Valentino Tino Marđokić, član novog rukovodstva Oldtimer kluba „Bar“, izrazio je za Radio Bar i Bar Info veliko zadovoljstvo što su dragulji tehničke kulture, neki stari i preko 60 godina, na uvidu Baranima i turistima.

“Nikola Nino Pavlović, Danijel Jovančov i moja malenkost smo prije dva mjeseca ušli u klub, uz podršku osnivača kluba Brana Radovića, Milana Dabanovića i Milije Šćepanovića, prihvatili smo se posla da na ovom polju stvari vratimo na stari kolosjek, i, eto, vidite, danas radimo sa ovim lijepim primjercima ujedno i otvaranje turističke sezone”, kaže Marđokić.

“Mercedes 126” iz Titove pratnje, “SAAB”, drveni auto iz Budve – ručni rad, “Pežo 404”, “Zastava 101” iz prve serije sedamdesetih godina prošlog vijeka, “Pezejac”, “Fića”, “Opel Kadet”, “Lada”, “NSU”, pa motocikl “Honda” i originalni džip… samo su neki od oldtajmera-ljepotana koji su bili na barskom šetalištu danas.

Sem velike ljubavi, za njihovo držanje, odnosno održavanje u životu, potreban je još veći trud. Marđokić je i sam vlasnik jednog izuzetnog oldtajmera – “Volvo 544” iz 1959. godine koji redovno plijeni pažnju na svim ovakvim skupovima širom regiona, međutim, tog njegovog žuto-zelenog mezimca danas ipak nije bilo na barskom korzu:

“Trenutno nije tu, jer sam morao da napravim malo veći servis, tek sad sam dobio rezervne djelove i nisam imao kad da sve sklopim, izvadio sam motor i mjenjač. Kompletnu mu ‘generalku’ radim da bih mogao da ga sigurno vozim i na ostale festivale u okruženju. Došao sam danas sa ‘Pežoom 404’ mog drugara Anesa Đulamerovića, taj auto sam u zadnjih par dana malo ‘pretresao’ pošto je ležao deset godina, vratio sam ga u funkciju da se može ovdje izlagati”, dodaje Marđokić, koji je danas u ime organizatora na otvaranju fešte pozdravio sve učesnike.

Ugodan boravak u Baru vlasnicima oldtajmera i njihovim prijateljima u ime Turističke organizacije Bar poželjela je Teodora Čović:

“Bar je grad koji njeguje kulturu, istoriju i različitosti. Ovakvi događaji dodatno obogaćuju turističku ponudu i stvaraju priliku za druženje, razmjenu iskustava i promociju naše turističke destinacije. Posebno nas raduje što će učesnici iz Crne Gore i regiona imati priliku da predstave rijetke primjerke automobilske industrije i podijele svoju strast sa posjetiocima manifestacije. Hvala Oldtajmer klubu ‘Bar’ na organizaciji”, poručila je Čović.

U Baru su na današnji dan, prema zvaničnoj statistici – broju izdatih Oldtajmer tablica (BR OT), ukupno 24 automobila sa ovakvim statusom. Marđokić ukazuje da ih je, nažalost, još nekoliko puta toliko, a među njima i neki zaista vrijedni primjerci, završilo na auto-otpadima, odnosno u starom gvožđu…

“Jeste, mnogo je tih starih automobila završilo u reciklaži, i to je baš žalosno, jer se oni nikako ne mogu povratiti. Činjenica je da se kod ljudi koji dođu da gledaju ovakve smotre probudi želja, da ih sve ovo zainteresuje da i oni tako nešto i nekako urade. Jeste da je ovo dosta skup hobi i da je teško doći do pojedinih djelova, međutim, zaista se mnogi već uključuju u ovu priču i to je dobro! Čak sam iznenađen koliko se ljudi interesuje za ove stvari i milo mi je, da se ne baci sve u reciklažni centar, da ostavimo nešto našoj djeci i budućnosti, da vide čime su se vozili naši đedovi i oci”, zaključio je Marđokić.

Oldtajmeri su sa šetališta u defileu, u pratnji saobraćajne policije, obišli prvo Staru maslinu na Mirovici, a potom u Starom Baru i Kuću maslina gdje im je, angažovanjem direktorice dr Marije Markoč, održana degustacija maslinovih ulja. Ručak za sve učesnike defilea priređen je u restoranu “Jezero” na Vranjini, gdje im je kompanija “Plantaže”, nakon razgledanja vinskog podruma, obezbijedila prikladan poklon. 

The post Revija oldtajmera na barskom korzu first appeared on BARinfo.

Barski ogranak Oldtimer Club Ulcinium organizovao je 18. susret starih automobila na platou ispred Robne kuće, od 12 do 14 sati. Izložba je odmah privukla pažnju brojnih građana i turista.

“Vrlo interesantna manifestacija, mogu se vidjeti različiti tipovi automobila, meni je najzanimljiviji ovaj napravljen od drveta, na karoseriji BMW-a. I zeleni stari Volvo je prelijep. Sigurno bi trebalo da bude više ovakvih događaja”, kazao je za Radio Bar i Bar info Vlado iz Podgorice, koji se zatekao na gradskom trgu.

Sekretar i zamjenik predsjednika kluba Ulcinium, Valentino-Tino Marđokić, istakao je da je ovo drugo ovogodišnje druženje sa građanima, “kako bismo nadomjestili godinu kada je bila korona”.

“Ovo je jedan od uspjelijih skupova, radi se o nacionalnom susretu, a ne međunarodnom. Odaziv je bio iznad očekivanja, ljudi su me sami kontaktirali da dođu i izlože svoje oldtajmere. Sve više njih prepoznaje značaj ovog hobija i žele da nam se priključe. Zadovoljan sam, jer smo ispred robne kuće priredili pravu feštu i nesvakidašnju turističku atrakciju za Bar i Crnu Goru”, kazao je Marđokić.

Pored njegovog dobro poznatog Volva iz 1959, pažnju je privukao i najstariji automobil na skupu – Opel Record Olimpija iz 1951, kao i motocikl BMW iz 1955. Baranina Sloba Lekića, zapremine 600 kubika i 23 konjske snage, koji, kako vlasnik kaže, “još uvijek radi kao sat”.

Marđokić je podsjetio da klub na čijem je čelu Branimir Mirović aktivno radi na poboljšanju zakonskog okvira.

“Ova vozila ne voze se svakodnevno, već samo nekoliko puta godišnje. Najduža moja tura bila je do Istanbula – dvadeset dana vožnje. Ipak, plaćamo registraciju u punom iznosu za cijelu godinu, što smatramo nepravednim. Za sada imamo popust od 50% na osiguranje, ali nastavljamo da se borimo za dodatne olakšice. To je u interesu čitave zemlje, jer oldtajmeri često doprinose promociji turizma i mogu biti korišćeni za snimanje filmova i serija”, istakao je on.

Najstariji automobil skupa, pomenutu “Olimpiju”, predstavio je Miro Hadžicanović iz Ulcinja, koji već dvije decenije živi u Kaliforniji.

“Hvala svima na dočeku u Baru. Ovaj automobil sam kupio zahvaljujući prijateljima Dašu Dragoviću i Tinu Marđokiću. Rođen je 1951, iste godine kad i moja majka, i to je bio presudan trenutak da ga uzmem. Hobi mi je u krvi, a imati oldtajmera je pravo bogatstvo”, kazao je Hadžicanović.

Svoje ljubimce prikazali su i Fado Vulić i Danijel Jovančov – Mercedes “reponju” i Ladu 1200S. “Mnogo je interesantno, ljudi prilaze, slikaju se, druženje je na prvom mjestu”, rekao je Vulić, dok je Jovančov dodao da je Ladu izložio iz emotivnih razloga, jer je isti model vozio njegov otac.

Na trgu se našao i moćni Trans Am iz 1979, vlasništvo Benija Šabovića, “kao iz filma ‘Smoki i bandit’”, te čuvena “buba” iz 1972. poznatog TV novinara Voja Klisića. Još jednu atrakciju predstavljao je Plymouth Fury III kabriolet iz 1967, vlasništvo Alena Đeljoševića, koji je u Crnu Goru stigao iz Kalifornije.

Nakon dvočasovne izložbe na trgu, šareni oldtajmer karavan, u pratnji saobraćajne policije, krenuo je ka ranču Mujića u Velembusima, dok je završno druženje organizovano u restoranu “Pjat” u Starom Baru.

The post Bar u znaku oldtajmera first appeared on BARinfo.

Podstaknut dobrim djelima mještana sve tri vjeroispovjesti, don Keljmend je održao veoma nadahnutu propovijed. “U ime nadbiskupa, časnih sestara i župe zahvaljujem svim dobročiniteljima koji su dali bilo kakav doprinos za renoviranje ove crkve, posebno firmi ’Mondrian’. Molićemo Boga za mir i dobro u njihovim porodicama, za zdravlje i sva dobra koja od Boga dolaze“, poručio je, između ostalog, don Keljmend Spaći.

Jedan od organizatora obnove crkve Svetog križa, Tino Marđokić, podsjetio je da je crkva napravljena odmah nakon katastrofalnog zemljotresa 1979. godine, te da je bila dar njemačke vlade.

„Poslije više od 44 godine uvidjeli smo da je došlo vrijeme da se poradi na njenom obnavljanju jer je već bila dosta dotrajala. Danas tu stojite uglavnom svi koji ste pomogli finansijski da ona dobije novo ruho. Takođe se zahvaljujemo i svima onima koji su mišlju, riječima ili djelom doprinijeli da se sve završi. Posebno se zahvaljujem našim prijateljima pravoslavne i islamske vjeroispovjesti koji su takođe dobrovoljno dali doprinos za obnovu crkve, te komšijama Nikočevićima, Popovićima i drugima koji su za vrijeme obnove često posluživali majstore“, istakao je Marđokić.

Janko Janković se zahvalio Nadbiskupiji barskoj što je dozvolila da se crkva ponovo otvori, pa podsjetio na sve što je na njoj odrađeno.

„Došao sam na ideju sa Tinom Marđokićem da prvo odradimo krov crkve jer je prokišnjavala, a radove su izveli Marko Maljević i Vinko Janković, dok smo zvonik crkve obnovili Dejan Ćetković, ja i Albert Šabović, koji je i donirao zvono od mesinga. Hvala braći pravoslavcima i muslimanima koji su bili donatori i koji su radili na crkvi i minimalno naplaćivali svoj rad. U planu imamo da postavimo još tri klupe na Biskupadi, uz pomoć doo Komunalnih djelatnosti i Opštine Bar”, podvukao je Janković.

Posebnu zahvalnost iskazao je prema firmi “Mondrian” koja je obezbijedila materijal za unutrašnje i spoljašnje radove, Ivu Vučetiću iz Šušanja za farbu za ogradu, porodici Ljuba Pepđonovića koji je učestvovao u sređivanju spoljašnje fasade, kao i Marku Maljeviću koji je donirao ogradu za dvorište crkve. Osim njih, zahvalio je direktoru Komunalnih djelatnosti Stevu Pejoviću na ustupanju dvije klupe za crkvu na Mirovici i jednu za groblje na Lovrijencu, te Dimu Davidoviću za žardinjere za cvijeće i korpu za otpatke.

The post Katoličku crkvu Svetog križa na Mirovici obnovili vjernici, uz pomoć dobrih ljudi drugih vjera first appeared on BARinfo.

Pored ostalog, govorio je da ga niko ne zove pravim imenom (“Stric mi je dao ime po glumcu Rudolfu Valentinu, ali me svi znaju po skraćenoj verziji imena, ne pamtim da me ikada u životu žena nazvala ‘Valentino’”), o djetinjstvu daleko od grada (“I Tomba i Zaljevo i Polje tad su bili selo. Nije bilo pet kuća”), odrastanju sa babom koja je bila specifična ličnost naselja (“Znala je sve i ono o čemu danas rijetko pričaju, osim kad ih muka natjera”), prekookeanskim putovanjima (“Mjesec dana plavo gore, plavo dolje”), starim automobilima (“Jedino nisam mogao da ubacim ‘Volvo’ u četvrtu brzinu”)…

“Živjeli smo 100 metara niže od Brijega od Tombe. Naše komšije su bili Palangići, pa Martinovići zvali smo ih Braići, Kolari, Pavlovići, malo niže Mustafići, pa Kraljevi na Brijeg od Tombe i prve naše komšije Drecuni, Vešo i Mila, sa sinom Androm i kćerkom Valentinom.

Igrali smo se najviše u masline Drecuna. Postavili smo jedan obruč da bude koš, igrali smo mali fudbal i kobalice. Ne pamtim da je ikada bilo svađe. Praćke su nam bile najvažnije – brat nađe drvicu, izgori je, ožuli, i od unutrašnje gume napravi praćku. Kad bi popustio u školi, otac bi je bacao u vatru da me kazni, ali bi brat brzo napravio drugu. A bio je pravi stručnjak, mogao je pticu i u letu da pogodi.

Kupali smo se u Rikavac, u vir, zelenkasto-plava voda, skakalo se sa kosina, mnogo je đece bilo. Kad smo malo stasali, išli smo kroz tunel iza Volujice da se kupamo na Crvenu stijenu. Na Markovu sofru smo kao đeca prolazili, otac i majka su nas vodili na tovara u korpe, preko Volujice na Val od Bigovice. Tu bi majka od čaršava i špaga ili žuke napravila suncobran pri drveću, donijeli bi hranu i vodu i ostali cio dan. Uglavnom smo išli sa Pavlovićima, kumovima”.

Centralna figura djetinjstva bila mu je baba Roza. Živjelo se u zajednici.

“Baba je od Lukića, iz komšiluka, i ostala je mlada udovica od 35 godina, a prihvatila je 1943. troje đece i od pokojne sestre čiji je muž nestao za vrijeme rata. Samohrana je, dakle, podigla četvoro svoje đece i troje od sestre, bez plate, bez penzije, svojim rukama. U četiri ujutro je ustajala, u 8 išla na spavanje, vazda na imanje i u džardine, vazda oko stoke. Samo ona zna kako je nabavljala i što za ručak, kako je spremala. Bila je umjetnica za život, muka je naučila, a nikad nije bilo da nema ručka i večere.

Nas unuke je od prvih dana usmjeravala da radimo. Nismo ni počeli u školu, radili smo. Dala bi nam košić, pa kad skupimo masline, onda možemo da doručkujemo. Skupljali smo kamenčiće i plijevili travu, ili kravu vodili na ispašu i davali svinjama. U džardine smo sve kopali ručno. Ljeti bi brata i mene povela na Staru džadu, napravili bi kao mali stolac, i prodavali Njemcima koji su išli magistralom ferik jabuke, smokve i kruške. Ja sam kao dijete išao šinobusom u Sutomore da prodajem voće.

Držali smo kokoške, svinje, krave, ali nije vazda sve rađalo. Dešava se, kad su šipkovi, da kokoške ne snose no samo jedno jaje. I onda bi ona uzela to jedno jaje, zamutila sa mlijekom i brašnom, isfrigala i podijelila na nas trojicu. Od 6 ili 7 godina pekao sam s njom rakiju murvu, dolagao sam vatru i morao da pazim kad počne para da sipam vodu preko lule. I tako satima, dok je ona spremala ručak za nas sve”.

Baba Roza je imala i, običnom svijetu, “čudna znanja”.

“Naučila nas je da se zaštitimo od zlih očiju. Kad bi vodili kravu, i viđeli nekoga ko bi mogao imati zle oči, rekla nam je da stavimo ruke u gaće, lagano se dolje češkamo i ponavljamo: ‘Kubur oči, je.em li ti oči’, i to tri puta. Janko Lukić je imao kravu, pa se otelila ali nije htjela da vidi tele, ni da mu priđe. Ljudi su bili u muku, ali je došla moja baba Roze. Pita snahu Nicu ko je dolazio. Taj i taj. ‘E, on ti, siromah, ima urokljive oči, a da ne zna’. ‘Što pričaš, Roze, ko u to vjeruje?’ ‘Samo ti slušaj i donesi što kažem’. Onda je moja baba gasila žarave i bacila u splačine da krava popije. Poslije prvog srka, krava je htjela da se otkine da dođe do teleta.

Baba Roze je bila ‘dobra’ s prirodom, od nje je, i sa njom, živjela. Znala je sve trave koje se jedu i od njih pravila čorbu. Kad se brat od strica kao mali izgorio po prsima, jer je naletio na majku dok je presipala vrelo mlijeko, baba mu je razblažene balege stavljala na ranu, iz dva-tri put po desetak minuta. Zadnju oblogu kad je skinula, ničega nije bilo.

Jedne je godine, šezdesetih, zaustavila oluju i grad. Bilo je strašno, pljuštali su komadi leda, a ona je ušla u polaču, ugasila žarave i nakon 30 sekundi grad je stao. Kad se ovako priča, to izgleda nemoguće, ali sam ja svjedok. Znala je da kod male đece veže bruh bez operacije, samo pipanjem. Pola Tombe je ona porodila, uzme makaze, konac, peškir, vodu, i ide… naročito u Kolare, kod njih je bilo puno đece. Bila je doktor u selu, istiskala je gnojne krajnike, ko bi za sve stizao do bolnice.

Kad se uhvati prvi mrak, dolazile bi komšinice na kafu, pa bi im poslužila rakiju-murvu. A one bi obavezno rekle ‘Mi ti ne pijemo rakiju’, na šta bi baba dodala kako je jedna čaša murve strašno zdrava za žene i dodavala: ‘Gaće biste prodale da je kupite kad vidite kako je zdrava’. I vazda bi popile murvu, i vazda samo jednu”.

Prva četiri razreda išao je u Stari Bar, a druga četiri u OŠ “Meksiko” na Krstiputeva.

“Počeo sam u školi koja je bila u zgradi Gimnazije u Starom Baru. Majka je mene samo prvi dan povela u školu i više nikad. Tu sam učio mjesec dana, pa je otac zamolio Lolu Bušković da pređem u Podgrad, u to odjeljenje jer je bilo bliže. Sa komšinicom Aidom Palangić sam išao u školu. Njen otac je bio Omer, čuveni taksista, znao je da nas vozi svojim ‘FIAT-om 1400 B’ do crkve pravoslavne, a onda bi mi prečicom pored Đenčića za čas bili u školi. Kad je bilo vrijeme masline, na času fizičkog i na odmorima smo ih skupljali, a znalo je da to bude i za vrijeme drugih časova. Imali smo užinu, svaki dan je donošen kazan sa mlijekom, svako je imao svoju čašu, pa kifle, krofne…

Poslije četvrtog razreda sam prešao u školu ‘Meksiko’ jer se tamo učio engleski. U vrijeme niskog vodostaja Rikavca sam išao prečicom, pored kuće Lukića, pa Marstijepovića, na rijeku, ispod Pušića, do željezničke stanice i dalje ka Staroj raskrsnici, a ako je kiša morali smo na Most Božovića pa na Mirovicu. Nije postojala ‘donja’ magistrala ka Ulcinju, a na Rikavcu su bila samo tri mosta – Most Božovića, Miljanov most i kod uljare”.

Školu “Meksiko” i nastavnike dobro pamti. I specifičnu disciplinu.

“Plave uniforme sa grbom, zoološki vrt u dvorištu, sove, zečevi, lisac, ptice u gornjem kavezu, u bazenu plivaju ribe. Fizičko mi je predavao Čiča Vukčević, OTO Mario Bergam, likovno Veljko Peranović, geografiju Marija Vlahović i Vuko Đurišić, istoriju Zaga Kovačević i muž Milutin, a Halil Ravija muzičko. Najtežu ruku je imao Halil, nosio je prut u torbici, a bogami su i Čiča i Mario znali da udare. Sjećam se kako je jedan naš drug bježao stalno s časova, a kad smo došli na odjeljenjsku zajednicu, razredni Mario je obukao kombinezon i tako ga išklapao da se mi ostali nismo čuli koliko da nismo tu. Pri tome, niko se od roditelja nije žalio, no su govorili da nam pridaju još. I tad je sve bilo kako treba, iako je bila pendrek demokratija”.

Upisao je Srednju pomorsku, kao prva generacija u Gimnaziji, jer je ranija bila u Poljoprivrednoj školi.

“Zgrada Gimnazije nikako da se privede kraju, pa smo ušli u objekat bez struje i vode. Držali su nam časove samo dok je viđela. Mi smo, učenici, sami kopali na časovima fizičkog i na odmorima kanal za niskonaponski kabal da bi se uvela struja u zgradu. Razredni nam je bio Krsto Marković – imao je poštovanje prema učenicima, cijenio je poštenje, a ko ga je varao bio je nemilosrdan, znao je i da zalijepi i to dobro onom rukom, ali nije bilo puno onih koji su to osjetili. Jednom se neko od naših svojom voljom ošišao na ćelavo. Krsto se nasmijao i rekao: ‘E, hoću sve da vas vidim ovakve sjutra’. I mi se svi ošišamo na ćelavo već idući dan.

Ja i Dejo Vukčević smo u Gimnaziji ošacovali da je profesor Branko Đurović ostavio ključeve u mini morisu. Dogovorimo se da ga provozamo. Ali, kako kad je zaključan? No, pozadi je imao ‘leptir’, jedan osigurač maknem, Dejo uskoči unutra, otvori, vozimo se čitav čas i vratimo auto na isto mjesto. Čuo sam poslije da je znao da je vožen, da je znao i ko ga je vozio, ali nas nije prijavio, strašan čovjek i strašan kapetan”.  

Nije bilo puno saobraćajnica, “samo Stara džada gore i kaldrmisani put do Tombe”. Sve do 1972. i probijanja magistrale.

“Postojao je kaldrmisani put koji je počinjao na Mirovici, išao preko Brijega od Tombe do Likšijevice, danas je zovu Lovorike, do kuća Sulja Usića. Odatle je išao jedan manji uzani put za Donju Tombu. Poslije je taj kaldrmisani put presvučen asfaltom.

Magistralom starom preko Belvedera, pa pored bolnice, išli su autobusi za Ulcinj koje su vozili Ivo i Vlado, za Stari Bar su bili Ašim i Sejo, a autobuse ‘Luke Bar’ koji su vozili radnike iz Krajine i Šestana smo često koristili da odemo do škole. Na Stari put smo izlazili da gledamo strana kola i autobuse, a kad je Tito prolazio 1969. izašlo je čitavo selo gore kroz ‘Crvena vrata’, mahali smo i bacali ruže.

Na probijanju magistrale je radilo sarajevsko preduzeće, ja sam bio prva žrtva saobraćajne nezgode. Na skretanju za Mirovicu vozio sam svoje poni biciklo 12. juna 1972, kupio mi ga je stric, a komšija Nuzo me udario ‘vartburgom’. Trag kočenja mu je bio 80 m na novi asfalt, prenoćio sam jednu noć u bolnici, još imam trag od toga na lobanji, tu mi nikad nije rasla kosa. 

Dok još nije bila asfaltirana magistrala, bilo je sve izravnato, a zemlja glatka, pa smo tuda Drago Martinović i ja na biciklu išli u školu. Jedan vozi, drugi na šipku. I na prvi čas zakasnimo. Dolazimo kod razrednog Krsta Markovića, koji nas pita što smo pobjegli. Drago veli: ‘Nisam pobjegao, no mi je pukla guma od bicikla’, Krsto pogleda mene, a ja kažem: ‘Pa, i meni je pukla guma, bili smo na isto biciklo’. On nas samo pogleda i obojici fisnu po neopravdani, a upisa u dnevnik razlog: ‘Silovanje bicikla’”.

Na prvi brod se ukrcao 1979.

“Dosadila mi je škola, a došao je u Bar brod ‘Uskok’, teretni, splitskog ‘Jadroplova’, pa se ukrcah. Iz tog prvog perioda najbolje pamtim, kad god bismo prolazili Suec gdje su njihovi radnici bili garancija normalnog prolaska, a isto je bilo i svuda niže u Africi, ako kažeš ‘Tito’, svi te paze i čuvaju, nema nikakvih problema.

Kad sam bio na brodu ‘Moša Pijade’, dobili smo 1980. dojavu da je nestao u vodama ispod Japana brod ‘Dunav’ riječke ‘Jugolinije’ sa 32 člana posade. Nestao je za vrijeme novogodišnjih praznika, telegrafista se javio da imaju problem i lagani prodor vode, pa je sve ućutalo i izgubilo se na toj poziciji koju zovu Đavolji oval. Mi smo krenuli iz Šangaja sa zadatkom da nađemo bar neki trag, i do te pozicije smo došli za dan, krenuli da tražimo. Išli smo cik-cak, pa u kug, gledali stalno dvogledima, radari su bili upaljeni, bila je dupla gvardija, ali ništa nismo opazili. Do danas se nije saznalo što je bilo s brodom.

A kad smo se drugi put vraćali preko Pacifika, bili smo nadomak Princ Ruperta, 23 dana ne vidiš kopno. Kad smo ušli u ciklon, bili smo prazni, u balastu. Zapovjednik uporno ide na talase, neće da ide provom, no lijevo-desno, mi se ljuljamo…  Ja taman krenuo na most, kad je brod dostigao najveću tačku naginjanja. Ja sam stao i brod je stao, i tako jedno pola minuta dok se nije vratio. Nagib je bio 43,5 stepeni, inklinometar je ostao u toj poziciji, svi smo ga slikali polaroid aparatima. Poslije toga smo pošli provom na talas, bacalo nas gore-dolje, letiš – ne pitaš se ništa, šta je brod u tom okeanu, tri dana nije bilo spavanja”.

Tino je strastveni ljubitelj oldtajmera, sa svojim “Volvom 544 pv” iz 1959. godine nadobijao se nagrada i nagledao sajmova.

“Kao malog, impresionirao me je ‘Ford’ sa ceradom iz 1928. komšije Omera Palangića, parkiran na Mirovici u garaži pored ‘FIAT-a’. Ulazio sam kao dijete u taj auto i igrao se sa komandama, i od njega danas imam dva fara i dvije trube, poklon Omerovog sina Ada. Kad sam bio u osmom razredu, Omer je izvadio ‘Forda’ iz garaže, prodao motor Zaganjoru, a ostatak na ledinu. I sad kad se sjetim toga uhvati me ‘mala snaga’. Moj otac je imao ‘Ford taunusa’ iz 1966, a ja sam poslije toga kupio od Mila Šaltića stariji model istog auta sa jajastim farovima. Sredio sam ga, stavio drugi motor, farbao, vozio i prodao. Na kraju ga je vozio Demo Zagora za Mikuliće, bio je pun kupusa, do poda se spuštao. Na žalost, jedne zime nije stavio antifriz i ‘Ford’ je završio karijeru. Stara auta imaju dušu, neponovljivi su ti kontrasti boje i hroma, niklovani branici, lajsne, retrovizori, kvake od hroma ili visokopoliranog aluminujuma. Obline su davale strast automobilima, zato danas izgledaju neuporedivo ljepši no ovi novi”.

Tino Marđokić se, za razliku od većine gostiju, odlično sjeća oba katastrofalna zemljotresa, iz 1968. i 1979.

“Zemljotres je novembra 1968. bio u 6 sati ujutro. Otac se spremao za lov. Počeo je da vrišti da se dižemo, srećom otvorio je vrata jer kasnije možda i ne bi mogao. Izletjeli smo napolje i vidjeli kako je kuća popucala, bilo je neuslovno za život. Dok nismo podigli novu kuću proveli smo vrijeme pod šatorima.

A aprila 1979. učio sam na Višoj školi, ali pošto je bio Uskrs bio sam doma. Otac i majka su pošli rano ujutro kod časnih u crkvu, a dva brata, tetka i ja bili u kući. Kad je počelo da trese, svi su brzo istrčali vani, a ja nisam htio da izađem dok se nije zaustavilo. Kad sam izašao, gledao sam stare kuće u kojoj su živjele strine, bile su skroz oštećene, prepao sam se da neko nije poginuo.

Komšinica Mila Drecun je tih noći spavala kod ujaka Lukića, jer je nekoliko dana ranije bio onaj ‘uvodni’ zemljotres, pa se prepala. imala je pravo, pokazaće se. S njom su bili i Miško i Valentina, a u kući samo Vešo. Kad se malo smirilo, Mila je dotrčala do kuće, kukajući kako joj pogibe muž jer se sigurno srušila kuća. I zbilja, kad je došla, dosta toga je bilo razrušeno, a on je stojao na prozoru, sav bijel od kreča kao duh. Kad ga je vidjela, samo se onesvijestila.

Na njihovoj livadi smo napravili šator i pod njim su spavali oni, Mirkovići i mi. Sve su se vode u Baru uzmutile, osim ispod kuća izvor Dubok. On nas je spasio za zemljotres, jedino je ta voda bila ostala”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Tino Marđokić.    

The post Tino Marđokić: Ford komšije Omera, prvi sudar na novoj magistrali, brod koji uspravno stoji i – baba Roza first appeared on BARinfo.

Na ovom prestižnom događaju učestvovalo je oko 70 automobila iz svih zemalja bivše Jugoslavije, Mađarske i Holandije. Pažnju su jednako plijenile Zastave 101, kao i raritetni modeli Forda, Volvoa, Mercedesa, Pežoa, Opela, Renoa, BMW-a, FIAT-a, Lanćije, Folksvagena i mnogih drugih marki.

Za razliku od 2016. godine, kada je neobični Volvo na istoj manifestaciji osvojio dvije nagrade – najljepši automobil prema glasovima publike i drugo mjesto žirija, ove je Marđokićev „ljubimac“ nagrađen trećim mjestom.

„Ovo je drugi put da učestvujem na oldtimer susretu u Sarajevu. Moram istaći da je konkurencija bila ogromna, ove godine je, nakon pauze zbog koronavirusa, učestvovao veliki broj prelijepih oldtajmera. Srećan sam jer sam se i ovog puta kući vratio sa peharom, bogatiji za još jedno iskustvo. Organizacija je bila fenomenalna, imali smo razne izlete i druženja, uspostavili smo nove kontakte i nadam se da ćemo uspijeti da im istom mjerom uzvratimo“, ponosno je kazao Marđokić.

Osim po boji, Volvo je specifičan po tome što ima samo tri brzine, nema sigurnosne pojaseve, niti žmigavce i rikverc svijetla, a akumulator ima svega 6 volti.

Izložba vremešnih ljepotana održana je u centru Sarajeva, ispred Narodnog pozorišta, gdje su posjetioci mogli pogledati i fotografisati sva vozila, te svojim glasanjem odabrati automobil ovogodišnje manifestacije.

Najstariji automobil manifestacije, star čak 100 godina je Bjuik iz 1922. godine čiji je vlasnik Rudolf Adamko iz Mađarske. Prema glasovima publike za najljepšeg četvorotočkaša proglašen je je Golf 2 iz 1982. godine, a za najoriginalniji Zastava 750 iz 1978. godine.

Organizator susreta starih automobila, kao i svih prethodnih godina jeOld Timer Klub Sarajevo.

The post Treće mjesto u Sarajevu za Tinov Volvo first appeared on BARinfo.