Neformalna grupa studenata “Kamo śutra” uputila je ranije danas obavještenje putem društvenih mreža da su oni organizatori jedino okupljanja u Podgorici, ali da podržavaju proteste koji su za danas bili najavljeni i održani u Nikšiću, na Cetinju, u Kotoru, Budvi, Herceg Novom i Baru.

“Pištaljkama, zvonima i transparentima u rukama, iz Bara večeras šaljemo poruke kojima tražimo odgovornost nadležnih povodom zločina na Cetinju”, kazala je za Radio Bar i Bar Info građanska aktivistkinja, Tanja Sekulić.

“Večeras dižemo glas protiv beščašća u kojem se naše društvo nalazi. Nadamo se da će se ovo proširiti na sve gradove Crne Gore, pa i okolne države, te da će nas mladi naučiti kako da se izvučemo iz beznadežne situacije u kojoj smo se zadesili i tonemo sve dublje”, istakla je Sekulić, izražavajući nadu da će se okupljanja nastaviti i na nekim drugim lokacijama.

“Barani večeras daju podršku, najprije, Cetinju koje, kao i svi mi, žali za žrtvama stravičnih zločina, pogotovo za Markom, Mašanom, Jovanom i Vukanom”, emotivna je bila Sekulić.

Naš sugrađanin Vahid Vajo Sinanović, poručuje da bi Bar trebalo da pokaže “onu energiju iz devedesetih Godina, kada smo bili svi na istoj strani, zajedno i da podržimo studente, nezavisno od toga da li su organizatori ovog protesta ili ne”. Sinanović navodi da je uz to što je bilo bučno, u Baru bilo i emotivno, kao i da je broj okupljenih zadovoljavajući, s obzirom da se radi o samoinicijativnom okupljanju.

Među okupljenima je bio i Igor Gojnić, kojeg je na protest dovela zajednička ideja, nastala izuzetno tužnim i teškim povodom.

“Ali bi ono zbog čega je sve pokrenuto moralo biti i realizovano”, izričit je Gojnić, koji smatra da neke stvari moraju da dožive svoj epilog i da svi oni koji se nalaze u Vladi moraju da nauče što znači, moral, odgovornost, i što znači kada radiš za narod, a ne za sebe. Gojnić je mišljenja i da nije važno ko je organizator događaja, već da je bitno da se Bar budi.

Kako je Radio Baru i Bar Infu saopšteno iz Odjeljenja bezbjednosti “večeras je u centru od 17:26 do 17:49 časova, održano nenajavljeno okupljanje građana”.

“Na skupu je bilo oko 130 građana. Za vrijeme održavanja skupa, bio je zatvoren saobraćaj u ulicama Jovana Tomaševića i Vladimira Rolovića”, naveli su iz policije.

The post Blokadom ulica Barani se pridružili protestima u više crnogorskih gradova first appeared on BARinfo.

“U periodu od 22.30do 23.15. šetala sam Ulicom Vladimira Rolovića, gdje sam na zidovima na Robnoj kući i tri stambene zgrade sprejom crvene boje oslikavala (ofarbala) simbole ‘krvave šake’ u znak podrške studentima na prostoru bivše Jugoslavije, ali i našim studentima na Cetinju zbog tragedije koja se desila u tom gradu, gdje je ubijeno 13 ljudi”, rekla je Sekulić.

“Podrška studentima đe god i kad god digli glas protiv satrapa. Naklon do zemlje, hrabra đeco”, napisala je Sekulić na svom FB profilu.

Sekulić je nakon pola sata puštena iz CB Bar, a u Tužilaštvu nije formiran predmet povodom tog slučaja, potvrđeno je sinoć Radio Baru i Bar Infu.

Povodom ovog događaja, reagovao je Crnogorski helsinški odbor za ljudska prava (CHO) koji smatra da je ovo “flagrantno i nedopustivo kršenje ljudskog prava na miran i nenasilni protest”.

“Naredbodavci takve gnusne zloupotrebe Policije moraju biti neodložno identifikovani i procesuirani. Crnogorsko Tužilaštvo mora hitno djelovati, kao i Zaštitnik ljudskih prava i sloboda” – stoji u saopštenju CHO, uz obrazloženje da “brutalni i nezakoniti odnos prema umjetnici i prema njenom činu protesta potiče iz aktuelnog vrha bezbjednosnog sektora”.

I Crnogorski PEN centar je na istom fonu u osudi privođenja književnice i prevoditeljice Tanje Sekulić, uz, kako su kazali, “novi nivo zloupotrebe moći i državnih resursa za političke razračune preko bestijalnoga progona studenata i građanskih aktivista koji su obilježeni kao smetnja autokratskim planovima režima”.

“Crnogorski PEN centar osuđuje privođenje književnice Tanje Sekulić i čvrsto stoji uz nju i njeno legitimno pravo na iskazivanje nezadovoljstva skarednim djelovanjem djelova državnoga aparata. O represivnome djelovanju režima, kriminalizovanju, prijetnjama i zastrašivanju studenata i slobodnih građana obavijestićemo relevantne međunarodne asocijacije”, zaključuju u saopštenju.

The post Sekulić privedena zbog iscrtavanja krvavih šaka, Tužilaštvo nije formiralo predmet, reagovali CHO i PEN centar first appeared on BARinfo.

Održavanjem “Street in Art”-a, prvog od tri predviđena za ovu godinu, obilježava se sjećanje na zemljotres koji je 1979. godine razorio naš grad. Otuda i simbolično nosi naziv “Feniks”.

PR manifestacije, professor Neđeljko Đurović je, u razgovoru za Radio Bar i Bar Info naglasio da se ova manifestacija održava već deveti put, a nekada pokretači inicijative nastupaju i kao suorganizatori. Otkriva i da će pojedini akademski slikari ovom prilikom, zajedno sa građanima koji takodje učestvuju, neke od radova pokloniti institucijama u našem gradu. Na svesrdnoj podršci zahvalio se Turističkoj organizaciji Bar i Kulturnom Centru.

Idejni pokretač manifestacije, slikar Vladimir Vlado Iličković s ponosom je istakao da je ovogodišnji “Street In Art” okupio mnoge umjetnike koji su došli i iz Sombora, sa Cetinja, iz Podgorice…

Jedna od umjetnica, koja je uvijek do sada doprinosila da barske ulice zaista dišu umjetnošću i koloritom je Tanja Sekulić. I ovoga puta njeni radovi zavrijedili su pažnju i interesovanje sugrađanaiI posjetilaca koji su prelijepi, sunčani dan iskoristili za boravak pored mora.

“Ovo je za grad i djecu izuzetno lijepa i korisna manifestacija i način da shvate da u našem gradu ima i dobrih, plemenitih stvari i događaja“, u svom maniru poručila je Sekulić.

The post Bar kao Feniks u radovima likovnih umjetnika first appeared on BARinfo.

Književno veče je, prema zamisli organizatora, bilo podijeljeno u dva dijela. U prvom je ulogu moderatora preuzeo Radovan Ritchie Orlandić, jedan od suvlasnika “Dublin Puba”, lingvista po zvanju, a u drugom je uslijedio set pitanja ljudi iz publike, na koje je Sekulić odgovarala sa njoj svojstvenom ležernošću i uz puno duha.

Orlandić je ustvrdio da “roman koji počinje kamijevskom rečenicom mora da bude mučan i krvav”, te da su detalji i Tanjini specifični opisi ti koji knjigu čine neodoljivom.

“Raspon likova je nevjerovatno upečatljiv, a događaji znalački pocrtavaju njihove osobine, od silovane Indire do kapetana, od slučajnih prolaznika do Sonje Savić čiji se lik pojavljuje na početku i kraju knjige. U svakoj od rečenica to je Tanja, brutalna i uvijek otvorena, beskompromisna da ispriča i tamnu stranu života, skrivanu od većine”, rekao je, pored ostalog, Orlandić.

Tanja Sekulić se dotakla života u Parizu “i Ulice maršala Tita kao najvažnijeg toponima života”.

“Nju sam izmaštala u glavnom gradu Francuske, jer sve te ‘naše’ ulice pronalazimo u gradovima širom svijeta. One nisu stvarne, već fikcija koju mi stvaramo, a takav je u konačnom i život. ‘Indira’ je čučala u meni godinama, i u Parizu, i u Crnoj Gori, ali nije bilo vrijeme da izađe vani. A kad je već odlučila, njeno nastajanje je bilo začuđujuće lako. Do jednog trena sam znala o čemu i kako pišem, a onda se ‘otvorilo’ i neka viša sila je razradila i završila roman. Svi ovdje prisutni umjetnici znaju o čemu govorim”.

Upitana odakle Sonja Savić kao lik koji se pojavljuje u knjizi, autorka je istakla da joj je dužna, “jer su mi u mladosti toliko puta prilazili i govorili kako ličim na nju, i da li sam ja u stvari ona”: “Da preskočim tu ličnu crtu, dužna sam joj i zbog načina na koji je oplemenila naše živote i kinematografiju, svoja i u vječnom raskoraku sa stvarnošću”.

Sekulić je potencirala priču o mladim, nezaštićenim ženama koje su “na ovaj ili onaj način silovane, u mladosti ili u braku, u patrijarhalnoj zemlji u kojoj se i dalje ne gleda isto na mušku i žensku djecu” – “Tako je i Indira u romanu živjela, sa biljegom na sebi, uprtim prstom da je kriva za nešto u čemu je bila žrtva. To sam ime za glavnu junakinju odabrala jer je moja majka željela da se tako zovem, ali je otac bio kategorički protiv”.

U nastavku večeri, sa Tanjom Sekulić, i o njoj, govorili su pisci Željko Milović i Savo Markoč, a poseban ugođaj donio je “stric” Rajko Orlandić, ulazeći u raspravu sa autorkom o položaju žena kod nas.

Na kraju promocije, najavljeno je osnivanje prodajne biblioteke barskih pisaca u “Dublin Pubu”, te serijal književnih večeri. Kao prvo naredno, predviđeno je veče Sava Markoča.

The post Roman Indira Tanje Sekulić promovisan u Dublin Pubu first appeared on BARinfo.

Razgovor je započet objašnjenjem zašto je završila dva, dijametralno suprotna, fakulteta.

“Ja sam željela da studiram novinarstvo, bila sam druga generacija novinarskog smjera u Gimnaziji, sa praksom u Radio Baru. Jednom je tako organizovana tribina sa poznatim novinarom Mirom Radojičićem, koji nam je rekao da ne zaboravimo kako će mnogi od nas završiti novinarstvo, ali će 90% svoj posao odrađivati uređujući umrlice u nekim novinama, i to nisam zaboravila. Te godine kad sam trebala da upišem fakultet, otac nije radio, a majka je plela na mašini za cio grad i od toga smo živjeli. Odbijena sam za Titovu stipendiju, iako sam bila odličan đak, jer tata nije bio član partije, kako mi je tada jasno dala do znanja u ‘Crvenoj banci’ žena sa imenom Ana. Zato sam odlučila da ne idem na studije, ali me otac nagovorio da se upišem u Kotoru. Zanimljivo, već prvog dana na upisu, presjekla sam se – dekan Šaranović proziva: ‘Ko je ovđe Sekulić Tanja?’ Znam da ovoga puta nisam ništa uradila, nisam imala kad da uradim, tek sam sišla sa autobusa. Javim se, a on veli: ‘Ti imaš odlične ocjene, super uspjeh, ne moraš polagati prijemno’. Odlično, što bi rekla pokojna Raima, bar jednom da se isplati to učenje. Tako sam ostala u Kotoru i završila prvi fakultet.

A Slavistiku i magistraturu na Sorboni sam završila tek u XXI vijeku. I za to je krivo NATO bombardovanje. Te 1999. smo sjeđeli ispred ‘Varadera’ i ‘Avguste’ i gledali avione koji su prelećali Crnu Goru, a neposredno prije toga smo pratili neke prijatelje koji su s malom bebom odlazili iz zemlje. Obrnula sam se ka Bracku i rekla mu da neću da sjedim ovđe, no ako je vrijeme za umiranje, ja ću kao slon izabrati mjesto đe ću da umrem. I izabarem da odem u Pariz, iako nisam znala ni riječi francuskog jezika. Tamo sam ga naučila, i postala prevodilac iz inata, sjećajući se profesorice Dane Nenadić koja mi je na prvom času prevoda sa engleskog dala 3+, radi čega sam rekla sebi da ću nekad nešto prevesti na ponos. I mislim da sam u tome u potpunosti uspjela, svjedoče knjige”.

Tanja je istakla da su na oblikovanje nje kao ličnosti izuzetno uticali stariji brat i sestra, a onda i prijatelji iz Ulice maršala Tita. 

“Ja sam treće dijete u familiji, što je jako dobro, jer se roditelji izmore na prva dva, pa manje obraćaju pažnju na tebe i slobodna si, a u stvari te svi čuvaju, i starija braća i sestre i roditelji, ili kao što je bio slučaj u Ulici maršala Tita, svi stariji u zgradama.

Da mi Ljubo nije brat, ništa ne bih znala o muzici i dan danas bi slušala ‘Od izvora dva putića’. Da mi Ljubinka nije sestra, ne bih ušla u biblioteku. To su dvije osnove života, a malo sam ih osluškivala i gledala šta oni rade, pa sam na osnovu njihovih dogodovština i ja postala toliki mangup, gledala sam što se i dokle smije.

Prijatelji iz ulice, sve sjajna đeca, mi smo samo bili nestašni, a imali smo đe da budemo nestašni. Naša tadašnje ponašanje današnji mladi roditelji zovu ‘hiperaktivnost’. To bi onda značilo da je od 100% djece na ondašnjoj Topolici, njih 120% bilo hiperaktivno, ne računajući Špira Medigovića koji je vazda jedini imao mjeru u svemu. Bitni za mene su bili Vahid Sinanović, Duško Mijović, Vaso Pavićević, Željko Jelenić, Predrag Prešo Lazović, Nebojša Martinić, Dragan Krstonošić, Filip Pejović, Višnja Vukićević strašan mangup – strašan đak, Katarina Popović, pa nevjerovatna fudbalerka Tanja Nikitović, nimalo slabija od Vuka Piurače, nekoga ću sigurno preskočiti…”.

A nestašluci djece iz Maršalove ulice počeli su još prije škole.

“Mislim da je osnova mojih đavoluka nastala još u podrumskom zabavištu, nama je vrtić bio u podzemnim prostorijama sa malim prozorom u zgradi. Sjećam se svadbe na vrhu zgrade Sedmice, 1968. godina. Kuhinja je bila u vešeraju ili se donosilo iz stana Rakovića. Moja majka je imala dugu kosu, a taj dan je izgledala kao gospođa Marge Simpson, jer joj je teta Serveta Peročević napravila punđu na spratove, nije majka mogla da raščešlja kosu mjesec i po dana. Bila je velika gužva gore na krovu, a mi djeca sjeli za sto i navalili na supu, pojeli tri tanjira, bili nadušeni kao žabe kreketuše. Nismo znali da ima još poslije toga, nismo znali kako se ponaša na svadbama. Poslije supe stižu razne đakonije, teta Danica Raković je umjetnik za jelo, ali džabe. Dolaze i torte, nenormalno velike, mi ne možemo da dišemo. Duškova ideja je bila da se, kad nam već nisu rekli da će biti još nešto poslije, organizujemo i zainat sa tortama gađamo narod sa terase. Teta Danica se čudila koliko smo torte izjeli, a o prolaznicima dolje ne bih da pričam.

Jednom su iz tog podrumskog zabavišta odlučili da nas vode u vrtić na Tabiju. Tamo je već prešao da živi Duško Mijović, i znala sam da će me čekati. Dva po dva u koloni, evo nas u goste, a oni imaju tobogan, to mi nismo viđeli kod nas. Mi smo imali samo veliku gumu od FAP-a ispred vrtića. Svi oduševljeni toboganom do jednog momenta, kad se đeca više ne raduju kad silaze s tobogana, nego plaču. Učiteljice čine muabet, ne znaju o čemu se radi. A što je bilo? Duško i ja smo smislili da stavimo jednu malu palicu između onih okvira za spuštanje, pa su đeca nakon silaska bila odranih ili malo ranjavih nogu. Bilo je to, priznajem, ako gledaš na današnji način, vršnjačko nasilje, ali nismo bili kažnjeni.

A u gumi od FAP-a ispred vrtića sam zaradila razbijenu glavu. Bila je glavna stvar u vrtiću ko će ujutro prvi doći, skočiti u gumu i biti prvi u njoj. To su vazda bili ovi iz starijih razreda. E, jedno jutro je Sekulićka poranila, došla prva, skočila glavačke u gumu i nasadila se na neki šaraf, pa je krvave glave s maramicom ‘vas u fete’ krenula doma”, sjećlaa se Tanja Sekulić.

Predškolski period joj je bio maksimalno ispunjen, kaže.

“Kad je Željko Jelenić bio na Topolici, ja se nisam vadila iz njihovog stana. On je bio sjajan crtač, i ja sam dobro crtala, a kad bi nam falile boje, slikali smo teta Vinkinom šminkom. Nikada nam ništa nije rekla, iako su joj falili svi crveni karmini. Kad sam imala neđe četiri godine, na vratima njihovog stana se pojavio jedan čovjek u hipi stilu. Malo poduže kose, zaljubila sam se odmah, ponio mi je srce. Bio je to Željkov ujak Jozo Kestner, bubnjar ‘Makadama’, došao da se javi sestri, teta Vinki. Ja sam skočila odmah da ga grlim i ljubim i sve je bilo super, ali se brzo pojavila i Jozova đevojka, Mika, njegova buduća žena, na koju sam se ja smrtno naljutila jer sam shvatila da on ne voli mene. Priznala sam ovu priču Jozu prije nekih 15 godina.   

Iz vremena prije škole, sjećam se dobro i jednog spašavanja, i to od strane ‘visokih ličnosti’. Kao mala sam se popela na javni WC, pored stare pjace iza današnjeg ‘Turista’. Ni danas ne znam kako sam to uspjela, niti iko zna, jer je krov natkrivljavao zidove i nisi se imao zašto uhvatiti. I naravno nisam mogla da siđem. Moje pozive u pomoć niko nije čuo dok tuda nije prošao čika Drago Vučinić, direktor Luke Bar. Onako u skupom odijelu ušao je u ćenef, što nije bilo nimalo prijatno, provukao je nekako ruke kroz prozor, dočepao me na krovu, sjeo me na prozor i nekako ubacio unutra. Kad smo došli kući, možete misliti kako smo mirisali”.

Prvi razred učila je u OŠ “Meksiko”, da bi škola bila u trećem razredu podijeljena, a “njen dio” prešao u Drugu osnovnu.

“Moju prvu učiteljicu Jozefinu Jovović nikad nisam viđela nasmijanu, imala je ogroman mladež na licu i stalno u crnini, mnogi su se plašili od nje. Moja drugarica Nevenka Martinić  i ja smo joj čudo činjele, a domarka teta Milica Đurović – Medova, Kekova i Slobova majka – krila nas je od Jozefine. U prvom sam bila vrlodobar đak – tri petice, tri četvorke, valjda nas je tako sankcionisala. Učiteljica je bila od trećeg razreda Danica Lekić, neuporedivo strožija od Jozefine.

Na Krstiputeva, u 4. ili 5. razredu, nakon novog nekakvog dijeljenja đaka, dopadne da idemo u isti razred Vahid i ja, na nesreću nastavnika. Bilo je tu svega, skakanja kroz prozor u ono lijepo dvorište, međutim toga dana bili smo kažnjeni za skandal svjetskih razmjera, jer smo ukrali fudbalsku loptu i igrali s njom kroz školu. S nama je bio i Vaso Pavićević. Kasnili smo na čas kod novog nastavnika Jovice Martinovića, rođenog brata naše prave nastavnice, divne Vjere Martinović. Jovica nas je čekao na ulazu, Vahid i Vaso se skoro bauljačke provukli u učionicu, a Sekulićka zvijuče pa ju je dočekala jedna blaga Jovicina šaka za vrat. Vala sam se zaklela da ću mu je vratiti kad- tad. I jesam. Jovica je brzo shvatio da školstvo nije za njega, pa se preorijentisao na policiju, bio je inspektor. Kad sam bila na drugoj godini fakulteta, vrtjela sam se oko Šestice i vidjela nastavnika Jovicu nakon 10 godine i još jednoga opasnoga policajca s njim. Prišunjala sam mu se i dala mu baš dobru šaku za vrat. On se okrenuo, i ovaj policajac isto, spremni na skok, a Jovica stane, zagrli me i poljubi i kaže: Znao sam da ćeš je vratiti sekulićka, kad tad. Sjetio se i nije se ljutio.

Mi smo često skvašeni dolazili iz Druge osnovne škole. Morali smo da nosimo bijele hulahopke, sve su majke djevojčicama to oblačile, od tada nosim traumu od hulahopki, jer – ako su bile glibave, znači da si neku đavoliju radio i imao si ga sušto. ‘Crv’ Raičević je otkrio put preko Sokolane, gdje smo inače zakazivali tuče sa onima iz škole ‘Meksiko’ jer smo se redovno svađali ispred Tekine radnje za bureke i krofne, pošto su oni prvi stizali i odugovlačili, pa mi nikad ne bi došli na red dok traje odmor. Ubrzo smo i mi dobili Džepa Palangića s krofnama u našoj školi. Puteljak kroz Sokolanu bio je često pun vode i žabokrečine. Vraćaju se tako Topoličani svi skupa, mokri iz škole, igramo se uru preko onih lokvi, skvasimo naravno, i dolazimo doma kada i roditelji s posla. Vazda su se čudili što smo mokri kad nije bilo kiše. Dakle, naša tajna trasa je bila: Krsti Puteva – Sokolana – kroz potok – Crkvice, Zgrade”, navodi Sekulić, uz opasku da je već tada prvi put prijavljena zbog tuče.

“Uvijek sam se tukla za onog ko je slabiji, naročito su znali da ugnjetavaju ove što su niži rastom. Vala, nećeš, evo mene kao tršljaka i ništa mi to ne služi bez da mijenjam sijalice. Ili su znali da se rugaju manje imućnima, ili ružnima, ili onima koji su dolazili pješice iz Šušanja sa pletenicama ili u gumačama, oni nisu imali privilegiju da iz grada lagano stižu, no su išli sat i po do škole. E, te i takve nisam dala po cijenu života, zato me i danas vole, i ponosim se tim dijelom mog života i tom osobinom”.

Poslije šestog razreda je prešla u OŠ “BJO”, a direktor je bio Ivo Živković.

“Dosta redovno bi se čitala kroz razrede naredba da se Tanja Sekulić javi kod direktora – ja bih došla, on bi htio da sazna što sam sad uradila, pa bih objasnila, a Ivo bi me onda pitao koji čas imam, jer, ako nisam sve naučila, mogli bismo da igramo stoni tenis kojeg je obožavao. Tako smo mi sate proveli u onoj prostoriji za stoni tenis. On je bio primjer da se u prosvjeti uvijek nalazio neko ko bi prepoznao da vi nijeste dijete nemoguće već specifično dijete, neko ko bi vam dao prostor da dišete van normi.

Vera Kovačević me je obožavala, viđela me onako drčnu, kao što je ona bila, kao svoju nasljednicu, ali je željela da me uvali u partiju i sve te forume. Tako sam postala predsjednica omladine u školi. Konkurentkinja za to mjesto bila mi je vanserijski pametna i dobra Edita Zonjić, potpuna suprotnost od mene. Njih dvanaestoro je glasalo: šest za nju, šest za mene. I ja predložim da se baca dinar, pa pismo-glava. Tako sam voljom sudbine postala predsjednik omladine. U školi sam, inače, bila zaštićena kao rijetka životinja, jer sam prvo imala zaštitu od dječaka iz zabavišta, škole i vrtića, a kao predsjednik omladine sam branila sve drugove i drugarice od nastavnika. Litka Pejović, Gulina sestra, govorila je da sam ja džambas i da im se pored mene ništa ne smije dogoditi”.

Potpuno posebno poglavlje zbivalo se van škole, na Staroj Topolici.

“Imali smo dogovor da, ako nas uhvate u nečemu što nije baš kako treba, kažemo da smo đeca profesora Blaža Nikitovića. Razlog za tako nešto je bio dvojak: prvi je taj što je osnova sve te naše ‘delikvencije’, pored mene, Vasa, Filipa, Vahida, bio Blažov najmlađi sin Kiki, koji nikad nije bio izdajica, za razliku od onog što ga je žica zamalo udavila. Drugo, bio je najstariji profesor, svi su ga znali i ustručavali se od njega, i ko god da te uhvati u nečemu, morao mu je Blažo predavati, pa ćemo se izvući jer neće da dira dijete svog profesora.

Skidali smo ljeti Kiki, Filip i ja, recimo, naljepnice sa stranih auta i lijepili na stomak. Obično je sve bilo lako, no jednom nas je jedan Italijan vidio, hipik, i krenuo da trči za nama. Mi bježali kroz ovaj i onaj podrum, iza ‘Vračara’ se snalazio čovjek kao da je Baranin, ne pomaže naše poznavanje puteljaka, i kad nismo imali đe uletjeli smo kod čika Frana ‘Hajduka’ u salon i ispod vješalice se sakrili ispod mantila. Frano uhvatio mene, pita čija sam, a ja kažem ‘Blaža Nikitovića’. To je bilo u osnovnoj školi, da bi me u trećem srednje dočekao taj isti Blažo i predmet ‘logika’. Ulazi on prvi put u razred i prije no počne da proziva da se upoznamo, kaže: ‘Ustani, klikeraš’ca! Imaćeš kod mene jedinicu sa postoljem, neće je moći niko popraviti’. I bogami se jesmo preganjali u srednjoj školi, morala je moja majka Mara da bude dovedena u školu kao adut.

Bili smo đeca sa osjećajem slobode, a granica nam je bila naša mašta. Pomenula sam Dijanu Dabanović koja je hodala lastrom, ivicom zgrade na krovu, i to ne jednom no dvaput, jer joj nisu vjerovali. Posmatrala su je sva đeca iz Šestice i Sedmice. Pa, Nešo Vučinić, Dragov sin koji je mlađi od mene dvije-tri godine, spuštao se sa svog visokog četvrtog sprata zgrade niz oluk u grad. Majka bi ga zaključala da ode u prodavnicu ili nešto, a on bi uz oluk sišao odozgo i uz oluk se popeo gore prije nego ona dođe. Pravili smo kućice na drveću, i kamenom ili peckalicom mogli da pogodimo bilo koga na drugoj strani Ulice maršala Tita ako je trebalo. Pa, čika Mujo Sinanović je, kad je dolazio s posla, prvo Vahida tražio na drveću, a onda oko zgrada, svuđe se ovaj penjao.

Naš otac i čika Sveto Vuletić su nam napravili fudbalsko igralište iza Šestice i Sedmice, oni su brinuli o nama. O svoj đeci, ne samo o svojoj. Pri jeseni, išli smo ka ‘Agavi’ i Crkvicama. Naročito je bilo veselje kad bi Crkvice poplavile, pa bi našli neke daske i plovili bi tuda, iako smo se mogli udaviti ako padnemo u vodu. A nje je bilo toliko da temelje uopšte nisi mogao da vidiš, odupirali smo se štapovima o dno. Za vrijeme puberteta, Boban Mijović je bio najbolji u toj disciplini. Poslije tog njegovog podviga, sve su moje drugarice bile zaljubljene u njega, da naglasim – ne i ja”.

Potpuno posebno mjesto u životu Tanje Sekulić ima, kaže, njen drug iz zgrade i zabavišta, kapetan Vahid Vajo Sinanović.

“Vahida znam otkad sam na Topolicu došla, sa dvije i po godine. Kod Arifove slastičare, bio je ogromni okrugli kamen na kome smo sjedjeli, bio je glavni onaj ko bi prvi došao i sjeo na vrh. Onda je jednom dana sišla Vahidova nana da ga traži među đecom. Viđeli smo da je nešto, jer smo svi morali kući da idemo, tako smo saznali da mu je umrla majka, teta Azra. To je prvi put da se susrećemo s tako nečim, velikim, da nekoga nema. Poslije se među đecom pričalo da, kad neko umre, tu se pojavljuju dukati. Mi smo godinu dana kopali da nađemo blago tu đe je sad ‘Augusta’, ali nismo našli ništa. Prema Vahidu imam zaštitnički odnos još od tada, a i starija sam od njega pola godine, što je sasvim dovoljno da bi trebao da me sluša. On i ja ćemo se vazda prepirati oko nečega, jer je kontraš, pa ako ja kažem da je rodio šipak u Dobru Vodu, on će reći da nije no u Zaljevo. Tako se cio život prepiremo đe je tačno, u metar, bio kiosk kod stare zgrade Luke Bar, pri čemu sam ja sigurna da znam pravu lokaciju. Volim ga, on je moj mlađi brat, i jedini koji se sjeća da me je otac poveo da me braća Krajina ošišaju na nularicu zbog kazne”.

Tanjini gimnazijski dani bili su, kao i svi pubertetski, ispunjeni borbom protiv konformizma i stalnim sukobima sa pravilima i regulama okoline. Samo što je u njenom slučaju to izgledalo malo burnije. Međutim, kako ističe, centralnu poziciju u njihovom slučaju u prva dva razreda škole je zauzimao legendarni profesor geografije Miloš Perović, koga su svi znali isključivo pod nadimkom Šaćo.

“Bio je specifična osoba i to znaju svi kojima je predavao. Tražio je da mu sve znaš napamet iz sveske, čak i gdje su zarezi, i prema različitim učenicima i situacijama se različito ophodio. A bio je maher, i mangup, da se izvuče iz svega, da pomogne ako treba, ali i da napravi kastig.

Strašno je volio da gleda lijepe osobe. Kad nas je prozivao, odmah me je primijetio, bila sam ljepuškasta i đavolasta, pa sam dvije godine raspolagala našim dnevnikom. Kako je on imao specifičan odnos prema onima koje je izdvajao od ostalih, tako sam i ja. Bili smo, recimo, neki od nas, određeni da ‘radimo praksu’ – u stvari ta ‘praksa’ je bila žestoki rad na njegovom imanju, ispred baraka pored mora kod današnjeg hotela ‘Princess’, iza ‘Male benzinske’. Nas desetak je tu kopalo, sadilo, plijevilo, radilo, čupalo, opučali smo se, a on bi za sve nas pripremio voće, čokoladice, ali i kutiju cigareta, govoreći: ‘Znam da ne pušite, ali onaj ko puši neka zapali, a ja ću izaći kao da vas ne vidim’. Danas bi rekli da je to izravljivanje učenika, a u suštini Šaćo je bio takav, i mi mu nismo uzimali za zlo. A pošto zbog rabote nismo stigli učiti geografiju, a znali smo da će da propituje, on bi nama rekao koje će lekcije da pita i sve bi bilo potaman. Jednom mi je tako rekao da naučim samo zadnji naslov zadnje lekcije. Ja se pobunih kako ću to, sramota je, on veli da ništa ne brinem. Dolazi Šaćo sjutra na čas i kaže: ‘Nemam ja vremena sve vas da propitujem, gubi se vrijeme bez veze, zato ću danas pitati kako se zovu naslovi lekcija, jer ko zna naslov lekcije – taj sve zna. Evo, Tanjice, da ne znaš slučajno naslov zadnje lekcije’. I tako ja tu dobijem peticu i nije me više nikada propitivao.

Šaćovo obožavanje lijepoga svijeta je imalo i praktičnu namjenu. Kad je Trajko ostavio Vahida na polaganje iz Tehničkog, a Vahid je bio jedina osoba u Bar i na svijetu kojoj je to uradio, Šaćo je smislio plan za Komisiju. Da se ‘ja i Višnjica uredimo, obujemo štikle i neke šorciće da budu isti i neke lijepe majice iste’, pa će Komisija gledati u nas. ‘A ja i Nadica, lijepa naša Nadica (Jovanović), upisivaćemo Vahidu što treba da položi’. Tako je i bilo”, objašnjava Sekulić, uz napomenu da su bili jedino odjeljenje koje je pobjeglo kroz prozor dok su profesor i prosvjetni inspektor bili u hodniku ispred vrata.

Od trećeg srednje, odlična učenica imala je često jedinicu ili, kako su joj govorili, nulu iz vladanja.

“Počeli smo da pravimo velike probleme u školi. I razrednoj Zagi Vuković, i ostalim profesorima, jedva su oni izdržali s nama, a i mi s njima. Zaga nas je razumjela do određene granice, a mi smo htjeli da nas svi razumiju i preko te gramice. Bila sam odlična, ali sam imala nedovoljno vladanje. Dobili smo ukor pred isključenje ja, Budo Vujačić, Đorđe Gregović i Vanja Karanikić, svi iz istog odjeljenja, iz raznih razloga, tj iz niza raznih razloga. Sjećam se da sam pušila na času kod prof. Mikice Novakovića iz bunta jer je meni i Vahidu dao jedan sa postoljem na pismenom, a da nije otvorio svesku zato što smo bili nemirni i sumnjao je da pravimo fišeke sa odgovorima da bi drugi prepisali… Jednom smo se i napili na času u zadnjoj klupi kod profesorke Janje koja nam je predavala makedonski jezik. Nebrojeno puta smo pobjegli s časa, a kap koja je prlila čašu bila je kada je Vanja podigao dobru profesorku Milevu Dostinić uvis, zagrlivši je oko pasa, i rekao joj: ‘Mileva, bez majke, ti ne znaš koliko ja tebe volim, nemaš pojma’. A Vanja ogroman, a Mileva mala i krhka. Dirnuti prof. Milevu tada u školi bilo je kao da si dirnuo druga Tita, takav je autoritet imala.

Da ne budemo izbačeni, pobrinula se najbolja profesorica svih vremena Nada Jovanović, ljepotica koja mi nikada nažalost nije predavala, a koja je sve cure zvala ‘žabice’. Bila nam se spremila smrtna ura, a Đorđe je znao da sam mogla da zaplačem kad god sam htjela, pa mi je dao znak da Nada nailazi. Ja plači u hodniku, sva u lelek. Skače Nada: ‘Žabice, što je bilo?’ ‘Hoće da me izbače iz škole, kuku, što ću ja…’, a Nada samo stane i kaže: ‘Idite vi fino na čas, niko vas neće izbaciti iz škole’. I krene da to završilo. Na Nastavničkom vijeću bude u glasanju 10:10, i presudi glas Ćakija Lekića koji se tek bio vratio iz Rima, a kome su objasnili kakvi smo mi delikventi. Međutim, on je rekao da neće sebi dozvoliti da glasa za nečije izbacivanje. I tako nas je u konačnici spasio, nakon što je Nada odradila svoj dio posla”.

Da bi bila odličan đak, morala je, međutim, da ima primjerno vladanje.

“Zato je na sjednici Nastavničkog vijeća prof. Ilija Lemajić, moj Nikšićanin, onako autoritarno ustao i rekao pomoćniku direktora Krstu Markoviću da mi izbriše ‘nezadovoljavajuće’ i upiše to što treba. Ali, jedan od profesora diže ruku i počinje da se buni, i da priča šta sam mu radila u drugom razredu, možeš misliti čega se on sjećao, a i kakva sam bila prema njemu, jer su prošle dvije godine. Na to Ilija ustaje pogleda ga i kaže ‘Ne se.i’. Tada se od Ilije svako plašio, a plašio bi se i Bog da je postojao tada u socijalizmu.

Istina je i to da sam kod direktora Maksima Lutovca poslana više puta no što sam dana išla u školu. Onda je on jednog dana, kad sam kucala i kad me vidio na vratima, rekao onim njegovim blagim, specifičnim glasom: ‘Sekulićka, da se nešto dogovorimo, kad te pošalju sljedećih puta (u množini: ‘sljedećih puta’), ti samo šetaj po hodniku 5-6 minuta, onda se vrati na čas, i kaži da sam razgovarao s tobom, jer te više ne mogu slušati”.

Velika Tanjina ljubav u tinejdžerskim danima bili su motori, a prije i nakon njih – nezaobilazne rolšue.

“Nekoga su zanimali gatovi, ribari, ulovi, pecanje i mreže, a mene je zanimalo što su dva ribara – otac Gaša Radmilovića i čika Franjo Žagar – imali ‘Tomosove’ motore ‘prdavce’. Ta je činjenica uslovila interesovanje Nevenka Đurnića, Željka Slavkovića i moje. Imali smo 13 godina i ‘pozajmljivali’ bi te ‘Tomose’ dok ne potrošimo gorivo i vratimo odakle smo ih uzeli. Nisam sigurna da su ribari ikad otkrili ko im je koristio motore bez njihovog znanja.

A rošule (namjerno ne kažem rolšue, jer sam ih vazda zvala rošule i tako se nazivaju i u knjizi, a i drugi su ih tako zvali) su bile crvene i bile su nekada vlasništvo Vuka Pekića, koji je imao nogu kao peraje, i brzo mu ih je stopalo preraslo. Poslije zemljotresa su spašene i došle su kod mene u Makedonsko naselje. Ja sam u rošulama išla na fakultet i imale su parking mjesto između auta dekana i mog omiljenog profesora, niko ih nije pipnuo. Znala sam sve moguće okrete, skokove, piruete, Barani me pamte po rošulama. Meni su rošule bile ono što su drugima štikle”.  

Redovna tema tokom gotovo svih “Priča s Baranima” je zemljotres od 15. aprila 1979.

“Spavali smo u našem stanu u Šestici, na četvrtom spratu. Srećom, brat nije bio tu jer ne bi preživio, pošto je onaj ogromni regal kojeg je svaka kuća imala pao tačno na njegov krevet. Počelo je da ne prestaje, samo se mijenjao zvuk, tutnjao, bubnjao, vibrirao… Majka je četiri puta padala na pod, držala se za vrata, vrištala za đecom. Otac je nekako uspio nju i sestru da izgura, a ja nisam htjela da izađem dok ne izađe i on, išla sam za njim. Tata je ostao u stranu dok nije vidio što se sve srušilo, što je uništeno, i dok nije prestalo da drma. Ja sam kroz zid uspjela da vidim kako zid od Sedmice, kao iz filmova, počinje da pada na Rutu Jovanovskog. Naše prve komšije su bili Filipovići, teta Sofija sa troje djece. Najmlađe dijete, bebu, uzeo je moj tata u ruke, za Desimirku sam bila zadužena ja, a teta Sofija za Isidora. Tako smo izašli ispred zgrade, a dolje haos – djeca vrište, plaču žene.

Pritom sam ja bila najbolje obučena toga jutra na Topolici. Naime, noć ranije sam izašla sa simpatijom i za tu priliku pozajmila prelijepu odjeću od Dude Magovčević. Kad sam uveče došla kući, sredila sam garderobu na naslon od stolice. Kako je ujutro počelo da drma, ja sam to obukla jer mi je bilo najbliže. U svoj toj nesreći, moja simpatija je došla nekako bez glave iz Sutomora do Topolice nakon nekih pola sata od udara, da vidi kako sam, jer je čuo da je Bar potonuo. Držali smo se za ruke i hodali do gata V, sve je bilo razvaljeno. Željela sam, sjećam se, da stavim nogu u rupu da vidim dubinu, a on mi nije dao jer je moglo opet da zadrma, pa da mi ne uhvati stopalo. Tako sam ja dobila svog Romea za cio život, i do dana današnjeg niko takav podvig za mene nije izveo”, zaključila je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Tanja Sekulić.  

The post Tanja Sekulić (2): Gađanje tortama, krađa motora, silaženje niz oluk i rolšue koje se zovu rošule first appeared on BARinfo.

“Ja sam naturalizovana Baranka, rođena sam u Nikšiću, došli smo 22. septembra 1965. u Ulicu maršala Tita, kad sam imala dvije godine. Sebe smatram građankom svijeta – rođena sam u jednom gradu, odrasla u drugom, obišla hiljadu mjesta, živjela u nekim evropskim metropolama, a obdarena sam, tako se zalomilo, nevjerovatnim sjećanjem. Primjera radi, sjećam se Višnje Vukićević, moje drugarice iz prvog razreda osnovne škole, koja je došla prvi dan u školu u slovenačkoj nošnji jer joj je majka, teta Edita, bila Slovenka. Sjećam se i da se Katarina Popović, sada doktor andragogije u Beogradu, prvi put pojavila u četvrtom razredu u rezedo-zelenoj haljinici”, počela je priču Tanja Sekulić.

Na sebi svojstven način, rekonstruisala je detaljno izgled Stare Topolice i ljude koji su se ucrtali u sjećanje tadašnje djece.

“Sa šušanjske strane, sve je počinjalo od baraka pored mora i Dvorca, u kome je živjela porodica Pejović, kao svaka kraljevska porodica na samom vrhu objekta, a tu je bila i biblioteka. U objektu gdje je sad ‘Ćao’ su živjele dvije sestre, a u Malom dvorcu Pero i Goca Vujović. Nakon velikog kanala, preko koga je išao mostić, bila je kuća u kojoj je živjela teta Ljubica šnajderica, Ljubica Marović, danas je u tom objektu ‘Nimont’. Tu su živjele i familije Kosać i Spahić. Teta Ljubica je bila dijete bez roditelja, otišla je za Italiju od svojih 13 godina da traži brata, ali ga nije našla. Završila je šnajderaj u Parizu. Uvijek je bila uređena, jarko nakarminisana, nosila je upadljive minđuše i voljela da priča o ljubavi. Svakoga je zvala ‘Maco’ i imala je svojih desetak mušterija u Baru. Ja sam kod Ljubljene, tako sam je zvala, naučila da šijem, jer nikad nisam voljela konfekcijske stvari. Svi su tada bili obučeni u ‘Lee Cooper’, ‘Beko’, ‘Vartex’, no, Tanja nije tako mogla i htjela. Meni kupe farmerice, a ja ih u ljeto otkinem da budu bermude – kad prođe ljeto, prišijem ponovo one nogavice, napravim neki vez da bude ukras i eto ga, sve me to naučila Ljubljena”.

U Poljoprivrednoj školi, koja je bila tu gdje je sad zgrada Kulturnog centra, živjeli su Lazarevići.

“Poljoprivredna škola je bila bitna nama djeci, jer smo tu prvi put vidjeli uživo nekoga iz Afrike, crnca i crnkinje, dolazili su iz Nigerije putem razmjene učenika. Đevojke su nosile tradicionalne haljine, momci bili visoki, nama je Poljoprivredna bila svijet. Tu su se kasnije održavale igranke, na kojima su se svi zaljubljivali”.

Kako kaže, zgradu Elektrodistribucije (danas CB Bar) pamti po lijepom momku, kome je kao sasvim mala činila uslugu. “Rota Brajović, prvi bubnjar grupe ‘LD1’, stariji Nocov brat, bio je toliko zgodan da mu glumac nije bio ravan. Zaljubio se u komšinicu s druge strane ulice. Ja sam bila strahoviti klikeraš i vazda si me mogao naći između ‘Šestice’ i ‘Sedmice’ kako igram klikera, pa je tako i Rota znao đe će me naći. Rekao bi mi da nekako pođem po nju. Ja bih sve ostavljala, i onda sva unezvijerena dolazila u njen stan i žalila se njenom ocu da me neko dira i bije, a da ona mora da me spašava. Jedino ona to može. Tako bi Rotina đevojka izlazila napolje da se vidi s njim, a ja se nisam udaljavala ni sekunda od njih dvoje, da se ne bi poljubili”.

S posebnom emocijom je Sekulić govorila o stanarima “Šestice”, zgrade u kojoj je provela najranije djetinjstvo.

“U mom ulazu su živjele baba Mile iz Grblja i baba Mara Jelenić. Penjemo se gore – čika Bato Jovanović i teta Mašinka – Pristanjani, preko puta njih teta Mila i čika Vukašin Vukadinović –  teta Mila nije dozvoljavala da joj kažu ‘ti’ i tražila je da je zovu gospođa Mila, pored njih čika Budo Vukčević, direktor Luke Bar i Nejasmići. Gore su bili Čekići, Vujovići, pa čika Joco Mrčarica – taksista pomorac, onda čika Kika Bošković i žena Zagrepčanka. Da ne zaboravim njihovu djecu, naše drugove Jasminku i Željka. Jasminka je danas doktor mikrobiologije, a Željko je bio direktor kompanije za kompjutere i internet komunikacije u Kanadi, sad je u Finskoj. Ali, od njega se u našoj kući nije moglo živjeti, jer je kao mali dolazio i stalno grizao naš sapun koji je ličio na limun. Moj otac je bio zadužen da nas na frižideru uči slova, ali Željka nije interesovalo učenje, već kako da uleti u naše kupatilo i grize sapun, dok ga naša majka ne uhvati, bila je šerif za sve.

Na našem spratu su živjeli Jakšići, kasnije Filipovići, čika Branko Keilj, sin đeda Viktora Rusa, pa Vukoslavčevići. Na prizemlju čika Vidak i Julka Ivanović, a preko puta njih Saša Brajović u čijoj se kući vježbao rock. Teta Zora je radila u biblioteci. 

U našoj zgradi, đeca su ulećala da jedu tamo đe miriše ručak. Kod tete Mašenjke, žene čika Bata Jovanovića, vazda je ručak bio gotov u 12. Ne znam je li čika Bato ikada dočekao taj ručak, od djece koja su ulazila da jedu. Neki od nas uopšte nisu znali da teta Mašinka ne kuva za nas, djecu, to smo tek kasnije shvatili. A onda smo shvatali i da nismo trebali da opuvamo pečenu kokošku koja je čekala čika Bata, rijetko je kad i dočekao. Naravno da niko u zgradi nije imao ključ od vrata, niti je išta zaključavano.

Važno je reći da nas je čuvao sve vazda jedan roditelj, koji ugrabi ili koji vidi što se čini sa balkona, ili se jednostavno tu nađe. I ako taj roditelj misli da si napravio ono baš ‘nešto’, iješ ti drvu od njega, odnosno prut, mili, ne čekaju se roditelji jer će ti oni samo pridodati. Što je najgore, morao si sam da ubereš prut kojim ćeš dobiti po ruka ili guzica, nije smio da se lomi, no da se uvija, a najgora je bila šipkovina”.  

Pored “Šestice” i “Sedmice”, “bila je zgrada na ‘G’ sa portunom, đe je živjela izvanredna ekipa mojih drugova”, nakon čega dolaze jedna velika i dvije male trafike.

“Velika trafika je bila između prolaza i zgrade Luke Bar, u kojoj je sada fakultet, sa onim velikim ulazom i debelim stubovima. Bila je vrlo bitna, jer se tu štekao novac. Pult od velike trafike je bio dugačak i širok, i na njemu su momci uveče sjeđeli. Onda mi maleni uzmemo palicu ujutro, otčepimo lim i nađemo parice koje su ispale iz džepova momcima i zaglavile se između lima i daske. Bilo je tu najviše novčića od 20 para, ali nama dosta, 20 para je bila kugla sladoleda kod Arifa. Za tu foru smo znali samo nas dvoje-troje.

Ulaz u Luku Bar je bio naš spas od vrućine, debeli zidovi, sa stepeništem zaklonjen, pa smo se po najvećoj vrućini osjećali kao da smo imali erkondišn. Tu smo skupljali pare kako bismo pošli u ‘Vračar’ da kupimo ‘zimski sladoled’, tako smo mi zvali ono što danas zovu ‘kremić’. Kao i sva djeca, nismo mogli da mu odolimo, znale su to sve prodavačice i šef prodavnice Slobo Petrović, jer smo mi u gomili ulazili u ‘Vračar’ – jedno dijete bi kupilo smoki ili kikiriki, a mi svi po jedan zimski sladoled u džepić, pa napolje, opet do ulaza u Luku. Mali delikventi.

Ona ide parfirmerija ‘Jasmin’ đe rade teta Desa Mašović i teta Juca Nikezić, ulica miriše od prodavnice, a njih dvije mirišu i nas djevojčice kad prolazimo. Onda ide knjižara u kojoj je šef bila teta Edita, Višnjina majka. Tu je radila i jedna lijepa žena, u koju je bio zaljubljen inkasant za vodu. Ništa vodomjeri, po cio dan je visio kod nje sa onom kožnom torbicom i sveščicom, ja sam dugo mislila da je neki đak. Ta ljubav nije imala srećan kraj, udala se u Ulcinj, a ne za njega. Onda ide Čika Demova radnja ‘Elektrometal’, a on u našem srcu ima posebno mjesto jer nas je stalno puštao da uzimamo balinaca koliko nam god treba. Poslije nje apoteka Rajberova, i najbolji teren za klikere u Baru. Između Vračara, apoteke i šumice kod kuća Sjekloća“.

Tanja ističe da je hijerarhija bila jasna, “moraš da čekaš da stariji završe, pa ti da igraš”.

“Nevjerovatan klikeraš je bio Rajko Vukoslavčević, Beris Truš sjajan, a od mlađih kasnije Krečo Mandić iznad prosjeka, ali mu se ne pomjeram ni za jotu. Teren je bio gladak kao staklo, imao je brežuljke za skrivanje, rupa je savršeno oblikovana bila uvijek na istom mjestu… Teren je imao pad, pa mu nije smetala ni kiša, stalno je tu bilo barem po desetoro djece”.

Na samom ćošku, preko puta kanala, bila je autobuska stanica za Stari Bar, kad se otvorio taj krak puta.

“Tu je bila radnja mješovite robe u kojoj je radila teta Adila, majka Emila, Erkina i Beki Šukurice. U prvom ulazu zgrade đe su bile zanatlije, Frano Hajduk, Božo slikar, Jovo krojač, Filip sajdžija i još neki, živjeli su čika Mišo i teta Lula Leverda, vrlo bitni za moj život, jer sam kao mala dugo mislila da je njihov sin Levi naš brat, četvrto dijete u porodici. Ja sam voljela da postoji četvrto dijete, jer ne bih bila najmanja, pa bi sva pažnja išla na njega. On je stalno bio kod nas jer su nam majke Cetinjanke, a njegovo djetinjstvo pamtim i po tome što su mu dugo oblačili crnogorsku nošnju.

Čika Pero Đurašković je na ćošku širio mreže, bio nam je lik iz Hemingveja, mi smo tako zamišljali Santjaga u ‘Starac i more’. On bi vazda smireno pleo mreže, a žena mu, teta Ljubica, bila je vazda na strani đece, iako od nas nisu mogli da žive i spavaju popodne. Njihov sin Dejo je imao prvi jaki auto u našoj ulici. Kad krene da vozi, to je kao da ide na trke u Le Man. Tu su živjeli i Prentovići. Čika Pero je bio jedan od najboljih drugova mog oca i ja sam često spavala kod njih. Znaš ono, kad dođemo uveče na pośedak, ja neću da se vratim jer su mi teta Rajka i svi ostali sve ugađali. Krila sam se ispod stola samo da ne idem doma”.

Druga strana Ulice maršala Tita počinjela je hotelom “Agava”, pa Crkvicama, pa objektom Opštine (danas je tu Vojska CG) sa velikim hodnikom u kome su bile tekstilne radnje.

“Posljednja radnja je bila ‘Napretka’ iz Đakovice, đe se kupovao fuštanj od kojeg su majke šile donje gaće, onda grube štofane pantalone koje su greble, i majice koju su greble. Tu je radio čika Sokolj koji nas je tjerao kad smo igrali i vikali, i vazda je bio namršten, iako smo kućni prijatelji bili. Mora da smo zbilja zvek činili.

Pored Crkvice je samoposluga ‘Izbor’ i kafana ‘BB’ đe su radili Vlado Iličković i Miki Mašanović, kojem dugujem za zdravo odrastanje posebnu zahvalnicu. Ide Sud, pa prvi barski trgčić, bitan jer imaš pogled na’ Vračar’, pogled na bioskopske plakate, pogled na momke i cure koji prolaze zimskim korzom, tu je nezaobilazna Teka sa krofnama i sladoledom, pa ‘Borovo’. Svi u ‘Borovu’ su znali napamet koji ćemo broj cipela nositi iduće godine, a uz cipele kupiš i čarape – naše su majke mogle komotno jedno dijete da uvedu, a da kupe cipele za cijelu familiju. Svi smo imali, naravno, iste cipele. Patike iste, a ko je imao Šangajke, bio je Džim Morison.

Slijedi pekara đe je radila teta Marija, krupna žena, namrštena ali dobrodušna, a kifle i hleb su strašno mirisali ujutro… Onda ide mesar Mihailo Mijović, pa dvodjelni ‘Atex’ u kojem je radio jedan visoki čovjek za koga sam ja kao mala dugo mislila da je lutka, nekako mi se činilo da je uvijek na istom mjestu i gleda ispred sebe, kad god sam prolazila – nije se mrdao. Onda ide prodavnica ‘Obuća’ gdje je radio Relja Bulatović. Vazda je držao ruke na leđima, đecu je volio ali loptu nikako nije podnosio, pa ga nismo mnogo ni voljeli, niti mu lopte oprostili i što se toliko plašio za izlog… Onda je išao neki advokat koga nismo zarezivali, pa ‘Prekookeanska plovidba’ i nakon nje ‘Vartex’ sa odijelima – plavim sa bijelim linijama i braon sa svijetlobraon linijama. Otac koji nije imao jednu od te dvije varijante, nešto nije bilo u redu s njim”.

U nastavku ulice bio je podrum vina, iza njega zgrada Investicione banke.

“U podrum su nas slali po piće, rijetko za sokove. Uđeš, pa te ubije apa od ustajalog vina. Za podrum je vezan čovjek po imenu čika Jovo Pekić, kome upućujem naklon do zemlje, a koji je ispod balkona u našoj zgradi napravio džardin sa pamidorom, krastavicama, paprikom… Naklon mu upućujem radi događaja koje se desio nekoliko godina pred zemljotres – igrala sam klikere ‘u po’ sa jednim dječakom i oškuljala mu sve, ne dva, ne pet, no teglu veliku od džema punu klikera, a on je pobjegao da mi ih ne bi dao, ukrao mi klikere koje sam pošteno dobila. Krenula sam da ga jurim, da bi on upao u našu zgradu i trčao uz stepenice ka krovu. Ja za njim. Na samom vrhu je zapeo vratom za žicu od veša, dobro se nije zamakao, a iz ruke su mu ispali svi oni klikeri, i prosuli se preko ograde terase u džardin čika Jova Pekića. Ovaj je pobjegao kući, ranjen, a moj drug Filip Pejović i ja smo sišli i po blatu gacali, jer je naglo počela kiša, da tražimo klikere. Čitav smo džardin izgazili, a čika Jovo nije riječ rekao. Ovoga klikeraša nismo izbili, ali je vazda na žmurke morao da žmuri, i to po 658 puta, za kaznu.

Čika Jovo je volio da popije vina domaćega, a ko ne voli, a teta Jelena je slala Vule Vua – Vuka, njihovo najmlađe dijete, koga smo zvali “piurača” jer je bio mnogo brz, a piurača je najbrža ptica na svijetu ili je bar u Crnoj Gori tako zovu. Vuko je po meni najbolji barski fudbaler ikad, i bio bi preteča Deja Savićevića da nije ulazio kod oca često u podrum. Vule je osoba koja je u leksikon, na zadnje pitanje ‘Da li pušite?’, jedina smjela da napiše ‘Da’. A svi smo pušili krijući, no hrabri Vule je napisao ‘Da’, a mi nikad. Vule je inače bio vrlo verziran za leksikone i spomenare, voljele su đevojčice da im se upisuje, pa je na pitanje ‘Imate li simpatiju’ i odgovor ‘Da’, na dodatni zahtjev ‘Upišite inicijale vaše simpatije’, odgovarao ‘N.N.’

Željezničke zgrade su najstarije na Topolici, a u njima su, nakon radnika “Tunelogradnje” živjeli najčešće doseljenici iz Nikšića koji su radili u Luci.

„Tu je bilo moćnih likova, recimo Željko Šekarić, on je bio sjajan tip, ali nezgodan. Međutim, ako si djevojčica, samo se požali Željku da te neko dira, bolje mu je da se seli u Južnu Ameriku.

Željezničke su bile bitne, jer su tu živjeli momci koje smo zvali ‘Žućani’. Oni su nas gađali bubuljima, a mi išli hordama na njih. Zanimljivo, mi smo učili sa njima zajedno, i super se slagali u školi, ali popodne, kad bi neko viknuo: ‘Žućaniiiii’, svi bi trčali u gomilu. Morali smo tako, jer su pojedinačno bili jači, Neno Milanović je bio strah i trepet za dostinu.

Dio grada od ‘Šestice’ i ‘Sedmice’ ka moru obilježili su Šeko Bubić, Arifova slatičara, “Turist”  i parapet.

“Šeko je bio vrlo poseban. Popravljao je cipele, imao čekić duguljasti, špicasti, sa prorezom za vađenje eksera. Imao je vazda zalizanu kosu, to je bila moda, kožnu pregaču na sebi, sjedio spuštene glave… Nikad te ne bi gledao kad ulaziš, no baci ‘rep od oka’ i veli: ‘Uzmi sama, drugi red, pete cipele’, jer je iza njega bila spratna polica, sve cipele umotane ‘u kartu’, njih nekoliko stotina. Šeko je imao jednu strašnu osobinu – ako nije u volju, sve ti je džabe. Znali smo – ako boca ‘Nikšićkog’ nije ispred Šeha, ne idi za cipele. Konkretno, majka čovjeka koji je danas na vrlo visokoj funkciji, poslala je mene i njenu najmlađu sestru po mokasinke koje su trebale da budu opravljene, a to su bile, mislim, prve mokasinke u Baru. No, Šeko nije bio u volji – došle smo na vrata, rekli što nam treba, a on nas je izbacio riječima: ‘Mokasinke u Bar ne postoje’. Plačući smo se vratile, a drugaricina sestra nas je smirila. Sjutradan, druga priča. Šeko je bio prvi volji, mi tražile mokasinke, a on će fino raspoložen: ‘Mokasinke, a? A što niste došle u utorak kad sam reka?“

Turist je bio najvažniji restoran u Baru, iza njega Pijaca, a malo dalje prvi javni WC.

“U ‘Turistu’ se dešavao Bar, tu sam popila prvu ‘koktu’, tata nas je izvodio neđeljom. Svakako bih pomenula i tetu Tonku konobaricu. Ona nam je dozvoljavala da činimo što smo htjeli. Đeca su je obožavala. Ulazili smo da pijemo vodu i kad smo žedni i kad nismo, da uzmemo ovo ili ono, bila je brza, hitra, kad su nam branili da se igramo iza ‘Turista’, ona bi dolazila da to reguliše.

Između ‘Turista’ i plaže bilo je korzo, sa neizbježnim i najvažnijim parapetom. Sve se odvijalo oko parapeta, tu su bile dvije šumice – u prvu smo smjeli, a u drugu nismo, jer je bio mrak. Prva je šumica bila u nastavku plaže, a druga šumica oko današnje ‘Tropikane’. U nju su išli momci sa đevojkama, ‘u mrak’, sa parapeta su odjednom nestajali parovi. Bila sam promućurna i pratila sam sve, jer sam živjela u ‘Šestici’, sve mi je bilo na dlanu. Znala sam – ako ove godine šetaju momak i cura na korzo ljetnje i ona ga drži ispod ruke, pa ako naredne godine pođu u mrak u drugu šumu, treće će biti u opštinu da se vjenčaju, takvo je vrijeme bilo.

Za Arifovu slastičaru je vezan život sve djece iz Ulice maršala Tita i o njoj bi se mogle knjige napisati. A njena čista suprotnost bila je ‘Fontana’, u ‘Zgradi Lordova’ kod Crvene banke, za nas objekat najvećeg luksuza. Pojesti za nas djecu burek u ‘Fontani’ bilo je kao da jedeš jastoga na Svetom Stefanu. Često se zaboravljaju dvije kuće sa satom, imale su na fasadi nacrtan veliki sat i bile na jestu velike, nove zgrade pored današnje Policije. U njima je živio moj dobri profesor Ilija Lemajić“.

Tanja je pomenula i najpoznatije gradske Rome, Paša i Rukiju Adžović: “Dobri ljudi, koji su svake neđelje čergu širili ispod našeg balkona. Ljubica je tada radila u Poljoprivrednoj školi, u kuhinji. Dolazili su svake neđelje da kuju, a mi smo se družili sa njihovom đecom, svako je imao svoje godište Adžovića. Od njih je trebalo učiti kako se radi. Džemo je, recimo, bio prvi kolporter novina, i onda mu je taj posao dosadio, pa je batalio i pošao u inostranstvo”.

Priča je zaključena konstatacijom da su sva djeca bila drugačija nego danas, jer su imala više slobode. Ali su zato i češće pravila ludosti.

“Pravi primjer za to je beskrajno hrabra Dijana Dabanović, koja se, još dok smo bili u zabavištu, popela na krov naše zgrade i hodala lastrom (metalna oplata na samoj ivici zida – op.aut.) duž čitave Šestice, i to stranom koja sad gleda na Ulicu Vladimira Rolovića”, zaključila je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara mr Tanja Sekulić.  

.

The post Tanja Sekulić: Krađa zimskog sladoleda, sapun sa ukusom limuna i šetnja po ivici krova zgrade first appeared on BARinfo.

Opšta je ocjena da je manifestacija ispunila svoju svrhu i uveliko prevazišla prošla izdanja.

Medijatorka „Śednika“ Katarina Gazdić Ilić, istoričarka umjetnosti pohvalila je organizaciju ovog događaja, istaknuvši nesvakidašnju energiju, naročito mlađih, koji će u budućim danima biti centar barske umjetnosti. Dr Milun Lutovac kazao je da “mi ne možemo da pariramo svjetskim metropolama po kulturnim institucijama, galerijama, velelepnim pozorištima, ali možemo da pariramo energijom i talentom”. Slikarka i spisateljica Tanja Sekulić istakla je kako joj je naročito drago što se broj posjetilaca i programa trostruko uvećao i da “čeka književnike, pjesnike, prevodioce da se uključe u ovu manifestaciju i da srce grada bude zauvijek Ulica maršala Tita”. Milenko Radović, akademski slikar, kazao je da je u Baru osjeća “empatiju među umjetnicima, koje malo gdje ima”. Priznanje organizatorima odala je i sekretarka Sekretarijata za kulturu, sport i mlade Irina Dabović, novinar i književnik Željko Milović, Ljiljana Vujović u ime NVO “Žene Bara”, akademski slikari Dalibor Dado Ćetković i Jasmina Ćetković, kao i brojni mladi autori.

„Možemo reći da je ’Street in art“, prvi od tri planirana u ovoj godini u potpunosti ispunio očekivanja. Po prvi put smo imali prateće programe. I na prethodna dva smo nastojali da budemo sadržajniji, kada su u pitanju vizuelne umjetnosti, da pored likovnih izlagača imamo i druge kreativne stvaraoce. Ovom prilikom je to u potpunosti postignuto. Sama činjenica da smo promovisali jedan mini-festival dokumentarnog filmskog stvaralaštva sa područja Opštine Bar, da su i autori i produkcijske kuće bile iz Bara, samo po sebi govori da je festival dobio još jedan kvalitetan sadržaj. Na jedan simboličan način, kroz poklon Miroslava Jovanovića Timotijeva i njegove supruge Milice Vukmanović, dobijemo spoj likovnog i literarnog. Svi učesnici ovogodišnje, najveće otvorene smotre pod Rumijom, dobili su na poklon po jednu njihovu knjigu, a sve na koricama imaju radove barskih likovnih stvaralaca. Ono što je po nama najvažnije, što je i potvrdio naš popularni ’Śednik’ je činjenica da smo imali mogućnosti da objedinimo veliki broj mladih, kreativnih likovnih stvaralaca”, kazao je profesor Neđeljko Đurović, organizator i PR menadžer manifestacije za Radio Bar i Bar Info.

“Jedna od mladih učesnica, Staša Stević, po prvi put je prodala ono što je stvarala na licu mjesta, u interakciji sa publikom. Prodaja, taj materijalni iskaz je manje bitan, koliko je bitna pažnja koju je ta slika privukla, kako kod onoga ko je kupio, tako i kod svih nas”, ističe Đurović.

„Steet in art“ je dokaz da se manifestacija može organizovati bez novca, uz pomoć prijatelja.

„Na Balkanu postoji jedan notorni bezobrazluk, u kome se uvijek ističe da nema novca. Novac je nužan, ali nije neophodan ako imate kreaciju, dušu i časnu namjeru. Inicijalni pokretači ovog festivala su Vladimir Vlado Iličković, Jovan Jerkov i moja malenkost, uz naše nezaobilazne partnere, a takođe i organizatore, Radovana Richija Orlandića i Milića Šarovića Milija. Imali smo to polazište da ćemo ujedinjenim snagama uspjeti da grad ima jedan događaj koji traje više dana, što smo i uspjeli, i što je najvažnije, da pokažemo da se sa minimalnim izdacima, po principu efikasnosti i ekonomičnosti, može postići mnogo. Jednostavno, dobra energija, kooperativnost i potreba likovnih stvaralaca da izlože svoja djela, da sjednu zajedno za sto, podijele iskustva…”, rekao je Đurović.

Baš ovaj festival je, zbog svojih sadržaja, poslužio kao motiv jedne knjige koja će se pojaviti za godinu dana i biće jedno lično, autobiografsko svjedočanstvo o zemljotresu iz 1979. godine. “Uz to, važna je i najava da će ovaj prostor koji je promovisan ispred i na terasi ’Dublin Puba’ biti nova umjetnička scena u našem gradu. Poslužio je kao jedan odličan filmski atrijum. Tokom jesenjih mjeseci biće još novih sadržaja, a evo i ekskluzive: jedan od vaših kolega, shodno dokumentarnom materijalu koji je sniman o našem gradu i ljudima s ovog prostora, biće na originalan način prezentovan kroz festival u trajanju od nekoliko večeri”, najavio je Đurović.

On je zadovoljan brojem izlagača: “Svi likovni stvaraoci, a bilo ih je preko četrdeset ’sa stažom’, dok je mlađih bilo više od dvadeset, tako da smo i po broju učesnika i po broju izloženih radova znatno premašili prethodni ’Street in art’”.

Đurović se prisjeća da je 2006. godine, raniji vlasnik puba, Srećko Pavlović, i sam likovni stvaralac, počinjao sa radom i “smatrao da ova ulica, nekadašnje barsko korzo i prva imenovana ulica u gradu, jedina koja nije mijenjala ime tokom devedesetih godina i mučnih previranja, treba da ima svoj stari sjaj, sadržinu koja priliči mediteranskom gradu i plasirana je na onu poziciju koju treba da ima”.

The post FOTO: Nizom multimedijalnih aktivnosti okončan treći Street in art first appeared on BARinfo.

Pored autorke, na promociji su govorili publicista i novinar Mustafa Canka i profesorica književnosti Edona Bakali. Canka je još jednom naglasio značaj jačanja ulcinjsko-barske saradnje na svim poljima, a Bakali kako je važno “obratiti pažnju na svaki ženski glas u crnogorskoj književnosti, posebno ako tematizuje poziciju žene u crnogorskom društvu”. Autorka je naglasila da, dok piše, nikada ne zna kako će se djelo završiti i kuda će je ponijeti, već se prepušta unutrašnjem osjećaju.

Prvo predstavljanje knjige “Indira” bilo je juna 2020. na stepeništu Dvorca kralja Nikole u Baru (gdje je Sekulić 2017. promovisala i književni prvijenac – “Iz dnevnika”), potom su uslijedile promocije u Podgorici, Nikšiću i Ulcinju. Ovo je Sekulićkina druga promocija u najjužnijem crnogorskom gradu. Prethodno je na trgu ispred Arheološkog muzeja u Starom gradu predstavljeno djelo “Nga ditari”, albanski prevod prve knjige.

Tanja Sekulić je rođena u Nikšiću. Odrastala je u Baru do odlaska na fakultet u Kotoru. Po završetku Pomorskog fakulteta, živjela je u Londonu do rata u Jugoslaviji. Nakon toga odlazi za Pariz i tamo završava studije Slavistike i magistrira na Sorboni. Posljednjih godina živi i stvara u Crnoj Gori. Prva knjiga od 27 priča “Iz dnevnika” objavljena je u izdanju OKF-a 2017. godine. Za tri mjeseca je štampano drugo izdanje. Prevedena je na albanski jezik i izdata u maju mjesecu na Kosovu. Roman “Indira” je autorkina druga knjiga čiji izdavač je takođe OKF, a objavljena je 2020. godine. U oktobru 2019. godine isti izdavač je štampao knjigu “Život je pred tobom” jednog od najvećih francuskih pisaca XX vijeka Romana Garyja (Emile Ayar), koju je ona prevela.

The post Roman Tanje Sekulić promovisan i u Ulcinju first appeared on BARinfo.

Danijela Drobnjak, Jasmina Ćetković, Dalibor Ćetković, Radovan Šušter, Svetozar Dedić, Joko Lekić, Boris Bajić, Đulijan Ilić Đuz, kao i organizatori Jovan Jerkov i Vladimir Iličković, izložili su 45 umjetničkih slika, šest skulptura i dvije umjetničke instalacije. Uz navedeno, bila je je istaknuta i instalacija dr Miluna Lutovca, motivisana likom proslavljenog Uroša Toškovića, koja je poklonjena glavnom pokrovitelju manifestacije “Dublin Pubu”. Sa svoja četiri rada, kao najmlađi i nepunoljetni izlagači, bili su zastupljeni Marko Vukotić i Masimo Milović.

“Veliko interesovanje učesnika i prolaznika, kao i nevjerovatno stvaralačko izbijanje, pokazano je kroz radove jedine gošće iz Podgorice Nataše Petejčuk, zatim Tanje Sekulić i Davida Husića. Dvije slike nastale u interakciji sa građanima, koji su uzeli kičicu u ruke i slobodno povukli liniju na postavljenim platnima, u konačan izgled artefakta efektno su uobličili Petejčuk i Husić, dok je Sekulićka kroz prepoznatljivu vizuelizaciju animalizma od obične šahte napravila crnog labuda. Press konferencija, koja je održana na terasi lokala ‘Dublin Pub’, zahvaljujući partnerskoj ‘Antivari’ medijskoj organizaciji i Jovanu Jerkovu, uživo je prenošena i moguće je u sebi imala najviše interesantnosti. Nakon uvodnog obraćanja idejnog pokretača ‘Street in arta’ Vladimira Iličkovića i iskazanih impresija svih učesnika o ovoj manifestaciji i uslovima u kojima stvaraju barski likovnjaci, razgovor je otišao u pravcu svojevrsnog urbanog omnibusa o Ulici maršala Tita i njenih žitelja. I pisana riječ je našla svoje mjesto u ovom segmentu, jer je bilo svojevrsne mini promocije romana Sava Markoča ‘Priče sa zapadne strane’. Prisutnima su se obratili i direktor TO Bar Emil Kukalj, koji je najavio finansiranje 25 multifunkcionalnih štafelaja, kao i menadžer Opštine Bar Ćazim Alković”, istakao je Đurović.

Organizatori su još jednom apostrofirali zahvalnost glavnom pokrovitelju “Dublin Pubu”, ugostiteljskim objektima “Brick” i “Macchiato”, poslastičarnici „Tre sorelle“, kao i filijalama banaka NLB, CKB i Prve banke. Ukazano je na i logističku podršku Turističke organizacije Bara, kao i na odgovarajuće učešće Pivare “Trebjesa” AD Nikšić.

“Organizatori ne brinu za budućnost ove manifestacije i njenu vidljivost, jer je već sada trasirana njena forma i veoma izvjesni datum održavanja. Ideja voditelja pokretača ‘Street in arta’, Vlada Iličkovića jeste da ona, tokom aprila, bude prva značajnija manifestacija u agendi kulturnih dešavanja Bara i da simbolizuje obnovu nekada zemljotresom razorenog grada. Iskaz emotivnog naboja i kolegijalnog uvažavanja, kao i dimenziranje prekodecenijske želje pokretača da ‘Ulica u umjetnosti’ bude najstarija ulica na Topolici, najbolje je potvrđena kroz izjavu međunarodno afirmisanog akademskog slikara Dalibora Dada Ćetkovića: ‘Jedan je Vlado Iličković, i ponoviću sa velikim poštovanjem: Jedan je Vlado Iličković!’”, stoji u saopštenju organizatora manifestacije, kojeg potpisuje Neđeljko Đurović.

The post Neđeljko Đurović: Prvi Street in Art opravdao očekivanja učesnika i posjetilaca first appeared on BARinfo.

Predstavljeni su radovi u različitim tehnikama ( fotografija, slika, skulptura, ilustracije) četiri barske umjetnice – Maje Čakalović, Nade Vojinović, Nede Popović i Tanje Sekulić, a u središtu izložbe bio je i glumački performans na istu temu, koji je izvela mlada glumica Milica Šćepanović, uz muzičku pratnju Andree Siništaj. Postavku je otvorila autorka, kustoskinja Zavičajnog muzeja Draginja Radonjić.

“Trag ženske borbe” je umjetnički osvrt na istorijsku temu – žena, njena sloboda, borba za prava i nastojanje da odgovori svim obavezama koje se od nje očekuju. Izabrane su četiri barske umjetnice koje svojim životom i stvaralaštvom izlaze izvan okvira klišea, ne libeći se da pokažu svoje tajne želje, ali i nezadovoljstvo društvom u kojem žive.

„Ideja je bila da predstavimo barske umjetnice koje su svojim stavom, načinom života i aktivizmom, posebne. One se izražavaju u različitim medijima, ali sa istim, ženskim senzibilitetom i jačinom svog stava, slobodoumno i samosvjesno. Spojili smo sliku, fotografiju, skulpturu i ilustraciju, sa akcentom na performas, u kojem je glumica ispričala koje su sve obaveze žene, koliko ona želi da bude uspješna i da se dopadne društvu, posebno u našem tradicionalnom, pa i patrijarhalnom društvu“, kazala je kustoskinja Zavičajnog muzeja Draginja Radonjić.

Nada Vojinović, profesorica engleskog jezika i književnosti, petnaest godina se bavi fotografijom, kroz koju želi da poruči, prvenstveno ženama, da stvaraju zdravije društvo.

„Inspiraciju crpim iz svakodnevnog života, od razgovora sa ljudima, do filma, serije, muzike, a posebno iz ličnog života, i života žene , njenih želja i istrajnosti u borbi za slobodu“, kazala je za Radio Bar i Bar info, Nada Vojinović, koja je objasnila i svoj projekat “Normalizujmo normalna tijela”, koji slavi prirodan izgled ljudi.

„Kroz tu ideju pokušavam da predočim ljudima da bi trebalo da prihvate sebe sa svim svojim karakteristikama, da se ne utapaju u kalupe nametnute od nekih industrija, već, jednostavno da budu svoji“, naglašava umjetnica.

Tanja Sekulić, koja je završila Pomorski fakultet, a potom diplomirala Slavistiku na pariškoj Sorboni, odvažna je u likovnom izrazu i u svom književnom djelu, ali i ličnom životu.

„U slikarstvu me najviše interesuje portret, to je ono gdje se najbolje izražavam, takođe, aktovi, posebno muški. Žene su te koje su najčešće ‘objekat’, a ja u svojim radovima muškarce smještam u ‘objekat’, i ponašam se prema njima onako kako se oni ponašaju prema ženama, a to je prilično neodgovorno. Zbog toga mi se veoma sviđa ova izložba, jer je posvećena ženi, a jedan dio moje postavke ja posvećujem djevojčici koja je prije par dana silovana u Podgorici. To je strahoviti problem o kojem smo čuli veoma šture informacije u medijima. Zamislite, u XXI vijeku, usred Podgorice, djevojčicu od devet godina silovao je komunalni policajac. To drastično pokazuje kakvi smo i na kom nivou je naše društvo“, kazala je Tanja Sekulić, koja je dugo živjela u Parizu, u Francuskoj, gdje se žene mnogo bolje tretiraju nego kod nas, odnosno, žena je, kako je istakla, ispred svih i ispred svega u ovoj evropskoj zemlji.

„Živjela sam, osim u Francuskoj, i u mnogim drugim zemljama, putovala, jer sam željela da istražujem sebe , a sada želim da svoja iskustva, i dobra i loša, prenesem na mlađe generacije kod nas, posebno đevojčice, uvijek sam na strani žene, da ih ohrabrim, jer je ovdje odrastanje , posebno ženskog đeteta veoma teško, sa surovim normama koje važe za njih, ali ne i za muškarce. Nadam se da ću ja biti tačka prema kojoj će se okretati djevojčice i mlade žene, i govoriti ‘kada je mogla ona, mogu i ja’“, poručuje Tanja Sekulić, čije je drugo polje umjetničkog izraza i interesovanja – portret afrofrancuskih muškaraca. Više upečatljivih radova sa portretima crnaca, koje je Tanja sretala u francuskoj metropoli u vozovima i metroima, skicirajući njihova lica koja, nakon teškog radnog dana, očitavaju tugu i strahotu života van svoje zemlje i svog tla, publika, takođe može vidjeti na ovoj postavci.

Osim radova Nade Vojinović i Tanje Sekulić, podjednako zanimljive su i ilustracije Nede Popović, kao i skulpture Maje Čakalović – maske, nakit i korseti, koji nam pričaju vječitu storiju o fascinaciji ženskom ljepotom i ukrašavanjem, ali i o raskidanju sa okovima tradicije. U središtu ovog multimedijalnog i originalnog umjetničkog programa bio je glumački performans u službi iste teme, koji je izvela mlada dramska umjetnica Milica Šćepanović, uz pratnju na gitari, Andree Siništaj.

„Uvijek je aktuelna tema o ženi, njenim pravima, statusu i borbi. Ono što sam rekla u ovom dramskom monologu, to zaista i mislim – želim da sam jednaka sa svima u prostoriji, a u nekim trenucima se ne osjećam tako. Iako često čujemo da žene jesu ravnopravne sa muškarcima, mislim da činjenice govore drugačije, i da nije uvijek tako, jer još uvijek moramo da se borimo za svoja prava“, kaže Milica Šćepanović.

Izložba “Trag ženske borbe” planirana je bila za 8. mart – Međunarodni dan žena, ali je odložena zbog epidemioloških mjera. Publika je u Dvorcu kralja Nikole može pogledati i narednih petnaestak dana.

The post VIDEO: Multimedijalni umjetnički program Trag ženske borbe u Dvorcu kralja Nikole u Baru first appeared on BARinfo.