RB/BI: Aco, dobro došli u Radio Bar. Bar i Crna Gora su ponosni na vas.

Vulević: Bolje Vas našao, želim da se zahvalim na pozivu i gostovanju. I, želio bih da pozdravim sve sugrađane.

RB/BI: Na početku, iskrena zahvalnost što ste u ime naroda Crne Gore pružili ruku pomoći, pokazali humanost, empatiju i hrabrost. Podsjetimo, spasili ste dva života. Zamoliću Vas da kažete ko je, zahvaljujući crnogorskim spasiocima, nastavio da živi? Ko su to dvoje ljudi koji će vas pominjati dok postoje?

Vulević: Naš tim je tokom tri dana akcije koju smo sprovodili na teritoriji Hataja spasio dvije osobe, od kojih je jedna gospođa Selma, a drugi je mali dječak Ahmed, od svega četiri godine. Ne mogu da vam opišem osjećanja koja smo imali prilikom tih akcija, jednostavno fale riječi. Ali, zahvalni smo što smo imali priliku da im pomognemo i što smo im pomogli. Kompletnu situaciju umnogome je otežavalo što je na tom podneblju situacija „naelektrisana“. Brojne su bile barijere – vjerske, jezičke… Morali smo da budemo vrlo oprezni i senzibilni, da se ponašamo u skladu sa tamošnjim pravilima i običajima… Dječak nam je donio sreću i probudio nadu. Dok je još bio zatrpan, pitao sam kako se maleni zove. Ahmed, reče neko. U tom trenutko zagrmjelo je deset glasova koji su urlali njegovo ime: Ahmed! – prolamali su se uzvici… I sada drhtim kada se sjetim te scene… Niko ne može ni pojmiti šta smo tamo prošli. Nismo znali gdje se nalazimo, nismo mogli sebe da kontrolišemo u emocijama. Svaka čast momcima – 23 čovjeka funkcionisali su kao jedan, bili smo kao mašina. To objašnjavam balkanskim mentalitetom, snažnim emocijama koje upravljaju našim umovima i tijelima….

Kada smo izvukli Ahmeda, odjednom se iza mene našlo deset ljudi koji su pokušavali da me zagrle. U momentu sam se uplašio, srce je počelo da lupa, nisam prepoznao o čemu se radi. Čučnuo sam i počeo da plačem od sreće. Ljudi su prilazili da me grle i ljube. Beskrajno zahvalni. Strahovit naboj emocija, sreće. Ahmeda je, kada smo ga izvukli, identifikovao rođak. Preživio je zahvajujući majci koja se u trenutku potresa svila nad njim, zaštitila ga… U tom položaju, čuvajući sina, je umrla. Pronašli smo ga poslije 100 sati provedenih ispod ruševina. Bio je vreo, jer je nad njim bilo majčino tijelo koje je već bilo u fazi raspadanja. To ga je spasilo. U bolnici su mu morali amputirati nogu. Njegova četvoromjesečna sestra je poginula. Do dječaka je prvi stigao kolega Ilija. U trenutku kada smo spasili Ahmeda, zagrlio sam Idža. Sav se tresao. Sa velikom mukom i tragedijom smo se suočili… Selmin muž je preživio, a u kući iz koje smo je iznijeli, ostala su tri tijela mladih momaka, za koje prepostavljamo da su joj sinovi. Tu kuću smo prije nego što smo izbavili ženu, dva-tri puta bezuspješno pretraživali. Što se tiče akcije spašavanja, vremensko ograničenje ne postoji – ideš dok ne pronađeš i spasiš. U momentu kada je naš povratak za Crnu Goru već bio izvjestan, mi spakovani za polazak, čeka nas autobus koji treba da nas odveze do aerodroma…, dolazi čovjek sa riječima „dobili smo znak da ima živih“. Za dva minuta svi momci su bili u radnim uniformama, a za pet minuta smo bili na terenu i počeli da radimo. Nažalost, ispostavilo se da na tom lokalitetu preživjelih, ipak, nema. Da je bilo drugačije, u nastojanju da spasimo život, izgubili bismo konekciju sa prevozom, ko zna kako bi se odvijale stvari, jer bi sve što se uradilo po pitanju naše evakuacije, propalo. Pokušaću da cjelokupno iskustvo sažmem u jednu rečenicu: jedan Aco, jedan Peđa, jedan Dragan, jedan Balša su pošli, a vratili su se drugi Aco, Peđa, Dragan i Balša. To je tuga. Ljudi su izgubili čitave familije, sve što su stvarali čitavog života, oni ne znaju kako da krenu u sjutra. Mi smo od svih tih slika i zvukova bili raspolućeni – dio nas je bio na terenu, dio sa našim familijama, a u svakom djetetu u Turskoj vidiš svoje dijete. Ne mogu da nađem prave riječi… Srce i misli su nam u Turskoj i po povratku u našu Crnu Goru. Za taj narod kraj užasima se ne nazire. Krenuće epidemije, duge cijevi su „ušle u priču“, počeo je obračun sa lopovima. Jedne noći su nas podigli u jedan poslije ponoći, vičući „bomba, bomba“. Taman smo bili legli. Nosim obuću broj 46, a u tom momentu su mi one 42 koje sam zgrabio, bile taman. Opšti haos. Niko od ekipa iz Srbije, Hrvatske nije prošao to što smo mi iz Crne Gore prošli.

RB/BI: Ima li nade da ispod ruševima i dalje ima preživjelih?

Vulević: Čovjek je čudna mašina. Ima nade. Poslije zemljotresa na Haitiju 2010. godine, spasioci su poslije 28 dana ispod ruševina pronašli živog 28-ogodišnjaka. Ako je čovjek zatrpan, a nije povrijeđen, uvijek postoji nada.

RB/BI: Nisu sve akcije imale srećan kraj. Ispod betonskih blokova izvlačili ste i smrtno stradale?

Vulević: Cilj naših akcija na terenu u ovakvim situacijama je prvenstveno spašavanje života. Tako da su akcije spašavanja, akcije izvlačenja smrtno nastradalih osoba bile u drugom, ili eventualno u prvom planu, ukoliko su te osobe bile prepreka da dođemo do živih koji se nalaze u ruševinama. Tako da se nismo bavili izvlačenjem nastradalih osoba, samo pretragom i spašavanjem živih. Malo je teško shvatljivo i teško je nama spasiocima da tako radimo, ali to je princip  koji moramo da poštujemo, jer je život ispred svega, zato se i zovemo spasioci. To je priča koju moramo da pratimo do kraja.

RB/BI: Vjerujem da su, ako uopšte postoje, izuzetno rijetki oni koji prošle sedmice, a evo i na početku ove, skrolujući vijesti na društvenim mrežama, najviše pažnje nisu posvetili ovoj katastrofi i ogromnoj tragediji koja je pogodila Tursku i Siriju, sa čime ste se susreli kada ste sletjeli u Tursku? Šta ste tamo zatekli? Kako ste krenuli u akciju?

Vulević:  Prva konekcija avionom nam je bila Podgorica – Istanbul, zatim Istanbul – Adana. Adana je inače grad s kojim je grad Bar pobratim. Odatle smo išli do Hataja, nekih 180 km autobusom. Što smo se više približavali Hataju, uvidjeli smo silinu i obim razornog zemljotresa. Ali kada smo došli na samu lokaciju u Hataj, suočili smo se sa nevjerovatnom situacijom, to je apokalipsa. To je nestvarno. Ne znate gdje ste došli, ne znate šta da radite, nemate logistiku kakvu ste trebali da imate. Ali, uglavnom, krenuli smo u akciju možda nekih pola sata nakon dolaska.

RB/BI: Prije nego što smo ušli u studio Radio Bara, kazali ste mi da su vas ljudi tamo dočekali tako da su izazvali u vama snažne emocije, u vama su zaista gledali spasioce.

Vulević: Istina. Postoje principi rada u ovakvim situacijama, kako se šalju ekipe, šta se očekuje tamo gdje ste locirani. Postoje baze operacija gdje se nalaze svi spasioci, odakle se spasioci raspoređuju po terenu. U našem slučaju toga nije bilo. Mi smo direktno iz autobusa locirani u centar djelovanja. Znači na sektor „C“ u Hataj. Smješteni u šator i po, bez logistike i podrške Afada sa turske strane koja nam je bila obećana. Znači, morali smo da se sami snalazimo, da formiramo kamp, nismo imali prevodioca, posao su nam otežavale i jezička i kulturološka barijera, sve je išlo protiv nas. Međutim, našim prvim djelovanjima pokupili smo simpatije i povjerenje mještana i stvarno smo imali njihovu punu podršku, mogli smo da završimo sve u vrlo kratkom periodu. Nevjerovatno kako smo se prilagodili i kako su nas ljudi prihvatili. Što se toga tiče, mogao bih da pričam do sjutra neke detalje, ali ne želim da pretjeram.

RB/BI: Šta je bilo nateže, Aco? Šta je za spasioce bio najveći izazov, najteže i najriskantnije?

Vulević: Sam naš posao u vezi sa ovom, ali i svakom akcijom u koju ulazimo kao vatrogasci-spasioci, je to pod velikim stepenom rizika, jer nikad ne znate kako će sama akcija, bilo to gašenje požara, izvlačenje iz ruševina, saobraćajnih udesa, da krene. Uvijek je tu više stvari koje ne idu na ruku, nego onih koje vam idu u prilog. Što se tiče konkretno Turske, najveća je bila borba spasioca sa emocijama, znači samih sa sobom. Morali smo da donosimo neke odluke koje su u nekom redovnom životu vrlo teške. Morate da kažete osobi kojoj je čitava porodica nastradala, i koja leži pod ruševinama, da ne možete da mu pomognete. Da momku od 30 godina, kome je ispod ruševina supruga i četvoro djece, morate na kraju da kažete da ne možete da mu pomognete.

RB/BI: Kako je reagovao?

Vulević: Ne mogu da Vam opišem. On je bio zahvalan kao da smo mu izvukli porodicu živu i zdravu, jer smo jedini koji su za četiri dana nešto pokušali. Četiri dana on nije imao pomoći, nije imao kome da se obrati ni za šta. Nakon te akcije, čitav taj sektor „C“ je bio uperen prema nama. Znači, oni su u nama vidjeli zrak svjetlosti, tračak nade da ćemo da im spasimo najbliže. Nekima smo to uspjeli, mnogima nismo.

RB/BI: Dali ste sve od sebe.

Vulević: To bez daljnjega. Ne 100 posto, to je mnogo više nego 100 posto. Mnogo teška situacija, mnogo lomova u nama. Stvarno nije bilo ni jednostavno ni lako.

RB/BI: Često smo tokom proteklih dana mogli pročitati i čuti da je osim nevjerovatno teških posljedica potresa, užasnih vremenskih uslova, velike hladnoće, kao i nedostatka hrane i vode, situaciju dodatno otežavalo što nema dovoljno spasilaca u trenucima kada je svaki minut od neprocjenjive važnosti. Kakva su iskusva crnogorskog spasilačkog tima? Eto kazali ste da ste im vi bili tračak nade u tom dijelu grada. Da li je još neko od vaših kolega možda iz nekih drugih zemalja bio tu?

Vulević: U tom sektoru gdje smo mi bili, logistika sa sistemom s kojim je trebala da funkcioniše, nije funkcionisala. Mi smo bukvalno sve sami organizovali, znači od nabavke agregata, benzina, hrane, vode, sve je to u okviru tog sektora „C“ funkcionisalo zahvaljujući volonterima kojih je bilo dosta. Međutim, na samom sektoru „C“ u Hataji nije bilo profesionalnih spasilačkih jedinica. Sporadično su se pojavljivali ljudi iz Afada (njihova specijalistička jedinica za ovakve stvari), ali, specijalnih timova za ovakve namjene nije bilo. Kasnije smo nekako uz pomoć volontera privukli ekipe sa psima iz Mađarske koji su nam mnogo pomogli i bez kojih ne bismo uspjeli da lociramo malog Ahmeda. To je nevjerovatna saradnja. Napravili smo jednu malu zatvorenu cjelinu, koja je izvrsno funkcionisala ta tri dana. Prvi dan i po je bio izuzetno težak. A poslije toga, bez obzira na uslove u kojima smo živjeli, bez higijene, bez adekvatnog smještaja, spavanja u vreći na asfaltu, ipak smo izuzetno dobro fukcionisali. Mi smo prvo ponosni sami na sebe, a i čitava država treba da bude ponosna na čitav tim od 23 člana koja su bila tamo na terenu.

RB/BI: Da li crnogorski timovi imaju pse tragače o kojima ste govorili da su vam bili od velike pomoći?

Vulević: Nažalost, ne, to je vrlo specifična djelatnost. Baš smo razgovarali na tu temu dosta i vrlo je teško organizovati u službama zaštite taj vid pomoći. Pas je bukvalno u rangu spasioca. To je spasilac kome treba posebna pažnja. Najbolja solucija za to bi bila da se, mimo službe, započne saradnja sa nekim ljubiteljem pasa, volonterom, koji je posvećen tim životinjama, voli da se bavi njima, da ih trenira svaki dan. Oni rade pretrage u planinama i u ruševinama. Ti psi nisu svi isti. Imate pse koji detektuju samo mrtve osobe, i one koji detektuju samo žive osobe. Potom, imate pse koji detektuju i jedno i drugo, ali drukčijim signalima to pokazuju. Vrlo kompleksna priča, znači čovjek koji radi sa tim psom-spasiocem, mora da bude 24 sata s njim, da poznaje kako diše, kako gleda, kako se oglašava. Vrlo zahtjevan posao. Osoba koja se time bavi treba da bude 100 posto posvećena tome, 24 sata dnevno. 

RB/BI: Ovo nije prvi put da pomažete i učestvujete u spašavanju nakon razornih zemljotresa. Podsjetimo, bili ste i u Albaniji krajem novembra 2019 godine, gdje je takodje od izuzetno jakog potresa smrtno stradalo preko 50 ljudi, a nekoliko hiljada ih je bilo povrijedjeno. Broj mrtvih u Turskoj i Siriji je premašio 36.000, za sada nema preciznog podatka koliko je onih koji su ostali pod ruševinama. Znamo svi da je i Crna Gora trusno područje. Koja je vaša preporuka? Na šta treba da obratimo pažnju? U kojim segmentima možda možemo preventivno djelovati? Gdje se krije najveća opasnost, gdje smo zakazali?

Vulević: Pa vrlo teško pitanje, iskreno da kažem. Moja preporuka je edukacija građana. Tu je vrlo bitno kako da se građani ponašaju u ovakvim situacijama. Najgori i najteži vid je da situacija postane haotična. Panika samo radi protiv ljudi. Mi smo, recimo sad prilikom ovih pretraga, vidjeli veliki broj ljudi koji su krenuli da bježe iz objekta i koji su uhvaćeni bukvalno na izlazu iz zgrade ili iz kuće. Preporuka je da se ne bježi.

RB/BI: Kako se izboriti sa tom panikom?

Vulević: Sve razumijem, ali mora da se radi na edukaciji građana, stanovništva, kako da se ponašaju. Naravno, neizostavna stvar je investiranje u obuke i opremu za spašavanje. Ne samo prilikom zemljotresa, nego uopšte za sve djelatnosti s kojima se susreće Služba zaštite i spašavanja. Bez toga je vrlo teško funkcionisati i kvalitetno sprovesti akciju spašavanja.

RB/BI: Šta raditi u trenutku kad počne zemljotres?

Vulević: Obuke za javne ustanove sprovodi Direktorat za zaštitu i spašavanje, putem edukacije nastavnika i profesora, koji su u obavezi da sporadično rade vježbe evakuacija škola, da imaju planove evakuacije. Ne smije se paničiti. To je vrlo teško kad vam se trese tlo pod nogama, ne znate što da očekujete, pogotovo kad vidite ovakve slike razornog zemljotresa, teško je ostati pribran. Treba naći sklonište pri nekom nosećem zidu, zauzeti položaj fetusa. Znači ne smijete biti uspravni, jer bilo koja težina koja padne na vas kad ste uspravni, ima potpuno drugi efekat nego kad ste u fetus položaju. Veoma malo prostora je potrebno, to smo mi sad vidjeli u Turskoj, da čovjek preživi. Nevjerovatno. Vrlo je bitan taj prostor i položaj koji čovjek zauzme prilikom zemljotresa.

RB/BI: Da rezimiramo, važno je ne pokušavati da se izađe iz objekta, ne ulaziti u liftove, ne pokušavati da se spustimo stepenicama, dakle ostati tu gdje jesmo?

Vulević: To su neke preporuke, sad da li je to izvodljivo ili ne, da li je to prava stvar, vrlo je teška tema za priču i teško je da nekog ubijedite u te stvari, vrlo je kompleksna tema. Možda je bolje da neko iz Direktorata zaštite i spašavanja da odgovore. Mi, kao spasioci smo prvenstveno išli na obuke u vezi sa akcijama spašavanja. One su nešto potpuno drugo od tih teorijskih predavanja. Mi radimo obuke u idealnim uslovima. Imate šegu, čekić, kameru, dovoljno građe, logistiku, imate sve. A onda vas neko „baci“ negdje i vi nemate ništa od toga. Šta vam ostaje? Ostaje vam improvizacija. Znači morate da se prilagodite situaciji i iznađete način kako da radite sa tim što imate. Znači, tu se gubi na sigurnosti spasioca, jer nemate dovoljno građe, podupirača, nemate alata da poduprete zidove. Naši spasioci su se prilikom spašavanja i pretraga nalazili u situacijama da su ploče bukvalno pet cantimetara iznad njih, a oni se zavuku unutra, pri čemu najmanji potez ili ako nešto krene naopako, može da ih zaglavi i da izgube život tako. Ali, spasioci smo, srce nas vuče, radimo tako kako radimo i jednostavno ne možemo da se izborimo sa željom da pomognemo. Idemo prema cilju kako god možemo. Po tom pitanju smo vrlo sebični, jer svi imamo porodice, tako da, hvala porodicama svih nas koje nas trpe ovakve kakvi jesmo.

RB/BI: Zvučite i govorite jako pribrano, hrabro, a kako ste sada posle ovog užasnog iskustva u Turskoj, Vi i Vaše kolege psihički? Proteklih dana smo mogli čuti da će se možda u Crnoj Gori formirati neki tim kao svojevrsna psihološka potpora vama koji ste prošli kroz ovu katastrofu?

Vulević: Načinjen je sada korak naprijed po tom pitanju. Direktorat zaštite i spašavanja je za tim koji je bio u Turskoj organizovao odlazak prve grupe u Trening centar u Podgorici. Sjutra ide druga grupa. To je izuzetno potrebna i korisna pomoć za spasioce. Na naš posao gledamo kao na veliku želju da pomognemo, nije nam teško. Kažu nam: „vi ste heroji“. Ne, nismo heroji, moj posao je da uđem u zapaljeni stan, da uđem u ruševine. Onda mi neko objasni da to nije tako. Na kraju, shvatim i sam kada odem da se provozam do Budve ili pođem da prošetam planinom, da nema mjesta gdje mogu reći da nekoga nismo spašavali, gdje nismo doživjeli stres, traumu, tešku akciju. Vraćaju se slike – ovdje sam vadio čovjeka iz kola, ovdje sam spašavao i evakuisao momka u planini. Razgovor sa stručnjakom na tu temu biće vrlo koristan i trebalo bi da ubuduće imamo nekoga ko će da nam biti na raspolaganju. Zemljotresa, svaka saobraćajna nesreća, bilo sa povrijedjenim ili sa stradalim licima, dovede do toga da kada sve prepreke savladate, kažete: „Uh, za koliko sam preživio“. Dakle, posle svih takvih akcija treba razgovor sa nekim ko će da proba vas vrati i da se to kanališe. Nadam se da će to da zaživi u svim jedinicama. U dogovoru sa predsjednikom smo krenuli da pravimo prvi korak kako bismo imali nekoga ko će da nam bude na raspolaganju 24 sata u takvim situacijama.

RB/BI: U trenucima kada radite svoj posao, pretpostavljam da tu veliku ulogu igra i adrenalin, silna želja da se pomogne, na kraju uradite to za šta ste obučeni, i za šta ste se odlučili da se bavite u životu?

Vulević: Ono što se negdje provlači kroz priču je „vatrogasci nisu normalni ljudi”. To se odnosi na spasioce generalno, jer mi u objekte, sisteme, odakle svi bježe, ulazimo. Naš je cilj da pomognemo, da zaštitimo, da spasimo što možemo. Dakle, nismo mi ni Supermeni, ni svemoćni, moraju to ljudi da znaju. Dajemo sve od sebe da dođemo do cilja, a to je spašavanje života i imovine. Ali, milion stvari je protiv nas, milion stvari može da krene naopako, tako da ako nešto ne uspijemo, molim da imaju razumijevanja. Za vatrogasce spasioce, najteža je situacija kad pokušavate nekome da pomognete, a ne uspijete. To niko od nas ne doživljava lako, to smatramo ličnim neuspjehom i mnogo nam teško pada. Tako da, ako nekad i nešto ne uspijemo, imajte razumijevanja, jer nije lako tim momcima, stvarno je kompleksan posao, mnogo obaveza. Nema kome nismo izašli u susret što se tiče hitne medicinske pomoći, građanima koji idu na liječenje, a nema ko da pomogne, šaljemo ekipu. Naši spasioci ih spuste iz stana do ambulantnih kola, kada završe sa terapijom, vratimo ih do stana…

The post Vulević: Poslije Turske, mi više nismo isti ljudi first appeared on BARinfo.

Spasioci , među kojima su i četvorica Barana (Aco Vulević, Dragan Radanović, Peđa Đokvučić i Balša Budimić) su prije dva dana sa Aerodroma Podgorica otputovali za Istanbul, a potom u potresom pogođeno područje.

Spasilački timovi nastavljaju potragu za preživjelima nakon razornih zemljotresa u Turskoj i Siriji. Broj smrtno stradalih je prešao 16.000. Više desetina hiljada ljudi je povrijeđeno.

The post Crnogorski spasioci iz ruševina izvukli živu ženu first appeared on BARinfo.

Na kursevima je obučeno 67 novih spasilaca, dok je 430 postojećih uspješno prošlo provjere i ovjerilo svoje licence.

„Veoma smo zadovoljni rezultatima koje smo postigli, jer je ukupna situacija sa koronavirusom privremeno obustavila naše aktivnosti duže od dva mjeseca. Kad su se stvorili uslovi za nastavak, trudili smo se da dodatnim zalaganjima i intenzivnijim radom, uz poštovanje svih preporuka i mjera zaštite, realizujemo veći dio plana i stvorimo mogućnost zainteresovanima da ovjere licencu ili postanu spasioci. Na kraju smo, kroz proces ovjera licenci i obuka novih kandidata, obezbijedili zadovoljavajući broj spasilaca za angažman tokom tursitičke sezone“ – izjavio je Ivan Terzić, koordinator programa Spasilaštvo na vodi u Crvenom krstu Crne Gore.

Crveni krst Crne Gore je član Međunarodne federacije za spašavanje na vodi (ILS-e), te je stoga program obuke usklađen sa svim evropskim i svjetskim standardima. Tako su se i u ovoj sezoni praktični dio obuke i ispiti sprovodili po međunarodno usklađenim normama, koje su se primjenjivale na ispitima za ovjeru licenci, i na obukama novih spasilaca na vodi. Sadržaj praktičnog dijela ispita, pored znanja i iskustva iz oblasti plivačkih sposobnosti, podrazumijevao je i znanje iz teorije spasilaštva, kao i znanje u pružanju prve pomoći i KPR-a (reanimacija).

Aktivnosti na obuci spasilaca na vodi Crveni krst Crne Gore sprovodi  u saradnji sa Ministarstvom održivog razvoja i turizma Vlade Crne Gore i Javnim preduzećem za upravljanje morskim dobrom.

The post Crveni krst Crne Gore obučio 497 spasilaca za tekuću sezonu first appeared on BARinfo.

Naša ekipa provela je dan sa polaznicima obuke i njihovim instruktorima, koji su pokazali izuzetan nivo profesionalizma i odgovornosti, ali i uvjerila se u odlične uslove koje posjeduje savremeno opremljen objekat Crvenog krsta u Sutomoru.

Kriterijumi za pohađanje kursa “Spasilaštvo na vodi” su veoma strogi jer se radi o odgovornoj dužnosti -spašavanju ljudskih života, o čemu dovoljno govori podatak da je od 35 prijavljenih ove godine, prijemni ispit položilo svega 19 kandidata.

Među njima je Dragan Mitrović iz Petrovca, koji je završio Pomorski fakultet, a od prošle godine je i zakupac plaže. To ga je i motivisalo da se prijavi na kurs.

“Kao zakupac dijela plaže u Buljarici, što nam je naglašeno i ovdje na obuci, odgovaramo za ljudske živote. Ja želim da na mojoj plaži svi budu bezbjedni i, uz mene, biće još spasilaca na plaži, jer Zakon propisuje da na svakih 50 m bude po jedan spasilac. Nakon ovog kursa shvatio sam još više koliki je značaj ovog posla i uopšte postojanje spasilaca na plaži. Sada sve posmatram sasvim drugačije”, kazao je za Radio Bar i Bar Info Mitrović.

Obuku je ove godine završio i profesor fizičkog vaspitanja iz Kragujevca Vladimir Milutinović, koji je, iako nije primorac, dobar plivač i fizički i kondiciono spreman. On naglašava da ponekad postoji pogrešna percepcija u javnosti da je obuka za spasioca i dobijanje sertifikata formalnost, a prvenstveni cilj doći do posla.

“To apsolutno nije tačno. Ovaj kurs je najmanje to, iako ovo jeste prilika da se zaradi.  Obuka i instruktori su na visokom profesionalnom nivou, kriterijumi strogi i tako i treba da bude. Nema protekcije i tzv. primanja preko veze, jer je ovo odgovoran posao i instruktori se maksimalno trude da nam prenesu svoja znanja”, ističe Milutinović.

Svi koji prođu obuku imaju zagarantovan posao nekoliko mjeseci u turističkoj sezoni, ali Matija Radanović iz Herceg Novog, koji pohađa Turističku školu, a bavi se i sportom, kazao nam je da se prijavio prvenstveno zbog toga što voli posao spasioca.

“Ovo jeste odgovoran posao, ali lijep je osjećaj kada ste u prilici da pomognete ili spasete nekome život. Zato svi koji smo ovdje treba da damo maksimum i da što bolje naučimo sve vještine, a fizička spremnost se podrazumijeva”, kaže Matija Radanović, koji ima 19 godina.

Edis Sijarić je u Centru za obuku spasilaca na vodi instruktor već osam godina, ali kao spasilac radi mnogo duže: “Osim psiho-fizičke spremnosti, ljekarskog uvjerenja i drugih predispozicija, za ovaj posao  prvenstveno je važno da kandidati budu humani i odgovorni ljudi. Tačno je da su nesreće na moru sve učestalije, ja radim i živim godinama u Ulcinju, gdje smo jednog ljeta imali više od deset smrtnih slučajeva, ali su uslovi na plažama sve bolji. Na svakih 50 m postoji po jedan spasilac, obuka je izuzetno profesionalna, a ulogu spasioca sve više prepoznaju i kupači, koji nas dožvljavaju kao ljude od povjerenja koji im ulivaju sigurnost, ali mijenja se i svijest zakupaca plaža. Ni oni više ne tretiraju spasioce kao dodatan balast i trošak, već kao ljude neophodne na plažama, jer uz naše preporuke, signalizacione zastavice i info table sa potrebnim informacijama i upozorenjima, doprinosimo da kupači budu mnogo oprezniji i sigurniji, a samim tim da na pravi način uživaju u čarima mora i, što je najvažnije, ne ugroze sopstveni život”. 

Bitan segment obuke je, uz teoretski i praktični dio, pružanje prve pomoći. Instruktor je Igor Jokanović, koji je diplomirao Odnose sa javnošću, a u Crvenom krstu Crne Gore radi kao koordinator za prvu pomoć.

“Nije važno samo spasiti kupača, već mu pružiti i prvu medicinsku pomoć, koja se, prije svega sastoji u kardio-pulmonalnoj reanimaciji, odnosno pružanju vještačkog disanja. Fokusirani smo i na sve probleme i zdravstvene tegobe karakteristične za ljeto – sunčanicu, toplotni, srčani udar… Sva potrebna znanja polaznici obuke dobijaju ovdje, uz uputstva kako da sarađuju sa drugim ljudima na plaži kako bi pružili adekvatnu pomoć, kako i na koji broj da pozovu službu Hitne pomoći…”, ističe Jokanović, koji navodi da je znanje iz pružanja prve medicinske pomoći dragocjeno i u nekim drugim životnim okolnostima, jer “omogućava da pomognemo sebi, članovima porodice, prijateljima i svima kojima je takva intervencija potrebna”.

Centar za obuku spasilaca Crvnog krsta Crne Gore, u Domu solidarnosti u Sutomoru, gdje polaznici provode sedam dana, ima odlične uslove za boravak i rad – opremljene prostorije za obuku, sa svim potrebnim rekvizitima, tri obroka u lijepo urđenom restoranu, sobe u kojima spavaju, ali i uče teoretski dio nastave.

“Uslovi su gotovo idealni, i ovaj Centar ispunjava sve kriterijume za savremenu i stručnu obuku. Programske aktivnosti počinju u 7 ujutro i završavaju u 20 sati naveče, kada spasioci moraju biti u svojim sobama, znači moraju odmarati, kako bi narednog dana kvalitetno mogli da realizuju svoje vježbe, koje su predviđene nastavnim planom i programom. Obuka je vrlo sadržajna i sastavljena od stotinu nastavnih časova”, naglašava Ivan Terzić, koordinator Centra za obuku spasilaca.

Sertifikat koji dobiju polaznici kursa je međunarodno priznat, što im omogućava rad u bilo kojoj zemlji svijeta i, kako ističe Terzić, mnogi svršeni kandidati su već pronašli posao u Hrvatskoj i susjednim zemljama, a neki i u SAD. 

Osim na moru, rijekama i jezerima, spasioci sa ovim sertifikatima rade i na bazenima.

Od osnivanja Centra 1997. godine, obuku Crvenog krsta u Domu solidarnosti u Sutomoru, prošlo je 1.500 polaznika, a ove godine biće licencirano oko 600 spasilaca, jer je broj uređenih kupališta iz godine u godinu sve veći. 

The post VIDEO: Obaveza – spašavanje ljudskih života u vodi first appeared on BARinfo.