Tematska izložba dječijih radova inspirisana je djelima velikana crnogorske umjetnosti: Pera Lubarde, Mila Milunovića, Fila Filipovića, Rista Stijovića…

Projekat „Umjetnost u mom svijetu – dječija percepcija likovnog nasljeđa Crne Gore“ osmišljen je kao pedagoško-likovni program čiji je cilj da djecu upozna sa znamenitim crnogorskim umjetnicima i njihovim djelima kroz proces posmatranja, analize i likovnog stvaranja.

Kroz niz pažljivo osmišljenih radionica, 55 učesnika radionica uzrasta od 6 godina do 13 godina imalo je priliku da se, na njima blizak i razumljiv način, upozna sa umjetničkim izrazom velikana poput Petra Lubarde, Mila Milunovića, Rista Stijovića i Fila Filipovića. Svaka radionica započinjala je razgovorom o odabranom djelu, gdje su djeca podsticana da izraze vlastita zapažanja, osjećanja i asocijacije.

Projekat je usmjeren na podsticanje kreativnog mišljenja, slobodnog izražavanja i dubljeg razumijevanja umjetnosti i kulturnog identiteta. Kroz stvaralački rad, djeca su učila da prepoznaju vrijednosti likovne tradicije i da ih pretoče u vlastita vizuelna tumačenja.

„Umjetnost u mom svijetu“ predstavlja vrijedan doprinos njegovanju i savremenom sagledavanju crnogorske umjetničke baštine Kroz dječije stvaralaštvo kulturno nasljeđe dobija nove slojeve značenja i postaje živo, prisutno i blisko.

Projekat je realizovan uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore.

The post Izložba dječijih radova inspirisanih djelima velikana naše umjetnosti first appeared on BARinfo.

Izložbu u kojoj stanuju ljubav, rad, upornost i veliki trud mladih ljudi otvorio je upravnik Galerije, dr Milun Lutovac. On je istakao da je Crna Gora zemlja slikara, a posebno ga raduje činjenica da se ovom izložbom predstavljaju mladi talenti Bara.

„Na neki način mi stvaramo dobru likovnu publiku koja će jednog dana da sudi ovim prostorima. Ovo što radi atelje Dalijas je za svaku pohvalu. Sve ovo što je večeras ovdje izloženo smatram kao školu odrastanja kroz rad, stvaranje i nadu, kao što i sama izložba nosi ime. Prezadovoljan sam što se nastavlja naša saradnja i nadam se da ćemo imati razlog opet da se okupimo i da od entuzijazma porodice Ćetković napravimo jednu malu instituciju koja će ući u istoriju grada Bara“ , kazao je dr Lutovac.

Izloženo je oko 50 radova, među kojima su crteži i motivi rađeni različitim slikarskim tehnikama, stilovima i rukopisima, koji su djela djece i mladih umjetnika iz Bara, od šest do dvadeset godina.

Akademski slikar i mentor Dalibor–Dado Ćetković apostrofirao je da mladi stvaraoci Umjetničkog ateljea Dalijas, nanovo pokazuju ne samo svoje talente, već i radost stvaranja, naporan rad i strast prema umjetnosti.
„Pred nama se otvara jedan čarobni svijet, svijet u kojem linije i boje plešu, a oblici pričaju priče. Znatiželjni mladi ljudi uvijek traže nove motive. Sa zadovoljstvom uplovljavaju u svijet mašte, stvarajući svoje vlastite , ili pak vjerno prenose stvarnost na svojim radovima, bilo po zadatku ili svojoj želji. Na ovoj izložbi, među portretima i pejzažima, najčešćim motivima naših učenika, prepoznajemo težnju, ka realizmu. Izdrada svakog portreta, pejzaža, mrtve prirode, životinja i ostalih motiva zahtjevaju ogromno strpljenje uz veliki rad. Zato je ova izložba dokaz upornosti i istrajnosti naših učenika, koji znaju da samo velikim trudom mogu ostvariti vidljiv rezultat“ , ponosno je kazao Ćetković.

 On ističe da se ne smiju zaboraviti radost i uzbuđenje koje mladi umjetnici osjete kada završe svoje djelo a autorima je poželio da im uspjeh koji su do sada postigli bude izvor inspiracije i motivacije, a  da svijet umjetnosti uvijek bude pun razigranih linija i veselih tonova, kako na planeti tako i u životu.

The post Izložba Stvaranje i snovi okupila ljubitelje umjetnosti first appeared on BARinfo.

Izložbu organizuje JU Kulturni centar Bar u saradnji sa Italijanskim institutom za kulturu u Beogradu, a na inicijativu  Snežane Bogdanović, autorove majke.

Bogdanović je završio Arhitektonski fakultet u Beogradu. Govorio je njemački, francuski, engleski i italijanski jezik. Zanimao se i za umjetnost i društvene nauke, a fotografijom je počeo da se bavi tokom studiranja. Nakon toga su nastali albumi, i albumi putopisnih fotografija, koje svjedoče o nezaboravnim trenucima iz njegovog života i bacaju autentičnu svjetlost na predjele, život i ljude.

Tokom desetak godina putovanja Italijom, posjetio je 18 italijanskih regija i obišao više od stotinu  gradova. Znamenitosti, svakodnevicu i nezaboravne trenutke u Italiji, ovjekovječio je sa više hiljada fotografija. Na taj način je došlo do saradnje sa Italijanskim institutom za kulturu u Beogradu i organizovanja prve samostalne izložbe “Italija kakvu još niste upoznali”.

Iznenada je preminuo 2021. godine. Posthumno su organizovane brojne izložbe u zemlji i inostranstvu, među kojima je i ova, kojom se odaje pošta jednom originalnom i radoznalom  stvaralačkom duhu, kakav je bio Nemanjin.

Ispred Umjetničke galerije “Velimir A. Leković” izložbu će otvoriti Ivana Milić, a na otvaranju će govoriti i Snežana Bogdanović.

The post Izložba fotografija – Italija kakvu još nijeste upoznali first appeared on BARinfo.

Pored autentičnog radnog kabineta, pred publikom su se našla dokumenta i fotografije sa diplomatskim i državničkim sadržajem, kao i lični predmeti revolucionara i diplomate jednog značajnog doba naše istorije, koji je potekao sa ovih prostora.

Legat Vladimir Popović Španac se čuva u Zavičajnom muzeju Bar od 1977. godine i čine ga: radni kabinet, odlikovanja, lični predmeti, knjige, isječci iz novina, diplome, pozivnice, fotografije, lovački pribor i trofeji, diplomatski pokloni zemalja u kojima je službovao, veliki broj Ukaza, Plaketa i Rješenja o dodjeli domaćih i stranih odlikovanja i povelja. Jedan dio ovih predmeta je izložen u stalnoj postavci Zavičajnog muzeja koja je smještena u Spomen prostoru Doma revolucije, a drugi dio se čuva u muzejskim depoima.

Veliki doprinos u očuvanju sjećanja na Vladimira Popovića dao je ugledna kulturna i politička ličnost, Marko Špadijer koji je u izdanju Matice Crnogorske i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, 2012. godine, objavio knjigu „Vladimir Popović Španac – biografska priča i sjećanja savremenika“.

“Vladimir Popović Španac je svojim djelom uzdigao ponos svog zavičaja u XX vijeku do granica istorijskog poštovanja”, naglasio je u uvodnom izlaganju Marko Špadijer.

Bar je, po riječima Špadijera, “znao da istakne dosljedne i hrabre borce za slobodu, pravdu, samopoštovanje i uvažavanje drugih, za svoju zemlju i narod, te je prije gotovo pola vijeka Dom kulture nazvao imenom Vladimira Popovića, a Zavičajni muzej obogatio artifaktima koji svjedoče o životnom putu ovog ponosnog Crnogorca, jugoslovenskog revolucionara, španskog borca, partizanskog generala, narodnog heroja i uglednog diplomate, čime je udaren trajni kamen kulture sjećanja. Ime Vladimira Popovića postalo je sinonim za borce iz ovog kraja koji su vratili dostojanstvo Crnoj Gori”, kazao je Špadijer dodajući da se Popović ponosio svojim porijeklom i da su Crna Gora, Bar i Crmnica bile i ostale njegove stalne ljubavi.

“Ovdje je dolazio da dopuni baterije nostalgije i vraćao se na državne poslove koji su ga, pri kraju života, sve više ispunjavale strepnjom za budućnost države koju je stvarao i ideja za koje se borio”, navodi Špadijer, zaključujući da je Vladimir Popović jedan iz plejade boraca barskog kraja koji su zaslužili da ih pamte pokoljenja i da na njihovim primjerima njeguju crnogorski patriotizam.

Direktorka JU Kulturni centar, mr Aleksandra Grabež se, otvarajući izložbu, osvrnula na biografiju slavnog revolucionara, podsjetivši da je Vladimir Popović rođen na današnji dan u Brčelima, 1914. godine.

“Napredne socijalističke ideje počeo je propagirati još u gimnazijskim danima, a već 1930. godine postao je član SKOJ-a. Bio je jedan od organizatora i rukovodilaca naprednog pokreta na Univerzitetu u Beogradu. Zbog političkog rada policija ga je proganjala i nekoliko puta hapsila. Član KPJ je postao 1932. godine. Bio je španski borac, antifašista, borac za slobodu svoje zemlje, diplomata, ministar, poslanik… Bio učesnik značajnog perioda u razvoju i afirmaciji jugoslovenske države. Ratne, i ne samo ratne zasluge, su ga protežirale u plejadu odabranih ličnosti njene istorije. Pored toga što je je bio blizak saradnik predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, uspješan političar i diplomata, Vladimir je bio harizmatičan čovjek, odan bližnjima, svojoj zemlji i svojim idealima”, navela je Grabež.

Danas jedna važna institucija kulture u Baru, s ponosom nosi ime Vladimira Popovića Španca. Zdanje je otvoreno 1973. godine, a u parku ispred zgrade postavljena je i njegova spomen bista, rad vajara Đoka Crnčevića, poznatog umjetnika iz Vladimirovog rodnog kraja.

“Postavka evocira uspomenu na velikana koji je potekao sa naših prostora u želji da osjetimo samo dio odgovornosti koju je Vladimir dijelio sa svojim narodom u kompleksnom poslijeratnom periodu boraveći na najistaknutijim društvenim i diplomatskim pozicijama”, kazala je Grabež, pozivajući prisutne “na putovanje kroz vrijeme kojem je pripadao Vladimir Popović Španac”.

“Vladimir Popović Španac bio je čovjek odluke i odgovornosti, čovjek koji je ostavio trag. Živio je život pun zanosa i ideala, nosila ga je ideja o pravednijem i boljem svijetu”, stoji, između ostalog, u propratnom tekstu kataloga izložbe koji je pročitala moderatorka večeri Nikoleta Dabanović, a koji su priredili istoričarka Draginja Radonjić, kustoškinja legata i dr Milun Lutovac, teoretičar savremene umjetnosti.

Tokom otvaranja postavke, prikazana je i TV reportaža “Priča o Špancu”, urednika Milorada Radetića snimljena i emitovana 1987. godine, rađena povodom Dana internacionalnih brigada, u produkciji TV Titograd. Reportažu je digitalizovala Crnogorska kinoteka, a materijal je prvi put prikazan široj javnosti.

The post Otvorena izložba u čast V.P. Španca, znamenitog revolucionara, heroja i uglednog diplomate first appeared on BARinfo.

Na dan rođenja jednog od najvećih crnogorskih likovnih umjetnika predstavljena su 52 rada nastala u okviru osmog izdanja Međunarodnog festivala karikature u Kolašinu čija je tema bio virtuoz crteža – Uroš Tošković.

Istoričarka umjetnosti i rukovoditeljka Zavičajnog muzeja, dr Anastazija Miranović je, otvarajući izložbu, podsjetila da je veliki povratak Uroša Toškovića na crnogorsku likovnu scenu krenuo iz Bara 2006. godine.

„Te 2006. godine imali smo jednu veliku izložbu njegovih radova, zahvaljujući upravo Baraninu Jocu Radoviću, kolekcionaru koji sigurno ima jednu od najvrijednijih privatnih kolekcija djela Uroša Toškovića. Nakon toga, Uroš je imao još niz projekata u Crnoj Gori“, kazala je Miranović.

Najavila je da da će u narednim danima biti raspisan Javni konkurs za izradu idejnog rješenja spomen obilježja Urošu Toškoviću koje će biti postavljeno u blizini barskog Šetališta.

„Jedna uspjela karikatura može da kaže mnogo više od nekoliko novinskih stubaca…Kada kažem uspjela, ne mislim da ona bude dobra samo u likovnom, formalnom smislu, tj. da bude dobro nacrtana, već da se njome uspjelo na duhovit, invokativan način, zahvati i žigoše određena savremena pojava. Da se naglašenim elementima podteksta pokrene naša mašta i usredsredi na bit, tematsku suštinu. U tome je snaga karikature…“, citirala je Miranović proslavljenog crnogorskog slikara i karikaturistu Miloša Vuškovića.

Govoreći o osmom izdanju Međunarodnog festivala karikature (u Kolašinu), čija tema je bio poznati crnogorski umjetnik, virtuoz crteža-Uroš Tošković, ona je kazala da bi mnogi rekli da je sam umjetnik bio svojevrsna karikatura života/umjetnosti…

“Možda je želio da se takvim predstavi…dok njegove riječi demaskiraju suštinu: ‘ja nisam život folirao’…”

Pred karikaturistima je, kaže Miranović, bio veoma zahtjevan poduhvat-vizuelno interpetirati – duh, karakter, osobene izrazite umjetničke reference jedinstvenog umjetnika – Uroša Toškovića u simbiozi, sa njegovim, ništa manje, intrigantnim, specifičnim likom.

“Ono što fascinira je činjenica, da su mnogi u tome uspjeli, iako Uroša neposredno nisu poznavali. U tome su im, donekle pomogli, neponovljiva specifičnost Uroševog fizikuma i autorska vještina i iskustvo. Karikatura, kao stvaralački medij daje širinu pristupa/rukopisa. Portretna karikatura, posebice, istovremeno potencira, ne isključivu verističku dosljednost original, u predstavljačkoj ravni, već pronicanje suštine predstavljenog-duha, karaktera, onog samo njemu svojstvenog. Uroševa, lucidna, duhovna vrcavost bila je poseban stvaralački izazov, naročito autorima koji su fizički i kulturološki udaljeni od ovdašnjih duhovnih i geografskih prostora. Međutim, upravo taj otklon im daje stvaralačku slobodu u interpretaciji, neopterećenu ograničenjima i svejtonazorima sredine u kojoj je Uroš živio i stvarao.

Određeni autori su osim karakterizacije lika, apostrofirali specifikum predstavljenog atributima imanentnim umjetniku-crtačko pero, paleta I sl… sugerišući željena čitanja. Najuspješniji radovi donose karakter Uroša Toškovića zapisan svakom borom na njegovom licu, pronicljivim pogledom, mikro-facijalnom ekspesijom/ grimasom, karakteristično naglašenim nosem, bujnom, neobuzdanom kosom, bradom.Posebna poza/inpostacija naglašava stav, poruku/komunikaciju, s primjesom groteske, humora ( što karikatura inegralno sobom nosi). Ono tipično, uroševsko što se ‘iza’ vidljivog čita, što ‘provocira’ i pogađa ‘na prvu’ je krucijalni kvalitet ovih karikatura, što nagrađene izdvaja od ostalih“, istakla je.

Na konkursu je učestvovalo 342-oje karikaturista iz 57 zemalja.

Odlukom Internacionalnog, stručnog žirija (Menekse Kan/Turska, Abas Naseri/ Iran, Darko Drljević, Luka Lagator, Radojica Bulatović /Crna Gora), nagrade su dobili: prvu – Bogdan Petri iz Rumunije, drugu – Horhe Lusic Kabreri sa Kube, treću – Halit Kurtulmuš iz Turske. Dodijeljene su dvije specijalne nagrade (Ljuljeta Goranci/Kosovo i Goran Divac/ Srbija) i deset počasnih nagrada

Specifikum date ekspozicije predstavlja i činjenica, objašnjava Miranović, da su izloženi radovi posredstvom društvenih mreža dostupni širem javnom diskursu, komentarisanju, što ovu izložbu čini vizibilnom na svim meridijanima, čime se internacionalno populariše i afirmiše lik i djelo Uroša Toškovića.

„Živimo u digitalnom društvu i za očekivati je da se sve više oslanjamo na savremene medije izražavanja i kada su umjetnost i njena produkcija u pitanju. Ova izložba upravo pokazuje da su granice samo referenca pojedinačnih promišljanja, da cijeli svijet može biti ‘genius loci’ u kojem kreativno djelujemo“, podvukla je.

Dr Anastazija Miranović je osvrt na izložbu završila, kako ga je i počela…riječima poznatog crnogorskog karikaturiste Miloša Vuškovića

 „Svako vrijeme ima svoj češalj i svakoga će postaviti na odgovarajuće mjesto“.

Galerija Velimir A. Leković bogatija je za legat od 70 Uroševih crteža koje su poklon kolekcionara Moše Todorovića iz Beograda, a izložene karikature su poklon Kulturnom centru Bar/Zavičajnom muzeju od Međunarodnog festivala karikature, zahvaljujući ljubaznošću organizatora Darka Drljevića.

Izložba “Uroš Tošković u očima svjetskih karikaturista”, će biti u postavci do 9. decembra.

The post Karikature inspirisane specifičnim likom i djelom Uroša Toškovića first appeared on BARinfo.

RB/BI: Tiho, poslije 30 godina večeras izlažeš u Baru. Rekao si mi, 1993. te godine kad si zapravo i završio Fakultuet likovnih umjetnosti, izlagao si baš u galeriji „ Velimir A. Leković“. Večeras poslije 30 godina, ponovo na istom mjestu. Kakav je osjećaj? Kada uđeš u galeriju gdje su tvoje slike zaista je posebna energija. 

Tiho: Pa sve zavisi i kako doživljavamo vrijeme. Ako doživljavamo vrijeme kao linearno, onda je stvarno prošlo 30 godina od momenta kad sam ja bio ovdje. S obzirom da ja baš i ne doživljavam kao linearno, (što možete i da vidite), onda za mene taj razmak od 30 godina i ne postoji. Samo su tada bile malo drugačije slike nego sada. Ista je galerija… puno ljudi… sve je isto kao što je bilo. Taj skok od 30 godina je samo fiktivan. Jer, što mi imamo od života? Da li znate, da li ste svjesni toga, da mi imamo samo ovaj djelić sekunda. Ovo što vi sad slušate i ovo što ja sad pričam, to je naš cio život. Često ljudi se opterećuju prošloću, pa budućnoću, urušavajući taj sadašnji trenutak. A u stvari, to jedino što imamo. Ovo što imamo ja i ti sad, je cio naš život. Sve što je bilo u prošlosti, što će bit u budućnosti, to ne postoji. Samo sad. Sad su ovdje slike, bile su prije, da kažemo, 30 godina i sad su… biće opet za 30 godina ili za 130 godina ili za 330 godina… Vrijeme je vrlo relativan pojam.

RB/BI: Da pomenemo i to da su neki psiholozi rekli da tvoje slike liječe. Kako ti to komentarišeš, da li zaista liječe?

Tiho: Prvo da kažem, a to koji ste gledali na televiziji i znate da ja tvrdim da sam najbolji slikar na svjet. I stvarno to vjerujem. Čak sam na poligraf bio, da me pitaju – Da li ja vjerujem da sam najbolji slikar na svjet?. Ali, u isto vrijeme, ja nijesam slikar. Niti sebe osjećam kao slikara. Samo kao poštara koji je dobio određenu poštu da vam isporuči. To što psiholozi tvrde je, u stvari, utemeljeno na dešavanjima ljudi koji su počeli da dolaze kod nas da kažu da se dešavalo nešto čudno. Priča je o elektromagnetnim talasima. Jer i mi smo elektromagnetni talasi. Sve oko nas su elektromagnetni talasi. Ti elektromagnetni talasi, sa mojih slika, nekako izazivaju osmjeh na lice kod ljudi. Ne smijam vam reć da punoća ljubavi slika, kad se stavi u sobu, onima koji teško ostaju trudni… toliko djece imam koja nisu moja, koja su posredno preko nekoga došla do njih, da ne možete vjerovati. U svakom slučaju, jedna je priča. Dođite, pogledajte slike na sajt, na internet, nije bitno đe. Sve će vam se samo kazati.

RB/BI: Koliko slika si izložio večeras u galeriji “Velimir A. Leković?

Tiho: Tu je 19 slika, iz toga moga cijelog opusa. I prvi put pokazujemo sliku koju je Milun Lutovac, koji je organizator ove izložbe nazvao “Tiho govori”. Jer, sve moje slike govore ono što ja govorim, što mi je dato da govorim, to je kroz mene što izlazi. Jer, sve su ove slike došle mi u glavu iz podsvijesti. Tu sliku sam četiri godine slikao i ona je sad prvi put izložena ovdje. Pošto sigurno znam da znaš da je trenutno najrasprostranjenija bolest u svijetu usamljenost, koja prouzrokuje druge bolesti. E, da ta slika ne bi bila usamljena, onda je prate ovih 18 ostalih slika… i one se onda lijepo druže, a tako se druže i sa nama.

RB/BI: Negdje sam pročitala da dugo radiš na jednoj slici, zato je taj tvoj opus nešto više od stotinak slika.

Tiho: Kad sam upisao Likovnu akademiju, cilj mi je bio da napravim sliku koju niko drugi ne može naslikati tehnički. U umjetnosti postoji samo jedan kriterijum – da li vam se nešto dopada ili ne, i tu sva priča prestaje. Ali, tehnički, to je već neka druga priča. Htio sam da mi kažu da kad vide jednu moju sliku, da mogu da prepoznaju bilo koju moju drugu sliku, da imam svoj stil koji apsolutno ne liče ni na koga, i da je samo moj. Tako je nekako počela ta ideja. E, da bi se to osvarilo, mora da se sjedne malo i da se radi. Tako da, recimo, zavisi od formata, desi mi se i da godinu dana slikam sliku. Ali pazi, ja kad slikam od ujutro kad se probudim…tri, četiri, pet sati… pa do uveče, kasno dok ne legnem. Znači, cio dan je ona tu. Jer, na svakoj slici ima milion poteza da bi slika izgledala ovako ubjedljivo kao što jeste. Jer, vas ne interesuje koliko sam ja slikao, jesam li za jedan minut, dan ili godinu…vas interesuje utisak koji ja proizvodim na slici.

RB/BI: A na gotovo svakoj su žene, kao centar Univerzuma. Hajde da čujemo još jednom objašnjenje zašto?

Tiho: Kad bi postojao Univerzum, one bi stvarno bile centar Univerzuma, ali riječju – centar Zemlje, znači, Homo sapiensa je žena, zbog uloge koju imate u produživanju ljudske rase. Jer, vi ste te koje rađate i koje produžavate i pravite u civilizaciju Homo sapiensa besmrtnom. Homo sapiens civilizacija je besmrtna zahvaljujući smrtnim činiocima te populacije koji se razmnožavaju, a glavnu ulogu nose žene. Što je naš zadatak? – Tih pet minuta da ga “zabrkamo” i hajde zdravo đaci. Ali, žena je ta koja ga nosi devet meseci, ona ga podiže… Mi imamo tu glavnu ulogu tek kad djete dođe 15 godina ili tamo kasnije da ima te uzore. Tako da po proporcijama žensko tijelo je najstrašnije tijelo u prirodi. Da vas nema ne bi bilo ni Homo sapiensa.

RB/BI: Koliko je na tvoj likovni put uticalo usavršavanje u inostranstvu. Znamo da si boravio dugo u Italiji, zatim i u Francuskoj, u Americi…

Tiho: Što se tiče, bilo kakvog uticaja na moj razvojni put, njega nema. Reko sam ti da je ovo moja pošta koju nosim i nije važno u što ko vjeruje, u Boga, vanzemaljce, ‘Matriks’ (kao moji bleslavi drugovi što vjeruju da je Zemlja ravna). Zamislite, hoće da vjeruje da je zemlja ravna. Hoće da vjeruje svojim očima, a ne u ono što učimo u školi i što gledamo na televiziji. Popuno su pošli u Pera Dragova, što bi se reklo. Tako da, nikakvog ja uzora nemam. Meni su slike došle, odakle su došle… to je moj zadatak i to je to. Težak fizički put da se one iz mojeg mozga dobače do vas, to je druga priča. Ali, kad pominjajemo, moj put u inostranstvu, na vrlo čudan način sam naćeran da idem u inostranstvo. Jer, ja iz Cetinja ne bih izašao. Ali Pariz je jedina država, svijet, grad, kako hoćete nazovite, koji ima popuno istu energiju kao Cetinje. I tamo mogao bih da ostanem isto koliko u Cetinje. I veruj mi da sam pobegao iz Pariza, jer da nijesam, ne bih noge iz njega vadio.

RB/BI: Da čujemo i priču o Mona Lizi, koju si ispričao prije nego smo započeli ovaj razgovor.

Tiho: Kad sam imao izložbu u Parizu, pozvan sam ali, osjetio sam da nešto treba da uradim. Znate, vi kad idete kod nekoga ponesete kesu kafe, flašu rakije, kutiju keksa… Ja sam dobio potrebu da naslikam u čast Pariza, Luvra, Leonarda da Vinčija (pošto je glavna reklama za Luvr Mona Liza Leonarda da Vinčija), neku moju verziju Mona Lize. Tako me nešto iznutra podstaklo da uradim…I uradio sam, za mene najtežu sliku koja može bit’ da se naslika (jer moram da napravim potpuno identična da bude kao što je originalna Mona Liza). I napravio sam. Zahvaljujući njoj, kustosi iz Luvra su došli na moju izložbu i uvrstili me u svoju dokumentaciju o Mona Lizi. U Luvru nema slika poslije XIX vijeka, da ne pobrkate da je moja slika u Luvru. Ali sam jedini čovjek sa Balkana čije se ime nalazi u Luvru… najvjerovatnije, jer pitao sam… Nisu mi mogli reći da ima još neko ime. Eto…iznutra mi je nešto došlo. Onda sam napravio da ona ne bi bila sama jer je greota da je čovjek sam. To smo rekli – najrasprostranija bolest trenutno u svijetu je usamljenost. Da ne bi bila sama napravio sam i drugu sliku “Dama sa hermalinom”, koja se pripisuje Leonardu da Vinčiju ali, nije on naslikao, nije njegov rukopis. Bez obzira, sad nisu same.

RB/BI: Koliko te rad na fakultetu ispunjava i to što prenosiš svoje znanje i filozofiju života mladim naraštajima?

Tiho: I to je dio zadatka koja imam. Ja sam primarijus umjetnosti, magistar, docent na Univerzitetu UDG. I tamo predajem na deset fakulteta, glavnim fakultetima na UDG. Predajem “Umjetnost i komunikologiju”. Moj zadatak je da te studente napravim drugačijim nego što su ostali studenti na drugačijim fakultetima. Jer je i UDG drugačiji nego drugi univerziteti. Prenosim im to neko svoje znanje. To nije priča o umjetnosti, o slikanju…ne učim ih ja da slikaju. Učim ih o životu. Prenosim ta moja iskustva. A normalno, moraju naučiti ko je Leonardo da Vinči, Botičeli…Da nije Vagner slikar, nego je kompozitor, a Vermer slikar itd.

RB/BI: Tiho, za kraj razgovora kaži nam kako da nađemo u ovom suludom vremenu ono što nas spaja?

Tiho: Vrlo lako. Učlanite se u našu NVO “Ljubav i prijateljstvo” koju smo upravo organizovali da bi pomogli na lokalnom nivou da se Homo sapiens, tj. naša civilizacija odbrani od te opake, najteže bolesti koja se zove usamljenost.

RB/BI: Nakon ove izložbe kuda dalje?

Tiho: Na Cetinje, a đe bi drugo.

RB/BI: Puno uspjeha ti želimo u daljem radu i da nas uvijek oduševljavaš ovako lijepim slikama, kao večeras.

Tiho: Hvala i zakazujem sljedeći sastanak u moj muzej.

Tiho (Tihomir) Vujović je rođen 29. jula, 1961. godine na Cetinju, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Prije upisa na Fakultet likovne umjetnosti 1988. godine, studirao je Građevinski i Ekonomski fakultet. osnovao organizaciju “Art-kok” u sklopu koje je funkcionisalo pozorište, četiri muzička benda i plesne grupe. Od 1985-1991. godine je obnovio i sam vodio Radio Cetinje, a od 1991-1993. godine radio u njemu kao muzički urednik. Likovnu akademiju je završio jula 1993. godine, kao student generacije, sa prosječnom ocjenom 9,40. Po završetku studija je nastavio stručno usavršavanje iz umjetnosti i komunikologije i to pet godina u italijanskim gradovima Firenci, Rimu i Veneciji, jednu godinu u Parizu i pet godina u američkim gradovima Filafelfiji, Sakramentu, Njujorku i Los Anđelesu. Boravak u Parizu je obilježila i samostalna izložba sa 17 hiljada posjetilaca zahvaljujući kojoj je dobio priliku da predaje kao gost na Likovnoj akademiji „Beaux Arts“, na Univerzitetu u Sen Deni. Pariski muzej Luvr ga je uvrstio u svoju dokumentaciju zahvaljujući slici „Mona Liza u Bezvremenu“.

Tiho je imao 19 samostalnih izložbi od Cetinja do Pariza. Nezvanično je Ginisov rekorder po broju posjetilaca na otvaranju izložbe. U Podgorici 1998. godine, po procjeni Montena-faxa, u momentu otvaranja izložbe bilo je prisutno 8.500 ljudi, a 2006. godine je za 14 dana izložbu takođe u Podgorici posjetilo 40 000 ljudi. Napisao je scenario za film “Goli u duši” i knjigu “Marlen”, koja je 2008. imala tri izdanja i bila najprodavanija knjiga na III Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga.

Godine 2006. je započeo realizaciju autorske edukativno-zabavne emisije “Tiholand”, koja je imala 126 epizoda. Prvih 100 emisija u serijalu su emitovane u periodu od maja 2006. do januara 2009. godine na Atlas televiziji, a 101. epizoda je realizovana 2010. godine za kablovsku NNM televiziju u Njujorku. Poslednjih 25 epizoda snimljeno je i prikazano 2015. godine na televiziji Atlas. U periodu od 2017. do 2019. godine za televiziju A1 je uradio 430 polusatnih edukativnih emisija pod nazivom “11 minuta sa Tihom Vujovićem”.

Magistarske studije je upisao 2013. godine na Fakultetu umjetnosti, na Univerzitetu Donja Gorica. Zvanje magistra teorije savremene umjetnosti stekao je 2014. godine poslije uspješne odbrane teze: Kventin Tarantino u “Psima i pričama”.

Od školske 2010/11 je angažovan kao predavač na predmetu “Umjetnost i komunikologija” na deset fakulteta UDG. Tvorac je humanitarno-profitabilnog projekta “Srećna kuća”, koji ima za cilj da zbrine ljude svih dobi koji su u svojim poznim ili mlađim godinama ostali sami, nemoćni ili zaboravljeni od najbližih, kao i zajednice u kojoj žive.

„Moj zadatak je da, sa NVO ‘Ljubav i prijateljstvo’, napravimo da na lokalnom nivou, bez graje, se mi malo liječimo od te usamljenosti, jer – tražimo ono što nas spaja”, poručio je na otvaranju izložbe u Baru Tiho Vujović i dodao da je “u vremenima koja dolaze, jedina šansa da se udružimo i pomažemo jedni drugima onoliko koliko nam to ne šteti”.

The post VIDEO: Tiho Vujović – Tražimo jedni u drugima ono što nas spaja first appeared on BARinfo.

„Postoje zakon i obaveza po kojim slična bića putuju svijetom u stalnoj težnji da se sjedine i svijet pokrenu naprijed. I na tom putu naiđu na neku prepreku, pa zastanu, zaobiđu je, kroz nju prođu ili samo stanu, čekajući da se desi čudo. I ono je moguće za one drugačije od drugih i za one koji osjećaju te drugačije. Taj put spajanja je plav, a putokaz je intuicija. Dobrodošli na ovo mjesto spajanja“, kazala je u uvodnom obraćanju Danijela Vujović, Tihova supruga, dodavši da galerijski prostor „vibira jednom posebnom frekvencijom, koja je iz obsega osmjeha i zagrljaja, ne samo zbog ovih predivnih slika i umjetnika, nego i zbog vas samih“, naglasila je Danijela.

Upravnik Galerije dr Milun Lutovac izrazio je posebno zadovoljstvo što u Baru izlaže njegov drug i kolega sa fakulteta UDG, pred kako je kazao – jedno neobično ljeto, i izrazio nadu da će Tihova energija pokrenuti mnoge mehanizme.

“U ime osmijeha, u ime nade, u ime stvaralaštva… Velika je stvar da se držimo i da se razumjemo. Ono što nas spaja večeras, to su Tihove slike, koje su nastajale iz ljubavi, kako to kaže njegova majka, koja je, prilikom transporta slika, sa Cetinja prema Baru, pratila slike kao da udaje šćeri pa je rekla – ‘Neka u taj dom, gdje ostanu, donesu sve najbolje, da tom domu bude sve berićetno i srećno…’, ispričao je dr Lutovac.

Na njegovo pitanje upućeno umjetniku “Da li je estetika u problemu?”, Tiho je kratko odgovorio da “problema nema”.

Potom je o ovom nesvakidašnjem umjetniku, neobičnog i prepoznatljivog likovnog izraza, govorila njegova supruga Danijela.

“Tiho za sebe voli da kaže da je ‘obični mali Cetinjanin’. A on je sve samo ne običan. Ne voli kad mu neko kaže da je slikar, zato jer sebe smatra poštarom. Ali poštar ponekad donese i tužne vjesti, a on baš nikad. To je čovek koji ne voli negacije. I koji u svakodnevnom životu vježba da ih nikad ne koristi. Ako mu kažete ne umijem, on će vam reči, pa umij se! To je čovek za kojeg ne postoje granice. Koji u svemu vidi ono najljepše, najplemenitije. I koji čini da se ljudi osećaju predivni, ogledajući se u njegovim očima”, istakla je Danijela.

“Strašno mi je zadovoljstvo, poslije, za vas 30 godina, da sam ponovo u istom prostoru, na istom mjestu, sa istom energijom, s malo drugačijim dorađenim slikama. Za vas kojima vrijeme protiče linearno, pa brojite godine jedan, dva, tri… Ja malo drugačije doživljavam vrijeme. Od onoga momenta kad sam bio prije 30 godina ovdje, i ovoga momenta sad – za mene ne postoji pauza. Znači, za mene je to spojeno. Suština je da svi mi živimo samo sada, u sadašnjem trenutku. Moj zadatak je, zahvaljujući dr Milunu Lutovcu, da vam taj trenutak učinim lijepim, da vam izmamim osmijeh na lice, da vam pokažem značaj zagrljaja, koji je mnogo ljekovit”, kazao je Tiho.

Otkrio je i zbog čega su osnovali NVO “Ljubav i prijateljstvo”.

“Da li znate da je trenuto najrasprostranljanja bolest na svijetu usamljenost? Nemojte da pobrkate, to nije samoća. Samoća i usamljenost su potpuno dva različita pojma. Muž i žena, jedno pored drugoga, mogu biti usamljeni, majka i šćer, dvoje djece… Sistem post-globalizacije, daje nam neke benefite, da strašno udobno živimo u ovom vremenu, ali nam truje bubine i navodi nas u zonu kada ćemo biti usamljeni. Moj zadatak je, sa NVO ‘Ljubav i prijateljstvo’, da napravimo da na lokalnom nivou, bez graje, se mi malo liječimo od te usamljenosti, jer – tražimo ono što nas spaja”, poručio je Vujović i dodao da je “u vremenima koja dolaze, jedina šansa da se udružimo i pomažemo jedni drugima onoliko koliko nam to ne šteti”.

On smatra da u umjetnosti postoji samo jedan kriterijum, a to je – da li vam se nešto sviđa ili ne?

“Tu sam vam sve rekao. Ako vam se sviđa, sviđa, ako vam se ne sviđa, teško da biste bili ovde, jel tako? Ali, ljubav, lijepa riječ, se sviđa svakom, i svako ima potrebu za njom. Zato ću vam reći da vas sve strašno puno volim. Nemate pojma kolko vas volim. Sve. I one koje ne poznajem. A zamislite toliko volim one koje poznajem? ”, zaključio je Tiho.

Njegovih devetnaest ulja na platnu u galeriji “Velimir A. Leković”, možete pogledati do kraja juna.

The post VIDEO: Akademski slikar Tiho Vujović – Čovjek za kojeg granice ne postoje first appeared on BARinfo.

Nakon pozdravnih riječi istoričarke umjetnosti Katarine Gazdić Ilić, obratila se Tatjana Kolesničenko, predsjednica Udruženja za razvoj međunarodnih odnosa „Adrum“ iz Kijeva.

„Veoma nam je drago što Ukrajina po prvi put učestvuje na tako značajnom događaju kao što je Međunarodni festival dječjeg i stvaralaštva za djecu ‘Susreti pod starom maslinom’. Takođe, ovo je prvi put da imamo izložbu u Umjetničkoj galeriji Kulturnog centra Bar, čemu se jako radujemo“, kazala je Kolesničenko i izrazila zadovoljstvo što „može predstaviti radove djece iz raznih krajeva Ukrajine, koja već više od godinu žive pod bombardovanjem“.

„Riječ je o djeci koja su preživjela tešku zimu, sa stalnim nestankom struje i vode, radeći domaće zadatke i čitajući knige uz zvuk sirena… djeci, koja se, uprkos svemu, bave muzikom, umjetnošću, sportom, razvijaju sposobnosti i pripremaju se za život u mirnoj Ukrajini. Uprkos strašnim ratnim iskušenjima koja su zadesila našu djecu, oni imaju bezgraničnu nadu u svijetlu budućnost i nepokolebljivo povjerenje u pobjedu svjetla nad tamom. Sve to možete vidjeti upravo ovdje, na njihovim radovima. Uprkos razdvojenosti od rodbine, boli zbog gubitka voljenih, svakodnevnoj opasnosti po život, užasu okrutnosti koji pada na njihove nevine duše, mali umjetnici čuvaju u svojim srcima osjećaj za ljepotu svijeta“, naglasila je Kolesničenko i od srca zahvalila svima koji su pomogli da se ovaj projekat ostvari – dr Anastaziji Miranović, Kulturnom centru Bar i Umjetničkoj galeriji „Velimir A. Leković“.

A upravo zalaganjem  autorke izložbe, istoričarke umjetnosti dr Anastazije Miranović, omogućeno je da se ova izložba predstavi i u Baru.

Dr Miranović je izrazila zadovoljstvo što i ovom prilikom sarađuje sa Tatjanom Kolesničenko sa kojom je dugo godina radila na brojnim kulturno-umjetničkim projektima.

„Želim sve da pozdravim, a prije svega djecu Ukrajine, koja su ovdje danas sa nama u njihovim divnim nošnjama. Ovdje nije suština da ocjenjujemo kvalitet ovih likovnih radova (iznimno ima kvalitetnih i dobrih i nekih manje). Suština je da su oni nastali u netipičnim i nehumanim uslovima, u zemlji koja ratuje, a oni pozivaju na mir, blagostanje, prosperitet i sve ono što mladost i djeca donose“, naglasila je dr Miranović i proglasila izložbu otvorenom. Tom prilikom uručila je i zahvalnicu Tatjani Kolesničenko za učešće na XXXVI Susretima pod Starom maslinom.

Radove su kreirali učesnici VI Međunarodnog umjetničkog festivala MAЛЮЙ.UA, koji organizuje Udruženje za razvoj međunarodnih odnosa “ADRUM”, promociona i produkcijska kuća “STUDIORAR” pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informacione politike Ukrajine i gradske vlade Kijeva za razvoj kulturne diplomatije između Ukrajine i drugih naroda.

Izložba kojom “ukrajinska djeca prenose iskrene pozdrave i želje za mir i dobro djeci Crne Gore i cijelog svijeta” na spratu Galerije biće u postavci do 6. juna.

The post Izložba nade u svijetlu budućnost, nepokolebljive i pred pošastima rata first appeared on BARinfo.

Isječak iz testamenta Petra Lubarde, oktobar 1969:

“Cjeneći velike žrtve koje su pale prilikom zločinačke odmazde Njemaca – nacista 1941. u Kragujevcu – i kao umjetnik saosećajući duboko sa patnjama koje su naši narodi podnosili vjekovima, da bi im najzad bilo dopušteno da mirno žive na svojoj zemlji i povodom tih saosećaja poklonio sam ovih 26 slika na temu Kragujevačke tragedije”

“Slike su rađene različitim tehnikama i predstavljaju jedinstvenu kolekciju i nedjeljivu cjelinu kao što pokazuju i njihova imena od “Sjećanja na 1941” pa do “Šupljeg šljema” – one zajedno čine neku vrstu likovnog romana, na temu nečuvenog stradanja jednog grada i njegovih ponosnih građana”, kazali su galerije “Velimir A. Leković”.

The post Izložba Lubardinih printova – Kragujevac 1941 first appeared on BARinfo.

Na izložbi će biti predstavljeno četrdesetak radova različitih tehnika i autorskih realizacija.

Hod kroz vrijeme, izražen u slikama iz fundusa Umjetničke galerije „Velimir A. Leković“  svjedoči o različitim, kako  likovnim  poetikama, tako i o vremenima u kojima  su predstavljena djela  nastajala – navodi se u najavi.

The post Večeras otvaranje izložbe odabranih umjetničkih djela iz fundusa JU Kulturni centar Bar first appeared on BARinfo.