni proces, pravilno dječje odrastanje i razmišljanje, ali i o legendama koje su veoma atraktivne i zanimljive, i daju dragocjen doprinos turizmu i valorizaciji naših vrijednosti i u te svrhe.  

RB/BI: “Komske priče II” ili “Čuvari Blaga” su nastavak Vaše prve knjige za djecu, koju ste radili u koautorstvu sa poznatim dječjim piscima Velimirom Ralevićem i Žarkom Vučinićem. Ponovo ste zajedno, i kao što ste obećali, pred nama je drugo izdanje. Da li su likovi isti, koncepcija, poruke?

Živaljević: Na moju veliku radost, ali i Velimirovu i Žarkovu, uspjeli smo krajem prošle godine da objavimo “Komske priče II “. Čitav ovaj projekat, da ga tako nazovem, zasnovan je tako da je nastavak prirodan. Mi smo započeli rad i na trećoj knjizi, jer to je neki minimum – odraditi trilogiju. Prije svega, jer je mjesto radnje planina koja ima tri vrha, knjigu pišu tri pisca, a na Komu postoje tri carstva. Likovi su, uglavnom, već poznati – vile, divovi, zmajevi, plemena komska, Ungrevi (staro pleme koje je živjelo na Komovima nekada, a možda je još uvijek tamo na neki način), ali tu si i ptice, brojne životinje koje, takođe, imaju svoju ulogu. U prvoj knjizi fokusirali smo se na narodne legende, koje obuhvataju, između ostalog, i aždaju koja spava u korijenu planine (koja će da se probudi i uzdrma Komove, jer je najavljena gradnja tunela kroz planinu, dakle, poslali smo ekološku poruku o potrebi zaštite prirode i ove planine), a u drugoj knjizi smo se bavili legendama o zakopanom blagu. To je bila podloga, jer zaista postoji legenda da su razni ljudi nekada na Komovima skrivali blago, što ima i istorijsku pozadinu. Preko Komova ide Rimska stara cesta, kasnije, u srednjem vijeku, tuda je transportovano blago, srebro iz rudnika Brskovo sa Bjelasice, u dolini Lima su bili brojni manastiri, crkve u kojima je sakrivano to blago od napadača. Kom je uvijek bio pristupačan za to, kako zbog gustih šuma, tako i pećina koje su pružale mogućnost da se razne dragocjenosti i blago sačuvaju. Narod je, naravno, o tome pričao, malo i izmišljao, ali u svemu ima istine. Ključna poruka jeste “šta je blago”, “šta su vrijednosti”? Na to smo, kroz priče i pjesme, htjeli da ukažemo djeci.

RB/BI: Podsjetiću, odnosno nadovezaću se na Vašu priču o prvoj knjizi, u kojoj ste, kao šte ste kazali, željeli da skrenete pažnju na očuvanje prirode, kako se ne bi gradio tunel kroz Komove. Kada je knjiga bila pri kraju, zaista je došlo do pomjeranje trase auto puta. Da li je to bila koincidencija?

Živaljević: Potpuno slučajno. Kada smo mi već završili knjigu, objavljena je vijest da je EU tražila da se što manje interveniše u tom prostoru, da se pomjeri trasa, upravo da bi se sačuvala planina, iako nisu znali za aždaju.

RB/BI: Nova knjiga, dakle, govori o ozbiljnoj temi – životnim vrijednostima, ali pišete na lepršav, raspjevan, pa čak i humorističan način, zanimljiva je čak i za odrasle. Imate li povratnu informaciju od čitalaca?

Živaljević: Da, veoma je dobro prihvaćena i od odraslih.  Da li su bogatstvo – srebro, dukati, zlato, ili su to drugarstvo, prijateljstvo, ljubav? Mi o tome govorimo na veoma pristupačan način, ozbiljno, ali uz puno humora i radosti, zbog čega knjiga sigurno nailazi na dobar prijem. To je, zapravo, najveći kvalitet druge knjige.

RB/BI: Čini mi se da se malo razlikuje od tradicionalnih bajki, je li tako?

Živaljević: Razlikuje se mnogo. Ovo je ključna razlika – klasična bajka, iako ima srećan kraj, veoma je ozbiljna, na momente strašna, sa raznim čudesima i zlim likovima. Nijedan naš junak nije zloban, zato jer takvih likova nema u narodnoj književnosti nastaloj na tim prostorima. Tipično za Kom i legende vezane za njega, jeste izostanak zla. Na primjer, u komskim legendama uopšte nema đavola. Komske vile su sve dobre. Kod njih nema ljubomore, zavisti, ubijanja iz tih poriva. To je veoma zanimljivo. Kom jeste planina koja, zbilja, zrači pozitivnom energijom, privlačnošću i ljubavlju. Nevjerovatan je broj ljubavnih, čobanskih pjesama koje su nastale na Komu. Nije neophodno zlo da bi došlo do konflikta i drame. Ovo je vrijeme koje je prepuno nasilja i zla. Djeca se od najranijeg djetinjstva, putem igrica, suočavaju sa ogromnom količinom zla, i mi smo upravo htjeli da pokažemo da postoji drugačiji način bitisanja. To ne znači da nema akcije, avantura, konflikata, sve se to dešava, sve to je život, ali nasilje nije neophodno.

RB/BI: Već imamo u stvarnom životu dosta nasilja, i možda će taj način pričanja biti prijemčiviji i za djecu i za odrasle. Ali, uz sve te poruke, knjiga je edukativna i u drugom smislu – uveli ste u priču  umjetnost , modu, film, nauku, književnost… Da li je vaša tendencija bila i to – da ove oblasti približite djeci, da na drugačiji način doživljavaju umjetnost?

Živaljević: Upravo. Htjeli smo da im poručimo, prije svega, da na drugačiji način posmatraju svoju okolinu, svoju zemlju, prirodu kojom su okruženi. Da upoznaju planine, jer bez obzira na more, one su nešto što, takođe, čini Crnu Goru, na veoma prepoznatljiv i upečatljiv način. Kom je jedna od prekrasnih planina. Ako nešto nauče o njoj, to će ih podstaći da istražuju, posjete, edukuju se i o drugim prelijepim crnogorskim planinama. Mi smo pokušali na ovaj način da im približimo taj svijet i da ih vratimo prirodi, jer djeca su danas fokusirana na telefone, nemaju kontakt sa biljkama, ne druže se stvarno, ne druže se sa životinjama, ne slušaju ptice. A, onda smo se u pričama bavili i modom, umjetnošću…

RB/BI: Likovi su veoma živopisni, jezik je, takođe, zanimljiv, jer uz arhaične riječi koristite mnoge nove kovanice, u čijem je korijenu često riječ “kom”. Što ste time željeli da naglasite i postignete?

Živaljević: Da, knjiga je leksički veoma bogata, otvara je upravo pjesma o grofu Apostrofu sa riječima. Uz lokalizme, riječi sa tog prostora, kultne, epske pjesme, uveli smo nove izraze sa kojima smo se malo poigrali.

RB/BI: Ima i pjesama pisanih u epskom desetercu, je li tako?

Živaljević: Ima, to je pjesma koja predstavlja uvod u priču o skrivenom blagu, odnosno jednom od njegovih čuvara, a to je šišmiš, naravno u pećini, koji čuva i broji blago.

RB/BI: Da ne zapostavimo  Vaše kolege, autore, Velimira Ralevića i Žarka Vučinića, sa kojima ste pisali “Komske priče I i II”. Ko je bio zadužen za pjesme, ko za prozu, ili ste sve zajedno radili i dopunjavali se?

Živaljević: Komskih priča ne bi bilo bez Velimira i Žarka. Ovo je zajednički rad, u svakom smislu – od početničkih ideja, do posljednje verzije teksta. Neke priče, pjesme je započeo jedan autor, a onda bi se drugi uključivali, davali predloge, mijenjali. Prosto su se neki naši različiti talenti, a zajednička volja, želja i ljubav ujedinili. Recimo, Velimir je neprikosnoveni majstor rime, Žarko mag zapleta, a što se mene tiče, mislim da mi nekako “leži” da napravim koncept, uglavnom, to je zajednički rad. Dešavalo se da ja započnem priču, pa stanem, jer ne znam kako ću dalje. Onda oni uskaču sa idejama, ili napišu dio, ili neko drugi nešto napiše, pa se svi nadovezujemo, unosimo svoj dio kreativnosti, mašte, imaginacije. Često nastale priče ili pjesme proizvode nove, kao nastavak, ili budu inspiracija za nove ideje. Zaista, jedna divna, fantastična saradnja tri autora, što je rijetkost u književnom svijetu. Nosila nas je građa, i mi danas nismo sigurni čiji je koji lik, ideja, ko je dovršio neku pjesmu ili priču.

RB/BI: Kritičari su već kao odličnu ocijenili ovu knjigu, predlažu je da bude uvrštena u školsku lektiru, ali i navode da je veoma prilagodljiva za postavljanje na pozorišnu scenu, da mnoge priče iz knjige mogu i da se pjevaju. Što mislite o toj ideji, i da li ste već negdje promovisali knjigu?

Živaljević: Ove knjige, i prva i druga, mislim da su višestruko korisne, jer ne moramo samo da uživamo u njihovom čitanju, već možemo zaista da ih uključimo u obrazovni proces, jer djeca čitaju, ili su u obavezi da čitaju, mnoge stvari koje su njima strane ili su već prevaziđene, posebno lektire. Taj izbor je već definitivno, nešto što mora da se mijenja.

RB/BI: I mora da se prilagođava savremenom dobu. Kritičarka, Nataša Peković je, između ostalog, napisala da je ova knjiga “raspjevana bajkovita svevremenost” i da, u stvari, korespondira sa modernim potrebama i načinom življenja. Slažete se sa tim stavom – da ove priče i pjesme mogu da budu postavljene na scenu?

Živaljević: Apsolutno. Svaka pjesma, priča i “Komske priče I”, jer sve što je sadržano u ove dvije knjige, može se posmatrati kao jedna cjelina, mogu poslužiti kao odličan predložak za dramski tekst, pa i treća, koja je u procesu pisanja. Jer, imamo dramski zaplet, postoji mnogo različitih likova, ali i kostimi, kao i scenografija, mogu biti veoma inspirativni i živopisni. Te divne, prelijepe komske vile, zmajevi, divovi, čuvari blaga, djevojčica i drugi, mogu biti idealni glumci.

RB/BI: Da li ste bili u prilici da odradite promocije, kako bi knjige bile dostupnije djeci, da li imate saradnju sa školama kako bi ovo štivo, koje je izuzetno edukativno i ljekovito u vremenu nenaklonjenom djeci i obrazovanju, bilo dostupno što širem krugu mlade populacije?

Živaljević: Nove “Komske priče” izašle su krajem godine, još nismo stigli da ih promovišemo, ali već se dobro prodaju, posebno uoči Nove godine i Božića. Knjiga je kupovana za poklon djeci, a prva je u raznim gradovima naišla na odličan prijem. Djeca su, na primjer, u Kolašinu na trgu, radila ilustracije priča i pjesama kako su ih oni vidjeli i doživjeli. Sa školama tek treba da razgovaramo, na promociji prvih “Komskih priča” u biblioteci “ Ivo Vučković” u Baru bili su učenici OŠ “Anto Đedović” ali, svakako bi morali i trebalo bi da škole, odnosno menadžment, imaju sluha , prvenstveno zbog djece, za takvim vidom promocije. Izuzetnu podršku dobili smo od Ministarstva kulture, koje je finansijski podržalo štampanje prve, druge, a nadamo se i treće knjige, dok su, neuobičajeno, za to bili nezainteresovani u Ministarstvu prosvjete, Zavodu za školstvo i još nekim institucijama.  

RB/BI: Kada smo kod ilustracije, moram reći da su knjige u tom smislu izuzetno opremljene i da na veoma prijemčiv, upečatljiv način prate tekst. Ko je bio zadužen za taj dio?

Živaljević: Slažem se, ilustracije su predivne, a radila ih je, kao i za prvu knjigu, Nikoleta Ćorović koja je završila Grafički dizajn na Cetinju.

RB/BI: Da se osvrnemo i na drugu knjigu, čiji ste Vi autor, samostalno, “Prokletijske legende”. Prilikom prethodnog gostovanja konstatovali smo da ste fascinirani Crnom Gorom, njenom prirodom, planinama, morem, bogatim kulturno – istorijskim nasljeđem (zato i živite, kako ste nam kazali, u Baru). Radili ste mnoge projekte, prije svega, u saradnji sa turističkim organizacijama koji upravo promovišu te vrijednosti, istraživali, sakupljali predanja i legende. Već ste objavili  knjigu “Durmitorske legende”, a kako je nastala nova posvećena Prokletijama? Da li ona sadrži priče koje su utemeljene u narodu, narodnom sjećanju i predanju ili su plod Vaše imaginacije, mašte?

Živaljević: Kako naša sela odumiru, tako odumire i narodna književnost. Nažalost, mi imamo ono što je zapisano u XIX vijeku i prvoj polovini XX. Međutim, legendi ima još, i još o njima možemo slušati sve dok ima starih ljudi koji ih znaju i čuvaju u sjećanju. Zbog nestajanja mnogih divnih legendi osjećam duboku žal i tugu, a posebno sam ih zavoljela radeći upravo te projekte koje ste pomenuli. To me podstaklo da se tome posvetim, dam im novi život, sačuvam ih, i sa druge strane, dam doprinos turističkoj promociji, jer znam koliko su one značajne za marketing s obzirom na trendove i zahtjeve savremenih turista. Oni žele kompletan doživljaj kada posjećuju jednu destinaciju. Znaju šta je prirodna ljepota, cijene takve vrijednosti i žele priču. Na sreću, u Crnoj Gori imamo nevjerovatno blago kada je u pitanju narodna književnost, mislim da toga nismo svjesni. Imamo, ne samo prirodnu ljepotu, već jednu dugu istoriju, dužu od naseljavanja Slovena, i sve je to legenda na neki način zabilježila. Legenda je bila nepisana istorija. Zato je ona dragocjena, jer čuva priče iz daleke prošlosti, ali istovremeno, taj mitski svijet legendi i zrna istine, su važni za našu budućnost – za turizam, prvenstveneno. Otuda ta neka moja opsesija legendama.

RB/BI: Kako ste dolazili do njih, da li ste razgovarali sa starijim stanovnicima naših planina, i ono što sam Vas već pitala, da li su mnoge domaštane u Vašoj knjizi?

Živaljević: Nešto je zapisano, kao što sam kazala, u XIX i XX vijeku, nekih stvari se ljudi i danas sjećaju, ispričaju mi ono što su njima prenosili baba, đed, a prikupila sam i ono što je zapisano u literaturi. Stalno sam istraživala, zapitkivala, a u jednom dijelu imam samo fragmente pojedinih legendi koje su preživjeli vjekove. Trudim se da to rekonstruišem, jer u njima vidim potencijal. Legenda je takva, ona se “ne ljuti” ako je mi doradimo, domaštamo, jer ona tako živi. Ona se kroz usmeno prenošenje neprekidno mijenja, i to je ono što mene fascinira kod nje. Ona je mekana kao glina, u njoj imamo uvijek neke sjemenkice koje traju, ali ostalo možemo da oblikujemo po sopstvenoj volji. Nije nikakav grijeh dopisati, domaštati legendu kada je već imamo u nekom obliku. To su radili mnogi prije nas, i to osjećanje da i vi učestvujete u tom procesu, sa jedne strane relaksira autora, a sa druge pruža osjećaj ponosa, jer svi mi koji radimo na tome smo, u stvari, čuvari blaga i prenosimo ga budućim generacijama. I one mogu kasnije raditi na legendama, obrađivati ih, praviti strip, film, pozorišnu predstavu, seriju suvenira, štampati likove na majicama… One i na taj način žive. Zato je legenda kao književna vrsta fascinantna.

RB/BI: Kako izgledaju “Prokletijske legende”? U knjizi su razne zanimljive priče, pa i one vezane za to kako su nastajali pojedini toponimi, običaji, kako su razmišljali preci i čime su bili preokupirani, je li tako?

Živaljević: “Prokletijske legende” su veoma interesantne, prije svega one vezane za Plavsko i Hridsko jezero, posebno priča o plavoj aždaji za koju ni ja nisam znala. To je nevjerovatna priča koja može, zaista, da se prenese na film ili pozorišnu scenu, i koja je mnogo više od obične maštarije. To je jedna duboko psihološka priča o tome kako nastaje zlo u nama, o tome da zlo ima uzrok i nastaje iz bola. Upućuje nas da razmišljamo tako na tu temu, da tražimo načine kako nekoga osloboditi od tog zla, od bola, dati mu normalan i zdrav život. Dakle, ova priča je mnogo više od bajkovitih naracija i maštarija o dobru i zlu. Ono što jeste karakteristično za Kom – na njemu nema đavola, a Prokletije, s obzirom  na ime, koje je legendrano, imaju “Đavolji grad”, a postoji i nekoliko verzija kako je nastalo to krakteristično ime. Jedna je, najpoznatija, a vezuje se za majku koja je izgubila trojicu sinova zbog vile, jer su svi bili ljubomorni i svaki je želio vilu samo za sebe. Na kraju su ubili jedan drugog, a majka je zavikala “Vilo, Prokletijo”. Postoji i druga legenda koja je zanimljiva jer spaja Podgoricu i Prokletije. Radi se, zapravo, o caru Dukljaninu i njegovom bratu i sestri. Da se Dukljanin ne bi oženio rođenom sestrom, drugi brat je sa njom pobjegao na sjever. Došli su u te hladne planine i tamo se smrzli. Zbog surovosti klime, te planine su nazvane “prokletim”. Međutim, one uopšte nisu proklete i strašne. Ja sam odabrala da ove dvije legende smjestim u knjigu, jer uvijek imate izbor, a smatrala sam da su one reprezentativne, obuhvataju više likova i lokacija, što je, takođe, bilo opredjeljujuće za mene.

Izdanje “Prokletijske legende”, uz Ministarstvo kulture, podržala je i Turistička organizacija Gusinja, “Durmitorske legende” TO Žabljak, a “Komske priče I”  i “Komske priče II”, takođe, uz Ministarstvo kulture, Turističke organizacije Andrijevica i Kolašin, prepoznajući njihov značaj u tirističke svrhe i valorizaciju. Podrška će stići, kazala je autorka, i za  “Bjelasičke legende”, koje piše, i koje će zaokružiti trilogiju o našim najznačajnijin planinama i legendama vezanim za njih. Ono što nedostaje, smatra autorka, jeste pomoć za prevod knjiga na engleski jezik, kako bi bile dostupne inostranim turistima i u potpunosti opravdale svrhu.

Sonja Živaljević je književnica, književna kritičarka, lektorka, inicijatorka brojnih zanimljivih projekata koji promovišu Bar i Crnu Goru. Radila je u dnevnom listu “Pobjeda”, kao lektorka – redaktorka, urednica u Izdavačkoj kući “Nova knjiga”, osnovala je i bila urednica i IK “Gligorije Dijak”. Piše poeziju, prozu, reportaže, tekstove za nacionalni i druge turističke sajtove, brošure, vodiče, scenarije… Njena poezija zastupljena je u više antologija i prevođena na italijanski i engleski jezik. Monografije, čija je autorka ili koautorka, takođe, su prevedene na više jezika. Izdanja o Crnoj Gori, koja potpisuje kao urednik ili priređivač, dospjela su na sve kontinente – prvi ilustrovani crnogorski kuvar “Slađe od meda” na pet jezika, prva knjiga o Skadarskom jezeru na tri jezika, “Čudesne planine Crne Gore”, “Durmitorske legende” i druge. Pokrenula je i uređivala časopis za ljubitelje prirode “Jutro”, kao i “Dar”, list kompanije “Savana”.

Lektorka je brojnih književnih djela, školskih i univerzitetskih udžbenika, publikacija, stručnih radova i časopisa. Redovna je lektorka – saradnica Univerziteta Crne Gore.

Posljednjih godina živi u Baru, a za naš grad je, kako nam je kazala, vezuje poslovna saradnja koja datira mnogo davno, ali i fascinacija barskom opštinom, prvenstveno Crmnicom i Skadarskim jezerom, o kojima je objavila više knjiga.